Čitam sinoć na portalu Jutarnjeg lista članak na temelju istraživanja koje je proveo Dnevnik Nove TV, a koje je pokazalo da dio građana, ”točnije njih 30 posto misli kako Predsjednica donosi odluke pod prevelikim utjecajem HDZ-a i Tomislava Karamarka. Najmanji broj građana, njih 8 posto, na pitanje nije znalo odgovor. [Read more…]
Čaj za dvoje
”Tea for Two” (Čaj za dvoje) je jedan od vrlo popularnih songova, nastao još davne 1925. godine kao dio mjuzikla ”No, no Nanette”. Autori, muzike i teksta, Vincent Youmans i Irving Caesar vjerojatno nisu ni slutili kakav su međugeneracijski, planetarni hit napisali. Do danas je napravljeno bezbroj verzija skladbe koja je korištena u filmovima, spotovima, raznim scenskim produkcijama i koja je postala jazz standard na kojem su se okušali najveći jazz muzičari. [Read more…]
”Paraziti” s Pantovčaka
Dozvolite da se obratim. Smeta me manipuliranje činjenicama u Jutarnjem listu. Ivo Josipović je otvorio zakonsko pravo korištenja dužnosničke plaće – 6 mjeseci pune, 6 mjeseci pola plaće. Grozno je koliko to košta s obzirom na to da mu je predsjednička plaća 23.000 kn. [Read more…]
Grabar Titov grobar?
Čitam na nekom od portala kako će hrvatska predsjednica s Pantovčaka deložirati Tita. Usprkos najavama u kampanji, ali i nakon izbora, kako će boraviti u skromnijem, teškim ekonomskim prilikama primjerenijem prostoru, spremno se naša nova predsjednica uselila u Vilu Zagorje, no u prostoru ne želi nikakvo sjećanje na njezinog prvog stanara – druga Tita. [Read more…]
Lovac na Srbe i novinare
Za početak, valja pohvaliti Kolindu Grabar Kitarović.
Ovakvo što Ivo Josipović nikad ne bi napravio, nema šanse!
Po njemu bi na predsjedničkom brdu i dalje stolovali nekakvi perkovići, tatalovići, cvrtile… sve odreda nesposobna čeljad što ni vlastita oca nije znala obraniti od sudskog progona.
O ne! Taj film više nećete gledati. Kolinda Grabar Kitarović traži samo najbolje.
Kod nje prolaze isključivo uspješni. Oni koji ne samo da znaju što treba napraviti, nego i kako to učiniti.
Premda su to bila gadna vremena, kada se slušalo i pratilo na sve strane, Buljević je uvijek bio nazočan. Odan do groba. Ništa mu nije bilo teško: hoćete novinare, hoćete opozicionare, hoćete Srbe…
Sumnjate? Evo vam primjer. Za savjetnika za nacionalnu sigurnost izabrala je Josipa Buljevića, provjereni kadar hrvatskih tajnih službi. Čovjek koji tamo od prve polovice devedesetih jede težak špijunski kruh. Još od vremena SZUP-a, kada se hrabro u splitskoj ispostavi borio protiv nenarodnih elemenata. I to uspješno, ako treba posebno naglašavati.
Premda su to bila gadna vremena, kada se slušalo i pratilo na sve strane, Buljević je uvijek bio nazočan. Odan do groba. Ništa mu nije bilo teško: hoćete novinare, hoćete opozicionare, hoćete Srbe…
Zato je i napredovao. Malo, pomalo i dočepao se zagrebačke centrale i pozicije šefa protuobavještajnog odjela POA-e. Kasnije su mu podvaljivali da bi i dalje po splitskim Brdima naganjao sitne dilere da ga Ivi Sanaderu nije toplo preporučio njegov brat don Vinko, inače jedan od glavnih kadrovika tog vremena.
Ako je i istina, to više nije važno, jer je Buljević svojim samoprijegornim radom itekako zaslužio svako promaknuće koja ga je u karijeri pratilo, pa i ono kada je imenovan za prvog čovjeka SOA-e, u isto vrijeme kada je Tomislav Karamarko postao ministar unutarnjih poslova.
