Svatko ima dana kad mu ide loše. Sve se čini kao započet, a nezavršen posao. U takvim trenucima uz najbolje namjere činim najveće pogreške. No ja sam već navikao na uspone i padove i znam: kad osjetiš uvažavanje i poštovanje, kad imaš ljubav, a ne samo autoritet funkcije, to je jače od svake droge; teško se odreći takvog osjećaja. [Read more…]
Židovi 21. stoljeća
Europa je na izbjegličku krizu reagirala ratom protiv izbjeglica i šokantnim odsustvom bilo kakve empatije i humanizma. Izmučene i napaćene ljude koji su opasnim putem preko Sredozemlja i Balkana pokušavaju pobjeći od najsmrtonosnijeg rata u modernoj povijesti, onog sirijskoga, dočekuju zidovi, žice i policija. Europskim javnim prostorom ponovno otvoreno divljaju fašizam, rasizam i ksenofobija. [Read more…]
Nije grčki nego europski bankrot
Časopis The Economist nastanak je Europske monetarne unije još sredinom devedesetih okarakterizirao kao veliki rizik, jer ”ukoliko se pojavi ekonomska kriza i usmjeri zemlje članice jedne protiv drugih, promjene će biti prebrze i dalekosežne za redovno postupanje. Kad EMU padne na testu, čitava bi se struktura mogla raspasti“. [Read more…]
Mali igrači velike igre
Najveće prevare na svijetu zahtijevaju i najveću i najskuplju logistiku, koštaju mnogo i pokrivene su agresivnim PR-om koji čak ne mora da bude ni osobito sofisticiran. Narod guta sve što kaže dirigirani večernji TV dnevnik. Ostalo mimo toga je za pojedince koji su zanemariva manjina.
Jedna od trenutno najvećih planetarnih prevara valja se na relaciji Zapad–Rusija, a zove se Hladni rat koji navodno vodi u konačnici u nuklearni, svjetski rat. U njemu Rusija napada “sve nas”, i obrnuto. Ovisi tko tumači i za koga navijate. Pod onim Zapad, u ovom slučaju, a sve češće i u svakom drugom, podrazumijevaju se prije svega Washington i NATO kao njegova udarna pesnica. Ostali s te strane su poslušni logističari i izvođači naručenih radova.
Zašto bi bio ovaj rat, pitaju oni što ga prizivaju uz sve više histerije. Galama kojom se iznose prijetnje, naravno, ne doprinosi snazi argumenata, ali koga se to tiče. Optužba je da Putin želi obnovu carstva, zato želi da uništi Zapad i posebno osvoji Istok. Pri tome ima i medicinske sindrome, “maniju gonjenja” (Die Zeit), “živi u vlastitom svijetu” (Merkel) i “ima ambiciju kao Hitler” (H. Clinton). Ali, tu je i precizniji odgovor. Zapad je stameno jak i nepokolebljiv, pa će mu uzvratiti kako zaslužuje: “Rusija je jednom otela nezavisnost baltičkih država, ali se to nikada više neće desiti! Ko će pomoći Estoniji, Letoniji, Latviji ako ih napadnu? NATO i trupe SAD!” (Obama).
Jedna od trenutno najvećih planetarnih prevara valja se na relaciji Zapad–Rusija, a zove se Hladni rat koji navodno vodi u konačnici u nuklearni, svjetski rat. U njemu Rusija napada “sve nas”, i obrnuto. Ovisi tko tumači i za koga navijate. Pod onim Zapad, u ovom slučaju, a sve češće i u svakom drugom, podrazumijevaju se prije svega Washington i NATO kao njegova udarna pesnica. Ostali s te strane su poslušni logističari i izvođači naručenih radova
Prije nego što se pogleda šta kažu činjenice, mada danas činjenice ništa ne vrijede u slučaju prevara i tzv. novog međunarodnog poretka koji se i bez inauguracije zdušno primjenjuje na cijelom planetu, morat ćemo se složiti da sve što se kaže na gore spomenutu slutnju rata važi taman onoliko koliko je jedna ili druga strana među promatračima ove prevare spremna da sasluša argumente. Posebno one što dolaze s “druge strane”. Vlastita viđenja se svakako podrazumijevaju kao jedino validna. Zato neka svatko sluša sebe, a rezultati će mu se kazati sami.
Za promatrače hladne glave, u odnosima Zapad–Rusija nekoliko bitnih činjenica treba biti neupitno.
Doskorašnji trend pomirljivih odnosa između Zapada i Rusije trajao je punih (ili svega) 25 godina. Za to vrijeme, uz ostalo, odnosi su bili dovedeni dotle da su Rusi imali respektabilan partnerski status sa zapadnom vojnom alijansom, temeljem tzv. Osnovnog akta NATO-Rusija… Ruski i američki kosmonauti zajednički jezde svemirom, a Francuska se spremala da isporuči Rusiji zadnje čudo pomorske vojne tehnike (ovdje najvažnije), goleme morske nosače helikoptera. Isporuka je, uz golem pritisak Washingtona na Pariz, prije neki dan zaustavljena… U NATO-u se sve glasnije traži raskidanje “Osnovnog akta”, pa tako i neograničeno raspoređivanje specijalnih snaga Alijanse u zemlje koje graniče s Rusijom…
Kraj ljubavi s mnogim preljubima, duge četvrt stoljeća, označen je direktnim i jednostranim razvodom, provociranim iz Washingtona. Prekršen je do kraja precizni dogovor koji je postignut s Gorbačovom 1989. godine. U povodu rušenja Berlinskog zida i ulaska nove, cijele Njemačke u NATO, američki državni tajnik Baker tada je precizno priopćio da se NATO više neće “ni pedlja širiti na Istok”, prema ruskim granicama.
