novinarstvo s potpisom
Damir Grubiša
Odlazak Angele Merkel s vlasti dobra je prilika za ocjenu ne samo njene ličnosti u politici, već i same politike.
Angela Merkel vodila je Njemačku kroz brojne krize staloženom, strpljivom rukom i pritom je nastupala smireno, konstatira međunarodna analitičarka Senada Šelo Šabić iz IRMO-a, Instituta za međunarodne odnose u Zagrebu. [Read more…]
Ove godine su preseljenjem u vječnost javnu scenu napustila tri neosporno velika i silno utjecajna Amerikanca: Billy Graham, John McCain i George Bush stariji. Imao sam osobno čast susreti svu trojicu te im stoga dugujem ovaj kratki zajednički posmrtni osvrt. [Read more…]
Lov na žrtveno janje, na budući alibi za neuspjeh na izborima, otvoren je u srijedu poslijepodne na Predsjedništvu SDP-a. Bez vođenja zapisnika i formalnoga glasanja, koje demokratski organiziranim strankama valjda uključuje podizanje ruku i brojanje onih koji su za isključenje, onih protiv te onih koji su eventualno suzdržani, pred javnost se za zatvorene sjednice izašlo sa zaključkom da je Predsjedništvo donijelo odluku o isključenju Slavka Linića iz SDP-a… Neka visi Pedro!
Razmaženi predsjednik stranke, koji svaka dva dana mijenja mišljenje, malo je slučaj Linić smatrao okončanim, a onda bi ipak malo bivšeg ministra šutirao iz stranke (priprema se valjda za svoj osamdeset tisuća kuna težak odlazak u Brazil). Navikli smo mi da premijer, nekad uz ispriku, nekad bez nje, mijenja mišljenje od danas do sutra. Najsvježiji je primjer onaj sa SOA-om. Podsjetio me je na izjavu Georgea H. W. Busha: “Watch my lips. No new taxes!”Naravno da je ubrzo rupu u deficitu krpao povećanjem poreza.
Tako je i Zoran Milanović slavodobitno izjavio da nitko od kada je Koalicija na vlasti nije zaposlen u SOA-i. Nitko! Nula zaposlenja! I sam sebe, zahvaljujući Jadrokovićevom otkrivanju državne tajne, morao demantirati. U dvije i pol godine u Sigurnosno obavještajnu agenciju primljen je čak 41 čovjek. Premijer, koji je u vrhu nadzora zajedno s predsjednikom države (vidi shemu nadzora SOA-e na internetu), u javnost prepotentno izlazi potpuno nepripremljen, što najbolje dokazuje kako se diletantski odnosi prema svojim obavezama.
Nadzor SOA-e je njegov zadatak. Obaveza koju, kao i mnoge druge, nije odradio, a trebao je – tim više što neprestano proziva oporbeni HDZ za zapošljavanje u toj agenciji po kriteriju podobnosti i “rodijaštva”. Ne možeš prozivati Tomislava Karamarka za kršenje zakona – a ne znati što ti se danas zbiva u tom važnom sigurnosnom segmentu. Tko zna što nam sve predsjednik Vlade “ne zna”.
Zasad znamo da ne zna za šogoričin kredit, bratove i prijateljeve businesse, koliko novopridošlih radi u SOA-i, kako se pravovaljano glasa na sjednici Predsjedništva stranke, kako se vodi zapisnik o tim odlukama, kao ni to da šutnja i neizjašnjavanje o smjeni bivšeg ministra financija ne znači, barem pravno gledano, i suglasnost s njegovim zahtjevom da Linić ima ”letiti” iz SDP-a.
Nije ni čudo da se gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel srami ovakve odluke Predsjedništva, ne samo zbog izostanka svake argumentacije oko izbacivanja već i zbog izostanka procedure, koju svaka stranka koja u svom nazivu nosi ono “demokratska” mora poštovati kod donošenja odluka poput ove koja stubokom mijenja život njezina člana.
