Kad su se drugog ponedjeljka u studenome Hrvati probudili nakon postizborne adrenalinske terevenke, i političari i društvo i mediji punih su usta izgovarali dvije popularne riječi sezone – a to su bile “reforme” i “stručnost”. [Read more…]
Panker iz Vatikana
Čudni neki vjetrovi pušu u Vatikanu, bila je prva rečenica teksta koji je sredinom studenog objavio jedan veliki hrvatski dnevni list. Tekst je objavljen koji dan nakon što se doznalo da je papa Frane (za mene nipošto Franjo!), Jorge Bergoglio pozvao Patti Smith, američku punk pjevačicu, političku aktivisticu, te osobu – blago rečeno – burnog osobnog života da pjeva na vatikanskom Trgu svetog Petra.
Štos je u tome što tekst s tom rečenicom nije napisao netko od uvriježenih ”predstavnika starih snaga“, antikatoličkih nedomoljubnih hrvatomrzaca koje se u Hrvatskoj obično krivi za mržnju spram Kaptola i Vatikana. Rečenicu kojom sam počeo tekst napisao je inače vrlo konzervativni i klerikalni komentator čiji su tekstovi nerijetko pisani kao kolumnistička elaboracija, a nekiput i neformalna poruka lokalne Katoličke crkve.
Sve do sada, naime, svemir hrvatske klerikalne ideologije bio je strašno jednostavan i podijeljen u dvije jasne i nepomiješane polutke. Na jednoj strani tog svemira bili su ”mi“, a ti “mi“ su Hrvati i katolici, koji djecu šalju na vjeronauk, glasaju za HDZ ili još desnije stranke
Taj i takav autor, autor koji rado i redovito istupa u ime samorazumljive katoličke većine, najednom se našao u situaciji da se mora obračunavati ne s komunjarama, ni s ateistima, ni smutljivcima iz bivšeg režima. Našao se u situaciji da se mora obračunavati s mangupima u svojim redovima.
Dapače, jako visoko pozicioniranim mangupom. Ustvari, najviše pozicioniranim. Jer, taj mangup je sam Papa.
Ta rečenica ispisana pred pola godina samo je površinski i vidljivi simptom ozbiljnog problema koji hrvatski katolički mainstream ima sa svojim novim vatikanskim šefom. Sve do sada, naime, svemir hrvatske klerikalne ideologije bio je strašno jednostavan i podijeljen u dvije jasne i nepomiješane polutke. Na jednoj strani tog svemira bili su ”mi“, a ti “mi“ su Hrvati i katolici, koji djecu šalju na vjeronauk, glasaju za HDZ ili još desnije stranke.
Ti ”mi“ znaju kakav su kukolj i zlo pederi, ljevičari i razvedeni, ti ”mi“ znaju kako su pravoslavci shizmatici i zmija u njedrima, znaju kako je Jasenovac komunistička izmišljotina, a Franjo Tuđman božji poslanik kojem – kako spada sakralnim figurama – treba podići zlatni kip naručen u tirolskoj radionici Stuflesser, istoj onoj koja već 200 godina opskrbljuje bosanske, hrvatske i hercegovačke župe serijskim Bogorodicama, Svetim Kuzmama, Damjanima i Antama.
Na drugoj strani tog jednostavnog, bipolarnog svemira su – dakako – ”oni“. A ti ”oni“ su ponajprije shizmatici Srbi, potom naravno komunisti i Jugoslaveni, narkorokeri i urbani liberali, svakako i partizani, a usput i pederi, lezbe, feministice, glasači SDP-a, Oliver Frljić, LET 3 i Mirela Holy.
Ti ”oni“ krivi su ne toliko što ne vjeruju u Boga ili religiju – oni su krivi ponajprije što ne vjeruju u dominantnu klerikalnu ideologiju, nadograđenu narativima o predziđu kršćanstva, tisućljetnom snu, tamnicama naroda, nevino osuđenim braniteljima, najkatoličkijem narodu, te – dakako – najkatoličkijem nogometnom klubu.
Ti ”mi“ znaju kakav su kukolj i zlo pederi, ljevičari i razvedeni, ti ”mi“ znaju kako su pravoslavci shizmatici i zmija u njedrima, znaju kako je Jasenovac komunistička izmišljotina, a Franjo Tuđman božji poslanik kojem – kako spada sakralnim figurama – treba podići zlatni kip naručen u tirolskoj radionici Stuflesser, istoj onoj koja već 200 godina opskrbljuje bosanske, hrvatske i hercegovačke župe serijskim Bogorodicama, Svetim Kuzmama, Damjanima i Antama
Otkad je – međutim – na Svetu Stolicu zasjeo taj argentinski panker, sveti boj vojujuće Crkve protiv raznobojnih hulja jako se zakomplicirao, a vojujućoj Crkvi front se otvorio tamo gdje je najmanje očekivala: u samom njenom stožeru.
Ajde još što Papa zagovara socijalizam, jer već je i naša Crkva toliko ”en vogue“ da je naučila kako je pomodno kritizirati neoliberalna izopačenja.
Ajde još što staje u obranu razvedenih, jer i Karamarko je razveden, ljudi smo, svi krvavi pod kožom. Ali, kako ćemo dalje voditi našu krusadu protiv crvenih, žutih i zelenih vragova kad imamo papu koji ruča s pederima i transvestitima? Koja nam je korist od pape koji kaže da u marksizmu ima korisnog?
Papa Bergoglio – ukratko – pravi našem arvackom katolicizmu samo neprilike. Umjesto da ode u Mostar ili Međugorje, odlazi u Sarajevo. I ne samo da odlazi u Sarajevo nego u poslanici poziva na bratstvo i jedinstvo, ko da je Tito. Kaže da će se o Stepinčevoj kanonizaciji dogovarati sa Srbima.
I još – na koncu – niječe Međugorje i zabranjuje vidiocima gostovanja po župnim dvorovima. Samo da još posjeti Jasenovac, papa bi Francesco (Jorge) Bergoglio za hrvatske katolike postao živa noćna mora. Ma što papa?! Da je vaseljenski patrijarh, ne bismo od njega to očekivali…
Tako smo dobili paradoks. Dobili smo poglavara Katoličke crkve na kojeg hrvatski svećenici kolutaju očima, kojeg kritiziraju perjanice domaće konzervativne kulturne revolucije poput Bartulice, Batarela i Raspudića, a koji je istovremeno superstar, idol i zvijezda anacionalnih novinara i medija koji mrze sve što je hrvatsko i katoličko.
U čemu je problem?
Je li sotonin virus ušao u samo srce organizma, pa ga truje iznutra? Ili je riječ o tome da postoje dva različita poimanja kršćanstva, jedno koje dominira od Savudrije do Iloka, i ono koje prevladava uokolo?
Uopće ne mogu ni zamisliti situaciju u kojoj bi me – recimo – u mojem gradu pozvali da gostujem u – recimo – nadbiskupskom sjemeništu. Tamo su sve termine ipak zauzeli bivši partijski sekretari
A da je riječ o ovom drugom, može posvjedočiti bilo tko tko je makar ušao u župni dvor čak i nama bliskih zemalja kao što su Italija ili Austrija. Tamo će najednom upoznati jedan drugi katolicizam koji s ovim našim katolicizmom – katolicizmom pozlaćenih Stulfesserovih Tuđmana – kao da nema veze. Otkrit će župne dvorove u kojima svećenici daju utočište za molitvu muslimanima kojima lokalna zajednica ne da graditi džamiju.
Otkrit će vjeru u kojoj župljani kuhaju za ilegalne imigrante. U kojoj svećenici naručuju slike Novog zavjeta od slikara imigranata, da bi pokazali kako ljudi s brodova danas žive otjelovljenja ranokršćanskog martirija. U kojoj đenoveški svećenik sa župljanima zborski pjeva partizanske pjesme.
