Bio je početak zimskog semestra negdje potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Lijepo listopadsko prijepodne, dušu dalo za šetnju Zagrebom, a ne sjedenje u skučenim predavaonicama Fakulteta političkih znanosti u Lepušićevoj 6, tada slijepoj uličici u blizini stare zagrebačke uljare iz koje je dopirao gust i zasićen zrak od kojega se teško disalo. [Read more…]
Kolinda Papi o Međugorju?
Najavljeni odlazak hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u službeni posjet papi Frani 22. svibnja nije nikakvo iznenađenje.
Dosad još u Hrvatskoj nije bilo ni predsjednika Republike ni predsjednika Vlade koji nije otišao potvrditi svoj unutrašnji i međunarodni ugled posjetom vladajućem papi, [Read more…]
Stidim se ove Hrvatske
Prošlo je četvrt stoljeća od takozvanog osamostaljenja. Znatno je to u povijesti nove države, a pogotovo je to dugačko u životu čovjeka, odnosno generacije. Prije dva i pol desetljeća krenulo je ovo društvo slijediti velikog vođu. Ne velike ideje, već “Velikog vođu”, povjesničara, člana znanstvene akademije, oficira JNA, partizana i, jasno, velikog komunista. [Read more…]
Pomirenje u regiji je izazov
(Govor njemačkog predsjednika Joachima Gaucka pred hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, Berlin, 17. Ožujka 2015).
Dobro došli u dvorac Bellevue!
Lijepo je što ste, u tako kratkom roku nakon preuzimanja dužnosti, došli k nama u Njemačku. Hvala Vam na ukazanom znaku povjerenja i prijateljstva. Veseli me što se danas upoznajemo te što na taj način možemo nastaviti tradiciju bliskog dijaloga između naših dviju država. [Read more…]
Jebu nam kevu nezahvalnu
Ključno mjesto svake rasprave na tu temu ono je famozno pitanje, majka svih pitanja: gdje si bio devedeset prve? Ono implicira da sugovornik, pička koja iz bilo kojeg od svih pogrešnih razloga – jer svaki je, shvatili ste, pogrešan – devedeset prve nije bila u uniformi, što dalje znači da svoj bijedni, ušljivi život duguje isključivo onome tko je devedeset prve uzeo oružje i stao na branik njegove slobode. [Read more…]
Politika i moral u Hrvatskoj
(Opaska uredništva: zbog tehničkih razloga i puta našega kolumniste u inozemstvo ovoga tjedna objavljujemo jedan vrlo važan govor koji je na temu ”Politika i moral u tranzicijskoj Hrvatskoj”, odnosa morala i politike, održao kao Predsjednik Republike Hrvatske u Vatikanu 10. listopada 2013.). [Read more…]
Dopizditi i dokurčiti
Negdje pri dnu lijevoga stupca na 46. stranici ”Rječnika šatrovačkog govora” što ga je sačinio Tomislav Sabljak, a 1981. godine u biblioteci ”Globus” objavili ljubljanski i zagrebački nakladnici ČGP Delo i OOUR Globus – izdavačka djelatnost, smjestio se glagol ”dopizditi” s pripadajućim tumačenjem ”dozlogrditi, dozlojaditi”. U istom stupcu, nešto poviše spomenutoga glagola, nalazi se i glagol ”dokurčiti” s dvojakim značenjem – ”dokučiti (nešto); dozlojaditi”.
