Dobro da ovu kolumnu nisam napisao prije jučerašnjeg gostovanja u emisiji ‘‘Nedjeljom u 2“ Aleksandra Stankovića jer bi ocjena koju sam dobio možda bila slična onoj koju od građana dobiva premijer Milanović, a koja nije dobra. Međutim, kako sam rekao kolegi Stankoviću, zadatak novinara je da govori istinu u zgodno i u nezgodno vrijeme, pa se tako konflikt nameće kao moralni imperativ. [Read more…]
Novi diskurs, stara praksa?
S temom “Siromašna Crkva – Crkva za siromašne u novoj evangelizaciji” u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati u utorak 28. siječnja započeo je 54. teološko-pastoralni tjedan (ma da TPT traje nepuna tri dana, ali, eto, Crkva voli pretjerivati) kojeg standardno organizira Katolički bogoslovni fakultet (KBF) Sveučilišta u Zagrebu. Čuli smo, i zbog toga je TPT tema ove kolumne, jedan novi crkveni diskurs i o tome će ovdje biti riječ, ali da se zapitamo: kada će stići i nova crkvena praksa?! [Read more…]
”U ime obitelji” žestoko izmanipulirali Papu Franju
Volonteri građanske inicijative “U ime obitelji” u srijedu su se, tijekom opće audijencije na Trgu svetog Petra u Vatikanu, susreli s papom Franjom i darovali mu majicu, objavili su iz rečene udruge na Facebooku, a prenio je Jutarnji list na svome portalu.
Navode kako su Papu ”informirali o referendumu i nastojanju da se u Hrvatskoj brak zaštiti kao zajednica žene i muškarca”.
Nije poznato što im je papa Franjo na to rekao. Na slici se vidi kako se Papa smiješi pružajući ruku mladoj volonterki koja mu nešto govori dok drugi volonter, stojeći do nje, namješta majicu Papi na prsima da bi je treći volonter uspio snimiti u tom evidentno žestokom pokušaju da se manipulira Papom.
Da je papa Franjo protiv legalizacije homoseksualnih brakova, to znamo jer se kao nadbiskup Buenos Airesa tomu suprotstavio kad se u Argentini vodila kampanja koja je rezultirala legalizacijom homoseksualnih brakova, a protiv volje Katoličke crkve.
Da je npr. dvoje luđaka tiskalo majicu s natpisom na hrvatskom: ”Papa, ti si peder, ali mi te svejedno volimo!” i da namjesti majicu Papi kako bi ispao štos da se Franjo slaže s akcijom ”Papa peder”, Franjo bi svejedno (jer govori nekoliko jezika, ali ne i hrvatski) nasmiješeno pružio ruku tim luđacima.
Volonteri ”U ime obitelji”, koji su se u srijedu nacrtali s majicama pred Papom luđaci nisu, ali su izvršili medijski atentat na Papu, nevezano za činjenicu da Papa podržava ideju braka kao doživotnu zajednicu muškarca i žene, iako ne znamo ništa o tome slaže li se u svemu s dr. Željkom Markić i njezinim trabantima.
Autograf.hr samo je želio upozoriti da se udruga ”U ime obitelji” i njezini podupiratelji služe svim mogućim sredstvima, pa i fizičkim nasiljem, kako se dogodilo jučer u Vili Arko. Ne treba nas stoga čuditi što je potpisnika ovih redaka Željka Markić klevetnički optužila da piše pismo Papi protiv nedjeljnoga referenduma.
Papa za obnovu Crkve, protiv tiranije tržišta
Papa Franjo pozvao je u dosad najvažnijem autorskom dokumentu svoga pontifikata na obnovu Katoličke crkve i osudio nesputani kapitalizam kao novu tiraniju. Svjetske čelnike, naime, pozvao je da se bore protiv siromaštva i sve veće nejednakosti u svijetu.