Novinari koji godinama prate rad Slavka Linića znaju da se ni na jednoj od svojih funkcija, ni onoj financijaša u Ini, ni na onoj gradonačelnika Rijeke nije materijalno okoristio. Ni od Ine, ni od grada Rijeke nije ni stan tražio. Nema ga. Često se šali, a znao je to i javno izjavljivati, da su njegove dvije supruge, prva i ova sadašnja, ujedno i njegove najbolje investicije – da se bogato oženio!
No, Slavko Linić je očito zanemario onu staru istočnjačku mudrost koja kaže da kad džepar sretne sveca, na njemu vidi samo džepove… Ne kažem da je svetac, ali ljudi skloni privilegijama i zloupotrebi moći ne mogu pojmiti da postoji ministar od 65 godina koji nema stan, privilegirani kredit ili devizni račun u inozemstvu.
Vjeruju jednostavno da to nije istina, da moraju postojati neki tajni džepovi čije bi ih otkriće riješilo ovog prgavoga i tvrdoglavog Grobničana.
Ne kuže da njega upravo ta imunost na materijalne simbole čini slobodnim, omogućava mu da u svim fazama života bude svoj. Specifičan. On je drugačiji i kad dogovara s generalom JNA Čadom da mirno napusti grad, kad spašava Rijeku od granatiranja, kad ne dopušta deložacije u gradu koji vodi iako je to sveopća pojava u drugim sredinama. Drugačiji je kad se buni protiv slanja maloljetnika na ratišta ili kad prijeti da će se lancem vezati za stroj i spasiti tiskaru Novog lista… Takav je bio pred 25 godina i ostao do dan-danas Zato nikoga u gradu na Rječini ne čudi što otvoreno govori o nesposobnosti Zorana Milanovića da vodi Vladu u kriznim vremenima. Dugo je i šutio, vele Riječani.
Bez obzira na to što govorio Željko Jovanović, Riječane ljuti da nitko od Milanovića ne traži konkretne dokaze ni oko smjene, ni oko izbacivanja. Ako je nekomuniciranje ministra s njim bio razlog za smjenu, ostaje pitanje što je činio da izgladi odnose sa starijim kolegom. Zar je on “sveta krava” koju nitko u SDP- u ne smije dirati, čak ni kad zagadi odnose i raskoli stranku. Za šutnju je i nekomuniciranje potrebno dvoje.
Linića se, također, optužuje da je konferencijom za novinare naštetio ugledu stranke. Ne razumijem kako. Može se eventualno govoriti o šteti nanesenoj premijeru Milanoviću iznošenjem detalja koje dotad šira javnost nije znala. No predsjednik stranke Zoran Milanović nije stranka. Ili možda nisam u pravu? Možda se u SDP-u rukovode principom Luja XIV. “Država, to sam ja”.
Moguće su apsolutističkome vođi skloni podanici Iblerov trg pobrkali s Versaillesom, pa je onda i svaka primjedba upućena Milanoviću sramoćenje stranke u cjelini. U protivnome ne vidim kako je blaćenje Slavka Linića, koji je u stranci od osnutka i koji se svojim radom omogućio i dolazak Milanovića, ne šteti ugledu stranke, a kritika premijera šteti?
Šalim se. Sve je, naravno, jasno. Podrška koju u dijelu Vlade i SDP-a Milanović ima iznuđena je strahom, bojazni od prijevremenih izbora, gubitka posla i privilegija (dio njih nema ni dana staža izvan politike). Lakše se onda pretvarati da je trenutna premijerska funkcija dostatna legitimacija za nečiju krivnju nego uključiti mozak.
Da ga i na minimum uključe, spoznali bi kako slika koju je Milanović ugledao u ogledalu Aleksandre Kolarić i Slavka Linića nije bila nimalo lijepa, pa se logično nije svidjela premijeru. Onda je kao zadnje razmaženo derište odlučio ogledalo razbiti.
