Čudna neka i sasvim čudesna misa otpjevana je prošlog ponedjeljka u pravoslavnom hramu Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu koji je širom otvorio vrata danskom dirigentu Mogensu Dahlu i njegovom komornom zboru. [Read more…]
Kartografija estetičkih termina Predraga Fincija
Predrag Finci, ”Estetička terminologija”, Antibarbarus, Zagreb 2014. (Vidi Elektroničko izdanje knjige, Zagreb, 2016).
Estetika je gramatika umjetnosti.
Predrag Finci
Nedavno je svjetlo dana ugledalo elektroničko izdanje knjige Estetička terminologija Predraga Fincija. Radi se o djelomično korigiranom, nadopunjenom i proširenom izdanju knjige koja je izvorno bila objavljena u mekoukoričenoj verziji iz 2014. godine u Izdanjima Antibarbarus. [Read more…]
Hitleri su i među nama kada je riječ o pravima žena
Filozofski cjelovitu i zaokruženu misao, kakva, dakako, nije zatvoren sustav, Simone Weil izlaže u knjizi Ukorijenjenost koju je danonoćno pisala posljednje godine svojega života u Londonu kao svojevrstan testament za poslijeratnu Francusku. U predgovoru prvoga izdanja Albert Camus piše: ”Nemoguće mi je zamisliti obnovu Europe kakva ne bi uzela u obzir zahtjeve koje Simone Weil definira u ovoj knjizi“. [Read more…]
Noćni putevi
Roman “Noćni putevi” sastavljen je od niza fragmenata iz svakodnevice noćnog taksista ruskoga podrijetla. Ovdje čitatelj susreće grubu stvarnost Pariza između dva svjetska rata, stavljenu u nostalgični modus, gdje se grad doima poput Petrograda Fjodora Mihajloviča Dostojevskog s gladnim i odrpanim spodobama, krojačima, kuharicama, pijancima… [Read more…]
Pjevaj, ljubi i razumij
Čudna neka i sasvim čudesna misa otpjevana je prošlog ponedjeljka u pravoslavnom hramu Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu koji je širom otvorio vrata danskom dirigentu Mogensu Dahlu i njegovom komornom zboru. Oni su se, prvi put u Hrvatskoj, predstavili Nordijskom misom, djelom koje je baš za taj zbor napisao jedan od najznačajnijih suvremenih švedskih skladatelja Sven-David Sandström. Najveći dio skladbe pjeva zbor a capella, no tu i tamo, poput vrpce u dugoj plavoj kosi neke nordijske vile, zacrveni se dionica violončela upletena među ljudske glasove.
Zbor iz Kopenhagena u kojem pjevaju probrani profesionalni pjevači iz više nordijskih zemalja sa sobom je u Zagreb dovela danska kraljica kao dar u kojem su uživali uzvanici svečane kraljevske večere u hotelu Esplanade. Tamo je maestro Dahl sa svojim ansamblom izveo lijep, prigodan i nipošto prezahtjevan programom.
Ali, doletjevši s raznih sjevernih strana pjevači su se u Zagrebu okupili tri dana ranije nego što je od njih zahtijevao kraljevski angažman. Na svoju inicijativu i u vlastitoj organizaciji, uz malu pomoć ovdašnjih prijatelja, odlučili su Zagrebu donijeti vlastiti dar.
Dobar primjer vjernicima i ostalim crkvenim ocima dao je i sam mitropolit Porfirije. Bio je dobar domaćin i pažljiv slušatelj, a njegov kratak i sadržajan pozdravni govor bio je lijep uvod u nezaboravno umjetničko i duhovno iskustvo. Prizivajući Platona, vladika nam je poželio doživljaj koji će nam dotaknuti duh i srce i “pomoći nam da ljubimo i da razumijemo”. I onda je uslijedilo 75 minuta upravo takvog mističnog razumijevanja i sporazumijevanja između glasova, tonova, riječi, ljudi, svjetova i svemira
Premda izvan službenog programa i protokola kraljevskog posjeta, u kojem su najbrojnija bila upravo kulturna događanja, nastup ovih pjevačkih poslanika bio je jedan od najdragocjenijih darova i prvorazredni umjetnički događaj “danskog tjedna” u Hrvatskoj.
Koncert je bio oglašen tek s nekoliko plakata i usmenom predajom među glazbeničkim svijetom, o čemu je volonterski predano osobito brinula Ivana Srbljan. Sjajna zagrebačka mezzosopranistica ovaj se put sva dala u službu tuđih glasova, a neke je slušatelje doveo i naš proslavljeni violončelist Valter Dešpalj zato što je u ulozi solista nastupao njegov sjajni danski učenik Toke Møldrup.
