Nives Celzijus pokorila Lisinski! Kopka me ovaj naslov otkako sam ga barem dva dana gledao na naslovnoj stranici portala velikih novina. Nije važno kojih, premda sam sretan što nisu bile ove u kojima pišem. [Read more…]
Uz Bacha rastu bolji ljudi
Možda sa mnom jednostavno nešto nije u redu. A možda ipak ima ljudi koji će razumjeti o čemu govorim ili onih koji će poći da svojim očima i ušima provjere ima li i zrnca istine u priči o glazbi od koje ljudi postaju bolji. [Read more…]
Povežimo se dobrotom
Pozdrav Predsjednika Republike Hrvatske prigodom Božićnoga i novogodišnjeg prijema, Muzej sa suvremenu umjetnost, Zagreb, 22. prosinca:
Zahvaljujem vam svima na dolasku u ovaj lijepi prostor, na ovu skromnu svečanost obilježavanja nadolazećih blagdana, Božića i Nove godine. Dani su ovo kada jedni drugima želimo bolju budućnost u osobnom i obiteljskom životu. Sve čestitke počinju tim riječima. Jer unatoč svim razlikama, svi smo ipak samo obični ljudi, željni prije svega zdravlja, mira, sigurnosti i blagostanja.
U ovom začudnom prostoru u kojem se nalazimo, stalno ili privremeno stanuju umjetnička djela kroz koja umjetnost na originalan način svjedoče suvremenu povijest i suvremeni trenutak svijeta u kojem živimo. Ovo mjesto mašte, kreativnosti i najnevjerojatnijih ideja dobro poznaje vizije. Zna proniknuti u budućnost. Ovo je dobro mjesto za blagdanske poruke.
Vrijeme Božića i Nove godine ima simboliku prijelaza – u bolje, u novo. Novi život. Novi početak. Ti dani uvijek ponovno bude vjeru u budućnost, bude optimizam, taj ”čarobni začin“ bez kojega nema pomaka na bolje. Kada slušamo Bachov bezvremenski ”Božićni oratorij“ ili tek jednostavnu, ali čarobnu melodiju ”Narodi nam se kralj nebeski“, kada gledamo slike velikih majstora, poput Michelangela, Giotta, možda Rođenje Kristovo, velikoga El Greca, bili vjernici ili ne, osjećamo ono nešto, onu nit koja bi, dobrotom i ljubavlju trebala povezati svakoga čovjeka
Poruke danas izrečene ovdje neće biti primarno političke. Ovo su u ovome mandatu moje zadnje blagdanske poruke i želim da one odišu zajedništvom, pomirbom i oprostom. Ovdje su pozvani i dobrodošli svi, iz vlasti i oporbe, vjernici i oni koji to nisu, ovdje su pozvani i moji suradnici, i moji oponenti. Želim govoriti o univerzalnim i humanim vrijednostima, kao što su i blagdani kojima idemo ususret.
Vrijeme Božića i Nove godine ima simboliku prijelaza – u bolje, u novo. Novi život. Novi početak. Ti dani uvijek ponovno bude vjeru u budućnost, bude optimizam, taj ”čarobni začin“ bez kojega nema pomaka na bolje. Kada slušamo Bachov bezvremenski ”Božićni oratorij“ ili tek jednostavnu, ali čarobnu melodiju ”Narodi nam se kralj nebeski“, kada gledamo slike velikih majstora, poput Michelangela, Giotta, možda Rođenje Kristovo, velikoga El Greca, bili vjernici ili ne, osjećamo ono nešto, onu nit koja bi, dobrotom i ljubavlju trebala povezati svakoga čovjeka.
To je ono što u idućoj godini želimo Hrvatskoj: da bude bolja od prethodne, želimo gospodarski oporavak, prosperitet i razvoj, poduzetnički uzlet, nova ulaganja, nova radna mjesta, osobito za mlade ljude, vraćanje povjerenja u institucije, daljnje smanjenje korupcije, sigurnost i stabilnost, socijalnu sigurnost i pristojan život za sve, još više standarde ljudskih prava i ekološki svjesniju, zeleniju Hrvatsku.
Veliki pjesnik, Paul Valery, govoreći o mogućnostima ljudskog duha rekao je jednom prilikom: ”Duh nam je poklonio poimanje vremena, prošlosti i budućnosti. Zahvaljujući tomu, možemo gledati unaprijed, zamisliti moguće i izdići se iznad trenutka. Zahvaljujući tomu, čovjek može napraviti otklon od sebe i uživjeti se u drugoga.“
Dani koji su pred nama prilika su za oživljavanje baš onih univerzalnih društvenih vrijednosti koje kriza uvijek gurne na dno, a tiču se svakog pojedinca osobno. Tiču se osobito odnosa prema drugomu.
Veliki pjesnik, Paul Valery, govoreći o mogućnostima ljudskog duha rekao je jednom prilikom: ”Duh nam je poklonio poimanje vremena, prošlosti i budućnosti. Zahvaljujući tomu, možemo gledati unaprijed, zamisliti moguće i izdići se iznad trenutka. Zahvaljujući tomu, čovjek može napraviti otklon od sebe i uživjeti se u drugoga“
To su vrijednosti koje su zajedničke svim religijskim i humanističkim tradicijama. U prvom redu mislim na vrijednost razlikovanja dobra i zla, na solidarnost, pravednost, empatiju, suosjećanje, uljudnost i umijeće razgovora.
Mislim na odgovornost – prema sebi, obitelji, okruženju, naciji i narodu.
Oživimo u sebi te vrijednosti!
Oživimo ih zbog sebe, ali i zbog sve većeg broja naših sugrađanki i sugrađana koji postaju žrtvama krize. Zbog svih onih koji su ostali bez posla, za čijim kompetencijama naizgled više nema potrebe. Zbog onih čije su tvornice, radionice i radna mjesta nestali i koji su u najboljim godinama ostali bez mogućnosti da zarađuju za obitelj.
Zbog umirovljenika. Oni su mudrost društva. Oni su duša svega što smo do sada izgradili.
Zbog siromašnih. Siromaštvo danas ima različita lica. Kriza nam je donijela i fenomen novoga siromaštva koje zahvaća mlade nezaposlene ljude, ljude s kvalifikacijama, obitelji s djecom. Kriza nam je donijela i dječje siromaštvo koje nosi dugoročno nesagledive posljedice.
Kriza je osobito zahvatila i reproduktivni dio populacije, generaciju građanki i građana koji su temelj opstanka hrvatskog društva. Žene i muškarce u mladim i srednjim godinama koji nemaju posla. Ili ga imaju, ali premalo zarađuju i ne mogu zasnovati obitelj s brojem djece koji bi stvarno željeli.
Imajmo više povjerenja jedni u druge, bez obzira na postojeće različitosti. Gradimo, a ne razgrađujmo. Kada razgovaramo neka nam polazište budu dobrohotnost i uzajamno uvažavanje. Kada se natječemo, neka nam kriteriji budu kvaliteta, ozbiljnost i savjest. Učinimo to za budućnost, jer naša Domovina to zaslužuje!
U istom problemu su često i zaposleni građani i građanke koji imaju materijalne, ali ne i socijalne uvjete za obitelj i djecu, jer ih korporativni sustav tjera da rade ”od jutra do sutra“.
Božić je blagdan obitelji. Bez obzira u kojem se obliku u našoj suvremenosti pojavljivala, obitelj ostaje temeljnom jedinicom na kojoj se gradi svako, pa i hrvatsko društvo. Stoga je obitelj, kako stoji i u hrvatskom Ustavu, ”pod osobitom zaštitom države“. Ne smijemo zaboraviti na to.
Dugotrajna gospodarska kriza u kojoj se nalazi Hrvatska praćena je krizom društvenih vrijednosti, a time i krizom demokracije. Kada se ne vidi budućnost, ljudi se lako okreću prošlosti. U takvim vremenima, opasnosti isključenja, mržnje, netolerancije i radikalizma uvijek ostaju latentno prisutni. Dvadeseto stoljeće s dva svjetska rata bilo je najtragičnija škola za Europljane i za čitav svijet. I posebno za Hrvatsku. Agresija na Hrvatsku stavila je tragičan pečat na kraj 20. stoljeća.
Rane koje su posljedica tih ratova, osobito Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata teško zacjeljuju.
Te rane bole generacijama. A, pomirenje i oprost, kao i pravedna kazna za zločin, pomažu da rane zacijele.
Povijesne i ratne nepravde koje su se događale na ovim prostorima, od kojih mnoge nikada nisu ispravljene, čiji krivci i zločinci nikada nisu kažnjeni, ponovile su se i za vrijeme Domovinskog rata. Mnogi nestali nisu nikada pronađeni, mnogi zločinci nisu još uvijek kažnjeni. Sve to i danas produžava liniju zla. Zato i dalje trebamo nastojati na tome da se svim nestalima uđe u trag, da se svim žrtvama oda počast, da se svim ratnim stradalnicima osigura pravo na dostojan život i da se svi krvnici privedu licu pravde.
Ostala mi je u sjećanju metafora koju je papa Franjo izrekao u nedavnom govoru pred Europskim parlamentom: o ”ostarjeloj i stisnutoj Europi“ koja ne smije ostati takvom. Naša Hrvatska postoji stoljećima, ali nije ostarjela. I nećemo dozvoliti da ostari i onemoća. Učinimo svi zajedno našu Domovinu snažnom i uspješnom!