Karamarko je, svakako, za Buljevićevu karijeru važnija persona i od don Vinka i od Joška Podbevšeka, kratkotrajnog mu šefa čiji je mandat u POA-i – po davno utvrđenim HDZ-ovim kriterijima – bio obilježen špijuniranjem tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića i opozicijskih političara, a potom i slučajem novinarke Helene Puljiz, koju su agenti u teško shvatljivom nadahnuću pokušali zavrbovati za svoje ciljeve.
Reference, očito, sjajne. Čovjek je pohvatao sve što je trebalo pohvatati, pa stoga valja pohvaliti i njega i odluku Kolinde Grabar Kitarović da ga imenuje za glavnog ”bezbednjaka” na Pantovčaku. A i treba mu posla nekon što je nekoliko godina proveo na poziciji generalnoga konzula u Los Angelosu, gdje ga je sklonio premijer Zoran Milanović, nakon što se njegovo ime počelo vezati uz jake igrače iz podzemlja i curenje informacija iz državnih struktura
Afera je Podbevšeka koštala smjene, a državu više stotina tisuća kuna troškova za izgubljene sudske parnice zbog prijetnji, ucjena, pokušaja podmićivanja i psihičkog maltretiranja kojima je Helena Puljiz bila izložena.
Dok je, dakle, zbog svega ovoga Podbevšek odletio, Buljević je uzletio. Njemu je Karamarkovim imenovanjem svanulo. Padali su jedan za drugim Ante Gotovina, Hrvoje Petrač, Ico Mateković… POA/SOA nikad nije bila uspješnija. I to upravo zahvaljujući ovom dvojcu. Karamarko mentor i teoretičar, Buljević operativac i organizator. Ni prekaljeni ratnik i džentlmen Gotovina nije imao šanse.
Nije da je njihov trud ostao nepriznat. Nekoliko godina potom Karamarko ide za ministra unutarnjih poslova, a Buljević postaje šef ”ujedinjene službe” SOA-e, koju je, raspisali su se mediji, želio transformirati u modernu špijunsku službu što će se boriti protiv međunarodnog organiziranog kriminala i preventivno protiv terorizma u regiji.
Reference, očito, sjajne. Čovjek je pohvatao sve što je trebalo pohvatati, pa stoga valja pohvaliti i njega i odluku Kolinde Grabar Kitarović da ga imenuje za glavnog ”bezbednjaka” na Pantovčaku. A i treba mu posla nekon što je nekoliko godina proveo na poziciji generalnoga konzula u Los Angelosu, gdje ga je sklonio premijer Zoran Milanović, nakon što se njegovo ime počelo vezati uz jake igrače iz podzemlja i curenje informacija iz državnih struktura.
Utvrđeno je, ipak, da ovaj nije kriv baš kao što nije bio ni kada je – očito zabavljen naganjanjem islamskih terorista – previdio i Ivu Sanadera i Branimira Glavaša, a za crne fondove HDZ-a čuo tek kada su mediji o njima počeli pisati.
Sada je, očito, došlo vrijeme za povratak. I to odmah na brdo!
(Prenosimo s portala Forum.tm).
O, Zorane! Moj Zorane!
Nikakvi su izgledi da je Walt Whitman, moguće raspolažući Nostradamusovim sposobnostima, prije dva i pol stoljeća, pišući elegiju a odu svom mrtvom predsjedniku Abrahamu Lincolnu – O Captain! My Captain! – zapravo pisao s mišlju na Zorana Milanovića, vođu državice koja će tek jednom nesretno postojati.
Čak i najzapjenjeniji među mladoturcima u Forumu mladih SDP-a, rasadniku Milanovićevih najnevjerojatnijih kadrova, teško da bi se drznuli svom vođi spjevati takav stih:
O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
Pobijedismo! Najgora oluja nije nam broda skršila.
Ili:
O kapetane! Moj kapetane! Ustaj! Čuj: zvona biju!
Ustaj! Za tebe trube ječe i zastave se viju,
Za tebe vijenci, cvijeće, i ljudi što se stišću
Na molo hrpimice. Slušaj! To tebi željno kliču.
I Milanović se riječima “O Captain! My Captain!” patetično u knjizi žalosti oprostio od svog prethodnika Ivice Račana, podgrijavajući tako lažni mit da ga je ovaj osobno namijenio za svog nasljednika, ne shvativši pritom kakav je teret izborom izraza kondolencije sam sebi natovario na nedorasla leđa.
