autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Samo ubojica

Autor: Marinko Čulić / 25.10.2020. Leave a Comment

Marinko Čulić

Marinko Čulić

Da, atentat na Markovom trgu izvršio je mladi proustaški samoubojica iz okolice Kutine. Ali zar nije točnije reći da je on samo ubojica, istina u pokušaju, koji je doplivao na desetljećima gomilanim valovima mržnje prema Srbima, koji su se onda zakonomjerno premjestili i među Hrvate?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

Filed Under: NOVOSTI Tagged With: atentat, Marinko Čulić, Markov trg, Novosti

Najiskrenija sućut u ime RH

Autor: Josipović, Duka, Pilsel / 08.01.2015. Leave a Comment

Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović uputio je jučer, nekoliko sati nakon atentata, poruku sućuti predsjedniku Francuske Republike Françoisu Hollandeu u povodu terorističkog napada na novinare u centru Pariza.

 

”Zgrožen i duboko potresen stravičnom viješću o terorističkom napadu na novinare redakcije lista Charlie Hebdo u centru Pariza, upućujem Vam, u ime građana Republike Hrvatske i u svoje osobno ime, izraze najiskrenije sućuti.

 

Republika Hrvatska i ja osobno snažno osuđujemo ovaj zvjerski i bezuman čin ubijanja nevinih ljudi i napad na slobodu govora.

 

Ova tragedija okrutno je ranila Francusku, ali i cijelu Europu. Republika Hrvatska čvrsto stoji uz Vas, gospodine Predsjedniče, i uz sve Vaše građane. Ovim terorističkim činom izvršen je brutalan udar na vrijednosti slobodnog demokratskog svijeta.

 

Osjećamo duboku solidarnost i suosjećanje sa svim francuskim građanima i želimo da u ovim teškim trenucima ostanu čvrsti u osudi i beskompromisnoj borbi protiv terorizma“,

 

stoji u poruci sućuti predsjednika Josipovića.

 

(Prenosimo s portala predsjednik.hr)

 

 

Zgroženi ubilačkim pohodom na novinare

 

Hrvatsko novinarsko društvo zgroženo je strašnim terorističkim napadom na redakciju satiričkog lista Charlie Hebdo u Parizu u kojem je ubijeno najmanje 12 ljudi. To je dosad nezapamćeni ubilački napad na novinare i druge zaposlenike jednog medija a u njemu su stradali i policajci.

 

Suvišno je i govoriti o tome koliko novinarstvo postaje opasna profesija u vremenu kad terorizam uzima sve više maha.

 

Ovo je brutalan ubilački napad i na novinarske i medijske slobode. Dan koji će sigurno ostati upisan crnim slovima u povijest novinarstva i događaj čiji će eho sa svim posljedicama odzvanjati još godinama.

 

Pariški satirički list Charlie Hebdo objavio je na Twitteru karikaturu čelnika tzv. Islamske države Abu Bakr al-Bagdadija a redakcija lista bila je napadnuta i spaljena bombaškim napadom još 2011. godine, nakon objave karikatura proroka Muhameda. HND izražava duboku sućut obiteljima svih poginulih i uputit će izraze solidarnosti francuskom Nacionalnom sindikatu novinara (SNJ-CGT).

 

Za HND, Zdenko Duka, predsjednik 

 

(Prenosimo s portala hnd.hr)

 

 

Chere Madame l’Ambassadrice de France en Croatie, Mme Michèle Boccoz,

 

Nous avons appris, avec une profonde émotion la triste nouvelle du lâche attentat terroriste perpétré contre le siège de l’hebdomadaire “Charlie Hebdo” à Paris.

 

Au u nom du comité de rédaction, nos collègues et lecteurs de portail autograf.hr et en mon nom propre, je Vous prie de bien vouloir accepter nos très sincères condoléances et transmettre notre profonde sympathie aux blessés et aux familles des victimes.

 

Notre portail est à Votre disposition pour tout support.

 

Je vous prie d’agréer, Mme l’Ambassadrice, l’expression de notre très haute considération

 

Drago Pilsel,

rédacteur en chef du portail autograf.hr

Filed Under: OSVRT Tagged With: atentat, autograf.hr, Charlie Hebdo, Drago Pilsel, François Hollande, Francuska, HND, Ivo Josipović, napad, novinar, osvrt, Pariz, predsjednik, sloboda govora, sućut, terorizam, ubojstvo, Zdenko Duka

Dejan Đokić: ”Jugoslavenska ideja je puno starija od sarajevskog atentata”

Autor: Dejan Kožul / 26.07.2014. Leave a Comment

Piše: Dejan Kožul

 

Dejan Đokić Foto Globus

Foto: Globus

Obeležavanje 100. godišnjice Sarajevskog atentata poslužilo nam je kao povod za razgovor sa Dejanom Đokićem, profesorom istorije na Goldsmits koledžu Univerziteta u Londonu.

