novinarstvo s potpisom
Svjetlana Hribar
Prije godinu dana – 5. lipnja – umrla je Daša Drndić.
”Nema je. Otišla je, spasila se muka svoga tijela i mučnine od suludog svijeta koji ju je podjednako kinjio. … Otišla je stazom koja ide pravo, jer je ta dama hrvatske književnosti samo takvom rutom hodala: uspravna, prkosna, nikad nazad, ne skrećući ni lijevi ni desno.” [Read more…]
U nedjelju 3. veljače, prilikom 1047. Feste svetog Vlaha, patrona Dubrovnika, hvarsko-bračko-viški biskup i tajnik Hrvatske biskupske konferencije mons. Petar Palić je rekao, citiram: [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
U Travniku, u Memorijalnom muzeju Ive Andrića, potiho je ovoga jesenjeg ljeta održana promocija fototipskog izdanja knjige “Ex ponto” i prigodne filatelističke koverte izdane u povodu stogodišnjice ovoga prvog Andrićevog djela. [Read more…]
Slobodan Šnajder. ”Doba mjedi”, Tim press, Zagreb, 2015.
Istaknuti hrvatski književnik Slobodan Šnajder proglašen je u Tuzli dobitnikom ovogodišnje regionalne Nagrade Meša Selimović za najbolje prozno djelo objavljeno na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije u 2015. [Read more…]
U intervjuu francuskim katoličkim novinama La Croix 16. svibnja ove, 2016. godine, papa Franjo je na upit: što misli o povećanoj zabrinutosti dijela kršćana zbog širenja islama u Europi, odgovorio je kako svatko ima pravo prakticirati vjeru koju je odabrao. ”Sekularna država, za razliku od države s jednom religijom koja se svima nameće, može svakome pružiti tu priliku“. [Read more…]
Vareš, planina Zvijezda i njen Zvjezdangrad ključni su toposi u pričama Željka Ivankovića. Planina i njen grad, doduše, u pričama za djecu, kako taj žanr u kojemu se prepleću fantazija, stvarnost, oniričko, iskustveno, obrazovno, odgojno, jednom riječju igra mašte u jeziku koja baštini bajku, basnu, uspavanku, poučnu priču itd., određuje književna znanost u nastojanju da klasificira umjetnost riječi.
No, ti toposi nose Ivankovićeve prozne svjetove tako da se u njima gubi razlika između fiktivnog i stvarnog, fantastičnog i realnog, snovidog i faktografskog, a oni, ti prozni svjetovi, streme u različitim pravcima.
Jednom odlaze u prošlost, u bosansku srednjovjekovnu povijest, njenu egzistencijalnost i ljudske drame u njoj na osnovi kojih se goneta transvremenost i transkulturalnost čovjekove sudbine.
Drugi put, pak, ti svjetovi streme da dosegnu čudnovato i fantazmagorijsko, ono iza predmetne i ukupne pojavne stvarnosti, kako bi uhvatili u mrežu riječi transcendentalno i na njemu ukotvili ljudsku egzistenciju u prostoru koji se ne može pojmiti racionalnim kategorijama, nego onim što dolaze iz ezoterijskog tipa znanja i njemu sukladnog modela kulture.
Treći put i Vareš, i Zvijezda, i povijesno-maštovna stvarnost srednjovjekovne Bosne odlebde u čistu jezičnu igru kojoj kao da je cilj usmjeriti se na samu sebe, na način na koji se realizira, a priča jest na koncu metatekstualna igra opsjednuta sobom i gotovo bez interesa za bilo koji oblik realnosti.
Četvrti put ti se svjetovi usmjeravaju na povijest i njen kulturni sadržaj nastojeći biti kulturnopovijesnim arhivima grada, planine ili nekog drugog toposa, a prostorne relacije koje određuju ljudsku sudbinu usmjeravaju se k svojoj vremenskoj dimenziji tvoreći osobeni arhiv kulture i iz nje proizašlog smisla ili besmisla ljudske egzistencije.
Naredni put, Ivankovićeva proza bazira se na ljubavnom narativu, paradoksalnosti ljubavi koja je obećanje sreće i sklada, a zna se izvrći u krajnji nesporazum i apsurd. Ili se prozni svjetovi usmjeravaju k ličnom iskustvu i porodičnoj sudbini, a priča onda funkcionira kao ispovijest, odnosno kao fragmentarna porodična kronika.
