Marko je čistio pištolj. Tako je rekao. Marko je dobar dečko, rekli su neki. Sažaljivim su glasom ti isti rekli da mu je život upropašten ”samo” zbog ”glupog metka u cijevi”. Nije kriv Marko, kriv je glupi metak. I obarač. I Mihaela koja se našla na putanji metka. [Read more…]
Ne daj se, Marko
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Što mogu Ivi Josipoviću kazati o Božiću?
U petak je Božić (po Gregorijanskome kalendaru). To je dan koji se praznuje u slavu rođenja Isusa Krista u kojem je jedan dio Židova vidio velikog učitelja, islam proroka, hinduisti avatara (onaj koji dolazi, ponovo se rađa), a kršćani neponovljivo utjelovljenje Božje. [Read more…]
Što mogu Ivi Josipoviću kazati o Božiću?
U petak je Božić (po Gregorijanskome kalendaru). To je dan koji se praznuje u slavu rođenja Isusa Krista u kojem je jedan dio Židova vidio velikog učitelja, islam proroka, hinduisti avatara (onaj koji dolazi, ponovo se rađa), a kršćani neponovljivo utjelovljenje Božje. [Read more…]
Crni Marko – Crveni Marko
Pod pretpostavkom kako je Joža u smiraj svoga životnog vijeka odlučio, barem donekle, utišati glasove vlastite savjesti te iznijeti na očigled mnoštva jednu objavu čiji sadržaj zasigurno upućuje na klasifikaciju državna tajna, možemo zaključiti da je godinama najavljivana lustracija počela.
Nije Marko isključivo crn, Marko je i crven, veli Joža. [Read more…]
Ispaljene suze
TEODORA
Teodora san mora,
anđeo u kutijici,
srce u ruci,
misao u okvirčiću…
Teodora gleda vijesti.
Broji na ekranu žrtve.
Zaklane, iskrivljene, postreljane.
Teodora još uvijek mala,
ali napamet zna
masakrirana tijela.
RADE
Rade je volio marmeladu,
čipi-čips i rakiju.
Rade je bio drukčiji…
u duši malo siv.
Volio je gledati ratne filmove,
moga djedu i žene malo starije.
Šaptao mi je: bićeš mojom ženom,
kad budeš imala osamnaest.
Njegovo lijepo – groteskno lice
me je strašilo ponekad uznosilo.
Pojela sam sav njegov čipi-čips,
bacila sam marmeladu u vatru,
okuplala sam se u rakiji.
Rade sad sanja.
Ponekad dolazi
po svoju marmeladu
i odbrojava mirne dane.
JELENA
Jelena je voljela sir sa hlebom
od moje bake.
Jelena je imala zlatni zub
od svoje bake.
Često je spominje.
Tako krvavo pleše kao vila,
očekujući učiteljicu
u uniformi pionira.
DRAGAN
Dragan se volio igrati rata.
Jednom me je upucao,
kad sam mu nosila lutku,
sa iskrivljenom glavom bez oka.
Takvu kao naša budućnost.
Maštala sam ranije o njegovim prstima.
Predosjećala sam da će oteći,
Dragan je volio mir,
savladan je volio mene,
moju lutku bez kose.
Ti si Dragane ponekad drukčiji.
Moji snovi te gledaju drukčije.
Imaju o tebi drukčije mišljenje.
Ti nikad nisi pucao.
Ti si tih. Amin.
BILJANA
Biljana je imala san.
San je imao Biljanu.
Tako tiha, tako uspavana,
Biljana računa na našu posijetu
za njen rođendan.
Možda za nekih 50-60 godina.
Možda ranije.
MARKO
Pojeo si moju glavu Marko…
Marko, utopljen
u san vojnih kasarni.
Tvoja kovrdžava kosa
obrasla je cijeli grad.
U njemu se ništa ne dešava,
osim tragičnih godišnjica.
Imala sam te u krstu.
Ti si šćućuren pukao na dan proslave.
To nije naš dan.
Ti si u njemu neprijatelj.
Znaš Marko, ljudi umiru u uspomenama.
Srce mi je zadrhtalo kad si u uniformi
trčao prema ispaljenim suzama.
Bio si velik, zelenook, lijep…
Imala sam tvoje misli u sebi.
Gutala sam ih kao snove,
trčeći prema tvome grobu…
Marko sa prostreljenim
anđeoskim dlanom…
Osvit obrasta tvojom kosom mlado drveće…
BOJAN
Nisam vjerovala Bojanu,
da će pridobiti vlastiti portret iz sna.
Bojan je vjerovao meni
i tako se desilo…
Bojan bojeći portret crnila
često me posjećuje…
Poziv na ljubav i praštanje
Nedjelja prije Uskrsa se u kršćanskim crkvama slavi kao Cvjetnica. Ona obilježava Isusov konačni ulazak u Jeruzalem te početak posljednjeg i najdramatičnijeg tjedna njegovog života. Stoga se on zove i Veliki ili Sveti tjedan. U četvrtak ovoga tjedna Isus će biti uhićen, a u petak mučen, suđen i ubijen. Sljedeća će nam nedjelja već donijeti uskrsnu radost i poruku Isusove pobjede nad smrću, tamom i zlom. Ulazimo, dakle, u završnu dramu Isusova života, a Cvjetna nedjelja je početak njezina posljednjeg čina.
Ceremonijalni obredi povezani s Cvjetnicom i proslavom Svetog tjedna se vrlo sporo pojavljuju i nerado prihvaćaju u ranim stoljećima kršćanstva, te ih tek u 8. stoljeću nalazimo u danas prepoznatljivim oblicima.
Pučka je pobožnost, posebice u sujevjerjem krcatom srednjem vijeku, proslavu Cvjetnice nažalost opteretila mnogim poganskim običajima, predmetima, procesijama i ceremonijama koje umjesto otkrivanja prikrivaju biblijske događaje toga dana i njihovo proročko i spasenjsko značenje. Zato su crkve reformacijske baštine u velikoj mjeri odbacile folklor Cvjetnice, a i u Rimokatoličkoj crkvi se 1955. pokušalo to slavlje očistiti od poganskih elemenata i pojednostaviti dekretom Maxima Redemptionis Nostrae Mysteria.
Nema političkih ambicija niti se želi, kao danas neki naši stranački vođe, boriti za fotelje i privilegije. Izabrao je drugi i drukčiji put, put služenja i ljubavi. O tome snažno progovara sama simbolika načina “trijumfalne parade” jer Isus ne jaše na konju kao vojskovođa, nego na magarici kao navjestitelj mira
Naširoko prihvaćenim imenom Cvjetnica obilježava se, dakle, spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem. Usputni je folklor kojim su ga židovski pashalni hodočasnici tom zgodom euforično dočekali maslinovim i palminim granama bacajući cvijeće i prostirući haljine na put kojim je ulazio u glavni grad.
