“Priveden izgrednik”, “Ostojićev policajac”, “tri mlađahna i revoltirana pripadnika jednog krila Torcide”, “rukopis UDBA-e”, “Labrador 2.0”, “beogradska mafija”, ekskluzivne dojave iz nepotvrđenih izvora i tako dalje i tako bliže u posttraumatskoj igri “predložite počinitelja pa ću vam reći tko ste”. Paralelno pak teku nagađanja o ishodu: je li reprezentacija u predsoblju izbacivanja iz kvalifikacija, hoće li joj oduzeti neki bod, prijeti li Splitu gubitak domaćinstva utakmice s Bugarskom, kolika bi mogla biti novčana kazna. [Read more…]
LIJEPO JE BITI HRVAT
Svi smo solidarni, uplaćujemo i pomažemo. Humanizam na djelu. Konačno smo se pokazali kao ljudi. Poplava je u nama potaknula plemenite osjećaje. Najbolji smo kada je najpotrebnije. Spašavamo životinje i ljude. Mi smo plemenita nacija. Za druge nacije nije nas briga. To što godišnje 6 milijuna djece neke druge nacionalnosti umre od gladi nije naš problem. Svakih pet sekundi jedno dijete krive nacionalnosti umre od gladi, pa što? Tko mu je kriv što nije Hrvat? Jesmo li mi možda krivi što je rođeno u Namibiji? Mi brinemo za djecu iz Posavine, a 17 tisuća afričke djece koja dnevno umru od gladi za nas su brojke. Mi nikada nismo brojali do 17 tisuća, koliko je to?? Tko uopće može brojati do 17 tisuća? Tko je tol’ko lud. Zašto nas maltretirate velikim brojevima? Mi imamo tri mrtva i o njima se brinemo. Imamo mrtvu stoku u Posavini i tko bi još razmišljao o afričkoj djeci. Mrtvoj. Ne zanimaju nas tuđa djeca i njihovi ružni veliki trbusi. Mi smo mi, oni su oni. Naša mjera empatije proporcionalna je udaljenosti žrtve. Pokazali smo se kada je najteže. Ovih dana lijepo je biti Hrvat.
IZBORI
Prošli su još jedni izbori. Desnica jača. Oni koji ne mogu vidjet pedere i drukčije. Koji plješću Šimuniću i Thompsonu. Mrze ćirilicu i Pupovca. Tako je to. Bilo i bit će. Šovinističko klerikalno društvo opterećeno starim podjelama. Ali nije svako zlo za zlo, tješi jedna sitnica koje nije bilo na dosadašnjim izborima. Ostavka. Pojavio se čovjek koji samoinicijativno snosi konzekvence vlastitog lošeg rada. Dragutin Lesar. Nikada nisam simpatizirao njegov politički populizam, ali ostavka nakon loših izbornih rezultata vraća vjeru u politiku. Mali korak za čovječanstvo, za Lesara nešto veći.
MILANOVIĆ
Zagrebački gradonačelnik Bandić imao je primjedbe na ponašanje premijera Milanovića prilikom obilaska poplavljenih područja. Bandić Milanoviću zamjera nedostatak aktivizma u nastaloj situaciji. Da sam ja kojim slučajem premijer i da su europarlamentarni izbori, ovu situaciju s poplavama iskoristio bih da budem dan i noć u Posavini, u vodi do koljena s ministrima na terenu, tvrdi Bandić. Zanimljiva je stvar kako Bandić sasvim otvoreno izjavljuje kako elementarnu nepogodu treba zlorabiti za vlastitu promociju. Štoviše, čak daje upute kako si dići popularnost na tuđoj muci. Osobno mu nije palo na pamet da bude dan i noć sa stradalima i to samo zato jer se nije kandirao na europarlamentarnim izborima. Da jest, spavao bi u mulju, s preživjelim svinjama i kravama, a sve kao dokaz vlastitog humanizma.
DOBRICA ĆOSIĆ
Umro je Dobrica Ćosić, otac srpske nacije. Na pogrebu mu je bilo jedva tisuću ljudi. Poplave u Srbiji zasjenile su smrt Dobrice Ćosića. Da nisu, na sprovod bi mu došlo deset puta više ljudi, tvrdi jedan srpski analitičar. Ako se držimo one glupe poslovice da je cijeli život priprema za što bolji i kvalitetniji sprovod, Dobrica Ćosić nije imao sreće. Puno je truda uloženo, a slabo mu se vratilo. Međutim, ne treba biti zlurad. Možda Dobrica nije megaloman u smrti. Čovjek čija je životna filozofija bila velika Srbija i koji je za života patio jer takve Srbije nema, možda je u smrti ipak pronašao mir. Onaj mir koji nam je svima zajamčen u tri metra dubine, metar i po širine.
Ustaški emocionalni naboj
Sreća što je Darijo Srna odabrao nogomet! Da je, nekim čudom, umjesto lopte zavolio knjigu, pa izabrao pravo i postao, recimo, sudac, hrvatski zatvori bi postojali reda radi, dok bi sudovi izdavali potvrde o emocionalnim poremećajima.
U praksi bi to moglo izgledati ovako: dođe gospodin X doma, supruga, gospođa Y, ga zamoli da razgovaraju, sjednu za stol, on zapali cigaretu, ona nađe nešto da vrti među prstima, uzdahne i prizna mu da se zaljubila u drugog muškarca, da želi razvod, zamoli ga da joj oprosti i sve što već ide. Tada gospodina X, kako se to kaže, ponesu emocije, spusti cigaretu u pepeljaru, ustane i prebije gospođu Y kao mačku ili magarca, što je kome draže.
Da je sve kao što nije (…) da novine ne objavljuju srceparajuće priče o vojnicima NDH-a koji, nakon što su ubijali djecu po Kozari, sanjaju žrtve Bleiburga – onaj tko se ne kaje za počinjeni zločin nema pravo javno cviliti zbog svjedočenja drugom zločinu u kojem nije bio na strani jačeg – da predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza nema sliku sebe i groba Ante Pavelića, da dobar dio hrvatske političke elite, trenutno u oporbi, antifašizam ne doživljava kao spolnu bolest, ne bi Srni trebale ni FIFA ni UEFA
Nešto kasnije, nakon što je spomenutoj gospođi Y zarasla slomljena vilica, splasnuo otok s lica i zacijelila slomljena desna ruka, sudac Srna izriče nepravomoćnu presudu za obiteljsko nasilje. Tuženi je, je li, gospodin X. Nesuđeni nogometaš, Dario sa slovnom greškom, dakle Darijo, otpije malo vode, lagano se zakašlje da pročisti grlo, nagne se prema mikrofonu i kaže kako je sud uvažio sve činjenice, te da na osnovu njih oslobađa tuženog s obzirom na to da su ga u vrijeme batinanja nesretne žene – ‘‘ponijele emocije“. Da nisu, ne bi on nju niti dotakao, ali, jebi ga, gospodin X je u svoju suprugu još uvijek zaljubljen, voli je točno onoliko koliko ona sada voli nekog drugog, ne može zamisliti krevet bez nje pored sebe, niti jutro u kojem će sam kao Mjesec piti kavu.
