Dva dana nakon osvajanja Davis Cupa, na portalu Novog lista objavili smo jednu zanimljivost: niti jedan tenisač koji je Hrvatsku predstavljao u finalu velikog natjecanja ne plaća porez u Hrvatskoj. Sva četvorica – Marin Čilić, Borna Ćorić, Ivan Dodig i Mate Pavić – prijavljeni su u poreznim oazama, u Monacu, odnosno u Dubaiju (UAE) i Freeportu na Bahamima. [Read more…]
Money, money!
Novac je ljudska tema vjerojatno hiljadama godina. I već je rečeno sve što se može i treba o njemu reći. Jedni ga obožavaju, drugi preziru, treći napominju da je potreban, ali ne smije biti primaran u životu, četvrti osuđuju one koji ga gomilaju preko svojih potreba. Ja mrzim novac kad mi nedostaje, a volim kad ga imam dovoljno. E, a to d o v o l j n o zapravo je pravi problem. [Read more…]
Srljamo poput gusaka u magli
Što bi ljudima iz vrha SDP-a radili novinari i hadezeovski pretendenti na Markov trg i pozicije u vladi da su premijer Zoran Milanović ili ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić na parkiralište neke od zagrebačkih bolnica dovezli mercedes koji košta kao prosječan radnički stan? Krv bi im pili na slamčicu! Mediji bi, nema sumnje, brujali o kvaziljevičarima koji veze nemaju s lijevom idejom, o licemjerima koji u programu imaju radno ovisne građane, a u stvarnosti pogoduju krupnom kapitalu itd., itd., itd…
Referendum o crkvenom porezu
Želite li svoj novac davati Katoličkoj crkvi? Ako želite, odlično: Kaptol dobiva dio vašeg poreza. No, što ako ne želite? Tada ste nemoćni, i vjerojatno sliježete ramenima: nitko vas nije tražio dopuštenje, a država vaše pare svejedno daje nekome kome ne bi smjela.
Novac možete uskratiti samo ako prihvatite kaznu: odbijete li platiti porez – a niste jedan od sramotno zaštićenih utajivača – učas će vas ovršiti. Kad biste se zainatili, tko zna kamo bi to odvelo.
Iz takve je upornosti rođena građanska neposlušnost: polovinom 19. stoljeća, američki moralist Henry David Thoreau odbio je platiti porez, jer nije htio financirati vladin rat protiv Meksika i podržavanje ropstva. Završio je u zatvoru. Istina, samo na jedan dan – ali ne zato što je popustio, nego zato što je netko platio dug.
Neka i Laburisti izvuku figu iz džepa. Znaju da u Saboru nemaju šanse – ali kako je s referendumom? Zašto ne objave prikupljanje potpisa za referendum o promjeni ugovora s Vatikanom? Zašto s ljevice ne pariraju desnome referendumskom tsunamiju?
Do danas se ne zna tko je to točno bio; nagađa se da je veliki filozof Ralph Waldo Emerson. Thoreau je potom napisao ”Građanski neposluh”, esej koji je začeo epohu građanske samosvijesti i nenasilnoga otpora: epohu Gandhija, Luthera Kinga, šezdesetih, srpskih Žena u crnom, hrvatskih prosvjednika protiv deložacija i Tuđmanova bosanskog rata…
Ali to je druga priča. Ako, dakle, ne želite da država vaš novac daje Katoličkoj crkvi, podržat ćete najavu Hrvatskih laburista da najesen Saboru predlože zakon o drukčijem financiranju vjerskih zajednica. Unaprijed, dakako, osuđeno na propast: HDZ je političko krilo Kaptola, a SDP uzmakne čim se biskupi prihvate mikrofona.
Laburisti, pak, imaju svoje razloge: zastupnik Nikola Vuljanić otvoreno priznaje kako im je važno prikazati se strankom ljevice. Svjesni su, dakle, da stvar propada, ali oni će, eto, ispasti hrabri. Sve u svemu – zanimljiva i naizgled prodorna, ali uistinu jalova inicijativa.
A opet, vrijedi pokušati. Osobno, ovaj potpisnik ne želi svoj novac davati Katoličkoj crkvi. Dao bi ga, štajaznam, manjinama, mirotvorcima, humanitarcima, ekolozima, joginima, muzičarima, amaterskom sportu – ali Katoličkoj crkvi ne bi.
Nisu se sjetili, ili strahuju da ne bi dovoljno ljudi potpisalo? A kako znaju da ne bi? Pretpostavljaju li da građani – uključujući i smjerne katolike – ne razumiju da je postojeće financiranje crkve duboko nepošteno, trgovina države i crkve na štetu pojedinca? Stranke ne bi smjele podcjenjivati birače
Nisam, međutim, ni Thoreau – ne želim da me vlastita djeca posjećuju u zatvoru. Građani koji ne žele slavu hapsa zbog vlastitih uvjerenja, moraju pronaći institucionalizirane načine da promijene nepravdu, ideologiju i represiju. U ovome slučaju, dakle, podržati inicijativu laburista.
Ali neka i oni izvuku figu iz džepa. Znaju da u Saboru nemaju šanse – ali kako je s referendumom? Zašto ne objave prikupljanje potpisa za referendum o promjeni ugovora s Vatikanom? Zašto s ljevice ne pariraju desnome referendumskom tsunamiju?
Nisu se sjetili, ili strahuju da ne bi dovoljno ljudi potpisalo? A kako znaju da ne bi? Pretpostavljaju li da građani – uključujući i smjerne katolike – ne razumiju da je postojeće financiranje crkve duboko nepošteno, trgovina države i crkve na štetu pojedinca?
Stranke ne bi smjele podcjenjivati birače. A čak i da ne skupe dovoljno potpisa – pa i stotinjak tisuća nešto znači, zar ne? Skupljajte, dakle, laburisti, potpise – mogli biste vodu pretvoriti u vino.
(Presnosimo s portala Novoga lista).
Poštedite nas dociranja
Prije nekoliko tjedana, u kasne poslijepodnevne sate, baš dok sam se dizao s ručka, privukao mi je pozornost ženski glas koji je dopirao iz televizora: “Čujte, ja sam već u godinama kada moram razmišljati o svojoj budućnosti”. Kako sam i prije navršene pedesete prestao razmišljati o svome futuru, baš me zanimalo koje je dobi dama zaokupljena takvim brigama. Podigao sam pogled i opazio ljupku staricu kojoj čovjek ne bi dao ni devedeset, premda sam se u nastavku priloga imao prilike obavijestiti kako su gospođi ravno 104 godine.
Sve otada ne izlazi mi iz glave taj čarobni vitalizam žene koja je umirovljena valjda još dok je ovom zemljom vladao Khuen Hedervary, a i dalje radosno iščekuje svako novo jutro puna planova za budućnost.
Cijeli svoj radni vijek što ga je provela kao učiteljica glazbe ona je redovito uplaćivala zdravstveno osiguranje. Svaki mjesec s njezine skromne plaće odlazila je pinka u fondovsku škrabicu za, ne daj, bože, ako je napadne kakva bolest, da si može priuštiti liječenje, a da pritom ne dospije na prosjački štap.
Ne želite li tratiti ni vrijeme ni živce koristeći se uslugama beznadno tromog javnog sustava, nema problema, izvolite platiti privatnu ‘‘prečicu”. No onima koji si taj luksuz ne mogu priuštiti u najmanju je ruku drsko prijetiti se plaćanjem takozvane realne cijene usluge
Desetljećima je tako liferovala svoj novac ne primajući ništa zauzvrat, sretna što ne mora pohoditi liječnike. No kako godine, u njezinu slučaju i cijela stoljeća, neumoljivo teku, ona je, eto, dospjela do praga dobi kada mora početi razmišljati o, za sada samo teorijskoj, mogućnosti da će u dogledno vrijeme možda ipak morati pohoditi nekog specijalista.
