Tko je ubio Zvonka Bušića? Ja nisam, jer nisam ni cinik ni domoljub koji konzumira Dujmovićeve kolumne i knjige, a Bušića su ”ubili” cinici i domoljubi. Čulo se to prilikom predstavljanja originalne ideje Dujmovića da zaradi ne baš male pare: tako što će ”pravim Hrvatima” progovoriti kao alter ego Zvonka Bušića i optuživati nepoćudne da su krivi za smrt ”heroja” Bušića, da je metak koji si opalio u glavu ”šamar svima nama”. [Read more…]
Da je po Milanu Ivkošiću, vratili bismo se u srednji vijek
Onaj tko ima nesreću pratiti spisateljski opus Milana Ivkošića vjerojatno se već načitao svakojakih mogućih gluposti. No, doajen desničarskog iživljavanja po tipkovnici ovih je dana upravo nadmašio samoga sebe. I ne bi to, vjerojatno, značilo ništa da se ne radi o čovjeku čije će stavove zdušno podržati ljudi podjednako nekritičkog i religijskim opijumom natopljenog mozga. [Read more…]
Ivkošićeva veleizdaja i Milanovićevi darovi proustaškoj desnici
Veleizdala ga pamet!
Iz broja u broj Večernjaka Milan Ivkošić prokazuje i lovi veleizdajnike. Njegov vreli, lovački dah stalno je za mojim ovratnikom. [Read more…]
Zašto mi je prioritetno da su mi Srbi braća?
Naravno da me, kao novinara koji je dao 14 godina života Novome listu i pomogao tome dnevniku da mu se skine etiketa anticrkvene i komunističke novine ne može veseliti kada kolega Denis Romac, stručnjak za vanjskopolitičke teme (a da sramota bude veća i potpredsjednik Hrvatskog novinarskog društva), napiše da će najavljeni susret pape Franje i ruskog patrijarha Kirila u petak 12. veljače u zračnoj luci u Havani na Kubi [Read more…]
Promicanje pravednosti
”Procesuiranje ratnih zločina – jamstvo procesa suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj”, ur. Maja Dubljević, Documenta, Zagreb, 2014.
Knjiga koju preporučujem za čitanje – ”Procesuiranje ratnih zločina – jamstvo procesa suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj” – na više od 460 stranica donosi 32 autorska teksta 23 autora i 5 svjedočenja. Takva knjiga je, očekivano, konglomerat različitih stilova, različitih osobnih iskustava, analiza suđenja za ratne zločine s povijesnih, pravnih i političkih aspekata, od teorijskih rasprava do opisa konkretnih suđenja za zločine i ratne zločine.
A ipak, ta knjiga ima svoju cjelovitost, a dijelovi se čitaju doslovce kao napeti kriminalistički roman. Tekstove povezuju ne samo bazično slični problemi opisani s različitih strana i isti ili slični negativci koji se pojavljuju iz priče u priču nego i to što ti tekstovi imaju neke zajedničke nazivnike.
Kad smo prije malo više od 10 godina dogovarali osnivanje jedne specijalizirane nevladine organizacije koja bi nepristrano prikupljala činjenice o oružanim sukobima, posebno neobjavljenima, u ratovima 1990-ih i sustavno pratila suđenja, posebno za ratne zločine, imali smo već više od 10 godina iskustva. Iskustva s političarima i medijima koji su frizirali činjenice za dnevnopolitičke svrhe namećući mit kao povijest, a laganje kao patriotizam. Možda najkraće, sažeto, u rečenici novinarke Dunje Ujević: ”Ako treba, lagat ću za Hrvatsku“ ili novinara Milana Ivkošića: ”Mi trebamo govoriti hrvatsku istinu”
Kad smo prije malo više od 10 godina dogovarali osnivanje jedne specijalizirane nevladine organizacije koja bi nepristrano prikupljala činjenice o oružanim sukobima, posebno neobjavljenima, u ratovima 1990-ih i sustavno pratila suđenja, posebno za ratne zločine, imali smo već više od 10 godina iskustva. Iskustva s političarima i medijima koji su frizirali činjenice za dnevnopolitičke svrhe namećući mit kao povijest, a laganje kao patriotizam. Možda najkraće, sažeto, u rečenici novinarke Dunje Ujević: ”Ako treba, lagat ću za Hrvatsku” ili novinara Milana Ivkošića: ”Mi trebamo govoriti hrvatsku istinu”.