 

Da li različito viđenje Sarajevskog atentata znači i različit odnos prema Jugoslaviji?

Ukratko rečeno – da. Pritom treba imati na umu da je isuviše pojednostavljeno tvrditi da bez atentata ne bi bilo Jugoslavije. Jugoslovenska ideja je bila stara gotovo čitavo stoleće, a u godinama pre rata Hrvatsko-srpska koalicija je na platformi koja je u suštini bila jugoslovenska dominirala hrvatskom politikom. Slične ideje su bile prisutne i među Slovencima, kao i u Srbiji, pre svega u opozicionim i intelektualnim krugovima. Imamo i revolucionarnu omladinu, poput Mlade Bosne, koja se zalaže za ujedinjenje Južnih Slovena i koja na Srbiju gleda kao na južnoslovenski Pijemont. Jugoslavije bez atentata gotovo sigurno ne bi bilo 1918., ali možda bi je bilo sto godina kasnije, kao što je 1911. pisao Stojan Novaković u jednom utopističkom eseju objavljenom u “Hrvatskosrpskom almanahu” (koji je izlazio u Zagrebu i Beogradu).

Događaji iz juna-jula 1914. podjednako su bili relevantni i lani, samo šta ih se gotovo niko nije setio, kao šta će ih malo ko da se seti narednih godina, ističe Dejan Đokić profesor istorije na Goldsmits koledžu Univerziteta u Londonu

 

Drugo, atentat od 28. juna 1914. ne treba brkati sa izbijanjem Prvoga svetskog rata tačno mesec dana kasnije, objavom rata Srbiji od strane Austro-Ugarske, kako izgleda neki smatraju kada obeležavaju stogodišnjicu atentata u Sarajevu. Do rata nije moralo da dođe ni posle atentata, da Austro-Ugarska i Nemačka nisu bile maltene po svaku cenu rešene da kazne Srbiju.

 

Austro-Ugarska je mogla recimo da prihvati srpski odgovor na ultimatum od 23. jula, koji je pisan u pomirljivom tonu, vrlo opreznim jezikom i u suštini je prihvatio austrougarske zahteve, pa je i kajzer Vilhelm izjavio da više nema potrebe za ratom. Naravno, nije Srbija samo nevina žrtva u celoj priči, ona je priželjkivala raspad Austro-Ugarske, do kog je moglo doći samo ratom, ali 1914., odmah nakon Balkanskih ratova iz 1912/1913., ona jednostavno nije bila spremna za rat, niti je znala da li bi imala pomoć Rusije, koja je 1908. podržala austrougarsku aneksiju Bosne i Hercegovine.

 

Treće, iako srpska vlada već u septembru 1914., dva meseca pre Niške deklaracije, obaveštava svoja poslanstva da je njen glavni ratni cilj oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slovena, ujedinjenje nije izvesno sve do pred sam kraj rata. Srpski saveznici ne žele raspad dvojne monarhije, a to čak ne traži ni američki predsednik Vilson u čuvenih “14 tačaka”, dokumentu koji se često pogrešno interpretira.

Atentat od 28. juna 1914. ne treba brkati sa izbijanjem Prvoga svetskog rata tačno mesec dana kasnije, objavom rata Srbiji od strane Austro-Ugarske, kako izgleda neki smatraju kada obeležavaju stogodišnjicu atentata u Sarajevu. Do rata nije moralo da dođe ni posle atentata, da Austro-Ugarska i Nemačka nisu bile maltene po svaku cenu rešene da kazne Srbiju

 

Tokom rata postoje različita gledanja na rešenje srpskog i jugoslovenskog pitanja, ne samo između srpske vlade i Jugoslavenskog odbora, koji su vodili dalmatinski Hrvati Ante Trumbić i Frano Supilo (a finansijski pomagala Srbija), nego i unutar srpske vlade, odnosno između regenta Aleksandra, vlade i opozicije, kao i između emigrantskog Jugoslavenskog odbora i političkih predstavnika Južnih Slovena u Austro-Ugarskoj. Na kraju, dolazi do sukoba i unutar samog Odbora, pa tako Supilo daje ostavku 1916. godine.

 

Od Gavrila Principa i mladobosanaca srpska vlada se ogradila i njihov čin najoštrije osudila čim je dobila vest o atentatu. U međuratnoj Jugoslaviji država kao da ne zna šta da radi sa “službenim pamćenjem” na njihov čin. Tek u socijalističkoj Jugoslaviji mladobosanci bivaju slavljeni kao narodni revolucionari i preteče komunista. Ne treba zaboraviti da su Apis i ostali članovi Crne ruke rehabilitovani posthumno 1953., u Titovoj Jugoslaviji.

 

Franz Ferdinand i Sofija

Franz Ferdinand i Sofija

Raspadom Jugoslavije kao da se raspala ista perspektiva?