Milanović se riječima “O Captain! My Captain!” patetično u knjizi žalosti oprostio od svog prethodnika Ivice Račana, podgrijavajući tako lažni mit da ga je ovaj osobno namijenio za svog nasljednika, ne shvativši pritom kakav je teret izborom izraza kondolencije sam sebi natovario na nedorasla leđa
Evo će i osma godina od tog upisa u žalobnu knjigu, a pleća od kojih smo očekivali, jer su nam tako obećala, da nas ponesu u bolje sve su slabija i pogrbljenija.
Sve od pisanih tragova koji mogu ostati za Zoranom Milanović eventualni su zapisi u novinskim rubrikama poput “Bizarre” ili “Vjerovali ili ne”, crtice koje bi bilježile neobjašnjivo postojanje vođe stranke koji zaredom gubi četvore redovne izbore (lokalne, dvoje europske i predsjedničke) te dvoje izvanredne, ali za dvije vodeće stranke strateški važne – u Sisačko-moslavačkoj županiji i Vukovaru.
Taj je je vođa i predsjednik Vlade koja upravlja državom koja je 12 tromjesečja uzastopno, dakle točno od početka njegove vladavine, u recesiji i – pojeo vuk magare. Takav slučaj svjetski politički i politološki anali još nisu zabilježili.
I još bi četiri godine. Valjda ganja rekord od 32 recesijska kvartala.
Pa je, nakon što mu je predsjednički kandidat izgubio izbore, uvidio da je vrag odnio šalu i šegačenje, krenuo u ubrzano formiranje takozvane lijeve koalicije. Taj oksimoronski poduhvat i prije nego što je ozbiljno startao već izaziva duboki podsmijeh i glasan grohot. Ljevica u hrvatskoj ne postoji, ma što zadrigli desničari i nacionalisti mislili o tome. Pogotovo to nije interesno-nepotističko-klijentelistička nakupina koja se naziva Kukuriku koalicijom.
SDP, prema Milanovićevom iskazu je liberalna stranka, u ekonomskim odlukama vođena je primarno neoliberalnom doktrinom i interesom krupnog kapitala. Dakle, svjesno i pod punom odgovornošću odrekli su se socijaldemokracije i ljevice ili u prijevodu – sitne raje, a priklonili elitistima.
Na HNS ne vrijedi trošiti prostor i vrijeme, oni su uvijek tamo gdje članska iskaznica garantira izdašan priključak na državnu sisu. HSU je, kao usko interesna skupina uglavnom tamo gdje je vlast, a IDS je svoje leno davno zapišao i ne zovu ga džaba istarski HDZ.
Nakon što mu je predsjednički kandidat izgubio izbore, uvidio da je vrag odnio šalu i šegačenje, krenuo u ubrzano formiranje takozvane lijeve koalicije. Taj oksimoronski poduhvat i prije nego što je ozbiljno startao već izaziva duboki podsmijeh i glasan grohot. Ljevica u hrvatskoj ne postoji, ma što zadrigli desničari i nacionalisti mislili o tome. Pogotovo to nije interesno-nepotističko-klijentelistička nakupina koja se naziva Kukuriku koalicijom
E sad, “to” što za sebe misli da lijeva koalicija kreće u daljnje širenje s ostalim “lijevim” strankama. Da vidimo kakva nas tu sreća čeka. ORaH, navodno zeleni lijevi, već je poslao odbijenicu, ližući rane i pokušavajući amortizirati štetu nastalom kao rezultat srčane potpore predsjedničkom kandidatu te “lijeve” koalicije. Živi zid se sam izjašnjava kao politički transvestit i nije opcija za povezivanje.
Laburisti su na nedavnom izvještajnom saboru mijenjali Statut i trećina izaslanika je, u dubokom nesporazumu s vlastitim političkim identitetom, poduprla amandman kojim se tražilo da se iz temeljnog stranačkog dokumenta briše definicija da su lijeva stranka. Reformisti su se već izvoljeli lijepo preporučiti HDZ-u, a od velevažnog je značaja i to što se njihovu priključenju žestoko usprotivila Vesna pusić koja otvara šampanjac kada u anketama uhvati dva posto.
Upeo se tako Zoran Milanović, nakon što je razbucao sve što se razbucati dalo, tražiti magični amalgam kojim bi u savez uvezao još čudotvornijeg kljunaša od Kukuriku koalicije kako bi osigurao opstanak na vlasti, a sve u smrtnom strahu da mu se u izbornoj godini ne zavalja ulica i da mu pod prozorom ne arlauču razočarani, očajni, bijedni, prevareni, poniženi pa povlači iznuđene poteze, koje je, koliko još jučer, ismijavao, a predlagatelje rješenja prezirao kao populiste i demagoge.
