Upoznao sam ga u djetinjstvu kada sam se sa Marindvora s roditeljima preselio  na Goricu. Ramiz je tu bio starosjedilac, par godina ranije se bio doselio u isto susjedstvo iz Hrvatske. Došao je sa majkom. Otac, poznati ugostitelj, je poslom bio u Zagrebu. Neposredno pred naš susret otac mu je naprasno umro. Iako ga nikada nisam upoznao, zamišljao sam ga kao iznimno topla i nježna, tako mi je Ramiz o njemu zborio.

 

Bili smo vršnjaci, obojica tada u petom razredu osnovne škole, iste škole, one u Šenoinoj ulici. Zajedno smo se igrali kao dječaci u obližnjim komšijskim baštama, zajedno činili nestašluke koji pripadaju tim godinama, sjedili u istim gimnazijskim klupama, skupa išli na igranke kada smo stasali da zagledamo djevojke, zajedno provodili ljeta na moru, gotovo istovremeno se i oženili, ja tek par mjeseci ranije.

 

Naše druženje se onda beščujno, neprimjetno, a sasvim prirodno provuče i utka kroz cijeli naš život. I djeca, koju smo dobili nekako u isto vrijeme, su nam se igrala zajedno, a i sada, kada su odrasli i samostalno žive svoje živote, istina, na različitim stranama svijeta, druguju blisko i iskreno.

 

Moja radoznalost da upoznam svijet, da se uvjerim da li sam dovoljno spreman za njega gdje god on bio, me još pred rat odvede iz Sarajeva, rastavi od Ramiza, istina, tek fizički. Cijelo vrijeme smo se dopisivali, nazivali telefonom, ostali bliski čak i u vrijeme kad je rat bjesnio u Bosni, a moj drugar morao tražiti utočište na suprotnom kraju Evrope, Africi skoro na domak. Nakon nekoliko godina izbjeglištva on odluči da se vrati u zavičaj, u rodni nam grad. Ja ostadoh da lutam po Evropi, rodnom mi kontinentu što mi čitav posta zavičajem. I evo, tako biva već gotovo četvrt stoljeća.

Viđao sam se redovno sa Ramizom svih ovih godina poratnih. Dolazio sam najmanje par puta godišnje da obiđem njega, Tunu i moju mamu, najdraže mi osobe koje sam imao u Sarajevu. Zadnjih par godina dolazim samo zbog njega. Ja mu to, istina, ne kažem, a ni on meni. Obojica znamo da je tako, riječi potvrde nisu potrebne. Najvažnije nam je da naše djetinjstvom utemeljeno, a mladošću betonirano prijateljstvo traje. Ja sam zbog toga sretan, presretan

 

Viđao sam se redovno sa Ramizom svih ovih godina poratnih. Dolazio sam najmanje par puta godišnje da obiđem njega, Tunu i moju mamu, najdraže mi osobe koje sam imao u Sarajevu. Zadnjih par godina dolazim samo zbog njega. Ja mu to, istina, ne kažem, a ni on meni. Obojica znamo da je tako, riječi potvrde nisu potrebne. Najvažnije nam je da naše djetinjstvom utemeljeno, a  mladošću betonirano prijateljstvo traje. Ja sam zbog toga sretan, presretan.

 

U našim prepiskama i kratkim susretima smo saznavali sve jedan o drugome, o našim bitkama kroz život i za život, o brigama i radostima kroz koje smo prolazili tokom te dvije podebele decenije naše rastavljenosti, o iskušenjima i pobjedama. O svemu, ili skoro o svemu. Jedino o čemu nismo razgovarali ili, tačnije, nismo puno razgovarali je Bog.

 

O tome sa Ramizom nisam nikada nadugo zborio, sa sobom i sa drugima jesam. Njemu tu temu nisam otvarao, jer je on bio i ostao tvrdokorni ateista. Bog ga nije zanimao, nije želio saznavati o njemu. Nije htio nikoga nevidljiva sebi za autoritet.

 

Ni ljudi koji su pošli tim putem ga nisu puno zanimali, radije bih rekao, odbijali su ga, posebno ako bi to što u sebi nose pokušali s njim podijeliti. Nikada Ramiz nije imao ni vjeru, ni religiju. Ni boga nije imao, onog pravog, svemoćnog boga što je iznad svih ljudi i bogova. On si je radije za boga uzeo jednog marginalca, tek slabašnu sjenu od božanstva, pomoćnog asistenta Zeusovog kojeg još i danas slijedi. Taj jedini bog što ga upućuje kroz život je moj bivši bog, Dionis.

