Ako vam ikada dođe da se autom zaputite na putovanje prostranstvima američkih Velikih ravnica i Srednjeg zapada, poput protagonista ‘‘Nebraske“, novog filma Alexandera Paynea, dvije će stvari na vas smjesta ostaviti snažan dojam.

 

Prva je brzina, odnosno njezin izostanak: najvećim dijelom Amerike smijete voziti najviše 55 milja na sat, što nije ni 90 kilometara na sat. Kada naiđete na znak podizanja ograničenja na 65, pa smijete ubrzati preko kilometarske stotke, to je upravo orgazmično iskustvo.

“Nebraska” nije film o potrebi svojeg protagonista da pronađe bliskost s drugima; to je film o drugima koji uglavnom ne bi dali ni frišku figu za njega, od supruge, do rodbine, do starih prijatelja

 

Drugi je dojam praznina, odnosno izostanak kulturne raznovrsnosti na kakvu vas navikne vožnja gotovo svakim drugim dijelom svijeta. Ironična primjedba braće Cohen o Minnesoti kao “Sibiru s McDonald’som” primjenjiva je, zapravo, na sve savezne države iz takozvanog “preletnog kraja”, kontinentalnog prostora smještenog između velikih urbanih centara. Mjestašca spojena sporim cestama i odvojena prostranstvima divne, ali puste prirode ne obećavaju naročita uzbuđenja. Sva njihova povijest izgubljena je pod bezličnim pročeljima istovjetnih građevina.

 

Nekadašnji Divlji zapad postao je pitom i kao da je pritom izgubio svu svoju mitološku čaroliju.

 

Naravno da to nije cijela priča, ali Woody Grant nije u stanju čuti ništa od predanja i legendi kojima šapuće krajolik. Na pragu osamdesete, oronuo i duboko zapleten u vlastitu tugu i nemoć, Woody ne čuje ni većinu ljudi oko sebe, pa čak ni one koji bi mu trebali biti bližnji. Ali čuje jedan sirenski zov: zov srećke na kojoj piše da je osvojio milijun dolara. Pa što ako je riječ o jednom od najizlizanijih marketinških trikova i dotični je milijun praktički nemoguće zaista dobiti, kao što piše u redovima sitnih slova u dnu srećke? Woody preslabo vidi da bi pročitao tako sitan tekst.

 

Woodyju je, u konačnici, nebitno je li srećka stvarna ili je tek obmana. Ona mu daje obećanje nečega što mu cijeli život nedostaje – elementarnog samopoštovanja.

Podigranu komediju i odviše je lako naći u ovim likovima: Alexandera Paynea tu više zanimaju sitne zlobe i nehumanosti koje tvore svakodnevicu “običnog puka” koji je “sol zemlje” – ona sol nakon koje više ništa ne raste

 

Woodyja glumi Bruce Dern, glumac kao stvoren za tumačenje ovako temeljitog gubitnika. Ovaj nekadašnji Hitchcockov miljenik kao da je potpuno nestao s velikih ekrana u protekla tri desetljeća (premda nam je u međuvremenu dao kćer Lauru, Lynchovu miljenicu) i kad ga sad susrećemo kao vremešnog starca vidno narušenog zdravlja, nesklonog bilo kakvom otvaranju prema drugima, teško se oteti potrebi da se iz njegova lika ne iščita nešto o Dernu samome.

 

Napokon, ‘‘Nebraska“ nije film o Woodyjevoj potrebi da pronađe bliskost s drugima; to je film o drugima koji uglavnom ne bi dali ni frišku figu za njega, od supruge, do rodbine, do starih prijatelja. Izgubljen u bespućima preletnih krajeva, Woody nema nikakve sreće. Ali ima srećku.

 

Kad ga upoznajemo, on hoda po zaustavnom traku autoceste u gradu Billingsu u Montani put istoka – put Nebraske, gdje se ta srećka navodno može naplatiti. Budući da ugrožava čak i tako spor cestovni promet, privede ga policija i povjeri na brigu sinu Davidu. A iako David smjesta shvati prevaru uobličenu u srećki, Woodyjeva će ga nedokazana staračka tvrdoglavost natjerati da pođe putem shvaćanja dublje istine do koje se putem srećke može doći.

 

Možda je zato Payne odlučio ‘‘Nebrasku“ snimiti kao crno-bijeli film. Koliko god da se kroz dosadašnju nagrađivanu karijeru dokazao kao majstor suosjećanja prema likovima koji su u najbolju ruku ambivalentni prema empatiji – i pritom ustoličio kao jedan od autora na braniku čuvanja Hollywooda od stalne tendencije zabražđivanja u sentimentalnost – Payne još nikad nije ogolio svoj postupak do iste mjere kao i svoje likove.

