novinarstvo s potpisom
Rade Šerbedžija
Foto: Jovica Drobnjak
Početkom pedesetih godina prošloga stoljeća nije bilo mnogih stvari za kupiti u onoj našoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. To je bilo i razumljivo. Nova država se tek stvarala. Prvo se porušena zemlja obnavljala, a tek su onda druge stvari potrebne za život dolazile na red. [Read more…]
Borivoj Dovniković
Točno prije 65 godina, uoči Prvog maja, 28. aprila 1951. godine, u kinu “Balkan”, zajedno s premijerom igranog filma “Bakonja fra Brne” Fedora Hanžekovića, prikazan je javnosti “Veliki miting”, naš prvi umjetnički crtani film, kojim je počela kontinuirana profesionalna proizvodnja u Hrvatskoj/Jugoslaviji. Razgovaramo s našim kolumnistom i karikaturistom, Borivojem Dovnikovićem Bordom [Read more…]
U hrvatskim (ne)prilikama i kulturi nesklonim okolnostima, posebno od 90-ih godina, ne samo knjige nego i izdavači imaju svoje sudbine. Zapravo, tužne priče. Podsjetimo na neke.
Stipe Šuvar (osnivač i vlasnik izdavačke kuce Razlog), umro prerano pripremajući za tisak sljedeći broj Hrvatske ljevice; Berti Goldstein (osnivač i vlasnik Antibarbarus izdanja) umro je prerano radeći na redakturi i prijevodu filozofskog štiva; Vlado Štokalo (utemeljitelj i vlasnik nakladničke kuće Barbat ) umire prerano ne dovršivši započeti niz povijesnih monografija, iznimne znanstvene i kulturne vrijednosti, a Roland Veble (osnivač i vlasnik izdavačke kuce Veble) umire u pripremi popularnih naslova za predstojeći sajam knjiga.
Boško Zatezalo, prošli tjedan, u četvrtak poslijepodne (26. lipnja), nakon radnim obvezama ispunjenog dana, koji je uobičajeno provodio s autorima i urednicima, suradnicima i poslovnim partnerima, zaputio se u obližnji restoran na kraći predah kako bi te večeri u svome knjižarsko-galerijskom centru Fadil Hadžić završio večernji program posvećen knjizi i susretu s autorom. Posve iznenada i neočekivano, okružen dvojicom najbližih suradnika, Boško je klonuo.
Smrt ga je zaskočila ne vodeći računa o svemu onome što je još bilo zacrtano u Boškovoj radnoj bilježnici i planeru, ni o tome koliko je Boško dobroga i značajnoga učinio za knjigu i za naše knjiško bratstvo.
I doista, opet se na djelu očitovala ona toliko citirana Matoševa misao o hrvatskoj smrti koja ima više ukusa od hrvatskog općinstva.
Vijest o Boškovoj smrti odjeknula je munjevito u tom teškom ljetnom danu ražalostivši mnoge. I njegove kolege i prijatelje, bliske suradnike i poslovne partnere i sve one koji su ga ikad poznavali. Pozivali smo jedni druge toga poslijepodneva ne vjerujući u istinitost strašne vijesti.
Bio je hrabar i plemenit čovjek, po rezultatima vodeći i najuspješniji hrvatski nakladnik i knjižar. Čovjek dijaloga u vremenu u kojem dominiraju monolozi i nitko nikoga ne čuje. Pomalo i samozatajan, što je uvijek odlika istinskih stvaralaca, imao je svoj stav i kriterij, ali je uvažavao druge i drukčije, uvijek iskren i otvoren za suradnju.
Svoju izdavačku kuću (kao obiteljski kulturni projekt: Vlasta i Boško Zatezalo) osnovao je 1991. i, u prkos nacionalističkom ludilu i ratnim trubama, odredio joj široku izdavačku politiku. Pokrenuo je 10-ak edicija i specijaliziranih nizova. Objavljivao je odgojno-obrazovnu i pedagošku literaturu, slikovnice, rječnike, enciklopedije i likovne monografije.
Objavio je na stotine studija i zbornika te nagrađivanih knjiga iz različitih područja humanističkih i društvenih znanosti; objavljivao je poeziju i književne nobelovce, romane, drame, izabrana i sabrana djela naših najboljih književnika; u serijama je objavljivao komercijalne svjetske hitove, ali i recentne knjige iz regije. Pokrenuo je natječaj za najbolji neobjavljeni roman stimulirajući mlade i nadarene autore. VBZ-ove knjige na obje liste (književnost i publicistika) stalno su bile najčitanije i najprodavanije.
Dobitnik je nekoliko uglednih nagrada J.J. Strossmayer za najbolja autorska djela i izdavačke projekte.
Mnogi VBZ-ovi autori zaživjeli su i na kazališnim daskama, a nekoliko ih je prevedeno na strane jezike. VBZ-ova knjižarska mreža i izdavačka djelatnost prostire se po svim većim hrvatskim gradovima i regionalnim centrima (Sarajevo i Beograd).