A imali smo iskustva i s pristranim sudskim procesima i pravosuđem, čiji položaj sažeto opisuju neke izjave iz 90-ih onih koji su imali presudan utjecaj na to kakvo je ono bilo, na primjer ona Franje Tuđmana: ”Sudovi su donosili odluke bez mog znanja”. Ili javnog pravobranitelja Petra Šale: ”Hrvatska sudbena vlast mora biti jasan izraz političke volje HDZ-a”.
Zajednički nazivnik svih autora je beskompromisni stav da su činjenice neprikosnovene i da se one ne biraju da bi se poduprla unaprijed postavljena teza autora. Neki autori i ne idu dalje od iznošenja činjenica, ali već pošten, neselektivan pristup činjenicama predstavlja na ovom području iznimku.
Nastojanje da se prema činjenicama zadrži pošten, nepristran odnos ne znači, naravno, indiferentnost autora prema nepravdama, prema zlu i prema zločinima. I to je drugi dio zajedničkog nazivnika. Članci u knjizi na suprotnoj su strani od raznih oktroiranih istina, deklaracija koje propisuju što je istina, što je hrvatska, srpska, bošnjačka istina. Ili kako u jednom sarkastičnom autobiografskom tekstu piše veliki američki pjesnik Charles Simić govoreći kritički o Srbima, ali ne samo o njima: ”Svaka etnička grupa na Balkanu piše svoju povijest pamteći selektivno samo nepravde njima učinjene, a ispuštajući sve svinjarije koje su oni učinili svojim susjedima”.
U tom smislu knjiga, iako nije kao takva planirana, ispala je u duhu ideja koje su stajale iza stvaranja Documente.
Autori priloga koji grade knjigu pokušavaju govoriti istinu za Hrvatsku. To je u pravilu puno teže nego lagati; zahtijeva uvjerljive argumente i uvijek ostavlja manju ili veću marginu dvojbe jer je traženje istine nespojivo s uvjerenjem o posjedovanju apsolutne istine.
Zajednički nazivnik svih autora je beskompromisni stav da su činjenice neprikosnovene i da se one ne biraju da bi se poduprla unaprijed postavljena teza autora. Neki autori i ne idu dalje od iznošenja činjenica, ali već pošten, neselektivan pristup činjenicama predstavlja na ovom području iznimku. Nastojanje da se prema činjenicama zadrži pošten, nepristran odnos ne znači, naravno, indiferentnost autora prema nepravdama, prema zlu i prema zločinima
Od mnogih aktualnih problema današnjeg hrvatskog društva na koje se u prilozima ukazuje, a koji su vezani za suđenja za ratne zločine, spomenut ću ovdje jedan. To je pristrani i potpuno nekršćanski stav pretežnog dijela hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj, čiji biskupi veličaju ratne zločince ako su Hrvati, a ne nalaze ni riječi suosjećanja za žrtve ako one nisu te nacionalnosti. Tako je splitsko-makarski nadbiskup Barišić svojevremeno tvrdio da se Mirko Norac ”skriva u našim srcima”, đakovački nadbiskup Marin Srakić imao je samo lijepe riječi za Branimira Glavaša, a biskup Vlado Košić izjednačio Darija Kordića s Isusom Kristom.
Biskupi pravdaju svoje stavove tvrdnjama da su konkretni pojedinci nevino osuđeni. Ali za tako ozbiljnu tvrdnju ne iznose ni najmanje dokaze, a one koji od njih takve dokaze traže odmah žigošu kao ”neprijatelje Hrvatske”. Poput urednika Glasa koncila Ivana Miklenića, koji se u svom uvodniku zgraža nad ”etiketiranjem Kordića”, da bi u istoj rečenici sve one koji se zgražaju nad veličanjem i slavljenjem Kordića od strane Kaptola nazvao ”mrziteljima hrvatskog naroda i Hrvatske”.
Sudovi su daleko od savršenosti i može se dogoditi i događa se da nevin čovjek bude optužen, pa i osuđen za ratni zločin koji nije počinio. Ali pokazati da je netko nevino osuđen nije stvar naših dobrih želja.
