Neće se Tomislav Karamarko još dugo zgražavati nad udžbenicima u našim školama koji, po njemu, liče na sve osim na udžbenike. Jer nisu unificirani kao što bi trebali biti. Jer se u njima na pravi način ne verificiraju uloga i djelo doktora Tuđmana. Jer nisu prožeti duhom domoljublja, a domoljublje bi moralo biti posebna nastavna tema unutar koje bi se obrađivao i Domovinski rat. I jer školarci iz njih krivo i površno uče sadržaje o Domovinskom ratu, i to još u dijelu godine kad preopterećenost uzima svoj danak. [Read more…]
Ante i Zoki: morski muk
Ratna stihija u poratnoj Hrvatskoj melje sve pred sobom, uključujući zadnje ostatke smisla. (Pred)prošle je subote bilo osobito uzbudljivo: družina bijesnih šatoraša privremeno se izmjestila iz Savske u Krajišku ulicu, da bi formirala ponosni ljudski štit i uzviknula nekoliko sočnih parola pod prozorima stana premijera Zorana Milanovića, [Read more…]
Turudićeva šatoraška pravda
Pod šatorom, rekao bi Mao, cvjeta tisuću cvjetova. Nakon što su ”riješili” pitanje materijalne baze, napokon artikuliravši svoju ”listu želja Djedu Mrazu”, šatoraši i njihovi politički pokrovitelji prešli su na nadgradnju. [Read more…]
Banac slijep, Karamarko mutav
Moram ovaj put nevoljko napraviti neskromnu iznimku: naime, u jesen 2011., još debelo u eri Jadranke Kosor, prognozirao sam da će Tomislav Karamarko biti ne samo novi predsjednik HDZ-a nego i budući premijer.
Bilo je to u drugoj polovici 2011., kad je HDZ shrvan korupcijskim skandalima hrlio prema neizbježnom porazu, a Tomislav Karamarko još je bio ministar u odlazećoj vladi i friški član HDZ-a kojem je – sasvim u tradiciji Martovskih ida – pristupnicu uručila Jadranka Kosor, osoba koju će kasnije svrgnuti i šutnuti.
Karamarko je tada napravio dva ključna simbolička čina koji će biti odsudni za njegovu političku karijeru. Prvo je kao ministar policije otišao na protokolarni pohod poratnom stratištu na otoku Daksi. Potom je u studenom te godine pred TV kamerama uhapsio bivšeg Tuđmanova ministra Josipa Boljkovca za poratne zločine u karlovačkom kraju. Efekt je postignut. Nadobudni ministar policije poručio je svom glasačkom tijelu ono što je htio: a to je da su devedesete završene
Karamarko je tada napravio dva ključna simbolička čina koji će biti odsudni za njegovu političku karijeru. Prvo je kao ministar policije otišao na protokolarni pohod poratnom stratištu na otoku Daksi. Potom je u studenom te godine pred TV kamerama uhapsio bivšeg Tuđmanova ministra Josipa Boljkovca za poratne zločine u karlovačkom kraju. Efekt je postignut.
Nadobudni ministar policije poručio je svom glasačkom tijelu ono što je htio: a to je da su devedesete završene.
Završila je jedna era u kojoj je postojao dvostrani politički konsenzus, u kojem su oni “lijevi” (ako to što znači) pristali ne propitivati u mit o tisućljetnom snu, predziđu Zapada i hrvatskoj državnosti, a oni “desni” (ako to išta znači) pristali ne kopkati po starim ladicama, partijskim knjižicama i musavim svescima komunističkog tiska.
Dvadeset godina Hrvatska je živjela u skladu s tim neproglašenim paktom o uzajamnom nepostavljanju nepristojnih pitanja. Karamarko je prvi shvatio da taj pakt više ne vrijedi. Zato je postao vladar HDZ-a, i zato će – ako se ne dogodi teško zamislivi obrat – postati premijer.