Negdje pri dnu lijevoga stupca na 46. stranici ”Rječnika šatrovačkog govora” što ga je sačinio Tomislav Sabljak, a 1981. godine u biblioteci ”Globus” objavili ljubljanski i zagrebački nakladnici ČGP Delo i OOUR Globus – izdavačka djelatnost, smjestio se glagol ”dopizditi” s pripadajućim tumačenjem ”dozlogrditi, dozlojaditi”. U istom stupcu, nešto poviše spomenutoga glagola, nalazi se i glagol ”dokurčiti” s dvojakim značenjem – ”dokučiti (nešto); dozlojaditi”
Rečeni su glagoli dobili svoje zasluženo mjesto i u ”Hrvatskom enciklopedijskom rječniku” što su ga priredili prof. dr. Vladimir Anić, prof. dr. Ranko Matasović, prof. dr. Ivo Pranjković, dr. Dunja Brozović Rončević, prof. dr. Ivo Goldstein, Slavko Goldstein, mr. Ljiljana Jojić i Ljiljana Cikota, a 2003. godine objavio zagrebački Novi Liber: ”dopizditi (komu, čemu) svrš. (prez. -im, pril. pr. -ivši, prid. rad. dopizdio) žarg. vulg. dodijati (dopizdilo mu je)” i ”dokurčiti (komu) svrš. (prez. dokurčim, pril. pr. -ivši, prid. rad. dokurčio) žarg. vulg. popeti se na glavu komu; dodijati, smučiti se, dosaditi”.
Ukoliko barem jedan od ova dva glagola iskazuje kako na vas utječe svakodnevno nametanje priče o odnosu Franje Tuđmana prema Josipu Brozu Titu, vrijeme je da odustanete od čitanja ovoga teksta prije no što u njemu bude citirana izjava akademika Ivana Aralice novinaru Večernjeg lista: ”Tuđmanov odnos prema Titu bio je uvijek negativan.” I prije no što budete zamoljeni da tu izjavu zapamtite u cijelosti, s posebnim naglaskom na riječ ”uvijek”.
A kad već niste odustali, budite tako ljubazni da spomenute glagole iz hrvatskoga šatrovačkog i enciklopedijskog vokabulara ne koristite ni kada pročitate nastavak akademikova glagoljanja:
”Samo neupućen čovjek može misliti da je Tuđman pozitivno mislio o Titu. Tuđmanov stav prema Titu najbolje se vidi u njegovim dnevničkim zapisima. Mnogi Tuđmanovi ”tumači” uopće nisu pročitali ono što je napisao.
Tamo bi našli da je Tuđman najviše zamjerao Titu što je vodeći narodnooslobodilačku borbu iznevjerio težnje Hrvata. Tuđman je smatrao da je morao izvući veću samostalnost za Hrvatsku nego što je bila jugoslavenska federacija.
Da bi sačuvao svoj položaj na razini Jugoslavije, Tito je izdao vitalne interese hrvatskog naroda. Zato je danas smiješno govoriti da je Tuđman imao pozitivno mišljenje o Titu.”
Ne posežite za tim zlosretnim glagolima ni kada pročitate akademikov odgovor na novinarsko pitanje da li bi Tuđman uklonio Titovu bistu s Pantovčaka: ”Ma apsolutno. On ni o čemu nije govorio nego o tome kada će ga izbaciti van”
Ne posežite za tim zlosretnim glagolima ni kada pročitate akademikov odgovor na novinarsko pitanje da li bi Tuđman uklonio Titovu bistu s Pantovčaka: ”Ma apsolutno. On ni o čemu nije govorio nego o tome kada će ga izbaciti van.”
Sada, molim vas, primite najdublju ispriku što ću akademikove tvrdnje o ”uvijek negativnom odnosu Tuđmana prema Titu” potkrijepiti navodima iz tako nepouzdanih izvora kao što su knjige samoga Franje Tuđmana. U jednoj od njih, objavljenoj pod naslovom ”Stvaranje socijalističke Jugoslavije” (Naprijed, Zagreb, 1960.), na 33. stranici stoji:
”U ličnosti Josipa Broza Tita narodi Jugoslavije našli su takvog općejugoslavenskog vođu, u kome su bile sublimirane sve nacionalne i revolucionarne težnje, sve pozitivne tradicije i progresivne revolucionarne društveno-političke tendencije, koji je u potpunosti shvaćao interese Jugoslavije kao cjeline i svakog njenog naroda posebice…”.
Treba li nastavljati s tom Titu netitrajućom kobasičetinom od rečenice ili možemo na sljedeću, nešto jezgrovitiju: ”Jednom riječju, narodi Jugoslavije, u tom najsudbonosnijem času svoje historije imali su takva općenarodnog vođu i velikog čovjeka, kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i historije uopće.”