A taj ‘‘izlet” što ga je 104 godine odgađala bit će uskoro bitno skuplji nego što je bio do sada. Najavljujući nove, značajno više tarife, ministar Rajko Ostojić je, među ostalim, kazao i sljedeće: “Cijena usluge od 40 ili 50 kuna nije realna ako pregled obavlja sveučilišni profesor, internist ili kirurg. Dakle, tražimo realnu cijenu usluga.”
Ta opaska čovjeka mora iznervirati iz barem dva razloga. Prvo stoga što ležerni ministar sustav javnoga zdravstva, stvoren i razvijan našim – ponavljam, našim! – novcem, izjednačava s komercijalnim servisom iza kojega stoji privatni kapital. Realna cijena usluge je iznos koji će vam obračunati u medicinskoj ustanovi koju su utemeljili ljudi s dovoljno poduzetničkoga duha i još više novca.
Ne želite li tratiti ni vrijeme ni živce koristeći se uslugama beznadno tromog javnog sustava, nema problema, izvolite platiti privatnu ‘‘prečicu”. No onima koji si taj luksuz ne mogu priuštiti u najmanju je ruku drsko prijetiti se plaćanjem takozvane realne cijene usluge.
Ostojićeva obrana novoga cjenika još i više nas mora uznemiriti pročitamo li je kao neku vrstu korisnoga naputka za rješavanje financijskih problema i u drugim vladinim resorima.
Ako se sustav zdravstvene zaštite – do jučer svima jednako dostupan javni servis – polako ali sigurno pretvara u neku vrstu klasnoga privilegija, zašto bismo obrazovanje dijelili džabe, jednako gospodi koja ga mogu masno platiti kao i fukarama bez kinte u džepu?!
Zašto, primjerice, i ministar obrazovanja ne bi posegnuo za istom formulom, pa počeo razmišljati o realnoj cijeni usluga školovanja naše djece?! Materinski jezik i matematika ne predaju osobe bez ikakvih kvalifikacija, nego, dapače, visokoobrazovani kadrovi iza kojih, u nekim slučajevima, stoje cijela desetljeća predanoga rada i nagomilano golemo pedagoško iskustvo. Unatoč svemu, usluge što ih oni pružaju našim potomcima mi ne plaćamo ni prebijene lipe. Pa dokle ćemo tako? – mogao bi se upitati Željko Jovanović.
Ako se sustav zdravstvene zaštite – do jučer svima jednako dostupan javni servis – polako ali sigurno pretvara u neku vrstu klasnoga privilegija, zašto bismo obrazovanje dijelili džabe, jednako gospodi koja ga mogu masno platiti kao i fukarama bez kinte u džepu?!
Naša politička vrhuška, bez obzira na njezin nominalni ideološki predznak, rado ponavlja onu mantru kako u kapitalizmu nema besplatnoga ručka. S marljivošću koja zapanjuje oni rade na otkrivanju uvijek novih modela naplate tog sve jadnijeg obroka.
Pritom, međutim, zaboravljaju na činjenicu kako poreze – uz ostalo, ako ne i prije svega – plaćamo upravo zato da bismo si osigurali abonentski status pri javnoj trpezi. Nevoljko pristajemo da nas svakog mjeseca sve više gule, jer znamo da ćemo zauzvrat nešto i dobiti: recimo, pristojno liječenje i solidno obrazovanje.
Ni jedno ni drugo nama ne pada s neba, nego smo izdašno platili puno prije nego što nam je prva usluga uopće pružena. Zato bih najljubaznije preporučio ministrima: ako nas već morate derati novim nametima, jer je državna blagajna beznadno prazna, a vi je ne znate puniti drukčije negoli drenažom naših novčanika, poštedite nas barem grotesknog dociranja kojim bi nam, kao, trebali otvoriti oči.
S otimanjem se nekako i možemo pomiriti, ne morate nam još i vrijeđati zdravu pamet.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Suvlasnici egzistencije
Zarez (dvotjednik za društvena i kulturna zbivanja) od 19. januara objavio je razgovor sa nekadašnjim direktorom zagrebačke tvornice odašiljača RIZ-a Milićem Bijelićem, u kojem jedno pitanje glasi: ”Od Vlade tražite otkup firme po ESOP modelu, kakav imaju Kraš i Uljanik?” Odgovor glasi: ”Sem tih poduzeća u Hrvatskoj tog modela gotovo i nema, jer je praktički teško provesti krađu kada su radnici vlasnici…”
O tome je reč, o radnicima suvlasnicima firmi u kojima rade i šta to znači za budućnost. O tendenciji koja u poslednje vreme dobija zamah te se poslednjih godinu dana sve ubrzanije probija u naprednijem svetu i teži da utiče na odnose u sferi ekonomije.
ESOP sistem kolektivnog vlasništva, pomenut u pitanju novinara, nastao je 1956. godine u Americi za vreme krize zbog uvoza jeftinog čelika iz Azije i propadanja brojnih metalskih kompanija u SAD. Idejni tvorac je Luis Kelso (Louis Kelso), profesor ekonomije i finansijskog prava, koji je pod uticajem tada atraktivnog talasa participacije u samoupravljanju došao na ideju kako angažovati radnike da preuzmu sudbinu, dakle i vlasništvo i rizik, u svoje ruke te izbegnu gubitak posla.
O tome je reč, o radnicima suvlasnicima firmi u kojima rade i šta to znači za budućnost. O tendenciji koja u poslednje vreme dobija zamah te se poslednjih godinu dana sve ubrzanije probija u naprednijem svetu i teži da utiče na odnose u sferi ekonomije
U najkraće, država bi, u kompanijama kojima preti nestajanje, umesto da plaća naknadu za nezaposlene, novac usmerila u beneficiranje kamata na komercijalne kredite za otkup fabrike od strane radnika i oslobodila radnike akcionare dela poreza.
Kelso je vešto lobirao i uspeo da Parlament usvoji potrebne propise, pa je krenulo, ne brzinom tajfuna, ali tako da danas preko 10 miliona Amerikanaca ima status radnika suvlasnika firme.
Skraćenica ESOP je nastala od – Employee Share Owners Plan (Plan za akcionarstvo zaposlenih). Sporost je posledica nezainteresovanosti velikog kapitala, neiskrene naklonosti sindikata (koji postaju bespredmetni u takvim preduzećima) i ideološke odbojnosti vladajućeg modela kapitalizma. Interesa imaju samo radnici i država. Majkl Kiling (Michael Kiling) predsednik asocijacije ESOP, u obraćanju senatskom komitetu (američkog parlamenta) za mali biznis izneo je podatak da 1 dolar uložen u promovisanje radničkog akcionarstva donosi 13 dolara federalnoj kasi na ime povećanja poreskih prihoda.
Od početka je princip državne podrške važio za mala i srednja preduzeća (do 500 zaposlenih), dok su velika uglavnom isključena iz njega. Njima je ponuđena druga forma participacije – favorizovan, ali i ograničen, otkup akcija kompanije u kojoj rade.
Kelso je zajedno sa filozofom Mortimerom Adlerom pokušao da ujedini ideje A. Smita (A. Smith), K. Marksa (K. Marx) i J. M. Kejnza (J. M. Keynes) u knjizi ”Kapitalistički manifest” koji su njih dvojica napisali 1958. godine. Sledeća njihova knjiga je ”Novi kapitalizam”, a obe su proglasili ”alatkama za demokratizaciju kapitala, privatnog vlasništva i tržišne ekonomije”. To je idejna osnova iz koje je izraslo bezbroj ESOP varijanti širom sveta.