Dok su političke elite i nacionalistički lideri između republika bivše nam zajedničke države podizali zidove, onemogućujući razmjenu knjiga i kulturnih dobara, namećući velike carinske i poštanske tarife, Boško Zatezalo i njegov VBZ gradili su mostove i razvijali međunarodnu kulturnu suradnju.
Zato su VBZ-ovi štandovi od Frankfurtskog do Beogradskog sajma knjiga, od zagrebačkog Interlibera do istarskog Sajma knjiga u Puli, s promocijama i okruglim stolovima – bili najposjećeniji.
Tu je Boško sa svojim vrsnim urednicima i suradnicima, s autorima, knjižarima i poslovnim partnerima bistrio ideje, dogovarao nove koprodukcije i izdavačke aranžmane, a u Hrvatsku je dovodio i ugledne svjetske autore. Prije dvije godine izgradio je novu poslovnu zgradu sa svim popratnim službama i uredima, redakcijama, pripremom i dizajnerskim studijom, trgovinom i distribucijom.
U zapuštenoj zemlji, gdje je PDV na luksuznu robu i knjigu isti, gdje Vlada i nadležna ministarstva zadužena za obrazovanje, znanost i kulturu od svih zemalja EU izdvajaju najmanje sredstava za knjigu i duhovnu proizvodnju; u zemlji gdje prosječna obitelj ima po dva mobitela, a godišnje ne kupi niti pročita ni po jednu knjigu; u zemlji gdje se lokalne vlasti natječu u privlačenju i pogodovanju strateškim partnerima (ma što god ta sintagma pokrivala) da otvaraju trgovačke centre, koji rade svagdanom i blagdanom, a u isto vrijeme po općinama i gradovima zatvaraju knjižare i knjižnice – naprotiv i usprkos takvom ekonomskom, političkom i kulturnom okruženju Boško je objavljivao nove knjige, afirmirao nadarene i mlade pisce, otvarao u Zagrebu i po Hrvatskoj nove knjižare i knjižarsko-galerijske centre.
Bez obzira na nove medije i digitalne tehnologije (e-knjiga i tzv. kiosk izdanja ) Boško je vjerovao u moć klasične knjige, knjige za djecu i odrasle, za knjigoljupce i intelektualce, za najširu čitateljsku publiku.
Njegovo nakladničko geslo bijaše: Knjiga je tvoj najbolji prijatelj! Baš onako kako je govorio i podučavao Zuko Džumhur: na televiziji se puno toga vidi, na radiju se puno toga čuje, ali u knjigama se sve nađe.
Boško Zatezalo cijeloga svog životnog i radnog vijeka bio je posvećen knjizi. Duboko je vjerovao da izdavaštvo i knjižarstvo šire kulturne horizonte i podižu kulturni standard svoje sredine. Boško je bio brižni i odgovorni kapetan VBZ izdavačko – knjižarskog broda s posadom od 80-ak zaposlenih, koji je preživio sve hrvatske Scile i Haribde. Za razliku od mnogih hrvatskih izdavača, VBZ je hrabro i uspješno brodio cijelom regijom.
Brod je ostao bez kapetana, ali Boško Zatezalo ga je nasreću i na vrijeme osigurao busolama i postavio mu svjetionike da može nastaviti plovidbu.
Boško je zatvorio svoju životnu stranicu, ali VBZ, s njegovom obitelji, novom upravom i suradnicima, nadamo se, nastavlja svoj put.
Božo Rudež
ZAŠTO SAM UBIO FRANJU FERDINANDA
1.
Davno je bilo, malo bih o tome mogao.
A ona me pita što o tome mislim.
Kažem: ”Ne mislim ništa“. Baš tako kažem: Ništa o tome ne mislim. Nisam imao nikakvo stajalište ni ranije, a ni sada. ”Nije moguće, pa ipak ste u sve to bili upetljani, to vam je bio važan dio života, sami ste odabrali da to uradite, nitko vas nije tjerao…“.
Sve je bilo baš tako, a ipak nisam ništa mislio, bar ništa ozbiljno. Jednostavno, bio sam mlad, prilika, u pitanju je slavna ličnost po kome bi u inozemstvu očas identificirali moj grad (Lawrence Durrell: ”A village like an instict left to rust/Composed around the echo of a pistol-shot“), bit će novaca, platit ću kiriju, kupit novo odijelo, a možda i na more. Shvatio sam to kao neočekivan poklon, kao nešto što se dogodilo jer se moralo dogoditi, kao nešto što je došlo i što će, kao i svaka igra, brzo i najednom proći. Tako je i bilo.