Tko god ima iskustvo nekog bolnog prekida, obrazlaže sudac odluku, zna koliko je težak period navikavanja na samoću: ostanak bez voljene osobe može se usporediti s gubitkom dijela tijela, ruke ili noge, u nekim slučajevima čak i kao gubitak vida ili sluha, pa praktički možemo govoriti o bolnom učenju novog života.
Vergla, sve u svemu, ugledni pravnik Srna, ona nesretnica se znoji, ruke joj se tresu od straha, u stomaku kao da ima kilogram leda, trnci joj se penju uz kičmu i ne pomaže joj ni to što je novi partner čvrsto grli. Nasuprot njima, gospodin X sluša Srnu, a osjeća se kao tigar ili kakva slična grabežljivica: srce mu puca dok gleda svoju, halo!, svoju ženu, uz tog nekog idiota i, sav emotivno nabijen, jedva čeka da izađu iz zgrade Županijskog suda u nevažno gdje, pa da njoj obnovi, a njemu nanese teže tjelesne ozljede.
Tko gubi, znamo, ima se pravo ljutiti, te skladu s tim i reagirati. Baš kao i onaj što dobiva.
Hrvatska je, sjećamo se, bio je 19. studenog prošle godine, na Maksimiru dobila nacionalnu selekciju Islanda – državice koja je nedavno i preko reda dala državljanstvo dvojici punoljetnih, zdravih muškaraca, samo da za naredne kvalifikacije može prijaviti šesnaest igrača – i time ostvarila plasman na Svjetsko prvenstvo u nogometu u Brazilu.
Hrvatska stvarnost je, znamo, malo drugačija, puno gora, takva da je jedan Miladin u osobnoj karti postao Dado. Nije baš ugodno tako se zvati, Miladin dakle, otpjevati ‘‘Lijepu našu“ držeći desnu ruku na lijevoj strani dresa reprezentacija, pa trčati gore i dolje dok publika s jedne tribine izvikuje isto što i Šimunić, a ona s druge odgovara: ‘‘Spremni!!!“
Te su noći Josipa Šimunića, kako i neće, ponijele emocije. Uzeo je Joe mikrofon, pa uzviknuo: ‘‘Za dom!“. Tridesetak tisuća ljubitelja sporta i fair playa mu je odgovorilo: ‘‘Spremni!!!“ I tako, spontano, nošeni emocijama, nekoliko puta.
Međunarodne nogometne institucije su koji dan kasnije rekle kako Josip Šimunić naredno Svjetsko prvenstvo može gledati kod svoje kuće ili kod prijatelja, od volje mu. U Brazil može, ali na plažu. Nemaju, vidimo, birokrate iz FIFA-e i UEFA-e nimalo razumijevanja za specifično emotivno stanje u kojem gospodin X prebije suprugu, a gospodin Šimunić frenetičnu publiku pozdravi ustaškim, fašističkim, kako je kome draže – svakako znači isto – pozdravom.
“Jednostavno emocije su ga ponijele. Razgovarao sam s njim 100 puta i on ima odvjetnike koji ga uvjeravaju u dobitak tog slučaja. Ajmo onda pričekati ishod te priče. Što se tiče reprezentativaca svi smo na njegovoj strani”, kazao je kapetan nogometne reprezentacije Hrvatske odgovarajući na pitanje novinara Indexa o tome kako vidi ‘‘slučaj Šimunić“.
Da je sve kao što nije, da dvadeset i sedmo slovo abecede, samo klempavo, nije uobičajeni dekor fasada i čest znak pored puta, da novine ne objavljuju srceparajuće priče o vojnicima NDH-a koji, nakon što su ubijali djecu po Kozari, sanjaju žrtve Bleiburga – onaj tko se ne kaje za počinjeni zločin nema pravo javno cviliti zbog svjedočenja drugom zločinu u kojem nije bio na strani jačeg – da predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza nema sliku sebe i groba Ante Pavelića, da dobar dio hrvatske političke elite, trenutno u oporbi, antifašizam ne doživljava kao spolnu bolest, ne bi Srni trebale ni FIFA ni UEFA. Netko bi mu na hrvatskom jeziku javio da Svjetsko prvenstvo u Brazilu može pratiti zajedno sa Šimunićem.
U Hrvatskoj u kojoj bi se tako nekažnjeno pozdravljalo Miladin, neki Miladin, ne bi mogao birati broj na dresu, već, i to igrom slučaja, Jasenovac ili Staru Gradišku. Kako bi tamo skončao, nije teško pretpostaviti: i logorske čuvare znaju ponijeti emocije. I nosile su, nije davno bilo. Darijo Srna o tome ili ne želi znati ili zaista umjesto glavom misli nogom. Sreća, rekosmo, da nije izabrao knjigu, upisao pravo i završio kao sudac…
Tko će biti domaćin i ispred čijeg će se televizora nervirati, neka sami odluče. E, taj bi netko zatim lijepo pitao sve reprezentativce na čijoj su strani: moderne, neovisne, antifašističke, europske, civilizacijske Hrvatske ili Šimunićevoj, pa u skladu s odgovorima izborniku Niki Kovaču malo prepravio spisak igrača.
No, da je sve kao što nije, Šimunić s mikrofonom se ne bi desio, a ako bi, ipak, nekim čudom javno ispao budala, bježali bi od Joea i navijači i suigrači kao da je šugav. Novinari, naravno, ne bi nikoga pitali za mišljenje o njegovu slučaju jer se tu nema što misliti.
Hrvatska stvarnost je, znamo, malo drugačija, puno gora, takva da je jedan Miladin u osobnoj karti postao Dado. Nije baš ugodno tako se zvati, Miladin dakle, otpjevati ‘‘Lijepu našu“ držeći desnu ruku na lijevoj strani dresa reprezentacija, pa trčati gore i dolje dok publika s jedne tribine izvikuje isto što i Šimunić, a ona s druge odgovara: ‘‘Spremni!!!“
U Hrvatskoj u kojoj bi se tako nekažnjeno pozdravljalo Miladin, neki Miladin, ne bi mogao birati broj na dresu, već, i to igrom slučaja, Jasenovac ili Staru Gradišku. Kako bi tamo skončao, nije teško pretpostaviti: i logorske čuvare znaju ponijeti emocije. I nosile su, nije davno bilo.
Darijo Srna o tome ili ne želi znati ili zaista umjesto glavom misli nogom.
Sreća, rekosmo, da nije izabrao knjigu, upisao pravo i završio kao sudac… A da jest, bio bi važno pojačanje onima što su za ratne zločine počinjene pod ‘‘emotivnim nabojem“ sudili sve dok optuženi ne bi umro prirodnom smrću u dubokoj starosti.
