Moram vas pitati: Božić, znate li što je to? Čist pogled. Eto. A ja ga nisam imao. Mnogo puta. Znali su me zbog toga kadikad ošamariti (ukoriti) moji učitelji i uzori. ”Nevjerojatno do koje mjere se lakomost, sebičnost, zavist, drskost, grubost, prostota, škrtost, pohlepa, i uglavnom čitav skup takvih osobina koje su dio ljudskog bića, mogu vidjeti na nečijem licu, u načinu hodanja, u pristupu, u pogledu” – piše argentinski pisac Jorge Luis Borges a čuo sam to baš od oca Bergoglija. Vjerujem da smo svi to kadikad primijetili, možda ne i artikulirali, ali jamačno osjetili u srcu. I to nam ostaje duboko, duboko urezano u pamćenje. [Read more…]
Pravovjerje
(Pravovjerje, Concilium, 2014, broj 2, Ex libris [Rijeka] & Synopsis [Sarajevo], str. 186)
Teško da je nešto na provokativniji način od opsesije pravovjerjem tijekom prošlog stoljeća svjedočilo ne samo o stanovitoj duhovnoj srodnosti ”crnog“ i ”crvenog“ totalitarizma nego i Katoličke crkve koja je tada još uvijek bila društveno-teološki osigurana moćna institucijska utvrda koja je s visina Olimpa ”odozgor“ suvereno propisivala ne samo ono što je ortodoksno u sferi religioznog nego i u sferi kulture, politike i gospodarstva.
Po svoj je prilici već ta natuknica dostatna da ukaže na gotovo nesvakidašnju a ni u kojem slučaju samo teološku nego i općedruštvenu relevantnost ovoga broja ”Conciliuma“ koji je – kao što se to da pročitati iz njegovog naslova – posvećen temi ”Pravovjerja“ ili, kako to u Uvodniku kažu njegovi urednici, Felix Wilfred i Daniel F. Pilario, ”drami ortodoksije i heterodoksije“ koja prožima povijest kršćanstva sve do u naše dane novog pape Franje koji na svu sreću i u ovom problemskom sklopu proročki postavlja nove naglaske.
Nažalost, ni kršćanstvu a time ni Katoličkoj crkvi nije pošlo za rukom umaknuti kušnji kobnog izobličavanja diskursa o pravovjerju u sredstvo isključivanja a time i pogodne reference za ograničavanje slobode mišljenja, pa ako ustreba čak i palicu ”discipliniranja i kažnjavanja“ neposlušnika
Nažalost, ni kršćanstvu a time ni Katoličkoj crkvi nije pošlo za rukom umaknuti kušnji kobnog izobličavanja diskursa o pravovjerju u sredstvo isključivanja a time i pogodne reference za ograničavanje slobode mišljenja, pa ako ustreba čak i palicu ”discipliniranja i kažnjavanja“ neposlušnika.
Ne potiskujući je, što je po sebi već silan korak naprijed, ovaj broj ”Conciliuma“ poziva na kritičko premišljanje te sramne kršćanske povijesti, i to u svjetlu ljubavi kao središnje poruke kršćanstva kako bi se na toj stazi korak po korak oblikovalo novo razumijevanje pravovjerja koje više ne bi bilo oružje za nadzor nego – uza svu važnost koja mu ostaje – relativna veličina, i to u smislu uvijek iznova nužnog kritičkog podvrgavanja fundamentalnom izazovu kršćanskog života: u svom vremenu i prostoru kreativno odgovoriti na izazovan poziv ispravne prakse (ortopraksije) koju nam je u ”amanet“ ostavio Isus iz Nazareta.
O tome svjedočanstvo do danas pruža Novi zavjet u čijem se središtu nalazi i za povijesno kršćanstvo previše subverzivna vizija Boga koji nas ne poziva da se poslušno poklonimo pred njegovom moći i slavi u svijetu nego da solidarno stanemo uz nemoć i patnju koju taj ”blasfemični“ Bog osjeća u suvremenom svijetu na svim onim mjestima na kojima se sustavno i nasilno uništavaju njegova stvorenja, o čemu je nenadmašno govorio teolog i žrtva nacističkog režima D. Bonhoeffer: ”Čovjek je pozvan da sudjeluje u Božjoj patnji u bezbožnom svijetu. […] Ne čini kršćanina kršćaninom neki religiozni čin nego sudjelovanje u Božjim patnjama u suvremenom svijetu.“
Uostalom, i nije potrebno previše mašte da se dokuči kako je opsesija pravovjerjem uz nastojanje za posvemašnjim nadzorom u prostorima ljudskog u prvom redu refleks potisnutog krivovjerja u prostorima vlastite životne prakse koje se, upravo zašto što je na silu potisnuto, a zarad duhovno-moralnog rasterećenja, agresivno projicira na druge a poglavito one koji se drznu javno i provokativno uprijeti prstom u krivovjernu nedosljednost naše živote prakse.
D. Bonhoeffer: ”Čovjek je pozvan da sudjeluje u Božjoj patnji u bezbožnom svijetu. […] Ne čini kršćanina kršćaninom neki religiozni čin nego sudjelovanje u Božjim patnjama u suvremenom svijetu“
Stoga i nije začudno da su žrtvom krivovjernog prigovora uz teologe od pamtivijeka u pravilu bili umjetnici svih mogućih formata a u naše dane vrlo često i kritički nastrojeni novinari. Upravo u tom kontekstu treba sagledavati devet nosivih priloga ovog broja ”Conciliuma“, dakle kao raznolike i fragmentarne, ali unatoč tome vrlo (od)važne priloge za razvijanje novog razumijevanja pravovjerja pod svodom Katoličke crkve.
Dakako, unatoč različitim naglascima, svim je tim prilozima zajedničko da se uz senzibilnost za specifične izazove kasne moderne kušaju vjerno a time i kreativno nadovezati na Drugi vatikanski koncil koji se s pravom može obilježiti kao epohalni zaokret od arogantnog i samodostatnog programa pravovjerja, čiji su konačni domašaj anateme, prema programu pravovjerja kojemu je stalo do življenja kršćanstva kao poruke o Božjoj bezuvjetnoj ljubavi i solidarnosti sa suvremenim svijetom što pravovjerje iznova, a ovaj put na spasonosan način, izokreće u sredstvo izgradnje života u svim njegovim sferama – religioznoj, kulturnoj, ekonomskoj, političkoj… – dakako u smjeru punine o kojoj je govorio sam Isusu.
Premda su u ovom broju ”Conciliuma“ makar ovlaš dotaknuti svi aspekti ”drame ortodoksije i heterodoksije“ u kršćanstvu, od razdoblja kad je kršćanstvo tek počelo zadobivati svoj specifičan profil sučelice židovstvu, kao svojoj duhovnoj pa i fizičkoj maternici, sve do vremena kasne moderne kad je Katolička crkva iznova sučeljena sa izazovom života bez moći što se bitno reflektira i na diskurs o pravovjerju, možda se kao središnji doprinos ovog broja ”Conciliuma“, pa i iz perspektive našeg regionalnog a po mnogo čemu hipokrizijskog postratno-tranzicijskog življenja religije, nameće proročko upiranje prstom u onaj moment u kojem je smješteno kobno izobličavanje diskursa o pravovjerju u sredstvo nadzora, kontrole i egzekucije neistomišljenika.
Nije potrebno previše mašte da se dokuči kako je opsesija pravovjerjem uz nastojanje za posvemašnjim nadzorom u prostorima ljudskog u prvom redu refleks potisnutog krivovjerja u prostorima vlastite životne prakse…
A upravo sučelice tog fundamentalnog pitanja povlašteno mjesto u ovom broju ”Conciliuma“ zauzima ne slučajno prilog uvijek sjajnog J. Sobrina: ”Esej o pravovjerju: Krist jest Isus – Povijest, radosna vijest i ljubav prema siromašnim“.
Dakako, riječ je o onom momentu kad se – kako je to već u sklopu nove političke teologije detektirao J. B. Metz – dogmatski spomen Boga razdvoji od spomena na ljudsku patnju, pa se potom pozivanje na Božji autoritet nužno reducira na fundamentalističku aroganciju prijemčivu ne samo za verbalno nego i fizičko nasilje.
A to bi pak u našem kontekstu ”drame ortodoksije i heterodoksije“ u kršćanstvu značilo da oznaku krivovjerja s pravom zaslužuje svaka koncepcija pravovjerja a još više njegova obrana koja se odvija s onu stranu solidarnosti s ljudima koji se u ”vražjim krugovima smrti“ (J Moltmann) kasne moderne, od rastuće bijede preko rasno, religiozno ili nacionalno formatirane mržnje i rodno utemeljenog nasilja do ekološkog uništenja, bore za društveno priznanje svog dostojanstva.
Jer ako o obrani dostojanstva ljudi čiji se život odvija u ”vražjim krugovima smrti“ kasne moderne ovisi i obrana Božjeg dostojanstva, ili ako hoćete, Božje slavi i časti u suvremenom svijetu, čemu nas poučava Isusov križ kao fundamentalna kritika kršćanske prakse i mišljenja, u još se većoj mjeri onda s pravom može reći kako pravovjernost svakog pravovjerja u prvom redu i prije svega ovisi o tome kuje li se i ovjerava svakog dana iznova usred i upravo solidarnošću sa žrtvama postojeće ne samo religiozne nego i društveno-političke ortodoksije u svijetu kasne moderne, pa tako i naše regionalne postratno-tranzicijske pustinje.