Usporedba opisa biblijskog događaja o kojem izvješćuju sva četiri evanđelja (Matej 21, Marko 11, Luka 19, Ivan 12) i suvremenog slavljenja Cvjetnice ukazuje na potrebu onog obnoviteljskog, ali prečesto zanemarivanog poziva Ad fontes! – na izvore! Uvijek se iznovice moramo vraćati evanđelju i u svjetlu njegova autentičnog učenja, te Isusove prakse, preispitivati i obnavljati naše motive, riječi, djela i obrede.
Prema Lukinom evanđelju Isus je, čim je ugledao Jeruzalem, zaplakao nad njegovom sudbinom, a sva tri prva evanđelja svjedoče da je ušavši u grad ponajprije počinio, mi bismo danas rekli, nasilno djelo, kada je sa svetom indignacijom u hramu Božjem isprevrtao stolove prodavačima i mjenjačima novca snažnim prigovorom što su “kuću molitve pretvorili u špilju razbojničku” ili, kako reče jedan naš stariji prijevod, “jamu hajdučku”.
Važno je, osim površnog oduševljenja poluvjerničkih masa, napose primijetiti da Isusov dramatičan ulazak u grad njegova smaknuća proročki značajno obilježavaju suze solidarnosti s onima koji propadaju i pravednički gnjev protiv materijalnim dobitkom motiviranog i trgovinom kompromitiranog religijskog sustava.
Biblijski događaj naglasak ne stavlja na palme i cvijeće, pa stoga ni njihovo suvremeno blagoslivljanje nema posebna smisla ako zaboravimo središnju ličnost i njegovu poruku. Telegrafski bismo značenje dana Cvjetnice mogli sažeti pod dva naslova.
On je u sukobu s njima i zbog njihove zloporabe religije koja umjesto ljubavi i slobode donosi novu vrstu jarma i porobljavanja. Njegova je poruka od početka jasna: Obratite se i vjerujte u evanđelje. On uporno i dosljedno poziva na ljubav i praštanje, ali i pravdu i istinu. Njega ne zanimaju izvanjski obredi i religiozni formalizmi, nego nutarnja promjena i punina života i radosti u ostvarenju autentične ljudskosti
Prvo: Isusova hrabrost i dosljednost nasuprot površne popularnosti.
On je dobro znao da ulazi u neprijateljski raspoložen grad u kojem će ga osuditi na smrt. Iako mu dio naroda priređuje naizgled kraljevski doček, pa se popularno govori o Isusovu trijumfalnom ulasku u Jeruzalem, njemu je život zapravo ugrožen. Narod ga je volio, ali vlasti nisu. Trulim kompromisom iz straha od konkurencije religiozni i svjetovni vladari zakleli su se da će ga ubiti. Put je bio opasan, ali Isus je radije bio spreman na rizik nego da iznevjeri sebe i svoje poslanje. Spreman je žrtvovati svoj život za živote drugih.
Kolikogod je Isus popularan kod naroda, on nije impresioniran masama koje ga oduševljeno pozdravljaju. Njihov poklik “hosanna” doslovce znači “spasi sada!”, te može biti shvaćen kao izraz nestrpljivosti i spremnosti na pobunu protiv rimskog okupatora. Isus je, međutim, svjestan svoje misije i vremena, te ga ne mogu ni impresionirati ni isprovocirati. On ne vodi pokret religioznih fanatika i nacionalista, a još manje oružanih pobunjenika.
Nema političkih ambicija niti se želi, kao danas neki naši stranački vođe, boriti za fotelje i privilegije. Izabrao je drugi i drukčiji put, put služenja i ljubavi. O tome snažno progovara sama simbolika načina “trijumfalne parade” jer Isus ne jaše na konju kao vojskovođa, nego na magarici kao navjestitelj mira.
Drugo: Isusova poruka i zahtjev sučelice zloporabi religije.
Vladari naroda kojemu Isus pripada, svjetovni i religiozni, ne podnose njegovu radikalnu poruku s pozivom na obraćenje Bogu ni proročku kritiku njihova sustava i načina vladanja. On je u sukobu s njima i zbog njihove zloporabe religije koja umjesto ljubavi i slobode donosi novu vrstu jarma i porobljavanja. Njegova je poruka od početka jasna: Obratite se i vjerujte u evanđelje. On uporno i dosljedno poziva na ljubav i praštanje, ali i pravdu i istinu. Njega ne zanimaju izvanjski obredi i religiozni formalizmi, nego nutarnja promjena i punina života i radosti u ostvarenju autentične ljudskosti.
Da li Bog postoji?
Da li Bog postoji? Nalazim interesantnim da se toliko mnogo pažnje pridaje ovoj raspravi. Najnovija istraživanja nam kažu da više od 90% ljudi na Zemlji danas vjeruje u postojanje Boga ili neke više sile. Ipak, nekako je odgovornost pala na one koji vjeruju u Božje postojanje da dokažu da on zaista postoji. Po meni bi to trebalo biti obrnuto.
Međutim, ne može se dokazati da li Bog postoji ili ne. Biblija čak kaže da mi moramo vjerom prihvatiti činjenicu da Bog postoji, “A bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže” (Hebrejima 11:6). Da je Bog tako želio, mogao se jednostavno pojaviti i dokazati čitavom svijetu da postoji. Ali da je to učinio, ne bi bilo potrebe za vjerom. “Isus mu reče: ‘Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli’” (Ivan 20:29).
Nalazim interesantnim da se toliko mnogo pažnje pridaje ovoj raspravi. Najnovija istraživanja nam kažu da više od 90% ljudi na Zemlji danas vjeruje u postojanje Boga ili neke više sile. Ipak, nekako je odgovornost pala na one koji vjeruju u Božje postojanje da dokažu da on zaista postoji. Po meni bi to trebalo biti obrnuto
To, međutim, ne znači da ne postoji dokaz Božjeg postojanja. Biblija objavljuje: “Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih. Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje. Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti, al’ po zemlji razliježe se jeka, riječi sve do nakraj svijeta sežu” (Psalam 19:2-5). Ako pogledamo na zvijezde, uvidimo beskrajnost svemira, promatramo čuda prirode, vidimo ljepotu zalaska sunca – sve će nas to uputiti na Boga Stvoritelja.
Ako to nije dovoljno, postoji i dokaz o Bogu u našim srcima. Propovjednik 3:11 nam kaže: “…iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove…” Postoji nešto duboko u našem biću što prepoznaje da postoji nešto iznad ovog života i neko iznad ovog svijeta. Možemo intelektualno poricati tu spoznaju, ali Božja prisutnost u nama i kroz nas je još uvijek tu.
Usprkos svemu tome, Biblija nas upozorava da će neki još uvijek poricati Božje postojanje: “Bezumnik reče u srcu: ‘Nema Boga.’” (Psalam 14:1). S obzirom na to da 98% ljudi kroz povijest, u svim kulturama, u svim civilizacijama, na svim kontinentima vjeruje u postojanje neke vrste Boga – mora da postoji nešto (ili netko) što uzrokuje to vjerovanje.
