novinarstvo s potpisom
Mišo Milun
Krajem svake godine objavljuju se liste najznačajnijih otkrića ostvarenih u toj godini. Tako se i u časopisu Physics World pojavila lista od deset najznačajnijih postignuća u području fizike, onako kako su to ocijenili urednici koji pokrivaju različita područja fizike.
Značaj nekog otkrića može biti u otkrivanju nekih osnovnih procesa ili fenomena ili, pak, u njegovom tehnološkom utjecaju. [Read more…]
Pavle Goldstein
Da li su pitanja o odnosu znanosti i religije ponovo aktualna? Portal Autograf je vrlo nedavno objavio nekoliko članaka na tu temu (članci Željka Porobije, ovdje i ovdje i Marije Dugandžije), objavljena je knjiga, “Horizonti ateizma“, koja se, između ostaloga, bavi i takvim pitanjima, a sve to povrh oštre diskusije o vjeronauku u školama (polemika Marijane Bijelić i Anne Marije Grünfelder). [Read more…]
Uz 100. godišnjicu rođenja Ivana Supeka (Zagreb, 8. travnja 1915. – Zagreb, 5. ožujka 2007.).
Na rastanku, prije nego što ću ugasiti diktafon, još sam ga pitao ima li, po njegovu mišljenju, Boga. Nasmiješio se samouvjereno, i odgovorio da za njega Boga nema. Godinu kasnije, na radiju su jednoga jutra objavili vijest o njegovoj smrti. [Read more…]
Kao i mnogo toga vezanog uz Posebnu teoriju relativnosti, njezino dosadašnje izbivanje iz znanstvenofantastične kinematografije popriličan je paradoks. Ta prekretnica u znanstvenom shvaćanju otajstvenog odnosa prostora i vremena gotovo je potpuni suvremenik znanstvene fantastike na filmu – ali putevi su im se nakon više od stoljeća prvi put susreli tek sada.
Prema dostupnim svjedočenjima, Interstellar se dugo rađao. Prvotna ideja potekla je od producentice Lynde Obst i teoretskog fizičara Kipa Thornea nakon rada na Kontaktu, jednom od posljednjih ambicioznih pokušaja Hollywooda da prikaže međuzvjezdano putovanje temeljem onoga što zaista znamo.
Kontakt je premijeru imao još 1997.; bilo je potrebno još desetljeće razvoja projekta pod redateljskom paskom Stevena Spielberga, te još godine rada scenarista Jonathana Nolana i, naknadno, njegova brata Christophera kao novog redatelja, da film dospije na velika platna. U jednom od manjih paradoksa vezanih uz ovaj film, glavnu mušku ulogu kao i u Kontaktu tumači Matthew McConaughey. Ipak, sličnosti tu prestaju.
Već od prvih kadrova filma – što naročito upada u oči pri ponovnim gledanjima – jasno je da su se braća Nolan odlučili uhvatiti izravno u koštac glavnim s relativističkim paradoksom, onim vezanim uz protok vremena. Još od 1905., kad je Einstein iznio svoju s vremenom dokazanu hipotezu, slutimo da bi za čovjeka koji se kreće brzinom bliskom (ali nikad ravnom) svjetlosnoj vrijeme teklo sporije nego nama na Zemlji.
U školi nam to predočavaju kao paradoks blizanaca: jedan blizanac krene na takav međuzvjezdani put i vrati se nakon što je za njega prošlo nekoliko godina, te shvati da su za drugog blizanca u međuvremenu prošla desetljeća. Školski je primjer znanstveno zoran, ali dramaturški prijetvoran: odlučivši ga primijeniti na drugačiji par likova, Nolanovi su dobili upečatljiviji prikaz cijene koju međuzvjezdano putovanje nosi.
McConaughey je ovdje, naime, prije svega otac, pa tek onda međuzvjezdani putnik. On živi u nelagodno uvjerljivom prikazu američkog Srednjeg zapada, tek nekoliko desetljeća udaljenom od današnjega. Nekada je bio astronaut, ali tom budućem svijetu astronauti ne trebaju – baš kao ni bilo kakvo drugo inženjersko zanimanje: to je svijet u kojem su se današnje globalne strukture raspale. Nema savezne vojske, nema čak ni ubrojive savezne vlasti. Neimenovana tvorevina koju McConaugeyjev Cooper nastava čak je iz školskog kurikuluma izbacila povijesni podatak o čovjekovu slijetanju na Mjesec, proglasivši ga propagandnom obmanom.