U predgovoru monografiji ”Tito u Hrvatskoj 1945-1961” (Epoha, Zagreb, 1962.) neustrašivi i intelektualno nepotkupljivi Franjo Tuđman piše ono što se akademici u današnjoj Hrvatskoj boje i pročitati:
”Svojom politikom, koja je u nuklearnoj mori jedini putokaz prevladavanja blokovskog bespuća i daljeg društvenog progresa, Tito je dosljedni internacionalist i veliki humanist, pravi čovjek socijalizma i onog suvremenog svijeta koji lomi sve konzervativne okove na putu u neobretene društvene i nove kozmičke prostore.
Pustimo da to kaže sam Franjo Tuđman: ”Ovo izdanje predstavlja ne samo svjedočanstvo o neprekidnom živom dodiru druga Tita s našom Narodnom republikom već i o nama samima”
Jedna od osnovnih a vjerojatno i najsadržajnijih značajki Titove ličnosti kao partijskog i općenarodnog vođe i tribuna, političara i državnika jest ljepota sklada njegovih riječi i djela.”
A kako bi i posljednjem akademiku bilo jasno u kolikoj se mjeri s tom ljepotom uskladio autor predgovora, pustimo da to kaže sam Franjo Tuđman: ”Ovo izdanje predstavlja ne samo svjedočanstvo o neprekidnom živom dodiru druga Tita s našom Narodnom republikom već i o nama samima.”
Dalo bi se navesti još nebrojeno sličnih, iskrenih i ubojitih riječi kojima je Tuđman nedvosmisleno iskazivao svoj ”uvijek negativni odnos prema Titu”, ali je vrijeme da se zaustavimo. Prije nego što nam doglagole i Tuđmanov Tito i Titov Tuđman.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Razotkrivanje primitivizma
Nema važnih londonskih novina koje ovih dana nisu posvetile dužnu pažnju koncertu Ive Pogorelića održanom 24. veljače u Royal Festival Hallu. Times, Guardian, Daily Telegraph, Independent, Evening Standard, Financial Times i čitav niz specijaliziranih internetskih portala i blogova, svi su te večeri bili u Royal Festival Hallu. [Read more…]
Kolindina lakrdija
Kako sad – nije znala? Tko je znao? Tko je trebao znati? Kome je bilo povjereno da zna? Jer netko je znao, netko je sastavio popis uzvanika, netko ga je odobrio i poslao pozivnice i tako napunio Markov trg pri inauguraciji.
Povjerljivi izvor blizak predsjednici rekao je kako predsjednica Grabar Kitarović nije provjerila listu gostiju pozvanih na inauguraciju. Tek, tražila je da na popisu bude njena obitelj i nekoliko prijatelja iz NATO-a. O ostalima nije vodila računa.
Svi oni, koji sa svojim optužnicama i presudama predstavljaju sve ono što ova država deklarativno ne bi trebala podnositi, činili su lakrdiju od inauguracije. Ali su istodobno predstavljali Hrvatsku koja je Kolindi Grabar Kitarović donijela pobjedu i ponudila joj lentu. Ona predstavlja njihovu predsjednicu, a to je pokazala i time što ih se nije odrekla
To ima smisla i sasvim je budalasto. Ima smisla jer naravno da predsjednica neće određivati baš svako ime i osobu koju želi vidjeti na inauguraciji, ali je i jeftino da se na ovakav način trudi distancirati od Velimira Bujanca, Milana Bandića, Josipa Klemma, Tomislava Horvatinčića.
Prvi je osuđen zbog dilanja kokaina, drugi je optužen zbog korupcije, Klemm je priznao da je utajio porez od države, a Tomislavu Horvatinčiću se dugo već sudi jer je gliserom ubio dvoje talijanskih turista.
Ah, da, bio je i Tomislav Merčep. Njemu ova država koju predstavlja predsjednica Grabar Kitarović sudi zbog ratnih zločina. To bi značilo da ga ova država ne želi na slobodi, da postoje ubijeni ljudi, ali i svi ostali zbog kojih ga je država spremna strpati u zatvor na dugi niz godina.