S pravom se može reći kako pravovjernost svakog pravovjerja u prvom redu i prije svega ovisi o tome kuje li se i ovjerava svakog dana iznova usred i upravo solidarnošću sa žrtvama postojeće ne samo religiozne nego i društveno-političke ortodoksije…
U tom je uvidu sabijena i fundamentalna poruka ovog broja ”Conciliuma“, posve transparentno i po našem sudu s punim pravom na strani razumijevanja pravovjerja kao dinamičnog i otvorenog projekta, kakav je i sama Objava, a u čemu se – o tome neumorno progovara već spomenuti J. Sobrino – i kad je u pitanju evangelizacija i kad je u pitanju pravovjerje, moramo odvažno dopustiti poučiti u prvom redu od sirotinje i žrtava ”vražjih krugova smrti“ svijeta kasne moderne i naše regionalne postratno-tranzicijske pustinje.
Zaoštreno kazano: Kao što je prema J. Sobrinu Isus garant Krista, tako su patnici i žrtve našeg vremena garant naše pravovjernosti!
Iz tog razloga a na tragu ovog broja ”Conciliuma“ može se reći da riječi pastoralnog teologa R. Buchera posve vrijede i kad je u pitanju prijeko potrebno razvijanje nove koncepcije pravovjerja pod svodom Katoličke crkve, ali i u okrilju drugih ustanova religioznog, političkog ili naprosto svjetonazorskog profila:
”Za Crkvu više nam drugog puta. […] To je pastoralni put Crkve Drugog vatikanskog koncila. On je sili na nasljedovanje Isusa, na ponizan pastoral predanja. To je put od moći prema autoritetu, od logike isključenja prema logici Božje univerzalne volje za spasenjem, od nadmoćno-umišljene geste prema svijetu prema stavu solidarnosti. Uostalom, to je i marijanski put, dakle put patnje i milosrdnosti.“
Vitez Branko Pilsel
U prvim satima 23. listopada 1991. grupa hrvatskih branitelja, nakon razmjene vatre s patrolnim čamcem 178. Jugoslavenske ratne mornarice, nestala je u vodama blizu otoka Šipana. Bili su to diverzanti IV. brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, kasnije HV, koji su nastojali zadati udarac neprijatelju u široj akciji pokušaja da se zaustavi prodor prema Pelješcu, odnosno, magistralom prema luci Ploče.
U grupi su bili Andrés Branko Pilsel (rođen u Argentini) i Miljenko Tadić (iz Splita), Hrvati, pripadnici IV. brigade, te Fernando De Lucchi i Alejandro Patrón (Argentinci), također pripadnici iste postrojbe. S njima je nestao i pripadnik posebnih postrojbi I. gardijske brigade iz Zagreba, Arnold Nožić (iz Mostara).
Približavajući se otoku Šipanu, oko dva sada iza ponoći, odakle su se namjeravali prebaciti ”iza leđa” neprijatelju, koji je dvadeset dana ranije bio zauzeo Slano i tako presjekao magistralni put prema Dubrovniku, pred njima se stvorio jugoslavenski brod koji je mještanima toga dijela Dubrovačkog primorja bio poznat po napadima na civile, što je PČ. 178 JRM još jednom dokazao pucanjem po gradskoj jezgri Dubrovnika. To najžešće bombardiranje grada zbilo se 6. prosinca 1991.
Arnold, Miljenko, Alejandro, Fernando i Branko bili su žrtve loše i nekoordinirane akcije. Dio jedne epopeje. Obitelji nestalih više ne vjeruju da je itko od njih preživio tu noć, a pomirili su se i s gorkom činjenicom da nikada neće dobiti njihove ostatke kako bi ih dostojno sahranili. Da, dobro ste pročitali, među tim nestalim vojnicima 4. gardijske brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, koji su bili na zadatku obrane Stona od neprijatelja, odnosno bili podrška braniteljima Dubrovnika, našao se i moj rođeni brat, tada dvadesettrogodišnji Branko Pilsel, za mnoge, imajući u obzir njegov ratni put, hrvatski vitez
Hrvatski branitelji, vjerujući da će ionako biti potopljeni ili zarobljeni i ubijeni, prvi su otvorili vatru na jugoslavenski brod a iz njega je vraćeno smrtonosnom paljbom. Iako okolnosti nestanka petero branitelja do dana današnjega nisu sasvim poznate, prema iskazu preživjelog kormilara čamca tipa leut, Ivice Kaznačića, koji je skočio u more prije razmjene vatre, nestali su branitelji navodno razneseni u eksploziji.
Drugu verziju sam godinama kasnije čuo od jednoga mornara koji je te večeri bio na jugoslavenskome brodu 178 a kojeg sam sreo u luci Bar u Crnoj Gori – nje se bitno razlikovala. Arnold, Miljenko, Alejandro, Fernando i Branko bili su žrtve loše i nekoordinirane akcije. Dio jedne epopeje. Obitelji nestalih više ne vjeruju da je itko od njih preživio tu noć, a pomirili su se i s gorkom činjenicom da nikada neće dobiti njihove ostatke kako bi ih dostojno sahranili.
Da, dobro ste pročitali, među tim nestalim vojnicima 4. gardijske brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, koji su bili na zadatku obrane Stona od neprijatelja, odnosno bili podrška braniteljima Dubrovnika, našao se i moj rođeni brat, tada dvadesettrogodišnji Branko Pilsel, za mnoge, imajući u obzir njegov ratni put, hrvatski vitez.
Mama i tata su dobili mirovinu i invalidninu. Mama k tome i manji stan na Laništu (njega smo bili prisiljeni prodati kako bih spasio obiteljsku kuću nakon razvoda od Nataše kojoj sam trebao isplatiti polovinu vrijednosti naše zajedniče kuće), a predsjednik Franjo Tuđman dao joj je i odlikovanje (uručila joj ga je tadašnja veleposlanica u Argentini, Neda Rosandić). Branko i drugi s njim stradali branitelji dobili su – zahvaljujući prijateljima, suborcima, vlastima općine Dubrovačko primorje, ali i tadašnjoj ministrici branitelja Jadranki Kosor – spomenik u uvali kod mjesta Doli, nadomak Stonu, odakle su krenuli u posljednji borbeni zadatak bez povratka.
Imam silnu potrebu da kažem nešto više o herojstvu mojega brata, neustrašivoga borcu te hrvatske brigade. Možda da, za početak, kažem nešto meni vrlo važno i povijesno neoborivo: zapadni političari su u ranu jesen 1991. godine vjerojatno bili uvjereni da je vojna mašinerija pokrenuta iz Beograda već dobila rat u Hrvatskoj.
Moj brat, vitez Branko Pilsel, nije bio zločinac ni mutikaša. On je branio slobodu običnih ljudi. Jednom je sa suborcima izvukao preko 300 štićenika iz doma za tešku bolesnu djecu u Vrlici, koji je bio pod neprijateljskom vatrom, te ih doveo sve do Splita. Ako su Hrvatima i njihovim sugrađanima doista iznevjerene mnoge nade, meni je i dalje važno znati da imamo uzore, pa i moga brata, koji poput apostola čuvaju istinu o pravom herojstvu – ono je u darivanju a ne u uskraćivanju života
No, taj je stav postao neodrživim već nakon dva mjeseca kada je novostvorena Hrvatska vojska zaustavila invaziju iz Srbije i oslobodila veliki dio zemlje te kada se u Dalmaciji, među ostalim postrojbama, poput Davida pred Golijatom uzdignula pesnica 4. brigade koja je uspješno pogodila diva s praćkom, ali i pokazala da se rat može voditi i bez da se osnaži anarhija u dubini društvenoga tkiva zemlje.
To se, nažalost, dogodilo kad više nije bilo generala Ive Jelića, utemeljitelja 4. brigade i njezinoga prvog zapovjednika – postao je smetnjom onima kojima je (dogovoren) produžetak rata služio tek za učvršćenje osobne vlasti i koristi.
Kada mi je moj bivši zapovjednik, general Jelić, ponudio da budem recenzent njegove knjige 4. Brigada ZNG – Čovjek i rat 90/92, te da joj napišem predgovor, znao sam da se nemam pravo dvoumiti te da moram prihvatiti tu obavezu, tešku ali i časnu, iz duga koji sam osjećao, i osjećam, prema tom čovjeku, prema suborcima 4. brigade kojoj sam se pridružio nakon bratova nestanka želeći ga ”zamijeniti” te prema uspomeni rođenoga brata Andresa Branka Pilsela koji je, s još četvoricom branitelja, poginuo kao njegov vojnik.
Ivo Jelić me još u ratu naučio postavljati pitanja koja nam daju pravo da svakog vojnika, dočasnika, i časnika, svakog visokog časnika sve do vrha naših oružanih snaga, kao, uostalom, i svakog građanina koji bi se usudio dovesti u pitanje naš patriotizam, čvrsto gledamo u oči. Poslije prizora iz Ahmića, Stupnog Dola, Dretelja, Heliodroma, Starog mosta, Pakračke poljane, Osijeka, Medačkog Džepa, Gospića, Varivoda, Grubora i drugih stratišta gdje su Hrvati okrvavili ruke, svijet je brzo zaboravio prizore iz Vukovara, Dubrovnika, Iloka, Osijeka, Škabrnje, Zadra…
Ljudi poput Ive Jelića imaju pravo postaviti pitanja: Što se dogodilo? Kako to objasniti? Zašto odjednom mrki pogledi na hrvatski narod? Zašto smo postali kao ”oni”? Zašto se sve to ponavlja i nakon važnih pobjeda Hrvatske vojske u ”Bljesku” i ”Oluji”? Zašto su počinjeni zločini u Gruborima i Varivodama? Zašto su se dogodile pljačke, paleži, nepotizmi, arogancija, bahatost i druge ružne pojave?