Franjo je u utorak objavio apostolsku ekshortaciju ”Evangelii Gaudium” (”Radost evanđelja”) na 84 stranice, koju strane agencije nazivaju službenom platformom njegova papinstva kojom je nadogradio svoja stajališta izrečena u propovijedima i izjavama otkako je u ožujku postao prvi papa iz Južne Amerike.
U ekshortaciji, svojevrsnom poticaju i smjernicama za djelovanje biskupa diljem svijeta, Franjo je otišao korak dalje od dosadašnjih svojih kritika globalnoga ekonomskog sustava osuđujući “idolatriju novca” i pozivajući političare da hitno zajamče svim građanima “dostojanstven posao, obrazovanje i zdravstvenu skrb”.
Bogate je pozvao da podijele svoje bogatstvo. “Baš kao što zapovijed ‘Ne ubij!’ postavlja jasno ograničenje s namjerom da se sačuva vrijednost ljudskog života, danas moramo reći ‘Nećete!’ ekonomskom isključivanju i nejednakosti. Takva ekonomija ubija”, napisao je Franjo. “Kako vijest može biti to da je vrijednost burze pala za dva posto, a nije vijest kada beskućnik umre?” zapitao je.
“Dok se god problemi siromašnih radikalno ne riješe odbacivanjem apsolutne autonomije tržišta i financijskih špekulacija, odnosno napadajući strukturne uzroke siromaštva, neće biti rješenja za svjetske probleme i, zapravo, bilo kakve probleme”, smatra Papa.
Negirajući da su njegove poruke običan populizam, zamolio je Boga da “nam podari političare koji su iskreno zabrinuti zbog stanja u društvu i među ljudima te načina života sirotinje”.
Poručio je i da se obnova Crkve ne može odgađati te da Vatikan i njegova ”ukopana” hijerarhija “moraju čuti poziv na pastoralno obraćenje”. “Više volim Crkvu koja je puna modrica, koja je bolna i prljava jer to znači da je bila na ulicama, od Crkve koja je nezdrava od ograničenja i brige za vlastitu sigurnost”, poručio je Papa. “Pretjerana centralizacija, umjesto da pomaže, komplicira život Crkve i njezin misionarski doseg”, napisao je.
Naglašavajući suradnju među religijama, Franjo je citirao ideju pokojnog prethodnika Ivana Pavla II. o reformi papinstva radi promocije s ostalim kršćanskim crkvama i spomenuo lekcije koje Rim može naučiti iz pravoslavlja, primjerice ”sinodalnost”, odnosno decentralizirano čelništvo.
Papa Franjo završio je u srpnju encikliku koju je započeo Benedikt XVI., ali je jasno rekao da je to većinom rad njegova prethodnika, koji se povukao s dužnosti u veljači, i ova ekshortacija prvi je njegov potpuno autorski rad u pontifikatu.
”Radost evanđelja” napisana je Franjinim jednostavnim i toplim stilom propovijedanja i razlikuje se od više akademskih radova bivših papa.
Papa je ponovio svoje izjave da Crkva ne može zaređivati žene i da to “nije pitanje otvoreno za raspravu”, ali da žene moraju imati veći utjecaj u crkvenom vodstvu. Također je ponovio da Crkva ne može prihvatiti pobačaj.
Meditacijom o tome kako revitalizirati Crkvu pogođenu sekularizacijom u zapadnim zemljama ekshortacija je odrazila misionarski žar koji je češće uočljiv u evangeličkih protestanata koji su pridobili mnoge nezadovoljne katolike u Papinoj rodnoj Latinskoj Americi.
HINA
Kardinal Bozanić vrijeđa homoseksualce
Svi će biskupi, pošto su objavili zajedničko očitovanje, vjernicima svojih mjesnih crkava uputiti posebne pozive za izlazak na referendum protiv prava homoseksualaca, ali je zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, otišao korak dalje i priprijetio svojim vjernicima: ”Draga braćo i sestre, neka ne bude nikoga među nama tko bi propustio izaći na referendum!”