Na koncu, Ivankovićeva proza bazira se i na poetici svjedočenja u okviru koje junaci ispovijedaju svoje iskustvo zadnjeg bosanskog krvavog rata i tragediju gole ljudske supstance u njemu, oslobođene svih metarazina i njihovog apriorističkog definiranja ljudskosti.
Nabrojani niz intencija proznih svjetova posvjedočuje koliko je tipološki i modelativno razuđen Ivankovićev prozni opus i koliku mrežu razlika u sebi posjeduje. Sposobnost da priču organizira na tako različite načine ukazuje na to da je Ivanković jedan od najplodnijih prozaista našeg vremena ne samo u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj književnosti već i u znatno širim kontekstima, pogotovu onim koji pripadaju štokavskom jezičkom izrazu iz kojega su proizašli hrvatski, bosanski, srpski i crnogorski standardni jezici.
Iznimno su rijetki prozaisti sposobni da na osnovi jedne relativno uske topografske podloge izgrade tako različit prozni svijet, koji kulturološki i povijesno jest svijet izjedna, ali u svom formativnom obrascu i načinu izvedbe on je prozni kosmos razlika.
Uz to Vareš, Zvijezda i Bosna mijenjaju u Ivankovićevoj prozi svoj narativni izgled, pa su učas u heterotopijskoj igri, gdje se realni prostor preobražava u utopijsko, s nakanom da iz utopijske dimenzije promotri i osvijetli nesavršenost stvarnih prostornih i njima sukladnih kulturnih, egzistencijalnih, ukupnih društvenih i drugih relacija.
Vremenske granice pri tom u prostoru razvijaju svoje identitarne razlike, na osnovi kojih se povijest upisuje u prostor ili ponire u ljudsku psihu, um, čak i tijelo, temeljito ih (pre)oblikujući. Stoga se može reći da spomenuti toposi ne tvore samo Ivankovićevu proznu topografiju nego i simbolički Ivankovićev markesovski Macondo.
U njemu izranja galerija likova i njihovih sudbina rasprostrta od borbe s transcendentalnim, čudovišnim, zlim, s onim vrstama usuda koje nadilaze čovjekove racionalne sposobnosti, bez šanse da se umakne njihovoj nemilosrdnoj sili.
Taj model fantastičke priče u Ivankovića nije nastajao samo tragom postmodernog obrata u književnosti s borhesovskom pričom koja se bavi eidetskim zamkama čovječanstva, nego i iz susreta s mitocentričnim podlogama realnog prostora i njegovom tradicijom priče i pričanja, od one andrićevske ritualnosti priče i pričanja do fantastike npr. Vitomira Lukića. Otud je Ivankovićeva fantastička priča neka vrsta sinteze ovdašnje pričalačke tradicije i postmodernističke prozne prakse.
Mirakulski ambijent tih priča ima i svoj gnoseološki učinak, jer susret s izvanrazumskim preoblikuje spoznajni horizont, kao npr. u priči o Florijanovom iskustvu čuda u kojemu nije moguće bilo kojim racionalnim aparatom objasniti susret s onostranim. Otud prostor Vareša i Zvijezde jesu arkadijski toposi u kojima se junaci nose s nekim od transcendenasa koji ih nadilaze i koji proširuju horizont egzistencije.
Arkadijski prostor potom se pretvara u kulturološki arhiv gdje kultura postaje egzistencijalna šifra smisla postojanja, a vremenske granice u kulturi nadaju se i kao granice redefiniranja ljudskosti. Iz takve perspektive promatrana Ivankovićeva priča spada u model kulturološke proze koja hvata kulturalne hijatuse kao tačke egzistencijalne praznine i uzaludne potrage junaka za bilo kojim oblikom čvrste, koherentne egzistencije.
Povijesna priča, pak, na bazi redefiniranja koncepta povijesti u horizontu postmodernističke poetike, uronjena je u srednjovjekovnu Bosnu, da bi se u naraciji izgubila granica između visokog i niskog, plemićkog i pučkog, a ljubavni narativ zna u priči osporiti onaj herojskocentrični.