U međuvremenu, stvari su Karamarku sjajno išle na ruku. Vladajuća koalicija se paralizirala razapeta između vlastite liberalne ideologije i masovno antikapitalističkih, pučko-kolektivističkog osjećanja u društvu.
Karamarkova stranka u međuvremenu je pobijedila na lokalnim, europskim i predsjedničkim izborima. Par mjeseci prije parlamentarnih izbora, solidno stoji u anketama. Konsolidirala je svoju kontrolu nad raznim nepolitičkim i parapolitičkim institucijama koje zapravo nikad nije ispustila: nad Privrednom komorom, Crvenim križem, Ustavnim sudom, Nogometnim savezom, Olimpijskim odborom, Maticom hrvatskom, nad većinom sveučilišta.
Na površinsko- estradnoj razini izgleda da naizgled živimo u društvu crvenog revivala, Titovih kuharica, izložbi o socijalizmu i Subversive festivala.
U bitnom, međutim, fundamenti društva koje je HDZ postavio zapravo nikad nisu stavljeni u pitanje. O tom – bolje nego išta – svjedoči novi skandal u “tvornici” sadašnje i buduće hrvatske društvene elite, a to je zagrebački Filozofski fakultet.
Već i dosad djeca koju u školi ne slušaju vjeronauk bila su diskriminirana predsatima i nastavom u protusmjeni. Već i dosad smo imali bizarno dvojstvo u kojem je vjeroučitelje plaćala država, ali ih imenuje Crkva, koja ih može i otjerati ako joj njihov život ili brak ne paše.
Kao finale, zagrebački je FF potpisao sporazum po kojem su prijemni ispiti i pragovi upisa obvezni za sve, osim za one koji studiraju katolički vjeronauk. Ti i takvi mogu upisati bilo koju grupu filozofskog bez prijemnog, mogu tako “žutom trakom” odvoziti do diplome, mogu dobiti vjeroučiteljski posao preko Crkve, a potom nelojalno konkurirati kolegama u zbornici ispunjavajući satnicu drugim predmetom. Taj sporazum prilično pokazuje koliko je Hrvatska doista u vlasti “crvenih”.
Zagrebački je FF potpisao sporazum po kojem su prijemni ispiti i pragovi upisa obvezni za sve, osim za one koji studiraju katolički vjeronauk. Ti i takvi mogu upisati bilo koju grupu filozofskog bez prijemnog, mogu tako “žutom trakom” odvoziti do diplome, mogu dobiti vjeroučiteljski posao preko Crkve, a potom nelojalno konkurirati kolegama u zbornici ispunjavajući satnicu drugim predmetom. Taj sporazum prilično pokazuje koliko je Hrvatska doista u vlasti “crvenih”
Ukratko, Tomislava Karamarka čekaju izbori, čeka ga vlast u zemlji u kojoj njegova stranka poluge vlasti nije nikad pustila. Stranka mu je popularna. Predsjednica mu je popularna.
Samo je on, začudo, neviđeno nepopularan.
U petak u Jutarnjem listu istaknuti povjesničar Ivo Banac ponudio je svoju interpretaciju razloga zašto je Karamarko tako na zlu glasu. Po njemu, riječ je o sustavnoj difamaciji u kojoj sudjeluju novine, kulturnjaci i lijevi umjetnici, baražnoj vatri ljudi koji ga ocrnjuju i kude zato što kudi socijalizam i Jugoslaviju.
Za Banca, ono što Karamarko radi je kulturološka inačica “hapšenja Boljkovca”, a to mu – ako ga točno razumijem – ne mogu oprostiti oni koji očekuju da ispoštuje tuđmanistički pakt iz 90-ih: nemojte vi propitivati “tisućljetni san”, nećemo ni mi partizane.
Odmah ću reći – postoje dvije točke u kojima se s Bancem slažem. Prva se tiče nove, naglo i neobjašnjivo popularne navade lijevo-liberalnih analitičara da antifašizam brane Tuđmanom.
