Prošli sam utorak proveo u Jasenovcu i u Pakracu. Na dvjema liturgijama, u jasenovačkoj manastirskoj crkvi (u koju, hvala dragom Bogu, uskoro stižu monahinje, pa će biti i svakodnevne molitve i života) i u sabornoj crkvi u Pakracu (gdje su patrijarh Irinej, mitropoliti i vladike u pratnji domaćina, episkopa pakračko-slavonskog Jovana Ćulibrka, sahranili četvoricu zaslužnih pakračkih vladika) [Read more…]
Švedsko odlikovanje mitropolitu Porfiriju za doprinos pomirenju
Na svečanosti održanoj 16. februara 2016. godine u Štokholmu, u prisustvu predstavnikâ hrišćanskih Crkava koje deluju u Švedskoj: Evangeličke crkve, Rimokatoličke crkve, Antiohijske Patrijaršije, Srpske pravoslavne crkve, Sirijske dohalkindonske crkve, predstavnika univerzitetskog i kulturnog života Stokholma, Mitropolit zagrebačko-ljubljanski g. dr. Porfirije Perić odlikovan je ordenom Svetog Ignatija [Read more…]
Papa Franjo ne dolazi u Srbiju. Ne još.
Iako su se u beogradskoj nadbiskupiji nadali da su govorkanja kako Papa ipak dolazi u Srbiju (kuloarski govori, inače, iskreniji i ozbiljniji nego ikada prije), te iako je ministar inozemnih poslova Vlade Republike Srbije Ivica Dačić, kako doznajem, bio vrlo blizu da uputi poziv papi Franji, desnoj Srbiji, koja će ovo čitati s vidnim olakšanjem, neutralnoj Srbiji, kojoj bi Papin dolazak bio znak, ako ništa drugo, ozbiljnog približavanja Europskoj Uniji [Read more…]
U povodu brutalnih napada na Srpsku pravoslavnu crkvu
SAOPŠTENJE ZA JAVNOST
Povodom medijskih napada pojedinaca i udruženja na Srpsku Pravoslavnu Crkvu, njeno sveštenstvo i verni narod u Hrvatskoj osećam obavezu da izjavim sledeće: [Read more…]
Bozanić me optužuje: Prekasno, stari moj, žali se papi Franji
Svetost života kardinala Alojzija Stepinca provjerena je i potvrđena od najviših instancija Svete Stolice, rekao je još jednom zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. ”Stoga, noseći s njime križ Kristov, mi se ne bojimo istine i spremni smo na argumentirano suočenje s cjelovitom istinom tog tragičnog ratnog razdoblja. Svetost blaženog Alojzija neće biti zastrta nikakvim pokušajima zemaljskih interesa, iako ga se nastoji i dalje ocrnjivati.” [Read more…]
Porfirije Perić: ”Napadaju me jer sam osudio paljenje hrvatske zastave”
(Opaska urednišva: U želji da omogućimo mitropolitu zagrebačko-ljubljanskom Porfiriju Periću priliku da pojasni okolnosti koje su poslužile da ga ekstrema desnica napadne, prenosimo intervju koji je dao Večernjem listu, a koji je sam mitropolit naknadno neznatno dotjerao).
”Očekivao sam napad i čudim se da su toliko dugo čekali da mi nešto podmetnu”, rekao nam je mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (Perić), komentirajući da je pjevao četničke pjesme, kako su u utorak prenijeli neki portali. [Read more…]
Porfirije Perić: ”Ćirilica u Vukovaru je pitanje ljudskih prava Srba”
Piše: Saša Kosanović
(Napomena uredništva: Objavili smo, 20. rujna, razgovor koji je dr. Porfirije Perić dao Radio Beogradu uoči ustoličenja kao mitropolit zagrebačko-lubljanski. Zašto ga tako brzo opet ugošćavamo? Jer je ovo njegov prvi nastup za jedan medij u Hrvatskoj otkako je inauguriran i zato jer smo procijenili da su njegove mirotvorne i ekumenske poruke iako vrijedne te zaslužuju da ga još jednom s pažnjom saslušamo a, bude li sreće i poslušamo).
Iako su se mnogi iznenadili kada su čuli da dužnost mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga, nakon Jovana Pavlovića koji je umro u travnju ove godine, preuzima dr. Porfirije Perić, toj su se vijesti obradovali svi koji su imalo pratili dosadašnji rad toga 53-godišnjaka, donedavnog igumana manastira Kovilj u Vojvodini. Mitropolita Porfirija prati glas pristupačnog intelektualca velike životne energije, koji je od vojvođanskog manastira napravio mjesto susreta i istinski rasadnik dobrih ideja i dobre duhovne energije. Postao je, uz ostalo, poznat kao veliki ekumenist, borac protiv bolesti ovisnosti i duhovni prijatelj mnogih ljudi iz svijeta filma i muzike.
Sva patnja i nedaće pročišćuju čoveka koji se uzda u Boga. Zato je moja poruka: uzdajte se u Boga, budite hristoliki i neka, kao što se kaže u molitvi slavske svečarske anafore, Hristos bude između nas! Neka Hristos bude između nas pravoslavnih hrišćana, ali neka bude uvek i između pravoslavnih i braće katolika, sa kojima delimo ove balkanske prostore, svakodnevni život, a do 1054. godine i bogoslužbenu tradiciju
Zastupajući manje krute stavove o mnogim društvenim pitanjima, dosta se razlikovao od tradicionalnog imidža većine sveštenika SPC-a. Njegov je izbor posebno zanimljiv u svjetlu toga što dolazi u sredinu opterećenu ratnom prošlošću, u zajednicu koja se bori za očuvanje svoga religijskoga i nacionalnoga identiteta, u okružje u kojem joj se širom otvaraju tek vrata asimilacije. Srpska pravoslavna crkva dobro je procijenila da je mitropolit Porfirije prava osoba koja vjernicima, ali i svim građanima srpske nacionalnosti u cijeloj mitropoliji, može pružiti novu nadu i hrabrost da ne zaborave svoj identitet. Čast nam je da je za svoj prvi intervju od stupanja na novu dužnost izabrao upravo “Novosti”.
Dolazite među vjernike koji su i u materijalnom i u duhovnom smislu pretrpjeli velike nedaće i u Drugom svjetskom ratu i u onom devedesetih. Kakva je vaša poruka pravoslavnim vjernicima u Hrvatskoj, koji puno očekuju od vašega duhovnog vodstva?
Pre svega, želim da izrazim zahvalnost vama lično, kao i uredništvu uspešnog nedeljnika, na prilici da se obratim čitaocima “Novosti”, koje nisu samonikle: one rastu i razvijaju se na tradiciji srpskog izdavaštva u Hrvatskoj, koje traje veoma dugo. Ako se setimo “Srpskog zabavnika”, “Srbobrana”, pa i “Privrednika”, za koji sam i lično vezan a koji kao podlistak izdaju “Novosti”, jasno je da tu veliku tradiciju uspešno nastavljate i u ovim izmenjenim okolnostima.
U Hrvatskoj, Bogu hvala, pored mene su još četiri arhijereja. Mi svi zajedno činimo duhovno vođstvo pravoslavnih Srba u Republici Hrvatskoj. Osim vladike osečko-poljskog i baranjskog, g. Lukijana, na čije se životno iskustvo u mnogo čemu ugledamo, nas petorica smo, ne samo generacijski nego i po sagledavanju mesta Crkve u društvu, veoma slični. I episkopi sremski, g. Vasilije, i hercegovački, g. Grigorije, imaju ovde delove svojih eparhija. Dakle mi zajedno, u duhu sabornosti koja je imanentna Pravoslavnoj crkvi, treba da damo odgovore na sva važna pitanja i probleme koje na planu identiteta i duhovnog života imaju naši vernici.