No subota je novi dan, poručio je iza Predsjedništva Zlatko Komadina… Hoće li Glavni odbor i 103 njegova člana smoći snage za nove odnose, hoće li polijepiti razbijene komadiće ogledala i suprotstaviti se Milanovićevu modelu: kadija te tuži, kadija te sudi – ili će i iz ovog sraza moći i kritike svi kritici skloni izaći podvijena repa… Lov na žrtvenu janjad je otvoren.
Sveučilišne i ine međunarodne obveze su me prije tjedan dana opet dovele u SAD. Stigao sam pravovremeno da odslušam najvažniji govor godine: Izvješće i viziju predsjednika SAD-a o stanju nacije. Živo me zanimalo kako će i što će sve manje popularni i trenutno ranjivi Barack Obama, inače poznat po svojoj sjajnoj retorici i optimističnoj viziji budućnosti, sada reći narodu a da se ne ponavlja ispraznim frazama i idealizmom bez utemeljenja.
Što obećati narodu koji je duboko zabrinut za budućnost iako postoje neki pokazatelji da je zemlja na dobrom putu oporavka i izlaska iz duboke recesije i svestranog očaja koji mu je konzervativni prethodnik George Bush mlađi ostavio u nasljeđe? Najnovija istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je svaki treći Amerikanac (33 posto) ”pesimistično zabrinut”, a dodatnih 26 posto ”nesigurno i s puno pitanja” o tome kako će Obama za tri godine završiti svoj drugi mandat. Mnoga obećanja koja je dao pri prvom izboru, ali i drugom, nisu do sada ispunjena.
Podsjetimo se: Obamin izbor za predsjednika najmoćnije zemlje na svijetu i useljenje crnačke obitelji u Bijelu kuću bilo je pravo političko čudo. Amerika je poslije katastrofične osmogodišnje vladavine konzervativnih republikanaca bila otvorena i spremna za najradikalnije promjene. Narodu je bilo dosta gospodarskog nereda, pretjeranih zaduživanja i načina na koji su Bush i njegovi pohlepni neokoni zamalo uništili ekonomiju najbogatije zemlje na svijetu. Pred sam kraj Bushovog drugog mandata doneseni su po kratkom postupku zakoni kojima je konzervativni predsjednik na ”socijalistički” način spašavao američki kapitalizam ogromnim upumpavanjima državnog novca u propadajuće privatne biznise i neodgovorne banke.
Amerikanci su usred sveopćeg nereda i očaja počeli čeznuti i tragati za barem nekom svijetlom točkom nade i izlaska iz domaće krize i međunarodne izolacije. Ipak, nitko nije očekivao da svijetla točka bude tamnopute kože u zemlji u kojoj je crnački lider za građansku ravnopravnost ne baš tako davno mučki ubijen. Na začuđujući način i od ni odkuda odjednom se na javnoj sceni pojavio slabo poznati, tek novopečeni senator iz Chicaga čiji su optimistični govori nade i sposobnost za promjene slušani kao pjesma s refrenom ”We can do it!”
Počeli su mu vjerovati ne samo Amerikanci nego je ovaj nadahnuti navjestitelj nade (klasična definicija: vjera okrenuta prema budućnosti!) preko noći postao planetarno popularan i prihvaćen kao prvi globalni predsjednik. Za njega je ”glasovalo” čak 80 posto Nijemaca, da ne govorimo o ostatku svijeta, koji je zbog američke arogancije i nekritične primjene pretjerane vojne sile i tamo gdje nije bilo prijetnji, ali je bilo nafte, počeo mrziti Busha i njegove ključne ministre pa time i čitav SAD.