Mi smo čuvari sjećanja na patnju svih ljudi stradalih u Domovinskom ratu, svih invalida, svih poginulih, svih oštećenih. Naše majke i očevi čuvaju slično sjećanje na Drugi svjetski rat. I danas, i ubuduće. Čuvamo i čuvat ćemo sjećanje kao štit od zla u budućnosti. Sjećanje kao most, a ne kao mač. Jer zlo ne smije nikada biti isprika za novo zlo.
Stvaranjem hrvatske države u herojsko vrijeme Domovinskog rata, zahvaljujući našim braniteljima, stvoren je vrijednosni potencijal za građenje budućnosti. Neka nam najbolje iz naše povijesti bude pozitivan poticaj za budućnost!
Imajmo više povjerenja jedni u druge, bez obzira na postojeće različitosti. Gradimo, a ne razgrađujmo. Kada razgovaramo neka nam polazište budu dobrohotnost i uzajamno uvažavanje. Kada se natječemo, neka nam kriteriji budu kvaliteta, ozbiljnost i savjest. Učinimo to za budućnost, jer naša Domovina to zaslužuje!
Hrvatska je zemlja s dugom i bogatom poviješću. Naša povijest broji stoljeća. Stoljećima Hrvati odolijevaju brojnim iskušenjima. Uz sve teškoće, uvijek smo išli dalje.
Danas smo punopravna članica europske zajednice naroda. Moramo dalje.
Ostala mi je u sjećanju metafora koju je papa Franjo izrekao u nedavnom govoru pred Europskim parlamentom: o ”ostarjeloj i stisnutoj Europi“ koja ne smije ostati takvom. Naša Hrvatska postoji stoljećima, ali nije ostarjela. I nećemo dozvoliti da ostari i onemoća.
Učinimo svi zajedno našu Domovinu snažnom i uspješnom!
Neka nam je sretan Božić, neka nam nova, 2015. donese pregršt radosti i uspjeha!
(Prenosimo s portala predsjednik.hr).
Bach na Čuburi
Sto godina od početka Velikog rata svet pamti da je oko 35 miliona ljudi izgubilo živote ili osakaćeno. U malenoj Srbiji gubitak, 1.250.000 života, zemlja opustošena i osirotela. Simbolično je uzet datum pucanja na Franza Ferdinanda, 28. juna 1914. na Vidovdan. Pala su četiri carstva (Austro-Ugarsko, Rusko, Osmansko, Nemačko), generacije najmlađih i najboljih nestale.
Ovih dana se više govori o tragičnoj ličnosti Gavrila Principa, njegovoj žrtvi, pljušte kafanski neobavezne metafore (”Pobunjeni anđeli” po Bibliji podrazumevaju vrhunskog tvorca, Boga, ali G.P. je udario na zemaljsku tiraniju), namnožilo se mnogo bljutavog kiča i neukusa. Valja se snaći u toj pometnji.
Pala su četiri carstva (Austro-Ugarsko, Rusko, Osmansko, Nemačko), generacije najmlađih i najboljih nestale. Ovih dana se više govori o tragičnoj ličnosti Gavrila Principa, njegovoj žrtvi, pljušte kafanski neobavezne metafore (”Pobunjeni anđeli” po Bibliji podrazumevaju vrhunskog tvorca, Boga, ali G.P. je udario na zemaljsku tiraniju), namnožilo se mnogo bljutavog kiča i neukusa. Valja se snaći u toj pometnji
Radio Beograd 1 i 2 emitovali su četvorodelni doku-igrani program ”Srbija u ratu: 1914.-1918.” (ponedeljak-četvrtak, 23.-26. jun, 10-10.55 min.) koji sam odslušao s jezom i bez daha. U najboljoj tradiciji naše radiofonije načinjena je potresna hronika rata i stradanja, s dobro prostudiranom istoriografskom građom, uz dragocene dokumentarne snimke i muziku koja čini epohu.
Bez pregrejane patriotske retorike (može se dakle i bez toga) hronološki su se ređali prizori, arhivski snimci iz tih dana, ali i današnji komentari nekoliko najboljih istoričara (Dubravko Stojanović, Ljubodrag Dinić, pre svih). Ova bezmalo četiri-časovna lekcija zaslužuje da bude ponovljena, za dugo pamćenje i nezaborav.
Ali, otkud Bach u naslovu ovog zapisa? Stižemo do njega. Nisam mogao da zaobiđem neposredne reflekse davnih vremena od kojih nije lako odmaknuti. Prošlost dugo traje, što rekao jednom prilikom mudri Dušan Matić.
Jedan neobičan dan u glavnom gradu.
Sreda, 25. juni, kasno popodne, užasan pljusak se stuštio, uz krupnu tuču, razlog da se ne pomoli nos van kuće. Na dva kanala RTS-a dve ključne utakmice sa Mundijala u Brazilu, pre svega Argentina-Nigerija, a u gradu više primamljivih izazova: koncert britanske zvezde Billyja Idola na otvorenom, ispod Kalemegdana.
Ovde dodajem uzgrednu fusnotu koja dobro nagoveštava stanje u srpskom novinstvu. Premda je već tokom rane večeri javljeno u medijima da se, usled bure nad gradom, koncert pomera za sutra, dan kasnije u nekoliko dnevnih listova bez javnih velikih čuđenja (navikli smo se na male i velike obmane) objavljeni su izveštaji sa neodržanog koncerta. Zvezda večeri je, zamislite, pozdravila Beograđane i pitala ”Are you ready for rocknroll?”
Ovde dodajem uzgrednu fusnotu koja dobro nagoveštava stanje u srpskom novinstvu. Premda je već tokom rane večeri javljeno u medijima da se, usled bure nad gradom, koncert pomera za sutra, dan kasnije u nekoliko dnevnih listova bez javnih velikih čuđenja (navikli smo se na male i velike obmane) objavljeni su izveštaji sa neodržanog koncerta. Zvezda večeri je, zamislite, pozdravila Beograđane i pitala ”Are you ready for rocknroll?” Čak je navedeno da je oduševljena masa od desetak hiljada duša na nogama i ovacijama otpratila koncert! Hej, kako onda poverovati kad nam opisuju zbivanja u tajnoj policiji.
Potom, Stephen Segal sa svojim blues-bandom u Centru Sava. Dan kasnije čitamo na naslovnim stranama kako je srpski ministar policije, čuveni doktor Neša sa Megatrenda (plagijat doktorata dokazan, ali pojela maca), primio u zvaničnu posetu holivudsku akcionu zvezdu, te su vodili ozbiljne razgovore o ”borbi protiv korupcije i nasilja”. Da je živ Groucho Marx, bio bi primljen na razgovore o rešavanju ekonomskih nevolja. On bar ima iskustva, potpisao je ”Kapital” (šta ga je to koštalo). A tek kad stigne Delboy Trotter, njega će primiti cela srpska vlada i slušati preporuke kako nadmudriti svet kad si pokvaren i mućak.
Vraćamo se na pomenuto veče. Kinoteka otpočinje panoramu novog japanskog filma, a u Kulturnom centru Beograda – rumunski film ”Sve najbolje o porodici” (nagrađen) uz susret s autorkom scenarija. I, najzad, ”Pasija po Jovanu”, oratorijum Johanna Sebastijana Bacha, prvi put izveden 1724., delo koje se retko izvodi u Beogradu, jer zahteva veliki broj učesnika i vrhunski domet u izvođenju. Tu se osrednjost ne prašta.
Da je živ Groucho Marx, bio bi primljen na razgovore o rešavanju ekonomskih nevolja. On bar ima iskustva, potpisao je ”Kapital“ (šta ga je to koštalo). A tek kad stigne Delboy Trotter, njega će primiti cela srpska vlada i slušati preporuke kako nadmudriti svet kad si pokvaren i mućak
Sa radija čujem da se koncert Billyja Idola odlaže zbog nevremena, a ja s kišobranom u ruci krećem ka obližnjoj katedrali Blažene djevice Marije, u mom komšiluku. Ova crkva svake godine u ovo doba pruža utočište izvanrednom međunarodnom filmskom festivalu ”Dani orgulja”. Smeštena na čuburskoj padini (Hadži Melentijeva), u mirnoj predratnoj rezidencijalnoj zoni (porodične stilske kuće sa uređenim baštana i travnjacima), ova crkvica ima najbolje orgulje u gradu, jer su koncertne orgulje marke Valdner u Domu sindikata već dve decenije u ruševnom stanju i niko iz grada neće da plati servis od 200.000 evra.
Ove večeri 14 izdanje Dana orgulja otvara se, potpuno neuobičajeno, monumentalnim Bachovim delom, jednim od vrhunaca visokog baroka. Vrlo me kopka kako će toliki ansambl (Simfonijski orkestar i hor RTB, sa petoro izvrsnih solista) biti smešten u katedralnu crkvu ne baš monumentalnih dimenzija. Sva sreća da sam stigao, predostrožno, pola sata ranije, jedva sam pronašao mesto, a svi kasniji su mogli još samo da odstoje. Što nije bilo lako: unutra je bila velika sparina, sve se pušilo, a izvođenje je trajalo punih 112 minuta.