Cijelu tu godinu sam dobro živio, konačno uspio pokupovati sve filozofske knjige do kojih mi je bilo stalo, a i konobari me počeli pozdravljati s uvažavanjem. Dugo, doduše, nisam mislio da će to sve zajedno imati jačeg odjeka, ništa nisam očekivao, nikakvu slavu posebno, iako sam za nekoliko dana odjednom bio u svim novinama, na ulici me počeli zaustavljati, oslovljavati drugim imenom, gnjaviti uvijek istim pitanjima i priglupim komentarima, u kavani prilaziti, jedna mi u krilo sjela, policajac mi se u dva ujutro nasmiješio. A i dalje mi nije bilo naročito stalo. Već ranije osjetih da ne bih mogao ostati u toj profesiji, osjetih da mi je mnogo više do stvari mišljenja i da nikako ne bih da budem neko drugi, da ne mogu da budem neko drugi, da me je čak pomalo i stid kada sam na sceni onaj koji nisam, jer mogu da budem samo ono što jesam. Baš tako je bilo.
2.
Što bih sada, poslije toliko godina, mogao reći o sarajevskom atentatu? Najjednostavnije bi bilo ponoviti da je atentat bio povod Prvom svjetskom ratu, a i razlog mnogih kasnijih dijametralno sučeljenih interpretacija.
Atentat je neosporno bio značajan događaj, događaj po kome pamtimo i sve njegove učesnike, i Principa i Ferdinanda. Za sam grad to ipak nije bio najznačajniji događaj, nije bio ni presudan, a ni katastrofalan kao požari iz davnih, ni kao opsada i razaranje iz novih vremena, ali je upravo taj događaj ”svijetu“ bio i ostao ono po čemu najprije prepoznaju moj grad. Lokalni i ”svjetski“ događaji nisu identični, a to pogotovo nisu stajališta o njihovom značaju i karakteru, ali se po ovom ”svjetskom“ spominje i ”lokalno“. Što bih dakle mogao o tom događaju?
Mogu li jedno ubojstvo, dva pucnja, nesporan čin nasilja dovesti u vezu s Camusovim razumijevanjem anarhizma u Pobunjenom čovjeku (1951.), anarhizma koji Albert Camus slavi kao individualnu pobunu protiv nepravde i svakog oblika tiranije, kao dokaz neke vrste pravičnosti, kakve je bilo u atentatima (ruskih) anarhista, jer su oni svoje živote ”razmjenjivali“ za tuđi, jer su dragovoljno išli u smrt nakon što bi ubili nekog predstavnika carske vlasti, što, istini za volju, nije nikakva utjeha ubijenom i svim onima kojima je ubijeni kao osoba ili utjelovljenje određenih vrijednosti bio blizak.
Ili pak povezati ubojstvo s pojmom žrtvovanja (podjednako u religiji, kao i u revolucionarnim pokretima, jer im je fanatizam i život u imaginarnoj budućnosti zajednička crta), sa žrtvom koja bi da bude jedina žrtva i jedina odgovorna za svoja djela, premda je spremna uništiti sve što joj stoji na putu ka odabranom cilju, sa žrtvom koja u sukobu i svojoj borbi sve svoje daje za ono što je iznad njene postojeće egzistencije, jer se nada da će se iz njene borbe roditi novo i bolje.
Je li Mlada Bosna kao ”revolucionarni pokret“ bila anarhistička ili teroristička organizacija, koja je težila oslobađanju zemlje i promjeni političkog sistema? Sigurno je da je bilo upliva različitih ideja, a u samoj organizaciji oprečnih interesa. Anarhizam je protiv svake dominacije, posebno protiv opresivnog državnog ustrojstva i njegove hijerarhije, a često mu se pripisuje spontanost, neorganiziranost (a ne ”organizacija“) i (uzaludna) borba protiv sistema, pa je vremenom ovaj pojam, posebno kada je u pitanju individualni anarhizam, dobio neki romantičarski prizvuk i auru očajničkog pokušaja da se individua suprotstavi nadmoćnom društvenom uređenju.
Zato je danas mnogo više u uporabi pojam terorizam, ”prazni pojam“ kome se uvijek pripisuje drugačiji sadržaj: ovim pojmom je najprije označavano vladanje zastrašivanjem (u doba Francuske revolucije), a danas se terorizam opisuje kao nasilje nad onim što je dobro i lijepo i sve češće kao akcije sila Zla, koje vrše nasilje nad (zapadnom, a prije svega američkom) demokracijom. O tome na misaono provokativan način diskutira u svom instruktivnom tekstu Filozofija i ”rat protiv terorizma“ Alain Badiou (2003.). Ja bih terorizam definirao ovako: Terorizam je politički motivirani organizirani čin individualnog ili grupnog nasilja nad selektivno izabranim, a najčešće nezaštićenim osobama ili objektima.
Ovdje se treba prisjetiti još jednog gledišta o nasilju, onog koje je iznio Maurice Merleau-Ponty u svojoj knjizi Humanizam i teror (1947.). On je doduše govorio o komunističkom, ”revolucionarnom nasilju“, ali ono nalikuje svakom drugom ”oslobodilačkom“ i/ili ”revolucionarnom pokretu“, jer je svaka želja za slobodom uznemiravanje postojećeg reda, a u slučaju nasilja i težnja ka rušenje ustanovljenog političkog poretka.