Takve se osobe ne pojavljuju slučajno na velikim državnim svečanostima.
Naravno, svi oni, koji sa svojim optužnicama i presudama predstavljaju sve ono što ova država deklarativno ne bi trebala podnositi, činili su lakrdiju od inauguracije. Ali su istodobno predstavljali Hrvatsku koja je Kolindi Grabar Kitarović donijela pobjedu i ponudila joj lentu. Ona predstavlja njihovu predsjednicu, a to je pokazala i time što ih se nije odrekla.
Bilo je to istodobno nepristojno prema svima koji bi htjeli živjeti u poštenoj zemlji, gdje će se društveni ugled stjecati znanjem, radom i poštenjem, kvalitetama i koji bi htjeli da predsjednica bude osoba koja će štititi te vrijednosti.
Zato je budalasto, iako i beskrajno jeftino, praviti se da ih predsjednica Grabar Kitarović nije htjela na inauguraciji. Netko tko je imao moć odlučivati u njeno ime ih je pozvao, a to je isto kao da ih je sama pozvala, svakog ponaosob.
Njima je mahala, njima se osmjehivala i prvenstveno njima, na trgu, govorila o tome kako ona zamišlja Hrvatsku. I što god ona govorila, njima je njihova pozicija poručivala, ovdje ste sigurni, ovdje vas pravda neće dostići, ovdje vam zakon ništa ne može
Jer, koga vraga su se tamo slikali svojim mobitelima, zgražali javnost, ako ih se predsjednica sada, nakon inauguracije, odriče, šalje poruke javnosti da nije imala veze s uzvanicima.
Što da oni rade sa svojim fotkama, kome da ih pokažu, kako da se hvale ako su bili nepoželjni?
Naravno da je imala veze s njihovim pojavljivanjem. Bili su njeni gosti, svojim su prisustvom veličali svečanost priređenu njoj u čast.
Njima je mahala, njima se osmjehivala i prvenstveno njima, na trgu, govorila o tome kako ona zamišlja Hrvatsku. I što god ona govorila, njima je njihova pozicija poručivala, ovdje ste sigurni, ovdje vas pravda neće dostići, ovdje vam zakon ništa ne može.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
U provincijalnom zapećku
Hrvatska se raspinje između malih socijalnih olakšica i velikih političkih sukoba. Plaće su za neke donekle porasle, nekim najsiromašnijima oprošteni su dugovi, prenapuhani švicarski franak zastao je pred državnim zidom, dok su čak i neke najuglednije svjetske financijske institucije izrazile vjeru u hrvatski blag oporavak.
Kao da se nešto i pokrenulo, pa se čini da zloćudni oporbeni šamari o potpunoj gospodarskoj nemoći ipak neće biti dostatni i za konačno preuzimanje vlasti. Umorna ljevica odjednom je otkrila i neke izborne socijalne odgovornosti, a zahuktala desnica barem trenutačno zastala u osvetničkom prisvajanju prošlosti.
Pravo na samoorganiziranje, javni prosvjed, polemiku ili kritiku ne smije uništiti, već ojačati državu. Da bude bolja nego što je bila, a ne slabija nego što treba biti. U velikim gradovima nitko ne pali logorsku vatru po pločnicima ili najavljuje ideološke čistke nakon punih četvrt stoljeća. Bez slobode se ne može, ali sloboda ne smije gaziti strojnim korakom, dok počasna topovska paljba nikoga neće učiniti većim nego što to sam ikada može biti
Kao da je i hrvatska vlast nakon izbora u Grčkoj shvatila da ni ova država ne može preživjeti u znaku okamenjenog političkog elitizma, a budući izbori u Engleskoj i Španjolskoj nude sve izazovnija pitanja. Prvi bi htjeli pobjeći iz EU-a, drugi već sada prolaze mnoge grčke muke. U nizu najmoćnijih i najbogatijih zemalja nezaustavljivo bujaju ekstremne stranke koje bi tako rado sklapale željezne brakove između nacionalizma i socijalizma, u čemu se ljevica sve više ukopava u vlastite granice, a nacionalizam nudi dobrobit samo onim svojim strogo posvećenim patriotskim grupama.