Mjera u kojoj je Tuđman bio zaštitnik partizanske tradicije – naime – može se jasno mjeriti količinom trotila i smrvljene šute komunističkih spomenika, a rekao bih da su u “zaštiti” tog nasljeđa Tuđmana više fascinirale bijele uniforme i Titov operetni kič, nego ono što u poratnoj tradiciji vrijedi – a tu su dekolonizacija, sekularizacija i modernizacija.
Druga stvar oko koje se s Bancem slažem je Ukrajina. Upravo sam ovih dana imao privatnu prepisku s jednim od citiranih “antijunaka” Bančeve kolumne u kojem branim približno istu tezu kao Banac: da se europska ljevica u Ukrajini beskrajno blamira što optužuje naciju izloženu agresiji za fašizam, a s druge strane ima režim koji je okupirao teritorij triju susjeda, koji hapsi pedere, cenzurira psovke u filmovima, ubija disidente i pretvara pravoslavnu crkvu u svoju ideološku filijalu.
Današnja Rusija – ukratko – esencija je svega što bi moderni ljevičar trebao prezirati.
Banac u svom tekstu tvrdi da Karamarka liberalna javnost napada samo zato što se dirnuo svetih krava socijalističke prošlosti. Tvrdi da su mediji od Karamarka stvorili povampirenu opasnost, političara koji će otvarati logore.
Tvrdi – konačno – da je opasnost od obnove fašizma fantazija koja nema uporište u europskom kontekstu, nego je – e, tu Banac stvarno nije originalan – rezultat zazora spram Hrvatske kao takve.
“Oni ne mogu voditi Hrvatsku jer je ne vole” – rekao bi Karamarko. Ili – mi nećemo ispoštovati svoj dio pakta iz 90-ih (šutnje o vašim partijskim knjižicama), ali vi svoj morate: morate vjerovati u fantaziju o suverenosti kao finalnoj svrsi povijesti.
Kao građanin zemlje u teškoj krizi, s vladom koja je digla ruke od svega, volio bih – za početak – imati vođu opozicije koji nekiput za promjenu ipak dođe u Sabor. Volio bih imati lidera čije se političke djelovanje ne svodi na lansiranje eksplozivnih parapovijesnih floskula i bezgranično bavljenje unutarstranačkim intrigama
Sve su te tri tvrdnje – mislim – temeljno pogrešne.
Za početak, problem s Karamarkom nije samo u onom što radi, nego onom što – ne radi.
Kao građanin zemlje u teškoj krizi, s vladom koja je digla ruke od svega, volio bih – za početak – imati vođu opozicije koji nekiput za promjenu ipak dođe u Sabor.
Volio bih imati lidera čije se političke djelovanje ne svodi na lansiranje eksplozivnih parapovijesnih floskula i bezgranično bavljenje unutarstranačkim intrigama.
Volio bih imati opoziciju koja će izustiti neki konkretan stav o nekim (eto) “nebitnim” stvarima kao što su porezi, zakoni, javna poduzeća, reforma uprave.
Volio bih imati šefa opozicije za kojeg znamo što hoće, osim što znamo što neće: neće ukidanja županija, neće porez na nekretnine, neće da se itko dirne u njegove živopisne sponzore poput Mamića.
Drugi i veći problem je što Banac ne razumije stvarne rizike onog što se danas događa u Europi. Doista, Karamarko neće kad dođe na vlast otvarati logore (trebamo li aplaudirati?). U zapadnoj Europi doista nema “fašista” onakvih kakve kroz povijesne prispodobe crta Banac – nema smeđih košulja, uniformiranih firera i režima koji vojno napadaju susjede.
Banac je – međutim – stvarno slijep ako ne vidi da se EU danas slama jer ne može istodobno imati dvije stvari na koje je navikla i koje i nadalje želi: a to su naslijeđenu državu blagostanja, te sudjelovanje u ekonomskoj globalizaciji.
Ne vidi da se – slično kao u 20-ima – nacionalizam pojavio kao odgovor na “slabu državu”, nekotrolirani kapitalizam i liberalizam. Ne vidi da je taj novi nacionalizam kao odgovor to neugodniji što, osim u ponekim mediteranskim zemljama, nema povijesnog konkurenta – socijaliste.