Kardinal Bozanić smatra da treba glasovati ”s ponosom i s radošću” i da vjernici trebaju odlučno zaokružiti odgovor ”za” jer to je ”odgovor koji ispovijeda našu kršćansku vjeru, koji želi dobro našim obiteljima, djeci i novim naraštajima. To je odgovor koji čuva snagu i ljepotu života u našoj Domovini”, čime je sugerirao da su homoseksualci slabi i ružni ljudi koji ne žele dobro domovini.
”Od nas se traži tako malo, a posljedice su iznimno velike”, poručio je zagrebački nadbiskup u jednoj od do sada najžešćih manipulacija osjećajima vjernika.
Pritisak kardinala Bozanića potpun je pa je naredio ”da se vjernici u župama i drugim zajednicama u četvrtak, 28. studenoga, u večernjim satima okupe na klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom, moleći za obitelji i za sve ljude koji svojom odgovornošću na referendumu mogu pomoći očuvanju dostojanstva braka kao životne zajednice žene i muškarca”.
”Pohvalno je da se u župama, i u drugim danima koji prethode referendumu, organizira molitva s pripadnim pobožnostima, a naročito molitva krunice Blažene Djevice Marije”, istaknuo je kardinal.
Odredio je i da se na dan referenduma na svim misama prve nedjelje došašća, 1. prosinca, u molitvu vjernika uključi i sljedeći zaziv: ”Gospodine, ti si u svojoj neizrecivoj mudrosti stvorio čovjeka na svoju sliku kao muško i žensko, a njihovo si zajedništvo ljubavi postavio kao sakramentalni znak svoje ljubavi prema Crkvi. Udijeli nam snagu da se u hrvatskome društvu zauzimamo za promicanje braka – životne zajednice žene i muškarca – i obiteljskih vrijednosti, molimo te!”
Bozanić je pokazao da je Katolička crkva spremna na sve kako bi spriječila i dotukla homoseksualnu populaciju s obzirom na to da se na misama na kojima se na takav perfidan način manipulira molitvama nalaze i katolici/katolkinje homoseksualne orijentacije.
Doprijeti do egzistencijalne periferije
Papa Franjo obratio se sudionicima 10. skupštine Ekumenskoga vijeća crkvi (WCC), koja se do 8. studenoga održava u gradu Busanu u Koreji, a na kojoj kao promatrač sudjeluje i izaslanstvo Katoličke crkve. Na otvaranju skupštine kardinal Kurt Koch, predsjednik Papinskoga vijeća za promicanje jedinstva kršćana, javlja IKA, pročitao je papinu poruku u kojoj se preporučuje “molitva i pozornost na najhitnije potrebe našega vremena”.
Papa potvrđuje nastavak suradnje Katoličke crkve s Vijećem (savez nekatoličkih crkvi sa sjedištem u Ženevi) i traži od svih koji slijede Krista da osnaže molitvu i suradnju u služenju evanđelju. Naglasio je da globalizirani svijet od kršćana traži svjedočenje o vrijednosti dostojanstva osobe, koja dolazi od Boga, te se zauzeo za cjeloviti odgoj mladih i promicanje osobe kako bi i osoba i zajednica mogli slobodno rasti.
Papa također traži potporu obitelji, osnovnoj stanici društva, i jamstvo za slobodno uživanje vjerske slobode. ”Pozvani smo da vjerni evanđelju dopremo do svih koji su na egzistencijalnim periferijama, da donesemo istinsku solidarnost siromašnima, manje sposobnima, djeci koja se imaju roditi i bolesnima, onima koji se sele i izbjeglicama, osobama u poodmakloj dobi i mladima bez zaposlenja”, poručio je Franjo.
Papa je zajamčio svoju molitvu da ”skupština ponudi novi poticaj i novo viđenje svima koji se zauzimaju za jedinstvo kršćana”.