Kako razmišljati o Hrvatima?
Dragi moji Hrvati,
premda je moje ime za sve vas nepoznato, pa stoga i moje mišljenje o vama za vas relativno nebitno, ipak vam se želim obratiti ovako javno. Želio sam da to bude preko Slobodne Dalmacije ili portala Dalmacija newsa, jer sam to moje, za vas nepoznato ime, po prvi put u Hrvatskoj napisao upravo u Splitu, prije nekih četvrt stoljeća, doduse tada u jednim drugim novinama koje već odavno više ne postoje (Omladinska Iskra). Ali obje su se redakcije oglušile na moje pismo – vjerujem zbog mog ne tako dobrog hrvatskog jezika.
Želim vam napisati nekoliko rečenica o tome kako ja doživljavam sve ovo sto vam se događa zadnjih mjeseci. Mnogi to nazivaju povampirenjem ustaštva i nacizma, mada će moja priča biti više lične prirode. Zato oprostite zbog ove intimizacije javnog prostora.
Moja prva spoznaja Hrvatske i Hrvata je stara koliko su stare i ostale spoznaje koje sam stjecao tijekom osnovnog obrazovanja – dakle, negdje na koncu prve dekade moga života. U godinama koje su slijedile ta mi se spoznaja razvijala u dva različita pravca, dva ekstrema nespojiva jedna s drugim, kao crno i bijelo, u ovom slučaju kao crno i ružičasto. Jedna krajnost je bila pozitivna i s velikim simpatijama i poštovanjem prema Hrvatima i Hrvatskoj, a drugi je bio jako negativan prema narodu kome vi pripadate.
Želim vam napisati nekoliko rečenica o tome kako ja doživljavam sve ovo što vam se događa zadnjih mjeseci. Mnogi to nazivaju povampirenjem ustaštva i nacizma, mada će moja priča biti više lične prirode. Zato oprostite zbog ove intimizacije javnog prostora
Tadašnju takvu moju isključivost vidim u odlikama mladosti i neiskustva, a to je sklonost ka generaliziranju. Tako je kod mnogih mladih – ni ja nisam bio iznimka. Obožavao sam vas zbog vaše kulture, jezika kojim govorite, novih vrijednosti koje ste unosili u nekadašnju zajedničku državu, jer ste vi bili za nas ostale pravi prozor ka Zapadu.
Sve što ste vi primali direktno iz prve ruke, meni je stizalo preko posrednika, a to ste bili vi, Hrvati. Novinarstvo sam zavolio još u vrijeme kada mnogi moji vršnjaci nisu znali što će biti kad odrastu. Upijao sam svaki tekst napisan u Startu i Danasu, a kad sam završio fakultet žurnalistike, shvatio sam da sam više o profesiji naučio iz tih novina nego na studiju.
I danas kao model vođenja dobrog intervjua imam ono što sam učio čitajući u Startu, a kao model pisanja atraktivne kolumne ono što je bilo objavljivano u Danasu; više nego što sam učio na fakultetu na satima iz Teorije i praktike novinarstva 1, 2, 3. Generalizirao sam i svu sam tu intelektualnu, ljudsku, profesionalnu vrijednost i superiornost konkretnih novinara (Hrvata) pripisivao svima vama – cijelom hrvatskom narodu.
U istom tom periodu stvarala mi se i druga slika o vama. Sredinom osamdesetih sam po prvi put odgledao film “Okupacija u 26 slika”. Otišao sam u kino opušten, naivan, bez ikakvih velikih očekivanja, osim da odgledam film, jer je bio naš – jugoslavenski, što je za mene značilo i da će biti dobar film. Uvaljen u kino-fotelji uživao sam u filmu – u divnim kadrovima Dubrovnika, renesansnog naslijeđa, dvorištima punih cvijeća, paprata i zelenila. I sve tako do trenutka dok se nije upalio motor i krenuo autobus…
Obožavao sam vas zbog vaše kulture, jezika kojim govorite, novih vrijednosti koje ste unosili u nekadašnju zajedničku državu, jer ste vi bili za nas ostale pravi prozor ka Zapadu. Sve što ste vi primali direktno iz prve ruke, meni je stizalo preko posrednika, a to ste bili vi, Hrvati
Scene koje su slijedile bile su jedna od najvećih trauma koje sam doživio u svom tada još nepunoljetnom životu. Bile su to slike užasa koje su me noćima, mjesecima i godinama pratile i uvijek bile prisutne u glavi. Nisam mogao prihvatiti da se takvo nešto doista dogodilo, pa sam olakšanje tražio u nekakvoj svojoj, ličnoj racionalizaciji da je to umjetničko viđenje koje nema veze sa stvarnošću.
U toj borbi između traume i racionalizacije polako je prevladavala racionalizacija. Uvjeravao sam sam sebe da takvo nešto ne može ljudski rod učiniti čovjeku, a najmanje moji obožavani i kulturno superiorni Hrvati.
Nekoliko godina nakon mog prvog susreta s filmom Okupacija naletio sam na intervju s njegovim režiserom Lordanom Zafranovićem. Pamtim i danas, naslov je bio vrlo kratak i upečatljiv, a kod mene je izazvao isto toliki šok kao i kad sam odgledao film: “Autobus je doista postojao” – bio je naslov! Bio je to i kraj mojim pokušajima racionalizacije jezivih scena iz filma i nepovezivanja s Hrvatima.
Ranih devedesetih počeo je rat u bivšoj državi. Pamtim slike bombardiranja Dubrovnika, kako se crni dim izdiže iznad Straduna. Osim tih scena upamtio sam još nešto. Izjavu Dubrovčanina Ibrice Jusića. Kao danas se sjećam scene, dok u pozadini odjekuju detonacije, kako on sjedi u tamnom skloništu i govori u kameru: “U ovome se vidi razlika između njih (Srba) i nas (Hrvata). Oni uništavaju i bombarduju ovu svjetsku kulturu, a mi to stvaramo i poklanjamo civilizaciji.”
Odmah sam prihvatio te riječi kao istinite, jer su se uklapale u moje gledanje na Hrvate i ponovo generalizirao o kulturnoj superiornosti Hrvata i o bradatim, prljavim i primitivnim Srbima koji jedini mogu biti spremni da takvo blago unište.
U toj borbi između traume i racionalizacije polako je prevladavala racionalizacija. Uvjeravao sam sam sebe da takvo nešto ne može ljudski rod učiniti čovjeku, a najmanje moji obožavani i kulturno superiorni Hrvati
Prošle su samo dvije godine od tog razmišljanja kada su televizije prikazale snimak rušenja Staroga mosta u Mostaru. Pitao sam se tada, pitam se i danas, što će na to izjaviti slavni Dubrovčanin Ibrica glede njegove izjave o bombardiranju Dubrovnika? Opet mi se vratila stara konfuzija – koja je slika ustvari prava kad razmišljam o Hrvatima?