U toj općoj krizi vrijednosti neki tvrde da se Europa već raspala kao Europa, barem kada se radi o mitološkim svevremenskim vrijednostima, dok svjetskom scenom vladaju novi križarski ratovi (ISIL), obnovljeni sukobi velesila (Rusija, SAD, Ukrajina) i haraju obnovljene epidemije (ebola). Tek su između Kube i SAD zapuhali neki topliji vjetrovi, pa su poslovično oprezni proroci postali još oprezniji negoli inače.
Zapad se nada da će ova zamršena ukrajinska priča uništiti Putina, Putin je uvjeren da je konačno zaustavio novi feudalizam (EU, a osobito NATO), Kina, koja pokazuje sve više dodatnih pomorskih snova, još je uvijek sigurna da će zadržati mjesto druge gospodarske sile svijeta, dok novi europski čelnici počinju otvarati sve bankarske trezore, kako bi potakli barem nekakav dodatni razvoj, kada već nisu uspjeli obuzdati ni vlastite, a niti ni sredozemne provincijalne rasipnike.
U ovom trenutku sukoba, zapleta i preokreta, samo SAD ide nezaustavljivo naprijed, od rasta dolara, do pada nezaposlenosti, od nadmoćne kontrole oružja, do futurističke tehnološke diktature. Washington je konačno dočekao (ili iznudio) prigodu da postojano gazi i omalovažava Putina, bez obzira na to što uvezene američke gospodarske sankcije, gotovo podjednako osiromašuju i razvijenu Europu.
Ruska su prisezanja ojačala ionako uspješnu Poljsku, Skandinavija se još jače svrstala uz preplašene, a uglavnom uspješne baltičke zemlje, dok se čini da će samo oni mali, Finska, Danska, Estonija, bez obzira na prodore ekstremnih stranaka i u njihovim granicama, zadržati zavidni gospodarski rast i geopolitičku stabilnost.
Neki su već izgubili dio zapovjedne odgovornosti (Njemačka), neki su našli prirodne regionalne zaštitnike, neki (Hrvatska i Srbija) tek traže ratne krivce za vlastite političke i gospodarske neuspjehe.
Hrvatska još kleči u kutu za demokratske, gospodarske i političke početnike, u kojem se još vitla partizanskim kapama i međuratnim huškanjem, na rubu budućnosti, a u ponoru socijalnih raskola, pa ove male porezne, dužničke i komunalne olakšice, ne govore o promjeni svjetonazora, već se prvenstveno shvaćaju kao predizborni trikovi u zemlji u kojoj svi propovijedaju o pravnoj i uspješnoj državi, a samo prizivaju kaos u ime višestruko probavljenih predvodničkih veličina
Ova je Europa šarenija nego ikad, a svijet složeniji nego što je bio još prije desetak godina. I u svijetu, ali i u Europi, neki su mali postali veliki, a neki veliki postaju sve manjima. Francuskoj prijete vrlo ozbiljna iskušenja, a neke zemlje poput Irske, koje su već dva puta spašavali od bankarskog bankrota, sada predvode u predviđanjima gospodarskog rasta (4,6 posto).
U tim globalnim prognozama, 800 izuzetno obaviještenih znanstvenika i stručnjaka Svjetskog ekonomskog foruma, u svom redovnom izvješću o globalnim očekivanjima do 2025. godine, nagoviješta vrlo burno, krvavo pa čak i katastrofično izvješće. Tih presudnih deset godina obilježit će brojni lokalni i regionalni ratovi, propast nekih novih i starih država (često se spominje BiH i Kosovo), harat će pogubne vremenske promjene, opća nezaposlenost, neishranjenost i širenje pustinja (voda će biti dragocjenija od nafte).