Pobuna, prevrat, revolucija… uvijek postaje brutalna, razorna, puna krvavih sukoba, uvijek nosi žrtve i sije teror, ali kroz revolucionarno nasilje (koje ne treba ni uvijek ni svuda vrednovati mjerilima zapadnih demokracija) može da vodi i do slobode, do humanih odnosa među ljudima, do humanizma.
Teško je izboriti slobodu bez upotrebe sile ili neka vrste golemog pritiska. Teror je, naravno, uvijek teror, bez obzira u ime čega i s kakvom motivacijom nastaje, ali je nekada nužan, posebno onda kada nema drugog načina da se zaustavi nepravda okupacije i da se ostvari pravo na slobodu. Zato Merleau-Ponty tvrdi da teror nije uvijek protivnik ”humanizma“, nego može da vodi uspostavljanju boljih, humanijih odnosa među ljudima, premda ne poriče ni okrutnost ni nasilnost takvih političkih i revolucionarnih djela i čak ih smatra nužnima, neizbježnim na putu ka boljem i pravednijem svijetu.
3.
Anarhizam (kao društveni, a i kolektivni anarhizam) ima samo jednu zajedničku osobinu sa individualnim i grupnim terorizmom: upotrebu sile. Izvršilac nasilja unaprijed zna da može i sam biti ubijen. Njegova akcija je samo-ubilačka. Tako je bilo i sa Mladom Bosnom.
Naravno, i u ovom slučaju mi povijesni događaj razumijevamo iz svoga Sada, iz situacije u kojoj je naše razumijevanje uvjetovano onim što sami živimo i iskušavamo. U balkanskim krajevima ovaj događaj je politizirani povijesni događaj. Zato o njemu nitko ne govori bez doze pristranosti.
Podjele su bile očite odmah nakon atentata, a i danas su slične. Oni koji gaje simpatije prema djelu atentatora nazivaju Mladu Bosnu ”oslobodilačkom“, oni na suprotnoj strani ”terorističkom“ organizacijom.
Iako se sam Princip izjašnjavao kao ”Srbo-Hrvat“ i ”jugoslavenski nacionalist“, svi ga smatraju Srbinom i u nekadašnjoj Jugoslaviji kao Srbina slave ili pak osuđuju. Srbi tvrde da je atentat bio čin pobune i borbe za slobodu, Bošnjaci i Hrvati uglavnom staju na stranu ubijenog i hvale Austro-Ugarsku vlast, ”nije bila loša okupacija, bolja je nego kasnija sloboda“, što je nepoznate ulične ”revizioniste povijesne istine“ navelo da na početku rata u Bosni uklonile u Sarajevu i ”stope Gavrila Principa“, zapravo obilježje mjesta odakle je atentator pucao, kao da će time ukloniti i jednu povijesnu činjenicu.
Terorizam je uvijek terorizam ”onih drugih“. Zlo je ”njihovo“, dobro ”naše“; zločin ”njihov“, pravednost ”naša“. Istini za volju, akcija Mlade Bosne je bila težnja ka oslobađanju od strane vlasti, ali nije bila izraz sveopćeg ”narodnog nezadovoljstva“, pa iza atentata nije došlo do pobune širih razmjera, nego je došlo do žestokih nacionalnih podvajanja, nacionalnih sukoba u bosanskim gradovima a uskoro i do Prvog svjetskog rata. Sa svim njegovim posljedicama.
4.
Sklon sam tvrdnji da anarhistički pokret koji posegne za nasiljem zapravo maltretira svoj vlastiti narod. Kada to kažem ne mislim toliko na učinak samog pokreta, koliko na reperkusije vlasti nad onima koji su se pokretu priklonili i nad narodom iz koga je pokret izrastao, jer je pokret uvijek nemoćan i nikada ne uzrokuje stvarni prevrat ili radikalne promjene, a vladajuća struktura uvijek nemilosrdna, posebno kada je ugrožena, pa nakon ”terorističke akcije“ sprovede rigorozne mjere i donese okrutne zakone. A u borbi protiv takve, opresivne vlasti nikada nije dovoljna samo individualna pobuna, koja je prije očajnička gesta nego učinkovita akcija.
Pravne posljedice takvog djelovanja su jasne: onaj koji posegne za nasiljem zakonski je kriv, jer ustaje protiv vladajućeg režima i njegovog zakonodavstva, i ukoliko bude uhvaćen ili u svojim nakanama onemogućen slijedi mu kazna, bez obzira na počiniteljevu motivaciju, jer nema zakona a ni etičke norme koja bi odobravala ubojstvo Drugog, ali jednako tome nema ni zakonodavca koji može naći dovoljno uvjerljive argumente da ukine prirodno pravo na vlastitu i opću slobodu, pa toga radi zakoni okupacionih vlasti ne obavezuju porobljenog, a porobljeni mu često poriču kompetencije i relevantnost, jer ne udovoljavaju njihovom poimanju pravde i ljudskog dostojanstva: počinitelj svjesno, sračunato ustaje protiv postojećeg zakona i puca u to isto zakonodavstvo, koje smatra utjelovljenjem nepravde, a zakonodavac smatra svojom zakonskom obavezom da protiv takvog provede sankcije i da primjeni kaznene mjere.