Banac – ukratko – ne vidi ključni kontekst u kojem se Karamarkov dolazak događa. To je kontekst Europe koja više ne živi dobro kako je navikla, koja rješenje svog problema vidi u obnovi nacije, obnovi države, obnovi kolektivizma, obnovi protekcionizma, ukratko – u onoj demokraciji koja, kako je rekao Orban, ne mora više biti “liberalna” nego “nacionalna”. To je kontekst u kojem će na vlast doći Karamarko.
Banac je – međutim – stvarno slijep ako ne vidi da se EU danas slama jer ne može istodobno imati dvije stvari na koje je navikla i koje i nadalje želi: a to su naslijeđenu državu blagostanja, te sudjelovanje u ekonomskoj globalizaciji
I to je kontekst u kojem su neki od nas razumljivo zabrinuti.
Jer, dva sata sjevernije, preko Drave, jako dobro vidimo kako to ide kad se politička i ekonomska elita “naoruža” floskulama o suverenosti i naciji, smjesom grožnje spram bankara, komunista i Drugih. Istina, tamo uništavaju romska sela – u nas “samo” ćirilične ploče.
Oni imaju Jobbik, mi “samo” Savsku 66.
Ali – u oba slučaja postoji nešto temeljno isto – a to je da se proizvodnjom fantomskih neprijatelja skriva ne-govorenje o bitnom.
I to je razlog zašto se Karamarka treba bojati. Ne zbog onog što govori. Nego zbog onog o čemu nije rekao ni riječi.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Karamarkova prepisivačina
Hrvatski političari vrlo rijetko spominju kulturu, a ravnodušnost politike prema kulturi nije samo stvar dojma, nego egzaktnih brojki u državnom proračunu Republike Hrvatske.
Utoliko bi nepravednije bilo olako i ravnodušno prijeći [Read more…]
Jesam li za ili protiv Tita?
Zaškočio me neki dan, dok sam čekao kraj manjeg servisa na osobnom vozilu, neki lik koji me je pitao, doslovno me tako pitao: ”Je li istina da ste promijenili ime i da se više ne zovete Drago već Jovan?” Naravno, poslao sam ga vrit i rekao mu da gleda svoja posla, a da mene i moja posla pusti na miru. Mislim da nisam pogriješio kada sam odlučio [Read more…]
Parada kiča i mržnje
Inauguracija, zapravo prisega Kolinde Grabar Kitarović, jer predsjednicom sa svim ovlastima postaje tek u pola noći sa srijede na četvrtak, bila je kičasta, bila je znakom da se vraćamo u nacionalističku laž devedesetih. [Read more…]
Prgomet protiv barbara
Jedan je blog prošlog tjedna postao prvorazredna politička činjenica i po medijskoj je atraktivnosti uspješno konkurirao godinama čekanoj odluci Međunarodnog suda pravde u Haagu o međusobnim tužbama Hrvatske i Srbije za genocid. Drago Prgomet, zanemareni zamjenik predsjednika HDZ-a, objavio je poziv pobunjenim braniteljima da raspuste svoj prosvjed i postao ne samo politička senzacija, nego i svojevrsni junak dana.
Cijenjeni liječnik dočekao je da se novinari oko njega otimaju, prvo, zato što se usudio da veteranskoj buni otvoreno, u lice, kaže popu pop, a bobu bob.
Drago Prgomet, zanemareni zamjenik predsjednika HDZ-a, objavio je poziv pobunjenim braniteljima da raspuste svoj prosvjed i postao ne samo politička senzacija, nego i svojevrsni junak dana. Cijenjeni liječnik dočekao je da se novinari oko njega otimaju, prvo, zato što se usudio da veteranskoj buni otvoreno, u lice, kaže popu pop, a bobu bob
Prgomet je i sam bio branitelj i zna što je ratno ranjavanje. Svojim, kako ih naziva, prijateljima pod šatorom u Savskoj poručio je da imaju pravo prosvjedovati, tražiti i smjenu ministra, ali ne mogu biti iznad zakona i države. Nemaju pravo kršiti zakone i ne poštovati institucije države. Ni podleći histeriziranim podjelama, još manje da i vlastitim protestom, kako konstatira, antagoniziraju hrvatsko društvo, pa ih zato poziva neka ga privedu kraju “prije nego što se dogodi nekakav incident koji nitko ne želi”.