Obećanje se protokom vremena i ubrzanim ulaskom nekada “istočnih” zemalja s oboda bivšeg SSSR-a u EU, pa u NATO, korak po korak pretvaralo u prevaru. Očigledna namjera da se taj proces radikalno privede kraju idejom o ulasku Ukrajine u EU, a zapravo s otvorenom namjerom da to bude početak ulaska NATO-a u ovu zemlju, bila je kap koja je u Moskvi prelila čašu. Kompletna strategija šireg regiona i sigurnosti Rusije promijenjena je.
Kraj ljubavi s mnogim preljubima, duge četvrt stoljeća, označen je direktnim i jednostranim razvodom, provociranim iz Washingtona. Prekršen je do kraja precizni dogovor koji je postignut s Gorbačovom 1989. godine. U povodu rušenja Berlinskog zida i ulaska nove, cijele Njemačke u NATO, američki državni tajnik Baker tada je precizno priopćio da se NATO više neće “ni pedlja širiti na Istok”, prema ruskim granicama
Jednostavno rečeno, Zapad je ušao u “dvorište” Rusije, sve do njenih granica, a Rusija nije prekoračila granice “dvorišta” u zoni utjecaja Zapada. Krim je bio prva posljedica, a ne uzrok početka drame u ovoj zoni. Tumačenja su bila sasvim drugačija.
Ostalo je poznato, od tada do danas, i nepotrebno je interpretirati jer su viđenja tih događanja od početka mimo poznatih pa pometenih činjenica, već su rezultat do karikaturalnosti modificiranih “istina” koje o svemu kruže svijetom.
Mnoge zanimljivosti, opet u sferi činjenica, približavaju nas osnovnom pitanju koje je tema osvrta: hoćemo li u rat s Rusijom?
NATO je nastao kao vojna zaštita Zapada od Sovjetskog Saveza. Ukidanjem SSSR-a i snaga Varšavskog pakta, bilo je predviđeno i njegovo ukidanje. Nitko se toga, poslije raspada Sovjetskog Saveza, više nikad nije sjetio. Očigledno je bilo da će održavanje goleme vojne mašinerije s nizom pripadajućih civilnih priljepaka, a bez inicijalnog cilja i razloga, postati opterećenje zemljama koje su financijski hranile tu monstruoznu strukturu.
S druge strane, taj se vojni mastodont morao održavati i obnavljati oružjem i opremom. Treba li kazati, prije toga dopremanim iz tvornica u SAD-u. Započeta je tako potraga za razlogom preživljavanja i rasta. “Na sreću”, prvo je došla Bosna, i to nakon tri godine krvarenja, onda kada je bilo najpogodnije NATO-u, a ne Bosni, još 1992. Potom je došla Srbija, kao meta “povodom Kosova”. Kasniji sporadični vojno-kazneni izleti po svijetu nisu cijeloj mašineriji bili dovoljni. Ukrajina je došla kao bogom dana. Pojam “došla” veoma je dubiozan. Svako objašnjenje opet će se čitati na najmanje dva potpuno različita, nepomirljiva načina.
Međutim, kao neuobičajeno relevantan izvor za razumijevanje ove priče pojavljuje se, na početku istorijskih događanja u Kijevu, za svjetsku javnost neočekivan uvodnik u New York Timesu. Napisao ga je Henry Kissinger. Tri su teze kapitalne i pojednostavljeno rečeno njima se poručuje: prvo, Ukrajina se ne smije gurati u opredjeljivanje za jednu ili drugu stranu. Mora se naći diplomatska formula da država ostane neutralna. Drugo, NATO se ne smije instalirati u Ukrajinu. Treće, Putin se ne smije dovoditi u bezizlaznu poziciju da mora reagirati vojno.
Jednostavno rečeno, Zapad je ušao u “dvorište” Rusije, sve do njenih granica, a Rusija nije prekoračila granice “dvorišta” u zoni utjecaja Zapada. Krim je bio prva posljedica, a ne uzrok početka drame u ovoj zoni. Tumačenja su bila sasvim drugačija
Možda prvi put u svojoj karijeri koja je sudbinski obilježila vanjsku politiku Amerike i njenu ekspanziju preko leđa drugih, Kissinger nije poslušan. Urađeno je i radi se sve protiv onoga što je precizno definirao kao uvjet u interesu Zapada i SAD-a, prije svega. Malo kasnije, uočljiva su bila još neka zanimljiva njegova zapažanja povodom ove teme. Dosta znakovito bilo je da demonizacija Putina na Zapadu nije dokaz politike, nego odsustva politike Zapada prema njemu i Rusiji…
Ono što je izvjesno u moru činjenica i zbivanja u cijeloj priči – od dnevno zaoštravajućih izjava, stalno iznova novih sankcija od kojih je većina nosila u sebi i efekt bumeranga, do američke igre s uvlačenjem Evrope u ovaj sukob, na način koji unutar EU-a sve otvorenije uzgaja klicu neslaganja – jest da istina o nizu pogrešnih procjena na kojima se zasniva ovaj globalni pokret prema Putinu razgolićuje novu realnost:
Obama je na neodoljivo “marketinški način” u Tallinnu, uoči samita NATO-a, širom otvorio vrata novom Hladnom ratu. Retorika je zaoštrena do granice na kojoj bi naivni pomislili da se učinio dramatičan iskorak prema velikom ratu. Trezvenima je, u isto vrijeme i istim povodom, postalo jasno da se radi o onom businessu u kojem Washington treba da pokupi plodove proizvedenog straha na “Baltiku” ali i kod svih drugih: ako nismo NATO, progutat će nas Rusija!
I opet “tehnički podaci” koji se nikoga ne tiču u velikoj proizvodnji lažnog rata, o dva golema interesa na Zapadu. Jedan je interes u NATO-mašineriji koja treba da pokrije cijeli planet i u kojoj je, evo, pobijedio prirodno militaristički histerični ego, a “struktura” se spasila od smrti jer im je prijetilo da postanu tigar od papira koji nikomu ne služi. Drugi su dobitnik korporacije koja se zovu pojednostavljeno Washington, jer sve te nove brze i spore snage, sve te stotine hiljada novih raketa, dronova, pokretnih kompjutera što ubijaju, aviona, tenkova i vojnika što se raspoređuju po Istoku, sve je to planetarni posao za tu “centralnu” svjetsku korporaciju.
Jedan je interes u NATO-mašineriji koja treba da pokrije cijeli planet i u kojoj je, evo, pobijedio prirodno militaristički histerični ego, a “struktura” se spasila od smrti jer im je prijetilo da postanu tigar od papira koji nikomu ne služi. Drugi su dobitnik korporacije koja se zovu pojednostavljeno Washington, jer sve te nove brze i spore snage, sve te stotine hiljada novih raketa, dronova, pokretnih kompjutera što ubijaju, aviona, tenkova i vojnika što se raspoređuju po Istoku, sve je to planetarni posao za tu “centralnu” svjetsku korporaciju
A ostali? Ostali će dobiti naredbu možda malo mekše priopćenu, ali s istim bespogovornim učinkom, da moraju već od iduće godine, ma koliki bili i s kakvim vlastitim problemima, podići postotak izdvajanja u državnom proračunu za vojsku do dva posto, jer toliko, za sada, treba platiti korporaciji koja će ih tim oružjem, “za njihovo dobro” opskrbiti. A i važnom u udjelu NATO-ovih operacija, recimo protiv Rusa kad napadnu Latviju!
A što ako sve “pogrešne procjene”, Putinova “bolesna megalomanija”, nabrijani ekstremisti, patrioti i nacionalisti, fašisti, plaćenici i ostali što srljaju u rat doista prijeđu tamo neku granicu, pa krenu da “opet otmu nezavisnost baltičkih država”. Ili bilo koga drugoga, jer Car je poludio. A Obama dao svoju riječ da to može samo preko njega i NATO-a živog? Što ako rata bude?
Neće ga biti.
Pored ostalog, opet iz činjenice koja je “tehničke prirode”. Točna je, rečena je, a nitko je nije htio slušati u militarističkoj euforiji koja je potresala NATO-samit u Walesu: oni koji se profesionalno bave tehnikom ratovanja, a ne politikom unutar NATO-a, precizno su ustvrdili proteklih sedmica da Alijansa neće imati načina i snage da odgovori na hipotetički napad Rusije na baltičke zemlje – konvencionalnim oružjem. Pa kako onda može, kad “im” je već obećano s onako moćnog mjesta da će ih obraniti. Nuklearnim?
Hajdemo pobrojati evropske, pa i unaokolo ostale svjetske države koje bi bile spremne da prihvate nuklearni rat protiv Rusije, ili Rusije protiv ne znam koga, iz razloga koji doista za njih nije “svjetski” onoliko koliko to opravdava svjetska globalna nuklearna kataklizma.
Da se ne ulazi u nijanse u vezi s temama iz katastrofičnih filmova kao što su tko ostaje poslije tog rata, čemu pobjednik i tko je poražen, što je tu NATO nakon svega, gdje su oni koje je trebalo “braniti”, čiji je Krim, a tko će Evropi doturiti plin preko Ukrajine. Koje Ukrajine…
Ovi što su se sada upustili u igru, uz definitivne prijetnje koje ne trpe povlačenje, pokazuju u startu da spomenute pobrojane kvalitete za tu igru nemaju. E, tu je cijela gore predstavljena konstrukcija povodom realnosti u kojoj se nalazimo, na izuzetno tankom ledu. Gluposti igrača malih kalibara taj tako tanak led teško može izdržati. A ni prevare ne pomažu
Frontalnog konvencionalnog rata s Rusijom neće biti, jer on evropskim zemljama što graniče s Rusijom, do kojih taj rat mora da dođe, ne treba. Ni zbog sebe, a kamo li radi Ukrajine ili Estonije, Letonije ili Latvije. Onaj hipotetički širi i brutalniji rat s gljivama iznad glava, koji je nemoguć bez Amerike kao sudionika, ne bi mogao biti za Washington proxy-rat, na tuđem terenu s logističkom podrškom “umjerenim revolucionarima”.
Šta je onda ostalo? Ostalo je dalje napuhavanje tenzija kroz marketinšku pobjedu Hladnog rata, radi nabijanja cijena na tržnici straha i oružja. Jednoga dana, kada i ova prevara bude otkrivena, bez obzira na neviđeno skupu logistiku i PR za koji su dovoljni dirigirani TV dnevnici i narodi koji to gutaju, ostaje na sonu, nadamo se, logika zajedničkih interesa u okvirima dogovorenih interesnih modaliteta za koje je neophodan mir. Što zajednički interesi budu veći, i dobici od mira kao posla bit će veći.
Da ne bi sve izgledalo toliko jednostavno i prosto, optimistički u momentima kada se marketinške ambicije NATO-a i “centralne korporacije” plaćaju evo već hiljadama života u Ukrajini, mora se uočiti i jedno veoma riskantno mjesto u cijeloj priči. Hladni rat koji je počeo veoma je, veoma opasna i složena igra. O tome kako će se odigrati ovisi hoće li se ugrijati do usijanja i eksplozije ili će se ohladiti do nestajanja. To je do igrača koji ga igraju, njihove mudrosti, znanja, osjećaja za mjeru, refleksa, jednom riječju, do njihova ukupnog ljudskog i posebno političkog kalibra.
Ovi što su se sada upustili u igru, uz definitivne prijetnje koje ne trpe povlačenje, pokazuju u startu da spomenute pobrojane kvalitete za tu igru nemaju. E, tu je cijela gore predstavljena konstrukcija povodom realnosti u kojoj se nalazimo, na izuzetno tankom ledu. Gluposti igrača malih kalibara taj tako tanak led teško može izdržati. A ni prevare ne pomažu.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Protestantski pomiritelj
Privremeni predsjednik Ukrajine Oleksandr Turchinov (49) nalazi se pred teškim izazovima. Po mišljenjima nekih komentatora njegova protestantska vjera bi mu mogla koristiti u složenoj misiji gradnje mostova u duboko podijeljenoj zemlji. S druge strane mu novinski naslovi poput “Baptistički pastor upravlja Ukrajinom” mogu samo naštetiti u zemlji koja je većinski pravoslavna i u kojoj se na protestante gleda kao na zapadne uljeze koji razbijaju jedinstvo naroda i ugrožavaju njegovu tisućljetnu nacionalnu vjeru.
No u Ukrajini se ni pravoslavci ne mogu pohvaliti crkvenim jedinstvom jer su ozbiljno podijeljeni na tri crkve. Najbrojnija među njima je Ukrajinska pravoslavna crkva – Kijevski patrijarhat, koja obuhvaća oko 50 posto Ukrajinaca. Tu crkvu Ruska pravoslavna crkva ne priznaje te je stoga bez autokefalnosti, vrlo slično Makedonskoj pravoslavnoj crkvi kojoj autokefalnost osporava Srpska pravoslavna crkva.
Oko 26 posto pravoslavaca pripada “pravovjernoj” Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi – Moskovski patrijarhat, a zatim je tu i treća – Ukrajinska autokefalna crkva kojoj pripada nešto više od 7 posto ukrajinskog stanovništva. Treba istaći i fenomen Grkokatoličke crkve (unijati) koji su sa 8 posto stanovnika najbrojnija nacionalna grupacija vjernika koji Bogu služe po istočnom obredu iako su pod papinskom jurisdikcijom te stoga predstavljaju najveći kamen spoticanja između pravoslavnog i (rimo)katoličkog kršćanstva u svijetu.
O Borisu Trajkovskom (1956. – 2004.) proteklih je dana opet izrečeno mnogo pohvalnih rijeci na mnogim visokim mjestima od makedonskih, europskih i američkih lidera koji ga smatraju “spasiteljem moderne Makedonije” jer je spriječio građanski rat, svojom politikom pomirenja Makedonaca i Albanaca spriječio raspad Makedonije te svoju domovinu nepovratno usmjerio u pravcu zapadnih demokracija i asocijacija
Rimokatolika je u Ukrajini malo, oko 2 posto, slično kao i baptista i pentekostalaca koji predstavljaju najbrojniji i najvitalniji dio protestantizma ne samo u Ukrajini nego i u Rusiji i većini bivših republika Sovjetskog Saveza.
Turchinov je izabran za predsjednika Verkhovne Rade (parlamenta), a zatim i države kao naširoko prepoznatljiva desna ruka Julije Timošenko. On je mnogima poznat i po svom romanu ”IIuzija straha”, knjige koja je krcata biblijskim citatima i slikama i po kojoj je snimljen film koji je 2008. godine nominiran za Academy Award kao najbolji inozemni film.
Osobno sam Turchinova upoznao na jednom od razvikanih Molitvenih doručaka u Washingtonu kada nam je kao političar posvjedočio da redovito propovijeda Evanđelje u svojoj matičnoj baptističkoj crkvi Riječ života u glavnom gradu Ukrajine. U vrijeme nedavna susreta s njim u Kijevu jedan mu je američki kolega komplimentirao kao “prvom evangeliku koji je predsjednik jedne pravoslavne zemlje.”
Dobro informirani i uvijek trezveni i samozatajni Turchinov ga je ispravio podsjetivši da je prije njega u “pravoslavnoj Makedoniji predsjednik bio isto evangelik, metodist Boris Trajkovski.” Iznenadio se kada sam mu priopćio da nekoliko dana kasnije u Skopju trebam sudjelovati na Međunarodnom forumu prigodom desete obljetnice tragične smrti Trajkovskog.
O Borisu Trajkovskom (1956. – 2004.) proteklih je dana opet izrečeno mnogo pohvalnih rijeci na mnogim visokim mjestima od makedonskih, europskih i američkih lidera koji ga smatraju “spasiteljem moderne Makedonije” jer je spriječio građanski rat, svojom politikom pomirenja Makedonaca i Albanaca spriječio raspad Makedonije te svoju domovinu nepovratno usmjerio u pravcu zapadnih demokracija i asocijacija. Mi koji smo ga dobro poznavali, smo u trenu njegove iznenadne smrti ali i danas, deset godina kasnije, prizivali jednu od mnogih mudrih izreka velikog Lava Tolstoja: “Što dublje poznaješ život, tim manje vjeruješ da se on može uništiti smrću.”
Kobni udar njegova aviona (26. veljače 2004.) u onu hercegovačku planinu nadomak Mostara odjeknuo je u mojim polugluhim ušima teško prihvatljivom po(r)ukom kako mi ljudi, čak i u najboljim godinama i pri odličnom zdravlju, ipak nismo gospodari svoje budućnosti te kako smrt i vječnost relativiziraju svaku sadašnjost.
Neki antiekumenski i antieuropski orijentirani episkopi većinske Makedonske pravoslavne crkve nisu mogli prihvatiti protestanta kao svog predsjednika. Povremeno su objavljivali, a još češće naručivali novinske napade, okrivljujući ga za širenje netradicionalnih vjera, za modernističke ideje, za nedostatak patriotizma i kao promotora neprihvatljivog etničkog i vjerskog pluralizma
Borisa Trajkovskog sam upoznao prije točno četrdeset godina. Tadašnji superintendant (nešto poput biskupa kojeg na crkvenoj sinodi demokratski biraju delegati mjesnih crkvi) Evangeličke metodističke crkve u bivšoj Jugoslaviji, makedonski pastor Krum Kalajlijev, došao je u Zagreb pripremati put za metodističke kandidate za studij teologije na Evanđeoskom teološkom fakultetu (tada Biblijsko teološki institut). Taj izuzetno elokventan propovjednik i sveti čovjek bio je duboko zabrinut za duhovno stanje u svojoj crkvi.
Odgovor je tražio u kadrovskoj obnovi pa je stoga kanio poslati nekoliko studenata na naše učilište. Među njima je posebno spominjao predanog i ambicioznog Borisa Trajkovskog, “duhovno probuđenog mladića” iz Strumice koji je silno želio studirati teologiju. Boris je već tada, kako je uobičajeno među duhovno probuđenim metodistima, propovijedao evanđelje u svojoj mjesnoj crkvenoj zajednici. Vidjelo se da je talentiran i privlačile su ga mnoge stvari, ali ljubav za teologiju i Sveto pismo ga je pratila sve do posljednjeg dana života.
Tada je iz obiteljskih razloga prevagnulo mišljenje da ostane u Makedoniji te da u Skoplju studira pravo. Usput je nedjeljom propovijedao, vodio tjedna biblijska proučavanja mladih i odlazio na teološke tečajeve u zemlji i inozemstvu. Često je znao reći da mu je žao što nije mogao upisati redoviti studij teologije te da mu stoga trebaju najbolji biblijski komentari i teološki priručnici za permanentno teološko obrazovanje.
Na više mjesta u svijetu je govorio o tome kako visoko cijeni Teološki fakultet u Osijeku, a sredinom devedesetih je imao najozbiljnije namjere da tu magistrira. Kako je ranije planove za studij teologije prekinulo pravo, tako se neovisnošću Makedonije umiješala politika.
Poslije njegova iznenađujućeg izbora za predsjednika Makedonije imao sam čast preporučiti ga za počasni doktorat na Ausbury Theological Seminary, najvećem metodističkom visokom teološkom učilištu u Americi. Zadnji naš razgovor išao je u pravcu da mu se ta časna diploma uruči u okvirima svečane promocije na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku u lipnju 2004., na kojoj je bio planiran kao glavni govornik.
Boris Trajkovski se dostojanstvenom dosljednošću, srdačnošću i otvorenim pristupom svima, kao i zdravorazumskom politikom vrlo učinkovito suprotstavio bučnoj, ali ispraznoj retorici političke scene uveliko zagađene isključivostima i pljesnivom frazeologijom. Bio je protiv svakog samozavaravanja i manipulacije, protiv nacio-religijske igre nekontroliranim strastima i zloupotrebljavanim simbolima
Imali smo brojne susrete u različitim dijelovima svijeta i plodonosno surađivali na nekoliko projekata od međunarodnog značaja. U jednom me je uglednom društvu u Washingtonu predstavio kao svog “neplaćenog političko-teološkog savjetnika.”
U najdubljem sjećanju mi je ostao zajednički nastup na “Molitvenom ručku” u Berlinu, u organizaciji njemačkog Bundestaga. Tamo smo upoznali “Kohlovu djevojčicu s Istoka” tada mladu ministricu Angelu Merkel i njezina oca, protestantskog pastora Horsta Kasnera. Providnost je htjela da godinu nakon Borisove prerane smrti Angela postane prva njemačka kancelarka.
Boris Trajkovski je poput Angele Merkel, u najboljoj duhovnoj tradiciji discipliniranih protestanata, od malih nogu memorirao ključne biblijske ulomke koji su značajno oblikovali njihov svjetonazor i vrijednosni sustav. U visokim vjerskim krugovima u Rimu i Skoplju se dugo prepričavalo kako je u svibnju 2000. Boris Trajkovski u Vatikanu impresionirao papu Ivana Pavla II. svojim izvrsnim poznavanjem Svetoga pisma. Dvije godine kasnije u Oslu je primio Svjetsku metodističku nagradu za mir, istu nagradu koju su prije njega primili Nelson Mandela, Kofi Annan, Jimmy Carter i Mihael Gorbačov. Tom je prigodom rekao: “Svi narodi čeznu za mirom, ali pravi i trajni mir nalazi se u osobnoj zajednici s Isusom Kristom.”
Tamo i na mnogim drugim mjestima Boris je isticao da su njegov osobni i obiteljski moral kao i sveukupni zbir etičkih uvjerenja oblikovani Božjom riječju. Svaki je dan otpočinjao i završavao čitanjem Biblije i molitvom. Pastoralno-prijateljski sam ga posjetio nekoliko dana nakon pucnjave na njegov ured i još danas pamtim kako mi je sa suzama u očima rekao kako se ne boji smrti jer – “moj život je u Božjim rukama.”
Neki antiekumenski i antieuropski orijentirani episkopi većinske Makedonske pravoslavne crkve nisu mogli prihvatiti protestanta kao svog predsjednika. Povremeno su objavljivali, a još češće naručivali novinske napade, okrivljujući ga za širenje netradicionalnih vjera, za modernističke ideje, za nedostatak patriotizma i kao promotora neprihvatljivog etničkog i vjerskog pluralizma.
Ne čudi ni što su o liku i zaslugama Borisa Trajkovskog prigodom desete obljetnice smrti progovorili vodeći bivši i sadašnji političari i najugledniji kršćanski i islamski vjerski lideri. Njegov predsjednički mandat predstavlja, prema riječima predsjednika parlamenta izrečenim na nedavnoj svečanoj akademiji, “spašavanje jedinstva Makedonije putem Ohridskog sporazuma i renesansu makedonske vanjske politike.”
Boris se nije dao isprovocirati, nije uzvraćao, ali se nije dao ni pokolebati u svojoj progresivnoj viziji, pomiriteljskoj misiji i proeuropskoj orijentaciji. Živio je iz svoje evanđeoski utemeljene i ekumenski otvorene vjere, ali je nikome nije nametao. Vjerovao je da nije slučajno postao predsjednikom te da ga je takvog drukčijeg upravo Božja providnost izabrala kako ga ni Makedonci (pravoslavci) ni Albanci (muslimani) ne bi mogli optuživati za pristranost.
Boris Trajkovski se dostojanstvenom dosljednošću, srdačnošću i otvorenim pristupom svima, kao i zdravorazumskom politikom vrlo učinkovito suprotstavio bučnoj, ali ispraznoj retorici političke scene uveliko zagađene isključivostima i pljesnivom frazeologijom. Bio je protiv svakog samozavaravanja i manipulacije, protiv nacio-religijske igre nekontroliranim strastima i zloupotrebljavanim simbolima.
Sanjao je Makedoniju koja je ne samo politički neovisna i sigurna unutar svojih granica nego i istinski demokratska i gospodarski napredna. To je vrlo uvjerljivo prikazano u dokumentarnom filmu “Predsjednik” a ovih dana opet potvrđeno na svečanoj akademiji u makedonskom parlamentu, na mjestu njegove pogibije u Rotimlju i na Forumu o religioznom liku političkog lidera.
Trajkovski je kao mlad protestantski vizionar okrenut prema budućnosti uz moderniziranu Makedoniju simultano sanjao i Europu. Stoga ne čudi što je glavni govornik na njegovu ispraćaju, na koji je, prema riječima britanskog Lorda Griffithsa, “došlo pola Makedonije plus who is who in Europe,” bio Hose Manuel Barroso, predsjednik Europske komisije. U oba doma američkog kongresa Trajkovski je višestruko memoriran kao “progresivni pomiritelj” naroda i vjera, pri čemu se najviše ističe sjajno napisana rezolucija koju su sponzorirali tada najugledniji senatori (Vojnović, Luger i Biden).
Ne čudi ni što su o liku i zaslugama Borisa Trajkovskog prigodom desete obljetnice smrti progovorili vodeći bivši i sadašnji političari i najugledniji kršćanski i islamski vjerski lideri. Njegov predsjednički mandat predstavlja, prema riječima predsjednika parlamenta izrečenim na nedavnoj svečanoj akademiji, “spašavanje jedinstva Makedonije putem Ohridskog sporazuma i renesansu makedonske vanjske politike.”
Merkel, Izrael i Palestina
Njemačka kancelarka Angela Merkel doputovala je u ponedjeljak navečer u prijateljski posjet Izraelu u pratnji svog kabineta na susret sa cijelim kabinetom premijera Benjamina Netanyahua da pokrene pregovore s Palestincima, a razgovaralo se o iranskom nuklearnom programu.
“Kancelarka je prijateljica Izraela. Puno puta je bila protiv bojkota i pokušaja bojkota Izraela, što zaslužuje naše priznanje”, rekao je Netanyahu na sastanku svoje stranke Likud u parlamentu. On je aludirao na opasnost međunarodnog bojkota Izraela u slučaju neuspješnih pregovora s Palestincima, što je prijetnja koju su posljednjih tjedana često spominjali izraelski čelnici i mediji.
Merkel, u pratnji 14 ministara i dva šefa pokrajinskih vlada (Sigmar Gabriel, vicekancelar i ministar gospodarstva nije bio na putu jer je spriječen zbog bolesti), potpisala je niz sporazuma o suradnji u područjima sigurnosti, diplomacije, gospodarstava, pravosuđa, znanosti i kulture, precizirao je Netanyahuov ured. Merkel se protivi bojkotu izraelskih proizvoda koji se već razvija u Velikoj Britaniji, Danskoj, a priprema se u Finskoj, Švedskoj i u zemljama Beneluxa.
Angela Merkel se protivi bojkotu izraelskih proizvoda koji se već razvija u Velikoj Britaniji, Danskoj, a priprema se u Finskoj, Švedskoj i u zemljama Beneluxa
Prošle nedjelje je Netanyahu ponovo rekao da je zabrinut pravcem pregovora skupine 5+1 (SAD, Francuska, Velika Britanija, Rusija, Kina i Njemačka) i Irana. “Iran postiže sve i ne daje praktično ništa. Zabrinjava me činjenica da Iran smatra da može izvesti svoj plan i postati zemlja na pragu nuklearne sile”, naglasio je.
U pogledu mirovnog procesa na Bliskom istoku kancelarka je ponovila svoju podršku naporima američkog državnog tajnika Johna Kerryja da se postigne sporazum između Izraela i Palestinaca. Merkel je izrazila veliku podršku Izraelu, ali je jasno rekla da Berlin ne odustaje od politike ”dviju država”, to jest od potrebe da i Palestinci dobiju svoju.
Kao znak velikog priznanja izraelski predsjednik Shimon Peres je odlikovao njemačku kancelarku najvišim izraelskim odlikovanjem ”Medaljom predsjednika” (Itur Nesi Medinat Jisrael) koju do sada nije dobio nitko od europskim političara, a od svjetskih su je dobili samo Henry Kissinger, Bill Clintom i Barack Obama.
Kao znak velikog priznanja izraelski predsjednik Shimon Peres je odlikovao njemačku kancelarku najvišim izraelskim odlikovanjem ”Medaljom predsjednika” (Itur Nesi Medinat Jisrael) koju do sada nije dobio nitko od europskim političara, a od svjetskih su je dobili samo Henry Kissinger, Bill Clintom i Barack Obama
Poseban znak izuzetnih odnosa Izraela i Njemačke, što je, začudo, ignorirao veći dio svjetskog tiska, je dogovor da od sada Njemačka diplomacija preuzme konzularne poslove Izraela svugdje gdje Izrael nema svojih diplomatskih misija, a postoji potreba za tim. ”Unatoč hororu rata i holokaustu, Izrael i Njemačka izgrađuju posebno i uzorno prijateljstvo koje je primjer i nada za cijeli svijet”, izjavio je Netanyahu.
Takve velike konzultacije izraelskih i njemačkih vlada počele su 2008. u povodu 60. godišnjice osnutka izraelske države. Od tada se vlade susreću na godišnjoj bazi, jednom u Jeruzalemu, jednom u Berlinu. Na ovotjednom susretu se odlučilo započeti s pripremama za proslavu 50. godišnjice uspostave diplomatskih odnosa dviju država (2015. godine).
Merkel i Netanyahu sa svojim ministrima su razgovarali i o sukobu u Siriji, situaciji u Egiptu, nuklearnom programu u Iranu i situaciji u regiji (napetosti u Libanonu, gdje je u ponedjeljak Izrael opet napao snage Hezbollaha) te, naravno, o politici stvaranja palestinske države s obzirom na to da se njemačka kancelarka protivi širenju izraelskih naselja na okupiranim područjima.
Dogovorena je i mjesečna isplata invalidnine od 200 eura za sve prisilne radnike u židovskim getima za trajanja Drugog svjetskog rata, što ima veliki emocionalni učinak. Otišlo se i korak dalje u programima razmjene studenata, podrške starijim osobama i u zajedničkim humanitarnim programima Njemačke i Izraela u nekim afričkim zemljama.
Poseban znak izuzetnih odnosa Izraela i Njemačke, što je, začudo, ignorirao veći dio svjetskog tiska, je dogovor da od sada Njemačka diplomacija preuzme konzularne poslove Izraela svugdje gdje Izrael nema svojih diplomatskih misija, a postoji potreba za tim. ”Unatoč hororu rata i holokaustu Izrael i Njemačka izgrađuju posebno i uzorno prijateljstvo koje je primjer i nada za cijeli svijet”, izjavio je Netanyahu
Njemačka smatra da Iran nije samo potencijalna prijetnja Izraelu nego i europskim zemljama, rekla je u ponedjeljak njemačka kancelarka Angela Merkel na zajedničkoj konferenciji za novinare s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom u Jeruzalemu.
Njemačka, ipak, nije poduprla zahtjev svog domaćina da Teheran obustavi sve osjetljive nuklearne projekte u skladu s budućim sveobuhvatnim sporazumom sa svjetskim silama. Ona je važan partner Izraela u Europi, gdje Netanyahuova vlada gubi potporu zbog teških mirovnih pregovora s Palestincima. Zbog toga se izjave Merkel mogu smatrati i stavom Europe prema bliskoistočnim pitanjima. “Mi vidimo prijetnju ne samo kao prijetnju za Izrael, nego kao širu prijetnju i za Europu”, rekla je Merkel dodajući da će Njemačka ustrajati na razgovorima međunarodne zajednice i Irana o njegovim nuklearnim aktivnostima.
Privremeni sporazum Irana i svjetskih sila Netanyahu je ocijenio “povijesnom pogreškom”, jer su sankcije Teheranu ublažene, a ostavljena je sva infrastruktura za obogaćivanje uranija i moguću proizvodnju plutonija. “Mislim da je to pogreška”, rekao je Netanyahu. “Svi čelnici s kojima sam razgovarao na Bliskome istoku slažu se s tim stavom neovisno o tome kažu li to javno. Zašto? Jer ako Iran zaista želi civilnu nuklearnu energiju, onda mu ne treba obogaćivanje. Ne trebaju mu centrifuge”, dodao je.
Upitana slaže li se s time Merkel je odgovorila: “Očito je da postoji razlika u mišljenjima oko tih pregovora i treba li ih nastaviti. Mi smo krenuli putem smanjenja obogaćivanja, taj put je u tijeku i vjerujem da možemo uspjeti”. “Možemo očekivati neku vrstu osigurača kako bi bili sigurni da Iran u kratkome roku ne postigne nuklearnu sposobnost”, dodala je aludirajući na dogovoreno snižavanje razine obogaćivanja uranija i pojačane nuklearne inspekcije. “Pitanje je hoćemo li biti u stanju postići rezultat koji je bolji od trenutnog stanja stvari. Odlučili smo da je bolje sudjelovati u pregovorima, jer vjerujemo da je to bolje od statusa quo“, istaknula je njemačka kancelarka.
(Tekst je izvorno napisan za tjednik Express)
Mi i oni – licemjerje i njegove posljedice
U jednim bh. dnevnim novinama, veliki naslov: Merkel sama plaća kavu. Dakle vijest je u BiH da netko plati kavu koju je popio. U drugima da je Hillary Clinton kažnjena za krivo parkiranje. Eto zašto su Njemačka i SAD to što jesu, a mi samo neizlječivo (?) korumpirana kolonija osmanlijskog mentaliteta. Naravno, i to bi bio samo običan problem neodraslosti jednog društva, vazda izloženog tutorstvu sa strane, kad ne bi bilo bahate umišljenosti da je s nama sve u najboljem redu.
Čak bi još dobro bilo da je sav naš problem da oni nas ne razumiju, ali je stvar mnogo gora. Kao i uvijek, loši đaci ne priznaju da nisu naučili lekciju, nego pune uši svijeta (ili to kušaju) da ih Zapad ne voli, čak mrzi, jer su tobože to i to…
Mi i dalje živimo svoj stoljećima egzercirani orijentalizam, a oni svoju protestantsku etiku rada. I dalje Njemačka dobro stoji, a “Grci” su zaduženi i bune se, ali ne protiv svojih što su ih godinama utjerivali u nezaslužen lagodan život na tuđi račun, nego protiv Njemačke koja ih se usudila podsjetiti da bi bio red da i oni samo plate popijenu kavu. Grčka, Njemačka…? Ma možemo zamijeniti imena, jer situacija i ambijent su isti ili slični na cijelom Kontinentu
Već su i Nijemci, a kamoli mi ostali, zaboravili kad im je kancelar bio Schröder, pa čak i da je prvi vidio dolazak recesije i počeo pripremu svoje zemlje za nju. Oni koji ne boluju od političkog alzheimera sjetit će se da je Sanader čak i na vrhuncu krize tvrdio kako toga kod nas nema. To se samo drugima događa. Sa smiješkom se prisjećam uzrečica koje znam otkako znam za sebe: “dužan ko Grčka” ili “buni se ko Grk u ‘apsu”.