U kojoj film ”Svećenikova djeca“ – koji je ovdje napadan kao komunistička blasfemija – dobije nagradu na filmskom festivalu u Terniju koji organizira i selektira – biskup. O tome kako to funkcionira ponešto znam i iz svojeg iskustva.
Prošle godine gostovao sam kao pisac na književnom festivalu koji se organizira u minoritskom samostanu u Grazu, a sa mnom je gošća bila libanonska feministica koja piše romane o erotskoj emancipaciji muslimanskih žena.
Uopće ne mogu ni zamisliti situaciju u kojoj bi me – recimo – u mojem gradu pozvali da gostujem u – recimo – nadbiskupskom sjemeništu. Tamo su sve termine ipak zauzeli bivši partijski sekretari.
Fenomen popularnosti pape Frane – ukratko – pokazuje da ”mrzitelji svega hrvatskog i katoličkog“ najčešće nisu imali i nemaju problema s vjerom, ili kršćanstvom, ili katolicizmom kao takvim. Oni najčešće imaju problema – ja barem imam – s hrvatskom nacionalističko-klerikalnom ideologijom koja u ovom trenutku jest dominantni identitet Crkve u Hrvatskoj
Fenomen popularnosti pape Frane – ukratko – pokazuje da ”mrzitelji svega hrvatskog i katoličkog“ najčešće nisu imali i nemaju problema s vjerom, ili kršćanstvom, ili katolicizmom kao takvim. Oni najčešće imaju problema – ja barem imam – s hrvatskom nacionalističko-klerikalnom ideologijom koja u ovom trenutku jest dominantni identitet Crkve u Hrvatskoj.
A ta se ideologija – nažalost – svodi na nekritički nacionalizam, jedva prikriveno ustaševanje, na užasno loš ukus, na minimiziranje ili nijekanje svih ”naših“ zločina, te – što je najgore – na uporno i gorljivo isključivanje Drugih.
A ako se nešto u Katoličkoj crkvi promijenilo otkad joj je na čelu Jorge (Francesco) Bergoglio, to je da su u njoj kudikamo važniji postali – Drugi.
Kamo sreće da je i ovdje tako.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Zubna proteza i revolucija
Koncem četrdesetih godina, u vrijeme kad još nije bila naslovna junakinja s Broadwaya nego supruga argentinskog predsjednika, Evita Peron vodila je karitativnu organizaciju pod nazivom Sociedad de beneficencia (Društvo za dobrobit).
Po jednima, buduća plavuša iz mjuzikla koristila je tu fundaciju za krupno pranje novca za političku stranku svog muža Juana. Po drugima, bila je to sebedajna dobročiniteljska organizacija, djelo dobrostive princeze osjetljive na siromaštvo i na puls malih ljudi. [Read more…]
”Naši” i ”njihovi”
Pokušajte zamisliti sljedeću situaciju. Studeni je mjesec, čitava Hrvatska komemorira vukovarske žrtve. Na TV Dnevniku emitiraju se prilozi koji počinju crno-bijelim đinglom koji prati sumorni muzički adagio. U Vukovaru se priprema povorka sjećanja. Ali, premijer Zoran Milanović i vrh vlasti SDP-a ne dolaze u Vukovar na dan sjećanja.
Umjesto toga, premijer tri dana ranije odlazi u Vukovar nenajavljeno, obilazi memorijalno groblje i Ovčaru, upiše u knjigu dojmova nekoliko tronutih rečenica. Potom fotostrip o svom posjetu i tekst iz knjige objavljuje medijima, pa se vrati u Zagreb. [Read more…]
Hitlerijanstvo HDZ-a
Jednom, na jednome mjestu i u jednom vremenu, jedan je čovjek imao krivo ime. To mjesto bio je splitski prigradski kotar Žrnovnica, a to vrijeme bila je veljača godine 1992.
Čovjek koji je imao krivo ime nosio je kršteno ime Đorđe, a prezime mu je bilo Gašparević. Đorđe Gašparević je – vele – bio Hrvat. Ali, nosio je ime koje je bilo srpsko, što je u tim vremenima značilo isto kao da i jesi Srbin. [Read more…]
Banac slijep, Karamarko mutav
Moram ovaj put nevoljko napraviti neskromnu iznimku: naime, u jesen 2011., još debelo u eri Jadranke Kosor, prognozirao sam da će Tomislav Karamarko biti ne samo novi predsjednik HDZ-a nego i budući premijer.
Bilo je to u drugoj polovici 2011., kad je HDZ shrvan korupcijskim skandalima hrlio prema neizbježnom porazu, a Tomislav Karamarko još je bio ministar u odlazećoj vladi i friški član HDZ-a kojem je – sasvim u tradiciji Martovskih ida – pristupnicu uručila Jadranka Kosor, osoba koju će kasnije svrgnuti i šutnuti.
Karamarko je tada napravio dva ključna simbolička čina koji će biti odsudni za njegovu političku karijeru. Prvo je kao ministar policije otišao na protokolarni pohod poratnom stratištu na otoku Daksi. Potom je u studenom te godine pred TV kamerama uhapsio bivšeg Tuđmanova ministra Josipa Boljkovca za poratne zločine u karlovačkom kraju. Efekt je postignut. Nadobudni ministar policije poručio je svom glasačkom tijelu ono što je htio: a to je da su devedesete završene
Karamarko je tada napravio dva ključna simbolička čina koji će biti odsudni za njegovu političku karijeru. Prvo je kao ministar policije otišao na protokolarni pohod poratnom stratištu na otoku Daksi. Potom je u studenom te godine pred TV kamerama uhapsio bivšeg Tuđmanova ministra Josipa Boljkovca za poratne zločine u karlovačkom kraju. Efekt je postignut.
Nadobudni ministar policije poručio je svom glasačkom tijelu ono što je htio: a to je da su devedesete završene.
Završila je jedna era u kojoj je postojao dvostrani politički konsenzus, u kojem su oni “lijevi” (ako to što znači) pristali ne propitivati u mit o tisućljetnom snu, predziđu Zapada i hrvatskoj državnosti, a oni “desni” (ako to išta znači) pristali ne kopkati po starim ladicama, partijskim knjižicama i musavim svescima komunističkog tiska.
Dvadeset godina Hrvatska je živjela u skladu s tim neproglašenim paktom o uzajamnom nepostavljanju nepristojnih pitanja. Karamarko je prvi shvatio da taj pakt više ne vrijedi. Zato je postao vladar HDZ-a, i zato će – ako se ne dogodi teško zamislivi obrat – postati premijer.
U međuvremenu, stvari su Karamarku sjajno išle na ruku. Vladajuća koalicija se paralizirala razapeta između vlastite liberalne ideologije i masovno antikapitalističkih, pučko-kolektivističkog osjećanja u društvu.
Karamarkova stranka u međuvremenu je pobijedila na lokalnim, europskim i predsjedničkim izborima. Par mjeseci prije parlamentarnih izbora, solidno stoji u anketama. Konsolidirala je svoju kontrolu nad raznim nepolitičkim i parapolitičkim institucijama koje zapravo nikad nije ispustila: nad Privrednom komorom, Crvenim križem, Ustavnim sudom, Nogometnim savezom, Olimpijskim odborom, Maticom hrvatskom, nad većinom sveučilišta.
Na površinsko- estradnoj razini izgleda da naizgled živimo u društvu crvenog revivala, Titovih kuharica, izložbi o socijalizmu i Subversive festivala.
U bitnom, međutim, fundamenti društva koje je HDZ postavio zapravo nikad nisu stavljeni u pitanje. O tom – bolje nego išta – svjedoči novi skandal u “tvornici” sadašnje i buduće hrvatske društvene elite, a to je zagrebački Filozofski fakultet.