Godine 1998. u malom njemačkom gradiću Izerlohn upoznao sam predivnu osobu – Ivana Salečića iz Zagreba. Sve što sam do tada lijepo mislio o Hrvatima, on je to personificirao. Bilo je pravo zadovoljstvo slušati ga i pričati s njim o raznim temama – pravi erudita, lijepo odgojen i prefinjenih manira, kakav samo može proizaći iz “zagrebačke škole”, ma što to značilo (iako se uvijek koristilo u staroj Jugi kao riječ-kompliment).
Čak su je i mnogi moji Makedonci koji su se školovali u Zagrebu s ponosom isticali kada bi željeli sebe izdvojiti iz miljea iz kojeg su proizišli i kome su se vratili. Vjerojatno zbog njegove “hrvatske superiornost”, kojoj sam se ja toliko divio, s Ivanom sam ostao dobar prijatelj do dana današnjeg, a zaboravio na mnoga druga poznanstva koja sam stekao u Izerlohnu s Nijemcima, Norvežanima, Rusima, Pakistancima, Talijanima, Kolumbijcima…
Zadnjih tjedana i mjeseci čitam po portalima i gledam na televiziji vijesti iz Hrvatske o zabrani ćirilice, o Šimuniću kako kliče “Za dom spremni!” i kako mu masa od 30 tisuća ljudi uzvraća da je također “Za dom spremna”. Na Poljudu se javno deklariraju kao ustaše i to, po njima, treba razumjeti kao nešto što budi ponos, čime se Hrvati trebaju dičiti. Smrtni neprijatelji Torcida i Bad Blue Boysi sponu integracije nalaze jedino u identifikaciji s ustašama.
Pokušavam ući u glave tih ljudi, sebe staviti u takvu situaciju i naći nekakav odgovor, čak i opravdanje. Teško mi ide to racionaliziranje. Ipak, mogao bih ih razumjeti, doduše samo pod jednim uvjetom, a to je da svatko tko uzvikne “Za dom spremni” prije toga na sekundu pomisli na onaj autobus iz filma kao momentum koji se nekada doista dogodio
Opet se pitam koja je Hrvatska prava – ona moga Ivana ili ona njihovog Šimunića!? Prođe mi više od pola života, samo Bog dragi zna koliko ću još živjeti, ali na moju dilemu iz ranog djetinjstva nikako da nađem odgovor.
Stariji sam, valjda i zreliji, pa pokušavam personalizirati, a ne generalizirati, ali mi teško ide kad vidim da cijeli stadion kliče kao jedan. To je masa ljudi, narod, a ne samo jedan konkretni nogometaš s imenom i prezimenom. Pa ako je jedan stadion, da li ih doista ima upravo toliko i nijedan više ili je problem samo u kapacitetu stadiona?
Što ako je umjesto 30 tisuća Maksimir mogao sakupiti deset puta toliko? Bi li i onda čitav stadion izvikivao “Za dom spremni”!? Ili obrnutim redom: da je to bila dvorana s deset puta manje ljudi, recimo 3 tisuće, bi li se onda tvrdilo da je to samo mala izolirana skupina i ništa više? Ali nije: bilo ih je deset puta više, kao što je moglo biti i još deset puta toliko za dom spremnih.
Pokušavam ući u glave tih ljudi, sebe staviti u takvu situaciju i naći nekakav odgovor, čak i opravdanje. Teško mi ide to racionaliziranje. Ipak, mogao bih ih razumjeti, doduše, samo pod jednim uvjetom, a to je da svatko tko uzvikne “Za dom spremni” prije toga na sekundu pomisli na onaj autobus iz filma kao momentum koji se nekada doista dogodio. Ako i nakon toga svi oni budu i dalje spremni reći “Za dom spremni” i vjerovati da to govori o njihovom domoljublju i hrvatstvu – prihvaćam, ali za mene će značiti da se zarad takvog hrvatstva odriču svoje ljudskosti i prava na to da budu civilizirani ljudi.
Jer jedno s drugim ne može ići. Na koncu, vratio bih se desetinama godina unatrag. Šteta što tadašnja parola njihovih roditelja nije bila “Za (kon)dom spremni!”. Onda danas ovog problema ne bi bilo.
Hvala na pozornosti.
Cinizam Gorana Radmana
Prvo što mi je na um palo dok sam početkom prosinca čitao tekst Srećka Horvata iz britanskoga Guardiana bilo je da neće još dugo potrajati serijal emisija “Zdravo društvo”, emitiran jedva dva i pol mjeseca na Hrvatskoj televiziji.
Mladi je pisac i filozof u svom članku upozorio zapadnu publiku na ono što se prethodnih dana i mjeseci počelo događati u Hrvatskoj, ponudivši joj usporedbu Šimunićevih maksimirskih ida sa hipotetičkom situacijom u kojoj bi njemački nogometaš pozdravljao publiku uzvikom Heil Hitler.
Horvat je upozorio čitateljstvo da je buđenje i bujanje fašizma u Hrvatskoj neumjesno proglašavati sindromom Balkana, nego, upravo suprotno, riječ je o europskoj epidemiji ekstremno desnih, neonacističkih partija i pokreta, kojoj se nova članica Europske Unije entuzijastično i prednjačeći priključila.
Hrvatsku je Srećko Horvat nazvao simboličkim “trulim srcem Europe”, a formaliziranje zabrane ćirilice, koje se najavljuje budućim referendumom, usporedio je sa, opet hipotetičkim, referendumom za zabranu “židovskoga jezika”.
Hrvatsku je Srećko Horvat nazvao simboličkim “trulim srcem Europe”, a formaliziranje zabrane ćirilice, koje se najavljuje budućim referendumom, usporedio je sa, opet hipotetičkim, referendumom za zabranu “židovskoga jezika”
Članak iz Guardiana sa zanimanjem je dočekan na web stranici tih novina, prenesen je i komentiran diljem južnoslavenske regije, dok je u Hrvatskoj – s izuzetkom jednoga ili dva marginalna portala – prešućen na način na koji su se u Sovjetskom Savezu prešućivale kritike Kremlja objavljene u novinama s druge strane željezne zavjese, ili kako su u Jugoslaviji prešućivana zalaganja Heinricha Bölla u korist zatočenika savjesti, hrvatskih, srpskih i albanskih pisaca koji su robijali zbog verbalnog delikta.
Razlika je što su u komunizmu nalozi za takva prešućivanja dolazili iz ideoloških komisija u centralnim komitetima ili iz tajnih policijskih službi, dok u današnjoj Hrvatskoj stvar funkcionira sama od sebe, kao neka vrsta ideološkog i medijskog perpetuma. Horvatov članak prešućuje se zbog sadržaja koji narušava društveno ravnovjesje, proklamiranu simpatiju za Josipa Šimunića (koji, u najboljem slučaju, nije znao što radi i nije imao loših namjera, ili se njegove namjere prikazuju kao pozitivne, patriotske…) a bogme i istinitost javno iznesene tvrdnje premijera Zorana Milanovića kako u Hrvatskoj “nema političkoga ekstremizma”.