Na drugoj strani, u takvom modelu priče se mitotvoračkom, idealističkom projektu bosanskog srednjovjekovlja, na kojemu političke ideologije grade mitove o utopijskoj zemlji u prošlosti, zemlji dobrih Bošnjana, suprotstavlja priča ljudi koji iz podnožja društvene stratifikacije hrabro prelaze granice društvenih normi. Pri tom, na bazi spajanja realnog i snovidog, iz horizonta planine Zvijezde u tzv. dječjim pričama izrasta heterotop Zvjezdangrada u kojemu se isprepleću bajkovito i žuđeno, a priča postaje osobenom postmodernom bajkom.
Etički horizont ratne priče, pak, suočava nas s potrebom za katarzom u uvjetima povijesne apokalipse koja potire svaku ljudsku elementarnost. Taj model priče bazira se na skeptičnom pogledu pripovjedača i dokumentarnom učinku junakove ispovijesti. Ljubavna Ivankovićeva priča ne lišava se poniranja u neizrecivo i neiskazivo kako bi u prvi plan iznijela unutarnji horizont likova uhvaćenih u stupice žudnje, ili potopljene u apsurd u kojem ne vide oksimoronsku prirodu ljubavnog nesporazuma. Tu je Ivanković pravi postegzistencijalistički prozaist.
U svom postegzistencijalističkom poetičkom zasnovu Ivankovićeva proza oslanja se na iskustvo tzv. bosanskih neoavangardista i fantastičara, ali ne samo njihovo iskustvo već i znatno šire, muzilovsko, ili prustovsko, odnosno kamijevsko i sartrovsko, samo da spomenem neke poetičke međaše, da bi se u poetičkom rasteru stopila s postmodernističkim proklizavanjem u žanrovskim granicama.
Zato je ta proza nekad poetski intonirana, nekad kroničarski, nekad je bajkovita u svome temelju, nekad postmodernistički mirakul, a nerijetko psihološka, odnosno simbolička priča.
U tom istraživanju narativnih prosedea, Ivanković nije pomodni postmodernistički eksperimentator i istraživač, već pažljivi rezbar naracije koji pokazuje i vrsnu proznu vještinu, vanredan osjećaj za jezičnu nijansiranost priče, ali i dar da uskladi detalj, fragment i proznu cjelinu.
Jednom riječju, pisac koji pokazuje moć priče i pričanja kao stalnog estetskog zavođenja i vještog tkanja raznorodnih proznih svjetova. A oni, s osloncem na topose Vareša, Zvijezde i Zvjezdangrada, iz lokalnog uspijevaju doseći općeljudske situacije egzistencijalnog zatočenja u kojima se brišu granice i u prostoru i u vremenu i postaju simbolima jedne jedine stvarnosti, one unutrašnje iza očnih kapaka, o kojoj je tako inspirativno pisao Ivo Andrić obrazlažući ljudsku potrebu za pričanjem priča.
U posljednje vrijeme prisustvujemo tv-seansama iz Haaga što zrače nečim demonskim: prethodno osuđeni ratni zločinci svjedoče u korist Radovana Karadžića. Dvije su krupne stvari u kojima Šefa valja na svaki način prikazati kao anđela: Srebrenica i Sarajevo. Tako će Momčilo Krajišnik, koji se s robije vratio kući na Pale i sada kao ispravan građanin pokreće obiteljski biznis a u javnosti nastupa kao nacionalni moralni iscjelitelj, ni ne trepnuvši ustvrditi kako je njihova vojska ”samo odgovarala na napade iz Sarajeva”, kako je Karadžić ”zabranio da se napada Sarajevo”, a ”militantni krugovi u Sarajevu htjeli da ga predstave kao zatočenički logor i metu”.
Demonski, zaista: nije stvarnost ono čega se sjećamo kao vlastitoga iskustva i što je cijeli svijet vidio kao stvarnost, krv nevinih nema nikakvu vrijednost, patnje i žrtve i razaranja su izmišljeni. I baš sad, kada stojimo sleđeni pred strahotom još jedne mas-grobnice, one u Tomašici!
To je, međutim, tema za neki drugi zapis; ovdje tu sliku donosim kao memento, kao nešto što ne smije biti zaboravljeno kad se govori o Sarajevu, osobito onda kad se o njemu moraju govoriti stvari neugodne. A moraju, ne samo radi istinitosti, nego i stoga što njihovo prešućivanje ide naruku opisanim svjedocima i njihovoj ”istini”.