Bach na Čuburi! Nije prvi put, jer je gotovo na svakom orguljaškom koncertu on izdašno zastupljen, a u svojoj CD kolekciji imam bar tri različita izvođenja ”Pasije po Jovanu”. Ali ovoga je puta veliki ansambl, sa poznatim hrvatskim dirigentom Vladimirom Kranjčevićem (čovek je na pragu devete decenije, ali ogromne energije i pravog majstorstva u usklađivanju zvučnih slojeva dela), priredio Beograđanima jedinstveni doživljaj.
Bach na Čuburi! Nije prvi put, jer je gotovo na svakom orguljaškom koncertu on izdašno zastupljen, a u svojoj CD kolekciji imam bar tri različita izvođenja ”Pasije po Jovanu”. Ali ovoga je puta veliki ansambl, sa poznatim hrvatskim dirigentom Vladimirom Kranjčevićem (čovek je na pragu devete decenije, ali ogromne energije i pravog majstorstva u usklađivanju zvučnih slojeva dela), priredio Beograđanima jedinstveni doživljaj
Festival je sjajnim, promišljenim govorom otvorio nadbiskup Stanislav Hočevar, a u auditorijumu su bila, uz nekoliko zapadnih ambasadora, prva imena naše muzike: od Mladena Jagušta (koji se hrabro primiče stotki), Radmile Bakočević do mlađih, studenata i poznavalaca muzike.
Iako su orkestar, hor (u podmlađenom sastavu) i solisti bili prilično sabijeni, da bi svi stali nadomak publike, to je samo povećalo prisnost i kamernost izvođenja – sve se izvrsno čulo, a pod jakim reflektorima svima su se caklila lica, što je samo podvuklo snagu saosećanja sa Hristovom golgotom. Svi posetioci su dobili prevod Pasije u Bachovoj dramaturškoj verziji, tako da smo lakše pratili izvođenja na nemačkom jeziku.
Dok sam slušao ovu nebesku muziku, kroz svest mi je, kao i mnogo puta ranije, prolazilo večito pitanje na koje nema racionalnog odgovora: kako je to Johann Sebastian Bach uspeo da volšebno iznedri iz svoje imaginacije taj složeni muzički mikro-univerzum, preplićući glasove Isusa, Pilata, evanđeliste Jovana, hora koji svojom poetskom snagom ovaploćuje univerzalnu poruku o snazi žrtvovanja za spas svih nas (pa i za mene, premda sam po ubeđenju agnostik).
Kao omađijani smo odslušali ovu jedinstvenu zvučnu katedralu (delo je izvedeno bez pauze i niko se nije meškoljio). A kad se ”Pasija” završila zvucima nebeskog smirenja (Hrist na nebu, mir na zemlji, ovo drugo ćemo još sačekati), usledile su desetominutne stajaće ovacije (Englezi to zovu outstanding ovations).
A potom smo svi ozareni, u znoju lica svog, izašli u kišnu beogradsku noć. O da, pomenuo sam izvanrednu utakmicu Argentina- Nigerija. Ništa nisam propustio: pošavši ka crkvi uključio sam snimanje. Ušao sam u kuću, vratio traku, odgledao vrhunski fudbal do kraja (tamo nas nije bilo, jer smo iz tog sveta otpali sami od sebe). I imao sam utisak da se mojoj gledalačkoj samoći pridružio neko ko mi godi – Johann Sebastian Bach. Te večeri on je bio i naš sugrađanin, kao i mnogo puta ranije kad smo pribegavali njegovoj zvučnoj galaksiji.
Bez njega bi nam u Beogradu bilo teže i neizvesnije.
Proročanstvo o svinji
Odličan feljton Drage Hedla o političkoj emigraciji i ubojicama jugoslavenske tajne policije podsjetio me je prije nekoliko dana na tu epizodu i pomislio sam kako je prava šteta da je ona ostala potanje neistražena.
Historija nam vjerojatno ne bi bila naročito zahvalna za taj trud, jer je stvar prošla više ili manje nezapaženo i bez posljedica, ali bi opet valjalo, makar za ljubav dobre priče, naći žive svjedoke, policijske bilješke, presudu kanadskog prekršajnog suda i članke u arhivama Ottawa Suna i Ottawa Citizena ne bismo li rasvijetliti sve okolnosti slučaja kad je Gojko Šušak 29. studenog 1979. na svinji napisao Tito.
Zamislite užas koji je zavladao među borcima za prava životinja, nevjericu sanitarnog inspektora, zamislite zgranutost prolaznika koji se zatekao na mjestu zločina i savjesno nazvao nadležne. Službenica na policijskoj centrali zacijelo je mislila da je šaljivac zavitlava kad je čula da nekakav fuckin’ moron niz glavnu gradsku aveniju nosi išaranog odojka u otvorenom mrtvačkom kovčegu.
Građani su s pivskim čašama izašli iz barova i šokirano zurili, zaposlenik vodovoda virio iz otvorenog šahta zaustavljen u pokretu, s papagajkama u ruci, majke su dlanovima pokrivale oči djeci, dok je maleni krmak uznemireno skvičao, a naš se čovjek smiješio zadovoljan pozornošću koju je izazvao na kanadskoj ulici i već vidio kako će njegov politički performans snažno odjeknuti, sve do Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje će na izvanrednoj sjednici oštro upozoriti jugoslavenski komunistički režim zbog gušenja sloboda izražavanja nacionalnih i vjerskih osjećaja, i kako će to biti okidač masovnih prosvjeda protiv Brozove diktature u svim većim hrvatskim gradovima, i kako će najkasnije za dva tjedna…
Opazite taj nesrazmjer – gdje Milan Kundera treba nekoliko stotina stranica istančanih filozofskih razmišljanja o Josifu Visarionoviču Staljinu i Johannu Sebastianu Bachu, o braku i ljubavi, o socrealističkom i nacionalsocijalističkom kiču i još koječemu, Gojko Šušak sve riješi u jednoj riječi. Tras! Ravno u glavu. Majstor kratke forme sažme svoju političku poruku u četiri slova na svinjskoj plećki. Prči mu mater, tko će dulje čitati!
Fantaziranje Gojka Šuška na ovom mjestu prekida dolazak komunalnog redara.
Mnogo godina kasnije isti će se taj gradski službenik Ottawe nakon objeda možda izvaliti na sofi, rastvoriti novine i u vanjskopolitičkoj rubrici, pri dnu sedamnaeste stranice, pročitati zapanjujuću vijest.
“Cynthia!”, doviknut će ženi u kuhiji. “Cynthia, sjećaš se onog tipa što je ulicama nosio svinju u lijesu? Znaš gdje je on sada?”
“U ludnici?”
“On je ministar obrane Republike Hrvatske.”
“Pa, neka im svima zajedno nebesa pomognu”, zaključit će Cynthia turobno.
Nije to zaista bio veliki povijesni događaj, ali bi nam svejedno mogao nešto vrijedno kazati o našoj zemlji i o našem narodu. Jer, vidite, u isto vrijeme kad se naš budući ministar u Kanadi kojekako snalazio kao otpadnik od jugoslavenske države, u Parizu kao njegov takoreći subrat živi Milan Kundera, bjegunac iz socijalističke Čehoslovačke. I Kundera je, što bi se reklo, neprijateljska emigracija. Ogorčeno se buneći protiv režima Gustáva Husáka, on piše svoj suvremeni klasik “Nepodnošljivu lakoću postojanja”.
Opazite taj nesrazmjer – gdje Milan Kundera treba nekoliko stotina stranica istančanih filozofskih razmišljanja o Josifu Visarionoviču Staljinu i Johannu Sebastianu Bachu, o braku i ljubavi, o socrealističkom i nacionalsocijalističkom kiču i još koječemu, Gojko Šušak sve riješi u jednoj riječi. Tras! Ravno u glavu. Majstor kratke forme sažme svoju političku poruku u četiri slova na svinjskoj plećki.
Prči mu mater, tko će dulje čitati.
Istina, Šušak je više bio čovjek od akcije nego nadahnut mislilac, ali opet, i mimo njega, intelektualna dostignuća naše emigracije zapanjujuće su skromna. Hedlov feljton o muškarcima s dugačkim zulufima, u kariranim sakoima i zvoncarama, koji su se u tuđem svijetu srčano i uz velik osoban rizik borili za hrvatsku stvar, skrivajući se od udbaških kilera koji su im često bili zemljaci, iz njihovog sela, vratio me na trenutak u uzbudljivo političko doba šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Djela antikomunističkih disidenata nešto su možda najbolje što je europska književnost tada imala, a izuzmemo li nekoliko zbirki zbilja prekrasne, oštroumne, gorke i duhovite lirike pokojnog Borisa Marune, Hrvati nisu napisali ništa od toga.
Što god krenete čitati, političke spise Bruna Bušića ili Đurekovićeve pamflete koji se nejasno zašto nazivaju romanima, uvijek je to jednaki tanušan stil, promašene metafore, patetično i dozlaboga banalno štivo amatera skribenata (..) I zbog toga mi se njihove smrti doimaju nekako još stravičnijima, Udba koja je ih ubila zbog takvih budalaština dođe još zlokobnija i okrutnija
Objavljivali su i oni, doduše, nekakve knjige i revije, kuckali na pisaćim strojevima bojažljivo osluškujući hodnike na stubištu, no uzmete li u ruke njihove strastvene vizije blagostanja i pravednosti koji će nastupiti kad se komunizam jednom neizbježno sruši, uhvati vas malodušnost kako je to loše napisano i neprosvijećeno.