Etički aspekt ovog pitanja je još jasniji, jer dokazuje i potvrđuje jednostavni, usvojeni moralni zakon, prema kome nije dozvoljeno ubiti drugog čovjeka. Optuženi Princip je u svoju obranu rekao da je njegova meta bio predstavnik službene vlasti, da je pucao u (i na dvoru neomiljenog) austrijskog nadvojvodu Ferdinanda, a ne u čovjeka Franju Ferdinanda, što znači da nije pucao neselektivno (žalio je što je ubio Ferdinandovu suprugu Sophiu), iz čega je lako zaključiti da je atentator zapravo pucao u simbol, a ne u osobu.
Ali, i ubojstvo službenog lica je jednako ubojstvo i u nekim slučajevima se smatra čak težim prestupom. Mogao je optuženi doduše reći da je bio u pitanju okupator, dakle osoba koja vrši nasilje u njegovoj zemlji, ali bi pritom valjalo dodati da je bila u pitanju takva okupaciona vlast koja je dozvoljavala razne političke aktivnosti i postojanje autonomnih nacionalnih kulturnih institucija i organizacija, pa se legalnim putem moglo težiti izmjeni postojećeg stanja i napokon općem oslobođenju.
Stvar se na emocionalnom planu posebno komplicira kada čovjek pomisli da je i taj predstavnik vlasti bio nekome mio, da je i on bio i opet trebao biti otac, da je nekome bio draga osoba. A što bismo tek mislili i osjećali kada bi bila u pitanju nama bliska osoba ili kada bi se nama bliska osoba našla u takvoj situaciji? Ili bar ona do čijih moralnih i političkih vrijednosti držimo, kada bi bila u pitanju osoba do koje nam je ili ona s kojom dijelimo zajedničke vrijednosti i interese?
5.
Nije lako pravdati ubojstvo drugog, ma kako uzvišen i svet bio cilj ubojice, prije svega zato što je taj cilj uzvišen i svet ubojici, ali ne i ubijenom: ne može počinitelj zlodjela biti moralni kriterij, a njegova žrtva odgovorna za ubojstvo. Doduše, atentator je izjavio da nije htio pucati u čovjeka, nego u uniformu, u nadvojvodu, u predstavnika Dvora i okupatorske Vlasti.
Ali, i kada je shvaćen i slavljen kao ”borac za slobodu“ terorist ostaje terorist. Atentator je bio mlad čovjek, gajio je neke svoje nedovoljno artikulirane ideale, slutio ovo i ono, fanatično vjerovao u svoje južnoslavenske ideje (koje je kasnije upropastila velikosrpska ideologija, u koju je bila ugrađena želja za vlastitom nacionalnom dominacijom), mnogo toga nije shvaćao, pa niti je znao niti je mogao znati da li je postao dio šire zavjere i zakulisnih političkih obračuna, a pogotovo ne kakve sve konzekvence i reakcije njegov čin može proizvesti.
A upravo zato što nije (dovoljno) znao, mogao je nepokolebljivo vjerovati u ono što je činio. Ubijeni je pak znao da ima razloga za strahovanje, ali je ipak došao na otvaranje sarajevske bolnice, došao da obiđe malu pokrajinu, da se pokaže, da dokaže da je dostojan prijestolja, Carstva, da demonstrira svoju vjeru i snagu carevine. Jedna za njega ne previše važna, premda riskantna životna epizoda odluči o njegovom životu i životu njegove supruge (Romantici bi rekli da su se morali sresti dva sanjara, da su se morali ujediniti u smrtnom zagrljaju ubojica i ubijeni, dvojica kojima je nadasve bilo do budućnosti, a nijedan je nije imao, dvojica, od kojih je jedan snio o ujedinjenju svih Slavena, a drugi o vječnosti Carstva i zato obojica postali žrtve vlastite vjere).
Istraživači dokazuju upetljanost srpske tajne službe (Crne ruke) u atentat, a pričalo se i o mogućoj konspiraciji dvora, koji se htio osloboditi nadvojvode, posebno njegove žene i započeti rat. A možda je sve ipak bila samo dobrodošla slučajnost. Prvi svjetski rat bi se dogodio i da nije bilo atentata u Sarajevu. Rat je bio pripremljen, tražio se i eto našao povod. I našli su ga u atentatu, koji je označio i sam grad u kome se dogodio.
6.
Prvo sam Principa igrao u filmu Fadila Hadžića (1968.). Poslije mene, u Bulajićevoj verziji Sarajevskog atentata (1975.) Principa je igrao Irfan Mensur. Kada mi jedan reče da će Principa valjda jednom konačno igrati i netko tko je Srbin, ta mi opaska zazvuča nekako prijeteće, nedobro. Kasnije sam, nakon što završih svoj izlet u glumu, zapisao da ”nisam ubio samo Ferdinanda, nego, kao loš glumac, i Principa“.