Srećko Horvat nagrđuje sliku Hrvatske, kakvom ju vide i predstavljaju Hrvatska televizija i drugi veliki mediji, uključujući i glavne dnevne novine, i zato je najbolje tu stvar naprosto prešutjeti. Pritom, svi ćemo se praviti kako bi i u The Guardianu, kao i u The New York Timesu ili Die Zeitu, mogli objavljivati svi ti hrvatski despoti, ivkošići i aralice, ali im se, eto, ne da, nemaju vremena ili nisu zadovoljni honorarima, i smetnut ćemo s uma spremno da se ne samo oni, nego i gospoda Josipović i Milanović, o Pozaiću, Košiću i Karamarku da i ne govorimo, u tim glasilima mogu pojaviti samo ukoliko zakupe oglasni prostor.
Samo u “Zdravom društvu” nismo bili u prigodi da slušamo gnjevne nastupe protiv međunarodne nogometne federacije zbog Šimunićeva kažnjavanja, kao ni filonacistički intonirane potjernice za onim novinarima, intelektualcima, javnim i privatnim osobama koje su se odvažile zgroziti nad Šimunićevom uporabom “staroga hrvatskog pa i ustaškog pozdrava”
Ili ni tada, jer im ne bi bilo dopušteno da u plaćenim oglasima šire vjersku, rasnu i nacionalnu mržnju, pozivaju na diskriminaciju i ukidanje svih manjinskih prava, kao ni da tvrde kako u svemu tome skupa “nema političkog ekstremizma”. Srećko Horvat je među dvoje-troje hrvatskih državljana kojima će Guardian objaviti ono što napišu.
Jedini koji je javno primijetio njegov istup, pokazujući svojim primjerom zašto su se drugi pravili slijepi, nijemi i gluhi, bio je transformirani posljednji partijski sekretar Slobodne Dalmacije Josip Jović, koji je Srećka Horvata u svojoj nedjeljnoj komuni uvrstio među birane Židove i ine hrvatske neprijatelje, i to zato što je u britanskim novinama Za dom! Spremni!, taj “stari hrvatski pa i ustaški pozdrav” usporedio s Heil Hitler.
Jović je, poput pravog obraćenika, neofita i hrvatskoga novinskog udbaše izgovorio ono oko čega su se drugi snebivali, i branio stari hrvatski pa i ustaški pozdrav od usporedbi s Hitlerom i nacizmom. Ustaše su, kako smo od jedne građanke prije nekoliko večeri na televiziji mogli čuti, “hrvatski branitelji iz Drugoga svjetskog rata”.
No, to se može izgovoriti na način Josipa Jovića i pomenute gospođe koja je upravo išla na misu za dušu Ante “hrvatskog političara, publicista i romanopisca” Pavelića, ili se može prisnažiti prešućivanjem ne samo Srećka Horvata, nego i svakoga i sviju koji su proteklih tjedana po europskim medijima govorili i pisali o povratku hrvatskoga fašizma.
Emisija “Zdravo društvo”, koju je vodio Srećko Horvat, bila je jedina ekološki provjerena emisija na Hrvatskoj televiziji. Samo u “Zdravnom društvu” nije vam se moglo dogoditi da čujete kako je “ćirilica genocidno pismo”, kako “Hrvati prema ćirilici trebaju imati odnos kao Židovi prema Richardu Wagneru” (čime se sugerira da se Wagnerova djela ne izvode u Izraelu, što, naravno, nije istina…), ni kako su Srbi lišeni ontološkog svojstva da budu žrtve, ni koješta drugo što se svakodnevno čuje u informativnom, kulturnom, pa i zabavnom programu, i čime su se proslavili Branka Kamenski, Siniša Kovačić, Hloverka Novak Srzić i ini urednici i autori HTV-a.
“Zdravo društvo” ukinuto je, kažu na HTV-u, radi uštede. Slovenski hotelijer Goran Radman, koji se iz predratnog čelnika Komsmomola, preko služenja u Microsoftu, transformirao u šutljiva rođaka glasnome Josipu Joviću, pozvao je, u ulozi ravnatelja, Srećka Horvata k sebi u ured, da mu objasni zašto je ukinut. Rekao mu je da je to zbog – loše gledanosti. Bilo bi to glupo, nedostojno i džepnog digitrona, da nije cinično
Samo u “Zdravom društvu” nismo bili u prigodi da slušamo gnjevne nastupe protiv međunarodne nogometne federacije zbog Šimunićeva kažnjavanja, kao ni filonacistički intonirane potjernice za onim novinarima, intelektualcima, javnim i privatnim osobama koje su se odvažile zgroziti nad Šimunićevom uporabom “staroga hrvatskog pa i ustaškog pozdrava”.
Samo “Zdravom društvu” nisu bili inherentni pozivi na nasilje protiv onih koji o ćirilici ili homoseksualcima imaju ponešto različito mišljenje.
To je bio razlog zbog kojega je emisija morala nestati. Istina, potrajala bi ona do kraja sezone, eh da nije bilo tog Horvatovog članka u Guardianu. Da ga je napisao 1942. završio bi u Jasenovcu, da ga je napisao 1972. zalegao bi na neko vrijeme u Lepoglavu, dok je 2014. samo izgubio televizijsku emisiju.
Nismo dovršili svoju državu, kao što bi to rekao biskup Vlado Košić. “Obranili smo Hrvatsku, ali nismo stvorili državu po svojoj mjeri”, kao što kaže onaj vukovarski stožeraš. Obojicu smo, naravno, mogli čuti na Hrvatskoj televiziji.
“Zdravo društvo” ukinuto je, kažu na HTV-u, radi uštede. Slovenski hotelijer Goran Radman, koji se iz predratnog čelnika Komsmomola, preko služenja u Microsoftu, transformirao u šutljiva rođaka glasnome Josipu Joviću, pozvao je, u ulozi ravnatelja, Srećka Horvata k sebi u ured, da mu objasni zašto je ukinut. Rekao mu je da je to zbog – loše gledanosti. Bilo bi to glupo, nedostojno i džepnog digitrona, da nije cinično.
Gledanost, Radmane, je li, niska gledanost? A zašto, kompjutoru materin, ne ukide “Pola ure kulture”? Radmanov cinizam nije od njegove pameti i iz njegove glave, to je cinizam kolektiva, partije, pokreta, mitinga, bakljade, minhenske pivnice. Goran Radman je, naime, naslutio što duh iz minhenske pivnice od njega očekuje, nakon što je Horvat prevršio mjeru pišući u stranim novinama istinu o Hrvatskoj.
(Prenosimo s autorove web stranice)
Za Domaćinskog spremni!