 

Ja sam Dionisa zamijenio prvo jednim, onda drugim, pa trećim bogom kojeg su slijedili mnogi okolo mene. Mijenjao sam te tuđe bogove kao cipele sve dok nisam sreo Johna, mog dragog irskog prijatelja, koji mi je pokazao da je jedini bog kojeg svaki od nas treba tražiti onaj naš Bog, ekskluzivni, unikatni Bog koji je drugačiji za svakog od nas – naš privatni Bog, onaj koji vapi da bude pronađen, da postane dio nas, da mi postanemo dio njegov. Taj Bog nas preklinje da zavirimo u svoje i u tuđe srce, da ga tamo tražimo i nađemo kako bi nam podario sebe, podao nam trajnu radost življenja. Neviđenu.

 

Ramiz je znao da sam već dugo na tragu svoga Boga. Znao je to više po promjenama koje je na meni uočavao negoli kroz ono što sam mu ja o tome govorio, tačnije, izbjegavao da govorim. I čudio se, nije mogao shvatiti da ja hoću tu i takvu promjenu. Nije htio prihvatiti da sam svojom voljom postao konvertit, da sam samovoljno okrenuo leđa bogu kojeg smo nekoć obojica slavili i proslavljali. Čak mi je i prebacivao zbog toga. Upućivao mi prijekore da sam ga izdao, iznevjerio.

O svemu, ili skoro o svemu. Jedino o čemu nismo razgovarali ili, tačnije, nismo puno razgovarali je Bog. O tome sa Ramizom nisam nikada nadugo zborio, sa sobom i sa drugima jesam. Njemu tu temu nisam otvarao, jer je on bio i ostao tvrdokorni ateista. Bog ga nije zanimao, nije želio saznavati o njemu. Nije htio nikoga nevidljiva sebi za autoritet

 

Ja sam mu pokušavao objasniti šta ja hoću, šta mi sada treba, čemu stremim. On to jednostavno nije htio da razumije. Odbijao je da shvati, jer se bojao da bi se onda i njegov život mogao promijeniti. Da bi morao ostaviti Dionisa.

 

Istovremeno nije htio vidjeti da mu njegov bog polako izmiče i odmiče. Nije si htio priznati da ga povelika perla nanizanih godina sve više sprečava da drži korak sa Dionisom i da ga slijedi. Ostao je tvrd i slijepo vjeran svom bogu jedinom, čak i sada, kada mu ponajčešće u leđa gleda. Takav je moj Ramiz. Takvog sam ga ja vidio, prihvatao i volio. Takvog ga i danas volim.

 

Jedne večeri, nakon decenijama dugog izbjegavanja priče o vjeri i Bogu, ona otpoče između nas dvojice, bez ičijeg prisustva. I to na način kako već priliči zakletom nevjerniku, ateisti iz interesa, mom Ramizu. Bili smo na Skypeu, ja za svojim kompjuterom u Amsterdamu, on za svojim u Sarajevu. Upalismo ton, pokaza se slika, meni njegova, njemu moja. Uvod kao i obično poče standardnim otvaranjem: kako si, šta ima nova, koga si vidio, jesi li kamo putovao?

 

Počesmo lagano ćaskati. A onda on ugleda mali drveni križ što je na tankom koncu visio meni oko vrata, križ koji sam odnedavna počeo nositi, pa odjednom promijeni ton. Prepoznah njemu svojstven cinizam. ”Šta je to Mik, jesi li to postao kardinal. Samo još da nabaciš zlatan prsten-pečatnjak, pa da mi počneš propovijedati. Daj, skidaj to, ne sramoti se!”

 

Ja ga pogledah ozbiljno, ne znam da li je kvalitet slike na skypeu dozvolio da on to primijeti, pa odgovorih smirenim glasom:

 

“Ramo, ovo je moja vekerica, moj budilnik, podsjetnik na najdraža mi učitelja, na njegove riječi i upute. Ovaj križ me, kad god se u ogledalu pogledam, opomene da za me ima samo jedan put, jedna istina i jedan život. Križ mi simbolizira Isusa Nazarećanina, Isu, kako u Kur’anu Časnom stoji, koji uči da voleći druge kao sama sebe možemo živjeti potpun život, možemo doživjeti samorealizaciju i istinsku sreću, trajnu.”

Ja sam Dionisa zamijenio prvo jednim, onda drugim, pa trećim bogom kojeg su slijedili mnogi okolo mene. Mijenjao sam te tuđe bogove kao cipele sve dok nisam sreo Johna, mog dragog irskog prijatelja, koji mi je pokazao da je jedini bog kojeg svaki od nas treba tražiti onaj naš Bog, ekskluzivni, unikatni Bog koji je drugačiji za svakog od nas – naš privatni Bog, onaj koji vapi da bude pronađen, da postane dio nas, da mi postanemo dio njegov. Taj Bog nas preklinje da zavirimo u svoje i u tuđe srce, da ga tamo tražimo i nađemo kako bi nam podario sebe, podao nam trajnu radost življenja. Neviđenu

 

On mi govori da je ljubeće srce svemoćno kao Bog, da je to jedini Bog, ta toplina što nam je u srcu podstanar.