Barack Husein Obama, čovjek izuzetne karizme, natprosječne inteligencije, metodičke strogoće, suverene smirenosti i zdravog samopouzdanja, pojavio se i u američkoj kao i svjetskoj javnosti percipiran kao kombinacija mladog Johna F. Kennedyja i Martina Luthera Kinga. Umjesto skupih i nepotrebnih ratova najavljivao je mir, umjesto bombardiranja pravih i(li) izmišljenih neprijatelja – pregovore, a na domaćoj fronti zaustavljanje nezaposlenosti i obnovu povjerenja građana u njihov na više mjesta ozbiljno napukli političko-gospodarski sustav.
Osim liderskih sposobnosti glasače je impresioniralo Obamino osobno i političko poštenje. Za njim se nisu vukle nikakve afere niti skandali. Ništa skriveno što bi njegovi konzervativni oponenti, rasni neprijatelji i Clintonovi uporni istraživači mogli iskopati i medijski plasirati u žestokoj predizbornoj kampanji najprije unutar demokratske stranke za nominaciju (protiv Hillary Clinton), a zatim i u izravnom nadmetanju protiv vjetnamskog narodnog heroja, republikanskog senatora Johna McCaina.
Vizionar Obama, nositelj nade za promjene je ipak bio u velikom minusu protiv mnogo starijeg i iskusnijeg McCaina. Objektivni analitičari i ne uvijek dobrohotni kritičari su u medijima neprekidno naglašavali Obamin nedostatak iskustva na područjima ekonomije, nacionalne sigurnosti i međunarodne politike. Obama je i na ta pitanja našao učinkovit odgovor kada je za potpredsjedničkog kandidata izabrao 66-godišnjeg političkog veterana i svestrano iskusnog senatora Josepha Bidena.
Osobno sam u trenutku tog imenovanja povjerovao da bi Obama mogao pobijediti jer sam Bidena imao prilike upoznati izbliza kao karakternog čovjeka i ”političkog proroka” koji je mnoge stvari znao unaprijed prepoznati i imenovati pravim imenom. Joe Biden je, recimo, već u travnju 1993. usred Beograda pogledao Miloševiću u oči i rekao mu: ”You are a damned war criminal and you will be judged for it!” Bio sam prisutan i, priznajem skeptičan, kada je Biden 1999. javno izjavio da za godinu dana Milošević više neće vladati Srbijom.
Obama i Biden su bili pobjednički tim, pravi partneri komplementarnog optimuma. Protestant Obama je trebao katolika Bidena, mladi crnac je trebao starijeg bijelca, idealist bez iskustva na područjima ekonomije, nacionalne sigurnosti i međunarodne politike je trebao velemajstora svih tih političkih disciplina. Snažan Bidenov um, oštar jezik, lijepi smiješak i smisao za humor mogli su samo pomoći.
I tako je dvojac Obama-Biden dva puta dobio izbore a uz pomoć društvenih mreža i mobilizaciju mladih. Amerika je po prvi puta izabrala crnačkog predsjednika. Usput: nakon Obamina mandata može se lako dogoditi da Amerika po prvi puta izabere ženu za predsjednicu. Hillary Clinton, vrlo inteligentna i sposobna žena, strateški se izuzetno dobro pozicionira, raste joj popularnost, dok republikanci nemaju prepoznatljivog kandidata u stranci koju su dodatno razjedinili reakcionarni i nerealni ultrakonzervativci, tzv. cajankaši iz The Tea Party, koji zemlju žele vratiti unazad umjesto povesti u budućnost.
Osobno sam kritizirao prerano dodjeljivanje Nobelove nagrade za mir ovom mladom navjestitelju nove vrste politike. To je bila nagrada više za nadu i nadahnuće nego za realna ostvarenja i očekivane rezultate do kojih nije ni moglo doći preko noći. Koliko je Nobel kasnio najuspješnijem američkom post-presidentu Carteru, toliko je preuranio tek devetomjesečnom predsjedniku Obami. Ratovi se nisu mogli završiti preko noći niti zloglasni Guantanamo zatvoriti, kako je Obama predizborno oduševljeno obećavao svim neprijateljima američkih ratova od kojih je Afganistan ipak bio rat iz nužnosti vlastite sigurnosti, a Irak rat po izboru.