Ljudi koje mi danas doživljavamo lučonošama slobode, demokracije, građanskog društva, ljudskih prava, neovisnosti sudstva, autonomije sveučilišta i svih drugih sjajnih stečevina Zapada bili su neotesani nacionalisti koji u pravilu nisu naučili baš ništa od društava u kojima su živjeli.
Što god krenete čitati, političke spise Bruna Bušića ili Đurekovićeve pamflete koji se nejasno zašto nazivaju romanima, uvijek je to jednaki tanušan stil, promašene metafore, patetično i dozlaboga banalno štivo amatera skribenata, koje bi se u današnje vrijeme eventualno moglo tiskati samo u časopisu Matice u Đurđevcu.
I zbog toga mi se njihove smrti doimaju nekako još stravičnijima, Udba koja ih je ubila zbog takvih budalaština dođe još zlokobnija i okrutnija. Kako je itko normalan našao išta stvarno opasno u recima tih lunatika koji, učini vam se, nekad samo nasumično nižu riječi u naivnoj vjeri da će im tekst do kraja dobiti nekakav smisao, a ako koji put i dokučite što su željeli kazati, to je rijetko kad zaista složenije od četiri slova na Šuškovom odojku.
Ima nešto i proročanski, shvatio sam naposljetku, u tome događaju koji je u studenom 1979. zaprepastio kanadsku javnost. Otud je sve počelo; državno uređenje u kojemu živimo, ako se to uopće smije nazvati uređenjem, kao da se iščahurilo iz te prostačke poruke. I danas, trideset i pet godina kasnije, za mnoge je vrhunac političkog mišljenja i djelovanja napisati na svinji Tito, a nema komunalnog redara i sanitarne inspekcije koji bi ih zaustavili.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Branimir Pofuk: ”Potrebniji je glazbeni odgoj nego vjeronauk”
Piše: Drago Pilsel
Koristim priliku da vam čestitam Novu godinu, kao i svima onima koji vas cijene i koji će zbog toga rado pročitati ovaj intervju. A i ne biste bili izabrani kao prva figura koja će se pojaviti na našem portalu u 2014. godini da niste, tako mislim, ne samo pametan, obrazovan, duhovan i odvažan, već i netko tko dobro razlučuje dobro od zla, koja se nije dala zavesti ni potkupiti. Vidm da zbog toga skupljate neprijatelje, koje, kao i ja, valjda, nosite kao ordene. No, dokle kanite ići? Ili ovako: kako vi to poimate vašu komentatorsku ulogu i što ste si zadali kao ciljeve?
Hvala vam na lijepim riječima uz najbolje želje vama i svim čitateljima Autografa. Budući da nakon iskustva proteklih godina ne treba ni od ove nove godine očekivati neka osobita dobročinstva mogu samo poželjeti sebi, vama i svim čitateljima Autografa ustrajnost u nastojanju da sami sebi i svojim bližnjima učinimo život i svijet oko sebe što smislenijim, uređenijim, boljim i sretnijim. Vi ste već samim pokretanjem ovog portala učinili jako puno i ja se ne bih usudio s vama uspoređivati u odvažnosti. U svom novinarskom i komentatorskom poslu jednostavno ću i dalje slijediti svoju pamet i srce. Nastojim čitati i tumačiti znakove vremena i zbivanja najbolje što mogu i ohrabrivati sebe i čitatelje u toj svakodnevnoj borbi za smislom i duhovnim preživljavanjem, pored onog materijalnog koje nas također tišti. One koji misle drugačije, koji osporavaju moja razmišljanja baš kao što ja dovodim u pitanje i njihove stavove i poglede ne smatram neprijateljima i još uvijek vjerujem u snagu uvjeravanja i odmjeravanja stavova. Naravno, nisam naivan, znam da nažalost ima ljudi doista zatrovanih mržnjom i neprijateljstvom, kao i onih koji svjesno svima nama, dakle čitavom društvu ili nekim njegovim dijelovima žele i čine zlo. Od onih koji to čine zbog vlastite zaslijepljenosti još su gori oni koji to čine zbog vlastitih sebičnih interesa, no takvima je u konačnici najgore sa samima sobom. Zato se više volim kititi prijateljima i ljudima koji me podupiru i potiču u ovome što radim.
U svom novinarskom i komentatorskom poslu jednostavno ću i dalje slijediti svoju pamet i srce. Nastojim čitati i tumačiti znakove vremena i zbivanja najbolje što mogu i ohrabrivati sebe i čitatelje u toj svakodnevnoj borbi za smislom i duhovnim preživljavanjem, pored onog materijalnog koje nas također tišti
Kao dijete vas je u Križevcima omađijala glazba, i tada ste, s ministrantske pozicije gledali na cilj: za orguljama u koru crkve. Zatim ste proveli godine gimnazije na Šalati, pametno se prilagođavajući potrebama suživota s režimom i društvenim uređenjem SFRJ. Pa ste se snašli i dok ste služili JNA (kao kulturnjak) u Makedoniji, i onda ste se odlučili za svećenički poziv kojeg ste napustili. Ne i glazbu. Zbog čega ste odabrali ono što vam je poziv ali i strast – glazbu? Pokušajte nam približiti taj svijet.
U glazbi sam otkrio smisao, ljepotu i istinu najvišeg reda, ono univerzalno. Kako sam vremenom i sam dospio za orgulje na koru crkve sve sam više otkrivao i svhaćao da mi upravo ta umjetnost govori mnogo više i mnogo snažnije nego propovijedi dolje s oltara. U otkrivanju i stvaranju glazbe u zajedništvu s drugima pronalazio sam mnogo više poticaja na plemenitost i širokogrudnost prema svim ljudima. U sjemenište i gimnaziju na šalati došao sam vođen dječačkom željom da postanem svećenik. Ona me je nakon odsluženja vojnog roka dovela i u na zagrebački Kaptol u Bogosloviju. Tamo mi je jasno stavljeno do znanja velika mogućnost da nakon završenog studija teologije i zaređenja za svećenika mogu računati na nastavak studija glazbe, naravno s naglaskom na crkvenoj glazbi, u Rimu. I onda mi je, za orguljama na crkvenom koru, ali i na koncertima u gradu, postalo jasno da je to mój glavni cilj i da me taj život uz glazbu i u glazbi daleko više privlači nego sam svećenički poziv i da ne bi bilo pošteno ni prema samom sebi, ni prema Crkvi, da postajem svećenik samo zato da bih bio glazbenik. I tako sam napustio Bogosloviju i teologiju i upisao se na Muzičku akademiju. U pripremi za taj prelazak od velike mi je pomoći bio i studij na Institutu za crkvenu glazbu.
Formalno pripadate Katoličkoj crkvi. Je li vam važno i brine li vas da li figurirate kao broj u statistikama Svete Stolice? Kako opisujete to pripadanje ili vašu vjeru i kršćanski identitet?
Nimalo mi nije važno biti statistička brojka, štoviše, na posljednjem popisu stanovništa pobrinuo sam se da to ne budem i umjesto određenja katolik, odabrao sam općenitiju odrednicu kršćanin, premda se ni to nije pokazalo dostatnim jer neki pokreti i inicijative u Hrvatskoj iza kojih stoje neke strukture Katoličke crkve, vidjeli smo, vole baratati ne samo są katoličkom, nego i općenito s vjerničkom statističkom većinom hrvatskih građana.
Dakle, nije vam važno ili potrebno određenje ”katolik”. Negdje ste izjavili da imate ozbiljne poteškoće, kako sa prihvaćanjem djela onoga što Katolička crkva uči ili prisiljava da se prihvati, tako i s doživljajem zajedništva s većinom tzv. katolika u Hrvatskoj.
Ja Katoličkoj crkvi dugujem i u svakoj prilici izražavam zahvalnost što mi je prenijela onu jezgru kršćanske duhovne baštine sadržane u prvom redu u Svetom pismu, poglavito u Novom zavjetu. Zahvalan sam i zbog silne kulturne baštine koju je ta vjera nadahnjivala, a Crkva kroz povijest njegovala, poticala i financirala. Međutim, ta kultura se vremenom osamostalila, sazrela i nadrasla samu Crkvu pod čijim je krilom nastajala. To me je također naučila glazba i primjeri iz prošlosti, među kojima je možda najjasniji i najpoznatiji onaj Wolfganga Amadeusa Mozarta. Njega je njegov salzburški knez i nadbiskup tretirao kao lakaja i slugu, a Mozart je kroz svoju glazbu bio jedno od najljepših oživotvorenja božanskog smisla, razuma i čovjekoljublja u povijesti.
Nimalo mi nije važno biti statistička brojka, štoviše, na posljednjem popisu stanovništa pobrinuo sam se da to ne budem i umjesto određenja katolik, odabrao sam općenitiju odrednicu kršćanin
Aha, ne robijate crkvenim autoritetima…
Nimalo, zato što ti autoriteti nada mnom već odavno nemaju nikakvu vlast. Oni nemaju i ne nude ništa što meni treba, bez čega ja ne mogu i bez čega bi svoj život osjećao manje vrijednim. Ja na Katoličku crkvu zato gledam izvana i kritiziram je najčešće i najžešće onda kada ona, na temelju statistika koje smo spominjali, počinje polagati neka prava na uređivanja mog života i čitavog društva, odnosno države koja jest i mora ostati sekularna. Žao mi je ljudi koji misle isto kao i ja, ali istovremeno nastoje živjeti kao odana djeca Crkve. Ta ista Crkva nažalost sakramente često koristi kao sredstvo ucjene. Tim ljudima i vjernicima nije lako i njih čeka mnogo teži zadatak reforme iznutra. Tu treba mnogo hrabrosti i odvažnosti, o čemu vi, uostalom, znate i mnogo više od mene. Ali ne znam postoji li danas i u samoj Crkvi itko ozbiljan i vrijedan pažnje tko bi se usudio tvrditi da se izvan katoličke ili bilo koje druge crkve ne može biti i ne može živjeti kao dijete Božje. Pa čak i kao ateist.
S jednim vašim kolegom sa sjemeništa, sisačkim biskupom Vladom Košićem, koji se prometnuo u najglasnijeg člana episkopata, imate poteškoća u komunikaciji. U čemu je problem i što on zamjera vama a što vi njemu?
Glavna zapreka u našoj komunikaciji je različito poimanje domoljublja i uopće uloge nacije i nacionalnog identiteta u onom univerzalnijem kršćanskom i ljudskom. Tu nas je razgovor doveo samo do toga da se složimo da se ne slažemo. Najsažetije bih to nerazumijevanje mogao iskazati ovako: ja biskupu Košiću zamjeram i predbacujem da je premalo kršćanin, a on meni da sam premalo Hrvat. Tu se razilaze naši pogledi i na prošlost, sadašnjost i budućnost.
Jer, ovo sam zapravo želio kazati: nije istina da više nitko nikomu ne vjeruje, da od zajedničkog napora za smisao nema koristi jer, eto, mi smo mnogima znak pouzdanja, vi ste to mnogima i ja sam među njima.
Ja od razgovora nastojim nikada ne odustati i uvjeren sam da općenito svi mi kao društvo ne smijemo prestati razgovarati. Kad svaki razgovor prestane ili kad se pretvori u jednostrane i isključive optužbe preostaje samo nasilje. Svi mi jedni drugima neprestano nešto značimo, jedni smo drugima znakovi i zbog toga smo svi mi koji javno govorimo ili pišemo snosimo osobito veliku odgovornost za svaku riječ. A te je odgovornosti u našem javnom prostoru sve manje i manje. O iskrenosti da ne govorimo.
Ne znam postoji li danas i u samoj Crkvi itko ozbiljan i vrijedan pažnje tko bi se usudio tvrditi da se izvan katoličke ili bilo koje druge crkve ne može biti i ne može živjeti kao dijete Božje. Pa čak i kao ateist
Nezgodono je ovo pitanje, ali dobra glazba je kao čist pogled. Pogled po kojem nas ljudi mogu osjetiti nježnima, skromnima, predanima, velikodušnima, mirotvornima, darežljivima, ljubaznima, radosnima, bliskima. Napisao sam jednom: čisto oko dobro i ispravno vidi jer gleda iz čistoga srca. A čisto srce je ono u kojem nema prijetvornosti ni podlosti, ni ičega tomu sličnog. Čisto srce odražava se u očima. Usta mogu varati, ali oči ne. Iz očiju se čita prezir ili dobrohotnost, podmuklost ili jednostavno, dobrota. Treba imati oko za oko. Kakve su vaše oči, što vidite? I kako gledate na svijet?
Sviđa mi se ovo o glazbi kao čistom pogledu iz čistog srca. Glazba je doista u stanju potaknuti u ljudima sve to što nabrajate: nježnost, skromnost, predanost, velikodušnost, mirotvornost, darežljivost, ljubaznost, radost i blikost čovjeka są samim sobom, s ljudima oko sebe i onim vječnim i velikim iznad nas što nas poziva na sudioništvo u toj vječnosti i veličini. Sve te poticaje vjernici bi trebali dobivati iz svoje vjere i iz brige i riječi svojih duhovnika, a meni su upravo zbog svih tih svojstava glazbe najvažniji duhovnici i propovjednici postali Bach i Beethoven. Kada sam svojedobno na Facebooku popunjavao podatke o svom profilu i došao do rubrika o svom vjerskom svjetonazoru i političkom opredjeljenju kao odgovori nametnula su mi se upravo ta dva imena: u prvoj rubrici Bach, u drugoj Beethoven. Predivno logične i racionalne, a opet snažno nadahnjujuće strukture Bachove glazbe meni su odraz božansko stvarateljskog genija u čovjeku. Beethoven na to dograđuje i prometejsku borbenost i pobunjenički zanos.
Hajmo se još malo zadržati na glazbi. Ona me ponese. Idu mi i suze, kao da sam u najsavršenijem stanju molitve. Vjerujem, to znate razumjeti i protumačiti bolje od mene, jer ste glazbeni pedagog. Silno sam se uznemirio kada je tijekom gostovanja Dresdenske kapele u Lisinksom publika krenula žestoko kašljati a i telefoni su zvonili. Ja sam to doživio kao stvetogrđe. Jamčite li da je Bog bliže kada služamo nešto drugo osim Cecu i Thompsona?
Kada god neko mjesto i neki čin doživljavate svetim, prije ili kasnije doživjet ćete svetogrđe. Ja mislim da na koncertima poneki ljudi ponekad rade buku od nelagode, od zatečenosti, zato što ne razumiju što im se to događa i čemu zapravo prisustvuju. Naravno, neki to rade i od dosade ili jednostavno zbog pomanjkanja osjećaja za pristojnost. Znak za uzbunu da nešto odumire je upravo izraz dosade i ravnodušnosti na licima onih koji sudjeluju ili još češće samo prisustvuju nekom ritualu. Vidim to i u koncertnim dvoranama, ali mnogo rijeđe nego kada gledam televizijske prijenose liturgija. I zato doista jamčim i uvjeren sam da bi recimo temeljitiji glazbeni odgoj i obrazovanje koje se sve više zanemaruje u školama, i to ne samo hrvatskim, mnogo više učinilo na oplemenjivanju mladih generacija nego vjeronauk u tim istim školama. Isto vrijedi i za medijski prostor. Ako ste vjernik to možete tumačiti i poticanjem osjećaja blizine Boga, ali dovoljno je već i razbuđivanje i odgajanje ljudskosti, humanističkih vrijednosti i osjećaja koji bi trebali biti i svrha vjerskog odgoja. To je mnogo više od raspirivanja jeftinih, a ponekad i štetnih masovnih osjećaja na koje igra umjetnički nevrijedna glazba za zabavu.
Kada god neko mjesto i neki čin doživljavate svetim, prije ili kasnije doživjet ćete svetogrđe. Ja mislim da na koncertima poneki ljudi ponekad rade buku od nelagode, od zatečenosti, zato što ne razumiju što im se to događa i čemu zapravo prisustvuju
Moj partner na portalu, Zdravko Zima, me podsjeća ovih dana da je Pascal Quignard napisao pamflet protiv klasične glazbe, objašnjavajući da je ona ”jedina koja se mogla prilagoditi organizaciji logora, gladi, oskudici, radu, muci, poniženju i smrti.” Kako gledate na to?
Poznat mi je taj pamflet i ja takve optužbe na račun bilo koje umjetnosti, a osobito glazbe, jednostavno ne prihvaćam jer one ne stoje. To je kao optuživanje ne samog Richarda Wagnera, koji je doista bio antisemit, nego Wagnerove glazbe za Holokaust, baš kao i optuživanje ćiriličnog pisma za velikosrpsku politiku i agresiju na Hrvatsku. U tim situacijama kada prevlada zlo nije zakazala glazba, nego su zakazali ljudi. Među njima i mnogi umjetnici. To pitanje, na primjer, vrlo oštro i lucidno problematizira Miljenko Jergović u jednom povelikom poglavlju svog najnovijeg romana Rod kroz priču o velikom njemačkom dirigentu Furtwängleru i sudbini židovskog koncertnog majstora njegovog orkestra, Berlinske filharmonije u nacističkoj Njemačkoj. O tome lijepo i snažno svjedoči i priča koje su svjetski mediji nedavno sjetili u prigodi 110. rođendana Alice Herz-Sommer, praške Židovke, koja je održavajući koncerte u monstruoznom nacističkom pokaznom logoru Terezinu ne samo preživjela, nego i nadvladala to zlo i pomogla mnogim svojim supatnicima da ostanu nezaraženi mržnjom.
Lisinski. Dvorana slavi 40 godina. Je li obljetnica dostojno proslavljena? Što je vama, najintimnije što možete iskazati, ta dvorana?
Prepuna dvorana na svim koncertima za vrijeme trodnevne proslave godišnjice otvaranja Lisinskog najljepši je znak važnosti te dvorane. Ona je za mene hram kojem se, naravno, kao i svim drugim hramovima događaju oskvrnuća, jer živimo u vremenu u kojem je primitivni i gotovo divljački materijalizam daleko izraženiji nego u vremenu koje se danas optužuje za materijalizam, onaj komunističko-marksistički. A ipak smo upravo iz tog vremena baštinili taj kapitalni objekt od presudne važnosti za našu građansku kulturu i duhovnost imanentnu glazbenoj umjetnosti. Utoliko su mi smiješniji oni koji bi danas lustrirali ama baš sve što je izgradio i njegovao sistem pod vodstvom komunista.
Mislim da vam ljudi ponajviše vjeruju jer pobuđujete osjećaj samopoštovanja. Osim svega što radite, skriveno, taj osjećaj dostojanstva i samopoštovanja sijete po mnogobrojnim domovima kulture širem naše zemlje gdje ste posadili, ne znam koliko, ali ozbiljan broj glasovira i umjetničkih darova. Kako je to krenulo i što slijedi u toj akciji?