Pronaći i sakupiti činjenice koje nisu bile poznate sudu u trenutku donošenja presude, što je nužno za reviziju procesa, mukotrpan je i dugotrajan posao. U ovoj knjizi opisan je slučaj gdje je nevladina organizacija u desetak godina skupila dokaze da je nevin čovjek osuđen prvo na dvadeset, pa na petnaest godina zatvora u procesu po mnogočemu sličnom Dreyfusovom procesu, s tom razlikom što je Mirko Graorac sjedio u zatvoru gotovo tri puta duže od Dreyfusa, a unatoč uistinu uvjerljivim dokazima njegove nevinosti revizija tog procesa nije ni počela (o čemu sam na Autografu nedavno objavio feljton).
Na početku priloga o počecima praćenja suđenja stoji citat Heraklita: Građani moraju braniti svoje zakone poput zidova grada. Prije dvije i pol tisuće godina Heraklit vjerojatno nije mislio isto što mislimo danas kad čitamo tu rečenicu, ali u tim je riječima sažeta misao da se pravedno društvo ostvaruje brigom građana da institucije kojima su povjerili čuvanje i promicanje pravednosti tu zadaću i ostvaruju.
(Autor je ovaj tekst pročitao na promociji navedene knjige u Novinarskome domu u Zagrebu, u petak 24. listopada, prilikom obilježavanja desetogodišnjice rada Documente – Centra za suočavanje s prošlošću.)
Jama
Rat će još dugo biti najveći kulturni događaj na ovim prostorima, sudeći i po zahtjevu riječkih dragovoljaca Domovinskog rata da se zabrani kazališna predstava ”Aleksandra Zec”, a da je nisu ni pogledali.
Obično se tako nešto traži za ono što smatramo skarednim ili čega se bojimo. Tko u priči o ubojstvu nevine dvanaestogodišnje djevojčice može pronaći nešto nedolično za uprizorenje ili se ima čega plašiti kada u ovoj zemlji za njezinu smrt nisu kažnjeni ni oni koji su je hladnokrvno likvidirali na pravdi Boga? Koliko god im to na prvi pogled zvučalo apsurdno, upravo su dragovoljci trebali pozvati svoje članstvo da se ovoga puta upute u kazalište i sami se uvjere što im je to htio reći Oliver Frljić.
Da bilo tko od onih koji uzalud inkvizicijom pokušavaju zaustaviti umjetnost, nakon ovog svog teatarskog iskustva shvati da ne postoje ”naša” i ”njihova” djeca, već samo djeca, baš kao što ne postoje ”naši” i ”njihovi krvnici”, već samo krvnici, koji su bez obzira na nacionalnu pripadnost isto, braća u zločinu, baš kao što su ubijena srpska i hrvatska djeca isto, žrtve u nevinosti, onda bi ova predstava imala itekakvog smisla
Ne samo branitelji već i svi oni u čije su se živote rat i ratna zbivanja duboko, nemilosrdno i neizbrisivo upleli možda bi se između tame dvorane, svjetala pozornice i glumačke igre suočili sami sa sobom onako kako to nisu uspjeli svih ovih godina. Možda bi oči u oči s ”Aleksandrom Zec” koja se piše pod navodnim znacima bilo potpuno drugačije iskustvo od onog s Aleksandrom Zec iz novinskih napisa i medijskih interpretacija kojima smo do sada bili izloženi.
Da i jedan gledatelj, koji je možda i prvi put u životu otišao u kazalište, nakon odgledane predstave doživi da su umjetničke istine dublje i istinitije od onih povijesnih, ma kako ih je do tada tumačio, bila bi to pobjeda i ”Aleksandre Zec” i Aleksandre Zec. I dokaz da su obje žive.
Da bilo tko od onih koji uzalud inkvizicijom pokušavaju zaustaviti umjetnost, nakon ovog svog teatarskog iskustva shvati da ne postoje ”naša” i ”njihova” djeca, već samo djeca, baš kao što ne postoje ”naši” i ”njihovi krvnici”, već samo krvnici, koji su bez obzira na nacionalnu pripadnost isto, braća u zločinu, baš kao što su ubijena srpska i hrvatska djeca isto, žrtve u nevinosti, onda bi ova predstava imala itekakvog smisla.
Jer, ”Aleksandra Zec”, ma što ti (za)branitelji o tome mislili, predstava je o svakom poginulom djetetu imenom i prezimenom, a ne nacijom i brojkom 400, kojom vatropiri segregacije najmlađih žele omalovažiti nevinost žrtve Aleksandre Zec. I drugi put je hladnokravno ubiti zabranjujući i predstavu koja po njoj nosi ime.