Mislim da nije nužno veliki problem kada se na događaje iz 1914. gleda iz sadašnje, postjugoslovenske perspektive. U nedostatku novih dokumenata, ta perspektiva je možda jedino šta je novo. Problem, za mene barem, nastaje kada ta perspektiva postane antijugoslovenska i kada se zaboravi na vremenski i širi evropski kontekst u kom je nastala i delovala Mlada Bosna (ili Crna ruka). Tako danas imamo i Srbe i ne-Srbe koji, doduše sa različitih gledišta, proglašavaju Principa za srpskog nacionalistu, maltene preteču onih koji su devedesetih ubijali i silovali po Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu. Danas se, inače, dosta pojednostavljuju nacionalne ideologije, tako da čak i neki istoričari govore o jasnim razlikama između srpskog i jugoslovenskog nacionalizma, iako su ti nacionalizmi, kao i hrvatski, pa i slovenački, mnogo heterogeniji i dosta međusobno povezani i isprepleteni.

 

Da li je problem nedovoljna istraženost prve Jugoslavije i ideje koja je stvorila Kraljevinu SHS?

Čini mi se da zaista ne postoji veliko interesovanje za taj period, iako postoji dosta dobrih radova o međuratnom periodu. Sve do ove stogodišnjice malo ko se interesovao i za Prvi svetski rat. Ne znam za neku ozbiljnu studiju na tu temu još od, istina vrhunskih, radova pokojnog profesora Andreja Mitrovića, od pre tridesetak godina. Najbolja knjiga o Sarajevskom atentatu i dalje je studija Vladimira Dedijera, objavljena još pre 50 godina.

Problem nastaje kada ta perspektiva postane antijugoslovenska i kada se zaboravi na vremenski i širi evropski kontekst u kom je nastala i delovala Mlada Bosna (ili Crna ruka). Tako danas imamo i Srbe i ne-Srbe koji, doduše sa različitih gledišta, proglašavaju Principa za srpskog nacionalistu, maltene preteču onih koji su devedesetih ubijali i silovali po Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu

 

Koliko su istorija i istoričari kao naučnici zakazali, koliko su i sami postali deo problema, svesno ili nesvesno?

Istorija ne postoji bez istoričara. Ima u čitavoj bivšoj Jugoslaviji odličnih istoričara, kolega koji poseduju veliko znanje i intelektualno poštenje. Mnogi drugi su se stavili u službu nacije, kao šta su njihovi prethodnici pružali legitimitet vladajućoj ideologiji. Veliki problem je i nedostatak analitičkog pristupa proučavanju prošlosti. Prepričava se arhivska građa, knjige su predugačke i često loše napisane, nema kulture debate i dijaloga, ni akademske kritike (prikazi u naučnim časopisima su na niskom nivou!), a anonimna stručna recenzija gotovo ne postoji. Dakle, ima tu velikih problema.

 

Da li smo nakon ove stogodišnjice išta pametniji?

Velike godišnjice poput ove u suštini mi idu na nerve. Događaji iz juna-jula 1914. podjednako su bili relevantni i lani, samo šta ih se gotovo niko nije setio, kao šta će ih malo ko da se seti narednih godina. Pitam se šta se tačno obeležavalo u oba dela Bosne 28. juna ove godine. Jedna mlada antropološkinja poreklom iz Bosne, koja radi na Zapadu, sjajno je primetila ovih dana kako su svetski mediji gotovo potpuno ignorisali bosanskohercegovačke društvene proteste i nedavne katastrofalne poplave, a stogodišnjici poklanjaju puno prostora. Da ne pominjem neke lokalne političare i “kulturne radnike”, koji su preko noći postali stručnjaci za Prvi svetski rat. Godišnjice su prilike da izdavači i autori, kao i mediji, zarade novac, a političari ne baš jeftine političke poene. Pritom, koliko mogu iz Londona da primetim, tzv. običnim ljudima, od kojih se mnogi bore za puku egzistenciju, godišnjica atentata sa pravom nije na prvom mestu prioriteta.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

Filed Under: INTERVJU Tagged With: atentat, Austro-Ugarska, autograf.hr, Dejan Đokić, Dejan Kožul, Goldsmits, Hrvatska, intervju, Jugoslavija, koledž, Kosovo, London, Njemačka, Novosti, rat, Sarajevo, Srbija, tjednik, Univerzitet

Ubio sam Franju Ferdinanda

Autor: Predrag Finci / 05.06.2014. Leave a Comment

PredragFinciRuke2008ZAŠTO SAM UBIO FRANJU FERDINANDA

 

1.

 

Davno je bilo, malo bih o tome mogao.

A ona me pita što o tome mislim.

Kažem: ”Ne mislim ništa“. Baš tako kažem: Ništa o tome ne mislim. Nisam imao nikakvo stajalište ni ranije, a ni sada. ”Nije moguće, pa ipak ste u sve to bili upetljani, to vam je bio važan dio života, sami ste odabrali da to uradite, nitko vas nije tjerao…“.