Osim biblijskih argumenata za Božje postojanje postoje i oni logični. Prvo, tu su ontološki argumenti. Najpopularniji oblik takovog argumenta u osnovi koristi pojam Boga da dokaže njegovo postojanje. On počinje definicijom Boga kao “nekoga od koga se niko veći ne može zamisliti”. Onda se raspravlja o tome da je postojati veće nego ne postojati i zato najveće moguće biće mora da postoji. Ako Bog ne bi postojao, onda on ne bi bio najveće biće koje se može zamisliti – ali to bi bilo kontradiktorno samoj definiciji Boga.
Biblija nas upozorava da će neki još uvijek poricati Božje postojanje: “Bezumnik reče u srcu: ‘Nema Boga.’” (Psalam 14:1). S obzirom na to da 98% ljudi kroz povijest, u svim kulturama, u svim civilizacijama, na svim kontinentima vjeruje u postojanje neke vrste Boga – mora da postoji nešto (ili netko) što uzrokuje to vjerovanje
Drugi argument je teološki: s obzirom na to da svemir očituje tako divan dizajn, mora da postoji i božanski kreator. Na primjer, da je Zemlja samo nekoliko stotina kilometara bliža ili dalja od Sunca, ne bi bila sposobna podržavati tako mnogo života kao što to sada čini. Da su elementi u našoj atmosferi samo nekoliko posotaka različiti, svako živo biće na Zemlji bi umrlo. Vjerojatnost da se jedna molekula proteina slučajno stvori je 1 u 10243 (to je 10 praćeno s 243 nule). Jedna ćelija se sastoji od milijuna proteinskih molekula.
Treći logični argument za Božje postojanje je nazvan kosmološkim. Svaka posljedica mora imati uzrok. Ovaj univerzum i sve u njemu je jedna posljedica. Mora postojati nešto što je prouzrokovalo postojanje svega. U krajnjem slučaju, mora postojati nešto “ne-uzrokovano”, što je uzrokovalo nastanak svega ostalog. To nešto “ne-uzrokovano” je Bog.
Četvrti argument je poznat kao moralni argument. Svaka kultura kroz povijest je imala neki oblik zakona. Svi imaju osjećaj za dobro i loše. Ubojstvo, laganje, krađa i nemoral su gotovo općenito neprihvatljivi. Odakle je taj osjećaj za dobro i zlo došao ako ne od Boga?
Usprkos svemu Biblija nam govori da će ljudi odbiti jasnu i neosporivu spoznaju Boga i umjesto toga vjerovati da Boga nema. Rimljanima 1:25 izjavljuje, “(oni) su istinu Božju zamijenili lažju te se klanjali i iskazivali štovanje stvorenju mjesto Stvoritelju, koji je slavljen zauvijek. Amen.”
Kako znam da On postoji? Znam, jer ja razgovaram s njim svaki dan. Ne čujem svojim ušima da mi on odgovara, ali osjećam njegovu prisutnost, njegovo vodstvo, poznajem njegovu ljubav, žudim za njegovom milošću
Biblija također objavljuje da ljudi nemaju izgovor što ne vjeruju u Boga, “Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta. Tako nemaju isprike” (Rimljanima 1:20).
Ljudi tvrde da ne vjeruju u Boga jer to “nije naučno” ili zato što “nema dokaza”. Istinski razlog je da jednom kad ljudi priznaju da Bog postoji, moraju shvatiti i da su mu odgovorni i da im je potrebno njegovo oproštenje (Rimljanima 3:23; 6:23). Ako Bog postoji, onda smo odgovorni za svoje postupke pred njim. Ako ne postoji, onda možemo raditi štogod želimo bez brige da će nas On osuditi.
Možda je i ovo razlog zašto se mnogi u našem društvu tako čvrsto drže evolucije (koju vjerske zajednice, počevši od Katoličke crkve, ne niječu) – da bi ljudi imali alternativu u odnosu na vjerovanje u Boga Stvoritelja. Sama činjenica da netko pokušava osporiti Božje postojanje može biti argument za to da On postoji.
Dopustite mi još jedan, posljednji, argument za Božje postojanje. Kako znam da On postoji? Znam, jer razgovaram s njim svaki dan. Ne čujem svojim ušima da mi on odgovara, ali osjećam njegovu prisutnost, njegovo vodstvo, poznajem njegovu ljubav, žudim za njegovom milošću.
Čovjek se okrenuo i ušao ponovo u brijačnicu te rekao brijaču: “Znate što? Brijači ne postoje!” “Kako možete reći tako nešto?”, iznenađeno ga upita brijač. “Ja sam ovdje i ja sam brijač i upravo sam radio na vama!” “Ne!”, čovjek uskliknu. “Brijači ne postoje jer da postoje, danas na ulici ne bi bilo toliko neošišanih, neobrijanih i neurednih ljudi poput onog čovjeka tamo vani.”
Neke stvari koje su se dogodile u mom životu ne mogu se nikako drugačije objasniti osim Bogom. Bog me je tako čudesno spasio i promijenio moj život, tako da ne mogu drugačije, nego da priznam (i slavim) njegovo postojanje. Nijedan od ovih argumenata sam po sebi ne može uvjeriti nikoga tko odbija priznati ono što je tako jasno.
Na kraju, Božje postojanje mora biti prihvaćeno vjerom (Hebreji 11:6). Vjera u Boga nije slijepi skok u tamu, već siguran korak u dobro osvijetljenu sobu, gdje 90% ljudi već stoji.
(Preuzeto i prilagođeno sa www.gotquestions.org)
Priča za kraj
Jedan čovjek je ušao u brijačnicu kako bi se ošišao, te skratio i uredio bradu. I dok je brijač započeo svoj rad, njih dvojica su započeli dobar razgovor. Razgovarali su o raznim temama. Kako su se najednom dotakli Boga kroz razgovor, brijač je rekao: “Ja ne vjerujem da Bog postoji!” “Zašto to kažete?”, upita ga čovjek na stolici. “Pa, znate, dovoljno je samo da izađete na ulicu i brzo shvatite da Bog ne postoji”, odgovori brijač i nastavi.
“Recite mi, da Bog postoji, da li bi bilo toliko mnogo bolesnih ljudi? Da li bi bilo napuštene djece? Da Bog postoji, danas ne bi bilo niti patnje niti boli! Ja ne mogu zamisliti Boga koji jeste ljubav, a u isto vrijeme dopušta sve te stvari.” Čovjek na stolici se zamislio na trenutak, ali nije ništa odgovorio jer nije želio započeti raspravu.
U međuvremenu brijač je završio svoj posao i čovjek je napustio radnju. Odmah čim je izašao, na ulici je primijetio čovjeka s dugom raščupanom i prljavom kosom, te neobrijanom zapuštenom bradom.