Sarajevski atentat u kome sam igrao, naravno, nije uopće dobar film, ali je to ipak bio film snimljen s vrlo malim sredstvima, sa najviše dva ”dubla“ po kadru, s četiri teške, masovne scene, a snimljen za samo jedanaest dana! Ono što je vrlo rijetko, igrao sam isti lik iste godine i na sceni u predstavi Veleizdajnički proces, a u režiji i adaptaciji Radoslava Zlatana Dorića. Predstavu smo igrali dosta dugo u sarajevskom Kamernom teatru.
Tekst je zapravo bio zapisnik sa suđenja Principu i drugovima, pa sam s pomoću ove rekonstrukcije stvarnog procesa saznao malo više i o Mladoj Bosni i Crnoj ruci i samim atentatorima. Premda sam na sceni ”ušao u lik“, ipak nisam, rekoh, puno osjećao za Principa, ali mi moje starije kolege, iskusni glumci koji su u predstavi igrali tužitelje, sudce i obranu, rekoše da nisam bio nikad bolji nego kada sam svoju ulogu odigrao poslije jedne neprospavane noći, umoran, valjda potpuno bez sebe. Ali se glumom nisam više htio baviti.
Zahvalio sam se na svim potencijalnim novim ulogama, a pred kraj snimanja jednog filma napravih skandal i napustih snimanje odlučan da više nikada ne stanem pred kameru kao glumac. I više nisam. Nisam ni slutio da ću, evo, o svojoj jedinoj filmskoj ulozi ili točnije, o liku koga sam igrao, mnogo godina kasnije ponovo misliti, i, eto, ovo smisliti. Ne baš o povijesti, jer povjesničar nisam, ali sigurno o tome što jedna osoba, jedan lik i njena gesta, jedan događaj koji je osoba proizvela i onaj kasniji kome događaj bijaše povod, može da znači.
Možda sve samo zato što sam svojedobno u sebi tražio što je i kakva bila ili mogla biti osoba atentatora. Ili možda zato što smo svi mi, a u Bosni posebno, dugo, a na različite načine osjećali posljedice tog događaja. Osjećali bez obzira što smo o samom događaju i njegovim akterima mislili.
ps.
Kao dječak se zaljubih u jednu djevojku, za mene tada ”tetu“, koja me učila plivati. A imala je momka, glumca Berta Sotlara. Mnogo mi je bio mrzak. On je poslije igrao Franju Ferdinanda. Ja ga iza ugla sačekah kao Gavrilo Princip.
(Tekst je po prvi put objavljen u knjizi Why I Killed Franz Ferdinand and Other Essays (with a Forevord by Cathi Unsworth), Style Writes Now, 1. I. 2014. Knjiga je dostupna na: amazon.com)
Može li nacionalno biti progresivno? Dubravka Vrgoč, novoimenovana intendantica zagrebačkog HNK misli da može i pita se zašto u to ne vjeruju oni koji joj spočitavaju manjak nacionalno-kulturne svijesti?
Tko dobro pročita i program Dubravke Vrgoč i napade na nju vidjet će da joj je pitanje na mjestu. Dio onih koji su je napali doista je isticanje nužnosti promjena u programu Dubravke Vrgoč pročitao kao kapitulaciju i izdaju.
I progres i nacija i kultura opasne su, velike, teške i poviješću opterećene riječi od kojih lako nastaju i populističke floskule i parole ubojica. Što napretkom, što nacijom, ogrtali su se svi masovni ubojice. Čine to i danas i sve su nam bliže, jer preblizu nam je čitav svijet. Sva njegova veličina i ljepota, sve njegove drame, tragedije i trijumfi, skupa sa svim bizarnostima, gadostima i banalnostima, sve nam to neprestano zuji oko glave, sabijeno u elektronske slike i slova.
Više nego ikada potrebne su nam točke sažimanja i jasnoće, žarišta mudrosti, pameti, talenta i nadahnuća u kojima se odbacuje i spaljuje smeće kojim smo zasipani, a osvjetljavaju se bitna pitanja na koja moramo tražiti najbolje i najkorisnije odgovore.
Dubravka Vrgoč vjeruje da su kazališta upravo takve točke i da takva misija naročito pripada instituciji kao što je Hrvatsko narodno kazalište.
Da, ona smatra da kazalište, kao i umjetnost općenito, moraju oplemenjivati. Ali, oplemenjivanje se ne postiže samo estetskom ugodom i lijepom deklamacijom biranih riječi. Čitav svijet klizi u sve veću grubost, primitivizam, nasilje i ružnoću. Mi i malo brže od njega.
Uostalom, i u Zagrebačkom kazalištu mladih pod dugogodišnjim i prema svim pokazateljima uspješnim vodstvom Dubravke Vrgoč uvijek se s jednakom ozbiljnošću pristupalo i brutalnim predstavama kakve zna raditi, recimo, Ivica Buljan, kao i suptilnim redateljskim i autorskim šaputanjima jednog gotovog pa kazališno-kršćanskog mistika Renea Medvešeka. Ne spada li rad i jednog i drugog među najveće vrijednosti suvremene hrvatske nacionalne kulture?