 

Sve je bilo baš tako, a ipak nisam ništa mislio, bar ništa ozbiljno. Jednostavno, bio sam mlad, prilika, u pitanju je slavna ličnost po kome bi u inozemstvu očas identificirali moj grad (Lawrence Durrell: ”A village like an instict left to rust/Composed around the echo of a pistol-shot“), bit će novaca, platit ću kiriju, kupit novo odijelo, a možda i na more. Shvatio sam to kao neočekivan poklon, kao nešto što se dogodilo jer se moralo dogoditi, kao nešto što je došlo i što će, kao i svaka igra, brzo i najednom proći. Tako je i bilo.

 

Cijelu tu godinu sam dobro živio, konačno uspio pokupovati sve filozofske knjige do kojih mi je bilo stalo, a i konobari me počeli pozdravljati s uvažavanjem. Dugo, doduše, nisam mislio da će to sve zajedno imati jačeg odjeka, ništa nisam očekivao, nikakvu slavu posebno, iako sam za nekoliko dana odjednom bio u svim novinama, na ulici me počeli zaustavljati, oslovljavati drugim imenom, gnjaviti uvijek istim pitanjima i priglupim komentarima, u kavani prilaziti, jedna mi u krilo sjela, policajac mi se u dva ujutro nasmiješio. A i dalje mi nije bilo naročito stalo. Već ranije osjetih da ne bih mogao ostati u toj profesiji, osjetih da mi je mnogo više do stvari mišljenja i da nikako ne bih da budem neko drugi, da ne mogu da budem neko drugi, da me je čak pomalo i stid kada sam na sceni onaj koji nisam, jer mogu da budem samo ono što jesam. Baš tako je bilo.

 

2.

Što bih sada, poslije toliko godina, mogao reći o sarajevskom atentatu? Najjednostavnije bi bilo ponoviti da je atentat bio povod Prvom svjetskom ratu, a i razlog mnogih kasnijih dijametralno sučeljenih interpretacija. Atentat je neosporno bio značajan događaj, događaj po kome pamtimo i sve njegove učesnike, i Principa i Ferdinanda. Za sam grad to ipak nije bio najznačajniji događaj, nije bio ni presudan, a ni katastrofalan kao požari iz davnih, ni kao opsada i razaranje iz novih vremena, ali je upravo taj događaj ”svijetu“ bio i ostao ono po čemu najprije prepoznaju moj grad

 

Što bih sada, poslije toliko godina, mogao reći o sarajevskom atentatu? Najjednostavnije bi bilo ponoviti da je atentat bio povod Prvom svjetskom ratu, a i razlog mnogih kasnijih dijametralno sučeljenih interpretacija.

 

Atentat je neosporno bio značajan događaj, događaj po kome pamtimo i sve njegove učesnike, i Principa i Ferdinanda. Za sam grad to ipak nije bio najznačajniji događaj, nije bio ni presudan, a ni katastrofalan kao požari iz davnih, ni kao opsada i razaranje iz novih vremena, ali je upravo taj događaj ”svijetu“ bio i ostao ono po čemu najprije prepoznaju moj grad. Lokalni i ”svjetski“ događaji nisu identični, a to pogotovo nisu stajališta o njihovom značaju i karakteru, ali se po ovom ”svjetskom“ spominje i ”lokalno“. Što bih dakle mogao o tom događaju?

 

Mogu li jedno ubojstvo, dva pucnja, nesporan čin nasilja dovesti u vezu s Camusovim razumijevanjem anarhizma u Pobunjenom čovjeku (1951.), anarhizma koji Albert Camus slavi kao individualnu pobunu protiv nepravde i svakog oblika tiranije, kao dokaz neke vrste pravičnosti, kakve je bilo u atentatima (ruskih) anarhista, jer su oni svoje živote ”razmjenjivali“ za tuđi, jer su dragovoljno išli u smrt nakon što bi ubili nekog predstavnika carske vlasti, što, istini za volju, nije nikakva utjeha ubijenom i svim onima kojima je ubijeni kao osoba ili utjelovljenje određenih vrijednosti bio blizak.

 

Ili pak povezati ubojstvo s pojmom žrtvovanja (podjednako u religiji, kao i u revolucionarnim pokretima, jer im je fanatizam i život u imaginarnoj budućnosti zajednička crta), sa žrtvom koja bi da bude jedina žrtva i jedina odgovorna za svoja djela, premda je spremna uništiti sve što joj stoji na putu ka odabranom cilju, sa žrtvom koja u sukobu i svojoj borbi sve svoje daje za ono što je iznad njene postojeće egzistencije, jer se nada da će se iz njene borbe roditi novo i bolje.