Jedna od takvih stvari je specifični nacionalizam karakterističan za određene krugove sarajevske građanske i političke elite, koji se pokriva divljenjem antinacionalističkim uzorima iz drugih sredina, dok neprimijećene prolaze manifestacije nacionalizma u vlastitoj sredini, kao nešto posve normalno.
Nikome, recimo, ne smeta u sred grada podignut spomenik ”ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva”, na čiju diskriminatornu simboliku, koja isključuje iz pijeteta sarajevsku djecu ubijenu ”na onoj strani”, javno ali uzaludno upozorava jedini profesor Enver Kazaz.
Jezivi bezdan Kazani iznad Sarajeva, u koji su ’92/93. bacana tijela pobijenih Sarajlija ne-Bošnjaka, stoji i danas neobilježen, a cvijeće na to mjesto jednom godišnje, uz jednu ili nijednu tv-kameru, donese samo Svetozar Pudarić, funkcioner SDP-a, ali kao privatna osoba. Tako je bilo i ove jeseni.
U javnim istupanjima i tekstovima uglednih ličnosti, pod krovom i u publikacijama najviših obrazovno-znanstvenih institucija, kao i na stranicama novina, promoviraju se skandalozna genetska objašnjenja, poput ovih iz pera dvojice akademika, korifeja patriotske misli:
”Temeljni i iskonski razlog velikosrpske politike počiva u ubilačkom genu njihovih zlotvora, genu koji u posljednjih stotinu i pedeset godina već po deseti put vitla kamom nad bošnjačkom glavom. To je užasni gen koji je silno opterećen neizlječivim kainovskim sedimentom, krvožednim naslijeđem koje ne opstaje niti broji da živi ako ne ubija drugog i drugačijeg kad god može i u svakoj prilici. Taj gen je dovoljno otporan i žilav da preživi svako vrijeme i uskrsne u svakom pokoljenju. (…) Bošnjaci za sebe moraju riješiti dilemu: ili ostati živjeti sa ubicama u svom neposrednom, najbližem susjedstvu, ili ići, opet skupa s njima, u Europsku uniju u čijim političkim centrima moći još uvijek prevlađujuću ulogu i glavnu riječ vode potomci onih koji su ubijali španske muslimane i muslimane na Siciliji, oni koji su marširali na Bosfor, u samo srce Otomanskog imperija kako bi ga raskomadali.”
Ili:
”Ako se tome doda sklonost Srba za drastične postupke, kao što su klanja ljudi, ubijanja sjekirama ili nasilja nad starcima i ženama, česti incestualni odnosi i seksualno iskorištavanje djevojčica i djece, tada se dobije slika o izvorima onih fenomena koji su došli do izraza u ratu, i to izvorima utemeljenim u sociopsihologiji Srba kao naroda, koji su masovno došli do izražaja tokom agresije i genocida kojeg su Srbi izvršili nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini od 1992.-1995.godine. Takve slične osobine nalazimo i kod nekih Hrvata (Hercegovina), koji u svojoj genezi imaju elemenat vlaške etnogeneze.”
Ne treba biti previše politički pismen da bi se znalo kako je ovo osnovni sadržaj repertoara svakoga južnoslavenskog nacionalizma, negativnog u sebi i negativno okrenutog spram najbližih, sebi sličnih naroda.
U godinama poslije rata više puta sam pisao o tom Sarajevu koje obožava Krležu, Konstantinovića, Latinku Perović, Bogdana Bogdanovića, Filipa Davida, Kovača, Kiša, Matvejevića, Feral Tribune, Srđu Popovića. To je elitno Sarajevo; predstavljaju ga njegovi uzorni građani koji sami sebe doživljuju kao ljubitelje kulture, umjetnosti i književnosti, kao kozmopolitske i emancipirane duhove slobodne od provincijalnosti, nacionalizma i zatvorenosti, mnogi od njih i u formalnom smislu pripadnici intelektualne, akademske i političke elite: profesori, umjetnici, književnici, novinari, lijevo-građanski političari.