Zamjenik predsjednika HDZ-a morao je biti svjestan da se takvim apelom odvaja od politike koju prema šatorskoj frakciji branitelja prakticira njegova stranka.
HDZ figurira kao politički pokrovitelj logorovanja usred Zagreba, premda više nije sigurno tko tu koga vodi: pumpaju li Karamarko i njegova sljedba pobunjene branitelje ili Klemm i Glogoški, kao kolovođe bune, sada diktiraju ritam HDZ-u.
No, ovaj poziv braniteljima da borbu za svoje ciljeve premjeste u institucije države može imati važnost svojedobnog poteza Stipe Mesića, kad je prijeteći puč grupe hrvatskih generala presjekao njihovim umirovljenjem. On je to učinio s pozicije šefa države, Prgomet nema moć funkcije, ali mu je snaga u javnosti, gdje je dobio veliku podršku. Premda se na njega odmah nasrnulo, stotine poruka potpore koje su mu zatrpale mobitel pokazuju da je dobro odjeknuo.
Drugo, Prgomet je postao politički događaj dana zbog svog protivljenja uznapredovalom militariziranju hrvatske stranačke i političke scene. Za njega je politika natjecanje ideja, a ne sudar ideoloških blokova u ratu do međusobnog istrebljenja.
Napominjući da je “politika sraz vizija, a ne samoproglašenih dobra i zla”, dižući glas protiv raspirivanja najnižih političkih strasti, protiv slijepe mržnje prema političkim rivalima, on ispisuje svoj politički credo: “Ne mogu prihvatiti da u ovoj zemlji mogu živjeti samo oni ili mi. Ne mogu prihvatiti da su hajdučija svi oni koji nisu za SDP. Ne mogu prihvati da nije domoljub onaj tko nije za HDZ. Ne mogu prihvatiti da su kriminalna zadruga svi oni koji nisu dio Kukuriku koalicije. Ne mogu prihvatiti da je ova vlast nenarodna”.
“Ne mogu prihvatiti da u ovoj zemlji mogu živjeti samo oni ili mi. Ne mogu prihvatiti da su hajdučija svi oni koji nisu za SDP. Ne mogu prihvati da nije domoljub onaj tko nije za HDZ. Ne mogu prihvatiti da su kriminalna zadruga svi oni koji nisu dio Kukuriku koalicije. Ne mogu prihvatiti da je ova vlast nenarodna”
Nije teško razumjeti da se autor ovih poruka distancira od politike verbalnog građanskog rata, borbe svjetla i tame, domoljuba i izdajica, koja se forsira s vrhova njegove stranke, baš kao i vladajućeg SDP-a.
Prgometov blog rukavica je bačena u lice i Tomislavu Karamarku i Zoranu Milanoviću, kao jahačima nepomirljivih podjela i unutarnacionalnih raskola.
Politika za njega očito nije svijet u crno-bijelim kategorijama. Na barbarski zakrvljenoj hrvatskoj političkoj sceni djeluje kao glas razuma i praktični promicatelj tolerancije te međusobnog uvažavanja svih nacionalnih sastavnica, cijele duge političkih opcija i svakog pojedinog građanina. Razlika koju Prgomet čini dolazi prije podjele na ljevicu i desnicu. To je razlika između civilizirane Hrvatske i one koja se ukopava u mržnju svih vrsta.