Budale vladaju ovim svijetom, pa nije ni čudo da propada u jednoj ekološkoj nedaći za drugom. Usjevi izumiru, zemlja se pretvara u prašinu, a Cooperu postaje jasno da čovječanstvo na takvom planetu ne može više dugo istrajati. Kao pravi bivši astronaut, on vjeruje – a Nolanovi žele da povjerujemo s njim, jer cijela njihova priča ovisi o tome – da ljudska budućnost leži među zvijezdama. Pa kad ga paradoks dovede na prag jedine organizacije koja mu još može omogućiti odlazak na međuzvjezdano putovanje, Cooper prihvati svoju sudbinu.
U bilo kojem klasičnom književnom SF-u – recimo, iz pera Arthura C. Clarkea, čijem djelu inače Nolanovi odaju neskrivenu počast – ta bi sudbina bila tako epohalna da bi zasjenila sve intimne vidove astronautova života. To objašnjava, recimo, steriliziranu ljudskost astronautskih likova filma 2001.: Odiseja u svemiru, kojem je Clarke bio koscenarist. Nolanovi shvaćaju da je to tek dio jednadžbe. Zadatak je u Interstellaru zaista masivan, masivan do razine brzine svjetlosti, dapače kvadrirane brzine svjetlosti, ali cijeli taj nepojmljivi iznos u konačnici je samo istovjetan razini emocionalne energije koja ostaje s druge strane znaka jednakosti.
Jednadžba Interstellara stoga glasi Emo = mc2. A na gledatelju je da prihvati ili ne prihvati može li pronaći u sebi širine da prihvati kako znanstvene, tako i emocionalne vidove ove priče.
Cooper, naime, na Zemlji za sobom ostavlja dvoje djece. Stariji sin Tom voljan je ne poći očevim stopama i zadovoljiti se životom običnog farmera. Mlađa kći Murphy očevo je dijete: dobila je ukor u školi jer se drznula izjaviti da vjeruje u stvarnu povijest, a ne u teorije zavjere. Murphy je tek desetogodišnjakinja, ali bistra je i britka kako to samo djeca prije puberteta mogu biti. Nazvana po paradoksu zvanom Murphyjev zakon – koji ne kaže, kako se to uvriježeno misli, da će se dogoditi sve loše što se može dogoditi, nego tek samo da će se dogoditi sve što se može dogoditi – ona utjelovljuje svoje ime na načine koje samo Nolanovi mogu smisliti.
Što je važnije, ona utjelovljuje sve što Cooper voli na ovome svijetu. A u možda najugodnijem, makar i najpotresnijem iznenađenju filma, mlada Mackenzie Foy – glumica dosad poznata, kad smo kod paradoksa, iz posljednjeg nastavka Sumraka – tumači je na tako uvjerljiv i nepatvoreno točan način da ovim nastupom smjesta staje uz bok najboljim dječjim ostvarenjima na filmu, bez obzira na žanr, bez obzira na epohu. Mala Murphy je srce Emo strane filma.
Drugi dio jednadžbe je sve ono što od redatelja Nesanice, Prestiža i Početka možete očekivati: golema, beskrajno ambiciozna i besprijekorno orkestrirana slagalica koja uspijeva od krajnje ezoteričnih intelektualnih koncepata stvoriti napetu priču s visokom razinom dramskog naboja i suptilno profiliranim likovima. Ali za razliku od dosadašnjih Nolanovih djela, ma kako majstorska bila, emotivna snaga priče o ocu koji napušta kćer znajući da će odlaskom između sebe i nje postaviti barijeru vremena – vremena, tog suca strašnijeg od smrti – prožima sve ostalo.