Moj brat i mnogi drugi nosili su teret brojnih dana i noći u susretu s neprijateljskom silom koja nas nije smjela pregaziti jer nam je povijest, ona drevna i manje drevna, povijest prisutna u onima čiji se život gasio pred našim očima, vikala u lice da se to ne smije dopustiti. Razmišljajući o svom bratu, shvaćam da ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao istinski herojski život
General Jelić me odabrao za recenzenta iako sam od djela javnosti – budući da sam bio jedan od pokretača Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava te, kao član HHO-a i kao nezavisni novinar, među prvima stao opisivati zločine što ih je počinila hrvatska ruka – bio žigosan kao izdajnik. Učinio sam to ne stoga da bi se te zločine moglo koristiti u izjednačavanju krivnje agresora i branitelja, nego da bi jednom zasvagda povijest Domovinskog rata bila oslobođena tereta pojedinačnih izdaja.
Jelić je iskreno zatražio pomoć svih svojih suradnika, pa i moju, ne bi li moguće neprecizne informacije u tekstu bile svedene na najmanju moguću mjeru. Nije to učinio iz oholosti, nego iz dubokog poštovanje za svakog svog vojnika, bio on živ, ranjen ili mrtav. Moj zadatak je bio vrednovati djelo u cjelini, nakon čitanja i vrednovanja stavova osjetiti da je riječi o konzistentnom djelu s potrebnom dozom samokritike i kritike objektivnih poteškoća što su ih stvarali neki zaista nedorasli političari, a kadikad i vojnici koji nisu znali osjećati bilo naroda koji se branio, ponegdje i protiv svake nade.
Pročitavši njegovu knjigu u miru, zaključio sam da je riječ o neobično poučnom djelu. Ne samo za one koji će tražiti sjećanja na važne vojne zadatke kakav je bila, primjerice, vrlo složena i uspješna obrana Zadra i njegova zaleđa, već i za one koje će tražiti humanističko, pedagoško, filozofsko, sociološko, psihološko, čak i teološko tumačenje fenomena rata.
Knjiga generala Ive Jelića odisala je koherentnošću i iznenađujuće svojom iskrenošću. Iskren je čak i onda kada bi kao zapovjednik mogao biti optužen za prekomjernu lakovjernost, za mekoću u zapovijedima kojima je želio – imajući viziju čovjeka koji se brani a ne osvetnika koji mora nužno ubijati – spasiti što više života i dobara.
O svemu tome sam razmišljao kada sam prekinuo svećeničko zvanje i odlučio pristupiti postrojbi da bih zamijenio poginulog brata, svjestan, dakako, da u sebi, kao bivši fratar, ne mogu naći onu motivaciju koja je Branka i njegove suborce tjerala da se maksimalno približe neprijateljskom tenku kako bi pogodak bio učinkovit i točan. Zapravo sam samo pokušao ispuniti ogromnu prazninu koja je nastala tragičnim nestankom brata i njegovih suboraca
Iako je jednim okom pratio što se događalo na relaciji Zagreb-Beograd, general Jelić morao je izvršavati zapovijedi i paziti da njegova vjernost kao vojnika ne pogazi humanost intelektualca. Intelektualac nikada, ni u najžešćim bitkama u kojima je sudjelovao, nije prestajao biti.
Čitajući Jelićevu knjigu i dan-danas se prisjećam tih napetih i izazovnih dana. Poput generala Jelića vjerujem da za današnju političku situaciju u Hrvatskoj nisu krive ni međunarodne zavjere i brojni unutarnji (trebam li navesti njihova imena?!) i vanjski neprijatelji, nego naša nesposobnost da iskreno odgovorimo na pitanja: Za kakvu državu se ovaj narod borio, a kakvu je dobio? Da li je to što je dobio i ono što je očekivao i čemu se nadao?
Moj brat, vitez Branko Pilsel, nije bio zločinac ni mutikaša. On je branio slobodu običnih ljudi. Jednom je sa suborcima izvukao preko 300 štićenika iz doma za tešku bolesnu djecu u Vrlici, koji je bio pod neprijateljskom vatrom, te ih doveo sve do Splita. Ako su Hrvatima i njihovim sugrađanima doista iznevjerene mnoge nade, meni je i dalje važno znati da imamo uzore, pa i moga brata, koji poput apostola čuvaju istinu o pravom herojstvu – ono je u darivanju a ne u uskraćivanju života.
Moj brat i mnogi drugi nosili su teret brojnih dana i noći u susretu s neprijateljskom silom koja nas nije smjela pregaziti jer nam je povijest, ona drevna i manje drevna, povijest prisutna u onima čiji se život gasio pred našim očima, vikala u lice da se to ne smije dopustiti. Razmišljajući o svom bratu, shvaćam da ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao istinski herojski život.
Pitanje je, dakle: ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarja, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Nadam se i vjerujem da su mnogi među vama, čak vrlo brojni, takvi heroji te da moj brat nije umro uzalud.
Situacija kod nas, svjedoci smo, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast
O svemu tome sam razmišljao kada sam prekinuo svećeničko zvanje i odlučio pristupiti postrojbi da bih zamijenio poginulog brata, svjestan, dakako, da u sebi, kao bivši fratar, ne mogu naći onu motivaciju koja je Branka i njegove suborce tjerala da se maksimalno približe neprijateljskom tenku kako bi pogodak bio učinkovit i točan. Zapravo sam samo pokušao ispuniti ogromnu prazninu koja je nastala tragičnim nestankom brata i njegovih suboraca.
Ovo što pišem, iako je kratko, promišljeno je i više puta odvagnuto. Više sam puta gledao u sebe prije nego sam krenuo pisati, a pisao sam zato jer je trebalo reći vojnički, građanski i humani ”ne” svima onima koji su željeli propast Hrvatske, svima koji nastavljaju ponižavati naš narod i planiraju porobiti naše ljude i opljačkali ih.
Ljudi, svi mi, daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji misle da vole – nedostaje mudrosti. Takvi smo, a mene kao novinara, kao osobu koja u javnom životu Hrvatske zastupa širenje prostora solidarnosti, zanima što je potrebno učiniti da među nama zažive ideali pokretača Europskog ujedinjenja.
Jean Monet, jedan od njih, rekao je 1952.: ”Mi ne ujedinjujemo države, mi ponajprije zbližavamo ljude”. To je danas jedan od najvažnijih izazova u Hrvatskoj kao dijela Europske unije: zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, ljude koji su heroji građanskog društva.
Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda. To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo, ponajprije u Hrvatskoj i u našoj regiji, kako bismo zajedno onda sa susjedima počeli osjećati da pripadamo zajedničkom prostoru Europe. Nadam se i vjerujem da Branko, Arnold, Miljenko, Alejandro i Fernando nisu poginuli uzalud. Ne, nisu
Situacija kod nas, svjedoci smo, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast. Do te je vlasti došlo, ali ne i do oslobađanja ljudskih potencijala, a politika je ostala u rukama nekolicine koji dogovaraju razne međustranačke ortakluke.
Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime kakvog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.
Pred nama je, kako je za vrijeme ”Marša na Washington” u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina: neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom bit će svakom zajamčena. Međutim, hrvatska je vlast mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.
Dok bilježim u ovoj knjizi svoja sjećanja i komemoriram važne događaje, na neki način obnavljam i vjeru da banka pravde nije propala. Ne želim vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Stoga kažem da treba unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.
Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda. To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo, ponajprije u Hrvatskoj i u našoj regiji, kako bismo zajedno onda sa susjedima počeli osjećati da pripadamo zajedničkom prostoru Europe. Nadam se i vjerujem da Branko, Arnold, Miljenko, Alejandro i Fernando nisu poginuli uzalud. Ne, nisu.
(Iz knjige ”Argentinski roman”, Profil, 2014).
Iznimno čitanje Hegela
Predrag Finci, ”Čitatelj Hegelove estetike”, Naklada Breza, Zagreb 2014.
Predrag Finci, sarajevski filozof s londonskom adresom, objavio je ove godine svoju petnaestu knjigu. Knjiga pod naslovom Čitatelj Hegelove estetike jedanaesto je autorovo djelo objavljeno u ovom tisućljeću i ujedno sedma knjiga objavljena u Zagrebu (dvije knjige objavila je izdavačka kuća Demetra a četiri su izašle u Izdanjima Antibarbarus, gdje se uskoro očekuje objavljivanje još jedne Fincijeve knjige, o kojoj će se još pripovijedati).
No, ostanimo na Čitatelju Hegelove estetike! Podijeljena na dva osnovna poglavlja (”Umjetnost je nešto prošlo“ i ”Fenomenologija estetskog“) ova knjiga u formalnom pogledu predstavlja tumačenje i kritičko preispitivanje Hegelovih Predavanja iz estetike (čemu je posvećen prvi dio) te Fenomenologije duha (u drugom dijelu, s napomenom da Finci ne tumači Fenomenologiju duha općenito, već se usredotočuje na one njezine aspekte na temelju kojih se mogu rekonstruirati Hegelovi estetički pogledi).
Umjetnost je, zaključuje Finci, postala za Hegela prošlost jedino i isključivo kao apsolutna potreba duha, ali ona i dalje nastavlja biti nečim značajnim i posjeduje budućnost. I tu važi dijalektika ukidanja, očuvanja i pokazivanja u novom obliku: umjetnost je uistinu nešto prošlo, ali ona istodobno tek nastaje i nanovo se uspostavlja, ukidajući i čuvajući ono što je bilo
U bitnom je pak smislu ovo knjiga o čitanju i promišljanju Hegela, dakle, knjiga o Hegelovom recipijentu.