To nije moja akcija, ja sam samo kao novinar nastojao što češće pratiti i izvještavati o plemenitom i uistinu prosvjetiteljskom projektu darivanja klavira siromašnim i zapuštenim sredinama po Hrvatskoj koju je započeo i u svojoj 95. godini još i danas je neumorno vodi predsjednik Hrvatskog kulturnog kluba Šime Šimatović skupa sa svojom suprugom pijanisticom Mirom Flies Šimatović i glazbenicima koji im se u tim pohodima rado pridružuju. Za naše današnju državu i društvo simptomatično je to što veliki gospodin Šimatović među pripadnicima takozvane hrvatske gospodarske elite teško ili nikako ne pronalazi sponzore i donatore, a najvjernije ga u toj akciji podupire Grad Zagreb, odnosno osobno gradonačelnik Bandić kojem je to kod mene najveći plus.
Kada prevlada zlo nije zakazala glazba, nego su zakazali ljudi. Među njima i mnogi umjetnici. To pitanje, na primjer, vrlo oštro i lucidno problematizira Miljenko Jergović u jednom povelikom poglavlju svog najnovijeg romana Rod kroz priču o velikom njemačkom dirigentu Furtwängleru i sudbini židovskog koncertnog majstora njegovog orkestra, Berlinske filharmonije u nacističkoj Njemačkoj
Jedan zajednički prijatelj, više, dakako, vaš nego moj, dominikanac o. Frano Prcela, dobro opisuje vaš intelektulani habitus kojeg čini autonomnosti djelovanja i, nadasve, dosljednja odgovornost za istinitost i prema istini. Koliko tu vrstu odgovornosti za istinost i prema istini prepoznajete oko sebe: u političkim, crkvenim, kulturnim ili gospodarskim strukturama?
Na djelu je jedan veliki grijeh struktura prema istini, ali najveća je odgovornost na onima koji su zaduženi za prenošenje i kritičko preispitivanje i verificiranje, odnosno raskrinkavanje tih svakojakih “istina”. To su mediji u kojima danas prevladava konformistički i potpuno krivo shvaćen i izobličen demokratski princip davanja prava glasa svakoj strani u svakoj temi. Tako nam se događa da eklatantni primjeri govora i širenja mržnje dobivaju legitimitet pod egidom slobode izražavanja svakog mišljenja, ma koliko ono bilo neutemeljeno u činjenicama, odnosno suprotno standardima i pravilima oko kojih smo odavno morali postići konsenzus. Osim novinara, jednako su odgovorni intelektualci koji sakriveni iza zidova časnih institucija češče prešućuju evidentne laži nego što se upuštaju i njihovo pobijanje.
Kaže o. Prcela da se intelektualac uvijek nalazi pred dvostrukim raskrižjem – prvo obuhvaća izbor: ostati živjeti s osjećajem bespomoćnosti i samim time marginalnosti, ili se priključiti establishmentu te na taj način postati dio institucija (politike, gospodarstva, kulture, pa i znanosti). Drugi procjep, čak i načelnije naravi nego prvi, jest onaj između odluke za svrstavanje ili za ostanak u samoći, dakle, između šutnje i govora. Bez obzira na to za što se odluče, intelektualci su uvijek za jednu od strana izdajnici. Koga ste sve ”izdali”?
U društvu u kojem se pod krinkom institucija neprestano izgovaraju tolike laži, uključujući i one famozne institucije pravne države koje su također upregnute u političke i materijalne pojedinačne interese, ”izdaja” je naprosto imperativ za svakog intelektualca. Ili, da se ne razbacujemo previše tom riječju intelektualac, recimo da je to zadatak i najispravniji izbor za svakog slobodno mislećeg građanina. Ne želim nabrajati one koji me nazivaju izdajnikom, baš kao ni neprijatelje. Mnogo više marim za one koji su, ma koliko se ne slagali sa mnom, ipak spremni upustiti se u raspravu i dijalog. S druge strane, često etiketiranje izdajnika vrlo je točan pokazatelj društva s totalitarističkim sklonostima u kojem je nekritička i često histerična masovnost uvijek na većoj cijeni nego postizanje konsenzusa kroz raspravu slobodnih pojedinaca.
S obzirom na ponašanje Crkve jedno od važnih pitanja kojim se i dalje treba baviti je autentičnost i vjernost te Crkve svom temeljnom poslanju koje, po mom dubokom uvjerenju, osobito danas, više ne može i ne smije biti nikakav nacionalni, nego univerzalni ljudski interes svakog čovjeka
Frano Prcela zaključuje da se nameće pitanje: ”jesu li intelektualci danas otišli u šutnju ili u ”izdaju”? Izgleda da su se odlučili za – rezignaciju!” Kao što znate, imamo kolumnu koju piše Jadranka Brnčić i koja se zove ”Parrhēsia” (subotom). Kako nas podsjeća gđa. Brnčić, to je ”govorna figura antičke retorike što ju govornik koristi kada otvoreno govori o neugodnim istinama bilo da se tiču pojedinaca bilo društva. Parrhēsia je potpuno iskrena, izravna, osobna – njezinu istinitost jamči osobnost onoga koji govori. Istodobno, govornik se upušta u parrhēsiju jer smatra da je iznošenje istine njegova (moralna) dužnost, da to mora učiniti kako bi pomogao i sebi i drugima da dođu do istine”. Koje su to teme o kojima treba danas otvoreno govoriti i sve kazati, ma koliko god to bilo bolno i neugodno?
To su nažalost pitanja koja bi u jednom društvu koje se razvija, odrasta i ide prema zrelosti morala biti već odavno apsolvirana. Mi nismo takvo društvo i zato nam se neprestano otvaraju i nameću uvijek jedna te ista pitanja i to na način kojem uopće nije stalo do pronalaženja točnih, a to znači ljudski i moralno ispravnih odgovora nego do nadvikivanja. Jedno od tih pitanja je suočavanje s prošlošću, odnosno, prošlostima čije različite verzije paralelno postoje, a zbog onog prethodno spomenutog pomanjkanja odgovornosti prema istini imaju i podjednaki legitimitet. Zato se na temelju različitih pogleda na prošlost izvlače i različiti zaključci o sadašnjosti i budućnosti koji će se očito i na svim sljedećim izborima stavljati pred birače kao jednako vrijedne i legitimne opcije. S obzirom na ponašanje Crkve jedno od važnih pitanja kojim se i dalje treba baviti je autentičnost i vjernost te Crkve svom temeljnom poslanju koje, po mom dubokom uvjerenju, osobito danas, više ne može i ne smije biti nikakav nacionalni, nego univerzalni ljudski interes svakog čovjeka. Ta neriješena i neodgovorena pitanja guše društvo jer se na njih rasipa silna energija koja bi trebala biti usmjerena na druga, mnogo važnija pitanja, od samog egzistencijalnog opstanka do definiranja identiteta nas kao pojedinaca, kao naroda i kao društvene zajednice građana.
Sedam brzopoteznih pitanja. Što kažete na galamu oko ćirilice?
Školski primjer stvaranja histerije oko potpuno pogrešno postavljenog, a k tomu građanski, kulturno i politički potpuno nekorektnog i neprihvatljivog pitanja. Najružnije u tome je manipuliranje emocijama i ranama ljudi, inzistiranje na razjarivanju umjesto na liječenju i umirivanju bijesova.
Slažem se s ocjenom koju je nedavno na HTV-u, gostujući u emisiji Nedjeljum u dva, izrekao Peter Kuzmič da lijeve vlasti kod nas Crkvi podilaze više nego desne. Tu je najveći i zapravo jedini iskorak učinio predsjednik Josipović, u prvom redu obraćanjem pažnje i na druge vjerske zajednice osim Katoličke crkve
Što pak velite na frtutnju oko referenduma o braku, odnosno imaju li ”U ime obitelji” i Željka Markić politički potencijal?
Taj referendum bila je jedna velika i skupa, ne samo u novcu, škola i pouka svima nama o principima demokracije. Pokretači su postigli svoj cilj, ali izostala je masovna podrška, baš kao i masovni otpor. Katastrofalno slab odaziv može se tumačiti u tom kontekstu i pozitivno i negativno. Ono što ja vidim kao pozitivno je potvrda mog uvjerenja da Željka Markić osobno ni njezin pokret kod hrvatskog biračkog tijela kad će se odlučivati o sudjelovanju u vlasti nemaju šanse. To su, uostalom, pokazali njihovi rezultati na prijašnjim izborima. Rezultat referenduma, koji je dio građana iskoristio i kao jedinu pruženu priliku da izrazi neslaganje s aktualnom vlašću, uvjeren sam tu neće ništa promijeniti.
Lex ili slučaj Perković?
Sve skupa jedna velika bruka i potvrda sve o čemu smo do sada razgovarali. Svatko iznosi svoju istinu. I što sada da mi, građani, činimo s tim istinama? Evo, ovih dana je i sam Josip Perković izrekao svoju istinu i ako bismo je uvažili tog čovjeka bi najprije trebalo dolično odlikovati, zahvaliti mu na svim velikim djelima i uvažiti ono što proizlazi iz njegovih riječi: da je veliku, ako ne i presudnu ulogu u stvaranju slobodne, samostalne, demokratske hrvatske države imala UDBA.
Koalicija na vlasti?
Katastrofa.
Opozicija?