Treće, reagiranje javnosti pokazuje koliko je Hrvatska gladna pozitivnih političkih poruka i konstruktivnih političara. Na političku se klasu ovdje gotovo bez iznimke gleda negativno, s prezirom i gađenjem. Kao čovjek od ljudskog i političkog integriteta, Prgomet bi mogao djelovati na vraćanje povjerenja u politiku.
E sad, umjesto da ga u stranci drže kao malo vode na dlanu, jer im podiže rejting, formalno drugi čovjek HDZ-a ponovo je dobio status trouble makera kojega se jedva trpi.
Istina, ovaj ga put ne napadaju kao SDP-ova zeca iz šešira, kako se već znalo događati. Ali šef mu je stranke, notorno podesničareni Karamarko, odmah poručio da bi osobna stajališta trebao iznositi u stranci, a ne u javnosti. Premda mu je upravo on začepio usta. Na predsjedništvu HDZ-a omogućio je svojedobno napade na svog zamjenika, ali odgovor nije dopustio.
Činjenica da je zbog svojih političkih uvjerenja i petlje da se za njih javno zalaže postao junak dana Prgometa bi na neki način morala obavezivati. Ako njegova stajališta, koja je velik dio javnosti prihvatio s odobravanjem, zaista nemaju ništa s HDZ-om, to gore za HDZ
Usto je Prgometu javno održao lekciju i bivši ministar Jandroković, tvrdeći da su mu stajališta bliža nekom trećem putu nego politici HDZ-a, ali da sankcija neće biti.
Svašta, o kažnjavanju izravno izabranog zamjenika predsjednika stranke oglašava se figura iz drugog ili trećeg HDZ-ova ešalona.
Također je prilično skandalozno da podobnost političkih stajališta drugog čovjeka stranke ocjenjuje čovjek koji se čuvajući svoju poziciju dao pretvoriti u političku krpu.
Činjenica da je zbog svojih političkih uvjerenja i petlje da se za njih javno zalaže postao junak dana Prgometa bi na neki način morala obavezivati. Ako njegova stajališta, koja je velik dio javnosti prihvatio s odobravanjem, zaista nemaju ništa s HDZ-om, to gore za HDZ.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Lovac na Srbe i novinare
Za početak, valja pohvaliti Kolindu Grabar Kitarović.
Ovakvo što Ivo Josipović nikad ne bi napravio, nema šanse!
Po njemu bi na predsjedničkom brdu i dalje stolovali nekakvi perkovići, tatalovići, cvrtile… sve odreda nesposobna čeljad što ni vlastita oca nije znala obraniti od sudskog progona.
O ne! Taj film više nećete gledati. Kolinda Grabar Kitarović traži samo najbolje.
Kod nje prolaze isključivo uspješni. Oni koji ne samo da znaju što treba napraviti, nego i kako to učiniti.
Premda su to bila gadna vremena, kada se slušalo i pratilo na sve strane, Buljević je uvijek bio nazočan. Odan do groba. Ništa mu nije bilo teško: hoćete novinare, hoćete opozicionare, hoćete Srbe…
Sumnjate? Evo vam primjer. Za savjetnika za nacionalnu sigurnost izabrala je Josipa Buljevića, provjereni kadar hrvatskih tajnih službi. Čovjek koji tamo od prve polovice devedesetih jede težak špijunski kruh. Još od vremena SZUP-a, kada se hrabro u splitskoj ispostavi borio protiv nenarodnih elemenata. I to uspješno, ako treba posebno naglašavati.
Premda su to bila gadna vremena, kada se slušalo i pratilo na sve strane, Buljević je uvijek bio nazočan. Odan do groba. Ništa mu nije bilo teško: hoćete novinare, hoćete opozicionare, hoćete Srbe…
Zato je i napredovao. Malo, pomalo i dočepao se zagrebačke centrale i pozicije šefa protuobavještajnog odjela POA-e. Kasnije su mu podvaljivali da bi i dalje po splitskim Brdima naganjao sitne dilere da ga Ivi Sanaderu nije toplo preporučio njegov brat don Vinko, inače jedan od glavnih kadrovika tog vremena.
