Monumentalno su male šanse da su pseudo-ideološki apologeti kolektivne stranačke pripadnosti ikad čuli za velikog Karla Poppera. Taj filozof, austrijsko-židovsko-engleska “mišancija” (što u nas otvara cijelu paletu identitetskih ataka), koji je život posvetio argumentiranom rušenju poretka koji na našu pogubnu žalost i dalje opstaje, zastupao je zapravo dojmljivu tezu kako historicistički pogled na društvena zbivanja i tijekove porađa apsolutizme i kaose koje od milja nazivamo ratovima, tiranijama, diktaturama. [Read more…]
Žene pred zidom šutnje – potraga za nestalima
Neprijatelj istine nije samo laž ni poluistina – smrtni joj neprijatelj zna biti šutnja.
”Urota šutnje” naslov je knjige u kojoj je fizičar Alexander Weissberg-Cybulski opisao svoja iskustva u staljinskim zatvorima 30-ih godina i atmosferu u kojoj su živjeli milijuni ljudi pod apsolutnim tiraninom. Po prešutnom zakonu šutnje nepravda, bezakonje, bijeda nisu postojali. [Read more…]
Zatvoreno društvo u lovu na ”neomarksiste”
Ono što je u Hrvatskoj jugonostalgičar, to je u Češkoj neomarksist. Premda etiketiranje izvire iz različitih pobuda, rezultat je isti. Pod nazivom neomarksist moralni čistunci i novoprobuđeni domoljubi u Češkoj podrazumijevaju vrlo raznorodnu skupinu ljudi koje smatraju najpoganijom ljudskom sortom. [Read more…]
Josip Bozanić je politbiro, predsjednik ideološke komisije
U okviru kolegija o povijesti hrvatskoga filma, splitskim studenticama i studentima svake godine prikazujem jedan od klasičnih dokumentaraca jugoslavenskoga crnog vala. To su “Specijalni vlakovi” Krste Papića iz 1972. [Read more…]
Znak vremena je suradnja kršćana i ateista!
Suradnja kršćana i ateista, dijalog Crkve i marksizma: nakon 200 godina otuđenosti a sada bliskosti.
”Lijeva politika bez angažmana kršćana? Neće ići.” Tu kategoričnu tvrdnju Drage Pilsela neka podjednako čuju Crkva i politika i prihvate da je prošlo vrijeme kad su se ljevica (komunisti i socijaldemokrati) i kršćani doživljavali kao ”vatra i voda” (prema Augustu Bebelu). [Read more…]
Moltmann u Zagrebu: teolog koji ima zadaću uznemiravati kršćane
Nas nekolicina studenata teologije i filozofije sastajali smo se ranih osamdesetih na Katoličkom bogoslovnom fakultetu da bismo razgovarali o analogijama između kršćanstva i Marxovih Ranih radova, pa onda, nužno, i Moltmannove i Blochove misli. Moltmannove knjige Teologija nade (1964) i Raspeti Bog (1971) bile su nam glavna literatura na kolegiju Eshatologija (barem kod o. Alfreda Schneidera), a o Ernstu Blochu i njegovoj trotomnoj knjizi Princip nada (1938–1947) slušali smo kod profesora Branka Bošnjaka. [Read more…]
Franjo Topić – Teologija povijesti
Franjo Topić, ”Teologija povijesti i Hans Urs von Balthasar”, Synopsis, Zagreb – Sarajevo i Napredak, Sarajevo – Zagreb, Biblioteka Znakovi vremena, urednik Drago Pilsel, 12/2014., tvrdi uvez, 148 str.
Nova knjiga mons. dr. Franje Topića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu i predsjednika Hrvatskog kulturnog društva Napredak, pod nazivom “Teologija povijesti i Hans Urs von Balthasar” prilika je da nešto kažemo o tome prepoznajemo li u povijesnim događajima zahvate Božje providnosti kojima Bog povijest usmjerava prema jednom konačnom cilju: spasenju svega stvorenja, odnosno, pitanju što je nama povijest, to jest, prihvaćamo li, ako smo kršćani, Isusa kao središnje mjesto povijesti? [Read more…]
Panker iz Vatikana
Čudni neki vjetrovi pušu u Vatikanu, bila je prva rečenica teksta koji je sredinom studenog objavio jedan veliki hrvatski dnevni list. Tekst je objavljen koji dan nakon što se doznalo da je papa Frane (za mene nipošto Franjo!), Jorge Bergoglio pozvao Patti Smith, američku punk pjevačicu, političku aktivisticu, te osobu – blago rečeno – burnog osobnog života da pjeva na vatikanskom Trgu svetog Petra.