Posebno se sjećam Obamina odmjerena inauguracijskog govora u kojem je pokazao da nije demagog niti cinik, nego dostojanstven lider, ozbiljan realist u procjenama kompleksne stvarnosti koja se ne smije simplificirati kada se jednom preuzme odgovornost za vlast. Istovremeno novi je predsjednik demonstrirao sposobnost da mobilizira narod za društvene i gospodarske promjene bez kojih nema mjesta za nadu i optimizam po kojima je postao prepoznatljiv doma i u svijetu.
Tada sam u Bostonu sudjelovao u interdisciplinarnim sveučilišnim konzultacijama na temu ”Što bismo savjetovali novom predsjedniku?” Ne zato što američki predsjednik nema dovoljno savjetnika, već zato što je obveza intelektualaca da javno i kritički promišljaju aktualne realnosti i projiciraju alternativne scenarije budućnosti.
Bez razumijevanja korijena i razloga onoga što se danas događa oko nas mi ne možemo zamišljati a nemamo pravo ni priželjkivati bolje sutra. A sadašnjost je toliko bremenita teško rješivim problemima da se može govoriti ne samo o neizvjesnoj nego čak i ozbiljno ugroženoj budućnosti u svijetu (o tome sam nešto ovdje već pisao prije nekoliko tjedana), a isto ili slično vrijedi i za našu situaciju u Hrvatskoj i u njezinu susjedstvu.
Vrijeme je pokazalo da Obama nije Mesija, da nema nadnaravne moći ”izbavitelja”, iako je ispunjavao neke ključne liderske preduvjete da postane ”novi Mojsije” koji je svoj napaćeni i dezorijentiran narod trebao povesti prema ”Obećanoj zemlji”. Da li je i u kojoj je mjeri uspio?
Upravo u traganju za odgovorima na ta i slična pitanja zanimalo me je što će Obama reći najvišim zakonodavnim tijelima svoje zemlje i milijunima Amerikanaca koji su poput mene tih sat i pol vremena proteklog utorka navečer bili prikovani uz svoje televizore da čuju najvažniji govor godine od predsjednika od kojeg su previše očekivali kada su ga prije šest godina po prvi puta izabrali za čelnika zemlje u krizi, ali i kada su mu prije dvije godine poklonili povjerenje za još jedan četverogodišnji mandat. Prisjetimo se da je raniji demokratski idealist, Jimmy Carter, bio predsjednik samo jedan mandat.
U protekloj godini Obama nije dobro prošao sa svojom vizijom i inicijativama. Zakonodavci su odbili njegove nakane da stavi pod kontrolu lako dostupno oružje zbog kojega moderna Amerika sve više postaje zemljom nasilja. Bojkotirali su i od njega predložene promjene Zakona o imigraciji. Desni i bogatiji dio Amerike, naročito u južnim konzervativnijim državama, frustriran je njegovim zdravstvenim reformama te je protiv njih isforsirano više od 40 glasovanja u Predstavničkom domu američkog Kongresa koji kontroliraju republikanci.
Meni kao Europljaninu izgledaju neuvjerljivo pa čak i smiješno neki od argumenata kojima se optužuje predsjednika da je njegov Obamacare jedan od glavnih krivaca za lošu gospodarsku situaciju.
Odbili su i njegovu ”socijalističku” ideju da se financijski pomogne dugotrajno nezaposlenima. Usput: iako su nam povijesti radikalno različite u suvremenoj (?) Hrvatskoj i u konzervativnoj Americi ”socijalizam” i ”komunizam” spadaju među najgore političke psovke.