Životno iskustvo me uči da istinskih ateista ima vrlo malo. Svi smo mi prizvani da budemo Božja deca. S druge strane, znamo da je Bog dao ljudima slobodnu volju i da svaki čovek odgovara za svoj životni put. Društveni sistem u kome je ateizam bio gotovo obavezan, naročito ako ste u državnoj službi, nasledilo je doba individualizma, konformizma, egoizma. Komunikacija je otežana i u okviru porodice, ukoliko ona i postoji. A porodica treba da bude domaća crkva. Stariji su ophrvani brigama, a mladi beže u virtualni svet, virtualno druženje i opštenje
Moja uloga koju, ex officio, imam kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski je da osnažim saborno sagledavanje crkvenih pitanja na ovom prostoru, s obzirom na to da delujemo u jednoj državi, jedinstvenom ustavno-pravnom prostoru u kojem naš narod živi u istim ili sličnim socijalnim okolnostima. I napokon, mi pravoslavni hrišćani koji živimo ovde treba da život sagledavamo i poučavamo se biblijskim primerima. Pogotovu posle nedaća koje ste pomenuli. Knjiga o Jovu kaže da, kad me Gospod iskuša, izaći ću čist kao zlato. To znači da sva patnja i nedaće pročišćuju čoveka koji se uzda u Boga. Zato je moja poruka: uzdajte se u Boga, budite hristoliki i neka, kao što se kaže u molitvi slavske svečarske anafore, Hristos bude između nas! Neka Hristos bude između nas pravoslavnih hrišćana, ali neka bude uvek i između pravoslavnih i braće katolika, sa kojima delimo ove balkanske prostore, svakodnevni život, a do 1054. godine i bogoslužbenu tradiciju.
SPC ima važnu ulogu u životu pravoslavnih vjernika u Hrvatskoj, ali mnogi ovdašnji Srbi odgojeni su kao ateisti i agnostici. Želite li ih okrenuti Crkvi? Poznato je da su vaša vrata uvijek bila otvorena i onima koji nisu vjernici…
Životno iskustvo me uči da istinskih ateista ima vrlo malo. Svi smo mi prizvani da budemo Božja deca. S druge strane, znamo da je Bog dao ljudima slobodnu volju i da svaki čovek odgovara za svoj životni put. Društveni sistem u kome je ateizam bio gotovo obavezan, naročito ako ste u državnoj službi, nasledilo je doba individualizma, konformizma, egoizma. Komunikacija je otežana i u okviru porodice, ukoliko ona i postoji. A porodica treba da bude domaća crkva. Stariji su ophrvani brigama, a mladi beže u virtualni svet, virtualno druženje i opštenje. Zbog toga je naš zadatak da ukažemo da jevanđelje Hristovo upućuje na život u zajednici, neprestano davanje sebe drugima, nesravnjivo teži. Potrebno je, uz lični primer, autentično svedočenje, izgraditi i novi pristup, novu semantiku koja će mladima ukazati da je Hristov put jedini koji daje smisao životu i gasi metafizičku žeđ. Ali sve te prepreke i iskušenja, koji su kod Srba u Hrvatskoj i teži zbog nedaća koje ste pomenuli, savladaćemo samo ukoliko mi sveštenici budemo slušali tihi glas Hristov.
Rat je mnoge građane srpskog porijekla pokolebao i uplašio u definiranju njihovoga nacionalnog identiteta. Mislite li da se SPC treba aktivnije uključiti u zaustavljanje procesa asimilacije?
U pristupnoj besedi dao sam obrise programa svog rada. Budući da sam upoznat sa tim problemom, citirao sam svetog vladiku Nikolaja, ohridskog i žičkog, koji za svetog Savu kaže da je svet poštovao i zavoleo njega, pa zatim i njegov narod, ne zato što je proslavljao Srbe nego zato što je proslavljao Hrista. Vladika Nikolaj rekao je zapravo šta je posao Crkve i sveštenika: da služe liturgiju, da propovedaju jevanđelje, da čine dobro svim ljudima. To je najviše, najdelotvornije i, rekao bih, jedino šta Crkva treba da radi i po pitanju asimilacije, odnosno očuvanja identiteta.
Otkada sam ustoličen za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, pored televizijskog prenosa mog ustoličenja (koji je, moram da kažem, bio odlično realizovan) i nekoliko emisija koje se mogu nabrojati na prste jedne ruke, nije bilo drugih programskih sadržaja u kojima bi bilo reči o Pravoslavnoj crkvi. Slično je i sa zastupljenošću drugih crkava i verskih zajednica na HRT-u. Ne znam, možda je to rezultat i nekih objektivnih okolnosti. Bilo kako bilo, tu sliku treba popraviti
Patrijarh Irinej i vi poznati ste ekumenisti. Nedavni susret carigradskog patrijarha Bartolomeja i pape Franje ohrabrio je mnoge koji se nadaju jačem povezivanju pravoslavlja i katoličanstva. Mislite li da ekumenizam ima budućnost u Hrvatskoj?
Za pojedine je ekumenizam zlo, izdaja pravoslavnog identiteta. Za mene je nasušna potreba za svedočenjem, bratoljubivim dijalogom, kao suštinom Crkve. Hristos je rekao: “Da svi jedno budu, kao Ti, Oče, što si u meni i ja u tebi, da i oni u nama jedno budu, da svet veruje da si me Ti poslao.” Često zaboravljamo da imamo više godina jedinstva nego razdeljenosti. Nadam se da će ovaj novi milenijum voditi jedinstvu. Imperativ je jevanđelja da radimo na jedinstvu, uprkos svim preprekama, uzdajući se uvek u Božju pomoć i promisao Njegovu.
Gost na vašem ustoličenju bio je i sisački biskup Vlado Košić, kojeg ste predstavili kao prijatelja iz studentskih dana, ali koji u svojim istupima nerijetko koristi antisrpsku retoriku i djeluje suprotno pravilima ekumenskog dijaloga. Kako s braćom poput njega graditi ekumenizam?
Nedavno sam proveo nekoliko sati u otvorenom i iskrenom razgovoru sa bratom, biskupom Košićem. Dotakli smo se mnogih aktuelnih pitanja, pa i ovih koja mi postavljate. Na neke pojave ne gledamo isto. Slušao sam ga i on je slušao mene. Pokušao sam da ga razumem, slušajući njegove argumente koji su bili logični i čvrsti, ali i ja sam se trudio da moje reči budu bratske i blage, a argumenti jaki i jasni. Verujem da iskrenim dijalogom možemo razumeti jedan drugoga i postati bliži i da samo tako i mi, kao crkveni pastiri, skromno možemo, blagodaću Božjom, doprineti da svaki čovek, ne ugrožavajući drugog i drugačijeg, na ovim prostorima živi potpuno slobodno. Uskoro ćemo se opet sresti i nastaviti razgovor.
Godinama ste u Srbiji bili na čelu Republičke radiodifuzne agencije (RRA). Jeste li zadovoljni količinom programa religijskog sadržaja u Srbiji?
Nikad dosta Božje reči. Čovek ne živi samo o hlebu, nego o svakoj reči koja izlazi iz usta Božjih. Bio sam neko vreme na čelu nezavisnog regulatornog tela, ali time nisam imao veći uticaj na televizijske programe. Uostalom, svaka medijska kuća, pa i javni servis, ima svoju programsku koncepciju, svoju uređivačku politiku.
Otkako živim u Hrvatskoj, uvideo sam da braća rimokatolici imaju veliko poštovanje prema ličnosti kardinala Stepinca. Tema kanonizacije nije nova. Papa Jovan Pavle II još je 1998. kardinala Stepinca proglasio blaženim. Katolička crkva ima svoju proceduru proglašenja svetitelja, koja je različita od prakse Pravoslavne crkve. Mi tu ne odlučujemo. Želim samo da ponovim reči patrijarha Irineja da ličnost svetitelja treba da bude poštovana i od drugih hrišćana
Na HRT-u pravoslavci nemaju svoju emisiju, a svoju redakciju nemaju ni građani srpske nacionalnosti. Mislite li da bi se to trebalo promijeniti?
Na RTS-u postoje emisije, sedmična “Verski mozaik Srbije” i svakodnevna “Verski kalendar”, u kojima su, po principu pozitivne diskriminacije, ravnomerno zastupljene sve crkve i verske zajednice koje su istorijski utemeljene u Srbiji. Prema tome, u njima je redovno zastupljena i Katolička crkva. Nije teško zapaziti da HRT ne primenjuje ovakav princip. Svih ovih meseci otkada sam ustoličen za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, pored televizijskog prenosa mog ustoličenja (koji je, moram da kažem, bio odlično realizovan) i nekoliko emisija koje se mogu nabrojati na prste jedne ruke, nije bilo drugih programskih sadržaja u kojima bi bilo reči o Pravoslavnoj crkvi. Slično je i sa zastupljenošću drugih crkava i verskih zajednica na HRT-u. Ne znam, možda je to rezultat i nekih objektivnih okolnosti. Bilo kako bilo, tu sliku treba popraviti. Treba primeniti evropske standarde i svakome dati isto pravo da ravnomerno bude zastupljen na javnom servisu. Lično ću se, po meri svojih mogućnosti, za to zauzeti, a verujem da ću naići na razumevanje.