Blagdan Svih svetih nije dan mrtvih
Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani te oni koji ne vjeruju u Boga ili su agnostici, tijekom dva dana u godini – 1. i 2. studenoga – ljudi se prisjećaju umrlih i u duhu povezuju s pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne samo uspomena nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daju smisao tim danima i onomu što tada činimo.
Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva od svojih početaka jednom na godinu slavi sve svete mučenike, štoviše, i u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Budući da se broj mučenika i drugih svetaca s vremenom povećavao i nije ih bilo moguće sve nabrojiti, Crkva je mnoge od njih razvrstala u kalendar i spominjala ih se baš određenoga dana. No i tu se našao samo manji broj svetaca pa je upravo zato i uveden blagdan Svih svetih.
Svi sveti (također Sisveti ili Sisvete; na latinskome Sollemnitas Omnium Sanctorum) svetkovina je u Rimokatoličkoj crkvi kojom se slave svi sveci, kako oni koji su već kanonizirani tako i oni koji to još nisu. U pravoslavnim crkvama taj se blagdan slavi prve nedjelje po Duhovima te označuje završetak uskrsnoga dijela liturgijske godine.
Spomen na mučenike, zajednički različitim crkvama, počeo se slaviti od prvih stoljeća. Prvi tragovi općega slavlja blagdana Svih svetih zabilježeni su prvo u Antiohiji, i to upravo u nedjelju nakon Duhova. Ovaj običaj naveden je i u 74. homiliji svetoga Ivana Zlatoustog (407.) te se do danas zadržao u istočnim (pravoslavnim) crkvama.
Pod izrazom “svi sveti” ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. I upravo njih Katolička crkva želi počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i u našoj blizini. Bili su to nezamjetljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost
Papa Grgur III. (731. – 741.) premjestio je taj blagdan na 1. studenoga kako bi se poklopio s drevnim keltskim blagdanom nazvanim Samhain, koji je označavao Novu godinu. Na taj je način odgovorio na zahtjeve irskih monaha.
Papa je izabrao 1. studenoga jer je to bio datum godišnjice posvete jedne kapele u bazilici svetoga Petra relikvijama ”svetih apostola i svih svetih, mučenika i ispovjednika, i svih savršenih pravednika koji počivaju u miru po cijelome svijetu”. U vrijeme Karla Velikoga blagdan je već bio vrlo raširen, a kralj Ludvig I. Pobožni proglasio ga je 835. zapovjednim blagdanom. Proglas o tome izdan je na zahtjev pape Grgura IV. uz pristanak svih biskupa.
U kalendaru Katoličke crkve blagdan Svih svetih označen je kao svetkovina, a ujedno je i neradni dan u Republici Hrvatskoj. Među narodom najčešće se taj blagdan povezuje s odlaskom na groblje i uređivanjem grobova, pa tako i sa spomenom na mrtve. Ipak, u Crkvi se Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan obilježava dan poslije, 2. studenoga.
Osim u Katoličkoj crkvi, ovaj blagdan obilježava se i u Anglikanskoj crkvi te u mnogim evangeličkim crkvama, a u nas ga prihvaćaju i mnoge druge protestantske zajednice, premda je ovisno o crkvi poprimio različite oblike.
No objasnimo što to danas obilježavamo. Pod izrazom “svi sveti” ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. I upravo njih Katolička crkva želi počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i u našoj blizini. Bili su to nezamjetljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja…, svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im zahvale i preporuče se. To je prvi smisao posjeta grobovima.
Današnje su se generacije naviknule blagdan Svih svetih zvati “danom mrtvih”, što nije točno! Upravo smo kazali što znači taj blagdan. Nije to točno reći ni s obzirom na vjernike, jer kršćanska je poruka da smrt nije kraj, nego prijelaz, “most”, mučno rađanje u novi život, život s Bogom “oči u oči”.