Hoćeš fiksiranje tečaja franka, hoćeš otpis dugova najsiromašnijima (pri čemu oba rješenja diskriminiraju i u povlaštenu kategoriju svrstavaju tek dio ugroženih), hoćeš široko otvaranje vrata svog ureda nezadovoljnicima svih vrsta za koje nije ni znao da postoje dok je u Taču prebirao po buteljama koje su se stapale s biranim delicijama.
Jedinu prednost i kapital koje je imao pred glavnim konkurentima iz HDZ-a – poštenje i moral – Milanović je davno poništio, bilo osobno, bilo kroz svoje začudne suradnike koje je sam birao, pa se i on, poput Tomislava Karamarka, okreće na trenutke zastrašujućoj, na trenutke zamornoj, a uglavnom potrošenoj ideološkoj retorici nudeći nam, u nedostatku rezultata u mandatu, za društvo i državu zabrinjavajuću matricu – “ili mi ili oni”. I time dobrovoljno pristaje biti Karamarkov politički brat blizanac.
Kada već ne može računati s Whitmanom, za Zorana Milanovića tu je uvijek Bijelo dugme: “Ostat ću samo crna tačka poslije ove igre kad me slome, kad me mirno slome… po meni se ništa neće zvati…”. I sam je Milanović, uostalom, nekoliko puta izjavio kako ne želi da ga ljude pamte ni po čemu. Ne brini, Zorane, nećemo. Svakako ne po dobrome
Koja to logika čini njega dobrim, prihvatljivim i poželjnim samo zato što je Karamarko loš, nazadan i odbojan, nije objasnio. Milanović, vidljivo je već sada, upada u istu grešku zbog koje je njegov predsjednički kandidat izgubio izbore.
Zaveden vjerom u vlastitu superiornost – intelektualnu, političku, anketnu i svaku drugu koje se mogao sjetiti, dosadašnji se predsjednik uljuljkao u ideju da će mu izborna pobjeda sama od sebe pasti u krilo. Nisu na našoj takozvanoj ljevici čuli onu staru narodnu mudrost koja naročito vrijedi u politici: ne jaše konja onaj kome stoji, nego onaj tko ga ima. Očito Karamarku ide nešto bolje s ergelama.
Neće Milanović moći zajahati ni na valu nadiruće grčke Syrize ili rapidno rastućeg španjolskog Podemosa (koji je izrastao iz pokreta Indignados što je model evolucije koju bi vrlo lako mogla slijediti ovdašnja inačica tog pokreta Radička fronta), a koji su u državama s milijunima obespravljenih i poniženih, baš kao u Hrvatskoj, uspješno “outali” ovovjeki socijalizam koji će vjerojatno tek početi osvajati Europu, barem njezin prezreni i bijesan većinski dio.
Milanović, koji je svjesno i namjerno uništavao sve lijevo, neće moći računati da će upasti u taj domino-efekt jer: a) za ući u tu priču ipak treba imati malo cojones, a ne se smrznuti kada HDZ-ovci podviknu da je komunjara i jugofil, b) ta, zaboga, on je liberal i kalvinist.
Lako za Milanovića. On nikada nije bio nevažniji, trajat će još najdulje godinu i pol. No, nama i dalje ostaje potraga i borba da nam se sav politički izbor i dalje ne svodi na poraznu, neugodnu i nerješivu dilemu: militarizacija ili pauperizacija?
Kada već ne može računati s Whitmanom, za Zorana Milanovića tu je uvijek Bijelo dugme: “Ostat ću samo crna tačka poslije ove igre kad me slome, kad me mirno slome… po meni se ništa neće zvati…”. I sam je Milanović, uostalom, nekoliko puta izjavio kako ne želi da ga ljude pamte ni po čemu. Ne brini, Zorane, nećemo. Svakako ne po dobrome.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Kolinda ne zna za Građanina
U trenutku dok pišem ovaj tekst, prošlo je okruglih deset dana od pobjede Kolinde Granar-Kitarović u drugom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora. Tamburaški orkestar otišao je kući, šampanjac se smlačio, konfeti su pometeni, neki su poraženi čestitali, a neki i nisu, a pobjednici su čestitke primili i dobili svoju porciju kurtoaznih i manje kurtoaznih pohvala. Premda još nismo dočekali ni inauguraciju, došlo je vrijeme da se izabrana predsjednica počne baviti stvarno politikom.