Barack Obama je kao vrhunski intelektualac (bio je odličan student prava na Harvardu) skupa s mnogima u sveučilišnim krugovima, u kojima se osobno krećem ovdje u liberalnom Bostonu (sveučilišnom centru svijeta), zabrinut što ”bogatiji postaju sve bogatiji a siromašni sve siromašniji.” Da nije od nas prerano otpisani ali genijalni Karl Marx u nekim analizama kapitalizma ipak bio u pravu?
Stoga Obama često naglašava, kao i u spomenutom prošlotjednom govoru naciji, važnost pravednije porezne politike koja će ojačati sve tanju srednju klasu i izvući što veći broj građana iz od neoliberalnog kapitalizma nametnutog im siromaštva.
Evo njegove izravne retorike: ”Nejednakost se povećala. Mobilnost prema gore se zaustavila… prevelik broj Amerikanaca radi više nego ikad da bi jedva preživio, a kamoli napredovao. I preveliki broj Amerikanaca uopće nema posao.” Sličnosti s Hrvatskom i zemljama u okruženju mogu ali ne moraju biti sasvim slučajne.
U Americi je popularna izreka nastala u jednoj drugoj predizbornoj kampanji – It’s the economy, stupid! Građane posvuda u svijetu ipak najviše zanima gospodarska situacija, jer o njoj ovisi standard života njihovih obitelji. Tome je Obama i posvetio najveći dio svog govora, najavljujući 2014. kao ”godinu velikih akcija jer se mora ojačati srednja klasa, koja više nije ono što je nekada bila, dok onima na vrhu nikada nije bilo bolje.”
Uz nekoliko snažnih apela na jedinstvo nacije kako bi mogli brže napredovati, pohvalio se kako je u vrijeme njegove vladavine otvoreno osam milijuna novih radnih mjesta te kako je nezaposlenost u posljednjih godinu pala za 1,2 posto, iako još uvijek iznosi previsokih 6,7 posto. ”Amerikanci su umorni od svađa i žele mogućnosti za bolji život. Danas 98 posto izvoza čine mala poduzeća i njih treba jačati poreznom politikom i novim zakonima…” I ove bi se Obamine riječi mogle relevantno uputiti hrvatskim zakonodavcima i narodu.
Sada pred (polu)izbore za parlament konzervativne republikance hvata panika jer se gospodarstvo SAD-a ipak postupno i vidljivo oporavlja, što ide u prilog vladajućim demokratima. Treba voditi računa o tome da je Obama upravo ušao u šestu godinu vladanja te da će izbori za novog stanovnika Bijele kuće i najmoćniju osobu na svijetu doći vrlo brzo, a republikanci nemaju pravog kandidata na horizontu, barem ne za sada, koji bi se mogao uspješno suprotstaviti sve popularnijoj gospođi Clinton.
U Americi predizborne kampanje počinju rano jer treba skupiti ogromna sredstva da bi se moglo barem donekle uspješno ući u veoma skupu proceduru (O tome vidi moju kritiku ”Demokracija kao dolarokracija” u knjizi Vrijeme i vječnost: etika, politika, religija).
Drugi mandat ima svoje prednosti, jer se predsjednik više ne mora truditi da se dopadne svima u kalkulacijama o tome kako će proći na sljedećim izborima. To dobro zna, a još bolje sluti, i naš Ivo Josipović, a lekciju je preslabo i prekasno počeo učiti njegov bivši beogradski kolega Tadić. Stoga ne čudi što je Obama upozorio podijeljena zakonodavna tijela da će ako ne budu slijedili njegove inicijative za brze promjene u Americi, koristiti gdje god je to moguće svoje izvrsne ovlasti dekretima. Američki predsjednik naime nije samo fikus jer su njegove ovlasti zapravo i premijerske, te o mnogo čemu može odlučivati samostalno.