Običaj da se na groblja odlazi na blagdan Svih svetih, a ne na Dušni dan nije posvuda isti. Grobovi se obilaze na blagdan Svih svetih uglavnom u velikim gradovima, a na to su utjecala dva faktora. Prvo, nakon Drugoga svjetskog rata i nove su revolucionarne vlasti krenule na groblja, no željele su izbjeći vjerski kontekst Dušnog dana (neupućeni, kakvi su bili, tako su zapravo pali u kontradikciju, jer su odlaskom na groblja na blagdan Svih svetih počeli naglašavati transcendentalni karakter osobe a da toga nisu bili svjesni). I drugo, iz Europe je stigao običaj da je 1. studenoga praznik pa zašto ga ne zlouporabiti – neradom.
Ja na groblje danas ne idem, i to ne samo zato što je neopisiva gužva, galama, nekultura, vika, pušenje, nervoza… već i zato što mi kao teologu to nikako ne odgovara. Istina je da svi moramo težiti svetosti, ali ja sam za čuvanje tradicije prema kojoj se poštovanje prema mrtvima, ako se to već mora posebno činiti jednoga dana u godini, odaje 2. studenoga, na Dušni dan. Poštujem one koji imaju taj drugi, nametnuti običaj, ali ja pokušavam djelovati logično i prema vlastitom obrazovanju.
Svejedno, oba mi datuma zapravo govore o nečem mnogo važnijem, i to sam vam želio poručiti: a to je da smrt nema posljednju riječ te da je život taj koji nakraju pobjeđuje. A ta naša (moja) sigurnost nije utemeljena na običnom, ljudskom razmišljanju, nego na povijesnoj činjenici vjere: Isus Krist, raspet i pokopan, uskrsnuo je svojim slavnim tijelom. Isus je uskrsnuo da i mi, vjerujući Njemu, možemo imati život vječni.
Ja na groblje danas ne idem, i to ne samo zato što je neopisiva gužva, galama, nekultura, vika, pušenje, nervoza… već i zato što mi kao teologu to nikako ne odgovara. Istina je da svi moramo težiti svetosti, ali ja sam za čuvanje tradicije prema kojoj se poštovanje prema mrtvima, ako se to već mora posebno činiti jednoga dana u godini, odaje 2. studenoga, na Dušni dan
Ovaj je navještaj u srcu evanđeoske poruke. Snažno ga ponavlja sveti Pavao: “Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je propovijedanje naše, uzalud je vjera vaša”, te dodaje: “Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi” (1. Kor 15, 14.19). Isus je uskrsnuo da On sam živi u nama te da u njemu možemo iskusiti radost vječnoga života. Uskrsnuće stoga nije neka teorija, nego povijesna stvarnost koju je objavio Isus Krist po svojoj “pashi”, svome “prelasku”, koji je otvorio “novi put” između zemlje i Neba (usp. Heb 10,20). Nije to ni mit ni san, nije ni viđenje ni utopija, nije bajka, nego jedinstveni i neponovljivi događaj: Isus iz Nazareta, sin Marijin, koji je u petak navečer bio skinut s križa i pokopan, pobjedonosno je napustio grob.
I o tome razmišljam i to mi se čini da trebam danas kao novinar koji je vjernik i teološki obrazovan poručiti: uskrsnuće je izazov da se životu da smisao. Uskrsnuće ulijeva snagu koja ide dalje. No teško je katkad izbjeći život u strahu i žalosti pa se moramo pitati kako danas shvatiti uskrsnuće u kontekstu zadaće stvaranja pravednijega i solidarnijeg društva.
Bila bi mi golema utjeha kada bih znao da o tome razmišljate dok stojite pred grobovima svojih pokojnika.
Crkva pazi na Indijance i prirodu Amazonije
U Manausu, u brazilskoj saveznoj državi Amazonas, javlja IKA, počeo je prvi susret Katoličke crkve u Amazoniji, na kojemu sudjeluje više od 100 biskupa zajedno s laicima, pastoralnim koordinatorima i odgovornima za razne lokalne ustanove.