U najkraće, država bi, u kompanijama kojima preti nestajanje, umesto da plaća naknadu za nezaposlene novac usmerila u beneficiranje kamata na komercijalne kredite za otkup fabrike od strane radnika i oslobodila radnike akcionare dela poreza
”Evropska zgrada samouprave” bazira se na sledećim stubovima: bazni model – zaposleni uzimaju kredit da bi kupili preduzeće pred likvidacijom; prošireni – zaposleni kupuju akcije kompanije u kojoj već rade; participacija – učešće zaposlenih u upravljanju kompanijom bez obzira da li poseduju akcije i konačno finansijska participacija – u kojoj zaposleni učestvuju u podeli profita kompanije kao varijabilnom delu godišnjeg zbira plata, – neka vrsta nagrađivanja po učinku. ESOP je trajno postao socijalni ventil koji smanjuje nezadovoljstvo radnika koji su mu pristupili, upućenih da se ponašaju i kao vlasnici.
Britanska pravna agencija Burges Salmon svoje usluge zainteresovanim radnicima nudi pod parafraziranom proleterskom parolom: ”Vi nemate šta da izgubite osim neizvesnosti” (u originalu ”osim okova”). Britanija je, uz Francusku, vodeća zemljana u Evropi u potpori radničkom osamostaljivanju.
Prvog januara 2014. u Britaniji su stupili na snagu propisi kojima se udvostručuju poreske olakšice za vlasnike akcija sopstvenog preduzeća. Poslednjih godina u Britaniji su zaposleni/akcionari stekli kontrolni udeo u većini malih i srednjih preduzeća i prve udele u visoko kotirajućim kompanijama. Međutim, odlukom Vlade poreske olakšice u velikim kompanijama će sada biti ukinute.
Povlastice, gde postoje, su generalno sledeće: zaposleni ne može uložiti u akcije (uplata u ratama) manje od 2.000 funti, maksimalni neoporezovani deo je do 80.000 funti posle kojega kupovina podleže poreskim opterećenjima kao i svaka kupovina akcija na berzi. Za povlašćene akcije nema poreza na kapitalnu dobit (capital gain). Te akcije ne terete se (u izdacima kompanija) doprinosima za penziono i zdravstveno osiguranje. Tek kada vlasnik želi da proda akcije, na njih plaća poreske i ostale obaveze. Postoji poseban HMRC vodič koji detaljno objašnjava pravila.
Britanska pravna agencija Burges Salmon svoje usluge zainteresovanim radnicima nudi pod parafraziranom proleterskom parolom: ”Vi nemate šta da izgubite osim neizvesnosti” (u originalu ”osim okova”). Britanija je, uz Francusku, vodeća zemljana u Evropi u potpori radničkom osamostaljivanju
Prošle godine je uveden Employee Ownership Index (EOI) kao poseban instrument praćenja tih kompanija na berzi. U Francuskoj je participacija dominantan način učešća zaposlenih u upravljanju preduzećima. Predstavlja njihovo pisustvo u upravnim odborima (direktorijum i supervizorski bord) kompanija. Pokrivenost je čak 51 odsto kompanija; u 36 odsto kompanija postoje radnički saveti, a u 29 odsto kompanija radnici imaju svoje predstavnike u kompanijinim izvršnim organima.
Evropska federacija EFES (European Federation of Employee Share-owners) u svom biltenu navodi da u EU postoji 10 miliona radnika koji imaju vlasnička i upravljačka prava u preduzećima u kojima rade, da ih je najviše u Nemačkoj, Austriji i Sloveniji i to dvostruko više od evropskog proseka (36 odsto).
Kako se da zapaziti, razumni Slovenci nisu zajedno ”sa prljavom vodom izbacili i bebu” – samoupravljanje, nego ga prilagodili novonastalim uslovima. Istina, kriza slovenačke ekonomije, kako se u vestima kaže, teško pogađa učešće zaposlenih u upravljanju i vlasništvu preduzeća, jer mnogi pritisnuti siromašenjem prodaju svoje akcije.
Na samom kraju spiska zemalja je Italija sa nula procenata. Međutim, negativan zaključak bi bio preuranjen budući da u Italiji postoji duga i jaka tradicija poreski favorizovanih kooperativa (zadruga) kojih ima čak oko 30.000, i to ne samo u poljoprivredi, nego u skoro svim delatnostima, a naročito u sektoru usluga. A danas predstojeću privatizaciju pošte u Italiji zaposleni uslovljavaju primenom nemačkog modela delimičnog akcionarstva zaposlenih – inače sledi otpor.
Nije baš lako otrgnuti se od žalopojki nad onim što smo mi imali. U hrvatskim Novostima (novine srpske manjine) od 10. januara Milan Gavrović, jedan od najboljih ekonomskih novinara na našem govornom području, navodi primer Tvornice duhana Rovinj, u kojoj je samoupravna privatizacija provedena na korektan način i gde su ”doslovno svi zaposleni u međuvremenu postali milijunaši”, dok je istovremeno Tvornica duhana u Zagrebu mahinacijama ”pretvorena u prah i pepeo”
Septembra prošle godine Evropska komisija donela je Akcioni plan kojim želi da ”ohrabri akcionarstvo zaposlenih (ESO) širom Evrope”. Tokom krize došlo je do pada tendencije akcionarstva zaposlenih radnika i rasta udela rukovodećih struktura u vlasništvu kompanija. Posledica je da je prosečna kapitalizacija svakog od 8.845 vrhunskih menadžera u EU u 2012. godini iznosila 9,1 milion evra, dok je prosečna kapitalizacija zaposlenog akcionara (a takvih je 9.600.000) samo 11.500 evra.
U protekloj godini tendencija se naglo promenila pod uticajem povećanja poreskih stimulacija za akcionare i postepenog oporavka privrede, tako da je zabeležen rast od 32 odsto, pa kapital koji poseduju zaposleni/akcionari u EU iznosi 266 milijardi evra (9,5 BDP Srbije), što je ipak samo 2,99 odsto od ukupnog kapitala na tržištu, ali je u jednoj godini procentualno dostignut nivo iz vremena pre krize.
Nije baš lako otrgnuti se od žalopojki nad onim što smo mi imali. U hrvatskim Novostima (novine srpske manjine) od 10. januara Milan Gavrović, jedan od najboljih ekonomskih novinara na našem govornom području, navodi primer Tvornice duhana Rovinj, u kojoj je samoupravna privatizacija provedena na korektan način i gde su ”doslovno svi zaposleni u međuvremenu postali milijunaši”, dok je istovremeno Tvornica duhana u Zagrebu mahinacijama ”pretvorena u prah i pepeo”.
Haos danas više nije zbir slučajnosti, nego vešto plasirana vojno-ekonomska doktrina. Karakteristično je da kako se više ide ka centru dominacije tvrdog socijalizma, tako ideja da radnici mogu upravljati preduzećima postaje sve manje privlačna, čak i danas. Slovenija je u poštovanju prava zaposlenih među najboljima, Hrvatska koliko za uzorak, a Srbija nema primera ni za evidenciju. Šta više, prezire se svako pominjanje učešća zaposlenih u upravljanju, iako je razdoblje oktroisanog samoupravljanja bilo jedno od najuspešnijih u srpskoj ekonomskoj istoriji.
Proces širenja demokratizacije vlasništva i upravljanja u Evropskoj uniji na žalost nije našao odjeka u predlozima novih zakona u Srbiji. Teško je verovati da su autori bili neupućeni. Očito su prevagnula drugačija shvatanja koja se ne zasnivaju na skladu funkcionisanja ekonomije i društva, nego na palijativnom uklanjanju uzroka zaostajanja.