Predajete na Bogosloviji i to pastoralnu psihologiju. Možete li nam reći nešto o tom dijelu vašeg rada? Hoćete li ostati profesor?
Da, ostajem profesor. Mislim da je važno biti u dodiru sa studentima i naučnicima, imati uvide u dostignuća ne samo iz teologije, nego i iz psihologije, filosofije, sociologije, politikologije, bioetike i drugih nauka. Ta saznanja mogu da obogate naš pastirski pristup vernicima. Bitno je razumeti antinomije modernog čoveka. To je nemoguće bez saznanja, a najvitalniji istraživači na tom polju su studenti. Mladost je otvorena prema večnim pitanjima. Isusu je mladi čovek postavio pitanje: “Učitelju blagi, šta da učinim da zadobijem život večni?”
Puno ste se bavili mladima koji boluju od različitih ovisnosti i posljedica drugih štetnih aktivnosti: mislite li, u nekom obliku, s time nastaviti i u Hrvatskoj?
Mislim da je nužno nastaviti sa društvenim radom. Bolesti zavisnosti su jedan od novih oblika otuđenja. Biti ravnodušan znači biti lišen socijalne empatije, to jest kvijetistički i uskogrudo zabijati glavu u pesak i bežati od naše budućnosti, a to su mladi. Razbijene porodice i društvo okrenuto srebroljublju upravo uzrokuju devijacije kao što su narkomanija, alkoholizam, zavisnost od kompjuterskih tehnologija. Crkva nije istinska crkva ako ne izlazi u susret palom čoveku. Ako mu ne pruži obe ruke, ona je samo relikt prošlosti i estetika ljubitelja obreda, bilo koje konfesije ili denominacije.
SPC je prije Drugog svjetskog rata imao brojna dobra i zgrade koje su nacionalizirane. Je li vam poznato u kojoj mjeri je izvršena denacionalizacija?
Pokazalo se da je denacionalizacija veoma složen proces, zato što je u međuvremenu promenjeno više titulara imovine. Radi se o neotuđivim pravima. Država je već dosta oduzetog vratila. Budući da je Hrvatska članica Evropske unije, uveren sam da će oduzeto biti vraćeno koliko god je to moguće. Sa druge strane, to jeste bitno pitanje za SPC, ali ne i najbitnije. Naša služba Hristu je suština našeg postojanja. Rečeno je: “Ištite pre svega carstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve ostalo će vam se pridodati.”
Ćirilica je deo srpske posebnosti i identiteta! Ipak, da bi se trajno rešio problem ćirilice i drugi slični problemi, najvažnije je da postoji politička volja. Crkve su tu da, sa svoje strane, stvore pozitivnu atmosferu. Ćirilicu takođe koriste Bugari, Rusi, Ukrajinci… Zamislite kad bi trećinu građana neke hrvatske županije ili grada činio neko od njih. Da li bi lokalna uprava zbog njih postavila ćirilične natpise ili ne bi? Pretpostavljam da bi. Reč je o ljudskim pravima i ništa više od toga
Ne možemo pobjeći od teških pitanja. Kakav je vaš stav o beatifikaciji Alojzija Stepinca, o čemu su mišljenja katolika i pravoslavaca često dijametralno suprotna?
Otkako živim u Hrvatskoj, uvideo sam da braća rimokatolici imaju veliko poštovanje prema ličnosti kardinala Stepinca. Tema kanonizacije nije nova. Papa Jovan Pavle II još je 1998. kardinala Stepinca proglasio blaženim. Katolička crkva ima svoju proceduru proglašenja svetitelja, koja je različita od prakse Pravoslavne crkve. Mi tu ne odlučujemo. Želim samo da ponovim reči patrijarha Irineja da ličnost svetitelja treba da bude poštovana i od drugih hrišćana.
Kakav je vaš stav o aktualnom problemu postavljanja ćiriličnih ploča u sredinama u kojima je trećina stanovnika srpske nacionalnosti?
Nažalost, to je pitanje u velikoj meri negativno ispolitizovano. Pojedinci zloupotrebljavaju bol onih koji su u nesretnim i bezumnim krvoprolićima devedesetih godina prošlog veka izgubili svoje bližnje. Taj bol razumem i svakodnevno se kolenopreklonim i molim Bogu da im da utehu onako kako samo on ume. Isto tako, celim srcem se molim da svakoj nevinoj žrtvi, bez obzira kom narodu i kojoj veri pripada, podari carstvo nebesko. Ali politizacijom pitanja kao što je ćirilica, radi postizanja koristoljubivih, dnevnopolitičkih ciljeva, pojedinci ne samo da ne doprinose ublažavanju bola, nego ga još više produbljuju i otvaraju mogućnosti za nove i teže rane.
Da budem jasan: svako ko živi u Hrvatskoj treba da poštuje zakone ove zemlje, da razvijajući lične i kolektivne potencijale doprinosi opštem dobru i razvoju države. A država i društvo su dužni da štite i afirmišu negovanje duhovne i nacionalne posebnosti, lično-sabornog identiteta svakog naroda i pojedinca. To važi i za Srbiju, za Hrvate u Srbiji, kao i za Srbe u Hrvatskoj. Izražavam nadu da će i Katolička crkva doprineti očuvanju verskog i kulturnog identiteta Srba, onako kako to nastoji da čini Pravoslavna crkva u Srbiji.
Ćirilica je deo srpske posebnosti i identiteta! Ipak, da bi se trajno rešio problem ćirilice i drugi slični problemi, najvažnije je da postoji politička volja. Crkve su tu da, sa svoje strane, stvore pozitivnu atmosferu. Ćirilicu takođe koriste Bugari, Rusi, Ukrajinci… Zamislite kad bi trećinu građana neke hrvatske županije ili grada činio neko od njih. Da li bi lokalna uprava zbog njih postavila ćirilične natpise ili ne bi? Pretpostavljam da bi. Reč je o ljudskim pravima i ništa više od toga. Ono što se danas naziva zapadnom civilizacijom, a ja je bez obzira na mane i iskušenja izjednačavam sa hrišćanskom civilizacijom, stvorio je Milanski edikt, davši pre trinaest vekova slobodu savesti svakom narodu i svakoj ličnosti. Ako smo hrišćani, to vrhunsko načelo slobode ćemo negovati, a ne gušiti.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Porfirije Perić: ”Mi se, pravoslavni i katolici, istinski razumemo”
Piše: Ana Tomašević
Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve ga je na svom redovnom majskom zasedanju 24. maja 2014. izabrao za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog. Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (Prvoslav Perić, Bečej, 22. jul 1961) bio je vikarni episkop jegarski od 1999. do 2014. Osnovnu školu završio je u Čurugu, a Zmaj-Jovinu gimnaziju u Novom Sadu. Zamonašen je po činu male shime od svog duhovnog oca, tada jeromonaha Irineja (Bulovića), u manastiru Visoki Dečani, na Tominu nedelju 1985. godine.
Diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu 1986. godine i iste godine, na Drugi dan Duhova, tadašnji Episkop raško-prizrenski Pavle, a potonji Patrijarh srpski, rukopoložio ga je, u manastiru Svete Trojice, u Mušutištu, u čin jerođakona.
Potom odlazi na stručno bogoslovsko usavršavanje, na poslediplomske studije iz oblasti Svetog Pisma Novog Zaveta, u Atinu, gde ostaje do 1990. godine, kada se po blagoslovu Episkopa bačkog Irineja vraća u zemlju i 23.sept./6.oktobra dolazi u Manastir Svetih arhangela u Kovilju.
Moram, pre svega, da ukažem na Vaše zapažanje da me je hrvatska javnost zaista dočekala predivnom dobrodošlicom i da eho te dobrodošlice još uvek traje, čime se ja, ničim zasluženo, na neki način hranim i inspirišem. To mi daje snagu i uverenost da moj odlazak u Zagreb nije uopšte zavisio od nekakvih eventualnih mojih kvaliteta, nego da je to izraz promisla Božjeg. Samo ljubav mnogih ljudi i u Hrvatskoj i ovde je kontekst i atmosfera u kojoj ću moći da dejstvujem
Na Sabor svetog arhangela Mihaila 8/21. novembra iste godine biva rukopoložen u čin prezvitera. Ubrzo potom, dolaskom mnogih mladih ljudi za iskušenike, Manastir počinje da se razvija i Episkop Porfirije biva postavljen za igumana iste obitelji. Živeći u manastiru Kovilju, drži mnoga bogoslovska predavanja na raznim tribinama, a posebno se zalaže u radu protiv raznih destruktivnih verskih sekti koje su prisutne na našim prostorima; takođe duhovno rukovodi mnoge mlade ljude iz sveta.