Čovjek se okrenuo i ušao ponovo u brijačnicu te rekao brijaču: “Znate što? Brijači ne postoje!” “Kako možete reći tako nešto?”, iznenađeno ga upita brijač. “Ja sam ovdje i ja sam brijač i upravo sam radio na vama!” “Ne!”, čovjek uskliknu. “Brijači ne postoje jer da postoje, danas na ulici ne bi bilo toliko neošišanih, neobrijanih i neurednih ljudi poput onog čovjeka tamo vani.” “Ah, ali brijači stvarno postoje! To se događa kada ljudi ne žele doći k meni!”, zaključi brijač. “Upravo tako!”, potvrdio je čovjek. “To je upravo poanta. Bog također postoji, ali mnogi ljudi ne žele doći k Njemu i zatražiti pomoć. I zato ima toliko boli i patnje u svijetu.”
Mesijanska subverzija (4)
Slijepac Bartimej jest prvi koji je vidio da je Isus ”Sin Davidov” (Mk. 10.46-52). Sin Davidov je kraljevska titula i kompleksni teopolitički simbol koje svaki Židov ondašnjeg vremena vrlo dobro raspoznaje. Ukoliko je Isus ”rojalistički pretendent” od njega se očekuje da će na svoju jeruzalemsku inauguraciju ući s velikom imperijalnom pompom, konjima, kočijama, moćnom vojskom, osobnom gardom i drugim kraljevskim insignijama. On postupa upravo suprotno.
Svojim ulaskom u palestinsku metropolu na mladom magarcu koja je neka vrsta ”političko uličnog teatra” on ismijava, parodira, trivijalizira i dovodi do apsurda političke simbole ”kraljevstva ovog svijeta” koje u Markovom slučaju utjelovljuje rimski imperij. Na takav suludi način, unutar jednog ”liturgijskog karnevala”, tesar iz Nazareta ne ironizira samo titulu imperatora nego prije svega dovodi u pitanje sam koncept mesijanizma dok u isto vrijeme nasmijava mnoštvo nazočnih, a naročito svoje anksiozne učenike.
Marko je ovaj događaj vrlo pažljivo intertekstualno konstruirao kao posebni socioliterarni predložak koji će mu poslužiti za legitimiziranje Isusove konfrontacije sa jeruzalemskom vjerskom i političkom elitom. (Mk.11.14-12.40) Marko tako jasno priziva događaje iz slavne židovske prošlosti koje tekstualno pažljivo isprepliće sa sadašnjošću ne bi li doveo u pitanje:
Svojim ulaskom u palestinsku metropolu na mladom magarcu koja je neka vrsta ”političko uličnog teatra” on ismijava, parodira, trivijalizira i dovodi do apsurda političke simbole ”kraljevstva ovog svijeta” koje u Markovom slučaju utjelovljuje rimski imperij. Na takav suludi način, unutar jednog ”liturgijskog karnevala”, tesar iz Nazareta ne ironizira samo titulu imperatora nego prije svega dovodi u pitanje sam koncept mesijanizma
– populističko ideološki mesijanizam i pučko fatalističku apokaliptiku;
– nacionalističku mitologiju (legitimiziranu banalnom praksom nasilja);
– gerilski folklor seljačkih bandi koje istim intenzitetom mrze židovsku bogatu i kolaboratersku elitu kao i rimsku okupatorsku vlast.
Kako Marko koristi starozavjetni tekst i kako ga interpretira? Odgovor glasi, kao subverzivni model otpora dominantnoj ideologiji nacionalističkog mesijanizma. Markov tekstualni predložak je teško čitljivi i prohodni apokaliptični prorok Zaharija:
”Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.” (Zah.9.9)
Dovoljno je pročitati riječi kao što su ”pravičan”, ”pobjedonosan”, ”ponizan”, čak štoviše, ”jaše na magarčetu”, za razliku od trijumfalističkog ulaska i vojne pobjede Šimuna Makabejca o kojem govori knjiga Makabejaca:
”Židovi su u nju ušli dvadeset i trećega dana drugoga mjeseca godine sto sedamdeset i prve. Klicali su noseći palmove grane, pjevali himne i hvalospjeve uz citare, harfe i cimbale, jer velik neprijatelj bijaše slomljen i izbačen iz Izraela.” (1 Mak. 13:51.)
Unutar ta dva teksta Marko smješta opis Isusova ulaska u Jeruzalem, dajući mu potpuno drugi smisao. No, ta dva teksta isprepliće sa cijelim nizom starozavjetnih tekstova i aluzija na te tekstove (Post. 49:11., 1 Sam. 6:7, 2 Kr. 9:13., Ps. 118:25.) koje znalački i vrlo precizno slaže u kolaž koji kao palimpsest pod raznim lomovima svijetla pokazuje različite slike. Marko ne samo da čita političke događaje koje stoje iza teksta ”povijesti spasenja”, nego te događaje učitava i upisuje u suvremene socijalne-ekonomske i kulturne odnose u kojima je vjerojatno i sam posredno sudjelovao.
Marko ne samo da čita političke događaje koje stoje iza teksta ”povijesti spasenja”, nego te događaje učitava i upisuje u suvremene socijalne-ekonomske i kulturne odnose u kojima je vjerojatno i sam posredno sudjelovao
Na jedan specifičan način, Markova pripovijest iščitava povijest u sadašnjosti jer Isusov ulazak u Jeruzalem nije ni približno sličan Menehemovom ulasku koji je postao jedan od vođa pobuna pridruživši se drugim manje organiziranim ”ustanicima” protiv Rima 66. godine. Niti je Isusov ulazak u Jeruzalem sličan ulasku još jednog mesijansko rojalističkog pretendenta Šimuna ben Giore, kao ni ulasku radikala Ivana iz Gišale. Sva trojica su pretendirala na mesijansko kraljevsku titulu boreći se međusobno te su na taj način oslabili dobro organiziranu obranu Jeruzalema u vrijeme ”izvanrednog stanja” koja je trajala četiri godine.
Poslužimo se Horsleyijevim i Hansonovim sociološkim studijama o tom vremenu i ukratko predstavimo političku stvarnost koja se odigravala ”iza” Markovog teksta, koja opisuje ”izvanredno stanje” unutar kojeg pisac kritizira već spomenute mesijansko rojalističke pretendente. Isusov nenasilan i ponizan ulazak u Jeruzalem nije ni približno sličan ulasku sikariotskog vođe i pobunjenika Menehema (neki čak tvrde sina i unuka Jude Galilejca) koji je 66. godine sa još nekim pobunjenicima i ”razbojnicima” napao Herodove spremnike oružja u Masadskoj vojarni.
Menehem je naoružao svoje ljude koje je okupio po ruralnim dijelovima Galileje i tako sa još nekim pobunjenicima započeo krvavi ustanak osvojivši ubrzo Jeruzalem. Premda nije zaslužan za podizanje pobune u Jeruzalemu uspio se nametnuti kao vođa različitim zelotskim grupama u gradu. Sjajnim organizacijskim sposobnostima (premda u manjini sa brojem ljudstva) okupio je i organizirao takozvanu zelotsku koaliciju unutar koje je imao svoju tjelesnu pratnju a sebe je vrlo brzo proglasio za ”kralja”.