Kada bi se dakle dogodilo nemoguće, da barem Milan Ivkošić i Mile Biondić pogledaju ono što bi najradije izbrisali i iz kazališta izađu stubokom promijenjeni, onda bi se to zvalo katarzom (…) ovo nije samo priča o jednom zločinu, o jednoj obiteljskoj tragediji već i o civilizacijskom porazu hrvatskog društva i države koji će biti našom sramotom sve dok se s njime izravno ne suočimo
Kada bi se dakle dogodilo nemoguće, da barem Milan Ivkošić i Mile Biondić pogledaju ono što bi najradije izbrisali i iz kazališta izađu stubokom promijenjeni, onda bi se to zvalo katarzom. I znali bismo da za sve nas ima nade. Jer, ovo nije samo priča o jednom zločinu, o jednoj obiteljskoj tragediji već i o civilizacijskom porazu hrvatskog društva i države koji će biti našom sramotom sve dok se s njime izravno ne suočimo.
Ako na to nismo bili spremni u stvarnosti, uđimo u kazalište i budimo toliko hrabri ogledati se s jednom običnom poetskom simfonijom. Kada se nadležne institucije i autoriteti nisu usudili uzeti pravdu i moralnu odgovornost u svoje ruke, moralo je to učiniti kazalište.
– U umjetnosti, na sreću, za razliku od prava, ne postoji zastara, objašnjava Oliver Frljić zašto je morao postati autor ove predstave. Samo zato da se više nikada ne bi ponovila Goranova ”Jama”:
Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?
(Prenosimo s portala Novoga lista)
Majstor(i) mržnje
Nisi trebao ići u emisiju kod onog bezbožnika Stankovića, prigovorio mi je ne samo jedan veliki croato-katolik. Neću se osvrtati na one koji misle, rišu i pišu kao da sam u nekom komplotu sa Stankovićem i Hrvatskom televizijom da razbijamo jedinstvo hrvatskog naroda i maltene rušimo državu. Ne zaslužuju osvrt moje malenkosti, osim što ću im iskreno ljudski i kršćanski priznati da sam gospodina Stankovića po prvi puta u životu susreo dvije minute prije početka emisije.
Na jednoga se ipak moram osvrnuti jer me je napao osobno, javno i neočekivano bezobrazno u prisutnosti svjedoka na Ban Jelačić Placu. Ugledavši trojicu poznatih hrvatskih intelektualaca pristupio sam im ljubazno i oslovio ih kao “elitu” za koju je lijepo da se pametno druži. Dok je jedan od njih počeo priču “gledao sam vas kod Stankovića, bili ste dobri…” Milan Ivkošić ga je prekinuo i krenuo u verbalnu agresiju kakvu dugo nisam doživio.
“Ali ja se s vama baš u ničemu ne slažem!” “Baš ni u čemu?”, priupitao sam pomalo bojažljivo, “a ja se s vama ponekad čak i slažem”. Nije pomoglo jer je on nastavio paljbom: “A ja s vama u ničemu!” Bio je apsolutistički i krajnje netolerantno rezolutan. Ja sam htio dijalog, ali on je htio kavgu. Dizao je glas kao pomahnitali, a iz očiju mu je sijala mržnja nešto slično kao onom pohlepno-častohlepnom nogometnom tajkunu i velikom etno-katoliku koji Boga psuje i kad se na njega poziva, a osim svoje žene vara i svoju toliko “voljenu” domovinu Hrvatsku. A poznat je po robovlasničkim odnosima prema igračima koje smatra etnički inferiornima.
Ugledavši trojicu poznatih hrvatskih intelektualaca pristupio sam im ljubazno i oslovio ih kao “elitu” za koju je lijepo da se pametno druži. Dok je jedan od njih počeo priču “gledao sam vas kod Stankovića, bili ste dobri…” Milan Ivkošić ga je prekinuo i krenuo u verbalnu agresiju kakvu dugo nisam doživio. “Ali ja se s vama baš u ničemu ne slažem!”