U središtu je radova analiza političke, društvene, kulturne i religijske stvarnosti toga područja radi njegove zaštite i očuvanja. Taj je susret za Crkvu vrlo važan, a održava se u osjetljivom trenutku u povijesti te zemlje jer vlada, zajedno s privatnim inicijativama, ima nacrt za razvoj Amazonije, a iznad svega velik plan za prikupljanje vode koja je potrebna za proizvodnju električne energije. Stoga se ponovno postavlja pitanje očuvanja Amazonije, koja je ekološki vrlo važna i sa stajališta biološke raznolikosti.
Osim toga, u njoj je velika koncentracija brazilskih Indijanaca, tisućljetnih stanovnika toga područja, koje se često zaboravlja i kojima nisu priznata njihova prava.
Katolička si crkva stoga postavlja pitanje o svojemu poslanju na tom području jer u povijesti Amazonije nazočna je od samoga početka.
Kako kaže Papa, Crkvi u Amazoniji treba dati “amazonsko lice”. A to znači inkulturaciju u čijemu su središtu Indijanci. Ali to je teško jer se više puta, bilo zbog posebnih interesa poduzeća bilo zbog nekih drugih razloga, prijetilo biskupima, svećenicima, redovnicama, zauzetim laicima, vođama domorodaca, ali i drugih naroda u Amazoniji koji traže pravo na njezino očuvanje i na brigu o njoj, a ne njezino uništavanje.
Vlast i dalje dovodi u opasnost i ljudsku biološku raznolikost toga područja jer ondje osim Indijanaca, posebno uz rijeke, žive i stanovnici drugih korijena pa se odgovorni za pastoral pitaju što treba učiniti da taj razvoj ne nanese štetu kulturi i povijesti.
Papa Franjo ima titanijska muda
Spontanim načinom govora papa Franjo ostavlja prostora raznim tumačenjima, a porukama katolicima o tome da ne budu opsjednuti doktrinom zaprepašćuje konzervativce koji propituju njegovo vođenje Crkve, dok krajnje konzervativno Bratstvo sv. Pija X. poručuje da je Franjo ”tisuću puta pogoršao stanje Crkve”.
Zabrinutost tradicionalnih krugova probudila se u proljeće kad je novoizabrani Papa rekao da će blagosloviti i nekatolike te novinare ateiste, da bi zatim uključio žene u obred pranja nogu na Veliki četvrtak, piše u srijedu američki list The Washington Post, a prenosi HINA.
Papina metoda je ona ista koju su primjenjivali Isus i prvi apostoli, ona kojom je najavljena vijest spasenja, vijest sućuti i milosti, a to je metoda svih pravih misionara. Dakle, papa Franjo odlučio je biti misionar, a njegov koncept misije proizlazi iz njegova vlastita iskustva poimanja odnosa Evanđelja i siromaha u kršćanstvu koji se nudi svakoj ženi i muškarcu, bez predrasuda, ali u tišini koja je potrebna da saslušamo vlastito srce
No Franjino oklijevanje da ljudima sudi, njegova volja da ih sve razumije te izjava da nije on taj koji može suditi homoseksualcima, duboko je uznemirila te ljude. “Iza rastućeg skepticizima strah je nekih krugova da Franjin stil koji se proteže na sve i njegov spontani govor koji ostavlja prostora tumačenju, razara višedesetljetne napore Crkve da katolički nauk prenosi jasno”, piše TWP.
Dodaje da se konzervativci već osjećaju marginaliziranima sve jačom sekularnom kulturom, a sada strahuju da ih i Papa umanjuje.
Nije mali broj onih, unutar i izvan Katoličke crkve, koji se pitaju što je ključno u pontifikatu pape Franje. Ako je točno, kako mnogi tvrde, da u današnjem svijetu ne postoje događaji, već samo interpretacije, Franjo vodi bitku jer kao moralni lider gotovo svaki dan preduhitri gomilu tumača, manje ili više upućenih u crkvene stvari, ali to čini svojim djelima i riječima.