Kakve li razlike, recimo, u odnosu na Početak, gdje je slična priča o ocu razdvojenom od svoje djece posve hladno zadržala djecu na razini puke odgonetke rebusa, dok je rebus sâm bio cijela poanta. Kakve li razlike u odnosu na bilo koji dosadašnji film Christophera Nolana, zapravo.
I tu leži ključni paradoks Interstellara. Znamo da je autor ovog filma sposoban – više od ijednog danas aktivnog, zapravo – za vrhunski intelektualizam u dramaturškom oblikovanju svojih djela. Znamo i to da se njegov film, po prirodi stvari, zapušta u spekulativnu fikciju kad predočava, temeljem vrlo stvarnih znanstvenih modela Kipa Thornea, kako bi mogli izgledati fenomeni poput prostor-vremenske crvotočine ili singulariteta, famozne crne rupe koja izlazi iz okvira relativističkog svemira.
Svi ti prizori ne samo da su maestralno prikazani, nego su prožeti dramatičnošću utemeljenom na istinski ljudskim likovima astronauta i znanstvenika koji se s njima suočavaju. U pitanju je ipak opstanak čovječanstva, a Nolan je vještinu pričanja priča o toj temi izbrusio otkako nadzire ekranizacije superjunačkih stripova iz ergele DC Comicsa. A astronauti su, za sve nas iz svemirske ere, istinski superjunaci.
Ne, paradoks ne leži u vještini, nego u poanti. Budući da, kao nijedan smrtnik, ne može znati što leži s one strane crne rupe, Nolan mudro – prvi put istinski mudro u dosadašnjoj karijeri – ostaje na onome što zna da leži s ove. A to je razdvojenost. To je gubitak. To je nedostajanje. Jednom riječju, to je ljubav.
I onda se, u mađioničarskom triku za koji mu dosadašnji filmovi daju puno pravo, triku koji mu Kip Thorne vjerojatno dopušta, a čiju je uvjerljivost gradio iz kadra u kadar, iz motiva u motiv, Nolan usuđuje ustvrditi da je ta ljubav vezivno tkivo svemira, ravno još nedokučenoj gravitaciji.
Onaj tko se jednom potrudi istinski proživjeti Interstellar može na takvo poentiranje reagirati ili dizanjem obrva, ili puštanjem suze. Kad smo kod suza, čak i najokorjeliji emotivac priznat će da ih je prolio više na kraju prve četvrtine filma, ili na njegovoj polovici, nego na samome kraju – što nije najuputnija putanja melodramske dramaturgije. Ali Interstellar nije melodrama.
Interstellar je dosad najveći filmski poziv u ovome stoljeću da ne idemo maleni ispod zvijezda. Obrazložen poziv, upečatljiv poziv, poziv protegnut da odlazak među zvijezde. Ali i poziv koji u isti mah zna da smo ispod, iznad i između zvijezda oduvijek bili, te da u prihvaćanju svoje posve moguće budućnosti izvan okrilja rodnog svijeta ne možemo i ne smijemo zaboraviti onu poimence najsvetiju stvar kojoj nas je život na njemu naučio.
(Ljubav, naravno. Onaj najveći paradoks.)
Zaupokojna liturgija sv. Ivana Zlatoustoga za pokoj duše svećenika Živka Kustića, vrsnog teologa, analitičara, pisca i neumornog glasa u trenucima kada je poučavao hrvatsku javnost o tome tko su hrvatski grkokatolici, služena je 22. srpnja u konkatedralnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda na zagrebačkom Gornjem gradu.
Liturgiju je predvodio križevački vladika Nikola Kekić uz susluženje slavonsko-srijemskog vikara protojereja stavrofora Ivana Barščevskog, žumberačkog vikara protojereja stavrofora Milana Vranešića i nekolicinu svećenika istočnoga i zapadnog obreda, u nazočnosti brojnih članova obitelji, vjernika i prijatelja, ispunivši ovom prigodom do posljednjeg mjesta grkokatoličku konkatedralu.