“Pa vi napadate Crkvu i branitelje.” “Nikada, nego samo zloupotrebe…”, pokušao sam objasniti, ali bez uspjeha jer mi u svojoj monološkoj samopravednosti i vehementnoj seriji tirada nije dao da dovršim ni jednu rečenicu. “Pa dobro, ne date mi da odgovorim, kada završite, dajte mi par minuta da vam odgovorim…”
Slušao sam ga pažljivo, gledao mu izravno u oči i civilizirano čekao svojih pet minuta. Sve uzalud, jer kada sam se ponadao da ću moći reći koju riječ ovom “brendu”, po onoj dijaloško-civiliziranoj “Sada sam ja na redu”, on se okrenuo i zaprijetio “Vi meni nemate što za reći” i ljutito, pun gnjeva samopravedničkog, odmarširao u svoj mrak mržnje i isključivosti. Nisam bio ljutit jer mi ga je zapravo bilo žao.
Prva mi je pomisao bila: evo ti pravi case-study zašto je veliki i iskreni katolik Željko Mardešić ustvrdio: “Kada vidim tko sve brani Crkvu, požalim što joj pripadam te mi dođe da se proglasim ateistom”. Druga, osobnija i bolnija: kako mora biti teško živjeti s tim čovjekom, ne bih htio biti u koži njegove žene i djece.
Kaže mi jedan dobrohotni konzervativni prijatelj da Ivkošić zapravo ne mrzi mene nego Stankovića i “socijalističko-komunistički HRT” te da sam ja samo kolateralna žrtva. To sa socijalističko-komunističkom televizijom nikako ne kužim jer često pratim prijenose katoličkih misa koje se vrte svake nedjelje, jer sam bio član Vijeća HRT-a kada je religiozne programe vodio i nadzirao poznati isusovac Tonči Trstenjak. Znam, jer i danas povremeno pratim emisije kao što su “Biblija” kao i one koje vodi nadaleko prepoznatljivi predsjednik Hrvatskog društva katoličkih novinara, itd., itd.
Slušao sam ga pažljivo, gledao mu izravno u oči i civilizirano čekao svojih pet minuta. Sve uzalud, jer kada sam se ponadao da ću moći reći koju riječ ovom “brendu”, po onoj dijaloško-civiliziranoj “Sada sam ja na redu”, on se okrenuo i zaprijetio “Vi meni nemate što za reći” i ljutito, pun gnjeva samopravedničkog, odmarširao u svoj mrak mržnje i isključivosti. Nisam bio ljutit jer mi ga je zapravo bilo žao
Dakle, nisam baš uvjeren da Ivkošić mrzi samo Stankovića i televiziju na kojoj nastupa češće od mene niti shvaćam sve što mu se pričinjava socijalističko-komunističkim. Ja mislim da on mrzi sve one koji svojom, a ne njegovom glavom misle – što bi moglo značiti da ne misle, nego poput njega borave u mraku laži i mržnje. Evidentno je da Ivkošić i njemu slični majstori mržnje vole laž i sebe više od istine i bližnjega svoga. To važi i za njegova slavonskog šegrta i suflera koji je po nečijem nalogu i za dobre novce preuzeo poluudbašku odgovornost suvremenog inkvizitora da moju malenkost cenzurira, difamira.
Uostalom i usput, to je i glavni razlog zašto sam kolumne “Vrijeme i vječnost” otkazao od njega nadziranom i iz inozemstva kontroliranom slavonskom lokalnom listu niskog tiraža te ih preselio na ovaj ugledni portal.
Dakle: ljudi mržnje i distributori laži definitivno nisu katolici, barem ne kršćanske provenijencije. Mogu biti etno-katolici koji mrze etno-pravoslavce, a iznad svega mrze protestante, posebno one individualizirane koji vlastitom glavom misle i po vlastitoj savjesti djeluju te ih ne možeš svrstati ni u jedan religijski etno-tor jer oni osobno vjeruju i ne pristaju na mržnju. A takvi su vrlo opasni!
Kolika sam ja dobrohotna naivčina?! Pa ja još uvijek vjerujem u moć ljubavi i istine, te stoga tražim dijalog u svijetu mržnje i isključivog monologiziranja samopravednih samodopadnika koji ne žele dijalogizirati niti učiti jer sve znaju iako ništa ne razumiju.
Po svom primitivnom obrascu razvrstavanja i segregiranja oni bi sve “proklete luterane i kalviniste” i sve njima slične, a posebno komuniste i sekulariste, protjerali iz svoje od njih privatizirane domovine. To bi se onda prljavo zvalo nešto kao etno-religijsko čišćenje.