Već i dosad djeca koju u školi ne slušaju vjeronauk bila su diskriminirana predsatima i nastavom u protusmjeni. Već i dosad smo imali bizarno dvojstvo u kojem je vjeroučitelje plaćala država, ali ih imenuje Crkva, koja ih može i otjerati ako joj njihov život ili brak ne paše.
Kao finale, zagrebački je FF potpisao sporazum po kojem su prijemni ispiti i pragovi upisa obvezni za sve, osim za one koji studiraju katolički vjeronauk. Ti i takvi mogu upisati bilo koju grupu filozofskog bez prijemnog, mogu tako “žutom trakom” odvoziti do diplome, mogu dobiti vjeroučiteljski posao preko Crkve, a potom nelojalno konkurirati kolegama u zbornici ispunjavajući satnicu drugim predmetom. Taj sporazum prilično pokazuje koliko je Hrvatska doista u vlasti “crvenih”.
Zagrebački je FF potpisao sporazum po kojem su prijemni ispiti i pragovi upisa obvezni za sve, osim za one koji studiraju katolički vjeronauk. Ti i takvi mogu upisati bilo koju grupu filozofskog bez prijemnog, mogu tako “žutom trakom” odvoziti do diplome, mogu dobiti vjeroučiteljski posao preko Crkve, a potom nelojalno konkurirati kolegama u zbornici ispunjavajući satnicu drugim predmetom. Taj sporazum prilično pokazuje koliko je Hrvatska doista u vlasti “crvenih”
Ukratko, Tomislava Karamarka čekaju izbori, čeka ga vlast u zemlji u kojoj njegova stranka poluge vlasti nije nikad pustila. Stranka mu je popularna. Predsjednica mu je popularna.
Samo je on, začudo, neviđeno nepopularan.
U petak u Jutarnjem listu istaknuti povjesničar Ivo Banac ponudio je svoju interpretaciju razloga zašto je Karamarko tako na zlu glasu. Po njemu, riječ je o sustavnoj difamaciji u kojoj sudjeluju novine, kulturnjaci i lijevi umjetnici, baražnoj vatri ljudi koji ga ocrnjuju i kude zato što kudi socijalizam i Jugoslaviju.
Za Banca, ono što Karamarko radi je kulturološka inačica “hapšenja Boljkovca”, a to mu – ako ga točno razumijem – ne mogu oprostiti oni koji očekuju da ispoštuje tuđmanistički pakt iz 90-ih: nemojte vi propitivati “tisućljetni san”, nećemo ni mi partizane.
Odmah ću reći – postoje dvije točke u kojima se s Bancem slažem. Prva se tiče nove, naglo i neobjašnjivo popularne navade lijevo-liberalnih analitičara da antifašizam brane Tuđmanom.
Mjera u kojoj je Tuđman bio zaštitnik partizanske tradicije – naime – može se jasno mjeriti količinom trotila i smrvljene šute komunističkih spomenika, a rekao bih da su u “zaštiti” tog nasljeđa Tuđmana više fascinirale bijele uniforme i Titov operetni kič, nego ono što u poratnoj tradiciji vrijedi – a tu su dekolonizacija, sekularizacija i modernizacija.
Druga stvar oko koje se s Bancem slažem je Ukrajina. Upravo sam ovih dana imao privatnu prepisku s jednim od citiranih “antijunaka” Bančeve kolumne u kojem branim približno istu tezu kao Banac: da se europska ljevica u Ukrajini beskrajno blamira što optužuje naciju izloženu agresiji za fašizam, a s druge strane ima režim koji je okupirao teritorij triju susjeda, koji hapsi pedere, cenzurira psovke u filmovima, ubija disidente i pretvara pravoslavnu crkvu u svoju ideološku filijalu.
Današnja Rusija – ukratko – esencija je svega što bi moderni ljevičar trebao prezirati.
Banac u svom tekstu tvrdi da Karamarka liberalna javnost napada samo zato što se dirnuo svetih krava socijalističke prošlosti. Tvrdi da su mediji od Karamarka stvorili povampirenu opasnost, političara koji će otvarati logore.
Tvrdi – konačno – da je opasnost od obnove fašizma fantazija koja nema uporište u europskom kontekstu, nego je – e, tu Banac stvarno nije originalan – rezultat zazora spram Hrvatske kao takve.
“Oni ne mogu voditi Hrvatsku jer je ne vole” – rekao bi Karamarko. Ili – mi nećemo ispoštovati svoj dio pakta iz 90-ih (šutnje o vašim partijskim knjižicama), ali vi svoj morate: morate vjerovati u fantaziju o suverenosti kao finalnoj svrsi povijesti.
Kao građanin zemlje u teškoj krizi, s vladom koja je digla ruke od svega, volio bih – za početak – imati vođu opozicije koji nekiput za promjenu ipak dođe u Sabor. Volio bih imati lidera čije se političke djelovanje ne svodi na lansiranje eksplozivnih parapovijesnih floskula i bezgranično bavljenje unutarstranačkim intrigama
Sve su te tri tvrdnje – mislim – temeljno pogrešne.
Za početak, problem s Karamarkom nije samo u onom što radi, nego onom što – ne radi.
Kao građanin zemlje u teškoj krizi, s vladom koja je digla ruke od svega, volio bih – za početak – imati vođu opozicije koji nekiput za promjenu ipak dođe u Sabor.
Volio bih imati lidera čije se političke djelovanje ne svodi na lansiranje eksplozivnih parapovijesnih floskula i bezgranično bavljenje unutarstranačkim intrigama.
Volio bih imati opoziciju koja će izustiti neki konkretan stav o nekim (eto) “nebitnim” stvarima kao što su porezi, zakoni, javna poduzeća, reforma uprave.
Volio bih imati šefa opozicije za kojeg znamo što hoće, osim što znamo što neće: neće ukidanja županija, neće porez na nekretnine, neće da se itko dirne u njegove živopisne sponzore poput Mamića.
Drugi i veći problem je što Banac ne razumije stvarne rizike onog što se danas događa u Europi. Doista, Karamarko neće kad dođe na vlast otvarati logore (trebamo li aplaudirati?). U zapadnoj Europi doista nema “fašista” onakvih kakve kroz povijesne prispodobe crta Banac – nema smeđih košulja, uniformiranih firera i režima koji vojno napadaju susjede.
Banac je – međutim – stvarno slijep ako ne vidi da se EU danas slama jer ne može istodobno imati dvije stvari na koje je navikla i koje i nadalje želi: a to su naslijeđenu državu blagostanja, te sudjelovanje u ekonomskoj globalizaciji.
Ne vidi da se – slično kao u 20-ima – nacionalizam pojavio kao odgovor na “slabu državu”, nekotrolirani kapitalizam i liberalizam. Ne vidi da je taj novi nacionalizam kao odgovor to neugodniji što, osim u ponekim mediteranskim zemljama, nema povijesnog konkurenta – socijaliste.
Banac – ukratko – ne vidi ključni kontekst u kojem se Karamarkov dolazak događa. To je kontekst Europe koja više ne živi dobro kako je navikla, koja rješenje svog problema vidi u obnovi nacije, obnovi države, obnovi kolektivizma, obnovi protekcionizma, ukratko – u onoj demokraciji koja, kako je rekao Orban, ne mora više biti “liberalna” nego “nacionalna”. To je kontekst u kojem će na vlast doći Karamarko.
Banac je – međutim – stvarno slijep ako ne vidi da se EU danas slama jer ne može istodobno imati dvije stvari na koje je navikla i koje i nadalje želi: a to su naslijeđenu državu blagostanja, te sudjelovanje u ekonomskoj globalizaciji
I to je kontekst u kojem su neki od nas razumljivo zabrinuti.
Jer, dva sata sjevernije, preko Drave, jako dobro vidimo kako to ide kad se politička i ekonomska elita “naoruža” floskulama o suverenosti i naciji, smjesom grožnje spram bankara, komunista i Drugih. Istina, tamo uništavaju romska sela – u nas “samo” ćirilične ploče.
Oni imaju Jobbik, mi “samo” Savsku 66.
Ali – u oba slučaja postoji nešto temeljno isto – a to je da se proizvodnjom fantomskih neprijatelja skriva ne-govorenje o bitnom.
I to je razlog zašto se Karamarka treba bojati. Ne zbog onog što govori. Nego zbog onog o čemu nije rekao ni riječi.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Kolinda ne zna za Građanina
U trenutku dok pišem ovaj tekst, prošlo je okruglih deset dana od pobjede Kolinde Granar-Kitarović u drugom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora. Tamburaški orkestar otišao je kući, šampanjac se smlačio, konfeti su pometeni, neki su poraženi čestitali, a neki i nisu, a pobjednici su čestitke primili i dobili svoju porciju kurtoaznih i manje kurtoaznih pohvala. Premda još nismo dočekali ni inauguraciju, došlo je vrijeme da se izabrana predsjednica počne baviti stvarno politikom.
A kako je stigao i taj trenutak, stigli su nažalost i – gafovi. Već prije svoje svečane inauguracije, novopečena je predsjednica Republike Hrvatske napravila nekoliko manjih nepromišljenih gafova, te barem jedan doista krupni.
A taj krupni napravila je koncem prošlog tjedna kad je u intervjuu za bosanski BHT1 pokušala objasniti zašto je tijekom kampanje mahom koristila pozdrav “Hrvatice i Hrvati”.
“Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijedi i tko je Srbin po nacionalnosti”, rekla je KGK bosanskoj novinarki, “on je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina”. Istom prilikom, Kolinda Grabar-Kitarović rekla je kako ona – kao žena iz ruralne grobinščine – ima ozbiljnih problema s terminom “građanke i građani”.
Premda još nismo dočekali ni inauguraciju, došlo je vrijeme da se izabrana predsjednica počne baviti stvarno politikom. A kako je stigao i taj trenutak, stigli su nažalost i – gafovi. Već prije svoje svečane inauguracije, novopečena je predsjednica Republike Hrvatske napravila nekoliko manjih nepromišljenih gafova, te barem jedan doista krupni
“Ako kažete građanke i građani i dođete negdje na selo”, rekla je, “tamo kažu: a zašto nas isključujete? Mi nismo građanke i građani, mi živimo na selu.”
Onog časa kad je novoizabrana hrvatska predsjednica izgovorila ovaj misaoni prinos teorijama etniciteta, na njen su račun stigle kritike, dijelom s očekivanih, a dijelom bome i s neočekivanih adresa. Novu hrvatsku predsjednicu napali su – dakako – srpski tabloidi, no oni bi je napali i da kaže da je snijeg bijel. Uvijeno su je kritizirale srpske vlasti, sretne što je sad došao njihov trenutak, nakon što su KGK i Milanović mjesecima bildali kampanju na Šešelju. Novoj predsjednici, međutim, stigao je i jedan glas kritike koji joj nije moglo biti ugodno čuti.
Dan nakon Predsjedničina intervjua, naime, pismom se javio Petar Vuković, profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta i vojvođanski Hrvat sa zagrebačkom adresom. Legitimirajući se kao subotički Hrvat kojem u Subotici živi cijela obitelj, Vuković je poput racionalnog čovjeka novu predsjednicu upitao vrijedi li ista logika i – obratno.
Ako su – kako KGK veli – Srbi pravoslavci “Hrvati u smislu hrvatskog državljanina”, jesu li onda po istoj logici i vojvođanski Hrvati – Srbi? Uključuje li i njih srpski političar koji s pozornice pozdravi “Srbi i Srpkinje”?
Jesu li tom logikom i bokeljski katolici – Crnogorci? I – na koncu – jesu li samim tim i Hrvati BiH samo i jedino Bosanci i Hercegovci “u smislu državljanstva”? Ukratko – je li nova hrvatska predsjednica sprema privatiti da taj nož ima dvije oštrice, te da se logika koju koristi kad joj odgovara, dosljedno mora primjenjivati i onda kad joj ona – ne paše?
Jesu li i bokeljski katolici – Crnogorci? I – na koncu – jesu li samim tim i Hrvati BiH samo i jedino Bosanci i Hercegovci “u smislu državljanstva”? Ukratko – je li nova hrvatska predsjednica sprema privatiti da taj nož ima dvije oštrice, te da se logika koju koristi kad joj odgovara, dosljedno mora primjenjivati i onda kad joj ona – ne paše?
Taj prigovor bio bi ozbiljan i da je upućen političaru/političarki bilo koje opcije. No, on je posebno ozbiljan kad ga se upućuje političarki iz HDZ-a, stranke koja od svog osnutka tvrdoglavo poistovjećuje državu i etnicitet, umjesto državu i građanstvo.
Upravo je HDZ taj koji je ranih devedesetih (suprotno od Slovenije i Crne Gore) inzistirao na ustavnoj definiciji Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda. Upravo HDZ vodi ustrajne ratove protiv onih katolika iz Vojvodine koji iz nekih svojih razloga – možda oportunističkih, možda kukavičkih, možda ideoloških – ne žele biti Hrvati nego se nazivaju kao Bunjevci i Šokci.
Upravo je HDZ u 90-ima podijelio u BiH pola milijuna pasoša prema jednom jedinom ključnom kriteriju koji se svodio na rimokatoličku krštenicu. Upravo HDZ inzistira na tome da ti “politički Bosanci-Hercegovci”, ali i “politički Australci, Amerikanci, Nijemci” imaju u Hrvatskoj pravo glasa. I – ne zaboravimo – upravo je Kolinda Granar-Kitarović zahvaljujući tim glasovima iz Mostara, Sarajeva, Pertha, Toronta ili Stuttgarta dobila i izbore prije deset dana.
Naime, trideset tisuća glasova prednosti koliko je na izborima KGK imala nad Ivom Josipovićem nastalo je upravo na glasovima Nijemaca, Australaca, Crnogoraca, Bosanaca i Hercegovaca koji se u političkoj filozofiji HDZ-a pretvore u Hrvate kad im to odgovara, a naglo to prestanu biti – opet kad im odgovara.
Što se mene tiče, pravoslavni građani Hrvatske smiju se ako hoće smatrati i Srbima, a i Hrvatima. Katolici Vojvodine ili Boke imaju puno pravo htjeti biti Hrvati, ili ne biti Hrvati, nego Šokci, Bunjevci, Bokelji…
U predsjedničinom intervjuu BHT1 nije najgore “asimiliranje” nacionalnih manjina ili manjine, najgore je njeno nerazumijevanje politološkog pojma “građanin“ (citoyen) – a što znači i nerazumijevanje 220 godina zapadne političke povijesti od Francuske revolucije naovamo. Kolinda Grabar-Kitarović ne razumije, ili se pravi da ne razumije, da okosnica civiliziranog društva nije etničko pleme koje maše stjegovima, nego ideja Građanina s najvećim od velikih G
No, u svakom od tih slučajeva oni ne samo smiju nego i moraju biti ono što je u cijeloj toj priči najvažnije – građani. I zato meni u predsjedničinom intervjuu BHT1 nije najgore “asimiliranje” nacionalnih manjina ili manjine, najgore je njeno nerazumijevanje politološkog pojma “građanin“ (citoyen) – a što znači i nerazumijevanje 220 godina zapadne političke povijesti od Francuske revolucije naovamo.
Kolinda Grabar-Kitarović ne razumije, ili se pravi da ne razumije, da okosnica civiliziranog društva nije etničko pleme koje maše stjegovima, nego ideja Građanina s najvećim od velikih G, Građanina koji plaća porez, služi vojsku, odlučuje preko posrednika o zakonima, solidarno dijeli ekonomski višak i iz tog viška sebi i drugima regulira obrazovanje, zdravlje i starost. Takva ideja Građanina nažalost je postjugoslavenskim društvima potpuno tuđa, i ima pravo Boris Buden kad veli da više građanstva ima u jednom vesternu nego u dobrom dijelu južnoslavenske kulturne tradicije, uključujući našu.
Upravo zato što u središtu naših društava nije građanin, nego Hrvat ili Srbin, mi imamo perverznu situaciju da hrvatski Srbi u nogometu navijaju za Srbiju umjesto za Hrvatsku, kao što i mostarski ili stolački Hrvati navijaju za Hrvatsku umjesto za BiH.
Upravo zato je moguće da mjera patriotiozma u Hrvatskoj bude Marko Perković Thompson, čovjek koji na koncertima emitira inserte o “crvenim, žutim i zelenim vragovima”, pri čemu je jedna od razlika između raznobojnih vragova i njega ta što – vragovi uredno plaćaju porez! Upravo zato je moguće da upravo oni dijelovi Hrvatske najviše skloni “državotvornom” glasovanju (a tu mislim na Dalmaciju) prednjače po aktivnom rastakanju države, neredu i bezakonju.
Usporedite, uostalom, korelaciju glasova na izborima s količinom bespravnih gradnji, neredom u zemljišnicima, poreznom evazijom, (ne)reciklažom otpada i pravnom (ne)sigurnošću. Vrlo lako ćete ustanoviti da je upravo u onim krajevima Hrvatske koji važe za najmanje “državotvorne” ideja Države i ideja Građanina najjača.
I zato bih molio izabranu predsjednicu da ne dira Građane i Građanke. Jer, Građanin možete biti i u najmanjem zagorskom selu, kao što Podanik i Suplemenik možete biti i u velegradu. A zato što imamo previše Podanika i previše Suplemenika, ali jako premalo Građana i Građanki, zato i jesmo gdje jesmo.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Hrvati i turbofolk
Negdje u sumrak, našao sam se na Bačvicama, gdje se u plićaku ludirala grupica cura koje su mi izgledale kao starije srednjoškolke. Tinejdžerice su se uočljivo dobro zabavljale, a onda su u jednom trenutku – s napitnički podignutim rukama u vis – počele pjevati refren. Refren je – naravno – bio na perfektnom, ekavskom srpskom: “Duni duni vetre/najjače što znaš”.
Istu večer kad sam na Bačama čuo moje mlađahne sugrađanke kako pjevaju o suzama što “pokvase/moje obraze”, otvorio sam na You Tubeu videoklip te pjesme grupe Ministarke. Na klipu sam vidio cure postavljene na stejdžu kao da su gitarski bend, s frizurama koje kao da su ispale iz zlatne ere darkera, špicastim grudnjacima, zakovicama i lancima, koje podsjećaju na militarizirani “girl power” Madonne ili Lady Gage.
O popularnosti turbofolka u Hrvatskoj pisalo se puno. O turbofolku i o njegovu “infektivnom” utjecaju – rekao bi čovjek – sve se zna. No, kako vrijeme teče, imao sam sve više dojam da je mnogo onog što je o tom napisano – uključujući i ono što sam ja pisao – zapravo krivo, i da mnogo toga što se o tom “zna” zapravo nije točno
Ni taj klip, ni bezobrazna razdraganost cura koje sam te večeri gledao nisu odavali onu sliku koju ljudi obično imaju o turbofolku. Umjesto zadriglih mačo tipova polukriminalne reputacije koji na pozornici gledaju golo žensko meso, vidio si neki čudni treš-feminizam za drske i buntovne adolescentice.
Činjenicu da je muzika koju – kao stilski zastarjeli relikt 90-ih – i dalje zovemo turbofolk popularna među klincima, naravno, znao sam i prije toga. U Splitu, kao i dobrim dijelom u Zagrebu, klupska je scena prilično “narodnjakizirana”, a narodnjaci mnogo više nego u Zagrebu dominiraju i oglasnim prostorom.
U bilo koje doba godine, grad je preplavljen jumbo plakatima srpskih muzičara. Neke od zvijezda (ili “zvijezda”) koje dominiraju splitskim oglasnim prostorima u Srbiji su do te mjere opskurne da me beogradska prijateljica – gledajući te kilometre splitskih plakata – uvjeravala da ti ljudi zapravo ne postoje i da mora riječ biti o lokalnim curama koje prodaju lažni srpski identitet.
Pokušavao sam zamisliti taj scenarij o Luci ili Ani iz Omiša ili Drniša koja se za večernji nastup presvlači u šljašteći korzet i pod umjetničkim imenom Slađana ili Goga nastupa u prigradskim diskotekama, pa mi se nekako činilo da je ta travestija najbolja metafora naših ćiriličnih, prekounskih i prekodrinskih kavgi.
O popularnosti turbofolka u Hrvatskoj pisalo se puno. O turbofolku i o njegovu “infektivnom” utjecaju – rekao bi čovjek – sve se zna. No, kako vrijeme teče, imao sam sve više dojam da je mnogo onog što je o tom napisano – uključujući i ono što sam ja pisao – zapravo krivo, i da mnogo toga što se o tom “zna” zapravo nije točno.
O turbofolku se govorilo i stalno govori kao o izrazito seksističkoj i mačističkoj sceni u kojoj balkanski alfa-mužjaci kibiciraju obnažene butine i sise. Ta tvrdnja sukobljavala se sa spoznajom koju sam imao kao roditelj splitskog tinejdžera. Naime – turbofolk je po mom iskustvu (bar u Dalmaciji) endemsko ženska teen kultura, muški adolescenti je “torcidaški” preziru kao žensku frivolnost (ako ne i nacionalnu izdaju), ali su cure zakačene na “istok” i to doživljavaju kao bitan, buntovnički segment svog identiteta
Još od prve rodonačelničke knjige o turbofolku koju je napisala moja beogradska kolegica, filmska kritičarka Ivana Kronja, o turbofolku se govori kao o “soundtracku nacionalizma 90-ih”. Moram priznati da u tu teoriju nikad nisam povjerovao. U vremenima kad su brojni rokeri od Bore Čorbe i Houre do Beogradskog sindikata bili akteri nacionalizma činilo bi se licemjerno za nacionalizme kriviti pevaljke, a k tomu bi se činilo ideološki suštinski pogrešno jednu materijalističku, hedonističku i konzumersku glazbu povezivati s ideologijom kojoj je polazište bilo da će Srbi, ako treba, za svoj narod jesti i travu.
O turbofolku se govorilo i još govori kao o glazbi “zemljaka” i “seljačina”, što se empirijski izravno sukobljavalo s onim što sam ja vidio kao stanje na terenu – dakle, da su emisijski centri “cajki” upravo veliki gradovi – isprva Zagreb, potom Osijek i Split.
O turbofolku se govorilo i stalno govori kao o izrazito seksističkoj i mačističkoj sceni u kojoj balkanski alfa-mužjaci kibiciraju obnažene butine i sise. Ta tvrdnja sukobljavala se sa spoznajom koju sam imao kao roditelj splitskog tinejdžera. Naime – turbofolk je po mom iskustvu (bar u Dalmaciji) endemsko ženska teen kultura, muški adolescenti je “torcidaški” preziru kao žensku frivolnost (ako ne i nacionalnu izdaju), ali su cure zakačene na “istok” i to doživljavaju kao bitan, buntovnički segment svog identiteta.
Upravo zato što mi se već dugo čini da oko turbofolka u Hrvatskoj postoji cijelo brdo nepreciznosti, zabluda i poluistina – a dijelom i zato što sam u tom gomilanju sudjelovao – jako me razveselilo kad sam pročitao da je izišla prva sociološka knjiga o fenomenu turbofolka u Hrvatskoj. Ona se pojavila ovih dana, naslov joj je “Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj”, a autor joj je Riječanin Aleksej Gotthardi Pavlovsky, etnolog koji već desetljećima radi kao urednik u programu narodne kulture i običaja na HRT-u.
Knjiga Pavlovskog izišla je kao svojevrsni nusproizvod dokumentarne TV serije koju je autor radio za HTV, i u kojoj je diljem Hrvatske, BiH i dijaspore intervjuirao izvođače, konzumente, vlasnike klubova, glazbene kritičare i diskografe.
Ilustrira način na koji se folk mijenjao pod utjecajem popa, ali i pop pod utjecajem folka, da bi postupno u tu priču počele ulaziti najutjecajnije figure pop-muzike poput Bregovića i Huljića. Pristojan dio knjige Pavlovsky posvećuje i Severininoj “Štikli”. Pavlovsky izlaže moralnu paniku koju je “štikla” pobudila u zemlji nesigurnoj oko svog identiteta i pokazuje da ta moralna panika nije nova
Pavlovsky u knjizi školski kronološki obrađuje kronologiju onog što danas zovemo kultura “cajki”. Pronalazi genezu muzičkog žanra u prvim srednjostrujaškim uspjesima Lepe Lukić 1964., prikazuje početke i prijelomnu ulogu Lepe Brene, ali i ulogu koju je zagrebački Jugoton imao u mužnji već tada lukrativnog žanra.
Ilustrira način na koji se folk mijenjao pod utjecajem popa, ali i pop pod utjecajem folka, da bi postupno u tu priču počele ulaziti najutjecajnije figure pop-muzike poput Bregovića i Huljića. Pristojan dio knjige Pavlovsky posvećuje i Severininoj “Štikli”. Pavlovsky izlaže moralnu paniku koju je “štikla” pobudila u zemlji nesigurnoj oko svog identiteta i pokazuje da ta moralna panika nije nova.
Pavlovsky iscrpno u knjizi prikazuje i hibridne podžanrove i mikroscene. Do ove knjige – recimo – nisam znao za zasebni podžanr “katoličkih narodnjaka”. Pavlovsky svemu tome daje i komparativni kontekst, pa pokazuje da su hibridizacije koje narodnjak doživljava u eri od Bregovića do Ministarki zapravo slične procesima u drugim svjetskim etno-pop scenama.
U knjizi, Pavlovsky opovrgava i nekoliko raširenih mitova o turbofolku. Budući da je njegova metodologija ona kvalitativne sociologije (intervjui), nije podastro statističke podatke, no intervjui iz knjige opovrgavaju mitove o tome da TF slušaju uvijek neki “oni” (doseljenici, kriminalci, muški, neobrazovani…).
Pavlovsky se također pridružuje onim etnolozima koji niječu da je za popularnost narodnjaka bilo presudno to što su u poraću bili zabranjeno voće. Pokazuje da je njihova masovna slušanost već bila odavno etablirana u 70-ima i 80-ima.
Na tom mjestu, međutim, ne ulazi dublje u ono što ja vidim kao zanimljivu ironiju. Naime, dok za trijumf “cajki” paranoična desnica krivi Jugoslaviju, realitet je drukčiji. Bum narodnjaka dogodio se nakon propasti socijalizma jer ga je potpirila gola tržišna ekonomija.
Je li turbofolk u konzervativnoj i katoličkoj kulturi muzika ženskog porobljavanja? Ili oslobođenja? Ne znam. No, i sugovornici Pavlovskog slažu se da turbofolk na scenu stupi kad popuste uzde i ideološka kontrola. Ili – kako u knjizi riječkog etnologa navodi jedan muzičar gažer na svadbama: “Narodnjaci”, veli on, “oni su uvijek na redu poslije torte”
Dok je u socijalizmu funkcionirala “dogovorna ekonomija” i elitistički model kulture, narodnjaci su bili u institucionalnoj zavjetrini dominantne rock-kulture koju su bildali subvencionirani klubovi, gitarijade i televizija.
Kao u mnogim drugim aferama u životu, ispada da je i u muzici modernizacija u Hrvatskoj bila nametnuta “top-down” od diktature. Onog časa kad je narod dobio pravo da bira “što voli”, vratio se u predmodernu, bila ta predmoderna Franjo Tuđman, ili iscjelitelj Ante Pavlović, ili pravo da se ne cijepi, ili pravo da sluša cajke.
Čim sam, međutim, ispisao prethodnu rečenicu, posao sam svjestan da i sam upadam u etablirani klišej po kojem turbofolk mora biti zaostao i regresivan. Problem je to što se nitko doista nije pozabavio time da provjeri je li to tako, pa dijelom ni sam Pavlovsky.
On se iscrpno bavi kulturalnom analizom omraze koja u Hrvatskoj postoji oko narodnjaka, no ne bavi se i kulturalnom analizom scene, njezine ikonografije, poruka, vizuala, ideologije. Autor za to ima opravdanje, jer to nije ni bio cilj knjige. Ali, čini mi se da je zapravo propustio priliku.
U zemlji u kojoj je dominantna mediteranska estrada puna starih majki, sebedajnih maslina, Dalmatinki u bijelom te skrušenih i krotkih Penelopa, turbofolk scena nerijetko mi se čini kao invazija Amazonki koje odjevene kao dominatrix iz sado-mazo fantazija štiklom gaze krotke Balkance.
Je li turbofolk u konzervativnoj i katoličkoj kulturi muzika ženskog porobljavanja? Ili oslobođenja? Ne znam. No, i sugovornici Pavlovskog slažu se da turbofolk na scenu stupi kad popuste uzde i ideološka kontrola. Ili – kako u knjizi riječkog etnologa navodi jedan muzičar gažer na svadbama: “Narodnjaci”, veli on, “oni su uvijek na redu poslije torte.”
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Kada imaš mobitel vladara
Spletom slučaja, novinarskim sam se poslom našao u Zagrebu upravo prošlog tjedna kad je USKOK priveo zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića i petnaestak ljudi iz kruga njegove gradske vlasti. Zatekao sam se tako u Zagrebu, gradu koji po bogatstvu i komunalnom standardu apsurdno strši u hrvatskom kontekstu, upravo u vrijeme kad je pao politički orijaš koji je punih petnaest godina patrijarhalni gazda tog istoga grada, te personifikacija te zagrebačke ”belle epoque“.
Bilo je to zanimljivo iskustvo. Građani Zagreba – koji su desetljećima plebiscitarno glasali za ”Mikija“ – najednom su gledali kako njihov politički kumir pada u blato.
Oko Bandićeva hapšenja odmah su počele nicati teorije zavjere i spletke, povorke treš-selebritija stale su se javljati s porukama podrške, takozvani mali ljudi od taksista do konobara uvijeno su branili svog političkog idola s onom istom argumentacijom koju smo čuli toliko puta: da političari ”to svi ionako rade“, ali da je Milan barem brinuo za ”malog čovjeka“.
Tako se u ponedjeljak skupina od pedesetak takvih ”malih ljudi“ skupila pred Remetincem ne bi li s krunicama, šterikama i zastavama dali podršku Ocu Zagreba. Ni za Sanadera, ni za Čehoka ili Merzel ljudi nisu pred zatvorom stajali s krunicama.
Taj osebujni način vladavine reflektira se i u Bandićevoj optužnici koja je – koliko čitamo – u nekim svojim dijelovima gotovo šaljiva. Bandić je (slično Baldasaru) zapošljavao političke prijatelje i rivale kojima je ”teško padala nezaposlenost“, Bandić je TV voditeljice službenim autom slao na kemoterapije u Austriju, slao automobil po starice u Hercegovinu, na kolinja i fešte
Za Bandića jesu. Kad čovjek vidi tu solidarnost tzv. malih ljudi spram gospodara najmoćnijega grada u zemlji, shvati da je Bandić jedini političar današnje Hrvatske koji je na optužbe za lupeštinu imun kao da oko sebe ima oklop od teflona i kevlara. Za Bandića kao da vrijedi ona krilatica koju sam prvi put čuo s Titom u glavnoj ulozi: Milan je krao, al’ je i nama dao.
Je li Milan ”krao“, naravno, odlučit će sud. No, postoji nešto što je nesporno. U svojoj dugoj vladavini Zagrebom Milan Bandić razvio je osebujan sustav vladavine koji se temeljio na mitu o efikasnosti, a ta efikasnost počivala je na nepoštovanju procedure i poprečnom rješavanju problema.
Drugi gradovi i države imaju skupštine, natječaje, propise, komisije…: Zagreb je imao Milana i njegov telefonski broj. Milan Bandić personificirao je vlastitu vlast i postavio sistem u kojem je ljudske probleme rješavao on osobno.
Taj osebujni način vladavine reflektira se i u Bandićevoj optužnici koja je – koliko čitamo – u nekim svojim dijelovima gotovo šaljiva. Bandić je (slično Baldasaru) zapošljavao političke prijatelje i rivale kojima je ”teško padala nezaposlenost“, Bandić je TV voditeljice službenim autom slao na kemoterapije u Austriju, slao automobil po starice u Hercegovinu, na kolinja i fešte.
Bandić nije tako ”rješavao probleme“ samo Mili Horvat ili zagrebačkoj sirotinji s jugoistočne periferije. On je tako rješavao probleme i društvenoj eliti, uključujući i moje kolege kulturnjake, od kojih sam nerijetko slušao impresionirane pohvale kako se ”kod Bandića sve učas riješi“, a ne kao u ministarstvima i zakladama gdje se morate drviti po nekim natječajima i slati papire povjerenstvima.
Umjesto vladavine institucija, umjesto protokola, procedure, povjerenstava, reda i zakonitosti, vlast Milana Bandića imala je ime, prezime i telefonsko broj. Milan Bandić im je nudio vlast koja je bila preslika patrijarhalne seoske obitelji: zna se tko je ”ćaća“, komu se moraš obratiti kad imaš problem i tko ga rješava
Bandić je svojim poprečnim putem, uz kavu, personalizirano, rješavao ”šta čojku treba“ i sirotinji i kulturnjacima, i braniteljima i TV voditeljicama, i propalim političarima i Tomislavu Horvatinčiću. Čini se da ga je ”uslužnost“ spram nekih od tamnih figura na granici biznisa i kriminala sada i dovela do Remetinca.
I tu – nažalost – počinje neslavni dio priče, koji se ne tiče samo Zagreba. Naime, Milana Bandića Zagrepčani nisu voljeli UNATOČ tomu što je bio takav, nego upravo ZATO što je bio takav. Oblik vladavine koji je Bandića odveo u istražni pritvor bio je upravo oblik vladavine zbog kojega su građani glavnoga grada davali višekratno glas ”Mikiju“.
Umjesto vladavine institucija, umjesto protokola, procedure, povjerenstava, reda i zakonitosti, vlast Milana Bandića imala je ime, prezime i telefonski broj. Milan Bandić im je nudio vlast koja je bila preslika patrijarhalne seoske obitelji: zna se tko je ”ćaća“, komu se moraš obratiti kad imaš problem i tko ga rješava.
U tom smislu, Milan Bandić je bio i ostao perfektno oličenje onog fenomena kojeg je nedavno – u zapaženom i uvelike komentiranom znanstvenom radu – analizirao mladi zagrebački ekonomist Vuk Vuković. Analizirajući podatke u javnoj nabavi 300 hrvatskih gradova i općina, Vuković je pokazao da postoji mjerljiva granica klijentelizma, pa čak i korupcije, koja vam u Hrvatskoj jamči da ćete opetovano dobivati izbore.
Ako se uopće ne ponašate koruptivno i/ili klijentelistički, građani vas neće opet izabrati. Ako u klijentelizmu ili korupciji pretjerate, pojest ćete vlastiti supstrat i izgubiti, kao što se dogodilo Gabriću Jambi (ali nakon 16 godina!). Ako ste u pogodovanju i klijentelizmu izdašni do održive mjere, imate goleme šanse za reizbor.
I – nemojmo si lagati – Splićani nisu svrgnuli Keruma jer su uvidjeli da je taj mehanizam vladanja opasan i potencijalno koruptivan. Oni su ga smijenili samo zato što je – za razliku od Bandića – bio lijen. I zato što, za razliku od Bandića i Vlahušića, u bankrotiranom Splitu nije imao novca da bi korumpirao vlastite građane
Ta održiva mjera u Bandićevu je slučaju bila uvjetovana činjenicom da sjedi na apsurdno ogromnom budžetu Zagreba, grada koji poput bezazlene Marije Antoanete živi nestvarni život Picassa i Guercina usred recesijske, postindustrijske pustoši kontinentalne Hrvatske.
Ali – nemojmo si lagati – slučaj Milana Bandića u hrvatskom je kontekstu osobit samo po jednom: po veličini budžeta kojim je raspolagao.
Po svemu drugom, Milan Bandić je točno tip političkog patrijarha kakvi su uspijevali i još uspijevaju i u drugim gradovima. U Dubrovniku, Andro Vlahušić je već godinama neprikosnoveni vladar zahvaljujući politici po kojoj isiše, izmuze i proda a ma baš svaki gradski resurs, a onda prikupljenim novcem potkupljuje glasače aviokartama, vinjetama i darovima. Ivan Jakovčić u Istri je stvorio sličnu personaliziranu guberniju u kojoj je Nino bio taj koji sve rješava.
I građani su Splita, onda kad su birali Željka Keruma, glasali za svojega Bandića, dakle za vlast koja će imati ime, prezime, jedan mobitel i jednu tajnicu.
I – nemojmo si lagati – Splićani nisu svrgnuli Keruma jer su uvidjeli da je taj mehanizam vladanja opasan i potencijalno koruptivan. Oni su ga smijenili samo zato što je – za razliku od Bandića – bio lijen. I zato što, za razliku od Bandića i Vlahušića, u bankrotiranom Splitu nije imao novca da bi korumpirao vlastite građane.
Toliko je uspjeh političara poput Milana Bandića (ali ne samo Bandića) duboko obeshrabrujući za one koji bi željeli da u ovoj zemlji jednom možda zavlada zakon i red. On pokazuje da ako netko u hrvatskoj politici tupi po ”sitnicama“ kao što su procedura, javnost, otvorenost, natječaji i zakoni, ljudima može samo omrznuti.
Tko u hrvatskoj tupi s tim ”dosadnim“, ”nordijskim“ vrijednostima, steći će stigmu hladnog, neljudskog birokrata na kojeg se mali čovjek ne može osloniti kad mu treba. Takav će – na koncu – izgubiti izbore.
I upravo zato, imamo politiku i imamo državu kakvu imamo. Mi smo je stvorili takvom, nitko drugi.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Vrijeđanje branitelja
Pokušaj suicida 50-godišnjeg zagrebačkog ratnog veterana koji se u ponedjeljak navečer polio benzinom i zapalio ispred zgrade Ministarstva branitelja na Savskoj cesti nova je eskalacija, no bojimo se ne i klimaks potpuno apsurdnog i do krajnje mjere iracionalnog prosvjeda koji se već danima odvija u šatorima ispred zgrade u Savskoj.
Prosvjed koji je otpočeo anonimno i neprimjetno dobio je prvi zamašnjak prošlog tjedna, kad je jedna od sudionica tijekom demonstracija preminula.
Tada se prosvjed pretvorio u politički problem čudnovatih razmjera. Umrloj veteranki organiziraju se minute šutnje, šator pred ministarstvom Predraga Matića pohode župani i saborski zastupnici, predsjednik Sabora, predsjednik i njegova protukandidatkinja.
Veteranima u prosvjedu građani donose janjetinu i naranče, a drugi – također ne malobrojni – građani vrijeđaju ih po forumima i prozivaju za sebičnost.
Pokušaj suicida 50-godišnjeg zagrebačkog ratnog veterana koji se u ponedjeljak navečer polio benzinom i zapalio ispred zgrade Ministarstva branitelja na Savskoj cesti nova je eskalacija, no bojimo se ne i klimaks potpuno apsurdnog i do krajnje mjere iracionalnog prosvjeda koji se već danima odvija u šatorima ispred zgrade u Savskoj
Tijekom prošlog i ovog tjedna iracionalnost je eskalirala, sve dok nije dosegnula vrhunac spomenutim samozapaljenjem.
I dok je po emocijama, ritualima i političkoj formi vruć i pun sadržaja, po svom političkom i socijalnom sadržaju protest pred Matićevim ministarstvom, nažalost, je besmisleno, misteriozno prazan. Ljudi iz šatora u Savskoj traže da se ne smanjuju njihova prava za koja vlast kaže da ih neće smanjivati.
Traže da se ta prava zabetoniraju ustavnim zakonom, kao da se boje promjene vlasti, premda ih vjerojatna buduća vlast tronuto podržava.
Traže da iz Ministarstva branitelja ode ministrov zamjenik Bojan Glavašević zato što je na nekoj tribini rekao nešto što je hladna, mjerljiva istina koju se ne može oboriti. Traže da ode ministar koji je sam branitelj i logoraš, i to zato što tog i takvog pomoćnika nije smijenio.
U ovom trenutku, ljudi koji sjede u šatorima pred Ministarstvom izlažu se studeni, kiši, padaju u trans i emocije im šikljaju, a kad se cijela priča oko njihovih zahtjeva svede na racionalne konture, ispada da su ti prosvjedi sadržajno potpuno prazni.
Oni su sami sebi svrha, ispad nekog tko je željan pažnje, svojevrsni politički poziv samoubojice upomoć, poziv samoubojice koji je u međuvremenu rezultirao – nažalost – i stvarnim pokušajem suicida. Stoga mi se čak i ne čini točnom konstatacija SDP-ovih političara koji sugeriraju da veterane iz šatora instrumentira HDZ.
Ovo “kampiranje u Savskoj” odveć je iracionalno čak i za to. Šatorovanje u Savskoj eksplozija je nekrontroliranog ogorčenja na cijeli svijet, na sve koji su zdravi i imaju noge, na sve koji sa svojim životima idu dalje i pokušavaju ne živjeti u prošlosti.
I dok je po emocijama, ritualima i političkoj formi vruć i pun sadržaja, po svom političkom i socijalnom sadržaju protest pred Matićevim ministarstvom, nažalost, je besmisleno, misteriozno prazan. Ljudi iz šatora u Savskoj traže da se ne smanjuju njihova prava za koja vlast kaže da ih neće smanjivati
To je ispad skupine ljudi kojima je bivša vlast dala pristojne pare zato da bi sjedili i šutjeli. Dvadeset godina nakon rata, ta bi skupina ljudi htjela ono što nakon dvadeset godina neizbježno više ne može imati: a to je biti u središtu pažnje.
Kampiranje pred Matićevim ministarstvom karikaturalno je i krajnje finale katastrofalne politike integracije ratnih veterana od sredine devedesetih. U ratu, Hrvatska je cijelu jednu generaciju poslala u rat, a dok su oni ratovali, njihova su radna mjesta nestajala pod kataklizmom privatizacije i tranzicije.
Kad su se vratili s fronte, najkomforniji način na koji je Franjo Tuđman mogao riješiti njihove probleme bio je da ih što više i po što rastezljivijim kriterijima pošalje u invalidsku mirovinu. Na taj način Hrvatska je dobila vojsku od 60.000 mladih umirovljenika koji su skinuti s biroa za nezaposlene, koji su imobilizirani kao politička snaga i mogli funkcionirati kao zahvalni, zainteresirani pretorijanci vladajuće stranke. Ta masovna tranzicija “iz uniforme u mirovinu” čini rat 1991.-95. bitno drukčijim od onog partizanskog. Naime, nakon 1945., u društvu koje je njegovalo kult rada, podrazumijevalo se da i veterani rata moraju raditi.
HDZ je 90-ih masovnim umirovljenjima veteranima napravio kratkotrajnu uslugu, ali ih je dugoročno zapravo moralno i psihički uništio. Ogroman dio braniteljske populacije ta je kampanja izglobila iz svijeta rada, a to znači i izglobila iz stvarnog života, stvarnih problema, stvarne integriranosti u društvo.
Hrpa (sad već ne) mladih umirovljenika našla se u situaciji da ne dijeli zbiljske probleme Hrvatske koja radi: korupciju, teškoće u poslovanju, nelikvidnost, krizu, otkaze, promjene zakona. Vojska mladih, materijalno situiranih umirovljenika najednom se našla s viškom slobodnog vremena. Znam mnoge koji su taj višak koristili plodotvorno.
Traže da iz Ministarstva branitelja ode ministrov zamjenik Bojan Glavašević zato što je na nekoj tribini rekao nešto što je hladna, mjerljiva istina koju se ne može oboriti. Traže da ode ministar koji je sam branitelj i logoraš, i to zato što tog i takvog pomoćnika nije smijenio
Angažirali su se u braniteljskim zadrugama, karitativnom i volonterskom radu, Caritasu, izviđačima, sportu. Na drugoj strani, taj je višak vremena proizveo jedno paralelno, maligno civilno društvo koje vrijeme i novac troši tako što ratuje protiv svega što vrijeme neumitno nosi: primjer takvog je, nažalost, vođa vukovarske antićirilične kampanje Tomislav Jozić. Dojam je da upravo takva vrsta razmažene iracionalnosti dominira na prosvjedima u Savskoj.
U trenutku kad je od rata prošlo 20 godina, ljudi čija su primanja većini građana ove zemlje nedosežna, ljudi koji spadaju među rijetke u Hrvatskoj koji pouzdano znaju da će za šest ili osam mjeseci imati prihode očekuju od izvršne vlasti da se ne bavi nezaposlenima, da se ne bavi kasirkama koje u Konzumu padaju s nogu za 3000 kuna, da se ne bavi problemima kapitalizma 21. stoljeća, nego da se bavi njima. Utoliko je posjet branitelja Gredelju ili Imunološkom zavodu zapravo licemjeran. Jer, Gredelj i Imunološki danas ne postoje ponajprije zbog ratnih ciljeva, ideologije i stranke za koju su se ti isti veterani borili.
Dakako, sve to vrijeme u Hrvatskoj postoji i druga braniteljska populacija – ja bih rekao, uvjerljivo većinska.
To su ljudi koji su 90-ih otišli u rat jer im je to bila građanska dužnost, kao što je dužnost platiti porez ili odvajati smeće. Kad je rat završio, povukli su crtu i nastavili raditi, onako kako čovjek treba i mora ako želi imati ispunjen život.
Ti ljudi danas se sjećaju rata kao udaljene prošlosti, kad ga se sjete, smrknu se, raznježe, budu ponosni ili – ne malo njih – sarkastično primijete kako su bili naivni i glupi. Ali, ti ljudi žive živote kao i svi ostali građani Hrvatske, hrvaju se s poslodavcima, ministarstvima, krizom, usjevima, kišom, inspektorima, Bruxellesom, kvotama, tržištem, otkazima.
Ono što se sada događa pred Ministarstvom branitelja uvreda je ponajprije tim ljudima. Uvreda, zato što stvara dojam da su svi veterani takvi.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).