 

Ramiz, ne očekujući ovakvu ozbiljnost u mome tonu i riječima, malo zastade, pa onda poče poznatu mi ateističku mantru, onu komesarsku:

 

”Šta ja mislim o svemu tome – evo lakonski ću ti reći. Znani i neznani su ‘nakitili’ knjige o Isusu da bi privukli podanike koji će u vjeri naći neki smisao. Naravno da će nam oni u tim knjigama pisati i braniti da radimo sve ono što i sami znamo da je protivno zdravom razumu i moralu. Namjera njihova ‘privlačenja’ i okupljanja naivnih masa pod stijegom Krista je prozirna, ona leži u želji da dušebrižnici manipulišu ljudima. Oni znaju da su podanici, zarobljeni religijom i strahom od kazne zbog grijeha, spremni dati poslednju paru da bi se bogu i njegovim ambasadorima na zemlji dodvorili.

 

Otkazivanje poslušnosti vjerskoj vlasti i suprostavljanje crkvenoj dogmi i porezu nije moglo proći bez sankcije. Pa i one na lomači. O tome sam ti nešto već ranije napisao….

 

…Dragi moj Mik, znam, reći ćeš za zle i nevaljale, pa makar svi oni odreda bili Kristovi ambasadori, sve sami kardinali i biskupi, da takvi nisu pravi vjernici, ali tu dolazimo da opšteg zaključka da i vjernike, kao i sve ljude, dijelimo na dobre i loše, na prave i manje prave, na one koje daju i one koji otimaju. Zašto u takve pojave uplitati boga i bilo koga njemu sličnoga?

 

Neki ljudi su jednostavno zli i sebični. Ostali, njih je, vjerujem, nešto više, su spremni pomoći drugome, vođeni su osjećajem da su dio zajednice, da pripadaju grupi s kojom dijele bliskost. Tà i sam nedavno vidjeh kako čovjeku pozli na ulici, a onda nepoznati ljudi pritrčaše, podigoše ga, donesoše odnekud čašu vode, pozvaše ambulantna kola. Ljudi su spremni žrtvovati nešto za druge, neko više, neko manje. To je jednostavno ljudska priroda.

 

Zašto tu tražiti boga, zašto ga izmišljati i nekima dati priliku za manipulaciju? Zašto miješati nešto nepostojeće u sve ovo, uplitati nešto nadnaravno, boga tražiti kao objašnjenje i izliku? Nazovimo to jednostavno altruizam i živimo dajući drugima po našem osjećaju, po vlastitoj mjeri i potrebi.”

 

Ja, vođen svojim novim životnim kredom, u smirenom, najdobronamjernijem tonu pokušah objasniti kako ja gledam na stvari, kako ih moj razum tumači, a srce prihvata. Počeh ovako:

Počesmo lagano ćaskati. A onda on ugleda mali drveni križ što je na tankom koncu visio meni oko vrata, križ koji sam odnedavna počeo nositi, pa odjednom promijeni ton. Prepoznah njemu svojstven cinizam. ”Šta je to Mik, jesi li to postao kardinal. Samo još da nabaciš zlatan prsten-pečatnjak, pa da mi počneš propovijedati. Daj, skidaj to, ne sramoti se!”

 

”Dragi moj Ramize, svi smo dobri ako se poredimo sa drugima, uvijek ćemo naći nekoga od kojeg smo u našim očima bolji, topliji, nesebičniji. Isto tako, kada smo u nečem ili, pak u mnogo čemu loši, i tada se s malo napora možemo opravdati upoređujući se sa zlima i opakima. To je tako lako kada koristimo relativne mjere, sopstvene, rastegljive.

 

Ali ako se poredimo s nečim perfektnim, idealnim, što najčešće ne želimo, jer se ne usudimo suočiti sa sopstvenim manjkavostima i slabostima, sa našom gramzivosti i egoizmom, onda ćemo vidjeti da smo podbacili, svi do jednoga, svaki od nas. Vidjećemo da je naša ljubav za druge, nas altruizam tek sitna milostinja koju im dajemo kako bismo opravdali našu sebičnost, imperfektnu narav i oprali lošu savjest.