 

Je li Mlada Bosna kao ”revolucionarni pokret“ bila anarhistička ili teroristička organizacija, koja je težila oslobađanju zemlje i promjeni političkog sistema? Sigurno je da je bilo upliva različitih ideja, a u samoj organizaciji oprečnih interesa. Anarhizam je protiv svake dominacije, posebno protiv opresivnog državnog ustrojstva i njegove hijerarhije, a često mu se pripisuje spontanost, neorganiziranost (a ne ”organizacija“) i (uzaludna) borba protiv sistema, pa je vremenom ovaj pojam, posebno kada je u pitanju individualni anarhizam, dobio neki romantičarski prizvuk i auru očajničkog pokušaja da se individua suprotstavi nadmoćnom društvenom uređenju.

 

Zato je danas mnogo više u uporabi pojam terorizam, ”prazni pojam“ kome se uvijek pripisuje drugačiji sadržaj: ovim pojmom je najprije označavano vladanje zastrašivanjem (u doba Francuske revolucije), a danas se terorizam opisuje kao nasilje nad onim što je dobro i lijepo i sve češće kao akcije sila Zla, koje vrše nasilje nad (zapadnom, a prije svega američkom) demokracijom. O tome na misaono provokativan način diskutira u svom instruktivnom tekstu Filozofija i ”rat protiv terorizma“ Alain Badiou (2003.). Ja bih terorizam definirao ovako: Terorizam je politički motivirani organizirani čin individualnog ili grupnog nasilja nad selektivno izabranim, a najčešće nezaštićenim osobama ili objektima.

Je li Mlada Bosna kao ”revolucionarni pokret“ bila anarhistička ili teroristička organizacija, koja je težila oslobađanju zemlje i promjeni političkog sistema? Sigurno je da je bilo upliva različitih ideja, a u samoj organizaciji oprečnih interesa (…) Oni koji gaje simpatije prema djelu atentatora nazivaju Mladu Bosnu ”oslobodilačkom“, oni na suprotnoj strani ”terorističkom“ organizacijom

 

Ovdje se treba prisjetiti još jednog gledišta o nasilju, onog koje je iznio Maurice Merleau-Ponty u svojoj knjizi Humanizam i teror (1947.). On je doduše govorio o komunističkom, ”revolucionarnom nasilju“, ali ono nalikuje svakom drugom ”oslobodilačkom“ i/ili ”revolucionarnom pokretu“, jer je svaka želja za slobodom uznemiravanje postojećeg reda, a u slučaju nasilja i težnja ka rušenje ustanovljenog političkog poretka.

 

Pobuna, prevrat, revolucija… uvijek postaje brutalna, razorna, puna krvavih sukoba, uvijek nosi žrtve i sije teror, ali kroz revolucionarno nasilje (koje ne treba ni uvijek ni svuda vrednovati mjerilima zapadnih demokracija) može da vodi i do slobode, do humanih odnosa među ljudima, do humanizma.

 

Teško je izboriti slobodu bez upotrebe sile ili neka vrste golemog pritiska. Teror je, naravno, uvijek teror, bez obzira u ime čega i s kakvom motivacijom nastaje, ali je nekada nužan, posebno onda kada nema drugog načina da se zaustavi nepravda okupacije i da se ostvari pravo na slobodu. Zato Merleau-Ponty tvrdi da teror nije uvijek protivnik ”humanizma“, nego može da vodi uspostavljanju boljih, humanijih odnosa među ljudima, premda ne poriče ni okrutnost ni nasilnost takvih političkih i revolucionarnih djela i čak ih smatra nužnima, neizbježnim na putu ka boljem i pravednijem svijetu.

 

3.

 

Anarhizam (kao društveni, a i kolektivni anarhizam) ima samo jednu zajedničku osobinu sa individualnim i grupnim terorizmom: upotrebu sile. Izvršilac nasilja unaprijed zna da može i sam biti ubijen. Njegova akcija je samo-ubilačka. Tako je bilo i sa Mladom Bosnom.

 

Franz Ferdinand P FinciNaravno, i u ovom slučaju mi povijesni događaj razumijevamo iz svoga Sada, iz situacije u kojoj je naše razumijevanje uvjetovano onim što sami živimo i iskušavamo. U balkanskim krajevima ovaj događaj je politizirani povijesni događaj. Zato o njemu nitko ne govori bez doze pristranosti.

 

Podjele su bile očite odmah nakon atentata, a i danas su slične. Oni koji gaje simpatije prema djelu atentatora nazivaju Mladu Bosnu ”oslobodilačkom“, oni na suprotnoj strani ”terorističkom“ organizacijom.