A kako je stigao i taj trenutak, stigli su nažalost i – gafovi. Već prije svoje svečane inauguracije, novopečena je predsjednica Republike Hrvatske napravila nekoliko manjih nepromišljenih gafova, te barem jedan doista krupni.
A taj krupni napravila je koncem prošlog tjedna kad je u intervjuu za bosanski BHT1 pokušala objasniti zašto je tijekom kampanje mahom koristila pozdrav “Hrvatice i Hrvati”.
“Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijedi i tko je Srbin po nacionalnosti”, rekla je KGK bosanskoj novinarki, “on je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina”. Istom prilikom, Kolinda Grabar-Kitarović rekla je kako ona – kao žena iz ruralne grobinščine – ima ozbiljnih problema s terminom “građanke i građani”.
Premda još nismo dočekali ni inauguraciju, došlo je vrijeme da se izabrana predsjednica počne baviti stvarno politikom. A kako je stigao i taj trenutak, stigli su nažalost i – gafovi. Već prije svoje svečane inauguracije, novopečena je predsjednica Republike Hrvatske napravila nekoliko manjih nepromišljenih gafova, te barem jedan doista krupni
“Ako kažete građanke i građani i dođete negdje na selo”, rekla je, “tamo kažu: a zašto nas isključujete? Mi nismo građanke i građani, mi živimo na selu.”
Onog časa kad je novoizabrana hrvatska predsjednica izgovorila ovaj misaoni prinos teorijama etniciteta, na njen su račun stigle kritike, dijelom s očekivanih, a dijelom bome i s neočekivanih adresa. Novu hrvatsku predsjednicu napali su – dakako – srpski tabloidi, no oni bi je napali i da kaže da je snijeg bijel. Uvijeno su je kritizirale srpske vlasti, sretne što je sad došao njihov trenutak, nakon što su KGK i Milanović mjesecima bildali kampanju na Šešelju. Novoj predsjednici, međutim, stigao je i jedan glas kritike koji joj nije moglo biti ugodno čuti.
Dan nakon Predsjedničina intervjua, naime, pismom se javio Petar Vuković, profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta i vojvođanski Hrvat sa zagrebačkom adresom. Legitimirajući se kao subotički Hrvat kojem u Subotici živi cijela obitelj, Vuković je poput racionalnog čovjeka novu predsjednicu upitao vrijedi li ista logika i – obratno.
Ako su – kako KGK veli – Srbi pravoslavci “Hrvati u smislu hrvatskog državljanina”, jesu li onda po istoj logici i vojvođanski Hrvati – Srbi? Uključuje li i njih srpski političar koji s pozornice pozdravi “Srbi i Srpkinje”?
Jesu li tom logikom i bokeljski katolici – Crnogorci? I – na koncu – jesu li samim tim i Hrvati BiH samo i jedino Bosanci i Hercegovci “u smislu državljanstva”? Ukratko – je li nova hrvatska predsjednica sprema privatiti da taj nož ima dvije oštrice, te da se logika koju koristi kad joj odgovara, dosljedno mora primjenjivati i onda kad joj ona – ne paše?
Jesu li i bokeljski katolici – Crnogorci? I – na koncu – jesu li samim tim i Hrvati BiH samo i jedino Bosanci i Hercegovci “u smislu državljanstva”? Ukratko – je li nova hrvatska predsjednica sprema privatiti da taj nož ima dvije oštrice, te da se logika koju koristi kad joj odgovara, dosljedno mora primjenjivati i onda kad joj ona – ne paše?
Taj prigovor bio bi ozbiljan i da je upućen političaru/političarki bilo koje opcije. No, on je posebno ozbiljan kad ga se upućuje političarki iz HDZ-a, stranke koja od svog osnutka tvrdoglavo poistovjećuje državu i etnicitet, umjesto državu i građanstvo.
Upravo je HDZ taj koji je ranih devedesetih (suprotno od Slovenije i Crne Gore) inzistirao na ustavnoj definiciji Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda. Upravo HDZ vodi ustrajne ratove protiv onih katolika iz Vojvodine koji iz nekih svojih razloga – možda oportunističkih, možda kukavičkih, možda ideoloških – ne žele biti Hrvati nego se nazivaju kao Bunjevci i Šokci.