Pisac ove knjige, Hegelov čitatelj Predrag Finci morao se, dakako, suočiti s Hegelovom tvrdnjom o zastarjelosti umjetnosti. Umjetnost kao sprega umnoga i osjetilnoga, uz religiju i filozofiju jedan od načina da se osvijesti i iskaže ono božansko i da se artikuliraju najdublji interesi ljudi i obuhvatne istine duha, imala bi po Hegelu biti ”za nas“ nešto prošlo, jer je izgubila pravu istinitost i životnost, te je ograničena na to da nas poziva na misaono promatranje, kako bismo znanstveno spoznali što umjetnost jest.
Finci sustavno i produbljeno analizira smisao toga Hegelova smještanja umjetnosti u prošlost, pri čemu uzima u obzir i komentira također i neka karakteristična tumačenja drugih autora, te odatle opovrgava valjanost onih tumačenja prema kojima bi umjetnost za Hegela bila nešto mrtvo: u tom bi slučaju njegova Predavanja iz estetike predstavljala najduži posmrtni govor u povijesti.
Umjetnost je, zaključuje Finci, postala za Hegela prošlost jedino i isključivo kao apsolutna potreba duha, ali ona i dalje nastavlja biti nečim značajnim i posjeduje budućnost. I tu važi dijalektika ukidanja, očuvanja i pokazivanja u novom obliku: umjetnost je uistinu nešto prošlo, ali ona istodobno tek nastaje i nanovo se uspostavlja, ukidajući i čuvajući ono što je bilo.
Autor postavlja hipotezu o izjednačavanju riječi svijest ili duh iz Hegelove Fenomenologije duha s estetskim savršenstvom (…) U tom bismo slučaju, međutim, djelo morali razumijevati isključivo kao sadržaj
Komentirajući Fenomenologiju duha (pri čemu uzima u obzir i ona tumačenja prema kojima to djelo oslikava sazrijevanje pojedinačne svijesti, kao i ona koja dokazuju kako je tu riječ o općem povijesnom razvoju duhovnih oblika, te, konačno i tumačenje A. Kojèvea prema kojemu prvih pet poglavlja Fenomenologije izlaže analizu individualne svijesti a preostala tri opisuje prijelaz svijesti u samosvijest, u djelatni povijesni um, Predrag Finci usredotočuje svoju pozornost na problematiku umjetnosti.
On postavlja hipotezu o izjednačavanju riječi svijest ili duh iz Hegelove Fenomenologije duha s estetskim savršenstvom (što bi značilo čitanje Fenomenologije duha kao fenomenologije estetskoga).
U tom bismo slučaju, međutim, djelo morali razumijevati isključivo kao sadržaj. Hegelova se dijalektika zasigurno može usvojiti kao manira u razmišljanju o fenomenu estetskoga, što rezultira jednom fenomenologijom estetskoga, koja iz same stvari pokazuje istinu te stvari.
Nije sve osjetilno umjetnost, niti se umjetnost svodi na osjetilno, ali ono je u umjetnosti dominantno, tako da je povijest umjetnosti ujedno i povijest osjetilnoga. A osjetilnost po samoj svojoj prirodi teži utjelovljenju, ono unutarnje kao djelo postaje izvanjskim, čime umjetnost u biću oslobađa sve što biću pripada, sve što je njegova zbiljska egzistencija
Nije sve osjetilno umjetnost, niti se umjetnost svodi na osjetilno, ali ono je u umjetnosti dominantno, tako da je povijest umjetnosti ujedno i povijest osjetilnoga. A osjetilnost po samoj svojoj prirodi teži utjelovljenju, ono unutarnje kao djelo postaje izvanjskim, čime umjetnost u biću oslobađa sve što biću pripada, sve što je njegova zbiljska egzistencija.
Djelo se oslobađa tako da se primatelj u sebi oslobađa za ono što je bitno njegovo. Umjetnost nije tek sjećanje i pamćenje, niti je pojedinačno umjetničko djelo povijest samoga sebe, već je tu riječ o iskustvu onoga Sada, o vlastitom iskustvu u kojemu je sadržano i sjećanje na ono minulo, koje je i samo prisutno i pokazano na način sadašnjosti.
Umjetnost se konačno iskazuje kao jedno stalno duhovno putovanje, nastojanje da se sebe stalno ozbiljuje i nadmašuje. Djelo nastaje jer hoće nastati, a ono što je istinsko djelo to mora postajati i biti.
Zaključno, Fincijev Čitatelj Hegelove estetike predstavlja jedno iznimno djelo. Napisana čitkim (pa i popularnim) stilom, pri čemu čitkost u nijednom trenutku ne dovodi do snižavanja razine stroge argumentacije, ova knjiga ne samo što može služiti kao pouzdan vodič onima koji se upućuju u problematiku Hegelove estetike, nego i kao kvalitetan uvod u Hegelovu filozofiju u cjelini.
Preporučljivo svima koji žele steći pouzdan oslonac prije upuštanja u lektiru toga navodno zastarjelog mislioca! Ali i svima koji se žele informirati o jednom originalnom i maštovitom tumačenju Hegelove estetike i Hegelova mišljenja općenito!
Neka čudna godina
Četrnaesta godina trećeg milenija poslije prvog Božića je u odlasku. Bila je to neka čudna godina. Puna događaja i (posebice tehnoloških i medicinskih) otkrića koja otvaraju nove nade i perspektive za bolju budućnost čovječanstva. S druge strane, nije manjkalo političkih događaja s katastrofičnim posljedicama čije se ljudske žrtve još zbrajaju, a o milijunima izbjeglica i prognanih da ne govorimo. Možda se i ovdje možemo složiti s Charlesom Dickensom da je to bila godina za koju se može reći da je istovremeno bila i najbolja i najgora.
Sutra, na Novu godinu, bit će 77,381.246 ljudi više na svijetu nego početkom 2014. godine. Stanovništvo svijeta je, dakle, poraslo za veličinu jedne Njemačke. Za one koje zanimaju statistički podaci i predviđanja dodajmo kako projekcije govore da će u siječnju broj stanovnika naše planete doseći 7 milijardi, 214 milijuna, 958.996, što je porast za gore navedenu prvu brojku ili u postotku za 1,08 posto. U tom istom siječnju svake sekunde će se u svijetu roditi 4,3, a umrijeti 1,8 osoba.
Četrnaesta godina trećeg milenija poslije prvog Božića je u odlasku. Bila je to neka čudna godina. Puna događaja i (posebice tehnoloških i medicinskih) otkrića koja otvaraju nove nade i perspektive za bolju budućnost čovječanstva. S druge strane, nije manjkalo političkih događaja s katastrofičnim posljedicama čije se ljudske žrtve još zbrajaju, a o milijunima izbjeglica i prognanih da ne govorimo
Elementarno pitanje kojim se bave demografi i futurolozi je koliko ljudi može Zemlja sa svojim ograničenim resursima uopće hraniti? Znanstvenici govore o otprilike 10 milijardi. Poznati sociobiolog sa Sveučilišta Harvard Edward Wilson je u svojoj često citiranoj knjizi ”The Future of Life” (Budućnost života) aktualizirao pitanja održivog razvoja i izložio nekoliko zanimljivih scenarija o tome koliko ljudi i u kojim uvjetima može Zemlja prehraniti.
Ujedinjeni narodi predviđaju da će do 2050. godine svjetska populacija narasti na devet milijardi stanovnika. No usprkos nekontroliranom porastu stanovnika ističe se i podatak da će se u više od 40 zemalja u sljedećih 30 godina broj stanovnika smanjiti, dok se u Europi značajna opadanja očekuju već u sljedećih pet godina.
Legendarna CNN-ova novinarka Christianne Amanpour u nedavnoj emisiji, a zatim i u objavljenom članku govori o tri ključna svjetska događaja u 2014. godini koja će obilježiti i globalno opteretiti nadolazeću 2015. To su, prvo, rat u Siriji i rastuće nasilje koje pod kišobranom samozvanog kalifata takozvane Islamske Države šire brutalni militanti ISIL-a.
Drugo ključno područje je povezano s ekspanzionističkom politikom Vladimira Putina i posljedično s time povezanom obnovom Hladnog rata. U središtu tih događaja su ratni sukobi u jugoistočnoj Ukrajini poslije aneksije Krima kao i Putinove ambicije da Rusiji vrati status velesile koja kontrolira svoju širu regiju i može se ravnopravno nositi s Europskom unijom i Sjedinjenim Američkim Državama.
Sutra, na Novu godinu, bit će 77,381.246 ljudi više na svijetu nego početkom 2014. godine. Stanovništvo svijeta je, dakle, poraslo za veličinu jedne Njemačke. Za one koje zanimaju statistički podaci i predviđanja dodajmo kako projekcije govore da će u siječnju broj stanovnika naše planete doseći 7 milijardi, 214 milijuna, 958.996, što je porast za gore navedenu prvu brojku ili u postotku za 1,08 posto
Treće značajno područje promjena je zapravo pozitivna vijest koja stiže potkraj godine Obaminom najavom prekida blokade Kube i konkretnim koracima pomirenja između najdugovječnijih i najčešćih neprijatelja u zapadnoj hemisferi.
Amerikanci su konačno shvatili da je njihova politika totalne izolacije Kube zapravo kontraproduktivna, a u pravom trenutku su naišli i na otvoren prijem kod Raola Castra, nešto realnijeg i popustljivijeg Fidelovog mlađeg brata.
U pregledu najvažnijih globalnih događaja u protekloj godini nikako ne smijemo izostaviti uspješnu Zimsku olimpijadu u ruskom Sočiju, u koju je tada još raskošan Putin ugradio pedesetak milijardi eura te Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu, koje, iako domaćini nisu osvojili očekivano zlato, može služiti na ponos najmnogoljudnijoj zemlji Južne Amerike.
Od pamtivijeka pa sve do nedavno je Isis bilo ime egipatske benevolentne božice koja posebno brine za udovice i siročad, a povremeno i liječi bolesne te čini druga čudesa. U 2014. godini je svijet doživio šokantni susret sa sasvim drugačijom ISIS.
Radi se o kratici koja jednostavno znači Islamic State of Iraq and Syria (ISIS), a koja se naizmjenično rabi sa sve češćom i geografski ambivalentno ambicioznijom inačicom ISIL – Islamic State of Iraq and Levant. Taj je politički projekt militantnih i do ekstrema fanatiziranih islamskih fundamentalista bio uglavnom ignoriran sve dok nisu zauzeli strateški grad Mosul i krenuli prema Bagdadu, a učinkovitom medijskom propagandom svijetu obznanili svoje bolesne ekspanzionističke ambicije i krvoločne metode njihova ostvarenja.
Legendarna CNN-ova novinarka Christianne Amanpour u nedavnoj emisiji, a zatim i u objavljenom članku govori o tri ključna svjetska događaja u 2014. godini koja će obilježiti i globalno opteretiti nadolazeću 2015. To su, prvo, rat u Siriji i rastuće nasilje koje pod kišobranom samozvanog kalifata takozvane Islamske Države šire brutalni militanti ISIL-a
ISIS/ISIL je zastrašujuć ne samo zbog svojih ciljeva nego i zbog sveprisutne brutalnosti na svim medijima, posebice na televiziji, Twitteru i YouToubeu. Militanti imaju dobro organiziranu propagandu koja se uspješno koristi najnovijom videotehnologijom u regrutiranju svojih pripadnika ne samo u arapskom svijetu nego sve više i u zapadnim zemljama.
S druge strane su prikazi militanata uz natpise “Evo nas uskoro u Bagdadu” natjerali mnoge iračke vojnike da napuste svoje položaje vjerujući da je njihov poraz neizbježan. Sve do nedavne pozitivne promjene vlasti u Bagdadu u Iraku je vladalo rasulo praćeno očajničkim predviđanjima urušavanja cijelog državnog sustava.
Svijet se, strahom uzdrman, konačno probudio, te su SAD i njihovi saveznici zračnim napadima i strateškom podrškom kurdskim vojnim snagama na terenu za sada uspjeli zaustaviti ISIL u njihovim osvajačkim pohodima. No potpuno istrebljenje ISIL-a, zaustavljanje rata između režima i pobunjenika u Siriji te budućnost Iraka i eventualno stvaranje Kurdistana ostaju i nadalje najveći izazovi tog dijela Azije. Svakako uz stare izazove Izraela i Palestine, na koje su nas ovog ljeta opet podsjetili bombardiranje Gaze i nastavak nasilja u toj regiji.
Iz uvijek vulnerabilne Afrike dolazi druga vrsta opasnosti. Prošlo je više mjeseci prije nego što je zapadni svijet shvatio rasprostranjenost virusa ebole u zapadnoafričkim zemljama Gvineji, Liberiji i Sierra Leoneu. Više od 6000 ljudi je umrlo u toj najvećoj ikada zabilježenoj epidemiji. Zapad je uhvatila panika tek kada su se virusom zaraženi putnici, uglavnom medicinski djelatnici, vratili iz zemalja u kojima vlada epidemija. Tužno je što se još uvijek traže prava medicinska rješenja, ponajprije učinkovita vakcinacija.
Ovdje moramo stati. Zbogom 2014., odista čudna “najgora i najbolja” godino! Hoće li nam 2015. donijeti više nade i jasniji pogled u budućnost?
2014 – Hladni rat i ebola
Svijet je u 2014. svjedočio novom hladnom ratu Istoka i Zapada, jačanju brutalne Islamske države i obnovljenom nasilju na Bliskom istoku, dosad nezabilježenom razmjeru epidemije ebole, misterioznim zrakoplovnim nesrećama, referendumima o neovisnosti, a na samom kraju iznenadili su ga Barack Obama i Raul Castro najavivši obnovu diplomatskih odnosa SAD-a i Kube nakon pola stoljeća neprijateljstva.
Pokret Islamske države čije su gnusne metode “preteške” čak i za Al Kaidu, jačao je u dijelovima Iraka i Siriji do te mjere da se ohrabrio proglasiti i kalifat, a vojni uspjesi militanata natjerali su se Sjedinjene Države na zračne udare i okupljanje široke međunarodne koalicije za borbu protiv islamista.
Nova epidemija širila se svijetom, tisuće mrtvih u Africi bile su povod Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji da proglasi najtežu i najsmrtonosniju epidemiju otkad zna za taj virus, a žrtava je bilo i na Zapadu.
U Škotskoj, Kataloniji, na Krimu, u Luhansku i Donecku, te virtualno i u Veneciji građani su se izjašnjavali o nezavisnosti.
Svijet je u 2014. svjedočio novom hladnom ratu Istoka i Zapada, jačanju brutalne Islamske države i obnovljenom nasilju na Bliskom istoku, dosad nezabilježenom razmjeru epidemije ebole, misterioznim zrakoplovnim nesrećama, referendumima o neovisnosti, a na samom kraju iznenadili su ga Barack Obama i Raul Castro najavivši obnovu diplomatskih odnosa SAD-a i Kube nakon pola stoljeća neprijateljstva
Malaysia Airlines dugo se neće oporaviti od 2014. Prvo je u ožujku tajanstveno nestao avion te tvrtke, na letu iz Kuala Lumpura u Peking. Pretpostavlja se da je s 239 ljudi pao u Indijski ocean. Iako je “prevrnut svaki kamen” potraga za olupinom do danas je neuspješna.
U srpnju je drugi avion tog prijevoznika srušen nad Ukrajinom i poginulo je svih 283 putnika i 17 članova posade. Zapad vjeruje da su avion srušili proruski ukrajinski separatisti uz moskovsku pomoć pa je Rusiji uveo gospodarske sankcije. Zbog stanja u Ukrajini odnosi Rusije i Zapada najlošiji su od Hladnoga rata.
Srbija i Bosna i Hercegovina pretrpjele su u svibnju najteže poplave u stotinu godina. Nakon nezapamćenih kiša voda je odnijela najmanje 44 života, tisuće su ljudi evakuirane, a u Srbiji je bilo proglašeno izvanredno stanje.
U 2014. godini papa Franjo svecima je u travnju proglasio svoje prethodnike, Ivana Pavla II. i Ivana XXIII, dvojicu papa koji su modernizirali Crkvu, abdicirao je dugovječni španjolski kralj Juan Carlos, monarh koji je demokratizirao Španjolsku, objesio se komičar Robin Williams, “čovjek koji je znao nasmijati sve osim sebe”, a za ubojstvo iz nehaja osuđen je južnoafrički paraolimpijac Oscar Pistorius koji je oduševio svijet načinom na koji je prebrodio svoj hendikep, a zatim ga zgrozio ubojstvom zaručnice.
Krajem godine svijet su šokirali pakistanski islamisti, ubivši u jednoj državnoj vojnoj školi više od stotinu djece. Najmanje 141 osoba, većinom učenika, ubijeno je kada su talibani upali u školu u Pešavaru i uzeli za taoce stotine učenika. Odgovornost za napad preuzeo je pokret talibana u Pakistanu, a lokalna je bolnica priopćila da su mrtvi i ranjeni u dobi od 10 do 20 godina.
Nakon više od pedeset godina Amerika i Kuba normalizirat će odnose. Sredinom prosinca američki predsjednik Barack Obama objavio je da je došlo vrijeme da se “raskinu okovi prošlosti”, i obavljena je razmjena zatvorenika. Rezultat je to tajnih pregovora uz posredovanje Kanade i posebno pape Franje, jer je američki predsjednik smatrao da “ako postoji ijedan aspekt američke vanjske politike kojemu je rok trajanja istekao, onda je to politika prema Kubi” koja je od 1962. pod strogim američkim embargom.
Srbija i Bosna i Hercegovina pretrpjele su u svibnju najteže poplave u stotinu godina. Nakon nezapamćenih kiša voda je odnijela najmanje 44 života, tisuće su ljudi evakuirane, a u Srbiji je bilo proglašeno izvanredno stanje
Diljem svijeta haraju ratovi, bolesti i siromaštvo, ali čovjek je krajem godine prvi put spustio sondu na komet i pokusno lansirao prototip letjelice za Mars.
Majdanska revolucija
Krajem 2013. i početkom 2014. prosvjednici su na kijevskome trgu Majdanu prosvjedovali protiv odluke predsjednika Viktora Janukoviča da odustane od približavanja Europskoj uniji i da se okrene tješnjim vezama s Rusijom. Nakon krvavih obračuna na Majdanu, u kojima je izginulo više od stotinu civila, prosvjedi su doveli do Janukovičeva pada i bijega u Rusiju, a Ukrajina je nekoliko mjeseci poslije izabrala novog predsjednika, tajkuna i kralja čokolade Petra Porošenka. On je prozapadno orijentiran, a samo ga je zapad zemlje i birao, jer se istočna proruska i rusofona Ukrajina pobunila protiv okretanja leđa Rusiji.
Nakon referenduma i proglašenja nezavisnosti od Ukrajine nove su krimske vlasti zatražile pripojenje Rusiji koja je u ožujku prkoseći međunarodnoj zajednici anektirala taj poluotok s bazama ruske Crnomorske flote.
Industrijske regije Luhansk i Doneck na referendumu su se izjasnile protiv ostanka u Ukrajini i osnovale svoje “republike”. U sukobima ukrajinske vojske i pobunjenika s istoka, kojima pomažu i ruske snage, poginulo je najmanje 4700 ljudi, a borbe ne prestaju unatoč sporazumu o prekidu vatre sklopljenome u bjeloruskoj prijestolnici Minsku.
Novi Hladni rat
Nakon više od pedeset godina Amerika i Kuba normalizirat će odnose. Sredinom prosinca američki predsjednik Barack Obama objavio je da je došlo vrijeme da se “raskinu okovi prošlosti”, i obavljena je razmjena zatvorenika. Rezultat je to tajnih pregovora uz posredovanje Kanade i posebno pape Franje, jer je američki predsjednik smatrao da “ako postoji ijedan aspekt američke vanjske politike kojemu je rok trajanja istekao, onda je to politika prema Kubi” koja je od 1962. pod strogim američkim embargom
Sjedinjene Države i Europska unija nametnule su sredinom godine sankcije Rusiji zbog njezina udjela u ukrajinskoj krizi. Sankcije su prvo obuhvatile pojedince i tvrtke izravno povezane s destabilizacijom Ukrajine, a zatim i brojne ruske banke te vojne i energetske kompanije.
Uveden je embargo na prodaju oružja Rusiji, ograničena prodaja neke tehnologije i opreme naftnoj industriji, a Europljani i europske kompanije ne smiju poslovati s ruskim bankama. Tvrtke i nekolicina osoba bliskih ruskomu predsjedniku Vladimiru Putinu također su na udaru sankcija, najžešćih EU-ovih mjera protiv Rusije otkako je završio Hladni rat.
Sankcije imaju učinka pa je rubalj ove godine izgubio trećinu svoje vrijednosti, a Rusija svoju ekonomsku stabilnost. Putin za to krivi “stare neprijatelje na Zapadu” i Ruse upozorava da su pred njima teška vremena i da se moraju oslanjati na sebe.
Moskva je na europske sankcije odgovorila kontramjerama i zabranila uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda iz EU-a što je pogodilo i neke hrvatske proizvođače.
Zbog europske blokade Moskva je u prosincu objavila da odustaje od projekta plinovoda Južnog toka kojim je trebala slati plin Europi zaobilazeći Ukrajinu, i proglasila Tursku poželjnijim partnerom. Južni tok trebao je isporučivati 63 milijarde prostornih metara plina na godinu, što je nešto više od 10 posto europske potražnje, čime bi se učvrstila ruski položaj glavnog europskog opskrbljivača.
No kriza u Ukrajini potaknula je Bruxelles da zamrzne proces njegova odobrenja, a problemi su se pojavili i zbog slabe europske potražnje za plinom i niskih cijena energije, što je dovelo u pitanje isplativost projekta teškog 40 milijarda dolara.
Izraelsko-palestinski rat u Gazi
U lipnju je stvorena palestinska vlada nacionalnog jedinstva u koju je uključen i pokret Hamas čime je završeno razdoblje odvojenih vlasti u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali. Izrael i SAD Hamas smatraju terorističkom organizacijom i vladu nacionalnog jedinstva smatraju preprekom u postizanju mirovnog sporazuma Palestinaca i Izraela, pa je dan poslije proglašenja palestinske vlade Izrael prekinuo mirovne pregovore.
IS koji je krajem lipnja proglasio kalifat u velikim dijelima Iraka i Sirije, u znak osvete počinje ubijati zapadne novinare i humanitarce i objavljivati snimke odrubljivanja glava. Prva žrtva bio je američki novinar James Foley, a mjesec dana poslije njega dekapitiran je i škotski humanitarac David Haines koji je imao suprugu i kćer u Karlovcu
Ljeto je obilježio rat koji je počeo ubojstvima izraelskih tinejdžera i mladog Palestinca, a prometnuo se u krvoproliće u kojem je Izrael ubio više tisuća Palestinaca, uglavnom civila, a život je izgubilo i sedamdesetak Izraelaca, većinom vojnika.
Napetost je porasla poslije pokopa trojice Izraelaca tinejdžera otetih i ubijenih u lipnju na Zapadnoj obali. Dan nakon toga pogreba pronađeno je tijelo nestalog Palestinca. Spaljeno. Izraelske su vlasti osudile to ubojstvo koje je vjerojatno bila osveta za smrt mladih Židova, a ministrica pravosuđa Tzipi Livni rekla je da je to, ako jest riječ o osveti, “teroristički čin”.
Iako je Izrael uhitio osumnjičenike, u srpnju su iz Gaze na izraelski teritorij pale stotine raketa, a izraelski raketni štit Željezna kupola presreo je jednu raketu nad Tel Avivom, a drugu u predgrađu Jeruzalema. Zatim je počela izraelska ofenziva na tu enklavu. Prvo zračna pa kopnena, koja će u pedeset dana odnijeti više tisuća života.
Sedmotjedni je sukob završio krajem kolovoza prekidom vatre, a “pobjedu” su proglasili i izraelski premijer Benjamin Netanyahu i islamistički pokret Hamas.
Europske su zemlje počele priznavati Palestinu: Švedska je 30. listopada formalno priznala palestinsku državu. Vlada u Stockholmu objavila je kako smatra da su ispunjeni međunarodni pravni kriteriji za priznanje Palestine, te kako se nada da će tom odlukom pridonijeti postizanju mirovnog sporazuma jer će strane biti manje neravnopravne.
Nakon dogovora političkih grupacija u Europskom parlamentu to je tijelo sredinom prosinca usvojilo rezoluciju kojom načelno podupire palestinsku državu i rješenje o dvjema državama što treba postići mirovnim pregovorima koje treba ubrzati. Isti dan je i luksemburški parlament usvojio dvije odluke kojima poziva vladu da prizna palestinsku državnost. Time se priključio parlamentima u Britaniji, Španjolskoj, Francuskoj, Irskoj i Portugalu koji su prije simbolično poduprli palestinsku državu.
Islamska država i pogubljenja novinara
Kolovoško policijsko ubojstvo nenaoružanog crnog tinejdžera Michaela Browna izazvalo je gnjev američke javnosti, a nakon odluke porote krajem studenoga da ne optuži bijeloga policajca, počeli su marševi diljem Amerike. U Fergusonu, predgrađu St. Louisa prosvjednici su se sukobili s policijom, a prosvjedni su skupovi organizirani u Oaklandu, Seattleu, Los Angelesu, Chicagu i New Yorku, te ispred Bijele kuće u Washingtonu
Amerika je ljetos počela s ograničenim zračnim udarima na položaje Islamske države (IS), koja je osvojila trećinu Sirije i Iraka i prijetila da će u iračkome lučkom gradu Mosulu poubijati sve kršćane ne prijeđu li na islam. Iz grada je pobjeglo gotovo svih šezdeset tisuća kršćana. IS je zauzeo mosulsku branu, najveću u Iraku, a zatim i grad Mosul.
Deseci tisuća jezida, pripadnika etnoreligijske skupine u Iraku, sklonili su se u kolovozu pred nasiljem IS-a na obronke planine Sindžara. Pripadnici radikalnog sunitskog pokreta koji su osvojili dijelove Iraka i Sirije progone jezide na vjerskoj osnovi smatrajući ih “štovateljima vraga” koji moraju prijeći na islam.
Američki predsjednik Barack Obama u kolovozu je objavio kako je odobrio ograničene zračne udare na IS i bacanje humanitarne pomoći. Iako nije odobrio angažman kopnenih snaga, američka se vojska prvi put nakon 2011. vraća u Irak.
IS koji je krajem lipnja proglasio kalifat u velikim dijelima Iraka i Sirije, u znak osvete počinje ubijati zapadne novinare i humanitarce i objavljivati snimke odrubljivanja glava. Prva žrtva bio je američki novinar James Foley, a mjesec dana poslije njega dekapitiran je i škotski humanitarac David Haines koji je imao suprugu i kćer u Karlovcu.
Krajem rujna Obama je priznao kako su Sjedinjene Države podcijenile činjenicu da kaos u Siriji može iznjedriti opasne džihadističke skupine poput Islamske države, te da je Washington precijenio sposobnost i volju iračke vojske da se bori protiv džihadista. Za borbu protiv Islamske države Amerika je okupila koaliciju od tridesetak država među kojima je i Hrvatska.
U listopadu kurdski borci su nakon višetjedne žestoke borbe i uz veliku pomoć američkih zračnih udara uspjeli obraniti grad Kobani na sirijsko-turskoj granici.
Ebola
Epidemija ebole širila se zapadnom Afrikom, tisuće su oboljele u Gvineji, Sijeri Leoneu i Liberiji. Svjetska zdravstvena organizacija najnoviju je epidemiju proglasila najvećom i najsmrtonosnijom otkad je prije četrdeset godina virus ebole identificiran.
Prvi put je svemirska letjelica uspješno sletjela na komet. Sonda Philae odvojila se od svemirskog broda Rosette i sletjela na komet 67P Čurjumov-Gerasimenko, petsto milijuna kilometara od Zemlje. Bilo je to prvo kontrolirano spuštanje na komet u povijesti. Završetak pustolovine započete 20 godina prije na koju je potrošeno 1,3 milijarde eura. Poslije su znanstvenici iz Europske svemirske agencije objavili da je Philae nakon teškog slijetanja ostao prikliješten između dviju stijena koje mu zaklanjaju Sunce pa se solarne ćelije neće moći puniti, što znači da će se zadovoljiti podacima koje dobiju dok mu rade baterije
Do sredine prosinca po podacima WHO-a od posljedica virusa u Sijeri Leoneu, Liberiji i Gvineji, trima najteže pogođenim zapadnoafričkim zemljama, umrlo je 7200 osoba.
Prema zadnjim podacima WHO-a, u Sijeri Leone je zabilježeno 8273 slučajeva i ta je zemlja tako postala država s najvećim brojem zaraženih smrtonosnim virusom “pretekavši” Liberiju sa 7797 slučajeva.
I dok Sijera Leone namjerava zbog ebole zabraniti proslave Božića, u Maliju je i posljednji pacijent koji se oporavljao u prosincu izašao iz bolnice. Od ebole su izvan Afrike do sredine prosinca oboljele 22 osobe, a šest ih je umrlo. U SAD-u je bilo deset slučajeva, a bolest je potvrđena i u Španjolskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Norveškoj, Britaniji, Italiji i Švicarskoj.
Liječnike, bolničare i druge osobe koje se bore protiv epidemije ebole u zapadnoj Africi američki časopis Time proglasio je osobama godine “zbog neumornih djela odvažnosti i suosjećanja, zbog toga što su svijetu osigurali vrijeme da ojača obranu, zbog izlaganja riziku, zbog svoje upornosti, žrtve i spašavanja života”.
Referendumi
Od brojnih referenduma u 2014. samo je škotski referendum središnja vlast priznala, katalonski je španjolska vlada osudila, referendume u Ukrajini Kijev nije ni mogao spriječiti, a talijanska vlada nije venecijanski ni morala ozbiljno shvatiti.
Jedino na dopuštenom referendumu građani nisu izabrali nezavisnost. Škoti su odlučili ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu: od više od 4,2 milijuna Škota, njih 55 posto odgovorilo je negativno na pitanje Treba li Škotska postati nezavisna država? Analitičari smatraju da su se škotski građani opredijelili za sigurniju varijantu zbog nesigurnosti o tome što neovisnost donosi.
Na izjašnjavanju na Krimu, u Donecku i Luhansku, koje Kijev i međunarodna zajednica ne priznaju, uopće nije bilo upitno kakav će biti ishod jer je glasala samo jedna strana, a i na onaj katalonski, upakiran u savjetodavno izjašnjavanje jer ga je vlada u Madridu proglasila nelegalnim, također su evidentno izašli samo pobornici katalonske samostalnosti.
Bijeli policajac, mrtav crnac
Kolovoško policijsko ubojstvo nenaoružanog crnog tinejdžera Michaela Browna izazvalo je gnjev američke javnosti, a nakon odluke porote krajem studenoga da ne optuži bijeloga policajca, počeli su marševi diljem Amerike. U Fergusonu, predgrađu St. Louisa prosvjednici su se sukobili s policijom, a prosvjedni su skupovi organizirani u Oaklandu, Seattleu, Los Angelesu, Chicagu i New Yorku, te ispred Bijele kuće u Washingtonu.
Krajem godine prvi je živući nobelovac prodao svoju nagradu. James Watson koji je s još dvojicom kolega nagrađen 1962. za otkriće strukture DNK kao dvostruke uzvojnice, ogorčen što ga znanstvena zajednica već godinama ignorira otkako je 2007. izazvao skandal povezavši rasu i inteligenciju i izrazivši sumnju u budućnost Afrike, na dražbi je za medalju od 23-karatnoga zlata dobio oko 27 milijuna kuna. Kupac, ruski tajkun Ališer Usmanov rekao je da će mu medalju vratiti
Stanje se u Fergusonu jedva smirilo kad je uoči Dana zahvalnosti objavljena nova video snimka na kojoj policajac ubija crnog 12-godišnjaka s plastičnim pištoljem u Clevelandu. Javnost je vidjela i snimku kako je bijeli policajac zahvatom davljenja usmrtio crnca na ulici u New Yorku.
Nedugo nakon nereda potaknutih fergusonskim slučajem, odbor Ujedinjenih naroda protiv mučenja osudio je u Ženevi prekomjernu uporabu sile i vatrenog oružja u američkoj policiji protiv nenaoružanih crnaca. Procjenjuje se da američki policajci na godinu ubiju oko četiri stotine osoba.
Svemir
Prvi put je svemirska letjelica uspješno sletjela na komet. Sonda Philae odvojila se od svemirskog broda Rosette i sletjela na komet 67P Čurjumov-Gerasimenko, petsto milijuna kilometara od Zemlje. Bilo je to prvo kontrolirano spuštanje na komet u povijesti. Završetak pustolovine započete 20 godina prije na koju je potrošeno 1,3 milijarde eura. Poslije su znanstvenici iz Europske svemirske agencije objavili da je Philae nakon teškog slijetanja ostao prikliješten između dviju stijena koje mu zaklanjaju Sunce pa se solarne ćelije neće moći puniti, što znači da će se zadovoljiti podacima koje dobiju dok mu rade baterije.
U prosincu je američku svemirsku agenciju NASA-u oduševilo uspješno lansiranje i prizemljenje bespilotne svemirske kapsule Orion, što je ocijenjeno kao novo doba u istraživanju svemira. “Mislim da je ovo veliki dan za svijet, za ljude koji poznaju i vole svemir”, kazao je ravnatelj NASA-e Charles Bolden. Pokusni let Oriona trebao bi utrti put eventualnom prevoženju ljudi na Mars i predstavlja povijesni iskorak u svemirskim letovima, poput prvog lansiranja iz programa Apollo 1961. ili lansiranja prvog raketoplana 1981., rekli su u NASA-i.
SpaceShipTwo, svemirski brod tvrtke Virgin Galactic namijenjen svemirskom turizmu srušio se na probnome letu krajem listopada u pustinji Mojave, odmah nakon polijetanja, a kopilot je poginuo.
Krajem godine prvi je živući nobelovac prodao svoju nagradu. James Watson koji je s još dvojicom kolega nagrađen 1962. za otkriće strukture DNK kao dvostruke uzvojnice, ogorčen što ga znanstvena zajednica već godinama ignorira otkako je 2007. izazvao skandal povezavši rasu i inteligenciju i izrazivši sumnju u budućnost Afrike, na dražbi je za medalju od 23-karatnoga zlata dobio oko 27 milijuna kuna. Kupac, ruski tajkun Ališer Usmanov rekao je da će mu medalju vratiti.
(Piše: Vedrana Mrša/HINA).
Milosni Božić u domovini Inka
Moram vas pitati: Božić, znate li što je to? Čist pogled. Eto. A ja ga nisam imao. Mnogo puta. Znali su me zbog toga kadikad ošamariti (ukoriti) moji učitelji i uzori. ”Nevjerojatno do koje mjere se lakomost, sebičnost, zavist, drskost, grubost, prostota, škrtost, pohlepa, i uglavnom čitav skup takvih osobina koje su dio ljudskog bića, mogu vidjeti na nečijem licu, u načinu hodanja, u pristupu, u pogledu” – piše argentinski pisac Jorge Luis Borges a čuo sam to baš od oca Bergoglija. Vjerujem da smo svi to kadikad primijetili, možda ne i artikulirali, ali jamačno osjetili u srcu. I to nam ostaje duboko, duboko urezano u pamćenje. [Read more…]
Damir Karakaš: Krv djedova
Damir Karakaš, “Blue Moon”, Sandorf, Zagreb 2014.
Novinarka Globusa u portretu pisca, u kojem se na nekoliko stranica uglavnom razmatra to gdje se u Zagrebu nekad mogla kupiti kožna jakna, ponesena majčinstvom ispovijeda čitateljima da je kćeri zavještala svoju kožnu jaknu.
Na tu ispovijed nadahnuo ju je Karakašev roman “Blue Moon” koji, kako ona veli, govori o rokabiliju, kokoticama i jednoj mladalačkoj potkulturi s kraja osamdesetih. O kultnim muzičkim klubovima i omiljenim bendovima.
Književna kritičarka Jutarnjeg u svojoj pretežito negativnoj kritici, rokabiliju i osamdesetima priključit će još i atmosferu studentskih domova, svjetujući autora da se vrati kratkim pričama. Ta preporuka zazvuči vrlo zlokobno, poput onoga Selimovićevog: “Pecaj ribu Ahmede Šabo!”
Prema Karakašu sam hladan, nisam ga upoznao, i nešto mi govori da ga ne mogu ni upoznati, jer je privid da smo suvremenici i da se krećemo istim ulicama. On pripada hrvatskoj književnosti i kulturi, a ja sam ovdje više slučajno. Istina, traje to dvadeset i koju godinu, ali nisu svi slučajevi kratki i jezgroviti kao u Harmsa. Postoje i epske, višedesetljetne slučajnosti. Nemam, dakle, nikakav osobni razlog za pisanje ovoga teksta
U Večernjaku nemušt prikaz napisat će kritičarka bez portfelja, koja će naći da je “Blue Moon” na početku “zamotan u duhanski dim” Kulušića, da bi joj se do kraja odmotalo kako “to nije laka knjiga”, ali ju je Karakaš “morao napisati”. Zašto je morao, da ga nisu oteli vanzemaljci, i, nastrani kakvi već jesu, prićerali ga da piše rokabili roman? Večernjakova kritičarka lucidno otkriva kako je to i roman o trudnoći, tojest o vremenu kada je, kako kaže, “trbuščić već vrlo zaokružen”.
Tu se Večernjak ne zaustavlja, nego, na tragu Globusovog masterpisa, šalje novinara da razgovara s piscem. Osim teme rokabilija i studentskih domova, tu se najednom pojavljuje i provokativno, pravo večernjakovsko pitanje: da, što pisac misli o svojim kolegama Anti Paveliću i Mili Budaku? Biva Ličani su, pa neka kaže.
Pokušajmo zamisliti novinara austrijskih novina – možda baš Kleine Zeitunga, pošto ga izdaje ista zaklada štajerske nadbiskupije – koji bi kojeg slavnog likovnog umjetnika, slučajem rođenoga u Gornjoj Austriji, upitao što misli o djelima akvarelista Adolfa Hitlera. A zašto bismo to zamišljali? Da bismo shvatili da je takvo pitanje izvan Hrvatske i hrvatskoga novinstva moguće samo među pijanom neonacističkom mladeži.