U toj percepciji spomenuta imena se slave i citiraju, na njih se poziva kao na uzore i ikone uvijek kada se povede govor o borbi protiv nacionalizma, o primjerima intelektualno-moralnoga dostojanstva i neovisnosti, o principijelnosti, dosljednosti i kritičnosti; kada se odaje hvala bespoštednom razbijanju nacionalnih i historijskih mitova. Gesta je to kojom se sarajevski hvalitelji, ponosni i ispunjeni, identificiraju sa spomenutim ličnostima, i tako legitimiraju: mi krležijanci, mi konstantinovićevci, mi feralovci, mi antinacionalisti, mi protivnici mitova i mitomanije…
Ne trebam kriti i osobni motiv: dugo je i malenkost pisca ovih redaka bila među omiljenima, sve dok u krugovima napokon nije primijećeno da o svim nacionalizmima piše s jednakom kritičnošću, to jest, da ne prešućuje ni ovaj lokalni, sarajevski. (Možda zato što su mu svi jednako svoji, što ih sve doživljuje kao vlastitu muku.) Od tada ljubavi je nestalo, što je piscu dosta dobra donijelo.
Način da se istinski bude krležijanac, konstantinovićevac, feralovac samo je jedan: javno djelovati u svojemu ambijentu onako kako Krleža, kako Konstantinović, kako Feral javno djeluju u svojemu. Sve drugo samo je idolatrija, izravno suprotna onomu što znače navedeni uzori: umjesto da sami budemo kao Konstantinović, hvalimo se da nam je Konstantinović uzor, i tu prestaje sav naš napor. Ostaje blaženi komoditet, završili smo posao: ”mi smo konstantinovićevci”, ”mi smo krležijanci”, zar je potrebno još nešto.
Figurativno govoreći, dok se sarajevska ljubav za Krležu (autora, na primjer, ubitačne Hrvatske književne laži) ili Konstantinovića (autora slavne Filosofije palanke) izvikuje deklarativno a ne biva ovjerena i pokazana adekvatnom i ekvivalentnom sarajevskom, bosanskom, bošnjačkom književnom laži i filosofijom čaršije, sve dotle ova silna ljubav prema antinacionalizmu neće biti drugo do jedna vrsta mimikriranoga vlastitog nacionalizma. Zato Sarajevo koje na svoju zastavu rado stavlja Krležu i Konstantinovića nije u stanju proizvesti vlastite pandane onome čemu se ritualno divi, a kada se i pojave autorefleksivni glasovi krležijansko-konstantinovićevskoga tipa, koji registriraju i osvjetljuju manifestacije toga domaćeg nacionalizma, redovito doživljuju ili marginalizaciju i društvenu izolaciju, ili ih se prokazuje kao otpadnike.
Kada je u Sarajevu predstavljan digitalni arhiv Feral Tribunea, pisao sam kako je snaga Ferala bila između ostaloga u radikalnom odbijanju kompromisa s patriotskim sentimentima i obzirima iz registra nacionalne-vjerske-političke korektnosti, te kako Feral u tomu nije popustio nikada, čak ni u ratu, kada je patriotizam bio ideološki (a bogme i egzistencijalno) ultimativan stav, ali istovremeno i najunosniji biznis, a i pokriće za najgnusnija zlodjela. Situirajući to u današnju sarajevsku situaciju, pitao sam se: je li, takav, Feral ovdje uopće moguć?
Patriotizam, ljubav prema (vlastitom) svetom i napaćenom Narodu i Nacionalnom Identitetu, žudnja za Državom – komu danas ovdje još pada na pamet izvrtati na naličje te Uzvišene Osjećaje i Ciljeve, prokazivati ih u njihovoj ispraznosti, u njihovoj zloćudnoj a organskoj sprezi s potiranjem čovjeka i njegovoga malog ali jedinog života! Kad bi danas još izlazio Feral Tribune, njegov odgovor na sarajevsku fascinaciju Feralom mogao bi biti: lako je tuđim Feralom gloginje mlatiti.
U vili Arko na zagrebačkome Gornjem gradu u četvrtak počinje dvodnevni regionalni simpozij “Susjedstvo riječi: Jezik koji nas spaja i razdvaja”, na kojemu će o toj aktualnoj temi govoriti književnici, književni kritičari, lingvisti, filolozi i publicisti iz cijele regije.
Susret organizira hrvatski PEN centar, a na skupu će govoriti Vladislav Bajac, Laslo Blašković, Nadežda Čačinovič, Sinan Gudžević, Enver Kazaz, Snježana Kordić, Vlado Kopicl, Katica Kulavkova, Tonko Maroević, Ranko Matasović, Sibila Petlevski, Krunoslav Pranjić, Milorad Pupovac, Sanja Roić, Nermin Sarajlić, Marko Vešović, Velimir Visković, Vjeran Zuppa i drugi.