U razgovoru koji sam prošle srijede u Knjižarsko-galerijskom centru VBZ-a Fadil Hadžić s Dubravkom Vrgoč najprije vodio ja, a onda i zainteresirana publika, nova je intendantica HNK vrlo jasno izrekla neke stvari koje su čista suprotnost onome što joj se predbacuje.
Premda je to očito iz njezinog dosadašnjeg djelovanja za koje su i ona i autori i glumci ZKM-a dobili mnoge hrvatske i svjetske nagrade i priznanja, Dubravka Vrgoč je s pravom osjetila potrebu ponoviti i istaknuti promicanje a da čije i koje druge nego upravo hrvatske kulture u Europi i svijetu kroz toliki broj gostovanja naših glumaca, redatelja, predstava i autora o kakvom se većina drugih hrvatskih kazališta nikada nije usudila ni sanjati. Pogotovo u posljednjih dvadeset godina.
No, bez obzira na sve te dobro poznate činjenice, oko imena Dubravke Vrgoč isplela se fama gotovo pa izdajnice nacionalne kulture koja će naš kulturni hram smjesta izručiti stranim kolonizatorima. Ako itko u hrvatskom kazalištu posljednjih godina ima iskustvo suradnje i koprodukcija s kazališnim kućama i institucijama iz inozemstva, onda je to Dubravka Vrgoč.
I upravo ona u tim partnerskim suradnjama inzistira na ravnopravnosti. Pa nije ona ZKM pretvorila u poligon za gostovanja preplaćenih stranaca. Češće se u kontekstu takvog duhovnog i materijalnog rasipništva spominjao HNK.
Kada je preuzimala vodstvo ZKM-a, prisjeća se Dubravka Vrgoč, dočekalo ju je prazno gledalište, prazna blagajna i otpori slični ovima što su posljednjih tjedana odjekivali HNK-om, novinama i eterom. Činjenice su na njezinoj strani. Hvalospjeve ZKM-u suvišno je ponavljati. To kazalište je živo, puno i bogato, barem u odnosu na ostala, uključujući i HNK s neusporedivo većim budžetom iz gradskog i državnog proračuna. ZKM je, za razliku od hrvatske države, znao kako doći do novca iz europskih fondova koji su također sve škrtiji prema kulturi.
HNK pod vodstvom Dubravke Vrgoč sasvim sigurno neće biti muzej za razgledanje lijepih, oku i uhu na starinski način ugodnih predstava, premda se ta kuća zapravo i ne može pohvaliti nekim obiljem takvih predstava.
O da, Dubravka Vrgoč zna biti i prilično neugodna, osobito onda kada jasno i bez okolišanja izriče neugodne istine. Poput one da zagrebački HNK na kulturnoj karti Europe nije poznata, a kamoli prepoznatljiva po nečem posebnom i karakterističnom, ili, recimo, nacionalnom.
Nova intendantica zapravo postavlja jedno vrlo logično pitanje: u čemu je zapravo vrijednost te naše nacionalne kulture i njezinih djela ako ona ne prelaze granice hrvatske države, odnosno hrvatskog te eventualno srpskog jezika? Zar je nacionalna kultura nešto što se nosi samo po kući? Ili možda mi nismo sposobni, a možda čak ni uopće zainteresirani da tu našu nacionalnu kulturu predstavimo svijetu i uputimo je da komunicira s tom Europom, ovom sada u svakom, pa i političkom smislu našom Europom?
Evo jednog primjera iz kojeg će možda i Vrgoč znati izvući koristan zaključak. Najveći uspjeh hrvatske opere posljednjih godina bilo je gostovanje operne fantazije “Posljednji ljetni cvijet” na međunarodnom opernom festivalu ARMEL u mađarskom Segedinu čiji program redovito prenosi i Mezzo, najgledanija europska televizijska postaja specijalizirana za klasičnu glazbu.
Za hrvatsku operu i nacionalnu kulturu to je uspjeh zato što je riječ o autorskom djelu i predstavi skladatelja, redatelja i dirigenta Zorana Juranića. Znate li koje je kazalište praizvelo to djelo hrvatskog skladatelja i otišlo s njim u Mađarsku? Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada. Predstava je gostovala i u Zagrebu, na Muzičkom biennaleu koji je bio koprodukcijski partner.
A baš u našim HNK-ovima mnogo je onih koji pred suvremenom i manje suvremenom hrvatskom glazbom začepe nos čim se ne radi o Eri i Zrinskom koje, naravno, ni Dubravka Vrgoč neće izbrisati s repertoara jer ih smatra lektirom svih generacija.