Na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog Sabora SPC u Beogradu 1/14. maja 1999. godine izabran je za Episkopa jegarskog (pri Eparhiji bačkoj).
Godine 2004. na Bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Atini, uspešno brani doktorsku disertaciju na temu Mogućnost poznanja Boga kod apostola Pavla po tumačenju svetog Jovana Zlatousta. Predsednik je Fondacije Privrednik, a 29. jula 2008. godine Savet Republičke radiodifuzne agencije (RRA) u Srbiji ga je izabrao za svog predsednika. U periodu 2010—2011. bio je episkop vojni, a zatim koordinator za saradnju Srpske pravoslavne crkve i Vojske Srbije.
Novog mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija hrvatska javnost je dočekala iznenađujuće srdačno i s poštovanjem. On sam izjavio je da dolazi bez predrasuda i otvorenog srca. Razgovor je vođen u manastiru Kovilju, njegovom duhovnom zavičaju; razgovarali smo o njegovom odlasku, dočeku, izazovima i željama. Vladiko, rekli ste da u Zagreb idete i s radošću i sa strahom. Šta Vas raduje, a šta plaši?
Moram, pre svega, da ukažem na Vaše zapažanje da me je hrvatska javnost zaista dočekala predivnom dobrodošlicom i da eho te dobrodošlice još uvek traje, čime se ja, ničim zasluženo, na neki način hranim i inspirišem. To mi daje snagu i uverenost da moj odlazak u Zagreb nije uopšte zavisio od nekakvih eventualnih mojih kvaliteta, nego da je to izraz promisla Božjeg. Samo ljubav mnogih ljudi i u Hrvatskoj i ovde je kontekst i atmosfera u kojoj ću moći da dejstvujem. To će, zapravo, biti osnov i snaga kojima ću da doprinesem životu naše Crkve tamo. Ako uopšte budem uspeo nešto da doprinesem.
To je ono što Vas delimično raduje, ali šta je ono pred čim zebete?
S jedne strane me raduje ta dobrodošlica, takvo raspoloženje. A u isto vreme strahujem da možda neću uvek biti na visini zadatka i da neću moći da ispunim sva očekivanja koja su izražena u toj dobrodošlici, iako to nikada neće biti plod moje volje, već možda nekih nedostataka i slabosti. Naravno, strahujem i zbog razmišljanja o odluci našeg Sabora koji pred mene postavlja određene zadatke; i u tom smislu nisam siguran da li ću moći da im odgovorim. Ono što sigurno znam je da želim i da hoću svim svojim bićem i svim svojim kapacitetima, kakvi god da su, da učinim sve da naša Crkva tamo živi punim plućima. To znači da se svaki čovek koji je pravoslavni hrišćanin oseća potpuno slobodno u Hristu i da jevanđeljske vrednosti budu svakodnevnica Crkve, svih ljudi koji su pravoslavni. To je jedini mogući način da svedočimo istinu i da ta istina bude most u odnosu na sve druge koji takođe čeznu za istinom.
Ono što sigurno znam je da želim i da hoću svim svojim bićem i svim svojim kapacitetima, kakvi god da su, da učinim sve da naša Crkva tamo živi punim plućima. To znači da se svaki čovek koji je pravoslavni hrišćanin oseća potpuno slobodno u Hristu i da jevanđeljske vrednosti budu svakodnevnica Crkve, svih ljudi koji su pravoslavni. To je jedini mogući način da svedočimo istinu i da ta istina bude most u odnosu na sve druge koji takođe čeznu za istinom
Umereniji deo opisuje Vas kao politički otvorenog i ekumenski nastrojenog duhovnika, a onaj slobodniji kao izvanrednog čoveka širokih pogleda.
To su utisci drugih o meni, ja sâm ne mogu o sebi da govorim. Na kraju krajeva, i kada bih govorio, pitanje je da li bi moja zapažanja bila istinita. U svakom slučaju, kad govorimo o otvorenosti, mislim da ne postoji drugi način čovekovog postojanja ako hoće da se nazove hrišćaninom, ako hoće da ispunjava volju Božju, a Sveto pismo prihvata kao svoju knjigu. Čovek je stvoren kao biće dijaloga i on, ako nije u dijalogu – i ako bitiše – ne postoji suštinski. Na prvim stranicama Biblije je zapisano da je čovek stvoren po slici i prilici Božjoj. Mi verujemo u Boga kao Svetu Trojicu. Dakle, u Boga koji je jedan, a zajednica. Osnovna karakteristika ili dimenzija te slike Božje, čoveka kao slike Božje, je upravo to da je biće zajednice. Kad kaže u Svetom pismu: ”Stvori Bog čoveka”, odmah nastavlja: ”muško i žensko stvori”. Hoteći da kaže da je stvorio zajednicu.
Onaj koji ne živi u zajednici, koji ne živi u dijalogu samo lišava sebe. To nije naprosto razmena informacija, nego darivanje sebe drugome, prožimanje. Sapostojanje! Onaj koji ne živi tako lišava sebe dostojanstva, autentičnog života i dostojanstva čoveka. Naravno da smo suočeni s vremenom koje je vreme individualizma. Dakle, ovo je vreme afirmacije pojedinačnosti koje je iskušenje za ovo autentično postojanje. Upravo iz tog razloga je i naša odgovornost neuporedivo veća. Dakle, dijalog, zvao se on ekumenskim ili kako god da se zvao, je nešto na šta smo pozvani. To je naš zadatak. To je priroda Crkve. Da ne govorimo o samoj reči Gospoda Hrista da svi jedno budu. Svaki čovek je stvoren po slici i prilici Božjoj. Pa prema tome, ko je taj koji nije dostojan naše reči, da ne kažem naše ljubavi. Ja naprosto tako verujem, tako osećam, trudio sam se i trudim se da tako živim. Uvek, naravno, poštujući okolnosti u kojima se nalazim, što znači da apsolutno ne samo da prihvatam drugoga onakvim kakav on jeste, nego da moj život, kao život hrišćanina, treba da bude život za tog drugog.
Ali, oprostite što Vas prekidam, da li ste svesni potencijalnih i mogućih problema u tom dijalogu koji ste najavili i koji očekujete?
Ja sam toga svestan. Kada sam pomenuo dijalog, nisam mislio na velike reči, u smislu pretpostavki ili očekivanja da ću ja biti neko ko je naznačen da spaja svetove, spaja kulture… Mislio sam, pre svega, na taj konkretan, mali dijalog, na konkretnog čoveka, na svakog čoveka koga sretnem na ulici, u prodavnici, na pijaci; već sam ovih dana imao tu priliku. Od tog čoveka do visokih funkcionera, bilo državnih, bilo crkvenih. Siguran sam da će biti problema. Ali ako želite da idete putem istine, ako smatrate da je nešto istina, morate biti unapred sigurni da će biti mnogo onih koji pre svega neće verovati u to što govorite. Neće vam verovati! Drugo, i kad veruju, neće biti saglasni s tim što činite. Treće, biće opterećeni nekim svojim egoizmom i svojom zatvorenošću. Ali to su sve prepreke na putu, iskušenja. To su sve zadaci koje treba rešavati i ići ka cilju. Do koje mere ćemo mi stići na tom putu, to je drugo pitanje. To ne zavisi od mene. To zavisi od volje Božje i od niza drugih faktora. Ja ne vidim drugu mogućnost i drugačiji način svoga postojanja i svoga poslušanja u Crkvi tamo u Hrvatskoj osim da zaista sledim ono što Gospod kaže. Šta će Gospod hteti da bude od tog mog sledovanja, to je Njegova stvar, a ja sam uvek blagodaran i zahvalan, makar i rezultati takvih investicija bili suprotni mojim očekivanjima.
U redu! Svesni ste izazova koji već decenijama srpsko stanovništvo u Hrvatskoj ima na svakodnevnom i na svim drugim nivoima. Sa čim izlazite pred njih?
Naravno da su problemi na ovim prostorima duboki, i to ne od juče, i da se oni ciklično ponavljaju. Nema veće tragedije ili većeg izopačenja ni većeg otuđenja čoveka od samog sebe od situacije u kojoj čovek ubija čoveka. Svi smo stvoreni da budemo braća; stvoreni smo za Carstvo Nebesko gde nema razlikovanja po boji kože, po nacionalnosti, po polovima. Jednaka ljubav Gospodnja se izliva na svakoga i svi smo pozvani da jednako odgovorimo na tu ljubav. Kroz tu ljubav smo pozvani da prihvatimo čitav svet kao dar Božji. Kako ja mogu voleti Boga, a da ne volim bilo kog čoveka kojeg je Bog stvorio. Dakle, nema veće tragedije od toga! Imao sam prilike da srećem zaista svete ljude koji su plakali nad sudbinom čovečanstva i, pre svega, nad činjenicom da čovek proliva krv drugom čoveku. Toga sam potpuno svestan.
Dijalog, zvao se on ekumenskim ili kako god da se zvao, je nešto na šta smo pozvani. To je naš zadatak. To je priroda Crkve. Da ne govorimo o samoj reči Gospoda Hrista da svi jedno budu. Svaki čovek je stvoren po slici i prilici Božjoj. Pa prema tome, ko je taj koji nije dostojan naše reči, da ne kažem naše ljubavi. Ja naprosto tako verujem, tako osećam, trudio sam se i trudim se da tako živim
Ono što negde u duši, uz pomoć Božju, osećam da trebam u ovoj situaciji nekako pokušati jeste da predstavim široj javnosti da razumem bol koji mnogi nose u sebi. Mnogi ljudi su tamo ranjeni. Mnogi su izgubili braću, sestre, roditelje. Neko ko je opterećen takvim bolom često nije u stanju da ga nadiđe i da vidi u svakom čoveku ljudsko biće koje je dostojno ljubavi. Ja to razumem, ali hoću da pokušam da posvedočim da je moguće kroz preobražaj, kroz pokajanje, kroz praštanje, kroz sagledavanje lica Božjeg i njegovog prisustva među nama da se iscele boli i da zaista prihvatimo jedni druge kao ljude. Da pokušam, bez obzira na prethodne promašaje u kojima smo svi gubitnici, da zidamo svoju sadašnjost tako da stičemo mir u sebi. Bol je nemir. Gnev je nemir. Mržnja je nemir i ona stvara problem onome ko je nosi u sebi. Dakle, da pokušamo da steknemo mir u sebi stičući ga s Bogom kako bismo onda mogli da budemo makar malo u miru s drugima. S druge strane, hoću da pokušam da prenesem članovima naše Crkve neku vrstu elementarnog osećanja dostojanstva i da pokušam da pomognem da se oslobode straha koji evidentno postoji. Da budu ono što jesu. Oslobađajući se straha, moći će oni koji strah imaju oživeti ljubav koja će da hrabri.
Strah i ljubav su dve stvari koje se međusobno isključuju. To je nešto što proizvodi frustraciju, nešto kao hod u duboke psihološke probleme gde vi ne osećate ni svoje dostojanstvo, ni svoju vrednost, a onda nemate ni poštovanja za ono što je oko vas. Imate rezervu u odnosu na sve, i na sebe i na druge, potpunu nesigurnost. Tada vam se život pretvara u svoj antipod, u potpuni pakao. Ako uspem da, zajedno sa svima koji su tamo, Jevanđelje učinim prioritetom u životu onih koji budu hteli da učestvuju u tome, mislim da će doći do nekog, makar elementarnog ili minimalnog, pomaka i u širim društvenim okvirima. Naravno, uz pomoć svih drugih episkopa koji su tamo jer smo mi potpuno jednaki i svi smo na istom zadatku.
Na ustoličenju ste u besedi rekli da se politikom u modernom smislu te reči nećete baviti, ali da ćete se baviti politikom u njenom izvornom smislu. Šta ste time hteli da kažete?
Savremena politika, kao borba različitih partija za vlast, znamo šta sve podrazumeva i često u sebi nosi i dosta neprijatnosti, prljavih odnosa i aktivnosti. Borbu grupa koje se udružuju da bi se borile protiv drugih grupa jednostavno ne vidim kao politiku u izvornom smislu te reči. Politika u izvornom smislu te reči, u antici gde se i pojavila kao pojam, recimo kod Aristotela, smatrana je brigom za zajednički život. U toj brizi su učestvovali svi građani i svi su jednako delili odgovornost za društvo, za ono što je zajedničko. Dakle, tom vrstom politike ne samo da hoću nego i treba da se bavim; svaki čovek je dužan da se time bavi u meri u kojoj je mu je dato. Od najelementarnijeg, od toga da li će hleb koštati ovoliko ili onoliko, da li će cena tog hleba biti objektivna, da li će siromasi biti zbrinuti, da li će svakom bolesnom da bude ukazana prava briga.
Siguran sam da će biti problema. Ali ako želite da idete putem istine, ako smatrate da je nešto istina, morate biti unapred sigurni da će biti mnogo onih koji pre svega neće verovati u to što govorite. Neće vam verovati! Drugo, i kad veruju, neće biti saglasni s tim što činite. Treće, biće opterećeni nekim svojim egoizmom i svojom zatvorenošću. Ali to su sve prepreke na putu, iskušenja. To su sve zadaci koje treba rešavati i ići ka cilju
Pa do pitanja ćirilice?
Pa do pitanja, recimo, ćirilice koja je društveni problem, društvena tema, ali je i, naravno, tema vezana za identitet srpskog naroda. Dakle, u tom smislu politikom ja naprosto moram da se bavim.
Jasno! Hajde da sada vidimo pitanje ćirilice koje je sada pogotovo aktuelno jer je i kulturno i političko, a tiče se dobrim delom i prava Srba u Hrvatskoj na sopstveno pismo. Kako ćete to pravo braniti?
Da. Već u pitanju koje ste postavili nazire se odgovor. Ćirilica je, zaista, deo identiteta srpskog naroda i srpske kulture. Ona je dobrim delom vezana i za istoriju hrvatskog naroda, ali danas je ona vezana za identitet srpskog naroda i srpske kulture. Ako je ćirilica, a jeste, u skladu ne samo sa evropskim standardima i zakonima nego je u skladu i s hrvatskim zakonima, onda je svaki pokušaj da se ona eliminiše pre svega kršenje zakona. Samim tim to je i tendencija da se eliminiše srpsko postojanje na hrvatskom prostoru. U skladu sa svim ovim što sam govorio smatram da mi vekovima delimo isti prostor, iste probleme, da smo veoma slični kao ljudi i kao narodi. Naprosto, potreba pojedinaca da ukinu srpski identitet dovodi nas u situaciju da, hteli-ne hteli, moramo na sve načine na koje možemo da se borimo protiv takvih ideja.
Ali svesni ste da, na primer, samo u Vukovaru 65% ispitanika u nekoj anketi smatra da treba ukinuti ćirilicu kao zvanično pismo, dvojezične table i sl.
Razumem. Nedavno sam razgovarao sa ambasadorkom Francuske u Zagrebu i rekao da potpuno razumem, mogu da razumem tih 65% u Vukovaru koji su protiv ćirilice, a koji su deo korpusa hrvatskog naroda. Razumem zato što i dan-danas u Vukovaru za više od hiljadu lica ne znamo gde su i šta se s njima desilo tokom onih nesrećnih zbivanja devedesetih godina. Možda su mnogi od onih koji su sada protiv ćirilice izgubili nekog svog bližnjeg i reaguju kako reaguju. S druge strane, rekao sam i to da isto tako moramo da razumemo da tamo postoji veliki procenat ljudi koji imaju drugačiji identitet. Znači, iako postoji bol, s druge strane postoji strah i moramo učiniti da, ma koliko to bilo teško, svakom obezbedimo pravo na njegovo postojanje sa svim onim što on jeste. Dakle, iako je takva situacija u Vukovaru, čini mi se da ipak ogromna većina u Hrvatskoj hoće da zaštiti pravo srpskom narodu na ćirilicu.
Moram da kažem i to šta je rekla francuska ambasadorka, a čini mi se da nije daleko od istine. Navela je primer odnosa francuskog i nemačkog naroda posle Drugog svetskog rata kad je potpisana Deklaracija o pomirenju. Izrekla je sledeću rečenicu: ”Do mira i do rešavanja svih problema može doći ako postoji politička volja”. Ja to isto mislim. Ako postoji politička volja, onda će i tokovi unutar jednog društva i jedne države ići u skladu s tom političkom voljom. Ali ako neko zloupotrebljava volju ljudi koje sam pomenuo, tih vukovarskih 65%, ili ako se zloupotrebljava strah druge grupe ljudi zbog nekih političkih ciljeva, to je onda politika kojom ne želim da se bavim. Naravno, taj koji zloupotrebljava ove dve dimenzije će doći do nekog svog cilja, ali taj cilj suštinski neće biti u skladu s dubinskim potrebama jednog društva. On će imati korist, ali zajednica i društvo će gubiti. Dakle, mora da postoji politička volja. Moj utisak je da ona u Hrvatskoj postoji.
Mislite u hrvatskoj Vladi?
Na hrvatskoj političkoj sceni. Ne znam do kraja detalje i nisam se nikad bavio aktivnostima hrvatske Vlade, ali čini mi se da u političkoj eliti hrvatske države postoji volja da svi građani Hrvatske mogu da ostvaruju svoja ljudska prava.
Ono što negde u duši, uz pomoć Božju, osećam da trebam u ovoj situaciji nekako pokušati jeste da predstavim široj javnosti da razumem bol koji mnogi nose u sebi. Mnogi ljudi su tamo ranjeni. Mnogi su izgubili braću, sestre, roditelje. Neko ko je opterećen takvim bolom često nije u stanju da ga nadiđe i da vidi u svakom čoveku ljudsko biće koje je dostojno ljubavi. Ja to razumem, ali hoću da pokušam da posvedočim da je moguće kroz preobražaj, kroz pokajanje, kroz praštanje, kroz sagledavanje lica Božjeg i njegovog prisustva među nama da se iscele boli i da zaista prihvatimo jedni druge kao ljude
Srpske organizacije i kulturne institucije tvrde da je i dalje u toku osipanje srpskog nacionalnog tela tzv. pokrštavanjem, birokratskim menjanjem nacionalne pripadnosti. Da li Vas je za ove dve nedelje neko na to već upozorio?
Usput su mi, u razgovorima koje sam imao s nekim ljudima, rekli da se broj pravoslavnih vernika smanjuje od devedesetih godina. Međutim, niko nije uspeo, ni moji saradnici tamo, da mi argumentovano potvrdi da je neko na silu promenio veru. Može biti da se neko iz utilitarnih razloga ili se zbog jednostavnijeg funkcionisanja priklonio rimokatoličkoj veri. Nije bilo činjenica ili argumenata koji ukazuju na to da je neko vršio prinudu prema onima koji su istinski članovi Crkve, onima koji zaista sebe osećaju pravoslavnim hrišćanima. Može biti da je bilo onih koji su bili prosto Srbi po svom nacionalnom identitetu i samim tim se pretpostavljalo da su pravoslavni, ali koji nisu imali nikakav odnos prema veri. Dakle, nominalno bismo mogli da ih smatramo pravoslavnim hrišćanima, ali oni u suštini, de facto to nisu bili. Ako je neko iz koristoljublja, što je njegovo lično pravo, u okolnostima u kojima je živeo, naročito prethodnih godina, izmenio svoju veru koju zapravo nije ni imao, nije zapravo ni ranije bio vernik, niti je postao novi vernik. Nominalno je bio pravoslavni hrišćanin, a sad je nominalno rimokatolički hrišćanin. Moj zadatak, kao i zadatak Crkve i sve ostale bratije episkopa, je da, ukoliko eventualno vidimo da postoji tendenciozno, nasilno prelaženje iz jedne vere u drugu, ne samo reagujemo nego da onda sva raspoloživa sredstva upotrebimo da se to spreči. Ja do sad nisam imao priliku da čujem tako nešto.
Vi ste već rekli da ste izneneđeni izborom i novom funkcijom, ali svejedno moram da Vas pitam da li ste uspeli da sagledate probleme Srba u Hrvatskoj i da li biste sada naveli glavne probleme njihovog života?
Pa izneneđen sam, pre svega s obzirom na to da sam živeo u manastiru i da sam nekako i svoj crkveni deo života organizovao ovde u Srbiji. Takođe, društveni deo života i društvene aktivnosti su mi bile rasprostrte na raznim poljima naše srpske javnosti i u tom smislu je za mene to bilo izneneđenje, pogotovo što je to odgovorna i visoka funkcija. U Hrvatskoj vidim svoj zadatak, opet to da kažem, pre svega ne kao ličnost koja je politička, nego kao episkop Crkve. Moje je da služim Liturgiju, da propovedam Jevanđelje, moje je da krštavam one koji hoće da se krste u Pravoslavnoj crkvi, naravno, pre svega je reč o Srbima, ali može biti da će neki Hrvat ili Slovenac hteti da bude pravoslavni hrišćanin. Moje je da propovedam Hrista. U svojoj pristupnoj besedi sam citirao vladiku Nikolaja koji je, govoreći o svetom Savi, rekao: ”Sveti Sava nije propovedao srpstvo, nego je propovedao Hrista, i bio nadahnut Hristom. Hristos je taj koji ga je učinio svetim”.
Ćirilica je, zaista, deo identiteta srpskog naroda i srpske kulture. Ona je dobrim delom vezana i za istoriju hrvatskog naroda, ali danas je ona vezana za identitet srpskog naroda i srpske kulture. Ako je ćirilica, a jeste, u skladu ne samo sa evropskim standardima i zakonima nego je u skladu i s hrvatskim zakonima, onda je svaki pokušaj da se ona eliminiše pre svega kršenje zakona. Samim tim to je i tendencija da se eliminiše srpsko postojanje na hrvatskom prostoru
Mnogi će reći da mnogi kršteni narodi nisu Srbima uvek prilazili kao braći u Hristu?
Hoće, ali to je njihova stvar. Međutim, oni koji su zavoleli, u doba svetog Save, njegov narod kroz kontakte s njim, oni su znači, zavolevši svetog Savu koji im nosi Hrista, zavoleli i narod svetog Save. Prema tome, ako mi u Hrvatskoj kao pravoslavni Srbi budemo živeli Jevanđeljem, ako naš život bude sveti život, oni koji budu dolazili s nama u kontakt imaće priliku da kroz sve to zavole Hrista, da nâs zavole, a onda zavole i sve ono što jeste naše. Sve ostalo je ideologija. Ako mi propovedamo bilo koju drugu vrednost mimo Hrista, to su sporedne vrednosti. To su prolazne vrednosti. To su vrednosti od ovoga sveta. Dakle, moj primarni zadatak je, i ja hoću samo to, da svedočim Hrista, da propovedam Hrista, da pozivam ljude da pristupe Hristu jer sam siguran da je to jedini način da ljudi koji dođu do Hrista postanu stabilni, postaju sigurni u sebe. Nema jačeg oružja uz pomoć kojeg će onda otići i strah i nesigurnost. Nema jačeg oružja koje će, jednostavno rečeno, od ljudi koji su u Hristu učiniti prave ljude. To je suština, sve ostalo može samo u vezi s tim da se tumači.
Patrijarh Irinej je u Zagrebu ponovio da su naša i Rimokatolička crkva bile jedno, pa smo pozvani da činimo sve da dođemo do željenog i veoma potrebnog jedinstva.
Ja se slažem sa ovim rečima koje je Njegova Svetost izrekao. Pri tom, pre svega mislim na obične ljude, na hrišćane. Ukoliko svako od nas bude živeo u skladu s jevanđeljskim zapovestima, onda ne može da se desi da se ne približavamo jedni drugima. Moramo, pre svega, da negujemo međusobnu ljubav. Isti problemi, isti prostor, isti ambijent delimo i to jedinstvo koje je hiljadu godina vezivalo dve Crkve je ogroman kapital.
Ali mnoga opterećenja u poslednjim decenijama su se nagomilala.
Opterećenja se jesu nagomilala, ona su često indukovana. Kada je reč o ljudima koji, zaista, veruju u Boga, veruju u Hrista i imaju slobodnu komunikaciju s pripadnikom druge Crkve, tu gotovo da nema problema. To je moje lično iskustvo i navešću primer. Mi smo dve hiljadite godine, ovde u manastiru Kovilju, kad je to bilo nepopularno kod nas u Srbiji, a bilo je naročito nepopularno za one koji su došli iz drugih zemalja, organizovali kamp za dve stotine mladih ljudi iz dvanaest evropskih zemalja među kojima su bili iz Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine i tu su bili više od deset dana. Nadalje, imam lično kontakte sa mnogim biskupima, s mnogim manastirima iz Rimokatoličke crkve i među nama, zaista, postoji ne samo prijateljstvo, nego istinska bratska ljubav. Mi se istinski razumemo.
Zapadnu civilizaciju ste svojevremeno opisali kao civilizaciju uspeha, a pravoslavnu kao civilizaciju ljubavi koja je trpeljiva, koja se nada i koja veruje. Sada ćete se naći nekako na pragu te zapadne civilizacije, pa Vas pitam da li očekujete sudar i da li je moguće prožimanje ta dva sveta? Mada ste mi delimično na to već odgovorili.