Upravo je HDZ u 90-ima podijelio u BiH pola milijuna pasoša prema jednom jedinom ključnom kriteriju koji se svodio na rimokatoličku krštenicu. Upravo HDZ inzistira na tome da ti “politički Bosanci-Hercegovci”, ali i “politički Australci, Amerikanci, Nijemci” imaju u Hrvatskoj pravo glasa. I – ne zaboravimo – upravo je Kolinda Granar-Kitarović zahvaljujući tim glasovima iz Mostara, Sarajeva, Pertha, Toronta ili Stuttgarta dobila i izbore prije deset dana.
Naime, trideset tisuća glasova prednosti koliko je na izborima KGK imala nad Ivom Josipovićem nastalo je upravo na glasovima Nijemaca, Australaca, Crnogoraca, Bosanaca i Hercegovaca koji se u političkoj filozofiji HDZ-a pretvore u Hrvate kad im to odgovara, a naglo to prestanu biti – opet kad im odgovara.
Što se mene tiče, pravoslavni građani Hrvatske smiju se ako hoće smatrati i Srbima, a i Hrvatima. Katolici Vojvodine ili Boke imaju puno pravo htjeti biti Hrvati, ili ne biti Hrvati, nego Šokci, Bunjevci, Bokelji…
U predsjedničinom intervjuu BHT1 nije najgore “asimiliranje” nacionalnih manjina ili manjine, najgore je njeno nerazumijevanje politološkog pojma “građanin“ (citoyen) – a što znači i nerazumijevanje 220 godina zapadne političke povijesti od Francuske revolucije naovamo. Kolinda Grabar-Kitarović ne razumije, ili se pravi da ne razumije, da okosnica civiliziranog društva nije etničko pleme koje maše stjegovima, nego ideja Građanina s najvećim od velikih G
No, u svakom od tih slučajeva oni ne samo smiju nego i moraju biti ono što je u cijeloj toj priči najvažnije – građani. I zato meni u predsjedničinom intervjuu BHT1 nije najgore “asimiliranje” nacionalnih manjina ili manjine, najgore je njeno nerazumijevanje politološkog pojma “građanin“ (citoyen) – a što znači i nerazumijevanje 220 godina zapadne političke povijesti od Francuske revolucije naovamo.
Kolinda Grabar-Kitarović ne razumije, ili se pravi da ne razumije, da okosnica civiliziranog društva nije etničko pleme koje maše stjegovima, nego ideja Građanina s najvećim od velikih G, Građanina koji plaća porez, služi vojsku, odlučuje preko posrednika o zakonima, solidarno dijeli ekonomski višak i iz tog viška sebi i drugima regulira obrazovanje, zdravlje i starost. Takva ideja Građanina nažalost je postjugoslavenskim društvima potpuno tuđa, i ima pravo Boris Buden kad veli da više građanstva ima u jednom vesternu nego u dobrom dijelu južnoslavenske kulturne tradicije, uključujući našu.
Upravo zato što u središtu naših društava nije građanin, nego Hrvat ili Srbin, mi imamo perverznu situaciju da hrvatski Srbi u nogometu navijaju za Srbiju umjesto za Hrvatsku, kao što i mostarski ili stolački Hrvati navijaju za Hrvatsku umjesto za BiH.
Upravo zato je moguće da mjera patriotiozma u Hrvatskoj bude Marko Perković Thompson, čovjek koji na koncertima emitira inserte o “crvenim, žutim i zelenim vragovima”, pri čemu je jedna od razlika između raznobojnih vragova i njega ta što – vragovi uredno plaćaju porez! Upravo zato je moguće da upravo oni dijelovi Hrvatske najviše skloni “državotvornom” glasovanju (a tu mislim na Dalmaciju) prednjače po aktivnom rastakanju države, neredu i bezakonju.
Usporedite, uostalom, korelaciju glasova na izborima s količinom bespravnih gradnji, neredom u zemljišnicima, poreznom evazijom, (ne)reciklažom otpada i pravnom (ne)sigurnošću. Vrlo lako ćete ustanoviti da je upravo u onim krajevima Hrvatske koji važe za najmanje “državotvorne” ideja Države i ideja Građanina najjača.