Menehemovci (heterogena skupina sikariota) su odgovorni za smrt velikog svećenika Ane i njegovog brata Ezekije već na samom početku pobune. Takvu tvrdnju, pozivajući se na Josipa Flavija navodi Portugalac Belo najradikalniji lijevi tumač Markove priče o Isusu (F. Belo, A Materialist Reading of the Gospel of Mark, 84).
Na jedan specifičan način, Markova pripovijest iščitava povijest u sadašnjosti jer Isusov ulazak u Jeruzalem nije ni približno sličan Menehemovom ulasku koji je postao jedan od vođa pobuna pridruživši se drugim manje organiziranim ”ustanicima” protiv Rima 66. godine
Zanimljiva je činjenica koju je ovdje važno istaknuti, a odnosi se na ono što je pobunjenički vođa napravio kao jednu od prvih stvari u hramskoj blagajni i arhivu. Menehem je dao zapovijest da se zapalile sve hramske knjige i popisi dugovanja. Očigledno je da je na taj način želio uništiti moć vjerske elite i političkog establišmenta koja je različitim oblicima kredita i kamata tlačila narod i držala ga u dužničko-ropskom odnosu.
Marko želi pokazati da Isus nije ni približno sličan drugom mesijanskom pretendentu, a to je Šimun bar Giora koji je (kao i Menehem) sudjelovao u pobuni protiv Rima kao zapovjednik obrane u Jeruzalemu. Možemo samo zamisliti kakav je bio sukob između kraljevskog pretendenta Menehema i mesijanskog pretendenta Šimuna bar Giore kad se u to političko grotlo ubacio i radikal Ivan iz Gišale. Pored radikalnog Ivana, odlučnu ulogu je imao kapetan hrama, točnije kapetan hramske straže Eleazar ben Jair koji je smaknuo Menehema budući je Eleazar bio sin velikog svećenika Ane, kojeg je na samom početku ubio Menehem.
Ne smijemo zaboraviti da u vrijeme opsade traju pregovori sa Rimljanima koji samo otežavaju internu zelotsku borbu za vlast unutar zidina. Ivan iz Gišale još je jedan mesijanski pretendent koji nije bio sasvim bezopasan budući da je u sjevernoj Galileji okupio poprilično veliku skupinu nezadovoljnih seljaka i mobilizirao ih u respektabilnu vojnu formaciju.
Šimun bar Giora se u međuvremenu odmetnuo u pljačkaša i nasilnika s time da je doživio popriličan politički neuspjeh jer nije mogao na svoju stranu pridobiti sikariotsku dobro organiziranu gerilu koja je svoje punktove imala na obližnjim brdima. No, to ga nije pokolebalo u nasilnom pokušaju osvajanja i formiranja provizorne vlasti.
Isus ulazi u jeruzalemski hram odigrava se gotovo kasno navečer, neprimjetno, rekli bi samozatajno, pomalo ga razgledava i sa apostolima se vraća u Betaniju. Tek slijedeći dan ponovo dolazi u hram i počinje javnu konfrontaciju sa vjerskom i političkom elitom, glavarima svećeničkim, književnicima, starješinama, farizejima, herodovcima, saducejima, i zelotima. To je poprilično nepredvidljivo za onog koji pretendira na mesijansku titulu
Političkim spletkama proglasio je ukidanje ropstva i dugovanja te je okupio moćnu vojsku i počeo se ponašati kao kralj. Konsolidirao je svoje redove, i sad već s relativno velikom i dobro opskrbljenom vojskom bez borbe je osvojio Idumeju i Judeju (koje su mu služile kao jaka logistička podrška i strateški punktovi za nabavu hrane, oružja i ljudstva), dok je sve više gubio kontrolu nad Jeruzalemom. Započela je interna borba za vlast u Jeruzalemu (koja je oslabila dobro organiziranu obranu) između Šimuna bar Giore i Ivana iz Gišale kojeg su počeli podržavati ”gradski očevi”.
Uglavnom je to bilo svećenstvo nearistokratskog porijekla, a najveća podrška Ivanu iz Gišale postali su nenadano zeloti koji su držali hram. Šimun bar Giora ubija neke istaknute predstavnike Sanhendrina pa čak i Matiju, sina Boetijevog, člana velikosvećeničke obitelji (koji je Šimunu je na početku ustanka omogućio ulazak u Jeruzalem) optuživši ga za veleizdaju i paktiranje s Rimljanima.
Belo ovakvu kaotičnu, gotovo balkansku situaciju opisuje slijedećim riječima: ”Zeloti su izabrali novog velikog svećenika u potpunosti iz starih legitimnih veliko-svećeničkih obitelji koje su učinkovito bile isključene iz te uzvišene službe još 172. godine prije Krista: izbor je pao na jednostavnog čovjeka koji je živio od rada svojih ruku. Napokon zeloti su bili ti koji su očajnički branili hram tijekom cijelog rata, pogotovo u njegovoj zadnjoj fazi. Sve ovo pokazuje da zeloti nisu željeli ‘revoluciju’ koja bi prekinula subazijatski način proizvodnje, nego ‘pobunu’ koja bi ga obnovila u njegovoj čistoj formi. Na nebrojeno puno načina zelotski pokret nas podsjeća na deuteronomistički pokret (uz naravno jasnu razliku da monarhija više ne postoji. Nav. dj., 85).
No, četiri godine nakon židovske ”revolucije”, Tit Vespazijan je pred Jeruzalemom i drži grad pod opsadom pet mjeseci kojeg branitelji odlučno brane. U rujnu 70. hram pada u rimske ruke, a zeloti hrabro izginuše. Šimun pokušava pobjeći iz grada sa nekolicinom svojih najfanatičnijih sljedbenika, ali biva uhapšen. Obučen u bijelu tuniku sa purpurnom kapom na glavi, ogrnut kraljevskim plaštem Šimun bar Giora pojavio se na mjestu srušenog hrama i gotovo simbolički pokušao ponuditi svoj život kao žrtvu Bogu na srušenom hramskom oltaru. Za razliku od Ivana iz Gišale, koji je utamničen i pogubljen kao najobičniji kriminalni ološ i pobunjenik, Šimun je gotovo ceremonijalno prepraćen u Rim kao dokaz Vespazijanovog trijumfa u Judeji i pogubljen kao Židovski kralj.
Ovim produženim povijesnim ekskursom želio sam pojasniti Markovo pripovijedanje o Isusovom ulasku u Jeruzalem koji započinje pod znakovitim i sugestivnim egidom upućenom akterima priče. ”Zašto to činite?”, zašto se pripremate na takav način kao da bi Isus trebao ući u Jeruzalem poput Menehema ili poput Šimuna bar Giore, kao samozvani kraljevi i mesije? Za Marka takve deplasirane alternative ne dolaze u obzir. Za Markovog Mesiju o kojem govori knjiga Makabejaca i prorok Zaharija, ulazak u Jeruzalem nije vojna opsada, ustanak, ”revolucija” ili palež hramske dokumentacije.
Marko nam nudi radikalno drugačije tumačenje Isusovog mesijanizma u kojem ono najočiglednije ostaje tajnovito. Čini se da nam Marko želi sugerirati kako je moguće upoznati Mesiju jedino ako odlučimo sudjelovati u mesijanskim praksama, slušanja, gledanja, bdijenja i molitve
Isus ulazi u jeruzalemski hram odigrava se gotovo kasno navečer, neprimjetno, rekli bi samozatajno, pomalo ga razgledava i sa apostolima se vraća u Betaniju. Tek slijedeći dan ponovo dolazi u hram i počinje javnu konfrontaciju sa vjerskom i političkom elitom, glavarima svećeničkim, književnicima, starješinama, farizejima, herodovcima, saducejima, i zelotima. To je poprilično nepredvidljivo za onog koji pretendira na mesijansku titulu.
Očigledno je Markov Isus imao nešto posve drugo na umu. Tko zna što? Premda je pozdravljen sa mesijanskim pozdravima i predstavljen mesijanskim insignijama (palmine grančice i ogrtači) koje upućuju na kraljevskog pretendenta, Markov Isus odbija bilo kakvu mesijansku identifikaciju. Njegovo ponašanje u hramu i sukob koji je izazvao sa vjerskom i političkom elitom daje naslutiti novo poimanje mesijanizma.
U takvom se poimanju mesijanizma Nazarećanin poistovjećuje s onim nemoćnima, sa onom razvlaštenom sirotinjom i mnoštvom koje ”utjelovljuje” siromašna udovica dajući milodar za korumpirani hram koji će ubrzo biti srušen. ”Neće tu ni kamen na kamenu ostati…” (Mk. 13. 2). Mesijanske prakse su anticipacija tog rušenja i model kako živjeti kad se stare strukture ruše a još ničeg nema novog na vidiku.
Marko nam nudi radikalno drugačije tumačenje Isusovog mesijanizma u kojem ono najočiglednije ostaje tajnovito. Čini se da nam Marko želi sugerirati kako je moguće upoznati Mesiju jedino ako odlučimo sudjelovati u mesijanskim praksama, slušanja, gledanja, bdijenja i molitve. Unatoč tome što je model Markove zajednice izrazito specifičan u nju su dobro došli i ”pozdravljeni” su kao saveznici oni koji u nju formalno ne pripadaju premda izgone ”zle ideološke duhove” u Isusovo ime.
Isus to učenicima potvrđuje jednostavnom inkluzivističkom formulom da ”onaj koji nije protiv nas ta je s nama”. To je ujedno samo još jedan dodatni motiv za upućivanje na mesijanske prakse koje se odnose na nomadsko tijelo zajednice na putu u Jeruzalem.
Marko ne portretira Isusa kao lutajućeg karizmatika i čudotvorca, nego, prije svega, kao nenasilnog Mesiju i apokaliptičnog Sina Čovječjeg koji radikalno redefinira i izokreće socijalno-kulturne hijerarhijske strukture moći koje su kao što je poznato uvijek simbolički kodificirane
”Ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život, nego s obje noge bit bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi. Uistinu, ognjem će svaki od njih biti posoljen. Dobra je sol. Ali ako sol postane neslana, čime ćete nju začiniti? Imajte sol u sebi, a mir među sobom!” (Mk. 9.42-50)
Ruka, noga i oko su metafore za vrline koje istovremeno predstavljaju dijelove zajednice koji je utemeljena pomoću vrlina. Mesijanske prakse te vrline postavljaju u paradoksalno obrnuti poredak milosrđa, nade i vjere. Ruka je metafora za milosrđe i organ kojim se hranimo. Ona je simbol rada i ud kojim se branimo, rukujemo i ostvarujemo kontakte zajedništva. Ispruženi prst i stisnuta šaka predstavljaju autoritarni oblik moći koncentrirane u jednoj osobi dok združene ruke predstavljaju moć participacije i solidarnosti utemeljenoj u milosrđu.
Noga je metafora za nadu pomoću koje hodamo u budućnost. Noge nam pomažu pri kretanju, osvajanju prostora i one su organ koji nam omogućuje zajednički hod. Jednako tako one nam omogućuju da drugima priskočimo u pomoć dok putujemo zajedno.
Da bi nekom pritekli u pomoć i pružili ruku moramo ga prije svega željeti vidjeti okom vjere. Oči nam pomažu da ostvarimo prve kontakte i momente budućeg odnosa te da se otvorimo onima koje želimo upoznati. Zato ih gledamo u oči ili ukoliko ne želimo o njima ništa znati, izbjegavamo njihov pogled. Ovdje nije samo riječ o požudi na koju nas navodi oko, nego i želja da se namjerno ne vidi ono što je očigledno te da se gleda samo ono što se želi vidjeti. To je oblik sljepila. Sablažnjavamo druge kada nemamo hrabrosti gledati u oči zato što oči predstavljaju vjeru.
Nije slučajno da Marko poziva na mesijanske prakse kao što su s slušanje, gledanje, molitva i bdijenje. Učenici naravno zakazuju u tim praksama u najtežem času Isusove smrtne borbe u Getsmaniju. (Mk. 14. 30) Ono najlakše čini se neopisivo teškim. Mesijanske prakse nisu jeftine i ako su besplatne. Premda izgledaju izrazito bezopasne i naivne za Marka su one duboko subverzivne i opasne kako to Mayers dobro primjećuje…
Markov tekst nije grčka tragedija, Isusova biografija, historiografija čudotvorstva, antička hagiografija niti apologija za uništenje Jeruzalemskog hrama. Markova priča je tekst koji odbija biti interpretiran pomoću objektivne i sterilne akademske biblijske teologije buržujskog tipa
”…literarni novum nazvan Evanđelje po Marku nastao je kao odgovor na povijesnu i ideološku krizu koja je bila uzrokovana Židovskim ratom. U tom apokaliptičkom momentu Markova se zajednica borila da održavanjem nenasilnog otpora rimskoj vojsci, židovskoj vladajućoj klasi i pobunjeničkom novačenju sadeći sjeme novog revolucionarnog poretka kroz praksu i prozelitizam. Da nam bude jasno, 69. godina po Kristu nije najbolje vrijeme za radikalne socijalne eksperimente. To bi možda moglo objasniti urgentnost same priče, spremnost zajednice na patnju kao i njenu ideologiju neuspjeha i ponovnog početka (C. Myers, Binding the Strong Man, 444).
Zaključno, Marko ne portretira Isusa kao lutajućeg karizmatika i čudotvorca, nego, prije svega, kao nenasilnog Mesiju i apokaliptičnog Sina Čovječjeg koji radikalno redefinira i izokreće socijalno-kulturne hijerarhijske strukture moći koje su kao što je poznato uvijek simbolički kodificirane.