Uglavnom, crkva je u 20 sati bila ispunjena mirisom tamjana, zaostalim od liturgije, i publikom. Dobar primjer vjernicima i ostalim crkvenim ocima dao je i sam mitropolit Porfirije. Bio je dobar domaćin i pažljiv slušatelj, a njegov kratak i sadržajan pozdravni govor bio je lijep uvod u nezaboravno umjetničko i duhovno iskustvo.
Prizivajući Platona, vladika nam je poželio doživljaj koji će nam dotaknuti duh i srce i “pomoći nam da ljubimo i da razumijemo”. I onda je uslijedilo 75 minuta upravo takvog mističnog razumijevanja i sporazumijevanja između glasova, tonova, riječi, ljudi, svjetova i svemira.
Nikada nisam čuo suvremenu vokalnu glazbu koja je u tolikoj mjeri sljubljena i saživljena s riječima kao u Nordijskoj misi Sven-Davida Sandströma.
Veliki opus tog skladatelja, rođenog 1942. godine, posljednjih desetak godina naročitu pažnju privlači oratorijskim djelima koja preuzimaju liturgijski tekst i formu velikih djela Johanna Sebastiana Bacha poput Velike mise (u h-molu) i Muke po Mateju, kao i nešto manjih kantata i moteta.
Na obali oceana širokog nekoliko stoljeća, Sandström tako s ljubavlju dočekuje i prihvaća riječi pristigle u brodovima od glazbe, pa im onda gradi nove arke za novo vrijeme i putovanja.
Sreća je još dugo te večeri trajala na licima mnogih slušatelja i samih pjevača. U razgovoru s mladim švedskim članom i producentom zbora Davidom Wijkmanom saznao sam da nije bilo nikakve posebne namjere ili predumišljaja političkih poruka u odabiru mjesta održavanja koncerta. Najprije su kontaktirali crkvu sv. Marka, nakon koje se pravoslavna crkva jednostavno pokazala gostoljubivijom i darežljivijom u pogledu vremena za probe. I tako se koncert održao baš tamo gdje je i trebalo
Ne manjka mu ni dara, ni smjelosti s kojom se odvažio napisati i novog Mesiju i veliki Requiem. Prije osam godina praizveden mu je oratorij “Riječ – muka” u kojem je spojio biblijske tekstove sa stihovima švedske pjesnikinje Katarine Frostenson.
Međutim, u Nordijskoj misi, praizvedenoj u svibnju ove godine u Bergenu, nema ni biblijskih, ni liturgijskih tekstova. U toj sasvim čudesnoj misi nema riječi koje bi bile svete samo zato što stoljećima oblijeću oko oltara. Autor riječi Nordijske mise još je živ i piše o svakodnevnim i vječnim stvarima u životu ljudi, kamenja i zvijezda. On je švedski pjesnik Tomas Tranströmer koji je 2011. počašćen Nobelovom nagradom za književnost, a mi u Hrvatskoj 2013. njegovom zbirnom knjigom “Pjesme i proza” u nagrađivanom prijevodu Sonje Bennet i izdanju Frakture.
Nije dovoljno reći da je Sandströmova glazba u dosluhu s Tranströmerovom poezijom. Ona se sa stihovima rodila i rasla nečujno sve dok je skladatelj nije prepoznao, zapisao i oživio.
Sandström sklada onako prirodno i jednostavno, i onako tajanstveno, lucidno i mudro kako Tranströmer piše. I jedan i drugi savršeno barataju različitim registrima, od sitnog cvrkuta brzih poteza, do isklesanih svečanih portala nad procesijama polaganih nota.
Velik je to i neobjašnjiv dar i pjesniku, i skladatelju, i slušatelju kada u glazbi i riječi podjednako snažno i uvjerljivo oživi svaka slika i značenja koja se kroz nju proziru: od šalica espressa koje “gledaju u sunce bez treptaja” ili “velikog prljavog leptira” od novina na stolu, pa do “sazviježđa što topću u stajama gore nad stablom” i jutra koje “stavlja svoje zrake u bravu i otvara vrata mraka”.
Sreća je još dugo te večeri trajala na licima mnogih slušatelja i samih pjevača. U razgovoru s mladim švedskim članom i producentom zbora Davidom Wijkmanom saznao sam da nije bilo nikakve posebne namjere ili predumišljaja političkih poruka u odabiru mjesta održavanja koncerta.