Šta je zajedničko Hrvatskoj i BiH? Hrvatska ima Šimunića, BiH ima Miju Martinu. A njih su oboje spremni. Za dom spremni. Doduše, u BiH se i ostala dva konstitutivna naroda mogu pohvaliti da imaju svoje inačice ovog fašističkog dvojca. BiH je bolja od svojih susjeda. Njeni su fašizmi pluralni, kako se to moderno kaže. Ima ih mnogo.
Ipak, nekako su kao u teen klišejima, fudbaler i pjevačica privukli pažnju ovih dana i ponovno probudili balkanske duhove. Fašističke i antifa.
Ne bi u ovome bilo ništa toliko spektakularno da Mijine i Šimunićeve ideje nisu na krajnje volšeban i, paradoksalno demokratski, način postale institucionalizirane.
A da stvari na Balkanu idu u neželjenom smjeru svjedoči i par nezaobilaznih činjenica. Treba samo gledati aktere. Državna srbijanska televizija počela je emitirati seriju Ravna gora, koja Dražu Mihajlovića predstavlja u “drugom svjetlu.” U BiH je deset osuđenih za genocid pušteno na slobodu i to je zahtijevala najviša pravna instanca. Ustavni sud. Istovremeno, nema šanse da neko iz reda manjina (kakva obezvrjeđujuća riječ!) dobije pravo da bude biran na demokratskim izborima.
Fašističke su priče, parole i činovi uvijek postojali da sakriju onu najtežu za podnijeti nejednakost među ljudima. Klasnu. Čak i ako bismo uspjeli Marksa staviti na nekakav stand by, činjenica je da od lokalnih fašizama niko nema koristi kao vladajuće kaste. Narodu više ne treba hljeba i igara. Najvažnije je narodu obezbijediti da ne bude “kao oni”. A onda je i vuk sit i ovce na broju. Doslovce
Fašističke su priče, parole i činovi uvijek postojali da sakriju onu najtežu za podnijeti nejednakost među ljudima. Klasnu. Čak i ako bismo uspjeli Marksa staviti na nekakav stand by, činjenica je da od lokalnih fašizama niko nema koristi kao vladajuće kaste. Narodu više ne treba hljeba i igara. Najvažnije je narodu obezbijediti da ne bude “kao oni”. A onda je i vuk sit i ovce na broju. Doslovce.
Nekad u divnoj književnoj prošlosti jedan je pisac, Miroslav Krleža, napisao knjigu “Na rubu pameti”. A, negdje u toj knjizi, kao i u našoj stvarnosti, živi jedan sasvim osebujan lik. Domaćinski. A, evo kako je on, doduše uz nešto cinizma opisan u knjizi:
“On je guverner, inženjer, jubilarac, idealist, realist, altruist, mecena, mentor i protektor, pokrovitelj i donator! On je radnik nad radnicima, predsjednik i član utemeljitelj nekoliko stotina društava, narodni sluga, narodni učitelj, narodni defenzor narodne časti i, takoreći, blagostanja, on je velikan među velikanima, plejada nad plejadama, opet ponovo po tridesettreći put idealist, realist, altruist, mentor i lordprotektor, on je najgostoljubiviji domaćin, uzor-kršćanin, organizator planinarstva i naše gore list!”
U cjelokupnoj nesretnoj historiji bivše Jugoslavije napisani su brojni članci, provedena istraživanja, napravljeni razni reality show programi, ali nigdje ovako nije opisana ova kasta koja se kod nas popularno zove – tajkuni.
Tribuni sveopšte narodne časti, dok zgrću bogatstvo braneći nevidljivim rukama ugrožene nacionalne interese, sistemski proizvode obezglavljene pojedince.
A sva su djeca, koja odrastaju pod njihovom palicom, uvijek i u svakom trenutku naučena da budu za dom spremna. Na bilo kom od čistih jezika. U svemu tome su razvijeni odlični odbrambeni mehanizmi. Ako se neko verbalno obruši na carstvo fašizma, biva proglašen izdajnikom. To je već opće mjesto. Ako se, pak, pobuni nekom vrstom zakona, biva jednostavno maknut. Pa, na kraju, logika je njihova, zakoni su tu da se ne provode i po potrebi mijenjaju. Zaraditi treba kruh svagdašnji.
“On je guverner, inženjer, jubilarac, idealist, realist, altruist, mecena, mentor i protektor, pokrovitelj i donator! On je radnik nad radnicima, predsjednik i član utemeljitelj nekoliko stotina društava, narodni sluga, narodni učitelj, narodni defenzor narodne časti i, takoreći, blagostanja, on je velikan među velikanima, plejada nad plejadama, opet ponovo po tridesettreći put idealist, realist, altruist, mentor i lordprotektor, on je najgostoljubiviji domaćin, uzor-kršćanin, organizator planinarstva i naše gore list!”
A, jedan zakon koji nikada nije ni donesen u BiH, a u drugim zemljama ako je i donesen, donesen je da se krši, jeste zakon o zabrani veličanja fašizma. Zbog toga je Mija Martina, pjevačica lakih eurosong nota i uposlenica nekog državnog ministarstva, mogla sasvim lijepo da podrži Joea Šimunića napisavši mu poruku podrške nakon što je dotični kažnjen zbog sramnog veličanja fašizma. Poslije se pravila da nije imala pojma o čemu se radi, pa je onda ipak odlučila da ima pojma i rekla je kako je stvar zapravo obrnuta. Naime, ubijeđena da je otvorila oči gotovo polustoljetnoj zabludi balkanskih antifašista, rekla je da je zapravo Smrt fašizmu govor mržnje.
Jer, dok se ona kao svaka fina kućanica sprema za dom, neko urla smrt tamo nekakvom fašizmu. Je li iko javnost na Balkanu napravio većom budalom nego mlada gospođica koja, to je spomenula u jednom tv nastupu, ponovi svako jutro sama sebi da je spremna za dom? A potom, valjda, prione na posao. Prvo opere suđe, pa usisa i sve to u svom domu. Za koji je spremna.
Nije ona mislila ništa loše. Cinizam je nekada zbilja moćno oružje.
A uzgred je napomenula da ne može snositi nikakve sankcije jer ne postoji zakonski okvir za to. I što je najgore, ne postoji. A, možda i nije najgore.
Možda bi, da ovaj zakon u BiH postoji, Smrt fašizmu bilo zabranjeno jednako kao Za dom spremni. Ako, naravno, dvotrećinska većina u nekom od brojnih parlamenata (jer ih BiH ima napretek) ne odluči da je Smrt fašizmu govor mržnje, a ostalo odbrana naših konstitutivnih naroda od mrskih komunista.
Jer, mi smo izborili svoju nezavisnost (odnosno svoje nezavisnosti) kako bi mogli biti uvijek svoji na svome. Svi zatvoreni u svojim malim mikrosvjetovima. Neće nam tamo nekakvi antifa manijaci mrsiti račune niti narušavati našu, ni manje ni više nego narodnu, čast. Tako bi izgledale sažete misli nacionalnih dušebrižnika.