Ključni momenti za razumijevanje Markovog teksta nisu pitanja postavljena Isusu, niti Isusovi odgovori ili njegove simboličke akcije (ozdravljenja, egzorcizmi, čudesa kojima hrani gladne ljude), pa čak ni njegove prispodobe, nego pitanja koja on postavlja učenicima, oponentima i zapravo svojim čitateljima kao što su na primjer: ”Je li subotom dopušteno činiti dobro ili zlo? Tko je moja majka i braća moja? Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere? Zar još ne razumijete? Što govore ljudi tko sam ja? A vi što kažete tko sam ja? Što ste putem raspravljali? Možete li piti čašu koju ja pijem? Ili krstiti se krstom kojim se ja krstim? Čija je ovo slika ili natpis? Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?”
To su pitanja koja su prije svega upućena nama čitateljima, danas, a ne samo sudionicima pripovijesti. Isus ni na jedno pitanje ne odgovara direktno nego se služi prispodobama i pričama.
Markov tekst nije grčka tragedija, Isusova biografija, historiografija čudotvorstva, antička hagiografija niti apologija za uništenje Jeruzalemskog hrama. Markova priča je tekst koji odbija biti interpretiran pomoću objektivne i sterilne akademske biblijske teologije buržujskog tipa. Markova se priča ruga suvremenoj egzegezi i više je nalik manifestu ili gerilskom priručniku za militante nego predlošku za povijesni kriticizam koji broji nepravilne glagole u tekstu.
Ponovimo:
”Jedina filozofija kojom se možemo odgovorno baviti pred licem očaja jest pokušaj kontemplacije svih stvari onako kako bi se one predstavljale sa stajališta spasenja. Znanje nije ono što prosvjetljuje, već svijetlo pada na svijet zahvaljujući spasenju. Sve ostalo je rekonstrukcija, puka tehnika. Perspektive moraju biti tako oblikovane da uklapaju i otuđuju svijet, da ga razotkriju sa svim njegovim napuklinama i naprslinama, kao siromašnog i izobličenog, kakav će se jednog dana pojaviti u mesijanskom svijetlu.” (Adorno, Minima moralia, 247).
(Kraj feljtona).
Mesijanska subverzija (3)
Potrebno je ponovo naglasiti da je Markov tekst kružna pripovijest koja se sastoji od dva dijela, to jest dva konstitutivna pripovjedna elementa koji se može usporediti sa dvije knjige. Prvi je dio Mk 1.1-8.7.
Drugi dio odnosi se na ostatak Evanđelja (Mk 8:8-16:8). Točka obrata cijelog teksta nalazi se u dijelu od Mk 8:22-8:29, koje je ujedno i prijelomni događaj Markove priče o Isusu. Raspravljajući na putu s učenicima, Isus im se obraća prvo uvodnim (Mk 8:27) onda i prijelomnim pitanjem: ”Za koga me vi držite?” (Mk 8:29) U Markovu tekstu to pitanje se odnosi na nas čitatelje. Što mi čitatelji mislimo tko je Isus? Svaki odgovor koji ponudimo ujedno je obvezujući, s time da ne možemo ne odgovoriti na pitanje. Ukoliko ne znamo odgovoriti na to pitanje, moramo nastaviti ići putem učeništva sve dok ne dođemo do odgovora, budući da je priča sastavljena kružno.
Francios Lareulle ”izumitelj” ne-filozofije doslovno mi je pomogao pri čitanju Markova Evanđelja. Laruelle mi je predložio model takozvane mobius vrpce. U Markovu tekstu mobius vrpcu trebalo je podvostručiti. Dvostruka mobius vrpca povezala bi ne samo dva dijela Markove pripovijesti o Isusu nego, prije svega, taj bi model pomogao odgovoriti na pitanje koje je upućeno čitateljima. Takva vrpca bi svojom omotanošću vodila čitatelja i praktikanta (učenika) iz eksteriornosti u interiornosti i onda ponovo u eksteriornost. Kružnost dvostruke vrpce koju je predložio Laruelle na najjednostavniji način objašnjava poruku Markova Evanđelja upućenu čitatelju.
”Za koga me vi držite?” (Mk 8:29) U Markovu tekstu to se pitanje odnosi na nas čitatelje. Što mi čitatelji mislimo tko je Isus? Svaki odgovor koji ponudimo ujedno je obvezujući, s time da ne možemo ne odgovoriti na pitanje. Ukoliko ne znamo odgovoriti na to pitanje, moramo nastaviti ići putem učeništva
Tada dozva narod (ochlos – mnoštvo) i svoje učenike te im reče: ”Ako, dakle, tko želi ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi! Tko naime hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga. A tko izgubi svoj život radi mene i Radosne vijesti, spasit će ga. Što, dakle, koristi čovjeku ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život? Što li može dati čovjek kao otkupninu za svoj život? Tko se postidi mene i mojih riječi pred ovim preljubotvornim i grešnim naraštajem, toga će se i Sin Čovječji postidjeti kada dođe u slavi svoga Oca sa svetim anđelima.” (Mk 8:34.-38)
Isusov ”antitrijumfalan” ulazak u Jeruzalem događa se unutar takva narativnog okvira. S margine društva, to jest s periferije Judeje, Marko na neobičan i imaginativan način opisuje Isusov ulazak u središte moći. Put radikalnog učeništva ide od pustinje koju ne nadzire nitko, preko ruralnih poganskih toponima sve do centra moći u Jeruzalemu, u kojem vlada urbana elita različitih provenijencija.
Marko nas, ne skrivajući ironiju, želi uvjeriti da Božju prisutnost nećemo susresti u jeruzalemskom hramu (koji je za svakog Židova jamac Božje prisutnosti među narodom), nego se Boga susreće u pustinji. Rekli bismo da je pustinja povlašteno mjesto radikalnog učeništva u kojoj na jedan specifičan apokaliptički način počinje i sam tekst.
Marko nam ukazuje na specifičan, premda ambivalentan toponim pustinje. Pustinja je mjesto prisile, tjeskobe, izgnanstva i, prije svega, mjesto kušnje, zato o njoj i imamo vrlo malo pozitivnih iskaza. To je teško mjesto, igralište zlih duhova i demona na kojem moramo odgovoriti na samo jedno pitanje: kako preživjeti?
Marko nam ukazuje na specifičan, premda ambivalentan toponim pustinje. Pustinja je mjesto prisile, tjeskobe, izgnanstva i prije svega mjesto kušnje, zato o njoj i imamo vrlo malo pozitivnih iskaza. To je teško mjesto, igralište zlih duhova i demona na kojem moramo odgovoriti na samo jedno pitanje: kako preživjeti?
No pustinja je prostor tišine i mira koji je udaljen od gradske buke i civilizacije. U pustinji nema borbe za prostor, nema konflikta kao u gradu, a što je dosta bitno naglasiti, pustinja nudi vrstu zaštite jer se prekidaju sve društvene veze i tjelesne potrebe smanjene su na minimum. U ”pustinju” odlazimo kako bi se odvojili od grada i od njegova ”kompleksnog i urbanog” stila života.