 

Iako se sam Princip izjašnjavao kao ”Srbo-Hrvat“ i ”jugoslavenski nacionalist“, svi ga smatraju Srbinom i u nekadašnjoj Jugoslaviji kao Srbina slave ili pak osuđuju. Srbi tvrde da je atentat bio čin pobune i borbe za slobodu, Bošnjaci i Hrvati uglavnom staju na stranu ubijenog i hvale Austro-Ugarsku vlast, ”nije bila loša okupacija, bolja je nego kasnija sloboda“, što je nepoznate ulične ”revizioniste povijesne istine“ navelo da na početku rata u Bosni uklonile u Sarajevu i ”stope Gavrila Principa“, zapravo obilježje mjesta odakle je atentator pucao, kao da će time ukloniti i jednu povijesnu činjenicu.

 

Terorizam je uvijek terorizam ”onih drugih“. Zlo je ”njihovo“, dobro ”naše“; zločin ”njihov“, pravednost ”naša“. Istini za volju, akcija Mlade Bosne je bila težnja ka oslobađanju od strane vlasti, ali nije bila izraz sveopćeg ”narodnog nezadovoljstva“, pa iza atentata nije došlo do pobune širih razmjera, nego je došlo do žestokih nacionalnih podvajanja, nacionalnih sukoba u bosanskim gradovima a uskoro i do Prvog svjetskog rata. Sa svim njegovim posljedicama.

 

4.

Teško je izboriti slobodu bez upotrebe sile ili neka vrste golemog pritiska. Teror je, naravno, uvijek teror, bez obzira u ime čega i s kakvom motivacijom nastaje, ali je nekada nužan, posebno onda kada nema drugog načina da se zaustavi nepravda okupacije i da se ostvari pravo na slobodu

 

Sklon sam tvrdnji da anarhistički pokret koji posegne za nasiljem zapravo maltretira svoj vlastiti narod. Kada to kažem ne mislim toliko na učinak samog pokreta, koliko na reperkusije vlasti nad onima koji su se pokretu priklonili i nad narodom iz koga je pokret izrastao, jer je pokret uvijek nemoćan i nikada ne uzrokuje stvarni prevrat ili radikalne promjene, a vladajuća struktura uvijek nemilosrdna, posebno kada je ugrožena, pa nakon ”terorističke akcije“ sprovede rigorozne mjere i donese okrutne zakone. A u borbi protiv takve, opresivne vlasti nikada nije dovoljna samo individualna pobuna, koja je prije očajnička gesta nego učinkovita akcija.

 

Pravne posljedice takvog djelovanja su jasne: onaj koji posegne za nasiljem zakonski je kriv, jer ustaje protiv vladajućeg režima i njegovog zakonodavstva, i ukoliko bude uhvaćen ili u svojim nakanama onemogućen slijedi mu kazna, bez obzira na počiniteljevu motivaciju, jer nema zakona a ni etičke norme koja bi odobravala ubojstvo Drugog, ali jednako tome nema ni zakonodavca koji može naći dovoljno uvjerljive argumente da ukine prirodno pravo na vlastitu i opću slobodu, pa toga radi zakoni okupacionih vlasti ne obavezuju porobljenog, a porobljeni mu često poriču kompetencije i relevantnost, jer ne udovoljavaju njihovom poimanju pravde i ljudskog dostojanstva: počinitelj svjesno, sračunato ustaje protiv postojećeg zakona i puca u to isto zakonodavstvo, koje smatra utjelovljenjem nepravde, a zakonodavac smatra svojom zakonskom obavezom da protiv takvog provede sankcije i da primjeni kaznene mjere.

 

Etički aspekt ovog pitanja je još jasniji, jer dokazuje i potvrđuje jednostavni, usvojeni moralni zakon, prema kome nije dozvoljeno ubiti drugog čovjeka. Optuženi Princip je u svoju obranu rekao da je njegova meta bio predstavnik službene vlasti, da je pucao u (i na dvoru neomiljenog) austrijskog nadvojvodu Ferdinanda, a ne u čovjeka Franju Ferdinanda, što znači da nije pucao neselektivno (žalio je što je ubio Ferdinandovu suprugu Sophiu), iz čega je lako zaključiti da je atentator zapravo pucao u simbol, a ne u osobu.

 

Ali, i ubojstvo službenog lica je jednako ubojstvo i u nekim slučajevima se smatra čak težim prestupom. Mogao je optuženi doduše reći da je bio u pitanju okupator, dakle osoba koja vrši nasilje u njegovoj zemlji, ali bi pritom valjalo dodati da je bila u pitanju takva okupaciona vlast koja je dozvoljavala razne političke aktivnosti i postojanje autonomnih nacionalnih kulturnih institucija i organizacija, pa se legalnim putem moglo težiti izmjeni postojećeg stanja i napokon općem oslobođenju.