Pokušat ću ponuditi jedan važan ključ razumijevanja Papina pontifikata, a koji bježi konzervativcima jer nisu shvatili bit Evanđelja: Papina metoda je ona ista koju su primjenjivali Isus i prvi apostoli, ona kojom je najavljena vijest spasenja, vijest sućuti i milosti, a to je metoda svih pravih misionara. Dakle, papa Franjo odlučio je biti misionar, a njegov koncept misije proizlazi iz njegova vlastita iskustva poimanja odnosa Evanđelja i siromaha u kršćanstvu koji se nudi svakoj ženi i muškarcu, bez predrasuda, ali u tišini koja je potrebna da saslušamo vlastito srce. To znam jer su mi profesor Jorge Bergoglio (sada Papa) i braća isusovci 1986. i 1987. o tome govorili u Buenos Airesu, usmjerivši moje srce, vjerujem, zauvijek u smjeru misije kao životnoga projekta.
Nije mnogo onih, pa ni u našoj sredini, koji govore o siromašnima, misle iz pozicije siromaštva i koračaju s njima, ali je mnogo, odviše mnogo onih, koji svakim danom tonu u siromaštvo i bijedu. Pamtim već jako mnogo prilika kada se Papa pokazao kao misionar.
Na susretu s bogoslovima, novacima i novakinjama, (budućim redovnicima kakav je i sam – isusovac), održanim u subotu 6. srpnja uvečer u dvorani Pavla VI. u Vatikanu, papa Franjo govorio im je o življenome siromaštvu u službi bližnjih, pozvavši ih da se klone zamki prolaznih vrijednosti, kao što su najnoviji modeli mobitela ili skupo vozilo, kako bi mogli više dati potrebnima. “Boli me kada vidim svećenika ili redovnicu u najnovijem modelu automobila”, rekao je Papa, dodavši da su automobili potrebni, ali da treba izabrati one skromnije. “Razmislite koliko djece umire od gladi i namijenite im svoju ušteđevinu”, rekao im je Franjo.
Britanski kompozitor i pjevač Sir Elton John definirao je Franju kao “čudo poniznosti u vremenima opće ispraznosti”, pa se umjetnik nada da će Papa i dalje znati “približavati svoje poruke marginaliziranima, osobito onima jako potrebnima ljubavi” misleći, na primjer, na homoseksualce. “Čini se da ovaj Papa želi odvesti Crkvu do prvotnih Kristovih vrijednosti. Ako bude znao progovoriti onima koji su napušteni i osamljeni, njegovo svjetlo nade bit će jače od bilo kakva znanstvenog progresa jer nijedan lijek nema u sebi snagu ljubavi”, rekao je pjevač.
Mi iz Argentine, osobito ako kao i Papa dolazimo iz Buenos Airesa, znamo koliko je moćna krilatica “znati dobiti ulicu” (ganarse la calle), a to je ono što Bergoglio pokušava jer iz prve ruke zna koliko je za njega bilo važno biti objema nogama na ulici. “Mi smo društvo koje je zaboravilo iskustvo plakanja, supatništva”, upozorio je Franjo (kad je pohodio Lampedusu). “Molimo Gospodina milost da oplačemo svoju ravnodušnost, okrutnost koja postoji u svijetu, u nama, i u onima koji u anonimnosti donose društveno-ekonomske odluke koje otvaraju put dramama poput ove na ovom otoku”.
Što reći?! Treba imati jaja da se to kaže i svijetu i Crkvi i bogatima i samomu sebi. Da se bude misionar do krajnjih konzekvencija toga poziva. I to je poenta ove priče: papa Franjo ima titanijska muda!
Kao u zadnjim danima Weimarske Republike
Građanski odbor za ljudska prava i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću smatraju da skidanje ploča s latiničnim i ćiriličnim pismom u Vukovaru, koje je već izazvalo slične akcije u drugim mjestima Hrvatske, ugrožava ugled Republike Hrvatske u svijetu i temeljna ljudska prava u zemlji.