Nažalost još veća katastrofa koja vladajuće ponajviše još uvijek održava na vlasti.
Gospodarska situacija?
Nisam ekonomski stručnjak, a nema smisla da ovdje sada razmjenjujemo svoja osobna iskustva o tome kako smo i koliko pogođeni tom situacijom. Nezadovoljstvo je veliko i opravdano na svakom koraku, a ono čega se bojim je tko će na kraju u svoja politička kola uspjeti pokrenuti i upregnuti to nezadovoljstvo. Nespremnost politike na bilo kakvu korekciju i rekonstrukciju može samo biti poticaj za destrukciju koja opet ne vodi ničem dobrom.
Koju ste knjigu pročitali i ostali onako, paf, kao nakon što odslušate Mahlera?
Upravo sada, s izvjesnim zakašnjenjem jer je Fraktura knjigu na hrvatskom izdala još prije dvije godine, čitam roman Ubogi u Lodžu. Najtjeskobnije stranice Mahlerovih partitura upravo mogle bi biti muzička podloga tom strašnom, na dokumentima utemeljenom djelu o paklu jednog nacističkog geta za Židove o kojem majstorskim perom piše Šveđanin Steve Sem-Sandberg. Knjiga oduzima dah i spoznajom da je i današnji svijet prepun takvih geta čije ograde čini iluzija da naša sudbina i budućnost ovisi od našeg ponašanja, od naše suradnje s vlastima, od toga znamo li štediti, jesmo li dovoljno inventivni da smislimo način kako iskoristiti odbačenu koru s oguljenih i već odavno pojedenih krumpira.
Možemo li podijeliti, kako je to učinio predsjednik Josipović, godinu do ulaska u EU, segment obilježen nekakvom pozitivnom klimom i nakon toga, kada su se nanizali napetosti?
Nažalost, sam čin ulaska u EU već je bio lišen svog motivirajućeg i pokretačkog potencijala, barem u psihološkom smislu. Europa nas je primila prilično ravnodušno, slavlje je bilo usiljeno, sjenu je bacila i sama hrvatska vlast tom ludošću od sramotnog prtljanja po zakonodavstvu zbog Perkovića i družine. Sve što se kasnije događalo logična je posljedica svih prijetvornosti i laži kojih smo se s obje strane naslušali u samom procesu pristupanja Europskoj uniji.
Složili smo se da je osoba godine u svijetu, papa Franjo. Odvojeno smo pisali o tomu i stigli do istoga zaključka, bez da nam je za to bila potrebna naslovnica magazine Time. Tko je, po vama, osoba godine u Hrvatskoj? Da vam olakšam izbor: tko je učinio najviše za promociju dijaloga, kulture, ekumenizma a tko, ako želite nakupti još neprijatelja možete i na ovo odgovoriti, je najviše promicao neslogu, razdor i ekstremizam?
Kad bih mogao ustvrditi da je u Hrvatskoj tijekom prošle godine do ikakvog ozbiljnijeg pomaka u promicanju dijaloga, kulture i ekumenizma onda bih vjerojatno i znao koji su ljudi za to zaslužni. A onima koji su itekako doprinijeli svemu što je u suprotnosti s navedenim ne želim još jednom davati publicitet. Većina građana prepoznaje i zna tko su ti likovi.
Vjerujem da su normalni ljudi još uvijek u većini, ali ih nitko ne predstavlja, a ni politika ni Crkva u Hrvatskoj, osim časnih iznimaka, baš i ne želi poticati tu vrstu normalnosti. To što je rekao nadbiskup Devčić za Božić, a to je i glavna poruka pape Franje, glas je takvog normalnog čovjeka
Da ste kojim slučajem Milanović savjetnik za kulturu, koje bi bile vaše preporuke?
Nemojmo zalaziti u čistu utopiju. Milanović ne može i ne treba imati savjetnika za kulturu budući da nijednom svojom gestom ili riječju nije pokazao da imalo drži do kulture kao nečeg važnog, bitnog, a kamoli kao područja koje može biti pokretač i okidač pozitivnih kretanja i silnica u društvu.
A da ga savjetujete u pitanjima vezanima za odnose s Katoličkom crkvom i ostalim vjerskim zajednicama i crkvama?
Slažem se s ocjenom koju je nedavno na HTV-u, gostujući u emisiji Nedjeljum u dva, izrekao Peter Kuzmič da lijeve vlasti kod nas Crkvi podilaze više nego desne. Tu je najveći i zapravo jedini iskorak učinio predsjednik Josipović, u prvom redu obraćanjem pažnje i na druge vjerske zajednice osim Katoličke crkve. A svakom bih političaru savjetovao da pokuša zaobići crkvenu hijerarhiju i da potraži u samoj Crkvi ljude koji su spremni i sposobni za dijalog i za suradnju na općem dobru, što je papa Franjo nedavno nazvao jedinom točkom u kojoj bi se Crkva uopće trebala i smjela dodirivati s politikom.
Mislite li da je Milanović učinio pametnu stvar što je eskivirao kardinala Josipa Bozanića za Božić, još ga i išamarao preko Jutarnjeg lista, i krenuo približavati se Crkvi preko tzv. crvene Rijeke i blagoga nadbiskupa Ivana Devčića za kojeg stavljam ruku u vatru da se ne slaže s biskupom Pozaićem u tome da je vlast ”zločinačka”?
Ja sam već pohvalio i premijera Milanovića i nadbiskupa Devčića zbog tog božićnog susreta i zbog načina na koji su mu obojica pristupili. Tu mogu samo proširiti i ispraviti prethodni odgovor: dakle, treba tražiti i među samim biskupima one koji ne dijele rigidne stavove i politikanstvo svoje subraće i pomoći im koliko se to može izvana da se čuje i njihov glas.
Tamo je riječki nadbiskup kazao nešto što sam ja ocijenio kao nužnim civilizacijskim iskorakom koji stoji pred svima nama: naime, da ”Bogu očito nije draga uniformnost, jer on voli zajedništvo u različitosti, jedinstvo koje ne isključuje mnoštvo izražaja i formi”. Koje su pretpostavke da nam se to dogodi, takvo društvo s takvim temeljima?
Da se Crkva vrati Evanđelju, a da se svi mi skupa nastojimo vratiti i približiti vlastitoj ljudskosti, humanizmu. Baš mi je jučer prijatelj iz Beograda s oduševljenjem prenio jednu nedavno izrečenu misao Vladete Jerotića, velikog srpskog intelektualca, inače psihijatra, za kojeg nažalost više nitko u Hrvatskoj ne zna, a u mojoj mladosti on je, primjerice, bio u Zagrebu čest gost upravo na crkvenim i teološkim tribinama. Pitao ga je jedan novinar kakav bi to, po njemu, bio normalan čovjek. On se kratko zamislio, pa rekao: onaj koji zna razlikovati dobro od zla. Ja vjerujem da su takvi normalni ljudi još uvijek u većini, ali ih nitko ne predstavlja, a ni politika ni Crkva u Hrvatskoj, osim časnih iznimaka, baš i ne želi poticati tu vrstu normalnosti. To što je rekao nadbiskup Devčić, a to je i glavna poruka pape Franje, glas je takvog normalnog čovjeka. Kad takvi glasovi postanu prevladavajući bit će to znak da smo kao društvo krenuli prema ozdravljenju. Mislim da je to najvažnije i najljepše što mogu poželjeti i sebi i svima nama u ovoj novoj godini koja će, ako se ne dogodi nešto tako novo, biti jednaka ili još ružnija od one koja je prošla.
Vinaverove nevolje
Ima pisaca koji odaberu svoju sudbinu i, ne misleći na nju, žive i stvaraju do poslednjeg daha. Ne mareći za društvena priznanja i odličja, sudove kulturne čaršije i akademije (najčešće između tog dvoga nema razlike).
Stanislav Vinaver (1891.-1955.), jedan od najznačajnijih autora srpske moderne (uz Rastka Petrovića i Miloša Crnjanskog), poliglota, sveznadar, neobuzdani stvaralac na desetak razboja istovremeno, čekao je posle smrti 67 godina da dobije sabrana dela. I dobio je, ali delimično: samo prvo kolo od devet zamašnih tomova u jesen 2012. A za drugo kolo (završnih 9 tomova) videćemo, jer je na čelo izdavačke kuće ”Službeni glasnik” došao jedan ”mlogo” ljut čovek, patriota po zadatku i zanimanju (pisao sam o njemu pre nedelju dana, R. Lj). Ne znam da li mu smeta Vinaver, po njegovom ukusu je možda bio previše mondijalista (u Vinaverovo vreme ova ideološka psovka nije postojala), a pouzdano se zna da je iz kuće najurio urednika ovog kapitalnog poduhvata, prof. dr. Gojka Tešiča, i ko zna šta će biti sa nesrećnim S. V.
Kad se pojavila prva polovina kritičkog izdanja Sabranih dela S. V., taj kapitalni poduhvat sam označio ne samo kao podvig sezone 2012 (na sajmu knjiga to priznanje je odmah usledilo), već kao podvig decenije. Pratio sam izbliza kako je pomenuti Tešić tridesetak godina obigravao nekad ugledne izdavačke kuće (nestale, u međuvremenu) nudeći ovaj projekat. Nailazio je na zbunjenost i odbojnost. Svi su imali pametnija posla. U to vreme uticajni pisci četrdesetogodišnjaci su već dobijali sabrana dela, a u poslednjih dvadesetak godina nekoliko akademika (SANU, da Ti milu nanu, glasio je otrovan aforizam) dobilo je i 4-5 puta svoja sabrana dela. Nek košta, koliko košta.