I zato bih molio izabranu predsjednicu da ne dira Građane i Građanke. Jer, Građanin možete biti i u najmanjem zagorskom selu, kao što Podanik i Suplemenik možete biti i u velegradu. A zato što imamo previše Podanika i previše Suplemenika, ali jako premalo Građana i Građanki, zato i jesmo gdje jesmo.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Dokle politika huškanja?
Prije dva tjedna na ovom sam mjestu pisao zašto ću glasati za Ivu Josipovića i zašto mislim da je on bolji izbor od Kolinde Grabar Kitarović. U međuvremenu se, kao i većina birača, nisam predomislio. Kolinda Grabar Kitarović nije moj izbor, ali ona će od 19. veljače biti i moja predsjednica, a svaki novi dan njenog mandata određivat će što ja, građanin Republike Hrvatske, o toj političkoj činjenici mislim i kako se zbog nje osjećam. [Read more…]
E, moj Ive
Još od 1997. i vesele zgode da je zagrebački Dinamo nakantala Mladost 127 iz Suhopolja, ne pamti se valjda takvo iznenađenje. “Bit će ovo najdosadniji izbori ikad”, rekao je netko u konobi “Hvaranin” prije mjesec i po, a svi prekaljeni politički komentatori za stolom, do jedan iskusni novinarski vuk potvrdno je zakimao trijebeći drače škuša. O kako smo bili slijepi. [Read more…]
Hrvatskoj se ne piše dobro
Predsjednički su izbori nadrasli važnost odluke o tome tko će u idućih pet godina voditi hrvatsku državu. Ovdje se nije radilo samo o izboru formalnim ovlastima skromnog, ali mogućim utjecajem potentnog predsjednika Republike. Niti se biralo samo između Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović. Ovoga puta radilo se o mnogo važnijoj odluci. Odluci o tome kojim će putem Hrvatska.
Neočekivano visoka izlaznost pokazala je da su građani jako dobro razumjeli važnost trenutka. Rekordan odaziv rezultat je visoke mobiliziranosti. Oba su tabora podigla svoje adrenalinom nabijene sljedbe na noge. Hrvatska se oštro podijelila, a onda je odluka o predsjedniku Hrvatske donešena izvan Hrvatske.
Očekivani manjak svojih birača HDZ je uspio nadoknaditi u Hercegovini, gdje su mu osigurali prevagu, što se još nikada nije dogodilo. Nikad se još nije dogodilo da ishod hrvatskih izbora odluče glasovi iz takozvane ili stvarne dijaspore. Hrvatska je tako praktično pretvorena u zemlju ograničenog suvereniteta.
Očekivani manjak svojih birača HDZ je uspio nadoknaditi u Hercegovini, gdje su mu osigurali prevagu, što se još nikada nije dogodilo. Nikad se još nije dogodilo da ishod hrvatskih izbora odluče glasovi iz takozvane ili stvarne dijaspore. Hrvatska je tako praktično pretvorena u zemlju ograničenog suvereniteta
Kolinda Grabar Kitarović svoj uspjeh zahvaljuje vlastitom karakteru, ali i vojničkom funkcioniranju svoje stranke. Objektivno postigla je izvrstan rezultat. Od Franje Tuđmana HDZ nije uspijevao osvojiti Pantovčak. Čak ni ostvariti spomena vrijedan skor.
Slavljenica će svoj uspjeh morati podijeliti s glavnim HDZ-ovim operativcemMilijanom Vasom Brkićem, koji je stranci nametnuo željezni ustroj u osvajanju izbora.
Ali bez njenog široj publici prihvatljivog imidža to ipak vjerojatno ne bi bilo dovoljno.
Bez njene umjerene, nekonfliktne retorike kojom je pecala po centru HDZ ne bi uspio ostvariti pobjedu. No, promjena na mjestu šefa države rezultat je prije svega silnog nezadovoljstva aktualnom vlašću, prije svega nesposobnom Vladom. Zoran Milanović zaslužan je za uspjeh Kolinde Grabar Kitarović možda i više od nje same. HDZ-ova pobjeda kao poklon iz SDP-ova tabora!