A, kada smo već kod časti, jedan je slučaj rušenja časti posebno zatresao ono što se eufemistički zove federalno Sarajevo. Naime, neko od roditelja iz jedne od goraždanskih osnovnih škola (koja vjerovatno nema ni valjan sanitarni čvor, a kamoli sve što je potrebno da se djeca obrazuju u 21. stoljeću) javno je rekao kako mu smeta što škola nosi ime Huseina Đoze. Naime, ovaj je nekadašnji reisu-l-ulema Husein Đozo bio, hajmo tako reći, duhovni vođa Handžar divizije.
Naime, ubijeđena da je otvorila oči gotovo polustoljetnoj zabludi balkanskih antifašista, rekla je da je zapravo Smrt fašizmu govor mržnje. Jer, dok se ona kao svaka fina kućanica sprema za dom, neko urla smrt tamo nekakvom fašizmu. Je li iko javnost na Balkanu retoričkije napravio budalama od mlade gospođice koja, to je spomenula u jednom tv nastupu, ponovi svako jutro sama sebi da je spremna za dom? A potom, valjda, prione na posao. Prvo opere suđe, pa usisa i sve to u svom domu. Za koji je spremna
Odmah su se desničarski dušebrižnici podigli i dali svoj glas. Zaključak je dakako bio onakav kakvi su svi zaključci ovog tipa. Nije “naš” Husein zgazio sam svoju čast, stavivši se u službu jedne od najzločinačkijih ideologija u historiji. Tu je ujdurmu, kako bi udario na “našu” narodnu čast, podigao agresor vjerovatno potpomognut masonima, čija je glavna briga u tome da “našem” narodu razvuku pamet time što će obezvrijediti “naše” velikane.
Štaviše, vjerovatno će uskoro neko, ničim izazvan, na kultnoj Madonninoj jakni iz spota Like a virgin negdje u ćošku, u dnu zlokobne piramide, pročitati HĐ, što su inicijali Huseina Đoze. Arrivalsi će otkriti ko stoji iza zavjere o Đozi. Pravo balkansko naci ludilo tu ne prestaje.
Ako biste nekome od dežurnih dušebrižnika ponudili da se odrekne desnih ideologija, jer će tako spasiti čast svog naroda, glatko bi odbio. Jer, gdje to da učini? Zar tako da se naruga nekoj od “naših” mnogobrojnih herojskih borbi?
Zvuči paradoksalno? Upravo je takva pozicija neo-fašista na Balkanu.
A kakve sve ovo veze ima s Krležinim (ne)sretnim Domaćinskim. Pa, evo kakve. Zamislite da se na Balkanu nekome sudi zbog fašističkih ispada, nekom iz povlaštene klase jer su dotična gospoda oci takvih ideja. Odbrana na sudu izgledala bi ovako:
“On je guverner, inženjer, jubilarac, idealist, realist, altruist, mecena, mentor i protektor, pokrovitelj i donator! On je radnik nad radnicima, predsjednik i član utemeljitelj nekoliko stotina društava i Stranke, narodni sluga, narodni učitelj, narodni čuvar narodne časti i, takoreći, blagostanja, on je velikan među velikanima, plejada nad plejadama, opet ponovo po tridesettreći put idealist, realist, altruist, mentor i zagovornik ljudskih prava, on je najgostoljubiviji domaćin, uzor-kršćanin (musliman itsl.), organizator turizma u kom je, jelte, budućnost i naše gore list!”
A narod bi, zabrinut zbog toga što je neko udario na njegove vjekovne tekovine stao u odbranu svog velikana koji je, by the way, u Krležinom romanu izvršio četverostruko ubistvo. I hajde ti nekoga ubijedi da takvu jednu barabu treba osuditi.
Znao je Krleža anticipirati balkansku stvarnost. U njegovom se romanu ne sudi Domaćinskom. Sudi se čovjeku koji ga je nazvao ubicom. Prema Miji Martini to je dakako govor mržnje koji treba osuditi. Zato se ne treba čuditi što su narodi, uredno razdijeljeni u etnije, za dom(aćinskog) spremni i što Smrt fašizmu smatraju govorom mržnje. Možda uskoro i zabrane ovu sintagmu. Pa kom Ravna gora, kom Krleža!
Tiho puzajući fašizam
Kontinuirani prosvjedi koje predvode studenti, već više od pet mjeseci potresaju Bugarsku. Nezadovoljnici se bune protiv socijaldemokratske vlasti koja je negdje u proljeće naslijedila vladu desnog centra. Ovu potonju predvodio je Bojko Borisov, majstor karatea koji se od bivšeg tjelohranitelja prometnuo u gradonačelnika Sofije i premijera. Nećemo analizirati sličnosti s našim gradonačelnicima ili arestiranim i potencijalnim vođama, ali kad su u Bugarskoj izbili neredi, provocirani udvostručenim cijenama električne energije, Borisov je abdicirao.
Objasnio je da ne želi biti predvodnik vlade čija policija mlati vlastiti narod, što je izjava koja mu ipak služi na čast. Teško je pretpostaviti kakva bi katastrofa trebala zadesiti Hrvatsku, pa da odstupi premijer ili neki od njezinih najvažnijih lidera. Što se toga tiče, Sanaderova odstupnica ne može se uzeti u obzir. Bila je samo naizgled svojevoljna, a sve što je uslijedilo, potvrđuje da je svakojakim manevrima, pokušajem povratka na vlast, pa i bijegom, kanio osujetiti ono što će se dogoditi (hapšenje i suđenje). Premda Hrvati nikada nisu držali do skromnosti, a priori odbijajući svaku usporedbu s istočnijim narodima, paralele između Hrvatske i Bugarske nameću se same po sebi.
U Bugarskoj su desnu vladu naslijedili socijaldemokrati. Isto ili slično dogodilo se u Hrvatskoj. U rješavanju esencijalnih pitanja, ovi drugi pokazali su se podjednako neuspješni kao i oni prvi. Bugari podjednako kao i Hrvati. Razlika je u činjenici da su se bugarski građani ostentativno pobunili, svjesni da je kapitalizam društvo obilja o kojem mogu samo sanjati, dok je u nas revolt protiv formalno lijeve vlade marginalan ili sveden na individualne pokušaje.
Hrvatska je reprezentativni primjer zemlje u kojoj je demokracija kanalizirana u demokraturu, a onda u karikaturu i kreaturu koja je u Vukovaru, na dan sjećanja, pokazala svoje monstruozno lice
Hrvatska je reprezentativni primjer zemlje u kojoj je demokracija kanalizirana u demokraturu, a onda u karikaturu i kreaturu koja je u Vukovaru, na dan sjećanja, pokazala svoje monstruozno lice.