Nije prvi put da svjedočimo kako ima ljudi koji će svjesno ugroziti najvitalnije interese demokratskoga društva, slobodu i sigurnost građana procijene li da im to trenutačno koristi. Sjetimo se samo Stožera za obranu digniteta Domovinskoga rata, koji je također zazivao rušenje Vlade i nasilje, a imao je snažnu podršku istih onih struktura koje danas podržavaju Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara.
Tada je ”izdajničko”, ”protuhrvatsko” djelovanje Vlade bilo u tome što je nakon 10 godina pokušala privesti na sud čovjeka koji je u Gospiću izvodio prestravljene civile iz skloništa, naređivao njihovo ubijanje i sam ih ubijao. Teško je zamisliti veću uvredu za Hrvatsku i normalne, poštene ljude koji su je branili od agresije od proglašavanja tih zločina ”dignitetom” Domovinskoga rata.
Isto tako teško je zamisliti veću štetu za Vukovar, čije je bogatstvo multietničnosti uništio brutalan napad na taj grad, od nasilnoga sprečavanja svakoga pokušaja da Vukovar prestane biti talac skupina i političara kojima je potrebna i korisna mitologizacija prošlosti. Tko želi dobro Vukovaru, trebao bi se zauzimati za to da bude dinamičan grad koji se koristi komparativnim prednostima svoga položaja i bude ugodniji za život svim njegovim građanima, a ne da postane ”mjesto posebna pijeteta”, jer to je primjerice groblje.
Pripadnici Stožera vjerojatno bi se uvrijedili da im se kaže kako svojim djelovanjem cementiraju ”dostignuća” onih koji su razarali Vukovar i njegov tolerantan slobodarski duh. Ali čine upravo to. Neki možda zbog toga jer to ne razumiju, a drugi jer ih nije briga.
Neki politički analitičari poput prof. Ivana Rimca uspoređuju ovu situaciju s zadnjim danima Weimarske Republike. Ekonomska kriza, velika nezaposlenost, snažne veteranske udruge; neke od njih radikalne, čiji predstavnici svako malo defiliraju u uniformama, što je više nego jasna poruka kakvoj su vrsti društva skloni, postojanje ”dežurne” manjine na koju se nezadovoljstvo i strah od postojećih problema uvijek mogu preusmjeriti, političke stranke u opoziciji; od kojih su neke uistinu ”opasnih namjera”, pravosuđe kojemu nije dana šansa da se oporavi od čistke po etničkoj i političkoj podobnosti.
Kao naš specifikum moglo bi se dodati već otvoreno neprijateljstvo vodstva Katoličke crkve u RH prema demokratski izabranoj Vladi i retorika nekih njezinih čelnika, koja ima sve manje veze s temeljnim kršćanskim načelima, a sve više s radikalno desnom politikom, najblaže rečeno. Na sreću, okruženje je, barem zasad, mnogo drugačije nego što je bilo početkom 30-ih prošloga stoljeća u Europi.
Nacionalistička atmosfera u načelu znači poticanje nesnošljivosti prema nekoj manjini, smanjenje sloboda, prava i sigurnosti pripadnika te manjine, ali, u krajnjoj liniji, i pripadnika većinskoga naroda, koji se stalno uvjeravaju da žive u opasnosti od ”onih drugih”, a ne dijele li to mišljenje, prozivaju ih zbog manjka patriotizma. Tko je u dvojbi, neka razmisli je li Hrvatu danas u Vukovaru lakše javno reći da je za uklanjanje dvopismenih ploča ili se usprotiviti njihovu uklanjanju! Povijesna iskustva uče nas da su takve manipulacije vrlo opasne, a razvoj događaja u sadašnjosti pokazuje da ni najdemokratskije države i društva u Europi na njih nisu imune.
Vesna Teršelič, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava