Hrvatska je pri europskom, ako ne i svjetskom vrhu, po broju ministarstava. Imamo ih slovom i brojkom 20. I to na nešto više od 4 milijuna stanovnika. Nepotrebno, naravno. Ministarstvo zaštite okoliša i energetike jedno je od njih. I meni najčudnije. Ministarstvo zaštite okoliša i energetike lisica je u kokošinjcu. [Read more…]
Papa: Ratovi i klimatske promjene su prepreka borbi protiv gladi
Osigurajte ne samo nužnu proizvodnju i pravednu raspodjelu dobara, nego iznad svega ”pravo svakog čovjeka da se hrani prema svojim potrebama”, rekao je papa Franjo prilikom otvaranja proslave Svjetskog dana hrane u sjedištu FAO-a u Rimu u ponedjeljak 16. listopada. [Read more…]
Danas je Svjetski dan izbjeglica, pođimo im u susret
U utorak 20.6. se obilježava Svjetski dan izbjeglica, koji su pokrenuli Ujedinjeni narodi. Ovogodišnja tema je “S izbjeglicama. Danas više no ikad moramo stati na stranu izbjeglica”. [Read more…]
Budimir Lončar: ”Kad-tad će stići priznanje Titu”
Razgovaramo s Budimirom Lončarom, posljednjim jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova, čovjekom koji je praktički cijeli radni vijek proveo u diplomaciji i nerijetko bio u radnom dodiru s doživotnim jugoslavenskim predsjednikom Josipom Brozom Titom. [Read more…]
Ante Pavelić i Donald Trump, “pobratimstvo lica u svemiru”
Veli predsjednik Donald J. Trump: “Ako Islamska Država čini ono što nitko od nas nije čuo još od srednjeg vijeka, bih li se ja trebao opirati waterboardingu?”. I nastavlja, u istom intervjuu ABC-u 25 siječnja: “Što se mene tiče, protiv vatre se moramo boriti vatrom.” Jer, kaže također, nekoliko sati ranije su mu u obavještajnim vrhovima objasnili da “tortura funkcionira”. [Read more…]
Razjedinjeni narodi
Izbjeglička kriza što trese Evropom bila bi idealna prilika da u najširem svjetskom forumu, gotovo 200 država, nešto predložimo, nešto pokrenemo. Na žalost, ništa od toga. I u vrijeme 70. rođendana UN-a Hrvatska je pokazala kako bespogovorno pristaje biti dio svijeta što ga se bez ikakvog pretjerivanja može opisati nazivom “razjedinjeni narodi”. [Read more…]
U povodu Međunarodnog dana tolerancije
Opća skupština Ujedinjenih naroda 1996. godine pozvala je sve članice Ujedinjenih naroda na obilježavanje 16. studenoga kao Međunarodnog dana tolerancije, dana koji nas podsjeća na poštovanje i prihvaćanje drugačijih od nas u skladu s Deklaracijom o principima tolerancije.
Tolerancija je poštovanje i prihvaćanje bogatstva različitosti u našim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi. Tolerancija podrazumijeva volju i sposobnost prihvatiti i dopustiti različitost, bilo da je riječ o razlikama u političkom uvjerenju ili o vjerskim, rasnim ili spolnim razlikama.
Od velike je važnosti i doticaj i suživot s pripadnicima različitih manjinskih skupina – pripadnicima nacionalnih manjina, vjerskih zajednica, LGBT populacije, ali i osobito ranjivim skupinama kao što su osobe s invaliditetom ili beskućnici
Međunarodni dan tolerancije povod je i za podsjećanje na brojne međunarodne dokumente iz područja ljudskih prava, uključujući Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, Konvenciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida i brojne druge, koji ne promiču toleranciju samo kao moralnu obavezu već kao politički i pravni preduvjet za razvoj kulture mira uz priznavanje ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Jedno od osnovnih oruđa u borbi protiv predrasuda i težnji k tolerantnijem društvu, ali i našem osobnom razvoju jest znanje. Učeći o različitom, preispitujemo i svoje vrijednosti, prioritete i uvjerenja. Od velike je važnosti i doticaj i suživot s pripadnicima različitih manjinskih skupina – pripadnicima nacionalnih manjina, vjerskih zajednica, LGBT populacije, ali i osobito ranjivim skupinama kao što su osobe s invaliditetom ili beskućnici.
Ulazak Hrvatske u Europsku uniju i to što hrvatsko društvo na više razina postaje raznolikije, daju nam jedinstvenu priliku da postanemo tolerantniji prema različitostima i ”netolerantni” prema diskriminaciji. To istodobno ne znači gubitak vlastitog identiteta, već upravo suprotno – njegovanje vlastitih posebnosti podrazumijeva se kao preduvjet poštovanja drugih i drugačijih.
Prije svega želimo podsjetiti na nedavne događaje u Vukovaru i neprihvatljive izjave i postupke koji su ih pratili, ali i istaknuti kako su prava i slobode svih građana i građanki Hrvatske zajamčene Ustavom i zakonima te ih je potrebno poštovati, ali i još važnije – stvarati okruženje u kojemu se poštuju bez prisile
Aktualni događaji u društvu i javnom prostoru koji se tiču ostvarivanja prava manjina pokazuju nam koliko je nesnošljivost u Hrvatskoj rasprostranjena i koliko još moramo raditi na tome da postanemo tolerantnije društvo.
Neprihvatljivo i diskriminatorno izražavanje prilično je rašireno, prenošeno različitim medijima i u različitim kontekstima – na internetu, nogometnim utakmicama, u govoru javnih osoba… Te manifestacije nesnošljivosti i diskriminatornoga govora odnose se ponajviše na pripadnike manjina i odraz su isto tako diskriminatornih stavova koji koče ostvarivanje njihovih prava.
Ovdje prije svega želimo podsjetiti na nedavne događaje u Vukovaru i neprihvatljive izjave i postupke koji su ih pratili, ali i istaknuti kako su prava i slobode svih građana i građanki Hrvatske zajamčene Ustavom i zakonima te ih je potrebno poštovati, ali i još važnije – stvarati okruženje u kojemu se poštuju bez prisile.
Upozoravati na neprihvatljivosti diskriminatornoga govora, znači nastojati stvarati upravo takvo okruženje, što je cilj čijemu postizanju želimo pridonijeti. Pri tome svrha nije onemogućiti izražavanje nečijeg mišljenja ili stava, ili pak učiniti diskriminatorne stavove nevidljivima javnosti a da ih i dalje ima u svakidašnjem postupanju i komunikaciji pojedinaca, već mijenjati svijest ljudi upozoravajući na vrijednosti ključne za ravnopravan i miran suživot. Tolerancija je svakako jedna od njih – možda i najvažnija.
Pučka pravobraniteljica Lora Vidović
Rekordan urod maka u Afganistanu
Ove godine očekuje se rekordan urod maka u Afganistanu. Prema izvješću Ujedinjenih naroda, ta zemlja proizvest će čak 36 posto više opijuma nego lani. Poljoprivredne površine zasijane makom premašuju 200 tisuća hektara i očekuje se urod od 5500 tona, čime će biti osjetno premašena globalna potražnja za tim narkotikom.
Afganistan proizvodi 90 posto opijuma u svijetu, a dobrom urodu maka ove godine pogodovale su i vremenske prilike. Paradoks je što većina afganistanskog opijuma dolazi iz pokrajine Helmand, koju nadziru britanski vojnici, poslani onamo da spriječe uzgoj maka i proizvodnju opijuma. U toj pokrajini čak polovica obradivih površina zasijana je makom iz kojega se dobiva opijum.
Šef UN-ova ureda za droge i kriminal u Kabulu Jean-Luc Lemahieu rekao je, kako prenosi BBC, da bi se uzgoj maka, iz kojega se dobiva opijum, dogodine mogao i povećati jer je upitno slanje stranih vojnika na to područje tijekom 2014. Budući da je mnogim lokalnim stanovnicima opskrba stranih vojnika hranom i ostalim potrepštinama izvor prihoda, ne dođu li dogodine vojnici, u potrazi za sigurnim prihodom i ti ljudi mogli bi se okrenuti uzgoju maka.
Ti podaci upozoravaju na potpunu destrukciju afganistanskog društva. Ne postoji vlast koja bi uspostavila autoritet, posvuda je raširena korupcija, nešto što bi se zvalo privredom zapravo je apstraktna imenica, a posljedica takva stanja i beznađa jest to da gotovo milijun stanovnika te zemlje redovito konzumira drogu.
Kako bi smanjili proizvodnju opijuma, Amerikanci su svakom stanovniku Afganistana koji bi na svojoj njivi odlučio uzgajati neku poljoprivrednu kulturu isplatili novčani poticaj. U početku je bilo kakvih-takvih rezultata, no s vremenom je projekt propao jer je isplativije bilo zemlju zasijati makom nego nekom poljoprivrednom kulturom, prihodi od maka bili su višestruko veći.
Zanimljivo je pratiti i statističke podatke o tome koliko je hektara zasijano makom. Primjerice, 1994. pod tom kulturom bilo je manje od 75 tisuća hektara, 2001. uzgoj maka bio je gotovo iskorijenjen, idućih godina proizvodnja je postupno rasla da bi 2007. makom bilo zasijano gotovo 200 tisuća hektara, potom je idućih nekoliko godina uzgoj maka smanjen, a rekordna po broju zasijanih hektara bila je ova godina – čak 209 tisuća hektara je pod makom.
To potvrđuje da je ilegalno gospodarstvo postalo dominantno u usporedbi sa zakonitim poslovima. UN-ovo izvješće donosi i policijske podatke, prema kojima je policija uništila dio površina zasijanih makom i zaplijenila određene količine droge, bilo je čak i uhićenja čelnih ljudi opijumske industrije, no uzgoj maka i proizvodnju opijuma nije moguće iskorijeniti.
UN-ovi stručnjaci smatraju da bi za bilo kakav pomak nabolje kada je riječ o smanjenju uzgoja maka trebalo najmanje 10-15 godina, i to uz uvjet da se stabiliziraju političke i sigurnosne prilike i uspostavi vlast koja neće poticati korupciju i bezakonje. Ljudima bi trebalo ponuditi legalne poslove koji će im osigurati siguran i stalan izvor prihoda od kojih će moći živjeti i prehranjivati obitelj.
Takav rasplet, ako je suditi po ovoj rekordnoj godini u proizvodnji opijuma te mogućim još većim prinosima iduće godine, još nije na vidiku. Tisuće hektara zasijanih makom, kako se čini, i dalje će biti najvažniji temelj afganistanskoga gospodarstva.
Ubijeno dvoje francuskih novinara u Maliju
Usred bijela dana, samo nekoliko stotina metara od baze francuskih vojnika i pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, u Kidalu, na sjeveru afričke države Mali, oteto je i ubijeno dvoje francuskih novinara.
Ghislaine Dupont i Claude Verlon, novinari Radio France Internationala, oteti su na ulici pred kućom lokalnoga dužnosnika tuareške separatističke skupine MNLA, Ambeiry Aga Risse, kojeg su upravo bili intervjuirali.
“Čuo sam neobičnu buku na ulici”, rekao je Rissa dodajući da je njihov automobil bio parkiran ispred njegove kuće, deset metara od ulaznih vrata. Kad ih je otvorio da vidi što se događa, ugledao je naoružane otmičare s terencem parkiranim pokraj automobila francuskih novinara.
Jedan od njih, s turbanom na glavi, poručio mu je da se vrati unutra. Druga četvorica svjedoka izjavila su da su otmičari novinare prisilno utrpali u kamion bež boje odvozeći ih prema okolnoj pustinji.
Nedugo nakon njihove otmice dva francuska vojna helikoptera nadlijetala su Kidal i okolno područje. Tijekom ophodnji u pustinji, desetak kilometara od grada, pronašli su tijela ubijenih novinara.
Glasnogovornik malijske vlade osudio je njihovo ubojstvo kao “barbarski i kukavički čin”. Francuski predsjednik Francois Hollande sazvao je hitnu sjednicu kabineta zbog njihova stradanja.
Kidal je mjesto s oko 10 tisuća stanovnika. Naseljen je uglavnom Tuarezima, berberskim nomadskim plemenom. Bili su “pretorijanci” bivšega libijskog čelnika Moamera Gadafija.
Kad su 2011. protjerani iz Libije, stigli su u Mali s naoružanjem i vojno dobro uvježbani. Nakon državnog udara u Bamaku, koji nisu podržali, u travnju 2012. za samo nekoliko tjedana, osvojili su gotovo polovicu te države.
Proglasili su svoju državu Azawad. U tom su dijelu Malija inače najvažnija nalazišta zlata, urana i nafte u Sahari. U tome su im pomagali i džihadisti s Magreba povezani s Al Qaidom, s kojima su se na određenim područjima i sukobljavali.
Tuarezi su muslimani, ali se kao nomadski narod ne drže strogo islamskih pravila. Zovu ih “plavi narod Sahare” – prema turbanu plave boje, zbog čega se stječe dojam da su im lice i ruke plavi.
Bojeći se pada vlade u Maliju, Francuska je potkraj prošle godine vojno intervenirala u toj svojoj bivšoj koloniji. Zajedno sa snagama malijske vlade, početkom 2013., protjerali su pobunjenike iz gradova. U lipnju ove godine vlada i pobunjenici potpisali su primirje.
Međutim, put do rješenja toga političkog sukoba očito nije blizu. Cijenu sigurnosnoga kaosa u toj zemlji platilo je ovaj put dvoje francuskih novinara. Tako su povećali tužnu statistiku koja govori da je tijekom ove godine dosad na radnim zadacima poginulo 42-oje novinara.
Ghislaine Dupont kolege opisuju kao žilavu, upornu novinarku s velikim smislom za humor. Stalno je tražila nove izazove ne bojeći se odlazaka na ratišta i istraživačkih pothvata. Njezin kolega, Paul Vernon, tonski snimatelj, bio je također pravi profesionalac koji je volio izazove.
Stradali su obavljajući jedan od rutinskih zadataka, ne očekujući opasnost u gradiću u kojem su bile stacionirane francuske postrojbe i mirovne snage UN-a.
Tadeusz Mazowiecki, političar koji je imao načela
Rijetki su političari koji su i u nacionalnim okvirima i pri međunarodnom angažmanu zaslužili poštovanje zbog ustrajavanja na svojim načelima kojima su beskompromisno širili prostor slobode i stajali u zaštitu žrtava kada su ih drugi ostavljali na cjedilu.
Jedan od takvih svakako jest Poljak, Tadeusz Mazowiecki, višegodišnji aktivist sindikata Solidarnost, potom prvi nekomunistički premijer u istočnoj Europi i na kraju, posebni izaslanik Ujedinjenih naroda za BiH.
Umro je u ponedjeljak u 86. godini života od srčanog udara.
Pamtit ćemo ga po najmanje tri razdoblja iz njegova života. U prvome, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, pridružio se sindikatu Solidarnost tražeći rušenje komunističkih okova u kojima je bila njegova domovina. Bio je patriot, angažirani katolički intelektualac, urednik novina koje je izdavao sindikat Solidarnost. Bio je i savjetnik vođe tog sindikata Lecha Walese. Nije odstupao od svojih načela ni kada je poljska vojska (general Jeruzelski) izvela državni udar 1981. i preuzela vlast u zemlji.
Zajedno sa stotinama drugih završio je u zatvoru. Pušten je među zadnjima u prosincu 1982. Unatoč policijskoj represiji i životnoj ugroženosti, ostao je dosljedan u svojim stavovima. Ta dosljednost dolazi do izražaja u drugom njegovu bitnom razdoblju. Potkraj osamdesetih, u vrijeme pada komunizma, Mazowiecki je bio jedan od glavnih zagovornika mirne tranzicije. Iako je bilo i drugih ideja, zagovarao je prijelaz iz starog u novo bez prolijevanja krvi.
Mjesecima je u ime Solidarnosti i drugih oporbenih skupina strpljivo pregovarao s komunističkim dužnosnicima. Tražio je od njih samo dvije stvari: održavanje slobodnih izbora i poštovanje izbornih rezultata. Na kraju su popustili. Nakon prvih izbora postao je prvim poljskim nekomunističkim premijerom. Nije bio dugo. Samo 18 mjeseci. Proveo je brojne reforme koje su bile nužne zbog prijelaza iz socijalističkog u tržišno gospodarstvo. Rezultati se nisu odmah mogli vidjeti.
Na sljedećim izborima 1991. nije dobio potporu glasača i prepustio je mjesto drugima u političkoj areni. Taj poraz mu je, međutim, otvorio vrata međunarodnog angažmana, trećeg bitnog razdoblja u njegovu životu.
Ujedinjeni narodi imenovali su ga 1992. za svoga posebnog izaslanika za Bosnu i Hercegovinu. I dok su neki njegovi kolege kao mirovni posrednici i izaslanici raznih organizacija taj posao, za koji su se plaćale ratne dnevnice, iskoristili uglavnom za podebljanje svojih bankovnih računa ili za političke spletke uz ravnodušnost prema žrtvama, Mazowiecki je opet postupio drukčije. Nastojao je biti ondje gdje su oni najugroženiji. Otkrio je logore, pisao izvješća o masovnim silovanjima, zagovarao je akciju koja bi prekinula nasilje. Na kraju je, zgrožen ravnodušnošću međunarodne zajednice prema genocidu u Srebrenici, dao ostavku. Jedini je od međunarodnih dužnosnika koji je to učinio.
Objasnio je kako je prethodno na vojnom aerodromu u Tuzli razgovarao s izbjeglicama iz Srebrenice koji su mu pričali o užasima koje su prošli. Tada je, kako je rekao, shvatio da jedino kako može pomoći jest da podnese ostavku “i to na takav način da cijeli svijet dozna zašto”. Međunarodnim institucijama, koje nisu htjele ništa poduzeti, poručio je kako svoju ostavku tretira kao “prosvjed protiv bespomoćnosti i pomirenja s tom bespomoćnosti”. Kritizirao je one koji su bili najodgovorniji što su dopustili da budu ugrožena “načela međunarodnoga suživota”.
U BiH ga zbog toga drže glasom savjesti jer, za razliku od mnogih drugih mirovnih posrednika ili izaslanika, nije zatvorio oči pred grozotama kojima je svjedočio. U međunarodnim krugovima izražavaju mu poštovanje kao jednom od rijektih moralnih vertikala među političarima novijega doba.
Ako ništa drugo, imao je hrabrosti i dovoljno morala podnijeti ostavku na dužnost na koju su ga poslali Ujedinjeni narodi, koji se nisu posebno istaknuli u zaštiti stanovnika svojih zaštićenih zona.
Mazowiecki potječe iz stare poljske plemićke obitelji. Studirao je pravo na Sveučilištu u Varšavi, ali ga nikad nije završio. Prije bavljenja politikom bio je novinar u brojnim listovima. Po političkom uvjerenju bio je kršćanski demokrat, opcije desnoga centra.
Plodove njegova rada i danas ubire Poljska. Na vrijeme provedene reforme, otopljeni odnosi sa susjedima, ponajprije Njemačkom, te usmjerenost prema europskim integracijama, ali uvijek uz inzistiranje na održanju snažnoga poljskog identiteta zbog trauma iz nedavne povijesti, pretvorili su tu zemlju u jednu od najuspješnijih priča nove Europe.
Zasluge za to pripadaju i Mazowieckom. Poljaci mu to priznaju. Iza njegova međunarodnog angažmana, što potvrđuje i ostavka koju je dao zbog Srebrenice, ostajali su tragovi čovječnosti. Neki su ga jednostavno opisali kao političara koji je imao načela i držao ih se. A to nije malo.