Govoreći o don Živku i njegovu odlasku u predvečerje blagdana sv. Ilije kojeg je toliko štovao i o kojem je toliko puta propovijedao na Svetoj Geri u čijem je podnožju započeo svoj svećenički život, biskupski žumberački vikar Vranešić istaknuo je kako je don Živko otišao tiho i samozatajno te rekao:
“Živio je prema riječima koje je jednom izrekao u svojoj nadahnutoj propovijedi: ‘Kad gradovi ocvatu, pustinje procvatu’. Proživio je posljednjih nekoliko godina, u svojoj sobi u Domu, gotovo pustinjački. Proživio je kao pravedni Job kada ga je đavao iskušavao hoće li ostati vjeran u teškim trenucima. Otišli su mu put vječnosti njegova mila i draga supruga Marica i njegova uzdanica sin Josip. U posljednjih nekoliko godina kada mu je završio aktivni život, u buci ovoga svijeta, u turbulentnim vremenima života ove Crkve proživljavao je meditirajući o svom poslanju, životu Crkve i ove nacije.
Meditirao je upravo ono što smo čuli iz poslanice apostola Pavla Efežanima. Obukao se u borbeni stav kakvog mora imati pravi Kristov vojnik, jer su vremena bila teška i bremenita. Zato je Živko hrabro, odlučno i rezolutno nosio štit vjere i kacigu spasenja, opasao se istinom i obukao u spremnost. Oklop mu bijaše spremnost u vjeri za Boga, čovjeka, za progonjenoga i najmanjega”.
Govoreći o maču duha kojim je Bog don Živka obdario neviđenom elokvencijom na ovim prostorima kada je progovarao u samo njemu specifičnom propovjedničkom zanosu, Vranešić je istaknuo kako mač njegove pisane riječi nije ovisio o tehnici, već o sadržaju te zaključio kako je upravo ovo razlog zbog kojeg je mogao biti i bio prepoznatljiv i čitan.
Postavivši pitanje kako je taj neumorni svećenik Božji postigao prepoznatljivu vještinu svjedočenja Kristove vjere u teška vremena, Vranešić je, prisjećajući se njihova razgovora, istaknuo kako je njemu govorio o divnim profesorima skolastike koji su ga naučili misliti, razmišljati i promišljati; o matematici i fizici koju je studirao, o nezaboravnim trenucima kada je sa svojim Žumberčanima znao provoditi vrijeme upijajući one životne temelje koje, kako je znao reći, ne može dati ni mudrovanje skolastike, ni fizika ni matematika već stara planinska gorštačka mudrost.
“Ukomponiravši sve ovo na Žumberku, Božja providnost na čudnovat je način htjela da se na Žumberačkom gorju i podgorju stvori kvintet ljudi koji će obilježiti život ove Crkve i prostora, ono što je bilo rijetko viđeno u cijeloj kršćanskoj Europi. Markantne osobe: zatočenik za pravdu i istinu blaženi Alojzije Stepinac u Krašiću i nezaboravni župnik Josip Vraneković, na Oštrcu Vlatko Pavlinić i u Samoboru naš kardinal Franjo Kuharić.
Bio je to kvintet ljudi koji su ostavili neizbrisivi pečat. Pokretanjem Glasa Koncila, dolaskom Vlatka i Živka ta novina postaje prepoznatljiva, čitka i uvažena. I opet je sredinom 60-tih godina Božja providnost htjela da se u to vrijeme stvori jedan teološki amalgam umova, srca i plemenitosti.
Da se uz ovu petoricu ljudi pojave i drugi velikani: Josip Turčinović, Tomislav Janko Šagi Bunić, Vjekoslav Bajsić, Bonaventura Duda i nekolicina ostalih koji stvoriše čvrsti spoj tražeći novi izričaj crkvenosti u teškim vremenima”, istaknuo je nadalje vikar Vranešić, zaključujući kako je specifičnost spomenutih ljudi bila u dijalogu, njihovim razgovorima i promišljanjima uz česta trvenja, ali nikada s mržnjom.
“Ovo je otvorilo prostore Glasu Koncila gdje su se umovi Crkve i srca ove Crkve sastajali, raspravljali i tražili nove izričaje. Nije bilo zatvorenosti u vlastite sitne interese, već je bio u pitanju interes Božji, Božje Crkve koju je trebalo nositi, iznijeti, i pobijediti”, rekao je Vranešić.