Svijet se pretvorio u globalnu pozornicu sve gorih i gorih izazova, od kojih se bježi na dva podjednako pogrešna načina. Na jednoj strani javljaju se sve brojnije stranke, grupe ili udruge koje traže spas u samoizolaciji, zatvaranju granica, etničkoj čistoći i zaštićenom gospodarstvu, a s druge strane sve više i više nevladinih, revolucionarnih i fantazmagoričnih civilnih i vojnih grupa, poput crvotočine nagrizaju posljednje ostatke klasične državne moći i ovlasti.
Između demokracije i anarhije, pobune i promjene, novih ideja i starog crnila, gotovo više i nema vlasti koja može kontrolirati opću i globalnu, ali i košmarnu razmjenu informacija, tehnologija, epidemija, imigranata, transnacionalnih terorističkih organizacija, oružja i prljavog novca. Mnogi su premrežili svijet, a zatim potonuli u njegovim suprotnostima.
U Washingtonu polako shvaćaju da arapskom svijetu ne mogu nametnuti sve zapadne vrijednosti dok se vjerski sukobi pretvaraju u nova teritorijalna prekrajanja, a bezbrojni borci za ljudska prava prvo donose zakone, a tek onda preispituju prostore autohtonih sloboda, svemoćni moderni mediji i tehnologije, promiču svijet bez granica, ali uporno robuju pohlepi svojih ostrašćenih vlasnika.
U tim previranjima Hrvatska još kleči u kutu za demokratske, gospodarske i političke početnike, u kojem se još vitla partizanskim kapama i međuratnim huškanjem, na rubu budućnosti, a u ponoru socijalnih raskola, pa ove male porezne, dužničke i komunalne olakšice, ne govore o promjeni svjetonazora, već se prvenstveno shvaćaju kao predizborni trikovi u zemlji u kojoj svi propovijedaju o pravnoj i uspješnoj državi, a samo prizivaju kaos u ime višestruko probavljenih predvodničkih veličina.
Vlast mora dokazati brigu za opću dobrobit, a zakoni moraju jednako vrijediti za sve građane, bez obzira na prošle zasluge. Baš kao ni ljubav, kolektivno uvažavanje, ne može se propisati nikakvim ustavnim ukrasima, tako se ni prošlost ne može okriviti za sve nesporazume s budućnošću. To su one stvari o kojima se uporno šuti, a koje se u borbi za neku drugu Hrvatsku, nipošto ne mogu riješiti samo balkanskim ”dvobojem predvodnika”, ili još jednim iznuđivanjem glasova za buduće saborske olakšice
Ova se Vlada prekasno sjetila kada se treba vratiti predizbornim obećanjima, ova oporba još živi u pretpolitičkim pećinama, bez obzira na to što pitanje socijalne ravnoteže u cijelom svijetu postaje društveno, a ne ideološko pitanje, dok pravo na samoorganiziranje, javni prosvjed, polemiku ili kritiku ne smije uništavati, već ojačati državu. Da bude bolja nego što je bila, a ne i slabija nego što treba biti. U velikim gradovima nitko ne pali logorsku vatru po pločnicima ili najavljuje ideološke čistke nakon punih četvrt stoljeća. Bez slobode se ne može, ali sloboda ne smije gaziti strojnim korakom, dok počasna topovska paljba nikoga neće učiniti većim nego što to sam ikada može biti.
Vlast mora dokazati brigu za opću dobrobit, a zakoni moraju jednako vrijediti za sve građane, bez obzira na prošle zasluge. Baš kao ni ljubav, kolektivno uvažavanje, ne može se propisati nikakvim ustavnim ukrasima, tako se ni prošlost ne može okriviti za sve nesporazume s budućnošću. To su one stvari o kojima se uporno šuti, a koje se u borbi za neku drugu Hrvatsku, nipošto ne mogu riješiti samo balkanskim ”dvobojem predvodnika”, ili još jednim iznuđivanjem glasova za buduće saborske olakšice.
Hrvatska se ponovno osamila vlastitim provincijalnim bespućima, dok je još jednom na zaskoči svijet sa svojim nemilosrdnim izazovima.
(Prenosimo s tportala).
- « Previous Page
- 1
- …
- 102
- 103
- 104
- 105
- 106
- …
- 171
- Next Page »