U vreme slovenačkog ekonomskog zlatnog doba ekonomista Jože Mencinger je u jednom intervjuu rekao da svi dobro znaju koliko je kritikovao samoupravljanje. Naknadno vidi da je bila pogrešna primena, a ne princip, jer su posle promena preduzeća u kojima su radnici vlasnici najvećim delom u samom vrhu po proizvodnji i izvozu
Daju i takvi postupci rezultate, ali kako im i odrednica kaže – na kratak rok. Radničko akcionarstvo nije više ideološko pitanje, nego stvar racionalnog ponašanja društva. Samoupravljanje, koje je bilo samo početna faza procesa ekonomske demokratije, koje se, po onom Marfijevom zakonu da se do pravog rešenja dolazi tek pošto se isprobaju sva pogrešna, moglo se unapređivati za šta su postojali vrlo konkretni predlozi u doba Ante Markovića.
No, razumnije je pogledati šta nude današnji modeli. Nude da zaposleni preuzmu u svoje ruke sudbinu (vlasništvo), zajedno sa rizikom koji privatno vlasništvo nosi, da na vrednosti akcija koje poseduju vide koliko njihov rad vredi i da shodno tome ne optužuju više vladu, političare, bilo kog drugog bar za ono što sopstvenim angažovanjem nisu postigli. Akumuliranjem, rastom vrednosti akcija oni stiču materijalnu sigurnost i za starost bez bojazni da će živeti od bedne penzije.
Evo jednog primera: nemačka kompanija Continetal odlučila je da 2005. godine zatvori svoju fabriku guma u Meksiku. Posle 1.141 dana štrajka, odnosno blokade firme od strane radnika, nemačka kompanija je pristala da radnicima proda fabriku. Uz bezbroj muka i teškog snalaženja nova firma Tradoc postala je najproduktivnija, finansijski najstabilnija, izvozno najaktivnija i po platama i dividendama radnika na prvom mestu u gumarskoj industriji Meksika.
U vreme slovenačkog ekonomskog zlatnog doba ekonomista Jože Mencinger je u jednom intervjuu rekao da svi dobro znaju koliko je kritikovao samoupravljanje. Naknadno vidi da je bila pogrešna primena, a ne princip, jer su posle promena preduzeća u kojima su radnici vlasnici najvećim delom u samom vrhu po proizvodnji i izvozu. Odbacimo li predrasude, videćemo da je u pitanju racionalno rešenje mnogih gorućih problema. Sa nekoliko strana sam već čuo da ”kod nas radnici ne bi to hteli”.
Niko to ne zna dok se takva mogućnost ne ponudi. Ono što smo imali sa vaučerima običan je hohštapleraj da bi se samo neki domogli svega vrednog u ovoj zemlji. Poučan je slučaj Jugoremedije, u kojoj ni posle jedne i po decenije maltretiranja i dobijenih procesa radnici nemaju izgleda da ikada postanu ravnopravni sa nasilnicima. To donekle objašnjava nezainteresovanost vlasti, jer podsetimo se citata sa početka: ”Tamo gde su radnici vlasnici teško je provesti krađu”.
Ovo je tekst iz februarskog izdanja koje će se na kioscima naći sredinom tog meseca
(Prenosimo sa beogradskog portala biznis & finansije)
Obama tada i sada
Sveučilišne i ine međunarodne obveze su me prije tjedan dana opet dovele u SAD. Stigao sam pravovremeno da odslušam najvažniji govor godine: Izvješće i viziju predsjednika SAD-a o stanju nacije. Živo me zanimalo kako će i što će sve manje popularni i trenutno ranjivi Barack Obama, inače poznat po svojoj sjajnoj retorici i optimističnoj viziji budućnosti, sada reći narodu a da se ne ponavlja ispraznim frazama i idealizmom bez utemeljenja.
Što obećati narodu koji je duboko zabrinut za budućnost iako postoje neki pokazatelji da je zemlja na dobrom putu oporavka i izlaska iz duboke recesije i svestranog očaja koji mu je konzervativni prethodnik George Bush mlađi ostavio u nasljeđe? Najnovija istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je svaki treći Amerikanac (33 posto) ”pesimistično zabrinut”, a dodatnih 26 posto ”nesigurno i s puno pitanja” o tome kako će Obama za tri godine završiti svoj drugi mandat. Mnoga obećanja koja je dao pri prvom izboru, ali i drugom, nisu do sada ispunjena.
Podsjetimo se: Obamin izbor za predsjednika najmoćnije zemlje na svijetu i useljenje crnačke obitelji u Bijelu kuću bilo je pravo političko čudo. Amerika je poslije katastrofične osmogodišnje vladavine konzervativnih republikanaca bila otvorena i spremna za najradikalnije promjene. Narodu je bilo dosta gospodarskog nereda, pretjeranih zaduživanja i načina na koji su Bush i njegovi pohlepni neokoni zamalo uništili ekonomiju najbogatije zemlje na svijetu. Pred sam kraj Bushovog drugog mandata doneseni su po kratkom postupku zakoni kojima je konzervativni predsjednik na ”socijalistički” način spašavao američki kapitalizam ogromnim upumpavanjima državnog novca u propadajuće privatne biznise i neodgovorne banke.
Što obećati narodu koji je duboko zabrinut za budućnost iako postoje neki pokazatelji da je zemlja na dobrom putu oporavka i izlaska iz duboke recesije i svestranog očaja koji mu je konzervativni prethodnik George Bush mlađi ostavio u nasljeđe? Najnovija istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je svaki treći Amerikanac (33 posto) ”pesimistično zabrinut”, a dodatnih 26 posto ”nesigurno i s puno pitanja”
Amerikanci su usred sveopćeg nereda i očaja počeli čeznuti i tragati za barem nekom svijetlom točkom nade i izlaska iz domaće krize i međunarodne izolacije. Ipak, nitko nije očekivao da svijetla točka bude tamnopute kože u zemlji u kojoj je crnački lider za građansku ravnopravnost ne baš tako davno mučki ubijen. Na začuđujući način i od ni odkuda odjednom se na javnoj sceni pojavio slabo poznati, tek novopečeni senator iz Chicaga čiji su optimistični govori nade i sposobnost za promjene slušani kao pjesma s refrenom ”We can do it!”
Počeli su mu vjerovati ne samo Amerikanci nego je ovaj nadahnuti navjestitelj nade (klasična definicija: vjera okrenuta prema budućnosti!) preko noći postao planetarno popularan i prihvaćen kao prvi globalni predsjednik. Za njega je ”glasovalo” čak 80 posto Nijemaca, da ne govorimo o ostatku svijeta, koji je zbog američke arogancije i nekritične primjene pretjerane vojne sile i tamo gdje nije bilo prijetnji, ali je bilo nafte, počeo mrziti Busha i njegove ključne ministre pa time i čitav SAD.
Barack Husein Obama, čovjek izuzetne karizme, natprosječne inteligencije, metodičke strogoće, suverene smirenosti i zdravog samopouzdanja, pojavio se i u američkoj kao i svjetskoj javnosti percipiran kao kombinacija mladog Johna F. Kennedyja i Martina Luthera Kinga. Umjesto skupih i nepotrebnih ratova najavljivao je mir, umjesto bombardiranja pravih i(li) izmišljenih neprijatelja – pregovore, a na domaćoj fronti zaustavljanje nezaposlenosti i obnovu povjerenja građana u njihov na više mjesta ozbiljno napukli političko-gospodarski sustav.