S Damirom Karakašem ne dijelim ništa. Prema književnoj zajednici iz koje je ponikao osjećam isto što i prema usmenoj bau-bau kulturi urođenika zapadnoga Senegala (koju sam upravo izmislio, pa mi je, možda, i ponešto bliža), savršeno sam ravnodušan prema kultu ličkoga barbarogenija i pariškoga uličnog svirača, i prema svoj toj površnoj mitomaniji u koju je čovjek upao valjda zato što mu se tako sviđa.
Prema Karakašu sam hladan, nisam ga upoznao, i nešto mi govori da ga ne mogu ni upoznati, jer je privid da smo suvremenici i da se krećemo istim ulicama. On pripada hrvatskoj književnosti i kulturi, a ja sam ovdje više slučajno. Istina, traje to dvadeset i koju godinu, ali nisu svi slučajevi kratki i jezgroviti kao u Harmsa. Postoje i epske, višedesetljetne slučajnosti. Nemam, dakle, nikakav osobni razlog za pisanje ovoga teksta.
Ali, da, čitam Karakaševe knjige. Znate, svašta ja čitam. Istina, u zadnje vrijeme to svašta svede se na prvih nekoliko stranica. Barem pet minuta dnevno posvetim suvremenoj hrvatskoj književnosti. Što, pak, znači da sam pročitao sve, i to po nekoliko puta. “Blue Moon” vrlo pažljivo, od prve do posljednje riječi. S užitkom, a nakon prve dvije trećine te vrlo kratke knjige, i s poštovanjem prema autoru
Ali, da, čitam Karakaševe knjige. Znate, svašta ja čitam. Istina, u zadnje vrijeme to svašta svede se na prvih nekoliko stranica. Barem pet minuta dnevno posvetim suvremenoj hrvatskoj književnosti. Što, pak, znači da sam pročitao sve, i to po nekoliko puta. “Blue Moon” vrlo pažljivo, od prve do posljednje riječi. S užitkom, a nakon prve dvije trećine te vrlo kratke knjige, i s poštovanjem prema autoru.
Ali to ne bi bio razlog za ovaj svojevrsni karakaševski outing. Prešutio bih pisca i knjigu, e da nije zavjere šutnje, tih laži i tog izluđivanja temom o kojoj Karakaš piše. Jesu li se to gospoda i mame uplašile, možda, logorskih vatri i lomača iz Savske, ili su, što je, pak, izvjesnije, naročito pošto ih zanima stručno i zavičajno mišljenje o hrvatskim književnim veličinama Budaku i Paveliću, s desnicom rukom uzdignutom do visine navlastite zadomspremnosti, solidarni s gospodom logornicima, pa imaju potrebu Damira Karakaša ekskulpirati i osloboditi od njegove teme?
Umjesto da knjigu spale, oni o njoj lažu. Umjesto da kažu istinu, majčinski ga savjetuju da peca ribu, a ne da vodi neku svoju osobnu pobunu. Pritom, gospođa u Jutarnjem smatra da je ta pobuna – koju i ne spominje – niskih literarnih dosega, što je naročito odvratno.
“Blue Moon” (Sandorf, Zagreb 2014.) govori o nesposobnosti jednoga svijeta za autorefleksiju, o tihoj, mukloj i podrazumijevajućoj ljubavi prema ustaškom zločinu iz Drugoga svjetskog rata, kada su Srbe iz susjednog sela klali i bacali u jamu. Zašto ti stari ljudi i njihova djeca vole zločin, premda ga se istovremeno plaše, i nisu ga svojom rukom počinili? Vole ga zato što misle da ih taj zločin čini Hrvatima i katolicima. Hvata ih strah od onoga što bi postali kada bi se nad zločinom zgadili.
Karakaš je nepodnošljivi mitoman kada govori o grubosti i primitivizmu svoga zavičaja. To što radi često je karikaturalno na način onoga balkanističkog orijetnalizma iz lošijih filmova Emira Kusturice (da se razumijemo: filmskog genija).
“Blue Moon” (Sandorf, Zagreb 2014.) govori o nesposobnosti jednoga svijeta za autorefleksiju, o tihoj, mukloj i podrazumijevajućoj ljubavi prema ustaškom zločinu iz Drugoga svjetskog rata, kada su Srbe iz susjednog sela klali i bacali u jamu. Zašto ti stari ljudi i njihova djeca vole zločin, premda ga se istovremeno plaše, i nisu ga svojom rukom počinili? Vole ga zato što misle da ih taj zločin čini Hrvatima i katolicima. Hvata ih strah od onoga što bi postali kada bi se nad zločinom zgadili
I to je ono što mi se u nekim njegovim knjigama ne sviđa, i što mi ide na živce u “Kino Lici” Dalibora Matanića. Ne bi mi toliko smetalo da nije načina glupavog i dubinski rasističkog na koji se urbana literarna klatež nad tim slojem Karakaševih sotija oduševljava. I to su, uglavnom, isti koji nas sad uvjeravaju da je “Blue Moon” roman o rokabiliju, studentskim domovima i neželjenoj trudnoći.
Ali kada ti njegovi nasilni očevi i djedovi iz svoje fundamentalne karikaturalnosti (koja, u boljim trenucima podsjeti na onaj divni, stari film Ettorea Scole…) najednom progovore o tome što je bilo, i što će opet biti, dakle o ratu i o klanju, priča biva neočekivano delikatna, u nekom višem smislu tačna i odgovorna prema svačijoj patnji. Uključujući patnju onih koji pate jer nisu u stanju da svoju nevolju artikuliraju, prožive i pregore. Iako to, možda, i ne želi, Karakaš nalazi empatiju za te stare ličke ustaše, za njihovu tragiku i njihovo kićenje tuđim krvavim perjem.
Drugi dio velike i istinske teme duže novele ili vrlo kratkog romana “Blue Moon” još je osjetljiviji i opasniji. Ustaška sotona koja se nad jamama pojavljivala na bijelome konju – kao što biva u mitskoj balkanskoj priči, kada na konju bijelcu dojaši spasitelj, heroj, maršal ili poglavnik – vraća se 1991. u liku ljubaznoga starčića u zahuktalom automobilčiću.
Priču o iščezavanju i transformaciji zagrebačkih Srba – koju se hulje nikad ne bi usudile spomenuti, čak ni kada bi “Blue Moon” odlikovale svim hrvatskim književnim nagradama – Karakaš ispričao je neobično pažljivo, potresno i s osjećajem za odgovornost.
Odgovornost Pisca pred pričom koja mora biti ispričana, premda se njezino pričanje skupo plaća. Damir Karakaš je treći hrvatski autor koji je u umjetničkoj fikciji ustvrdio da se sa Srbima u Hrvatskoj nešto dogodilo. Prvi je bio Simo Mraović, romanom “Konstantin bogobojazni”, drugi Ante Tomić, u priči “Pomoću trikova ili kako su nestali Srbi iz Hrvatske”.
Mraović je prezirom književnih komesara i životom plaćao svoju temu, dok je Tomić svoju platio onom kantom govana, iznad koje, kao intelektualni pokrovitelji i zaštitnici počinitelja, stoje Ivo Banac i Nino Raspudić, koji su ministra Ranka Ostojića obodrili u policijskoj odlučnosti da počinitelj zauvijek ostane neotkriven.
Priču o iščezavanju i transformaciji zagrebačkih Srba – koju se hulje nikad ne bi usudile spomenuti, čak ni kada bi “Blue Moon” odlikovale svim hrvatskim književnim nagradama – Karakaš ispričao je neobično pažljivo, potresno i s osjećajem za odgovornost
Karakašu se događa nešto opskurno, premda jednako represivno u duhu i izrazu: o knjizi mu govore, ali tako da zataje temu. Kao da su u Brežnjevljevom Sovjetskom Savezu objavili “Arhipelag Gulag”, i raspisali se kako knjiga govori o Beach Boysima i jahanju na valovima.
U jednom nedavnom intervjuu Damir Karakaš rekao je da se osjeća piscem boljim od svojih knjiga. Otprilike tako je rekao, a da njegovi sugovornici, kao ni ljubitelji ličke egzotike i pariških uličnih svirača, dakle ljudi koji ga ozbiljno nisu čitali, nikada ne shvate o čemu on, zapravo, govori. Napisao je roman koji mu neće donijeti dobra.
Ako ga ne budu čitali, bit će kao da ga nije napisao. Budu li ga čitali, život će mu postati teži, bit će više onih koji imaju potrebu da ga uvrijede, napadnu, pretvore u insekta; a u njegovoj književnoj zajednici hrvatskih bau-bau vračeva, bit će sve manje onih koji bi mu adorirali. Kako god, slijedi mu osamljenost.
A što bi istinski pisac – bolji od svake svoje knjige, pa zato piše sljedeću i najbolju – mogao i biti nego osamljen u zemlji u kojoj je sramota biti Srbin i peder, ali još je mnogo veća sramota poznati pradjedovsku krv na vlastitim rukama. Ta krv ono je što roditelji ostavljaju djeci, a ne kožne jakne i tambure.
Meni lično, koliko god bio hladan prema svima, i slučajnom smatrao svoju prebivališnu okolnost, milo dođe što će se “Blue Moon”, u izdanju LOM-a, čitati i u Beogradu. Pomisle li da je Karakaš suvremena hrvatska književnost, valja im samo reći: jest, ali svakim danom sve manje.
To je za pisca dobro, a kako je za čovjeka, nije ni važno. Čitatelja ne zanima kako je piscu kao čovjeku.
(Prenosimo s autorova portala).