 

Monokromatska fotografija Phedona Papamichaela ovdje mu omogućava da zaobiđe sve one nakupine kičaste, sklepane ružnoće koje tvore incidencije civilizacije provincijalne Amerike. Smjestivši film u zimu, ionako lišenu boja, Payne otkriva primjereno suvremeno mjesto za staru istinu o razgraničavanju istinitosti od dokumentarizma koju crno-bijela slika donosi.

 

David i Woody poći će na svoj polagani put prema Nebraski nakon što očeva upornost sinu jednostavno dozlogrdi, pa odluči udovoljiti staračkom hiru. Ali ‘‘Nebraska“ nije film ceste, ne tako spore, ne u Davidovom Subaru Outbacku, karavanu za sredovječne; to nije priča o putovanju koje polako prerasta u odredište, već doista o Nebraski.

 

Ispostavlja se, naime, da su Woody i njegova supruga Kate rodom odande i da su u fiktivnom mjestašcu Hawthorneu ostavili cijelu svoju prošlost. Suočavanje s poznatim i nepoznatim bližnjima donijet će Davidu nova iskustva na kakvima najiskrenije nije zahvalan: premda je on tek prodavač audioopreme u Billingsu, pomalo spreman na predah od dosadašnjeg života nakon prekida dugogodišnje veze, komičar Will Forte daje mu dovoljno urbane iznurenosti da iz svakog njegova susreta s mentalitetom malog mjesta kakav se krije u Hawthorneu i okolici izvuče maksimalan potencijal za oporu, podigranu komediju.

 

Samo, Payneov osnovni interes u ‘‘Nebraski“ nije smijeh na račun provincijalne naravi. Odviše ga je lako izazvati, što je očito na prvi pogled. Paynea zanimaju sitne zlobe i nehumanosti koje tvore svakodnevicu “običnog puka” koji je “sol zemlje”: ovaj uvriježeni konzervativni trop raspada se pri prvom susretu s više nego uvjerljivim reakcijama koje scenarij Boba Nelsona daje žiteljima Hawthornea nakon što saznaju za Woodyjevu famoznu srećku. Sol zemlje za Paynea je ona sol nakon koje iz zemlje više ništa ne raste.

 

I Payne i Nelson rodom su iz Nebraske, pa pripovijedaju o vrsti ljudi kakvu dobro poznaju – o sitnim dušama, otupjelim od života provedenog u krpanju kraja s krajem ili pak u nastojanju da na lakši način dođu do statusa i probitka. ‘‘Nebraska“ priča o ljudima koji su u stanju zamjerke gajiti desetljećima, sve dok u njima ne preostane ništa više od eonski nataložene kivnje. Slutim da slična vrsta karaktera nikome nije posve strana, makar je rijetko kome ovoliko shvatljiva.

“Nebraska” sasvim jednostavno priča o pustim, sporim životima koji iskupljenje pronalaze u čistoj sposobnosti da nekako izdrže svoju ljudsku prazninu, godinu za godinom – i time stvara krajnje nenametljivo human film

 

Jer, ipak, ‘‘Nebraska“ nije mizantropski film sve i ako većina likova koji kroz njega defiliraju i jesu takvi. Najočitije je to u primjeru braka Woodyja i Mary, dugogodišnje veze zasnovane na posve banalnim razlozima i potpuno lišene ljubavi: Mary nije u stanju pronaći lijepu riječ apsolutno ni za koga, ni živog ni mrtvog, a ipak svome mužu i djeci pruža uporište bez kojeg bi se raspali.

 

‘‘Nebraska“, sasvim jednostavno, priča o pustim, sporim životima koji iskupljenje pronalaze u čistoj sposobnosti da nekako izdrže svoju ljudsku prazninu, godinu za godinom.

 

I zato kada David potkraj filma shvati poantu te nesretne srećke kao jedinog stvarnog događaja koji njihovim roditeljima život još može donijeti, ta spoznaja dolazi poput prometnog znaka koji odjednom dokida svako ograničenje brzine: poput daška pustolovine iz nekih davnih dana u svijet koji je već zaboravio i samo značenje tog pojma. Payne svoje likove iskupljuje na istim onim temeljima na kojima su sami sebe sagradili – nesretnim, zavidnim, prostodušnim.

 

Nije stoga čudo što time stvara jedan od najnenametljivije humanih filmova posljednjih godina.