Štos je u tome što tekst s tom rečenicom nije napisao netko od uvriježenih ”predstavnika starih snaga“, antikatoličkih nedomoljubnih hrvatomrzaca koje se u Hrvatskoj obično krivi za mržnju spram Kaptola i Vatikana. Rečenicu kojom sam počeo tekst napisao je inače vrlo konzervativni i klerikalni komentator čiji su tekstovi nerijetko pisani kao kolumnistička elaboracija, a nekiput i neformalna poruka lokalne Katoličke crkve.
Sve do sada, naime, svemir hrvatske klerikalne ideologije bio je strašno jednostavan i podijeljen u dvije jasne i nepomiješane polutke. Na jednoj strani tog svemira bili su ”mi“, a ti “mi“ su Hrvati i katolici, koji djecu šalju na vjeronauk, glasaju za HDZ ili još desnije stranke
Taj i takav autor, autor koji rado i redovito istupa u ime samorazumljive katoličke većine, najednom se našao u situaciji da se mora obračunavati ne s komunjarama, ni s ateistima, ni smutljivcima iz bivšeg režima. Našao se u situaciji da se mora obračunavati s mangupima u svojim redovima.
Dapače, jako visoko pozicioniranim mangupom. Ustvari, najviše pozicioniranim. Jer, taj mangup je sam Papa.
Ta rečenica ispisana pred pola godina samo je površinski i vidljivi simptom ozbiljnog problema koji hrvatski katolički mainstream ima sa svojim novim vatikanskim šefom. Sve do sada, naime, svemir hrvatske klerikalne ideologije bio je strašno jednostavan i podijeljen u dvije jasne i nepomiješane polutke. Na jednoj strani tog svemira bili su ”mi“, a ti “mi“ su Hrvati i katolici, koji djecu šalju na vjeronauk, glasaju za HDZ ili još desnije stranke.
Ti ”mi“ znaju kakav su kukolj i zlo pederi, ljevičari i razvedeni, ti ”mi“ znaju kako su pravoslavci shizmatici i zmija u njedrima, znaju kako je Jasenovac komunistička izmišljotina, a Franjo Tuđman božji poslanik kojem – kako spada sakralnim figurama – treba podići zlatni kip naručen u tirolskoj radionici Stuflesser, istoj onoj koja već 200 godina opskrbljuje bosanske, hrvatske i hercegovačke župe serijskim Bogorodicama, Svetim Kuzmama, Damjanima i Antama.
Na drugoj strani tog jednostavnog, bipolarnog svemira su – dakako – ”oni“. A ti ”oni“ su ponajprije shizmatici Srbi, potom naravno komunisti i Jugoslaveni, narkorokeri i urbani liberali, svakako i partizani, a usput i pederi, lezbe, feministice, glasači SDP-a, Oliver Frljić, LET 3 i Mirela Holy.
Ti ”oni“ krivi su ne toliko što ne vjeruju u Boga ili religiju – oni su krivi ponajprije što ne vjeruju u dominantnu klerikalnu ideologiju, nadograđenu narativima o predziđu kršćanstva, tisućljetnom snu, tamnicama naroda, nevino osuđenim braniteljima, najkatoličkijem narodu, te – dakako – najkatoličkijem nogometnom klubu.