Snažno se dojmio i njegov apel za ravnopravnost spolova, jer žena u SAD-u još uvijek zaradi samo 77 centi po dolaru, koji za isti posao zaradi muškarac. ”To je sramota za Ameriku u 2014. godini, jer žene zaslužuju istu zaradu kao i muškarci… jer ja vjerujem da kada su žene uspješne, Amerika je uspješna.” Bravo, Obama! reci će s milijunima Amerikanki i moje tri sposobne i uspješne kćeri.
Najavio je i uskori executive order kojim će dići minimalnu plaću svim državnim uposlenicima za skoro tri dolara po satu (sa 7,25 na 10,10 dolara). Konzervativcima koji bi s Iranom radije ratovali nego pregovarali je vješto zatvorio usta ukazujući na njihova heroja Ronalda Reagana koji je radije pregovarao nego ratovao sa neprijateljski nastrojenim komunističkim Sovjetskim savezom. Američkim je vojnicima (braniteljima) obećao punu podršku, na čemu su mu pljeskali i s lijeve i s desne strane Kongresa. Najavio je da ove godine definitivno zatvara Guantanamo (konačno!) te da će, nakon što je vratio 60 tisuća vojnika iz Afganistana, povući ostatak trupa iz Iraka te time završiti ”najduži rat u povijesti SAD-a.”
Apelirajući na jedinstvo podijeljenog Kongresa i brže donošenje zakona bez kojih nema inozemnih ulaganja, novih radnih mjesta i općeg napretka, Obama je snažno poentirao pred milijunskim gledateljstvom: ”Svi mi dugujemo američkom narodu objašnjenje za što smo a ne samo protiv čega smo” te da se moraju prekinuti bitke oko prošlosti, kako bi se cijela zemlja mogla okrenuti prema budućnosti ako želi (opet) biti jači od europske i kineske konkurencije na svjetskom tržištu ideja i kapitala.
Slušajući pažljivo Obamu i reakcije na njegov govor naciji i ovaj puta se ne mogu oteti snažnom dojmu kako je povremeno patetičan a istovremeno i na neki način simpatičan suvremeni američki patriotizam ipak mnogo uvjerljiviji i impresivniji od naših balkanskih anakronih nacionalizama.
Možda je došlo vrijeme da i mi poslušamo Obamu te se definitivno okrenemo u pravcu budućnosti ”jer drugog puta nema” rekao bi veliki hrvatski teolog dr. fra Tomislav Janko Šagi Bunić u nešto drugačijem ali itekako relevantnom kontekstu.
Prema najnovijim informacijama koje je objavio njemački tjednik Der Spiegel Amerikanci prisluškuju njemačku kancelarku Angelu Merkel još od 2002. godine. To saznanje su, kako tvrde, pronašli u tajnom dokumentu američke Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA) koji su dobili na uvid.
Također se tvrdi da je američki predsjednik Barack Obama najkasnije od 2010. znao da se Angelu Merkel prisluškuje. O tome ga je obavijestio šef NSA Keith Alexander. Jedino nije još jasno jesu li prisluškivali sadržaj njenih razgovora ili su samo gledali s kim kontaktira.
Merkel je 2002. bila šefica CDU-a koji je tada bio u oporbi, a njemački kancelar je bio Gerhard Schroeder. Godine 2003. dala je potporu američkoj invaziji na Irak tvrdeći da je neizbježna, i pritom je žestoko kirtizirala Schroedera koji se tome protivio zbog antiamerikanizma.
Sama je pak kada je 2005. izabrana za njemačku kancelarku uspostavila čvrstu suradnju s Washingtonom. Zalagala se za transatlantsko savezništvo, poslala je njemačku vojsku u Afganistan. Mediji su je zbog takve politike često napadali proglašavajući je američkom poslušnicom.
S obzirom na to, najmanje što je očekivala od Amerikanaca jest da bi prisluškivali i jedan od dva njezina mobitela. Objasnila je da joj jedan mobitel plaća stranka a drugi, sa zaštitom, koristi za poslove vezane uz državu.