Kako nam je kazala Nadežda Čačinovič, predsjednica PEN centra, izlagači na simpoziju nisu ograničeni određenim tematskim okvirima ili formom izlaganja, nego im je ostavljena sloboda da sami izaberu podtemu u “kojoj će govoriti o shvaćanju vlastita jezika u odnosu spram susjednih jezika, za koje ne treba prevođenje, ali se ipak po nečemu razlikuju”, odnosno, da izaberu esej, fikciju, ili znanstvenu analizu kao formu prezentacije, a neće se zaobići ni problem ćirilice u Vukovaru, iako je tema skupa izabrana “mnogo prije aktualnoga zaoštravanja rasprave o upotrebi i statusu ćirilice”.
N. Čačinovič rekla je da od govornika očekuju osobno iskustvo, odnosno iskaz i svjedočenje o tome kako se odlučujemo ući u neki jezik pa bi u tome kontekstu mogla biti vrlo zanimljiva i poticajna izlaganja Sibile Petlevski, hrvatske književnice makedonskoga podrijetla, zatim Dragana Velikića, srpskoga pisca koji je odrastao u Puli, no koji zbog primanja mađarske Nagrade grada Budimpešte neće stići u Zagreb, već je temu o “Onoj maloj crtici” poslao u pisanom obliku, i bosanskohercegovačkog autora Marka Vešovića, rođenoga u Crnoj Gori. PEN centar želi ispitati postoji li nešto što djeluje kao lingua franca u širem okružju.
Lingvistica Snježana Kordić naglasila je kako “u ime logike” da su sudionici ovog skupa izvorni govornici navodno međusobno stranih jezika, dakle jezika ”kod kojih imate itekakvih problema s međusobnim razumijevanjem”, djecu u školama razdvajaju u odvojene razrede u Sandžaku, u Vojvodini, u Vukovaru, u Bosni i Hercegovini, a isto namjeravaju napraviti i u Crnoj Gori. “Netko će možda reći: to su ‘strani jezici koji se razumiju’, međutim, u lingvistici je odavno poznato da, ako se jezik razumije, ako govornici tečno razgovaraju, onda to nije strani jezik, nego se radi o zajedničkom jeziku. Političari kod nas zloupotrebljavaju kulturu, oni nju koriste kao zamjensku politiku. A u politologiji je poznato da, ako političari koriste kulturu kao zamjensku politiku, to je neiscrpni izvor konflikata u društvu. I doista, kod nas cvjetaju konflikti na toj bazi. Kad bi političkim elitama bio najviši cilj smanjivati konflikte u društvu, zalagali bi se za društvo kao skup individua koje poštuju jedna drugu sa svim međusobnim različitostima, gledajući u drugome uvijek pojedinca, a ne predstavnika nekoga kolektiva”, rekla je Snježana Kordić.
Lingvist Milorad Pupovac u svom radu “Zašto jezik može biti ili naš ili njihov i onda kada to nije: Mala rasprava o odnosu osjećaja, vrijednosti i jezika” govorit će o teorijskim pitanjima povezanima s jezičnim identitetom i praksama politike jezičnog identiteta, koje se prakticiraju u različitim dijelovima svijeta. “To se posebno odnosi na prostore bivše Jugoslavije, gdje se vode rasprave o tome što je odlučujuće za jezični identitet, koliko su osjećaji važni za to, koliko su vrijednosti društva ili naroda važni za to te kako se politički upotrebljava i zloupotrebljava ta vrsta osjećaja i vrijednosti u kreiranju politike jezičnog identiteta. Zatim, kako se od realnih osjećaja ljudi stvaraju svojevrsne ideologije i koliko je to dobro, a koliko nije za njegovu osnovnu funkciju – komunikaciju”. Pupovac je dodao će se osvrnuti i na paradokse poput onoga da je zagovornicima bošnjačkoga, hrvatskoga i srpskog jezika u BiH onaj drugi jezik više njihov nego što je to engleski, koji je uspostavljen kao jezik međunarodne administracije, odnosno jezik uprave u BiH.”
Na pitanje hoće li se osvrnuti i na problem ćiriličnih natpisa u Vukovaru, Pupovac je odgovorio da primarno neće jer je riječ o teorijskoj raspravi, no ako netko potakne raspravu o tom pitanju, sudjelovat će u njoj.