Iako se sam Princip izjašnjavao kao ”Srbo-Hrvat“ i ”jugoslavenski nacionalist“, svi ga smatraju Srbinom i u nekadašnjoj Jugoslaviji kao Srbina slave ili pak osuđuju. Srbi tvrde da je atentat bio čin pobune i borbe za slobodu, Bošnjaci i Hrvati uglavnom staju na stranu ubijenog i hvale Austro-Ugarsku vlast, ”nije bila loša okupacija, bolja je nego kasnija sloboda“, što je nepoznate ulične ”revizioniste povijesne istine“ navelo da na početku rata u Bosni uklonile u Sarajevu i ”stope Gavrila Principa“, zapravo obilježje mjesta odakle je atentator pucao, kao da će time ukloniti i jednu povijesnu činjenicu

 

Stvar se na emocionalnom planu posebno komplicira kada čovjek pomisli da je i taj predstavnik vlasti bio nekome mio, da je i on bio i opet trebao biti otac, da je nekome bio draga osoba. A što bismo tek mislili i osjećali kada bi bila u pitanju nama bliska osoba ili kada bi se nama bliska osoba našla u takvoj situaciji? Ili bar ona do čijih moralnih i političkih vrijednosti držimo, kada bi bila u pitanju osoba do koje nam je ili ona s kojom dijelimo zajedničke vrijednosti i interese?

 

5.

 

Nije lako pravdati ubojstvo drugog, ma kako uzvišen i svet bio cilj ubojice, prije svega zato što je taj cilj uzvišen i svet ubojici, ali ne i ubijenom: ne može počinitelj zlodjela biti moralni kriterij, a njegova žrtva odgovorna za ubojstvo. Doduše, atentator je izjavio da nije htio pucati u čovjeka, nego u uniformu, u nadvojvodu, u predstavnika Dvora i okupatorske Vlasti.

 

Ali, i kada je shvaćen i slavljen kao ”borac za slobodu“ terorist ostaje terorist. Atentator je bio mlad čovjek, gajio je neke svoje nedovoljno artikulirane ideale, slutio ovo i ono, fanatično vjerovao u svoje južnoslavenske ideje (koje je kasnije upropastila velikosrpska ideologija, u koju je bila ugrađena želja za vlastitom nacionalnom dominacijom), mnogo toga nije shvaćao, pa niti je znao niti je mogao znati da li je postao dio šire zavjere i zakulisnih političkih obračuna, a pogotovo ne kakve sve konzekvence i reakcije njegov čin može proizvesti.

 

A upravo zato što nije (dovoljno) znao, mogao je nepokolebljivo vjerovati u ono što je činio. Ubijeni je pak znao da ima razloga za strahovanje, ali je ipak došao na otvaranje sarajevske bolnice, došao da obiđe malu pokrajinu, da se pokaže, da dokaže da je dostojan prijestolja, Carstva, da demonstrira svoju vjeru i snagu carevine. Jedna za njega ne previše važna, premda riskantna životna epizoda odluči o njegovom životu i životu njegove supruge (Romantici bi rekli da su se morali sresti dva sanjara, da su se morali ujediniti u smrtnom zagrljaju ubojica i ubijeni, dvojica kojima je nadasve bilo do budućnosti, a nijedan je nije imao, dvojica, od kojih je jedan snio o ujedinjenju svih Slavena, a drugi o vječnosti Carstva i zato obojica postali žrtve vlastite vjere).

 

Istraživači dokazuju upetljanost srpske tajne službe (Crne ruke) u atentat, a pričalo se i o mogućoj konspiraciji dvora, koji se htio osloboditi nadvojvode, posebno njegove žene i započeti rat. A možda je sve ipak bila samo dobrodošla slučajnost. Prvi svjetski rat bi se dogodio i da nije bilo atentata u Sarajevu. Rat je bio pripremljen, tražio se i eto našao povod. I našli su ga u atentatu, koji je označio i sam grad u kome se dogodio.

 

6.

 

Prvo sam Principa igrao u filmu Fadila Hadžića (1968.). Poslije mene, u Bulajićevoj verziji Sarajevskog atentata (1975.) Principa je igrao Irfan Mensur. Kada mi jedan reče da će Principa valjda jednom konačno igrati i netko tko je Srbin, ta mi opaska zazvuča nekako prijeteće, nedobro. Kasnije sam, nakon što završih svoj izlet u glumu, zapisao da ”nisam ubio samo Ferdinanda, nego, kao loš glumac, i Principa“.

Prvo sam Principa igrao u filmu Fadila Hadžića (1968.). Poslije mene, u Bulajićevoj verziji Sarajevskog atentata (1975.) Principa je igrao Irfan Mensur. Kada mi jedan reče da će Principa valjda jednom konačno igrati i netko tko je Srbin, ta mi opaska zazvuča nekako prijeteće, nedobro. Kasnije sam, nakon što završih svoj izlet u glumu, zapisao da ”nisam ubio samo Ferdinanda, nego, kao loš glumac, i Principa“

 

Sarajevski atentat u kome sam igrao, naravno, nije uopće dobar film, ali je to ipak bio film snimljen s vrlo malim sredstvima, sa najviše dva ”dubla“ po kadru, s četiri teške, masovne scene, a snimljen za samo jedanaest dana! Ono što je vrlo rijetko, igrao sam isti lik iste godine i na sceni u predstavi Veleizdajnički proces, a u režiji i adaptaciji Radoslava Zlatana Dorića. Predstavu smo igrali dosta dugo u sarajevskom Kamernom teatru.