Ti ”mi“ znaju kakav su kukolj i zlo pederi, ljevičari i razvedeni, ti ”mi“ znaju kako su pravoslavci shizmatici i zmija u njedrima, znaju kako je Jasenovac komunistička izmišljotina, a Franjo Tuđman božji poslanik kojem – kako spada sakralnim figurama – treba podići zlatni kip naručen u tirolskoj radionici Stuflesser, istoj onoj koja već 200 godina opskrbljuje bosanske, hrvatske i hercegovačke župe serijskim Bogorodicama, Svetim Kuzmama, Damjanima i Antama
Otkad je – međutim – na Svetu Stolicu zasjeo taj argentinski panker, sveti boj vojujuće Crkve protiv raznobojnih hulja jako se zakomplicirao, a vojujućoj Crkvi front se otvorio tamo gdje je najmanje očekivala: u samom njenom stožeru.
Ajde još što Papa zagovara socijalizam, jer već je i naša Crkva toliko ”en vogue“ da je naučila kako je pomodno kritizirati neoliberalna izopačenja.
Ajde još što staje u obranu razvedenih, jer i Karamarko je razveden, ljudi smo, svi krvavi pod kožom. Ali, kako ćemo dalje voditi našu krusadu protiv crvenih, žutih i zelenih vragova kad imamo papu koji ruča s pederima i transvestitima? Koja nam je korist od pape koji kaže da u marksizmu ima korisnog?
Papa Bergoglio – ukratko – pravi našem arvackom katolicizmu samo neprilike. Umjesto da ode u Mostar ili Međugorje, odlazi u Sarajevo. I ne samo da odlazi u Sarajevo nego u poslanici poziva na bratstvo i jedinstvo, ko da je Tito. Kaže da će se o Stepinčevoj kanonizaciji dogovarati sa Srbima.
I još – na koncu – niječe Međugorje i zabranjuje vidiocima gostovanja po župnim dvorovima. Samo da još posjeti Jasenovac, papa bi Francesco (Jorge) Bergoglio za hrvatske katolike postao živa noćna mora. Ma što papa?! Da je vaseljenski patrijarh, ne bismo od njega to očekivali…
Tako smo dobili paradoks. Dobili smo poglavara Katoličke crkve na kojeg hrvatski svećenici kolutaju očima, kojeg kritiziraju perjanice domaće konzervativne kulturne revolucije poput Bartulice, Batarela i Raspudića, a koji je istovremeno superstar, idol i zvijezda anacionalnih novinara i medija koji mrze sve što je hrvatsko i katoličko.
U čemu je problem?
Je li sotonin virus ušao u samo srce organizma, pa ga truje iznutra? Ili je riječ o tome da postoje dva različita poimanja kršćanstva, jedno koje dominira od Savudrije do Iloka, i ono koje prevladava uokolo?
Uopće ne mogu ni zamisliti situaciju u kojoj bi me – recimo – u mojem gradu pozvali da gostujem u – recimo – nadbiskupskom sjemeništu. Tamo su sve termine ipak zauzeli bivši partijski sekretari
A da je riječ o ovom drugom, može posvjedočiti bilo tko tko je makar ušao u župni dvor čak i nama bliskih zemalja kao što su Italija ili Austrija. Tamo će najednom upoznati jedan drugi katolicizam koji s ovim našim katolicizmom – katolicizmom pozlaćenih Stulfesserovih Tuđmana – kao da nema veze. Otkrit će župne dvorove u kojima svećenici daju utočište za molitvu muslimanima kojima lokalna zajednica ne da graditi džamiju.
Otkrit će vjeru u kojoj župljani kuhaju za ilegalne imigrante. U kojoj svećenici naručuju slike Novog zavjeta od slikara imigranata, da bi pokazali kako ljudi s brodova danas žive otjelovljenja ranokršćanskog martirija. U kojoj đenoveški svećenik sa župljanima zborski pjeva partizanske pjesme.
U kojoj film ”Svećenikova djeca“ – koji je ovdje napadan kao komunistička blasfemija – dobije nagradu na filmskom festivalu u Terniju koji organizira i selektira – biskup. O tome kako to funkcionira ponešto znam i iz svojeg iskustva.
Prošle godine gostovao sam kao pisac na književnom festivalu koji se organizira u minoritskom samostanu u Grazu, a sa mnom je gošća bila libanonska feministica koja piše romane o erotskoj emancipaciji muslimanskih žena.