Nisam baš uvjeren da Milan Ivkošić mrzi samo Stankovića i televiziju na kojoj nastupa češće od mene niti shvaćam sve što mu se pričinjava socijalističko-komunističkim. Ja mislim da on mrzi sve one koji svojom, a ne njegovom glavom misle – što bi moglo značiti da ne misle, nego poput njega borave u mraku laži i mržnje
Ali to danas više ne ide tako lako jer ipak se u međuvremenu dogodilo prosvjetiteljstvo, pa Francuska i neke druge revolucije, pa neotuđiva ljudska prava i svima dostupno obrazovanje, itd. Ne ide to danas tako lako jer je i njemačka kancelarka i aktivna vjernica Angela Merkel isto “prokleta luteranka”. To je i sadašnji predsjednik Njemačke, velečasni Joachim Gauck, poznati borac za ljudska prava i promotor od nas i kod nas odlagane i uveliko frustrirane lustracije.
Angela Merkel je kćerka evangeličkog pastora, koji je s obitelji preselio u DDR kada je Angela bila mala curica jer je tamo bio duhovno potrebniji, a i gajio je neke simpatije za socijalizam da bi kasnije ustanovio da su Sovjeti Njemačku najprije oslobodili, a zatim i zarobili. To mi je on osobno ispričao u prisutnosti Angele dok je još bila Kohlova mlada ali učinkovita ministrica.
Imam dojam da ju neki mrze upravo zbog druge vjere i kao sposobnu ženu jer naši balkanski ivkoševci svih vrsta u svojoj muškoj nadmoći preziru sposobne žene. Merkelicu mrze više od svih njima slično rodoljubnih ali politički naivnih i etički neodgovornih lijevih i desnih Grka.
Naši smišljeno selektivni majstori mržnje, slijepi i gluhi na suvremeni narativ, ne razumiju da u demokraciji nema tabu tema niti nedodirljivih ljudi i institucija.
To su ljudi koji na suvremeni svijet, a posebice na svoju Hrvatsku, gledaju užasno zastarjelom, da ne kažem neupotrebljivom optikom besramno se služeći plemenskim i nacionalnim atavizmima.
Nije ni čudo što bi oni stoga htjeli svima nametnuti ideološke, nacionalističke i religiozne kaveze koji su po percepciji mnogih sagrađeni sa samo jednom svrhom, naime da guše sve što je individualno i slobodno. Bog neka im oprosti za neznanje i zlobu!
Evidentno je da Ivkošić i njemu slični majstori mržnje vole laž i sebe više od istine i bližnjega svoga. To važi i za njegova slavonskog šegrta i suflera koji je po nečijem nalogu i za dobre novce preuzeo poluudbašku odgovornost suvremenog inkvizitora da moju malenkost cenzurira, difamira. Uostalom i usput, to je i glavni razlog zašto sam kolumne „Vrijeme i vječnost“ otkazao od njega nadziranom i iz inozemstva kontroliranom slavonskom lokalnom listu niskog tiraža te ih preselio na ovaj ugledni portal
Mogli bi se barem povremeno ugledati na ne manje našeg iako evropski velikog i civilizacijski širokog A. G. Matoša. Pisao je nedavno pametni Zdravko Zima: “Ljubav prema domovini nije zatirala Matošev kritički pogled, pa je tvrdio da mu je Hrvatska simpatičnija od Hrvata i da Zagreb voli više od Zagrepčana. To je pouka jedne intimne povijesiti iz koje, kao ni iz bilo koje druge povijest, nismo ništa naučili.”
U istom tonu, ali dijagnostički jače, već spomenuti plemeniti i uvijek dobrohotni Željko Mardešić (alias Jakov Jukić), iskreni katolik, veliki promotor koncilske obnove i autentični vjernik upozorava na opasnosti našeg hrvatskog tradicionalizma koji se suprotstavlja izgradnji građanskog društva. Dobri Željko se usudio tvrditi i napisati kako ”nedostatak demokratske baštine i odveć kruto nasljeđe patrijarhalne autoritarnosti, zapreka je svakom otvaranju i priznavanju vlastite krivnje u ponašanju.”
Milan, majstor mržnje i njegov osječki sufler i šegrt iznad svega mrze protestante, što je izgleda glavni sport mnogih “velikih” balkano-Hrvata. Moram priznati da me čudi ovaj drugi jer je ipak donekle međunarodno školovan i puno mlađi od staroga zlomajstora. S druge strane, zapravo ne znam zašto se čudim kada dobro znam da se radi o homogenizirajućim hrvatskim nacionalistima koji osim germano-protestanata mrze i Srbe, rimokatolicima koji mrze pravoslavne i, zamisli samo, komunikatorima koji mrze medije na koje se često guraju. Nedostatak etičke prosudbe i samokritike ili nešto drugo?