Osim liderskih sposobnosti glasače je impresioniralo Obamino osobno i političko poštenje. Za njim se nisu vukle nikakve afere niti skandali. Ništa skriveno što bi njegovi konzervativni oponenti, rasni neprijatelji i Clintonovi uporni istraživači mogli iskopati i medijski plasirati u žestokoj predizbornoj kampanji najprije unutar demokratske stranke za nominaciju (protiv Hillary Clinton), a zatim i u izravnom nadmetanju protiv vjetnamskog narodnog heroja, republikanskog senatora Johna McCaina.
Na začuđujući način i od ni odkuda odjednom se na javnoj sceni pojavio slabo poznati, tek novopečeni senator iz Chicaga čiji su optimistični govori nade i sposobnost za promjene slušani kao pjesma s refrenom ”We can do it!”
Vizionar Obama, nositelj nade za promjene je ipak bio u velikom minusu protiv mnogo starijeg i iskusnijeg McCaina. Objektivni analitičari i ne uvijek dobrohotni kritičari su u medijima neprekidno naglašavali Obamin nedostatak iskustva na područjima ekonomije, nacionalne sigurnosti i međunarodne politike. Obama je i na ta pitanja našao učinkovit odgovor kada je za potpredsjedničkog kandidata izabrao 66-godišnjeg političkog veterana i svestrano iskusnog senatora Josepha Bidena.
Osobno sam u trenutku tog imenovanja povjerovao da bi Obama mogao pobijediti jer sam Bidena imao prilike upoznati izbliza kao karakternog čovjeka i ”političkog proroka” koji je mnoge stvari znao unaprijed prepoznati i imenovati pravim imenom. Joe Biden je, recimo, već u travnju 1993. usred Beograda pogledao Miloševiću u oči i rekao mu: ”You are a damned war criminal and you will be judged for it!” Bio sam prisutan i, priznajem skeptičan, kada je Biden 1999. javno izjavio da za godinu dana Milošević više neće vladati Srbijom.
Obama i Biden su bili pobjednički tim, pravi partneri komplementarnog optimuma. Protestant Obama je trebao katolika Bidena, mladi crnac je trebao starijeg bijelca, idealist bez iskustva na područjima ekonomije, nacionalne sigurnosti i međunarodne politike je trebao velemajstora svih tih političkih disciplina. Snažan Bidenov um, oštar jezik, lijepi smiješak i smisao za humor mogli su samo pomoći.
Barack Husein Obama, čovjek izuzetne karizme, natprosječne inteligencije, metodičke strogoće, suverene smirenosti i zdravog samopouzdanja, pojavio se i u američkoj kao i svjetskoj javnosti percipiran kao kombinacija mladog Johna F. Kennedyja i Martina Luthera Kinga
I tako je dvojac Obama-Biden dva puta dobio izbore a uz pomoć društvenih mreža i mobilizaciju mladih. Amerika je po prvi puta izabrala crnačkog predsjednika. Usput: nakon Obamina mandata može se lako dogoditi da Amerika po prvi puta izabere ženu za predsjednicu. Hillary Clinton, vrlo inteligentna i sposobna žena, strateški se izuzetno dobro pozicionira, raste joj popularnost, dok republikanci nemaju prepoznatljivog kandidata u stranci koju su dodatno razjedinili reakcionarni i nerealni ultrakonzervativci, tzv. cajankaši iz The Tea Party, koji zemlju žele vratiti unazad umjesto povesti u budućnost.
Osobno sam kritizirao prerano dodjeljivanje Nobelove nagrade za mir ovom mladom navjestitelju nove vrste politike. To je bila nagrada više za nadu i nadahnuće nego za realna ostvarenja i očekivane rezultate do kojih nije ni moglo doći preko noći. Koliko je Nobel kasnio najuspješnijem američkom post-presidentu Carteru, toliko je preuranio tek devetomjesečnom predsjedniku Obami. Ratovi se nisu mogli završiti preko noći niti zloglasni Guantanamo zatvoriti, kako je Obama predizborno oduševljeno obećavao svim neprijateljima američkih ratova od kojih je Afganistan ipak bio rat iz nužnosti vlastite sigurnosti, a Irak rat po izboru.
Posebno se sjećam Obamina odmjerena inauguracijskog govora u kojem je pokazao da nije demagog niti cinik, nego dostojanstven lider, ozbiljan realist u procjenama kompleksne stvarnosti koja se ne smije simplificirati kada se jednom preuzme odgovornost za vlast. Istovremeno novi je predsjednik demonstrirao sposobnost da mobilizira narod za društvene i gospodarske promjene bez kojih nema mjesta za nadu i optimizam po kojima je postao prepoznatljiv doma i u svijetu.
Tada sam u Bostonu sudjelovao u interdisciplinarnim sveučilišnim konzultacijama na temu ”Što bismo savjetovali novom predsjedniku?” Ne zato što američki predsjednik nema dovoljno savjetnika, već zato što je obveza intelektualaca da javno i kritički promišljaju aktualne realnosti i projiciraju alternativne scenarije budućnosti.
Obama i Biden su bili pobjednički tim, pravi partneri komplementarnog optimuma. Protestant Obama je trebao katolika Bidena, mladi crnac je trebao starijeg bijelca, idealist bez iskustva na područjima ekonomije, nacionalne sigurnosti i međunarodne politike je trebao velemajstora svih tih političkih disciplina
Bez razumijevanja korijena i razloga onoga što se danas događa oko nas mi ne možemo zamišljati a nemamo pravo ni priželjkivati bolje sutra. A sadašnjost je toliko bremenita teško rješivim problemima da se može govoriti ne samo o neizvjesnoj nego čak i ozbiljno ugroženoj budućnosti u svijetu (o tome sam nešto ovdje već pisao prije nekoliko tjedana), a isto ili slično vrijedi i za našu situaciju u Hrvatskoj i u njezinu susjedstvu.
Vrijeme je pokazalo da Obama nije Mesija, da nema nadnaravne moći ”izbavitelja”, iako je ispunjavao neke ključne liderske preduvjete da postane ”novi Mojsije” koji je svoj napaćeni i dezorijentiran narod trebao povesti prema ”Obećanoj zemlji”. Da li je i u kojoj je mjeri uspio?
Upravo u traganju za odgovorima na ta i slična pitanja zanimalo me je što će Obama reći najvišim zakonodavnim tijelima svoje zemlje i milijunima Amerikanaca koji su poput mene tih sat i pol vremena proteklog utorka navečer bili prikovani uz svoje televizore da čuju najvažniji govor godine od predsjednika od kojeg su previše očekivali kada su ga prije šest godina po prvi puta izabrali za čelnika zemlje u krizi, ali i kada su mu prije dvije godine poklonili povjerenje za još jedan četverogodišnji mandat. Prisjetimo se da je raniji demokratski idealist, Jimmy Carter, bio predsjednik samo jedan mandat.
U protekloj godini Obama nije dobro prošao sa svojom vizijom i inicijativama. Zakonodavci su odbili njegove nakane da stavi pod kontrolu lako dostupno oružje zbog kojega moderna Amerika sve više postaje zemljom nasilja. Bojkotirali su i od njega predložene promjene Zakona o imigraciji. Desni i bogatiji dio Amerike, naročito u južnim konzervativnijim državama, frustriran je njegovim zdravstvenim reformama te je protiv njih isforsirano više od 40 glasovanja u Predstavničkom domu američkog Kongresa koji kontroliraju republikanci.
Vrijeme je pokazalo da Obama nije Mesija, da nema nadnaravne moći ”izbavitelja”, iako je ispunjavao neke ključne liderske preduvjete da postane ”novi Mojsije” koji je svoj napaćeni i dezorijentiran narod trebao povesti prema ”Obećanoj zemlji”. Da li je i u kojoj je mjeri uspio?
Meni kao Europljaninu izgledaju neuvjerljivo pa čak i smiješno neki od argumenata kojima se optužuje predsjednika da je njegov Obamacare jedan od glavnih krivaca za lošu gospodarsku situaciju.