Može biti puki slučaj što je meni baš ta iznimka zapela za oko te večeri u zagrebačkom srpskom pravoslavnom hramu Preobraženja Gospodnjeg. A može biti i da spas čitavog svijeta ovisi baš o tom stihu koji kaže: “Krvnici donose kamenje, Bog piše na pijesku.” “Gud skriver i sanden”
Najprije su kontaktirali crkvu sv. Marka, nakon koje se pravoslavna crkva jednostavno pokazala gostoljubivijom i darežljivijom u pogledu vremena za probe. I tako se koncert održao baš tamo gdje je i trebalo.
U Nordijskoj misi Bog se spominje svega dva-tri puta, ali ga ima posvuda, a najčešće u čovjeku, poput onog koji je upravo ustao iz ljubavne postelje pa “hoda brzo od sreće, cijeli mu je grad nizbrdica, i svi se iza podignutih ovratnika smiju i svi upitnici pjevaju o Božjem postojanju”. Ili poput onog glasa koji u snu pjesniku kaže: “Postoji jedan dobar. Postoji jedan koji sve gleda bez mržnje”.
Gosti iz zemlje koja u kulturu godišnje ulaže više od tri milijarde eura (!) dijelili su nam brošure s izvornim švedskim tekstom i engleskim prijevodom male antologije Tranströmerovih stihova uglazbljenih u Nordijskoj misi. To sam iskoristio za jedan pokus.
Otkad sam se zalijepio za izvanrednu dansko-švedsku televizijsku kriminalističku seriju Most, želim nekoga pitati razumiju li se stvarni Danci i Šveđani uistinu tako dobro i lako kao detektivi Saga Norén iz Malmöa i Martin Rohde iz Kopenhagena?
Zato sam jednog člana zbora zamolio da mi napiše danski prijevod švedskih riječi u koje sam upro prstom: “Gud skriver i sanden”. Nasmijao se i rekao da se to na danskom piše potpuno isto, ali da takva identičnost riječi, od kojih mnoge doista jesu jako slične, ipak nije pravilo nego prije iznimka.
Može biti puki slučaj što je meni baš ta iznimka zapela za oko te večeri u zagrebačkom srpskom pravoslavnom hramu Preobraženja Gospodnjeg. A može biti i da spas čitavog svijeta ovisi baš o tom stihu koji kaže: “Krvnici donose kamenje, Bog piše na pijesku.” “Gud skriver i sanden.”
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Bog govori našim jezikom
Još za života je bio proglašen ”modernom renesansnom legendom”. Mnoga elitna sveučilišta diljem svijeta dodijelila su mu počasne doktorate. Petnaest je puta bio nominiran za Nobelovu nagradu za mir, koja mu je nekoliko puta tek za dlaku izmakla, što je šteta jer bismo onda i u našem dijelu svijeta znali nešto više o njemu.
Višestruko je nagrađivan kao pomiritelj među narodima, ali i kao nadareni pjesnik i globalno utjecajan znanstvenik. Tisuće na svim kontinentima pamte lingvistu i antropologa svjetskog glasa Kennetha Pikea, čovjeka iznimno plodonosne karijere, i kao briljantnog predavača i kreativnog komunikatora. Spada među najutjecajnije suvremene jezikoslovce svijeta, stručnjaka koji je lingvistiku, znanost o jeziku, ne samo obogatio nego i globalno revolucionirao.
Višestruko je nagrađivan kao pomiritelj među narodima, ali i kao nadareni pjesnik i globalno utjecajan znanstvenik. Tisuće na svim kontinentima pamte lingvistu i antropologa svjetskog glasa Kennetha Pikea, čovjeka iznimno plodonosne karijere, i kao briljantnog predavača i kreativnog komunikatora. Spada među najutjecajnije suvremene jezikoslovce svijeta, stručnjaka koji je lingvistiku, znanost o jeziku, ne samo obogatio nego i globalno revolucionirao
Već su stari Grci počeli znanstveno raspravljati o jeziku. Tako su se Pitagora i Platon bavili pitanjem glasova i vrsta riječi, a Aristotel analizom rečenica i logičkim problemima. Može se tvrditi da je gramatika zapravo rođena u krilu grčke filozofije, posebice logike. Grčki filozofi, na primjer, prvi su ustanovili gramatičke kategorije i klasifikacije koje i mi danas rutinski rabimo. No i pored primjene proverbijalne grčke analitičnosti na jezik, o lingvistici kao znanosti nema govora sve do 19. stoljeća.
Stručnjaci se uglavnom slažu da je temelje suvremene lingvistike svojim originalnim pogledima na jezik i njegovom tipologijom postavio tek čuveni Nijemac enciklopedijskog znanja Wilhelm von Humboldt (1767.-1835.). Ali ni Humboldt ni njegovi suvremenici nisu mogli imati pojma o tome koliko jezika u svijetu postoji, kao ni o enormnom izazovu literalizacije mnogobrojnih jezika svijeta koji su donedavno bili bez ikakve pismenosti.
Danas se u svijetu govori 6809 jezika (ne računajući njihove dijalekte), od kojih većina (62 posto) u Aziji i Africi. Lingvistički institut (SIL International), koji je u Dallasu do svog umirovljenja 1978. godine vodio dr. Pike, bavio se znanstvenim istraživanjima 1359 manje poznatih jezika. Više od 300 jezika duguje svoju pismenost Pikeu i njegovim suradnicima, a taj se posao završava na još 889 jezika. Njihova stručna bibliografija sadrži više od 1300 znanstvenih monografija, više od 160 objavljenih doktorskih disertacija, više od 170 objavljenih magistarskih radova, više od 6000 stručnih članaka i približno 8000 knjiga i priručnika na “novim jezicima.”
UNESCO drži da je SIL jedna od najkorisnijih obrazovno-znanstvenih ustanova svijeta, a to su svojim mnogobrojnim nagradama i odlikovanjima priznale i vlade velikoga broja zemalja. Opismenjavanjem naroda tzv. Trećeg svijeta i prevođenjem različite vrste gradiva na njihove jezike omogućeni su gospodarski, intelektualni i duhovni razvoj naroda te njihovo uključenje u suvremena civilizacijska kretanja i njihove beneficije.
Ti su neumorni vizionari i hrabri pioniri utrli putove pismenosti i izlaska iz civilizacijske izolacije stotinama milijuna ljudi, koji su kao i mi “stvoreni na sliku Božju” (…) U tom veličanstvenom poslu oslobađanja ljudskih potencijala od zaostalosti i neukosti nailazilo se na mnoge prepreke i otpore, pa se treba sa zahvalnošću i ovom prigodom prisjetiti i svih onih koji su u tim pionirskim pothvatima žrtvovali vlastite živote
Na području primijenjene lingvistike u službi biblijskog i općeg prevodilaštva SIL nema sebi ravne ustanove u svijetu. Za to i za stvaranje čitavog globalno angažiranog pokreta antropoloških lingvista najveće zasluge pripadaju dr. Kennethu Pikeu. U svojoj dugoj karijeri, više od šest desetljeća stručnog lingvističkog rada na terenu, te pedagoškog djelovanja, kao istaknuti profesor michiganskog sveučilišta te direktor SIL-a, Pike je školovao nekoliko tisuća lingvista i doslovce desetine tisuća kršćanskih misionara.
Osim toga, napisao je mnoge standardne lingvističke udžbenike i nezaobilazna stručna referentna djela iz fonetike i fonemike. O njegovoj erudiciji, veličini interdisciplinarnog uma tog ”čovjeka moderne renesanse” svjedoči posebice i njegova poslednja knjiga ”Talk, thought and thing: The emic road toward conscious knowledge”.
Kennetha Pikea, kao mladog kršćanskog misionara, u svijet lingvistike najprije je uputio William Cameron Townsend, legendarni utemeljitelj međunarodne udruge Wycliffe Bible Translators International (WBTI), “najzaslužniji čovjek za procvat biblijskog prevoditeljstva u 20. stoljeću” (R. Tucker). WBTI, prigodom utemeljenja 1934. godine, postavio si je ekumenski cilj pomoći svim narodima i plemenima svijeta da otkriju kako “Bog govori njihovim jezikom”. Ta plemenita vizija podrazumijevala je goleme pionirske pothvate u otkrivanju, stvaranju abecede i polaganju temelja pismenosti za stotine urođeničkih, dotad nepoznatih jezika.
Na tom su poslu u više od sedamdeset zemalja diljem svijeta i za više od 1200 jezika angažirane tisuće antropološki i lingvistički osposobljenih misionara. Ti su neumorni vizionari i hrabri pioniri utrli putove pismenosti i izlaska iz civilizacijske izolacije stotinama milijuna ljudi, koji su kao i mi “stvoreni na sliku Božju”, dakle članovi velike i raznorodne ljudske obitelji kojima također pripadaju sloboda, dostojanstvo i užitak u dobrima koja donosi autentični napredak čovječanstva.
U tom veličanstvenom poslu oslobađanja ljudskih potencijala od zaostalosti i neukosti nailazilo se na mnoge prepreke i otpore, pa se treba sa zahvalnošću i ovom prigodom prisjetiti i svih onih koji su u tim pionirskim pothvatima žrtvovali vlastite živote.