U nemogućim uvjetima preuzimanja dužnosti navrat-nanos, što nije njena krivica nego odraz općeg nereda u državi, Dubravka Vrgoč preuzima i silno veliku odgovornost. Ona će osobno, a tko bi drugi, biti odgovorna za izbor suradnika, a potom programa i njegovu realizaciju. Ona zalaže svoje ime i karijeru. To je veliki ulog, kao što je velika i njena ambicija, volja i spremnost na rad. Od HNK je obećala napraviti ponovno važnu te umjetnički, kulturno i društveno relevantnu točku u Zagrebu, Hrvatskoj, regiji i Europi.
Ako se doista pokaže da je to u suprotnosti s nacionalnim kulturnim interesima onda ću i ja priznati da nemam pojma što je to uopće hrvatska nacionalna kultura. Srećom, tamo vani uvijek će biti ocean kulture u kojoj imaju o čemu i mogu razgovarati svi ljudi i svi narodi koji to žele i koji to znaju.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista)
U knjižarsko-galerijskom centru V.B.Z. “Fadil Hadžić” na kojoj je predstavljen novi programski ciklus Tribina. Na konferenciji su sudjelovali voditelji tribina – Branimir Pofuk, Boris Veličan, Mima Simić i Vojo Šiljak.
Tribine i njihovi voditelji:
„Večernji intervju Branimira Pofuka“ – poznati novinar i kolumnist Branimir Pofuk, u svojevrsnom intervjuu mjeseca, u goste dovodi najaktualnije osobe tog trenutka, iz Hrvatske i regije, te s njima razgovara o njihovim postignućima, djelima, društvenom trenutku i pitanjima koja nas tište…Riječ je o gostima iz svijeta kulture (glazbe, književnosti, znanosti…), osobama koje su svojim radom i djelima zaintrigirale društvenu zajednicu, ostavljajući neizbrisivi trag u kulturi svoga naroda. Primjera radi, prvi gost Branimira Pofuka bio je ugledni teolog, znanstvenik i pjesnik Ivan Golub, a povod nedavno objavljena njegova autobiografska knjiga.
“Kroz svijet putovanja vodi vas Boris Veličan” – jedan od najpoznatijih hrvatskih putopisaca (i svjetskih putnika) Boris Veličan na svojoj će tribini ugošćavat najodvažnije hrvatske putnike i putopisce, predstavljajući njihove knjige, zapise, filmove i fotografije, razgovarati o putovanjima, avanturističkim podvizima…otkrivajući na taj način zainteresiranoj publici «tajne svijeta» iz prve ruke, priču o kulturama, društvima, iskustvima…sa svih meridijana.
Mima Simić: “U sridu s…” – spisateljica, filmska kritičarka i aktivistica Mima Simić u svom će programu publiku voditi kroz svijet popularne kulture (s naglaskom na film, glazbu, dizajn… i alternativnih društvenih pokreta. Program, na prvi pogled, cilja na nešto mlađu publiku, no, kao što je pokazala već i prva tribina Mime Simić, kada je u gostima imala uvaženog rock glazbenika Milu Kekina i novu dizajnersku zvijezdu Booboo Tannenbaum, u gledalištu ispunjenom do posljednjeg mjesta našlo se predstavnika svih generacija. Razgovarajući s mladim kreativnim snagama, uspješnim kulturnim stvaraocima, Mima Simić otvara brojna pitanja aktualnog trenutka zagrebačke i hrvatske kulturne i alternativne scene…
“S Vojom na šiljku” – Voju Šiljka, legendarnog novinara i voditelja, ponovno ćemo imati prilike vidjeti u omiljenom talk-show formatu. Evocirajući uspomene na jedan od nenadmašnih tv-formata, «Male noćne razgovore» (koje je svojedobno vodio s Dobroslavom Silobrčićem i Zvonkom Zmazekom), jedan od najpopularnijih hrvatskih radijskih i tv voditelja, novinar, pjesnik, publicist, vraća se «na scenu» intervjuima uživo, pred publikom, dovodeći u goste najintrigantnije osobe iz svijeta filma, televizije, medija, književnosti…Kao i inače u svom radu, Vojo Šiljak ni jedno pitanje ne ostavlja «otvorenim», a svojim poznatim šarmom i profesionalnom lucidnošću od gostiju dobiva poptunu «priču». Prva mu je gošća glumica, scenaristica i kolumnistica Jelena Veljača.
Program izložbi suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika. U galerijskom prostoru knjižarsko-galerijskog centra «Fadil Hadžić» odvijat će se kontinuirani izložbeni likovni program. Izlagat će vodeći (kako oni već odavno etablirani, tako i mlađi autori koji tek dolaze) zagrebački i hrvatski likovni umjetnici, fotografi, performeri…Nakon otvorenja s izborom iz opusa likovnog stvaralaštva Fadila Hadžića, ovaj program nastavljen je izložbom, pregledom radova Munira Vejzovića, a nakon toga slijede predstavljanja djela Tomislava Buntaka, Zoltana Novaka, Nives Kavurić Kurtović, Dimitrija Popovića…
Prenosimo sa tportal.hr