Ali mnogi Hrvati vjeruju da nemaju razloga za nezadovoljstvo; idućih sto godina slavit će vlastitu državu, a ako protiv nekoga rogobore, onda to može biti samo netko drugi i drukčiji. Oni ne mogu biti krivi za vlastite nesreće. Krivi mogu biti inozemci, dotepenci, Romi, Srbijanci, ćirilica, muslimani, pasdarani, vegani, Židovi, šamani, budisti, ateisti, agnostici, komunisti, crnci, skvoteri, homoseksualci, lezbijke, masoni, članovi društva za zaštitu životinja, zagovornici klasične muzike ili klasičnog obrazovanja i tako redom. Njih treba deratizirati poput komaraca, koji narušavaju sliku apotekarski čiste i homogenizirane Hrvatske.
No, je li to samo slučaj, ili neminovnost, da u fatalnoj trinaestoj godini trećeg milenija s debelim kamatama vraćamo dugove za ono što se u ovoj zemlji desetljećima toleriralo (pa i promoviralo)? Pod egidom najviših državnih institucija tolerirali su se šovinizam i najcrnji kriminal, umotani u prozirni veo isto tako prozirnoga domoljublja. A kad je brana popustila i šporka rijeka grunula silinom i količinom koju je teško kontrolirati, trebalo je naći krivca.
Kakav bi to narod Hrvati bili, kad bi ga našli u sebi samima? Pokazali su da se drže Sartrea, koji je u jednom od svojih najslavnijih dramskih tekstova zapisao: ”Pakao, to su drugi.” Sad je užas dotjeran do paroksizma. Cvjetovi šovinizma šiknuli su na svim stranama kao korov, broj nezaposlenih premašio je čarobnu granicu od 350 tisuća, recentni predstavnici vlasti dočekali su u Vukovaru poniženje kakvo je u civilnim i civiliziranim državama apsolutno nezamislivo, a svojim unjkavim glasom ministar financija zaziva horor, evidentiran u spremnosti da u Americi isprosi još koju tonu dolara. Čudno je da se nije sjetio novih nameta, to više što su prosječne plaće u Hrvatskoj još uvijek veće nego u Bugarskoj. Potomci Vasila Levskog zarađuju otprilike 400 eura mjesečno.
Takav paradoks moguć je samo na brdovitom Balkanu; jer protiv jednoumlja zakonito se bune upravo oni kojima je jednoumlje imanentno i koji se bez kolektivističke paranoje i puhanja u isti rog osjećaju kao ribe na suhom
Mizerno, ali uspoređujući primanja s cijenama osnovnih energenata, živežnih namirnica i zdravstvenih usluga, dospjeli bismo do zaključka da živimo bjednije od većine stanovnika postkomunističkih zemalja. Valjda je to razlog što kaptolski i Karamarkovi talibani uporno gunđaju protiv komunizma. Takav paradoks moguć je samo na brdovitom Balkanu; jer protiv jednoumlja zakonito se bune upravo oni kojima je jednoumlje imanentno i koji se bez kolektivističke paranoje i puhanja u isti rog osjećaju kao ribe na suhom. Je li jednoumlje crveno ili crno, u osnovi je svejedno.
Osluškujući puls javnoga mnijenja, referendumske dvojbe o braku, pravima manjina i pravima većina, stječe se dojam da je višestranačje suvišno. U zemlji u kojoj se militantno inzistira na etničkoj, vjerskoj, stranačkoj, seksualnoj i tko zna kakvoj sve monolitnosti, u sredini u kojoj je američka formula WASP (White, Anglo–Saxon, Protestant) dovedena do opasne nakaradnosti, višestranačje se čini kao slijepo crijevo u savršenom organizmu. Ili kao zadnji dio slabinskih živaca koji nalikuje na konjski rep (cauda equina). Ne znam kako profesori odgajaju našu djecu, jer ako im objašnjavaju da žive u demokraciji, onda im ne govore istinu.
Jer demokracija i nacionalizam su dva inkompatibilna pojma. Ondje gdje se ljudska bića svrstavaju i segregiraju na temelju bioloških kategorija, od demokracije nema ni traga. Dakako, osim za one koji misle da je demokratski razbijati ćirilične ploče i salutirati ustaškim pozdravom, kao što se to poslije maksimirske utakmice s Islandom udostojao Joe Šimunić, nogometni reprezentativac rođen u australskoj Canberri. Što li će tek poduzeti ako u Brazilu pobijede nekog ozbiljnog protivnika?
Kao što smo se prošvercali u Europsku uniju, jednako tako prošvercali smo se i na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Šimunićeva ekshibicija bila je šlag na torti za impozantnu količinu našijenaca koja vidi trn u tuđem oku, ali ne vidi balvan u vlastitom
Ali dotad ima dovoljno lufta, pa nogometni Thompson, kojem ovo nije prva svinjarija, stigne nabaviti ustašku uniformu i salutirati kako Bog zapovijeda. A ne tek tako, improvizirajući u gaćama i kopačkama. I opet možemo ponoviti po stoti put: što bi bilo da se neki njemački reprezentativac nacističkim pozdravom obratio publici? Nema ama baš nikakve sumnje, bio bi jednom zasvagda isključen iz državne selekcije.
Šimunićeva eskapada popraćena je u medijima nježnim tepanjem, onako kao što majka prigovara sinu u kojeg je beznadno zaljubljena, Niko Kovač slučaj nije htio komentirati (iako je morao), pa se globus vrti i dalje. A kad netko iz inozemstva spomene kako se toleriraju fašistički ressentimenti, kovači naše sreće opet će glumiti nevinost, čudeći se nad bešćutnim svijetom koji traži dlaku u jajetu, izmišlja afere ondje gdje ih nema, poduzimajući sve to jer ne voli Hrvate. Zbilja, tko to ne voli Šimunića i njegove nedužne Kroate?
Ali kao što smo se prošvercali u Europsku uniju, jednako tako prošvercali smo se i na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Ekshibicija citiranoga nogometaša bila je šlag na torti za impozantnu količinu našijenaca koja vidi trn u tuđem oku, ali ne vidi balvan u vlastitom. Zato smo dospjeli tako daleko.
Tiho puzajući fašizam posljedica je nagomilanog nezadovoljstva, ali i perfidne tolerancije odgovornih institucija koje su sustavno žmirile nad svim mogućim ekscesima. Kao što će žmiriti i nad Šimunićevim ustaškim pozdravom beatificiranim domoljubljem.
U ”Vjenčanju Raja i Pakla” veliki engleski pjesnik William Blake napisao je: ”Stvoriti cvjetić, to je trud od mnogo stoljeća.” Koliko je cvjetića, koliko pupoljaka i stabala uništeno u posljednjih 20 i više godina, pitanje je koje se u svojoj katastrofičnoj obuhvatnosti ne tiče samo florista i dendrologa. Tiče se isto tako psihopatologa, sociologa i ayurvedskih stručnjaka za pomlađivanje. Jer društvo koje ne prihvaća pluralizam nije samo zastarjelo, nego i osuđeno na propast. Je li to ono što stvarno želimo?