Ivo Josipović izgubio je izbore, kroz koje je mislio da će se samo prošetati. To je veliki neuspjeh. Dosadašnji predsjednik popio je poraz, odnosno nije osvojio novi mandat zbog nedovoljno energično odrađenih proteklih pet godina, zatim prilično neatraktivne i široj javnosti nerazumljive kampanje, ali prije svega zbog potpune nesposobnosti i indiferentnosti aktualne Vlade i njene silne nepopularnosti, koja se i na njega prelijevala.
Bez njene umjerene, nekonfliktne retorike kojom je pecala po centru HDZ ne bi uspio ostvariti pobjedu. No, promjena na mjestu šefa države rezultat je prije svega silnog nezadovoljstva aktualnom vlašću, prije svega nesposobnom Vladom. Zoran Milanović zaslužan je za uspjeh Kolinde Grabar Kitarović možda i više od nje same. HDZ-ova pobjeda kao poklon iz SDP-ova tabora!
Na koncu nije mu pomogla ni huškačka retorika kakvu je pumpao HDZ. HDZ-ova bijesom i govorom mržnje nabildana kampanja, koja je raspirivala najniže strasti, u drugom je krugu na izbore prizvala dotad nemotivirane i apatične birače ljevice. Ali ipak ne u dovoljnom broju.
Pobijedile su Vasine kolone buseva s one strane hrvatske granice. Josipović se dostojanstveno ponio u porazu i, ako je suditi po njegovom govoru u izbornoj noći, ostaje u politici. Na koji način, to vjerojatno još ni on sam nije odlučio.
Sada je pitanje kako će se Kolinda Grabar Kitarović postaviti. Prije svega kako će se razvijati njena relacija sa šefom stranke. Njihovi odnosi uopće nisu idilični, upravo suprotno, u posljednje vrijeme međusobna se napetost uopće ne skriva, komunikacije gotovo da nema.
Zagrljaji na pozornici bili su za publiku. Tomislav Karamarko pokazao je svoju volju za moć i u izbornoj noći, gurajući se za govornicu ispred pobjednice i kradući joj trijumf. Gospođa Kitarović govorila je pretjerano euforično, ali u osnovi pomirljivo i uključujuće.
Izjasnila se da će biti predsjednica svih građana, založila se za prevladavanje podjela i pozvala na zajedništvo. Obraćajući se Josipovićevim biračima u jednom je trenutku rekla: “Svi ste vi moji!“
Ni jedan od blokova ne može se smatrati dominantnim. S takvom apsolutnom raspolućenošću, bez lidera koji bi mogao osigurati prevladavanje podjela, s političarima koji ih dodatno produbljuju, Hrvatskoj se ne piše dobro
Međutim, HDZ je u kampanji prešao Rubikon u suprotnom smjeru. Svoju je retoriku maksimalno radikalizirao i podesničario. Na predizbornom skupu u Zagrebu šef stranke opet je održao ne samo prema izbornom konkurentu i njegovim biračima, nego i prema cijeloj lijevoj ili čak centraškoj Hrvatskoj maksimalno netrpeljiv i neprijateljski govor, dok se dvorana prolamala od povika “Izdaja, izdaja!“.
HDZ-ovi saveznici iz šatora u Savskoj zemlju su oblijepili jumbo plakatima na kojima je predsjednik Josipović prikazan s crvenom zvijezdom na čelu i označen doslovce kao izdajnik i agresor. Notorni Thompson, kojega je HDZ svojedobno plaćao da ne pjeva, javno je agitirao za HDZ-ovu kandidatkinju, izbornu odluku tumačeći kao priliku da se “u zaborav pošalju ostaci jugokomunizma“…
Veliko je pitanje može li Kolinda Grabar Kitarović utjecati kako bi se takav prilično zastrašujući HDZ-ov karakter popeglao i promijenio. Može li ona s Pantovčaka djelovati na odnose u stranci iz koje će kao predsjednica države morati izaći?
To je pitanje posebno važno s obzirom da izjednačen rezultat, odnosno tijesna pobjeda pokazuje maksimalnu podijeljenost hrvatskog društva. Hrvatska je točno po polovici rascijepljena na desnicu i ljevicu, a između njih vlada nikad veća antagoniziranost.
Ni jedan od blokova ne može se smatrati dominantnim. S takvom apsolutnom raspolućenošću, bez lidera koji bi mogao osigurati prevladavanje podjela, s političarima koji ih dodatno produbljuju, Hrvatskoj se ne piše dobro.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
- « Previous Page
- 1
- …
- 4
- 5
- 6
- 7
- Next Page »