Odbili su i njegovu ”socijalističku” ideju da se financijski pomogne dugotrajno nezaposlenima. Usput: iako su nam povijesti radikalno različite u suvremenoj (?) Hrvatskoj i u konzervativnoj Americi ”socijalizam” i ”komunizam” spadaju među najgore političke psovke.
Barack Obama je kao vrhunski intelektualac (bio je odličan student prava na Harvardu) skupa s mnogima u sveučilišnim krugovima, u kojima se osobno krećem ovdje u liberalnom Bostonu (sveučilišnom centru svijeta), zabrinut što ”bogatiji postaju sve bogatiji a siromašni sve siromašniji.” Da nije od nas prerano otpisani ali genijalni Karl Marx u nekim analizama kapitalizma ipak bio u pravu?
Stoga Obama često naglašava, kao i u spomenutom prošlotjednom govoru naciji, važnost pravednije porezne politike koja će ojačati sve tanju srednju klasu i izvući što veći broj građana iz od neoliberalnog kapitalizma nametnutog im siromaštva.
Evo njegove izravne retorike: ”Nejednakost se povećala. Mobilnost prema gore se zaustavila… prevelik broj Amerikanaca radi više nego ikad da bi jedva preživio, a kamoli napredovao. I preveliki broj Amerikanaca uopće nema posao.” Sličnosti s Hrvatskom i zemljama u okruženju mogu ali ne moraju biti sasvim slučajne.
Meni kao Europljaninu izgledaju neuvjerljivo pa čak i smiješno neki od argumenata kojima se optužuje predsjednika da je njegov Obamacare jedan od glavnih krivaca za lošu gospodarsku situaciju. Odbili su i njegovu ”socijalističku” ideju da se financijski pomogne dugotrajno nezaposlenima
U Americi je popularna izreka nastala u jednoj drugoj predizbornoj kampanji – It’s the economy, stupid! Građane posvuda u svijetu ipak najviše zanima gospodarska situacija, jer o njoj ovisi standard života njihovih obitelji. Tome je Obama i posvetio najveći dio svog govora, najavljujući 2014. kao ”godinu velikih akcija jer se mora ojačati srednja klasa, koja više nije ono što je nekada bila, dok onima na vrhu nikada nije bilo bolje.”
Uz nekoliko snažnih apela na jedinstvo nacije kako bi mogli brže napredovati, pohvalio se kako je u vrijeme njegove vladavine otvoreno osam milijuna novih radnih mjesta te kako je nezaposlenost u posljednjih godinu pala za 1,2 posto, iako još uvijek iznosi previsokih 6,7 posto. ”Amerikanci su umorni od svađa i žele mogućnosti za bolji život. Danas 98 posto izvoza čine mala poduzeća i njih treba jačati poreznom politikom i novim zakonima…” I ove bi se Obamine riječi mogle relevantno uputiti hrvatskim zakonodavcima i narodu.
Sada pred (polu)izbore za parlament konzervativne republikance hvata panika jer se gospodarstvo SAD-a ipak postupno i vidljivo oporavlja, što ide u prilog vladajućim demokratima. Treba voditi računa o tome da je Obama upravo ušao u šestu godinu vladanja te da će izbori za novog stanovnika Bijele kuće i najmoćniju osobu na svijetu doći vrlo brzo, a republikanci nemaju pravog kandidata na horizontu, barem ne za sada, koji bi se mogao uspješno suprotstaviti sve popularnijoj gospođi Clinton.
U Americi predizborne kampanje počinju rano jer treba skupiti ogromna sredstva da bi se moglo barem donekle uspješno ući u veoma skupu proceduru (O tome vidi moju kritiku ”Demokracija kao dolarokracija” u knjizi Vrijeme i vječnost: etika, politika, religija).
Slušajući pažljivo Obamu i reakcije na njegov govor naciji i ovaj puta se ne mogu oteti snažnom dojmu kako je povremeno patetičan a istovremeno i na neki način simpatičan suvremeni američki patriotizam ipak mnogo uvjerljiviji i impresivniji od naših balkanskih anakronih nacionalizama
Drugi mandat ima svoje prednosti, jer se predsjednik više ne mora truditi da se dopadne svima u kalkulacijama o tome kako će proći na sljedećim izborima. To dobro zna, a još bolje sluti, i naš Ivo Josipović, a lekciju je preslabo i prekasno počeo učiti njegov bivši beogradski kolega Tadić. Stoga ne čudi što je Obama upozorio podijeljena zakonodavna tijela da će ako ne budu slijedili njegove inicijative za brze promjene u Americi, koristiti gdje god je to moguće svoje izvrsne ovlasti dekretima. Američki predsjednik naime nije samo fikus jer su njegove ovlasti zapravo i premijerske, te o mnogo čemu može odlučivati samostalno.
Snažno se dojmio i njegov apel za ravnopravnost spolova, jer žena u SAD-u još uvijek zaradi samo 77 centi po dolaru, koji za isti posao zaradi muškarac. ”To je sramota za Ameriku u 2014. godini, jer žene zaslužuju istu zaradu kao i muškarci… jer ja vjerujem da kada su žene uspješne, Amerika je uspješna.” Bravo, Obama! reci će s milijunima Amerikanki i moje tri sposobne i uspješne kćeri.
Najavio je i uskori executive order kojim će dići minimalnu plaću svim državnim uposlenicima za skoro tri dolara po satu (sa 7,25 na 10,10 dolara). Konzervativcima koji bi s Iranom radije ratovali nego pregovarali je vješto zatvorio usta ukazujući na njihova heroja Ronalda Reagana koji je radije pregovarao nego ratovao sa neprijateljski nastrojenim komunističkim Sovjetskim savezom. Američkim je vojnicima (braniteljima) obećao punu podršku, na čemu su mu pljeskali i s lijeve i s desne strane Kongresa. Najavio je da ove godine definitivno zatvara Guantanamo (konačno!) te da će, nakon što je vratio 60 tisuća vojnika iz Afganistana, povući ostatak trupa iz Iraka te time završiti ”najduži rat u povijesti SAD-a.”
Apelirajući na jedinstvo podijeljenog Kongresa i brže donošenje zakona bez kojih nema inozemnih ulaganja, novih radnih mjesta i općeg napretka, Obama je snažno poentirao pred milijunskim gledateljstvom: ”Svi mi dugujemo američkom narodu objašnjenje za što smo a ne samo protiv čega smo” te da se moraju prekinuti bitke oko prošlosti, kako bi se cijela zemlja mogla okrenuti prema budućnosti ako želi (opet) biti jači od europske i kineske konkurencije na svjetskom tržištu ideja i kapitala.
Slušajući pažljivo Obamu i reakcije na njegov govor naciji i ovaj puta se ne mogu oteti snažnom dojmu kako je povremeno patetičan a istovremeno i na neki način simpatičan suvremeni američki patriotizam ipak mnogo uvjerljiviji i impresivniji od naših balkanskih anakronih nacionalizama.
Možda je došlo vrijeme da i mi poslušamo Obamu te se definitivno okrenemo u pravcu budućnosti ”jer drugog puta nema” rekao bi veliki hrvatski teolog dr. fra Tomislav Janko Šagi Bunić u nešto drugačijem ali itekako relevantnom kontekstu.
Dobar potez Vlade kojoj građani – ne trebaju
Nema više troškova za ”šumski zrak” ili ”mokru vodu”, odnosno raznih naknada za Hrvatske vode i Hrvatske šume koje su osjetno opterećivale poslovanje malih i srednjih poduzetnika u ovoj zemlji. Najavio je to ministar financija Slavko Linić prije tri, četiri dana odgovarajući na pitanja građana preko društvenih mreža, Twittera i Facebooka.