Uopće ne mogu ni zamisliti situaciju u kojoj bi me – recimo – u mojem gradu pozvali da gostujem u – recimo – nadbiskupskom sjemeništu. Tamo su sve termine ipak zauzeli bivši partijski sekretari.
Fenomen popularnosti pape Frane – ukratko – pokazuje da ”mrzitelji svega hrvatskog i katoličkog“ najčešće nisu imali i nemaju problema s vjerom, ili kršćanstvom, ili katolicizmom kao takvim. Oni najčešće imaju problema – ja barem imam – s hrvatskom nacionalističko-klerikalnom ideologijom koja u ovom trenutku jest dominantni identitet Crkve u Hrvatskoj
Fenomen popularnosti pape Frane – ukratko – pokazuje da ”mrzitelji svega hrvatskog i katoličkog“ najčešće nisu imali i nemaju problema s vjerom, ili kršćanstvom, ili katolicizmom kao takvim. Oni najčešće imaju problema – ja barem imam – s hrvatskom nacionalističko-klerikalnom ideologijom koja u ovom trenutku jest dominantni identitet Crkve u Hrvatskoj.
A ta se ideologija – nažalost – svodi na nekritički nacionalizam, jedva prikriveno ustaševanje, na užasno loš ukus, na minimiziranje ili nijekanje svih ”naših“ zločina, te – što je najgore – na uporno i gorljivo isključivanje Drugih.
A ako se nešto u Katoličkoj crkvi promijenilo otkad joj je na čelu Jorge (Francesco) Bergoglio, to je da su u njoj kudikamo važniji postali – Drugi.
Kamo sreće da je i ovdje tako.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Poluotok u moru davljenika
Prvi put u svjetskoj se povijesti za Libiju čulo 1912. godine, kada se Italija pridružila Francuskoj, Velikoj Britaniji, Austro Ugarskoj i trima malenim balkanskim državama, u komadanju europskih i mediteranskih posjeda Otomanskog imperija.
Prije te godine ovaj je teritorij bio poznat kao Tripolitanijski vilajet (Vilâyet-i Trablus garb) ili Tripolitanijsko kraljevstvo, kojim je, pod vrhovnom upravom stambolskoga padišaha, neko vrijeme vladala karamanlijska dinastija. [Read more…]
Karamarko slijedi Kim Il-sunga
Tuđmanizam (ili bilo koji osobni nominalizam: marksizam, lenjinizam, frankizam, mačekovstvo, titoizam, maoizam, reaganizam, thatcherizam, bogtepitatkoizam…) izabrati kao vodeću državnu ideologiju znači bjelodano priznati neposjedovanje ne samo vlastite ideje, nego i ikakva idejnog sadržaja osim oponašanja imena i djela nekoga najdražeg pokojnika (naš kolega Marx, užasnut što ga svode s vođe na ikonu, pisao je Engelsu: “…ako su oni marksisti, ja nisam!”).
Marxu, kad smo na njemu, nije palo napamet nazivati se volterijancem ni 70 godina poslije Voltairea. Nazivati se marksistom 150 godina nakon Marxa bilo je i anakrono i glupo.
Deklarirati se tuđmanistom koje desetljeće poslije Tuđmana nije znak briljantne inteligencije, kamoli u taj kalup utjerati svu jednu državu. Pobogu, ni isusovci nisu jezuisti nego jezuiti, a Isus je, s oproštenjem, nešto važniji, i povijesno i etički. Ali Karamarku taj nije pao na pamet (ako smo tuđmanisti, nećemo ni Srbina ni Židova, makar vjerovali da je Božji sin).
Tuđmanizam (ili bilo koji osobni nominalizam: marksizam, lenjinizam, frankizam, mačekovstvo, titoizam, maoizam, reaganizam, thatcherizam, bogtepitatkoizam…) izabrati kao vodeću državnu ideologiju znači bjelodano priznati neposjedovanje ne samo vlastite ideje, nego i ikakva idejnog sadržaja osim oponašanja imena i djela nekoga najdražeg pokojnika (naš kolega Marx, užasnut što ga svode s vođe na ikonu, pisao je Engelsu: “…ako su oni marksisti, ja nisam!”)