Stvaralac neobuzdanog duha, još u ranoj mladosti načinio je ”Pantologiju novije srpske pelengirike” kao satirički i parodijski odgovor na čuvenu antologiju vrhunskog žreca beogradskoga književnog ukusa Bogdana Popovića, koji je sve do početka druge svetske vojne bio vrhunska kulturna ikona. Svi pesnici obuhvaćeni ovom antologijom isparodirani su na neverovatno duhovit način, a to se ne prašta kad se već kročilo u srpski Panteon
Čime je to uvek veseli i nasmejani Vinaver (u kulturi u kojoj je već namrgođen stav znak misaonosti) navukao zlu sreću? Nije se bavio politikom kao neki drugi klasici (njima je mnogo šta oprošteno), nije bio zvanični merilac književnog ukusa, celog života je bio marginalac po društvenom statusu, učestvovao je u oba rata na pravoj strani (u drugom zarobljenik u nemačkom logoru) i o tome objavio jedinstvena svedočanstva.
Stvaralac neobuzdanog duha, još u ranoj mladosti načinio je ”Pantologiju novije srpske pelengirike” kao satirički i parodijski odgovor na čuvenu antologiju vrhunskog žreca beogradskoga književnog ukusa Bogdana Popovića, koji je sve do početka druge svetske vojne bio vrhunska kulturna ikona. Svi pesnici obuhvaćeni ovom antologijom isparodirani su na neverovatno duhovit način, a to se ne prašta kad se već kročilo u srpski Panteon.
No Vinaver nije stao: u sledećim decenijama objavio je i dve nove Pantologije, i kao krunu svega, Alajbegovu slamu, obuhvativši sve živo i duhovno mrtvo u srpskoj kulturi. U ovim travestijama i parodijama Vinaver je pokazao najpre izvrsno poznavanje poetike parodiranih autora, neodoljivu duhovitost i prezir prema mrtvačkoj učenosti i celomudrenosti korifeja novije kulture i univerzitetske književne nauke.
Ne zaobilazeći prijatelje i dojučerašnju sabraću, ovde su se našli i svi važniji autori dva zvanično priznata rukavca međuratne srpske književnosti, nadrealizma i zenitizma, kao i kasnije priključenih trudbenika levičarski obojenog realizma. Vrativši se iz zarobljeništva, Vinaver je jedva sačuvao rusu glavu. Na vlasti su bili svi oni iz njegovih pantologija! I u godinama kad je svaka književna šuša našla dobro uhljebije, Vinaver je jedva dobio posao kao prevodilac u Tanjugu, argatnički osmočasovni tempo. Nikad se nikome nije požalio, pisao je gde je mogao (ponajviše u sirotinjskom nedeljniku “Republika”, koja je služila režimu kao dokaz okrenut Zapadu, da u zemlji ima demokratskog pluralizma).
Neodoljivo mi se nameće poređenje sa velikim samotnikom Tinom Ujevićem. Tin i Vinaver su živeli u podudarnim godinama, umrli jedan za drugim, obojicu je tukao čaršijski, malograđanski šapat da su svoj dar razbucali u sitne tantijeme po bircuzima i kafanama. Ali kad je zagrebačko “Znanje” sredinom šezdesetih objavilo sabrana dela Tina Ujevića (podvig priređivača Drage Ivaniševića) u 16 zamašnih tomova, “književni bogovi” su pali na teme
Iako je do rata objavio desetak neverovatnih knjiga pesama, eseja, u zvaničnom književnom životu, na književnim plenumima i kongresima imao je status neodraslog deteta (enfant terrible), čaršijskog šaljivdžije i neobaveznog dokonjaka. Na vanrednom plenumu Saveza književnika Jugoslavije (novembar 1954.), nepunu godinu pred smrt, Vinaver je iskočio iz publike i otvorio duhovitu polemiku sa mnogima (od Krleže do beogradskih nadrealista, ovoga puta na vlasti). Ništa ad hominem, ali sa stavom da se uklone nasleđene građanske paradigme i stereotipi. Tad su se mnogi prisutni pitali, što dovoljno govori o njima: ko je ovaj samozvanac?
Da bi se danas videlo kakav je zvaničan stav bio prema SV, dovoljno je pogledati Opću enciklopediju Leksikogarfskog zavoda iz 1969, u kojoj je on predstavljen beleščicom od šest-sedam redaka kao novinar, feljtonista i još ponešto, bez ikakve napomene šta je on značio makar između dva rata. Ovde ne treba kriviti Krležu, jer je za ovo bio odgovoran deo redakcije iz Beograda. Gde do danas nije načinjena srpska enciklopedija (bilo je nekoliko zaletanja, niti se zna ko bi je izdavao, a ko bi bogami na njoj radio).
Da bi se shvatilo kako SV nije mačji kašalj u kulturi, valja danas zaviriti u čuvenu knjigu “Književna politika” (1952) Marka Ristića, pape i vrhunskog žreca srpskog nadrealizma, a posle rata prvog ambasadora u Francuskoj. Jedan od najobrazovanijih pisaca u srpskoj kulturi, sa neutaživom potrebom da zavodi red i presuđuje bez pogovora, Ristić je u čuvenom Indeksu pisaca pomenutih u ovoj knjizi, gde su mnogi dobili sudove od kojih su se užarile uši, preskočio Vinavera, bez dodatog komentara, jer je ipak slutio njegovu veličinu.
Neodoljivo mi se nameće poređenje sa velikim samotnikom Tinom Ujevićem. Tin i Vinaver su živeli u podudarnim godinama, umrli jedan za drugim, obojicu je tukao čaršijski, malograđanski šapat da su svoj dar razbucali u sitne tantijeme po bircuzima i kafanama. Ali kad je zagrebačko “Znanje” sredinom šezdesetih objavilo sabrana dela Tina Ujevića (podvig priređivača Drage Ivaniševića) u 16 zamašnih tomova, “književni bogovi” su pali na teme. Ukazao se golem opus, raštrkan po časopisima, zbornicima, provincijskim listovima, od kojih danas nema traga.
Nema bojazni da će sada neko jurnuti da doktorira na delu ovog pisca. Taj bi baja morao da zna pet-šest jezika da bi mogao da obuhvati reference ovog sveznadara, da prouči Bergsonovu psihologiju i filosofiju (ko je pa sad taj u vreme vladavine Lakana i Žižeka), i da savlada muzičku istoriju od Bacha do Schoenberga, koju je Vinaver započeo da upoznaje pohađajući pijanističke časove u Parizu kod čuvene Vande Landowske
Za razliku od Tina, Vinaver je čekao više od pola stoleća, i – daj Bože da se saklopi ovo izdanje. Istina, neke od objavljenih knjiga su već bile objavljene u znatno suženom obimu, neke su nove, jer su tekstovi tematski poređani. Svaki od prvih devet tomova ima uvodnu studiju i kritički aparat, onako kako dolikuje kritičkom izdanju.
Veći deo od ovih tri hiljade stranica bio je nedostupan, i sada bi se očekivalo da se nosioci univerzitetske nastave i akademija oglase. Ali, više od godine dana je prošlo, a odande pristiže muk. Tamo malo ko čita, ljudi valjda ispisuju svoja sabrana dela, ko će se sada baviti nesrećnim Vinaverom.
Kad bi postojala ozbiljna, kritička nauka o književnosti na Bgd Univerzitetu, i šire, sad bi morala da se iznova označi tipologija vrhunskih pisaca, književnih pravaca, pa i onih ličnosti koje su izbegle zamkama svrstavanja (Vinaver nekada, Radomir Konstantinović, Danilo Kiš, Aleksandar Tišma, Filip David, Mirko Kovač, Laslo Vegel od novijih, da tu stanem). No ko bi se time još bavio kad nas čekaju veliki nacionalni poslovi i trka ka upražnjenim mestima u SANU!
Od ovih devet tomova Vinaverovog dela, posebnu pažnju zaslužuju, zamašna studija “Zanosi i prkosi Laze Kostića” (nedovršena, ali ipak jedinstvena), “Videlo sveta” (eseji o francuskoj književnosti i kulturi) te “Beogradsko ogledalo” (neverovatna hronika beogradske i srpske kulture, bez premca do danas).
Van sabranih dela ostaće jedinstven prevod-prepev Rablaisovog “Gargantue i Pantagruela”, Sternovog “Tristrama Šendija”, Hašekovih “Doživljaja dobrog vojnika Švejka”, Šeherezadine “1001 noći”, pored stotinak drugih dragocenih prevoda.
Nema bojazni da će sada neko jurnuti da doktorira na delu ovog pisca. Taj bi baja morao da zna pet-šest jezika da bi mogao da obuhvati reference ovog sveznadara, da prouči Bergsonovu psihologiju i filosofiju (ko je pa sad taj u vreme vladavine Lakana i Žižeka), i da savlada muzičku istoriju od Bacha do Schoenberga, koju je Vinaver započeo da upoznaje pohađajući pijanističke časove u Parizu kod čuvene Vande Landowske. Bolje je onda ne dirati ništa i napisati peti ili šesti doktorat o Andriću i Crnjanskom, kojima, evo, najzad, hteo neko ili ne da prizna, staje uz bok ovaj zalutali pustahija i nesmajnik.