Marko nas opominje da moramo usvojiti primordijalnu mesijansku praksu ispovijedanja grijeha koja na paradoksalan način započinje u pustinji, budući da je pustinja jedino povlašteno mjesto susreta s Bogom. No, u isto vrijeme, pustinja je prostor koji je potrebno napustiti kako bismo se mogli ideološki konfrontirati s elitnim centrima moći koji iz grada tlače sirotinju na marginama društva. Marko to putovanje u centar moći opisuje na lucidan i ”pomalo” dekonstruktivistički način.
U Markovu slučaju dekonstrukciju bi trebalo shvatiti kao specifičnu strategiju čitanja koja u sumnju dovodi svaku privilegiranu strukturalnu taksonomiju na način da u čitanje uvodi nove razlike, tragove i nadopune. Dekonstrukcija inzistira na rubnom nesvodivu ostatku koji generira heterogenost inzistirajući na otklonima, citatima, komentarima, parodijama. Napose, dekonstrukciju bi u ovom slučaju trebalo shvatiti kao alat koji u pitanje dovodi čitanje koje za sebe tvrdi da je povlašteno. Shvaćena na takav način, dekonstrukcija u Markovu slučaju može biti oblik političke strategije.
Ustrajat ću na tvrdnji da Marko pisanjem vlastita teksta dekonstruira mesijanski scenarij tako što ne želi potvrditi ni jednu verziju židovskog mesijanizma, a da u isto vrijeme u potpunosti ne odbacuje mesijanski diskurs, nego ga na indirektan način potvrđuje. Myers točno primjećuje da Marko sve protivnike Božjeg kraljevstva opisuje ironično i zajedljivo, zapravo karikaturalno te nam nudi ”…politički crtić koji, da bi bio učinkovit, u isto vrijeme mora biti pretjeran i nepogrešivo prepoznatljiv.” (C. Myers, Binding the Strong Man, 107).
Marko portretira učenike kao one koji su zaprepašteni, tjeskobni i koji se boje. Učenici su ti koji ne znaju, ne mogu i neće. Oni nemaju vjere i ne prepoznaju put radikalnog učeništva (Mk 10.32). Isusov groteskni ulazak u Jeruzalem na jedan specifičan način ima terapeutsko pedagošku funkciju koja je namijenjena učenicima
Jednako tako Marko portretira učenike kao one koji su zaprepašteni, tjeskobni i koji se boje. Učenici su ti koji ne znaju, ne mogu i neće. Oni nemaju vjere i ne prepoznaju put radikalnog učeništva (Mk 10.32). Isusov groteskni ulazak u Jeruzalem na jedan specifičan način ima terapeutsko pedagošku funkciju koja je namijenjena učenicima.
Jasno je da trenuci određene nervoze, neizvjesnosti i treme najbolje ”iscjeljuje” iznenadni napad smijeha u formi neke jezične dosjetke ili vica. Dobro tempiran vic javno uprizoren može nam posredovati iznenadni obrat koji nam daje potpuno novi uvid u stanje stvari. Upravo je takav obrat bio potreban učenicima u situaciji u koju su bili gurnuti. Parodijski obrat Isusova uličnog teatra De Certeau naziva svakodnevnim praksama otpora, a Sloterdijk ga opisuje kao kinizam.
Jedan neočekivani kinički rez može konstituirati potpuno novu viziju nas samih koju do tog obrata nismo mogli vidjeti, budući da smo bili opsjednuti vlastitim fobijama i fiksacijama. To je ono što je Isus učinio svojim ”karnevalskim” ulaskom u grad ujahavši u Jeruzalem na mladu magarcu. Bio je to pokušaj da se na sarkastičan način parodira mesijanska titula koja na simboličkoj razini reprezentira kompleksni sustav moći. Istovremeno, to je bio pedagoški način da svoje učenike rastereti teškog bremena anksioznosti.
Za sve one koji žele nasljedovati Isusa, Marko ne nudi instant rješenja jer u političkom kaosu ”izvanrednog stanja” između 66. i 70. god. u kojem se zatekla Markova interpretativna zajednica, takva rješenja nisu moguća. Marko nas pored svega želi zbuniti svojom intertekstualnom strategijom koja uvelike podsjeća na ono što Bahtin opisuje kao konstrukt polufolklornih književnih oblika parodijskog i satiričnog karaktera nazvanog karnevalizacija.
Marko želi resimbolizirati takvu eshatologiju i staviti je u sadašnji kontekst građanskog rata kojem kao pisac svjedoči. Isus šalje dvojicu učenika da pripreme njegov ulazak u Jeruzalem što je praktična taktika solidarnosti na putu u riskantnu i subverzivnu akciju
U Markovu slučaju, intertekstualnost, razumijevamo kao tekstualnu analizu koja postavlja pitanja o različitoj međupovezanosti unutar različitih tekstova koji korespondiraju sa specifičnom ”materijalnom produkcijom značenja” unutar različitih interpretativnih zajednica koje stoje ”iza” samog teksta.
Isus zajedno s učenicima dolazi do predgrađa Jeruzalema, do Betanije na Maslinskoj gori koja je mesijanski toponim i heterotopija buduće apokaliptične bitke između Božjeg naroda i neprijateljskih naroda. ”Gle, dolazi dan Jahvin kada će se podijeliti plijen usred tebe. (2) I sabrat ću sve narode u Jeruzalem u borbu. I zaposjest će grad, opljačkati kuće i silovati žene.
Polovina će grada otići u izgnanstvo, ali ostatak neće biti istrijebljen iz grada. (3) Tada će Jahve izaći i boriti se protiv tih naroda kako on zna ratovati u dan ratni. (4) Noge će mu, u dan onaj, stajati na Gori maslinskoj koja je nasuprot Jeruzalemu na istoku. I raskolit će se Gora maslinska po srijedi, između istoka i zapada, u golemu dolinu: jedna će se polovina pomaknuti na sjever, druga na jug. (5) Dolina Gore moje bit će ispunjena od Goe pa do Jasola i bit će zakrčena kao što je bila zakrčena poslije potresa u dane Uzije, kralja judejskog. Tada će doći Jahve, Bog tvoj, i svi sveci s njim.” (Zah.14:1-5)
Dakako da Marko želi resimbolizirati takvu eshatologiju i staviti je u sadašnji kontekst građanskog rata kojem kao pisac svjedoči. Isus šalje dvojicu učenika da pripreme njegov ulazak u Jeruzalem, što je praktična taktika solidarnosti na putu u riskantnu i subverzivnu akciju.
Marko želi pokazati da nisu samo sikarioti, zeloti te drugi politički i revolucionarni pokreti imali razgranatu mrežu jataka i pomagača, nego pokazuje kako je i sam Isusov kolektiv bio dobro organiziran u Jeruzalemskom centru moći. Isusov ulazak u Jeruzalem Marko pokušava pokazati s najvećom mogućom ironijom, dovodeći do apsurda bilo koji oblik mesijanskog trijumfalizma, što ga je očekivalo porobljeno pučanstvo željno slobode.
(Nastavlja se)