 

A sada, evo kako ja nadalje mislim na temu doziranog altruizma, o kojoj promišljam već godinama. Veoma dugo. Zašto ljudi neće da prihvate Isusa, neće da slijede njegovu mjeru davanja i ljubavi, koji su im izgovori da budu altruisti po sopstvenom nahođenju, da daju drugima u maloj dozi, ‘na kašičicu’? Jednostavno jer sebe mnogo vole, previše, toliko mnogo da zaboravljaju da smo sudbinski isprepleteni sa drugima, da smo braća, da smo jedno. Iza njihovih na pod bačenih mrvica koje oni ljubavlju za bližnjeg zovu, krije se jedna ogromna zamka. Zamka egoizma.

 

Svi oni imaju svoje specifično vjerovanje u ljubav, imaju svoju posebnu mjeru ljubavi za druge; oni tu mjeru sami tumače i primjenjuju na sebičan, vlastiti način. Za jedne to znači dati puno, za druge znači dati malo, a za treće znači ne dati ili čak oteti. Njihova mjera ljubavi je rastegljiva: od žrtvovanja za druge do žrtvovanja drugih. To je osnovna greška koju ja vidim, to je meni izvor svih zala ovozemaljskih.

 

Ja zato neću ljudsku mjeru ljubavi. Hoću Njegovu mjeru – želio bih bar da se krećem putem kojim ću je učiti koristiti. Taj sin stolara iz Nazareta tačno kaže koliko ljubavi moramo imati za druge da bismo im dali sreću, da bismo trajno bili srećni. Tačno u milimetar, u gram. ‘Ljubi drugoga kao sama sebe’, kaže i savjetuje nam. On ima mjeru koja je univerzalna, a do kraja prilagođena svakome pojedinačno. ‘One size fits all’ – rekli bi u modernim propagandnim porukama.

Pitao sam se da li sam mu rekao sve na pravi način, na način da me shvati, da me prihvati i u toj mojoj dimenziji, spiritualnoj. Nisam imao iluzija da bi on nešto od moga htio za sebe uzeti. Nisam se ponadao ni da bi on tu njegovu mjeru ljubavi mogao približiti nekoj univerzalnijoj. Dovoljno dobro i dugo ga poznajem da bih se u to ufao. A onda opet pomislih da je sve moguće. Čuda se dešavaju, u to sam se lično uvjerio. Možda se dese i Ramizu

 

Ramize, za mene je taj mladić što je živio prije dva milenija genijalan mislilac, filozof nad filozofima, jednostavan u svojoj poruci, jednostavno perfektan. On mi kazuje kojim putem da hodim, kako da tražim istinu, odakle da započnem novi život drugačiji od dosadašnjeg.”

 

” Mik, ja te ne prepoznajem kada tako zboriš” – prekinu me Ramiz. ”Imam osjećaj da se razilazimo, bojim se da ću te izgubiti ako tako nastaviš. Nego najbolje da religiju i vjeru (to dvoje on stalno brka, ne razumije da je religija ono što drugi za nas odaberu i onda hoće da mi u to vjerujemo, a vjera ono što mi sami sebi otkrijemo i u šta onda vjerujemo i u skladu s vjerovanjem živimo) ostavimo po strani u našim razgovorima, neka one budu tvoja privatna stvar.”  

 

Tako reče, pa mi onda postavi pitanje koje prethodnu rečenicu derogira u trenu. Pitanje kojim meni dade do znanja da očekuje da se vratim njegovoj vjeri, njegovu bogu, mome bivšem bogu.

 

”Mik, ko je sročio ove stihove koje si ti nekoć tako rado citirao? – Vino, žene, kocka, ovamo, neka ide do đavola ko misli na sutra. Smrt nam stalno šapuće na uho. Dolazim sigurno!”

 

Ja u sebi pomislih: ”Stari Ramiz, nepopravljiv epikurejac”. Nasmijah se slatko, pa onda krenusmo o fudbalu, dobroj hrani, skorašnjem putovanju ili nečemu sličnom. Ne sjećam se više.

 

 

Kada smo završili nas skype-razgovor pokušah da više ne mislim na ono o čemu se on vodio. No, ne mogoh.

 

Pitao sam se da li sam mu rekao sve na pravi način, na način da me shvati, da me prihvati i u toj mojoj dimenziji, spiritualnoj. Nisam imao iluzija da bi on nešto od moga htio za sebe uzeti. Nisam se ponadao ni da bi on tu svoju mjeru ljubavi mogao približiti nekoj univerzalnijoj. Dovoljno dobro i dugo ga poznajem da bih se u to ufao.

 

A onda opet pomislih da je sve moguće. Čuda se dešavaju, u to sam se lično uvjerio. Možda se dese i Ramizu.