I evo, 21. stoljeće je a još se gotovo ništa ozbiljno između nas i njih nije promijenilo. Mi i dalje živimo svoj stoljećima egzercirani orijentalizam, a oni svoju protestantsku etiku rada. I dalje Njemačka dobro stoji, a “Grci” su zaduženi i bune se, ali ne protiv svojih što su ih godinama utjerivali u nezaslužen lagodan život na tuđi račun, nego protiv Njemačke koja ih se usudila podsjetiti da bi bio red da i oni samo plate popijenu kavu. Grčka, Njemačka…? Ma možemo zamijeniti imena, jer situacija i ambijent su isti ili slični na cijelom Kontinentu.
Načelno je lako zamisliti kako netko tko ne može, ne zna ili neće implementirati odluke međunarodnih sudova, ili najviših sudskih instanci vlastite zemlje, pogotovu ne može, ne zna ili neće mjesecima asfaltom zakrpati ni rupu na najfrekventnijoj sarajevskoj prometnici. Ali je onda još jedino u takvom ambijentu moguće da neki (kantonalni!) bh. ministar financija kaže: “Eto, akobogda, na narednoj sjednici usvojit ćemo budžet”, a da se nitko ne zapita zašto bi to i kako od boga zavisilo? I samo je ovdje moguće da hrvatski nogometni izbornik za vrijeme utakmice hoda oko nogometnog terena s krunicom u ruci! I time valjda pokazuje koliko vjeruje u svoje nogometaše, u ono što oni znaju i umiju.
Najbolji suprotan primjer tomu je, nažalost i jedini u cjelokupnoj BiH, nogometna reprezentacija BiH, što se nipošto ne bi moglo reći i za sve njezine navijače i antinavijače. A i to samo zato što i oni koji je vode i oni koji igraju u njoj imaju u glavama iskustvo svijeta u kojemu su znanje i kompetencija jedine vrijednosti, sasvim suprotno od kriterija po kojima se u BiH sve “selektira”!
Čovjek se, trajno začuđen nama, ne može ne upitati pa gdje smo i dokle ćemo stići s našim orijentalnim fatalizamom ili lijenim južnjačkim katolicizmom, prevarantskom sviješću, samoamputacijom mozgovnih funkcija, neznanjem, neradom i forsiranjem nacionalne, vjerske i stranačke podobnosti i nepotizma umjesto kompetencija?
U bh. feudaliziranom društvu sve se oduvijek generira iz vjerskog i nacionalnog, tj. ideološkog, dakle iz onoga gdje jedino postoji: moj – tvoj, naš – ne-naš, čak otpadnik, izdajnik, neprijatelj! Tu je stvar cijelo društvo prekopiralo iz feudaliziranih vjerskih organizacija na našim prostorima koje imaju sva prava (a da o privilegijama i ne govorimo), pa i kršiti zakone, npr. iz morala na što su tobože najosjetljiviji ili u novčanom poslovanju gdje su milenijski majstori, a pritom nemaju nikakve odgovornosti, pa čak odbijaju svako polaganje računa. U Njemačkoj naprimjer s Crkvom stvar stoji posve drukčije.
Čovjek se, trajno začuđen nama, ne može ne upitati pa gdje smo i dokle ćemo stići s našim orijentalnim fatalizamom ili lijenim južnjačkim katolicizmom, prevarantskom sviješću, samoamputacijom mozgovnih funkcija, neznanjem, neradom i forsiranjem nacionalne, vjerske i stranačke podobnosti i nepotizma umjesto kompetencija?
Otuda se i moglo dogoditi u nas da, kad je došao novi papa, naši vjerski uglednici kao miševi poskidaju zlatne križeve i nestanu u svojim rupama, a još do jučer su gradili staljinski kult ličnosti “starog pape”. Sad se, međutim, nakon njegova povlačenja i osobito priče o mističnom iskustvu u kojem mu je Duh Sveti rekao da se povuče, ne usude zapitati, a što bi baš logično bilo kad bi se služili zdravim razumom i malo vjerovali u svoga i Ratzingerova Boga i Duha Svetoga, i po njemu izabranog novog papu, nije li to Duh Sveti, u mističnom susretu s Ratzingerom, kao bivšim prvim čovjekom Propagande, a potom papom, bio izrazito nezadovoljan i dao mu u mističnom snu otkaz. Da – otkaz! Ili se ipak pitaju, ali kako, pobogu, priznati i sebi i drugima da je papa dobio otkaz od Duha Svetoga?
Što bi tek onda bilo s tolikim mu slijepo podložnim biskupima što su mu potpisali bespogovornu poslušnost, a, gle, njegovim je radom Duh Sveti toliko bio nezadovoljan da mu je rekao – odstupi. A oni ga slijepo slušali, umjesto da slušaju samo svoju savjest, na koju ih je isti Ratzinger, doduše dok je bio teolog, podsjećao kao na zakon iznad svih institucija i svih instanci. Podsjećam, još 1968. napisao je: “Iznad pape kao izraza obvezujućeg prava crkvenog autoriteta nalazi se vlastita savjest kojoj se najprije moramo pokoravati, u slučaju nužde i protiv zahtjeva crkvenog autoriteta.”
Očito je njihova savjest davno lobotomirana. A oni svoju svijest, iz nje generiranu, pretaču na svoja do slijepe poslušnosti anestezirana stada. Dokad više poslušnost stada iznad kompetencije pojedinca?
- « Previous Page
- 1
- …
- 3
- 4
- 5