Kako doznajemo u Ministarstvu financija, do kraja ove godine u povijest bi moglo otići 14 parafiskalnih nameta, odnosno od pet ministarstava očekuje se da pripreme prijedloge izmjena zakona na temelju kojih se plaćaju te naknade. Tim rezanjem gospodarstvenici bi ukupno trebali uštedjeti oko 380 milijuna kuna na godišnjoj razini, a procjenjuje se da bi se najviše moglo zagrabiti upravo ondje gdje se najviše i ubire: u Hrvatskim šumama i Hrvatskim vodama.
Zajedno bi mogli izgubiti čak 238 milijuna kuna. Smanjuju se naknade nekim regulatornim agencijama iz resora Ministarstva prometa, dok se iz Ministarstva obrta očekuje prijedlog o smanjenju naknada “težak” više od 50 milijuna kuna.
Neslužbeno se može čuti kako bi u prvome krugu plaćanja tih nameta mogli biti oslobođeni mali i srednji poduzetnici, dok bi oni veći, posebno iz financijskoga sektora (kao što su, na primjer, banke), mogli još neko vrijeme ostati obveznici plaćanja
Neslužbeno se može čuti kako bi u prvome krugu plaćanja tih nameta mogli biti oslobođeni mali i srednji poduzetnici, dok bi oni veći, posebno iz financijskoga sektora (kao što su, na primjer, banke), mogli još neko vrijeme ostati obveznici plaćanja. Problem je, naime, što dio tih naknada odlazi za financiranje sustava koji bez jasno definiranih izvora sredstava ne bi mogli funkcionirati. A u ovom trenutku nema mogućnosti da se za njih osigura novac iz proračuna ili na koji drugi način.
Samo dan prije nego što je Linić u chatu s građanima najavio to rezanje, glavni ravnatelj HUP-a Davor Majetić kazao je za autograf.hr kako je upravo problem parafiskalnih nameta, odnosno činjenica da se nakon prvoga rezanja tih troškova prije nešto više od godinu dana od svega valjda odustalo, razlog što su poduzetnici danas vrlo oprezni kada je riječ o novim investicijama. Kada je riječ o parafiskalnim nametima čini se da poslodavci – a isti je slučaj i sa sindikatima kada je riječ o novom zakonu o radu – nisu Vladi dovoljno dobar sugovornik. Jer da jesu, ono što planira učiniti prvo bi njima najavila i s njima raspravljala o tome što će te promjene donijeti. Dakle, ministru odmah jedinica za vladanje (odnosno za način prezentiranja tako važne mjere), ali svakako prolazna ocjena – za namjeru.
Podsjetimo, rezanje parafiskalnih nameta bila je jedna od prvih mjera kojom se željelo rasteretiti gospodarstvo, a ova vlada je o tome govorila i uoči izbora, prije dolaska na vlast, jer parafiskalni nameti poduzetnike muče već dulje od desetljeća i smatraju ih glavnom preprekom za razvoj i investicije. Lani je napravljen i registar tih naknada, u kojem je pobrojeno 570 različitih nameta, a neki od njih, primjerice spomenička renta, u međuvremenu su i ukinuti. U Ministarstvu financija napominju kako je nakon prve faze ukidanja nameta ostalo njih još 239, na temelju kojih se godišnje prikupi 5,91 milijarda kuna, a neki nameti, koje sada namjeravaju ukinuti, u prvoj fazi bili su osjetno smanjeni.
Čvrsto Vladino stajalište o tom i sličnim pitanjima poduzetnicima je iznimno važno ako od njih očekujemo da ulože novac i otvore radna mjesta, a igre s tim i sličnim mjerama kao da baba djeda povlači za rep kako bi iščupali repu doista nema nikakva smisla
O kolikom je pomaku nabolje riječ, možda najbolje govore podaci Hrvatske udruge poslodavaca: u vrijeme kada su na snazi bili svi nameti, iz džepova poduzetnika i građana svake se godine u proračun slijevalo – više od 12 milijardi kuna.
Kreće, dakle, još jedno rasterećenje gospodarstva koje bi zasigurno trebalo dati rezultate. Da ono nije uslijedilo ovako kasno (čak pet godina nakon što smo osjetili prvi udar velike gospodarske krize), vrlo je moguće da bi prva faza, u kojoj je Vlada gotovo prepolovila taj teret, pa onda i ovogodišnje rezanje, u kojem bi se trošak trebao dodatno smanjiti, dali veće rezultate. No u ovom trenutku teško je očekivati da će to biti jači zamašnjak pozitivnim kretanjima, barem dok se ne riješe brojni drugi negativni trendovi na tržištu. Primjerice stalne promjene u poreznom sustavu, zbog kojih oni koji se bave investicijama ne mogu planirati poslovanje ni šest mjeseci unaprijed.
Zoran Milanović, koji je nakon dugotrajne mudre šutnje o gospodarstvu u srijedu u Saboru branio proračun za 2014. i fiskalne projekcije za 2015. i 2016. godinu, trebao bi ipak preuzeti nešto ozbiljniju ulogu. Na tragu one koju je odigrao upravo u srijedu odagnavši svojim odgovorom mogućnost da dogodine dobijemo porez na imovinu.
Čvrsto Vladino stajalište o tom i sličnim pitanjima poduzetnicima je iznimno važno ako od njih očekujemo da ulože novac i otvore radna mjesta, a igre s tim i sličnim mjerama kao da baba djeda povlači za rep kako bi iščupali repu doista nema nikakva smisla. Kao ni to da gospodarstvenici informacije o novom rezanju parafiskalnih nameta doznaju na Facebooku.
Ovoj bi vladi, čini se, bilo puno lakše kada mi ne bismo bili stvarni i kada bi jednim potezom miša mogla odigrati dvostruki ili trostruki candy crush, ali to jednostavno nije tako.
Ne porezu na nekretnine, ali prošao bi porez na imovinu
Ma koliko se činilo smiješnim što HNS, stranka koja je uoči parlamentarnih izbora imala samo pet posto potpore birača u anketama, danas kreira gospodarsku politiku, na kraju nije loše što postoji takav korektiv. Naime, MMF-ovu procjenu da će hrvatski BDP ove godine pasti 0,6 % (što je u okvirima projekcija domaćih stručnjaka, ali prilična korekcija za MMF s obzirom na to da je u prognozama u travnju još stajala procjena o padu od ”samo” 0,2 %) pratile su i preporuke, u sklopu kojih se ističe ona u uvođenju poreza na nekretnine.
Riječ je o porezu u koji ministar financija Slavko Linić polaže velike nade: više je puta u zadnje vrijeme ponovio da se bez njega neće smanjiti deficit i nećemo izaći iz krize, no čini se da HNS čvrsto ostaje pri svome stavu da takav porez nije prihvatljiv.
”Nije nama u HNS-u MMF dao stav o porezu na nekretnine pa da ćemo sada nakon stava MMF-a o tome i mi odmah svoje mišljenje usklađivati s njegovim. Ako se obistine prognoze MMF-a o gospodarskom rastu u Hrvatskoj iduće godine, tada možemo početi razmišljati o uvođenju poreza na imovinu. Ne, dakle, porezu na nekretnine”, odgovorio je na to ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak u utorak u Sisku, gdje je otvorio pet novoizgrađenih spremnika nafte na JANAF-ovu terminalu u Sisku. Takva je ograda od poreza na nekretnine vrlo važna i upućuje na to da bi HNS mogao usmjeriti Vladinu politiku u dobrom smjeru, prema većem oporezivanju imućnijih građana, a ne uvođenju poreza na sve jednako.