Preporučam im da pročitaju Volfovu opravdano razvikanu i višestruko nagrađivanu studiju globalnog značenja ali lokalno premalog impakta “Isključenje i zagrljaj: teološka razmišljanja o identitu, drugosti i pomirenju” kao i nedavno objavljenu “Javna vjera” (tko drugi nego riječki Ex Libris?!). Ako ovi i oni drugi koji sve znaju iako malo toga razumiju ipak nešto čitaju, onda im svakako preporučam i na ovom portalu prikazanu i ne manje značajnu knjigu istog hrvatskog autora – “Javnu vjeru”.
Dopuštam da u ovoj mnogo čime isprovociranoj te stoga naizgled (pre)oštroj kolumni (znam da će mi to reći neke pobožne i drage duše) možda dijagnostički gledano griješim. Što ako je problem ipak više u području duhovnosti i teološke antropologije te se nalazi u onoj sjajnoj Matulićevoj analizi: “Oholost je uzrok drame duboke duhovne krize.” Tončija treba čitati kao i Miroslava i neprežaljenog Željka jer su na sličnom, a povremeno i istom tragu dijagnoze naših realnosti, nuđenja pravih rješenja i proročke odvažnosti.
Stoga je aktualna tema: kako zaustaviti vraćanje zle povijesti. Zato bismo trebali konačno dovršiti rat, jer će nas, u protivnom rat prošlosti pobijediti u sadašnjosti. Zato je vrlo važan moralni čin sjećanja na prošlost zbog mira u sadašnjosti. Treba nam radosti, smijeha, a ne mračnih sjećanja – memorije koje se između sebe sukobljavaju
Da zaključim sa Željkom, najvećim hrvatski laičkim teologom koji je u Volfovom i mom Osijeku održao sjajno predavanje u kojem je bilo volfovskog govora o zlopamćenju, zlom sjećanju ali i praštanju i pomirenju.
On je probleme locirao u našoj nepomirenoj prošlosti. ”U svakom narodu susrećemo dalju prošlost (što dolazi i povijesti ili čak prapovijesti) i njegovu bližu prošlost, što su dva dijela zlopamćenja. Danas se u socijalnoj biologiji smatra da postoji neko kolektivno podsvjesno sjećanje, tj. da se ljudi sjećaju događaja kojima nisu bili suvremenici ni sudionici. Drugim riječima, da duboko u nama, u našoj konstituciji, postoji ‘gen’ kolektivno podsvjesnog sjećanja na rat, krv zločin koji se pretvara u povijesno sjećanje.
Ne dolazi povijesno sjećanje od početka povijesti nego seže u pretpovijest, u biolobiju, gdje već postoji gensko zlo. A što se događa? Događa se da se to sjećanje vraća u trenucima rata, u trenucima ugroze, u trenucima prijetnje. Vraća se u ljudsko povijesno i ljudsko sadašnje sjećanje. Rekao bih, krv se sjeća, krv ima pamćenje i zlopamćenje. I ratovi koji se vode i koji su se ovdje vodili, a to sam napisao u svojoj knjizi, u velikom svom dijelu nisu ratovi sadašnjice. To su bili ratovi prošlosti.
Prošlost se među sobom sukobljavala. Prošlosti su se borile, a ne sadašnjosti. Borila su se naša sjećanja, memorije, one biološke i one povijesne. Carstva. Povijest se sukobljavala. Pa i u Hrvatskoj je u mnogim slučajevima stopljen Drugi svjetski rat i događaji u nedavnoj, bliskoj prošlosti.
Zato susrećemo kumulaciju, zbrajanje lošeg sjećanja. Svaki put kad se nešto dogodi, svaki put se sve iz prošlosti vrati, sabije. I stoga je aktualna tema: kako zaustaviti vraćanje zle povijesti. Zato bismo trebali konačno dovršiti rat, jer će nas, u protivnom rat prošlosti pobijediti u sadašnjosti.
Zato je vrlo važan moralni čin sjećanja na prošlost zbog mira u sadašnjosti. Treba nam radosti, smijeha, a ne mračnih sjećanja – memorije koje se između sebe sukobljavaju.”
Željko s poljskim Woytiłom naglašava ”Čistite sjećanje!” Hvala, Željko!