 

Tekst je zapravo bio zapisnik sa suđenja Principu i drugovima, pa sam s pomoću ove rekonstrukcije stvarnog procesa saznao malo više i o Mladoj Bosni i Crnoj ruci i samim atentatorima. Premda sam na sceni ”ušao u lik“, ipak nisam, rekoh, puno osjećao za Principa, ali mi moje starije kolege, iskusni glumci koji su u predstavi igrali tužitelje, sudce i obranu, rekoše da nisam bio nikad bolji nego kada sam svoju ulogu odigrao poslije jedne neprospavane noći, umoran, valjda potpuno bez sebe. Ali se glumom nisam više htio baviti.

 

Zahvalio sam se na svim potencijalnim novim ulogama, a pred kraj snimanja jednog filma napravih skandal i napustih snimanje odlučan da više nikada ne stanem pred kameru kao glumac. I više nisam. Nisam ni slutio da ću, evo, o svojoj jedinoj filmskoj ulozi ili točnije, o liku koga sam igrao, mnogo godina kasnije ponovo misliti, i, eto, ovo smisliti. Ne baš o povijesti, jer povjesničar nisam, ali sigurno o tome što jedna osoba, jedan lik i njena gesta, jedan događaj koji je osoba proizvela i onaj kasniji kome događaj bijaše povod, može da znači.

 

Možda sve samo zato što sam svojedobno u sebi tražio što je i kakva bila ili mogla biti osoba atentatora. Ili možda zato što smo svi mi, a u Bosni posebno, dugo, a na različite načine osjećali posljedice tog događaja. Osjećali bez obzira što smo o samom događaju i njegovim akterima mislili.

 

ps.

 

Kao dječak se zaljubih u jednu djevojku, za mene tada ”tetu“, koja me učila plivati. A imala je momka, glumca Berta Sotlara. Mnogo mi je bio mrzak. On je poslije igrao Franju Ferdinanda. Ja ga iza ugla sačekah kao Gavrilo Princip.

 

(Tekst je po prvi put objavljen u knjizi Why I Killed Franz Ferdinand and Other Essays (with a Forevord by Cathi Unsworth), Style Writes Now, 1. I. 2014. Knjiga je dostupna na: amazon.com)

Filed Under: OGLEDI Tagged With: atentat, autograf.hr, Bosna, Fadil Hadžić, film, Franjo Ferdinand, Gavrilo Princip, grad, Hrvatska, Irfan Mensur, književnost, ogledi, Predrag Finci, rat, revolucija, Sarajevo, Srbija

Stotinu godina atentata

Autor: Željko Ivanković / 23.04.2014. Leave a Comment

Neka djela, neki čini, neke geste i kad im u intenciji to nije ni na kraj pameti, znaju tako drastično i dramatično promijeniti povijest ili sliku svijeta da to poslije zdrav razum teško može pojmiti. Jedno od takvih djela postalo je čak neizbježnom udžbeničkom lekcijom ”Sarajevski atentat – povod za Prvi svjetski rat”. Nema djeteta koje tu lekciju u prethodnoj državi u svojim školskim danima barem jednom nije moralo ne samo susresti nego i podrobno znati. [Read more…]

Filed Under: (NE)MIRNA BOSNA Tagged With: atentat, autograf.hr, Beograd, fotomonografija, Ivo Banac, Ivo Goldstein, knjiga, kolumna, Latinka Perović, Marijo Mikulić, Milan Zemko, Nemirna Bosna, Rabic, Sarajevo, Zagreb, Željko Ivanković

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Zagrebačka mjesta stradanja i otpora

    Zagrebačka mjesta stradanja i otpora

    nenad-jovanovic
  2. Povijesni kompromis

    Povijesni kompromis

    marinko-culic
  3. Aleksandar Vučić, najveći ikad

    Aleksandar Vučić, najveći ikad

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Baka bi rađe Vajzer

    Baka bi rađe Vajzer

    paulina-arbutina
  2. Povratak u budućnost

    Povratak u budućnost

    goran-gazdek
  3. Raste slatinski Srpski centar

    Raste slatinski Srpski centar

    goran-gazdek

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Otvoren natječaj za tip operacije 5.2.1. Obnova poljoprivrednog zemljišta i proizvodnog potencijala

    Otvoren natječaj za tip operacije 5.2.1. Obnova...

    19.04.2021.
  2. Prvi put s ćaćom u Glini

    Prvi put s ćaćom u Glini

    19.04.2021.
  3. Predstavljen Bulletin #20 SNV-a: Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2020.

    Predstavljen Bulletin #20 SNV-a: Historijski...

    19.04.2021.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se