Čini se još čudnovatijim takvu vrstu osobne ideologije udrobiti u ustav, iako moramo priznati da ta ideja nije bez premca u svjetskoj ustavnopravnoj praksi: zasad je provedena samo jednom, u Ustavu Narodne Demokratske Republike Koreje, kroz pozivanje na djelo besmrtnoga Velikog Kormilara druga Kima Il-sunga. Provede li se programski zahtjev hrvatskoga katoličkog političara Tomislava Karamarka, prof. povijesti, Hrvatska će biti čak druga na braniku tog trenda, s velikim izgledom da bude ne samo posljednja, nego uskoro i jedina.
Nije da u nas već nije bilo tako somnabulnih ideja, ali zadržanih samo na razini tekućih općenitih političkih parola (“Bez Tita pred nama, ali s Titom u nama”), pa i u prijetećem obliku (“I poslije Tita Tito” samo je manjkao Nazorov humanistički stih: “Tko drukčije kaže, kleveće i laže, našu osjetit će pest!”) ali taj tip političkog iskaza, iskovan u strahu od vlastite nemoći nakon ukopa patrijarhalne figure, izblijedio je, iskopnio i iščeznuo za godinu-dvije. U Karamarka, eto, još nije.
A ipak je maršalu ako ćemo izići iz svoga uskoga nacionalnog dvorišta redundantnih idiosinkrazija (na koje me upozoravao Vjekoslav Bajsić) na sprovod došao praktički sav svijet (makar neki i zato da se uvjere), a generalu vrhovniku samo Demirel.
Ne imati svježije, općenitije ideje, nego se zakrivati imenom Tuđmana koji počiva već 14 godina do te je mjere usko, čak s onu stranu kulta ličnosti, da se na to (barem u Ustavu) nije odvažio ni Mao Zedong, pa to nisam očekivao čak ni od Tomislava Karamarka, od kojega inače očekujem svako zlo (Tuđmana se nisam osobno bojao jer je imao ideju, a i razbora da njezinu provedbu prilagodi zadanim prilikama, kolikogod da je ta provedba rezultirala dijelom ratnih zala, a bojim se da Karamarku manjkaju i jedno i drugo; da su danas izbori između njih dvojice, od 100 puta glasao bih 99 puta za Tuđmana, a vala i stoti).
Jedna od propusta našega obrazovnog sustava, ne od jučer, podatak je da je diplomu profesora povjesnice mogao steći i hrvatski muž, koji ovakvim odabirom nominalne ideološke preambule bjelodano pokazuje ne da smatra (jer tu malo može biti motrenja, osim u grah), nego da vjeruje da pojedinci svojim akcijama presudno kroje povijest.
Deklarirati se tuđmanistom koje desetljeće poslije Tuđmana nije znak briljantne inteligencije, kamoli u taj kalup utjerati svu jednu državu. Pobogu, ni isusovci nisu jezuisti nego jezuiti, a Isus je, s oproštenjem, nešto važniji, i povijesno i etički. Ali Karamarku taj nije pao na pamet (ako smo tuđmanisti, nećemo ni Srbina ni Židova, makar vjerovali da je Božji sin)
U svome Ratu i miru Lev Tolstoj (autor u svjetskim kulturalnim razmjerima ipak mjerodavniji od Tomislava Karamarka) još 1869 okrutno polemizira i s Thiersom (također povjesničarom i političarom) i s Bogdanovičem i inim ruskim povjesničarima i njihovim preuveličavanjima bilo genija, bilo grešaka, kako Napoléona tako i Kutuzova, nazivajući budalaštinom i samu pomisao da mehanika povijesnih zbivanja ovisi o volji (ili voljama) pojedinca ili pojedinaca.
Treba samo doznati bit svakoga povijesnog događaja, to jest doznati aktivnost sveukupne mase ljudi koja je sudjelovala u događaju, pa da se čovjek uvjeri kako postupcima masa ne samo što ne upravlja volja povijesnog junaka, nego se tom voljom uvijek upravlja pisao je Tolstoj prije gotovo stoljeća i pô (u početku drugog dijela četvrte knjige svoga ne povijesnog romana, nego romana povijesti, kako to razvodi Matvejević).
