Piše nam gospodin Luka Đurić, glasnogovornik uposlen u Uredu predsjednice Republike Hrvatske (opaska uredništva: Luka Đurić piše redakciji Jutarnjeg lista). Smatra potrebnim reagirati na naslov članka “Opet svađa: Ravnatelji lučkih uprava otkazali Kolindi zbog pritiska ministra H. Dončića?” objavljen u Jutarnjem listu. [Read more…]
Prostaštvo ministra Arsena Bauka
Između duhovitosti i prostaštva granica zna biti veoma tanahna. Tko je na javnoj dužnosti mora biti dvostruko oprezan, jer eventualnim prostaštvom kompromitira ne samo sebe (i onoga tko ga je učio pristojnosti u roditeljskom domu), nego i funkciju koju obnaša, a i onoga tko mu je za nju dao mandat. [Read more…]
Na nasilje se mora reagirati
Divljački modaliteti napada na redakciju zadarskoga Hrvatskog tjednika – poput provale zaključanih vrata, vezivanja žicom ruku i vrata grafičkom uredniku, prijetnji pištoljem, prijetnji odsutnome glavnom uredniku Ivici Marijačiću itd. – podsjećaju da u opjevanoj hrvatskoj uljudbi novinare vrijeđaju i ubijaju, uz zgražanje kolega (osobito s iste strane političkog spektra), ali bez osobitog uzbuđenja javnosti. [Read more…]
Žrtve opet u drugi plan
Kamenovanje srbijanskog premijera Aleksandra Vučića zasjenilo je sve što se jučer dogodilo u Srebrenici, izbivši u prvi plan i svih inozemnih vijesti.
Čin je bio divljački, nespojiv s bilo kakvim boljim običajem na Balkanu (gdje se govorilo: gost u kuću, Bog u kuću, pa makar koliko gost bio mio ili nemio), napokon i neopisivo stupidan: tragične, goleme bošnjačke žrtve, radi kojih se okupio svijet, gurnute su u drugi plan, a u prvi plan je, u poziciju žrtve, gurnut Vučić. Došao je izraziti kajanje, sada je on taj kojemu se ispričavaju. [Read more…]
Papa Franjo i oženjeni svećenici?
I kriza svećeničkih zvanja je na dnevnom redu Papina apostolskog putovanja po Latinskoj Americi, ali o njoj se ne govori na sav glas, pred vjerničkim masama, kao o ekološkim ugrozama ili o siromaštvu, nego u Franinim kontaktima s biskupima.
Ta je kriza dugotrajna, klizeća, i utoliko opasnija od nekih povremenih oscilacija. Jedan od motiva Boffove verzije “teologije oslobođenja” u Brazilu bile su župe koje su brojale 100.000 ili više vjernika, raštrkanih po tamošnjim prostranstvima, što je potaklo samoorganiziranje katolika u “temeljne zajednice”, kao poprište karizme drukčije od svećeničke. [Read more…]
Sarajevo, europski Jeruzalem
Kako bi objasnio što očekuje od katolika u BiH, papa Franjo poslužio se metaforom mosta u Ive Andrića, a koju je koristio i sv. Ivan Pavao II.
Sarajevo – Evropski Jeruzalem
”Sarajevo i Bosna i Hercegovina imaju specijalno značenje za Europu i sav svijet. Stoljećima su na ovom ozemlju nazočne zajednice koje ispovijedaju različite religije i pripadaju različitim etnicima i kulturama, od kojih je svaka bogata svojim osobitim značajkama i ljubomorna na svoje specifične tradicije, a da to nije spriječilo dugotrajnu uspostavu uzajamnih prijateljskih i srdačnih odnosa. [Read more…]
Frane ironično o Međugorju
Papa Frane je opet, veoma ironično, govorio o vidjeocima preko kojih, navodno, Bogorodica šalje poruke, po narudžbi, u unaprijed obznanjeni dan i sat, bilo gdje se eventualni vidjelac zatekao.
Doduše, Papa nije izustio riječ “Međugorje” (pape – držeći se kršćanskog načela da treba osuditi grijeh a ne grešnika – rijetko kada navode imena onih čije djelovanje žigošu, a jednako postupaju i ini katolički svećenici, barem oni koji drže do vjere). [Read more…]
Bože sačuvaj nas Karamarka
Nepovredivost ljudske osobe je u kriznim situacijama uvijek prvi meritum. Nisu bili rijetki slučajevi kada su moćne policije privremeno popuštale pod ucjenama ne samo prosvjednikâ, pa i nasilnih, nego čak pred pljačkašima i teroristima, ako su smatrali da mogu ne riskirati živote, osobito talaca.
S druge strane, upotreba sile protiv prosvjednika može se pokazati kao bumerang: legalno izabran (i ilegalno svrgnut) egipatski predsjednik Morsi osuđen je na smrt i zato što je egipatska policija ubijala prosvjednike protiv njegove vlasti. [Read more…]
Kolinda Papi o Međugorju?
Najavljeni odlazak hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u službeni posjet papi Frani 22. svibnja nije nikakvo iznenađenje.
Dosad još u Hrvatskoj nije bilo ni predsjednika Republike ni predsjednika Vlade koji nije otišao potvrditi svoj unutrašnji i međunarodni ugled posjetom vladajućem papi, [Read more…]
Smrt bankarske tajne
Demontaža poreznih rajeva kroz dokidanje bankarske tajne nije nasrtaj na privatnost, na građansku pristojnost (u sklopu koje se “nikada ne pita nekoga koliko zarađuje”) – nego na korupciju.
A korupcija – to postupno stiže u glavu i zakonodavcima i običnoj čeljadi u Uniji – nije samo prijestup protiv javne uprave (naime: potkupljivanje činovnika, dužnosnika, koga li), nego protiv nacionalne ekonomije, a prvenstveno protiv poštenih građana.
Demontaža poreznih rajeva kroz dokidanje bankarske tajne nije nasrtaj na privatnost, na građansku pristojnost (u sklopu koje se “nikada ne pita nekoga koliko zarađuje”) – nego na korupciju
Ni utaje poreza ne bi bilo bez korupcije: kroz nju se korumpira i poslodavac, koji “štedi”, ali i bankar, koji krije podatak, jer je svjestan da će novcem koji su kriminalno prisvojili mafijaši, utajivači, lopovi i slični, on moći raspolagati samo ako na njega šape ne stavi bilo sud, bilo porezna uprava. Naravno, suludo je čak i pomisliti da će utajivač namagarčiti državu.
Ono što nije naplatila na jednoj strani (od mafijaša, lopova, utajivača…) država će naplatiti na drugoj strani (od uposlenika, putnika, stanara – dakle od onih koji ne mogu uteći). Prema tome, utajivač, ne krade državi, nego preko države krade onome koji je pošten, bilo zato što tako hoće, što mu tako nalaže vjera (u Boga ili u građansku savjest, svejedno), bilo zato što ne može uteći (gorivo mora kupiti, stanovati negdje mora itd.)
Ali minira i nacionalnu ekonomiju u toliko što veća utaja tjera državu da povećava poreze onima koje guliti može, pa se investitorima manje isplati tu investirati, a što je manje investitora (ili što više investiraju u financijske spekulacije, a manje u proizvodnju i usluge) – to je manje i uposlenih, manje poreznih osnovica…, da ne nabrajamo u nedogled.
Korupcija, i utaja poreza kao njezin “društveno tolerabilan” alias, rak je ekonomije i društva. A bankarska tajna jedna je od legalnih tvrđava kojima se taj rak brani od poreznih krvnih zrnaca, ili ih (mitom i podmazivanjem) ponekad pretvara u nove stanice raka.
Eto zašto je važan događaj, unutar Evropske unije, prekjučerašnje potpisivanje talijansko-lihtenštajnskog međudržavnog sporazuma o razmjeni poreznih informacija, kojemu je tri dana ranije prethodio podjednak talijansko-švicarski sporazum.
Ono što nije naplatila na jednoj strani (od mafijaša, lopova, utajivača…) država će naplatiti na drugoj strani (od uposlenika, putnika, stanara – dakle od onih koji ne mogu uteći). Prema tome, utajivač, ne krade državi, nego preko države krade onome koji je pošten, bilo zato što tako hoće, što mu tako nalaže vjera (u Boga ili u građansku savjest, svejedno), bilo zato što ne može uteći (gorivo mora kupiti, stanovati negdje mora itd.)
Švicarska je “bankarsku tajnu” zakonski uvela prije 81 godine, navodno da bi zaštitila židovski imutak od presizanja nacističke Njemačke.
Pokazalo se, nedugo zatim, da je tajna korištena i zato da zaštiti švicarsko raspolaganje tim imutkom, u međuvremenu umorenih Židova, kako do njega ne bi dospjeli ni nasljednici, ako nisu znali račun ili eventualnu šifru, a ni židovska zajednica u svijetu ili u Izraelu.
Ispalo je da je Njemačka ubijala, a da se Švicarska time okoristila: vreću nije držala III Reichu, ali ju je prisvojila. Držala je vreću, međutim, i mafijama i diktatorima, a dakako i pitomim utajivačima, kako pokazuje i najnoviji skandal Swissleaks, pošto je Hervé Falciani, bivši dužnosnik švicarske filijale britanske banke HSBC, lani odnio popis 100.000 ulagača u tu banku – pa je pregled tog popisa pokazao da su mnogi s njega utajili porez i sakrili novac ondje. A to je bila samo jedna filijala jedne banke u Švicarskoj.
Sporazum sa Švicarskom ili Lihtenštajnom (na tapetu je ranije bio i Luksemburg, a još je Monako – da se zadržimo samo na Evropi) znači kraj bankarske tajne, jer predviđa razmjenu informacija o tekućim računima, depozitnim računima i ugovorima o osiguranju, u skladu sa standardima OECD.
Automatska razmjena počinje 2018 o podacima za 2017, ali zahtjev za informaciju može se poslati odmah, pa i grupni, što znači da je odmah moguće ustanoviti tko je zaradu sakrio od talijanskih poreznika u Švicarskoj.
Zaista, ne budimo naivni: ne bi banke pristale biti poštene, da nije nađen mehanizam po kojemu im se poštenje, na dulju stazu, više isplati. S druge strane, nisu ni talijanske banke podružnica Marijinih kćeri, pobožne djevice koje bi radije umrle nego zgriješile
Talijanski ministar ekonomije Padoan daje im rok da se sami prijave do rujna, pa neće biti kazneno gonjeni, a i globa će biti daleko manja od one koja ih ide ako ih ulove talijanski financi.
S druge strane, dnevnik Il fatto quotidiano tvrdi da su ozbiljni utajivači već otprhnuli s kapitalom u druge porezne rajeve (sjetimo se kako su u Hrvatskoj prije dvadesetak godina bili popularni kao ulagači fondovi s Djevičanskih otoka, nevini i prozračni).
U talijanskom slučaju sporazum znači da Italija dobiva kontrolu nad ulozima svojih građana u Švicarskoj, odnosno Lihtenštajnu, ali dobiva i Švicarska, a ponajprije njezine banke: Italija je skida sa “crne liste” poreznih rajeva i omogućava i njenim bankama da posluju u Italiji, što im je dosad bilo zabranjeno.
To nije mala stvar: u Sloveniji ih ima koji tvrde da je zabrana poslovanja “Nove” Ljubljanske banke u Hrvatskoj njoj nanijela veću štetu nego što joj je bila korist od zapljene uloga hrvatskih štediša i njihova blokada u “staroj” Ljubljanskoj banci.
Zaista, ne budimo naivni: ne bi banke pristale biti poštene, da nije nađen mehanizam po kojemu im se poštenje, na dulju stazu, više isplati. S druge strane, nisu ni talijanske banke podružnica Marijinih kćeri, pobožne djevice koje bi radije umrle nego zgriješile.
Budući da građanin praktički ne može ne imati barem jedan tekući račun, da je suzbijanje mafije sasvim dekuražiralo gotovinske transakcije, da je i država uvjerenija da će preko banaka lakše kontrolirati tokove novca (ali svejedno nije bitno suzbila ne samo “sivu” ekonomiju, nego ni onu “najcrnju”, pa su mafije i dalje najunosniji holding u Italiji) – banke ne moraju ni sijati da bi žele, ni saginjati se da bi brale, jer pomalo ali ustrajno deru svakog vlasnika bilo kakva računa.
Pitanje jesmo li zagrebli u ono što hrvatski utajivači skrivaju po talijanskim bankama? A ako se zagrebe – neće li i tada lupeški kapital ozbiljnih “igrača” otprhnuti možda preko oceana, do Kariba, ili na Pacifik?
I u Hrvatskoj banke od svakog vlasnika žiro računa, radio ili ne, beru mjesečno po 5 kuna (pomnožite broj žiro računa sa 60 kuna godišnje – lecnut ćete se), da s tekućih beru i nerijetko tih 60 mjesečno, da ne spominjemo ostalo – čini se da je postalo jeftinije ući u bilježnika nego u banku. S time da u bilježnika možda i godinama ne morate, a banka svoj milodar uzima mjesečno, ili čak dnevno.
Da, u Hrvatskoj su mahom u talijanskim rukama (ali transakcija istom vlasniku računa u talijanskoj i u hrvatskoj poslovnici istoga bankovnog kolosa nije ništa jeftinija nego da prenosi svoj novac na svoj račun u, što znam, Maleziji).
Pitanje jesmo li zagrebli u ono što hrvatski utajivači skrivaju po talijanskim bankama?
A ako se zagrebe – neće li i tada lupeški kapital ozbiljnih “igrača” otprhnuti možda preko oceana, do Kariba, ili na Pacifik?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
- « Previous Page
- 1
- …
- 4
- 5
- 6
- 7
- 8
- Next Page »