Sve dosadašnje računice upućivale su na to da ministar financija Slavko Linić traži načine da porezom na nekretnine golemi državni deficit ”rasporedi” na leđa građana tako što bi oporezivao već i višak stambenih kvadrata, ili već i vikendicu koja nije iskorištena tako da je u najmu. Činjenica je da prema nedavno objavljenim podatcima iz popisa stanovništva iz 2011. godine oko 89 % građana živi u stanovima koji su u njihovu vlasništvu, odnosno suvlasništvu. Popis je pokazao da imamo oko 420 000 privremeno nenastanjenih stanova, a od toga je oko 70 000 napuštenih! Posjedujemo i 242 000 kuća za odmor, odnosno vikendica te oko 60 000 stanova za iznajmljivanje turistima, što jasno upućuje na to da je riječ o velikoj bazi iz koje se može ”ubrati” znatan porez. No činjenica je, isto tako, da je velik broj tih nekretnina zapravo nasljedstvo koje se s godinama sve teže održava te da mnogi vlasnici nekretnina danas nemaju posao, ili ne zarađuju dovoljno da bi mogli plaćati veću stopu poreza u odnosu prema sadašnjoj, što bi dovelo do rasprodaje imovine u vrijeme kada je cijena nekretnina nikakva. Zapravo do još većeg siromašenja građana. Istodobno porez na nekretnine kakav se najavljivao ne bi znatnije okrznuo one ”bogate” koji su kupovali i u stambeni prostor prenamjenjivali dvorce ili su gomilali nekretnine, koje su prijavili za iznajmljivanje ili kao lovačke kuće, a zapravo su privatna imanja.
Sličan problem uvodio se nedavno i u Sloveniji, nakon trogodišnje rasprave, u sklopu koje je procijenjena vrijednost nekretnina u vlasništvu građana. Ondje je, međutim, porez uveden bez mnogo rasprave i oklijevanja zato što je slovenska vlada već u startu zacrtala drugačiji cilj od hrvatske: prije svega oporezivati imućne. Tako je od ove godine uveden porez na imovinu, ali ga plaćaju samo bogati.
Naime, procjene su pokazale da manje od 1000 slovenskih građana ima u vlasništvu gotovo 45 000 nekretnina. Krizni porez nametnut je onima čija vrijednost nekretnina prelazi milijun eura. Porezna je stopa za vlasnike nekretnina koje vrijede do 2 milijuna eura 0,5 %, a za vrjednije od toga 1 %. Iznimka su samo one nekretnine na slovenskom području koje služe za najam, odnosno u poslovne svrhe, kao industrijski pogoni, stoga je na ”udaru” poreznika samo luksuz. Zakon se, naravno, ne odnosi na imovinu koju slovenski građani imaju u inozemstvu pa je tako od njega izuzeto oko 100 000 slovenskih vikendica ili kuća za odmor u Hrvatskoj.
U Hrvatskoj takav model još nije razmatran, no ako je suditi po najavama iz HNS-a, čini se da bi se daljnja rasprava mogla razvijati upravo u tom smjeru, što će biti prilična promjena u odnosu prema intencijama ministra Linića da teret krize više podnose prosječni građani.
Honorari i plaće porezno izjednačeni, ne i u ovrhama!
Izmjenama Zakona o porezu na dohodak Ministarstvo financija planira u poreznom smislu izjednačiti honorarce koji rade na temelju ugovora o djelu ili imaju samostalnu djelatnost sa zaposlenima koji primaju plaću te za sve honorarce jednako uvesti obvezu podnošenja godišnje prijave poreza na dohodak. Do sada se porez na isplate preko ugovora o djelu plaćao paušalno, po stopi od 25 %, i oni koji su primali honorare od samo jednog isplatitelja u jednome mjesecu nisu morali podnositi poreznu prijavu.
Prema novim propisima, od 1. siječnja 2014. predujam poreza na dohodak plaćao bi se i na honorare po ugovoru o djelu po istim stopama koje se sada primjenjuju na dohodak od nesamostalnog rada (odnosno plaće) – na svote do 3600 kuna po stopi od 12 %, na svote od 3600 do 10 800 kuna po stopi od 25 % i na sve svote iznad toga po stopi od 40 %. Cilj je da se tako potpuno izjednači rad, bez obzira na to kakvim je ugovorom on ”pokriven”, odnosno da poslodavcima više ne bude u poreznom smislu isplativo angažirati radnike samo honorarno, ili pak na manju plaću a da im ostatak plaćaju preko honorara.
Ubuduće će svi oni koji primaju plaću i uz nju honorar morati podnositi poreznu prijavu bez obzira na to što primaju isplate samo od jednog isplatitelja u jednome mjesecu.
Teško je procijeniti hoće li porezni obveznici zbog toga u konačnici biti oštećeni ili postoji kategorija koja bi mogla imati koristi. Naši sugovornici među poreznim savjetnicima kažu kako sve ovisi o ukupnim prihodima na koje se plaća porez. Tako bi oni koji žive samo od honorara i imaju mjesečni honorar od 5000 kuna bruto, na primjer, mogli proći bolje. Do sada su, naime, plaćali paušalni porez od 1250 kuna plus 225 kuna prireza (računali smo prirez za obveznika iz Zagreba po stopi od 18 %). Toliko im poslodavac po sadašnjim propisima usteže od honorara. Ubuduće bi plaćali porez po stopi od 12 % do 3600 kuna te onaj po stopi od 25 % na ostatak do 5000, što je s prirezom oko 920 kuna. S druge strane, oni s mjesečnim honorarima iznad 10 800 kuna mogli bi platiti više poreza. Kad je riječ o onima kojima se honorari pribrajaju plaći, sve ovisi od slučaja do slučaja: o broju uzdržavanih članova obitelji, visini plaće i honorara, a i o tome je li osoba primila sve plaće tijekom godine.
Iako se ovime honorarni rad u poreznom smislu potpuno izjednačuje s radnim odnosom, još nažalost nema nikakvih naznaka da bi se honorari mogli izjednačiti s plaćom kad su posrijedi ovrhe. Trenutačno, naime, prihodi od samostalne djelatnosti ili ugovora o djelu nisu uvršteni u prihode od kojih je zaštićena jedna trećina kad primatelju honorara sjedne ovrha.
U praksi pri provedbi ovrhe to znači da su oni koji žive samo od honorara ostajali bez cjelokupnih prihoda i prava da im poslodavac dio honorara uplati na poseban, zaštićeni račun koji se otvara preko Fine. S druge strane, ovrha nad plaćom provodi se tako da su zaštićene dvije trećine prosječne plaće na državnoj razini, pri čemu u nekim slučajevima ta svota može biti manja, odnosno – ako je riječ o minimalcu – i veća.
U Ministarstvu financija pitanja o toj temi u ponedjeljak nisu htjeli komentirati, doznali smo tek da zasad nitko ne radi na izmjenama kojima bi se honorarci i u tom smislu izjednačili sa zaposlenima. Fina, nažalost, objavljuje tek ukupni podatak o broju ovrših postupaka nad građanima, ne i kategorije dohotka koji primaju, pa tako znamo tek da je krajem rujna u blokadi bilo 271 884 građana.
Prema podatcima Središnjeg registra osiguranika (Regos), tzv. drugi dohodak (odnosno prihode na temelju ugovora o djelu) od siječnja do rujna ove godine ukupno je primio 174 341 primatelj, što je otprilike za petinu više nego lani u isto vrijeme. Od toga ih je 28,7 % bilo nezaposleno, odnosno honorari su im jedini prihod. Prosječna osnovica na koju su se računali porezi i doprinosi bila je 6.168,93 kn, što je 15,1 % manje od prosjeka u istom razdoblju prošle godine (7.265,79 kn).