Ja sam tu pre svega mislio, a mislim i sada, na tu novu zapadnu civilizaciju koja dolazi iz Amerike, ono što je definisao Noam Čomski već u naslovu svoje knjige ”Profit iznad čoveka”. Dakle, biti uspešan na bilo kom polju je nešto za šta se priprema moderni čovek zapadne civilizacije i kroz obrazovanje, kroz kulturu. To uspešan često znači biti potpuno usamljen. Taj ideal i taj model zapadne civilizacije ne znače da ne postoje milioni i milioni ljudi koji čeznu za ovim drugim. Ta samoća, koja je često sadržaj uspeha, je možda odskočna daska za glad i žeđ za nečim drugim, a to je ljubav. Ništa nije vrednije od zajednice, od susreta čoveka s čovekom, od gledanja lica drugoga.
Znači, iako postoji bol, s druge strane postoji strah i moramo učiniti da, ma koliko to bilo teško, svakom obezbedimo pravo na njegovo postojanje sa svim onim što on jeste. Dakle, iako je takva situacija u Vukovaru, čini mi se da ipak ogromna većina u Hrvatskoj hoće da zaštiti pravo srpskom narodu na ćirilicu
Taj kontrast, u smislu o kome sada govorite, je i u Srbiji.
Sigurno, to nisu geografski pojmovi, danas je zapadna civilizacija, kao model života, prisutna u čitavom svetu.
Novinar Drago Pilsel je napisao: ”Radujem se vladiki Porfiriju jer sam Hrvat, a imam brata Srbina – pastira kojem mogu otvoriti dušu”. Najavili ste već da ste otvoreni za sve dobronamerne ljude, ali kako ćete se boriti sa onima koji to nisu i koji to ne budu bili?
Pre svega da kažem da mislim kao i novinar koga ste pomenuli. Brat nije biološka kategorija i u tom smislu nije nacionalna kategorija. Dakle, brat je duhovna kategorija i ako u duhu možemo da se prepoznamo, bez obzira kome pripadamo: kojoj civilizaciji, kom narodu, kojoj kulturi, onda zaista jesmo braća. Možemo biti biološki, nacionalno i državno pripadnici jedne te iste skupine, a da smo milijarde kilometara daleko jedni od drugih makar kako god se zvali. Dakle, kako se boriti? Jedino tim putem, tražiti u duhu bliskost, tražiti u konkretnom čoveku ono što je u njemu vredno. Mi smo, nekako, navikli da govorimo u opštim kategorijama i tako izbegavamo život. Govorimo o narodu, o državi, o kulturi, a zapravo svugde, i ovde u Srbiji i u Hrvatskoj, postoje oko nas stotine hiljada ljudi koji imaju svoje konkretne gladi i žeđi za životom, za drugim, za ljubavlju, za Bogom ako hoćete. Imaju svoje konkretne probleme. Na nivou konkretnih ljudi, o konkretnim pitanjima i temama, siguran sam da svako sa svakim može postati blizak ako je otvoren. Može postati jedno!
(Intervju je najprije emitiran na Radio Beogradu, a u Hrvatskoj ga je prenio i srpski mjesečnik Identitet. Mi ga objavljujemo u nešto, što se jezika tiče, izmijenjenom obliku jer smo tekst dali lektorirati čuvajući izvornost govora gospodina Porfirija Perića).
Monsinjore Sotono, odlazi!
Nedavno sam imao jako ugodno iskustvo: ma da sam novoga zagrebačko-ljubljanskog mitropolite, gospodina Porfirija Perića, već bio sreo prije nekoliko godina na jednom stručnom skupu u Strasbourgu, razgovor u sjedištu mitropolije u Zagrebu, opušten i intiman, dubok i iskren, bez ikakvih zadrški i bez okolišanja oko vrućih i aktualnih tema, razgovor koji je otkrio da će se među nama dogoditi ozbiljno partnerstvo utemeljeno na činjenici da smo oboje iskreni tražitelji Boga i zagovaratelji ljudskih prava, pokazao mi je koliko sam bio u pravu kada sam u ovim kolumnama pohvalio patrijarha srpskog i braće u episkopatu kada su nam poslali brata Porfirija kao nasljednika blakopokojnog mitropolite Jovana Pavlovića.
Naime, gospodin Porfirije je istančana duša, brižan duhovnik i apsolutno suvremen teolog, pa sam si rekao, vraćajući se doma nakon razgovora: Blago nama, Srbima i Hrvatima, što dobismo tako kvalitetna pastira.
Nedavno sam imao jako ugodno iskustvo: mada sam novoga zagrebačko-ljubljanskog mitropilitu, gospodina Porfirija Perića, već bio sreo prije nekoliko godina na jednom stručnom skupu u Strasbourgu, razgovor u sjedištu mitropolije u Zagrebu, opušten i intiman, dubog i iskren, bez ikakvih zadrški i bez okolišanja oko vrućih i aktualnih tema, razgovor koji je otkrio da će se među nama dogoditi ozbiljno partnerstvo utemeljeno na činjenici da smo oboje iskreni tražitelji Boga i zagovaratelji ljudskih prava pokazao mi je koliko sam bio u pravu kada sam u ovim kolumnama pohvalio patrijarha srpskog i braće u episkopatu kada su nam poslali brata Porfirija kao nasljednika blakopokojnog mitropolite Jovana Pavlovića
I zato sam u subotu bio preneražen, osupnut, užasno žalostan i demoraliziran, zašto bih vam lagao i zašto bih bio škrt u opisivanju mojeg emocionalnog i dugovnoga stanja? Ukratko, paraliziran i u stanju šoka i straha nakon što sam pročitao što je sisački biskup Vlado Košić izgovorio toga dana ”dragim štovateljima hrvatskih mučenika” na proslavi u Udbini, u tzv. nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika, kada se ”jednim blagdanom slave hrvatski sveci, blaženici i sluge i službenice Božje, ali i mnoge znane i neznane, tj. od Crkve (još) neproglašene Božje ugodnike na našim (što će reći, hrvatskim) oltarima, a koji su dali svoje živote za Krista.”
Najprije to su, nabrajao je biskup Košić, ”sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, bl. Miroslav Bulešić, blažene sestre Drinske mučenice – bl. Jela Ivanišević i četiri njezine susestre Kćeri Božje ljubavi, kao i službenici Božji Širokobriješki mučenici (njih 66: Fra Leo Petrović i 65 subraće) i službenica Božja časna s. Žarka Ivasić. Oni su neposredni svjedoci vjere jer su bili progonjeni in odium fidei, iz mržnje na vjeru i živote dali za Krista.
Drugotni su mučenici za Krista i oni koji su poginuli jer su svjedočili kršćansku ljubav, a nisu bili direktno progonjeni zbog vjere, ali su oni iz vjere a ne iz mržnje branili svoju domovinu, obitelj i svoje bližnje, dakle bili su žrtve progona slično kao nevina dječica u Betlehemu i sv. Ivan Krstitelj.”
A što bi to moglo biti tako strašno, tako skandalozno, tako necivilizirano, tako antikršćanski, tako barbarski, tako zločinački, tako bogohulno, tako… što bi jedan hrvatski katolički biskup, čak i da je riječ o notornom veličatelju ratnih zločina Vlade Košića, mogao reći ako i kada se govori o onima koji su nastradali ”zbog vjere” i ”zbog ljubavi prema domovini”?
Odmah ću vam kazati, znate već mene, idem ravno u glavu, ali dopustite mi najprije da vam kažem da kada biskup govori o mučenicima, a u isti koš stavlja Isusa Krista, Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana, braću Radić, izmišljene žrtve na bleiburškom polju (jer su se žrtve dogodile ne tada već kasnije, recimo u Macelju), članove tzv. Bugojanske skupine itd, itd, pa sve do Zvonka Bušića, pa se kaže da je i on, prosviravši si tintaru u svom WC-u, hrvatski mučenik, onda znate da imate posla sa još jednom žalosnom postajom furioznog klerofašizma koji promovira ovaj veličatelj ustaša (da, ustaše su mu jedini izvorni junaci, od onih koji su se digli protiv Turaka, pa sve do onih koji se kanili pobratimiti s Englezima na Bleiburgu iako im se još nije bila osušila srpska, židovska i romska krv na rukama), to jest da ćete svjedočiti još jednoj dozi divljaštva, ništa različitog od filozofije Dide Kvaternika ili Maksa Lubrića, ništa manje inspirativne od one koju demonstriraju fanatički borci Islamske države, dok mole Boga i režu glave novinarima pred tv-kamerama.