Duboko je razočarana i povrijeđena činjenicom da je i ona, kao čvrsta američka saveznica, bila na popisu prisluškivanih. Odmah po tom saznanju nazvala je Baracka Obamu i kazala mu da se saveznici ne prisluškuju.
On joj je, prema izvješću iz Bijele kuće, kazao kako prisluškivanja više neće biti te da bi ga zaustavio da je znao da se to događa. Iz najnovijih dokumenata posredno proizlazi kako je Obama ipak bio prilično upućen u tu operaciju.
SAD u svom veleposlanstvu u Berlinu ima, kako pišu njemački mediji, ilegalnu špijunsku podružnicu iz koje su pratili i komunikacije na području na kojem se nalazi njemačka vlada. Međutim Berlin nije izuzetak. SAD takve podružnice ima u čak 80 zemalja, uključujući i sve druge važnije europske metropole.
Početkom sljedećeg tjedna vodeći njemački obavještajci stižu u Washington. Francuska i Njemačka pak žele, dakako, uz potporu drugih europskih država, sa SAD-om postići sporazum do kraja godine kako bi se uvelo reda u to prisluškivanje. Mediji su naime objavili kako su Amerikanci tijekom samo jednog mjeseca u Francuskoj skinuli čak 70 milijuna telefonskih poziva.
Iz Washingtona su se dosada pravdali kako su glavne mete tog sveobuhvatnog praćenja oni koji podržavaju terorizam. No iz dosada objavljenih podataka razvidno je kako su mete bili i poslovni ljudi, menadžeri vodećih kompanija, te čelni ljudi država.
Pritom nisu špijunali samo svoje protivnike, nego i saveznike. Meta je tako bio i bivši meksički predsjednik, inače proamerički nastrojeni Felipe Calderon. SAD su također stavile pod prismotru i mobitel brazilske predsjednice Dilme Rouself i njenog savjetnika.
U Ujedinjenim narodima Brazil i Njemačka pokušat će progurati rezoluciju o zaštiti privatnosti u elektroničkim komunikacijama. I sami Amerikanci priznaju kako su njihove metode otvorile “brojne izazove” u odnosima s brojnim partnerima.
Međutim pitanje je koliko se u vezi s tim može učiniti. Njemački dnevni list Süddeutsche Zeitung piše u nedjelju kako takvo nepoštovanje Angele Merkel pokazuje kakvo je trenutno stanje transatlantskih odnosa.
U Washingtonu očito ne strahuju da bi takva prisluškivanja nanijela ozbiljniju štetu odnosima s Njemačkom koja, s druge strane, nema načina kako da uzvrati Americi zbog ovog što su činili njihovoj kancelarki.
Takva situacija, kada se malo ohlade glave nakon ovog incidenta, usmjerit će ih na daljnju suradnju, od koje obje države imaju koristi. Na to upućuju i najave da će njemački obavještajci u SAD-u pokušati, osim dobivanja dodatnih informacija o najnovijoj aferi, produbiti suradnju sa svojim američkim kolegama.
Najveći gubitnik u ovoj priči mogao bi ispasti sam Obama. On je na vlast došao kao personifikacija svega suprotnog onome što je bio njegov prethodnik George Bush. Sada se ispostavlja, iako u retorici ima određenih promjena, da je zapravo nastavio njegovim stopama.
Tako je bilo i s prisluškivanjem. Još u lipnju ove godine Obama i Merkel su sjedili zajedno u Berlinu. Fotografija s njihova susreta svjedoči kako Obama strpljivo čeka da Merkel napiše neku poruku ili pregleda e-mail na svom mobitelu.
Obama je pristojno okrenuo glavu na drugu stranu da ne gleda što piše. Merkel tada nije znala da u američkom veleposlanstvu u Berlinu u realnom vremenu znaju kome se obratila i što je napisala. I da je njena privatna komunikacija mogla stići na Obamin stol, ako je to poželio.