Ako je i istina, to više nije važno, jer je Buljević svojim samoprijegornim radom itekako zaslužio svako promaknuće koja ga je u karijeri pratilo, pa i ono kada je imenovan za prvog čovjeka SOA-e, u isto vrijeme kada je Tomislav Karamarko postao ministar unutarnjih poslova.
Karamarko je, svakako, za Buljevićevu karijeru važnija persona i od don Vinka i od Joška Podbevšeka, kratkotrajnog mu šefa čiji je mandat u POA-i – po davno utvrđenim HDZ-ovim kriterijima – bio obilježen špijuniranjem tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića i opozicijskih političara, a potom i slučajem novinarke Helene Puljiz, koju su agenti u teško shvatljivom nadahnuću pokušali zavrbovati za svoje ciljeve.
Reference, očito, sjajne. Čovjek je pohvatao sve što je trebalo pohvatati, pa stoga valja pohvaliti i njega i odluku Kolinde Grabar Kitarović da ga imenuje za glavnog ”bezbednjaka” na Pantovčaku. A i treba mu posla nekon što je nekoliko godina proveo na poziciji generalnoga konzula u Los Angelosu, gdje ga je sklonio premijer Zoran Milanović, nakon što se njegovo ime počelo vezati uz jake igrače iz podzemlja i curenje informacija iz državnih struktura
Afera je Podbevšeka koštala smjene, a državu više stotina tisuća kuna troškova za izgubljene sudske parnice zbog prijetnji, ucjena, pokušaja podmićivanja i psihičkog maltretiranja kojima je Helena Puljiz bila izložena.
Dok je, dakle, zbog svega ovoga Podbevšek odletio, Buljević je uzletio. Njemu je Karamarkovim imenovanjem svanulo. Padali su jedan za drugim Ante Gotovina, Hrvoje Petrač, Ico Mateković… POA/SOA nikad nije bila uspješnija. I to upravo zahvaljujući ovom dvojcu. Karamarko mentor i teoretičar, Buljević operativac i organizator. Ni prekaljeni ratnik i džentlmen Gotovina nije imao šanse.
Nije da je njihov trud ostao nepriznat. Nekoliko godina potom Karamarko ide za ministra unutarnjih poslova, a Buljević postaje šef ”ujedinjene službe” SOA-e, koju je, raspisali su se mediji, želio transformirati u modernu špijunsku službu što će se boriti protiv međunarodnog organiziranog kriminala i preventivno protiv terorizma u regiji.
Reference, očito, sjajne. Čovjek je pohvatao sve što je trebalo pohvatati, pa stoga valja pohvaliti i njega i odluku Kolinde Grabar Kitarović da ga imenuje za glavnog ”bezbednjaka” na Pantovčaku. A i treba mu posla nekon što je nekoliko godina proveo na poziciji generalnoga konzula u Los Angelosu, gdje ga je sklonio premijer Zoran Milanović, nakon što se njegovo ime počelo vezati uz jake igrače iz podzemlja i curenje informacija iz državnih struktura.
Utvrđeno je, ipak, da ovaj nije kriv baš kao što nije bio ni kada je – očito zabavljen naganjanjem islamskih terorista – previdio i Ivu Sanadera i Branimira Glavaša, a za crne fondove HDZ-a čuo tek kada su mediji o njima počeli pisati.
Sada je, očito, došlo vrijeme za povratak. I to odmah na brdo!
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Kerummarko
Društvenim mrežama proteklih tjedan dana kruži fotomontaža potpisana sa Kerummarko, “mitsko biće iz Sabora za koje svi vjeruju da postoji, ali ga još nitko nije vidio, jer u godinu dana odradi radnih sati kao običan radnik u sedam dana”. Predsjednik oporbenoga HDZ-a Tomislav Karamarko na fotografiji ima Kerumovu, već ćelavošću dobrano načetu afrofrizuru. [Read more…]
- « Previous Page
- 1
- …
- 16
- 17
- 18
- 19
- 20
- …
- 22
- Next Page »