Odmah ću vam kazati, znate već mene, idem ravno u glavu, ali dopustite mi najprije da vam kažem da kada biskup govori o mučenicima, a u isti koš stavlja Isusa Krista, Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana, braću Radić, izmišljene žrtve na bleiburškom polju (jer su se žrtve dogodile ne tada, već kasnije, recimo u Macelju), članove tzv. Bugojanske skupine, itd., itd., pa sve do Zvonka Bušića, pa se kaže da je i on, prosviravši si tintaru u svom WC-u, hrvatski mučenik, onda znate da imate posla sa još jednom žalosnom postajom furioznog klerofašizma
Najprije je bubnuo da su kršćani više stradali od Židova u XX. stoljeću, i to nije novo jer u modi je da katolički biskupi u RH relativiziraju stradavanje Židova ili se rugaju holokaustu! Ali, nakon što je naširoko i s pravom biskup Košić opisao strahote koje se događaju kršćanima koje kao zvjeri progone fundamentalisti, postajući eho molbi i želja pape Franje da sve svugdje moli, recimo, za preostale kršćane Iraka (dapače, nihil obstat), sisački se biskup vratio omiljenoj temi, a to je suvremeno mučeništvo kroz koje prolaze Hrvati, što je pak posljedica ili nastavak velikosrpske agresije 90-tih godina prošlog vijeka, pa kaže, u izravnom prijenosu HRT-a, i ja tada pomislih na brata Porfirija i na njegovu pastvu, jer ih putem Hrvatske televizije napada jedan naš fundamentalist:
”Nije li na djelu aktualno mučeništvo kršćana koji trpe od nasilja nad zdravom pameti, kad se u javnom diskursu izvrću kako povijesne istine, od interpretacija Drugog svjetskog rata i komunističke vladavine koja je za mnoge naše javne prisutnike sam ‘med i mlijeko’, usprkos stravičnim žrtvama, ne samo političkih nego i kršćanskih mučenika, koje jednostavno oni ne žele vidjeti, do Domovinskog rata koji se izvrće u oružani sukob bez imenovanja krivca za gubitak ljudskih života i ogromnu gospodarsku, kulturnu i općedruštvenu štetu, tako i sadašnje društveno stanje koje se živi bez prave želje da se ono promijeni u moralnom, gospodarskom i političkom smislu te da se poštuju temeljni moralni i općedruštveni principi?”
A gdje je to novovjeko, aktualno, današnje mučeništvo koje se dade usporediti, prema Košićevim riječima, sa strahotama koje proživljavaju irački kršćani? Gdje se to događa, pobogu, pa da odmah u to mjesto pošaljemo svu sliu Hrvatske vojske, da angažiramo NATO-ve snage koje su nas dužne zaštititi, te da šutnemo u dupe hrvatskog predsjednika koji je zaspao dok mu goloruki narod stradava u neviđenim masovnih zločinima?
Biksup Košić kaže da naše ”aktualno hrvatsko mučeništvo ima ime i da je to Vukovar”!!!
Gdje je to novovjeko, aktualno, današnje mučeništvo koje se dade usporediti, prema Košićevim riječima, sa strahotama koje proživljavaju irački kršćani? Gdje se to događa, pobogu, pa da odmah u to mjesto pošaljemo svu sliu Hrvatske vojske, da angažiramo NATO-ve snage koje su nas dužne zaštititi, te da šutnemo u dupe hrvatskog predsjednika koji je zaspao dok mu goloruki narod stradava u neviđenim masovnih zločinima? Biksup Košić kaže da naše ”aktualno hrvatsko mučeništvo ima ime i da je to Vukovar”!!!
Kako bi nam što vjerodostojnije prenio stradavanja Hrvata u Vukovaru, koja se dešavaju dok vi šetate vašu lijenu guzicu po Zrinjevcu, riječkom Korzu ili splitskoj Rivi, biskup navodi riječi koje je o svom iskustvu Vukovara progovorio fra Gordan Propadalo, dosadašnji vukovarski župnik, prigodom svoga oproštaja 17. kolovoza o. g. rekavši između ostaloga i ove riječi: ”Ono što mi je možda bilo najteže, to je vezano uz ćirilicu. To je bezvezna jedna stvar u sebi, ali iza toga se krije jedna sotonska zamka po kojoj se žrtvi htjelo odalamiti šamar jer je nevina, a uzveličati zločin.
Odmah mi je bilo u početku jasno da se iza toga krije strašno veliki ulog koji još danas nismo do kraja prozreli, ali na sreću sad se neke stvari prelamaju pa će nam jednom biti to čišće i jasnije. Ja vjerujem da oni koji su to silom nametnuli, htjeli su u nama proizvesti izgrede, nerede, i tako nas optužiti kao šoviniste, naciste i krive za sve ono što se dogodilo u Vukovaru. I to je ono što sam nazvao zločinom i to je ono što me najviše boljelo u Vukovaru…”.
Da, to je to, ćirilica, to je taj sotonski program kojim će doći do istrebljenja, najprije, vukovarskih Hrvata, a onda cijele naše nacije, pa dalje, sve dok ne bude ubijen posljednji Hrvat u Punta Arenasu, na jugu Čilea, u Buenos Airesu, Chicagu, Stuttgartu i u Sydneyju.
Jer, joj, kako ste slijepi, kako ne razumijete?! ”Uvesti ćirilično pismo u Vukovaru uistinu znači rehabilitirati sve zločince, zaštiti ih i dapače nagraditi. A s druge pak strane, onim nevinim žrtvama koje su toliko propatile zadati dodatni udarac na sve one nebrojene primljene udarce. I jasno da se na kraju svega toga čovjek pita: a gdje je tu poštivanje istine, pravde i dostojanstva ljudske osobe.
U stvari tu se nagrađuje nepravda, laž i zločin. I u tome se krije istinski problem…”, rekao je Košić, kojem bi valjda i Mojsije, predvodeći izabrani narod nakon bijega iz Egipta, tjeran od faraonove vojske, zavidio na dalekovidnosti, hrabrosti, požrtvovnosti, odlučnosti i snazi.
Zavapimo, dakle, svemogućem Bogu, da nam po zagovoru svetoga Zvonka Bušića, svetoga Antu Pavelića i još svetijeg Alojzija Stepinca, dadne ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. Ali ne izbjegnimo mučeništvo ako je to naš usud
Mučenici smo svi, ne samo oni u Vukovaru ili u Sarajevu, gdje Hrvate na roštilju peku ti odvratni muslimani, jer, kaže biskup, mučenici smo ”zbog neodgovornosti onih koji nas vode, a koji ne vole ni hrvatski narod ni Katoličku crkvu”.
Zavapimo, dakle, svemogućem Bogu, da nam po zagovoru svetoga Zvonka Bušića, svetoga Antu Pavelića i još svetijeg Alojzija Stepinca, dadne ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. Ali ne izbjegnimo mučeništvo ako je to naš usud.
Dok oni koji se grčevito bore da sačuvaju svoj život na zemlji gube vječni život jer taj se život stječe nesebičnošću, onaj koji umire za Krista, taj dobiva život vječni. Tko se sebično bori za sebe i želi sačuvati prolazni život, taj je gubitnik; pobjeđuje onaj koji je nesebičan i koji se spreman žrtvovati za druge.
Ne dopustimo, dakle, da nam se dogodi ćirilica, da Ivo Josipović dobije drugi mandat, da lijeva koalicija konačno napravi nešto za naše dobro, da Ivica Šola ne bude sposoban sačuvati kolumnu u Večernjem listu i nastaviti jebati mater četničku Dejanu Joviću jer to je poruka Kristove riječi, ako ste shvatili biskupa Košića.
A ako ga ne želite shvatiti, ako pak mislite, kao i ja, kako je pak teško zvati se Porfirije Perić i kako je knjiga Slavka Goldsteina ”1941., godina koja se vraća” fundamentalna, ako ste voljni biti u manjini, ako ste spreman da vas neki Košić zakolje nakon nadahnutih poruka sa slavlja na Udbini, ako možete na trenutak biti Milorad ili Jovanka, jer nije teško, znate već da sam ja bez problema postao Jovo Pilsel, onda recite to, nemojte dozvoliti da oni budi glasniji, viknite ako treba: ”Ja nisam fašist, a ti, Sotono, odlazi!”
- « Previous Page
- 1
- …
- 5
- 6
- 7