Da je posrijedi Tuđman, a ne politički trenutak u geopolitičkom umaku, onda bi njegov cilj bio postignut još 1971, a ne 1991. Nismo na referendumu glasali kako smo glasali jer nas je Tuđman prosvijetlio svojom proročkom frazom, nego zato što je to bila volja hrvatske političke nacije u tom trenutku, a postotak pokazuje da su tako glasali i oni koji nikada nisu dali glas za Tuđmana.
Svoditi hrvatsku državnu neovisnost koja je u onom trenutku bila ostvarivo dobro ili manje zlo, baš onako kao što je 1918 ulazak u Jugoslaviju bio manje zlo od daljeg komadanja na genij jednog čovjeka podjednako je bedasto kao svoditi antifašistički ili naprosto antituđinski naboj u drugome svjetskom ratu (najprisutniji baš u Hrvatskoj, kako pokazuju podaci o brojčanom stanju partizana i 1942, i 1943, i 1944 do regrutacije) na genij Josipa Broza ili na uvjerljivost primjera Komunističke partije.
Čini se još čudnovatijim takvu vrstu osobne ideologije udrobiti u ustav, iako moramo priznati da ta ideja nije bez premca u svjetskoj ustavnopravnoj praksi: zasad je provedena samo jednom, u Ustavu Narodne Demokratske Republike Koreje, kroz pozivanje na djelo besmrtnoga Velikog Kormilara druga Kima Il-sunga. Provede li se programski zahtjev hrvatskoga katoličkog političara Tomislava Karamarka, prof. povijesti, Hrvatska će biti čak druga na braniku tog trenda, s velikim izgledom da bude ne samo posljednja, nego uskoro i jedina
Strašno je da taj obrazac još traje i da se reproducira, na ideološki posve suprotnoj strani (što vjerojatno pokazuje da izvori mnogih zala iz prethodnog režima, poput inkvizicijskih metoda proganjanja heretika, nisu u njemu nastali nego su preuzeti ali o tome drugom prigodom).
Što je, napokon, tuđmanizam? Potpisani filolog može na to pitanje odgovoriti na lingvističkoj razini ali ovdje manjka definicija na povijesnopolitičkom nivou.
Je li to hrvatsko-srpski rat (koji je, po staljinističkom obrascu “Otečestvenaja vojna” u nas preveden u Domovinski rat) ili je to pokušaj pomirbe ustaša i partizana (koji se imao obilježiti zajedničkom kosturnicom u Jasenovcu, pa uzoru na Francovu Valle de los Caidos)?
Je li to višestranačka predstavnička demokracija (koja bi se, ako je pravde, prije imala zvati račanizmom, jer je Račan na to pristao ili bio prisiljen pristati, a Tuđman je to gazio u gradu Zagrebu, ne jednom)?
Je li to maksima da cilj opravdava sredstva (pa je u svrhu nužnog, presudnog naoružavanja Hrvatske vojske angažirana i snažno ojačana mafija; pa je u svrhu davanja privrede u pouzdane ruke i nagrađivanja ”svojih“ provedena pretvorbena pljačka koja i dalje dolazi na naplatu, evo sada u Gavriloviću)?
Je li to izolacija Hrvatske od Evrope i Zapada i njezino zatvaranje u vlastito dvorište, s osloncem na Tursku (sada Erdoganovu, hvala na pitanju)?
Ili je to politika ”prirodnih i povijesnih granica“ koja pretpostavlja komadanje i Bosne i Hercegovine, makar po cijenu Konavala (moj Split je već jednom platio krvav ceh takvoj politici, kada je u Hrvatsku uzet i Ljubuški, i Višegrad, a predan komad za te i takve Hrvate manje vrijedne Dalmacije)?
Bio što bio, i tuđmanizam, kao i svaki pokojnikizam, po svojoj definiciji je pasatizam, a valja nama preko rijeke (veliki Mak Dizdar). I, kao svaki pokojnikizam, to je stavljanje maske da se ispod nje ne uoči praznina ondje gdje bi u razumna stvora imali biti moždani.
Strašno je što Tomislav Karamarko, povjesničar i političar, ne uviđa kako se raskrinkava tom krinkom.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).