Govoreći o očinskom i bratskom kontaktu s kolegama svećenicima, optimizmu i zajedništvu kojega je don Živko njegovao, Vranešić je istaknuo kako je u svim međusobnim susretima kontaktirao putem evanđelja “ne dopuštajući nama svećenicima da klonemo duhom već da zajedno idemo naprijed”.
Držao se onoga što mu je rekao blaženi Alojzije kada su mu kriomice dolazili: ‘Dok ćete se držati zajedno bit ćete jaki, neće vas slomiti. Kada se počnete zatvarati u svoje dvorove, zatvarati vrata pred ljudima, tada će vas kršiti i lomiti'”.
Propitujući se što don Živko ostavlja iza sebe, Vranešić je zaključio: “Buduća vremena koja su nastupila. Neopoganštinu kada će ova Crkva morati tražiti nove izričaje i afirmaciju. Tada će se morati iznova iščitavati tekstovi Kustića koji su u ovome trenutku možda i zanemareni, ali koji itekako pridonose novim prilikama za novu reevangelizaciju.
Ostavlja nam i unutarcrkvenu dijalošku dimenziju, jer je bio prepoznatljiv i po dijalogu unutar Crkve u kojem je ustrajao kroz očinski razgovor i razumijevanje. Ostaje u svojem brojnom biološkom potomstvu, ali i među duhovnom djecom. Ostavio je bilo vidljivi bilo nevidljivi trag. Učili smo od tebe, a učit će i oni iza nas jer tvoji su tekstovi pisani vrijednošću neprolaznosti i poticaja za budućnost”.
Vranešić se toplim riječima oprostio od don Živka, rekavši: “Otišao si u krilo Abrahamovo. Hvala ti za divnu propovijed kada si prvi propovijedao u svetištu praoca naše vjere Abrahama u Samoboru. Otišao si u njegovo krilo gdje te čeka tvoja Marica s kojom si proživio tolike godine. Koja te je razumjela i pratila, jer nije bilo lako biti Živkova žena i svećenička supruga.
Ponosna i časna, vrijedna i poštena držala je uistinu tri kuta kuće, podižući djecu dok si bio na mnogim putovanjima za dobrobit Crkve. Nisi se zatvarao u sebe, a ona je sve podnosila na sebi. Otišao si i svojoj uzdanici sinu Josipu. Živio si za Boga, pa zato s njima sada živi u Bogu”.
(IKA)
“Vi vjerujete u Boga koji se kocka, a ja u potpuni zakon i red.” – Albert Einstein
Zbog znanosti kaosa znanstvenici danas ponovno dovode u pitanje Einsteinovu temeljnu pretpostavku o ponašanju svemira. Teorija kaosa pokazala je da i jednostavni sustavi koji se ravnaju prema preciznim zakonima ipak mogu djelovati nasumično.
“Kocka li se Bog?” otkriva čudnovat svemir u kojemu ništa nije onako kako izgleda. Iz običnih geometrijskih likova nastaju beskrajno kompleksne strukture poznate kao fraktali, a zbog zamaha leptirovih krila mijenja se vrijeme na drugom kraju svijeta. Kaos je svuda oko nas: od kapanja slavine i kotrljanja bilijarskih kugli do kretanja cijena na svjetskim burzama i gibanja nebeskih tijela – ništa se ne ponaša potpuno predvidljivo.
Kako Ian Stewart, britanski profesor matematike i član Kraljevskog društva, pokazuje u ovom pristupačnom ali podrobnom djelu, ključ za taj kaotični svijet leži u pojmu kaosa, jednom od najuzbudljivijih dostignuća znanosti posljednjih desetljeća.
Ovo novo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje sadrži tri nova poglavlja o upravljanju kaotičnim sustavima i predviđanju njihova ponašanja. Uključeni su novi podaci o Sunčevom sustavu te prikaz teorije kompleksnosti.
Naslov: Kocka li se Bog?: Nova matematika kaosa
Autor: Ian Stewart
Prevela Vjera Lopac
Publicistika
Godina izdanja: 2013.
Broj stranica: 461
Uvez: meki
ISBN 9789532226102
Izdavač: Jesenski i Turk
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
