Jest, sramota je. To da kompletno vodstvo nacionalnog nogometnog saveza – uključujući izbornika i isključujući formalnog predsjednika te stvarnog gazdu – bude napadnuto usred vlastite države, na odmorištu na autocesti, s pravom se izrodilo u prvoklasni skandal. Barem na simboličnoj razini budući da se, kako se doznalo kasnije, sve završilo s dva ili tri šamara, jednim razbijenim retrovizorom i jednom bačenom plastičnom bocom. [Read more…]
Okrutni poslodavci
Pet je godina prošlo, a još nema sudskog epiloga incidenta kad je nekolicina sinova lokalnih moćnika u Karlovcu okrutno prebila čovjeka. Izbatinali su ga, priča se, a onda mu zaprijetili da ništa ne prijavljuje policiji riječima: “Znaš li ti tko je moj tata?” [Read more…]
Split za početnike : Abeceda grada
Jeste li znali da će vam sugovornik u Splitu izrazom “A?” poručiti da vas nije najbolje čuo, izrazom “AE!” ili “E!” izraziti suglasnost s vašim stavom, izrazom “EEE…” se naizgled složiti s vama, ali izraziti i stanovitu sumnju u vašu tvrdnju, a izrazom „AJME!“ podijeliti s vama čitav spektar osjećaja – od veselja ili užasa do straha ili ushita?
Poučnozabavni vodič “Split za početnike” nastao je zajedničkim snagama iz pera novinara i pisaca Renata Baretića i Ivice Ivaniševića. O Splitu je već napisano mnogo ozbiljnih, temeljitih, učenih i mudrih knjiga, no autori poručuju da “Split za početnike” nije jedna od njih. Radi se tek, kako i naslov sugerira, o priručniku za početničko, površinsko snalaženje u jednom starom, vazda vrijućem gradu. [Read more…]
Baldasarov pozdrav ustašama
“Nećemo poduzimati nikakve dramatične korake, niti ćemo dopustiti da se od spomenika i grada čini cirkus!“, odlučno je s crvenom ping-pong lopticom na nosu poručio splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, saznavši da je zloglasni Nepoznati Počinitelj, što već dvadeset pet godina hara gradom, sa spomenika Devetoj bojni HOS-a Rafael vitez Boban skinuo slova ”IX bojna“ i uglavio te tri slatke riječi – ”Za dom spremni“.
”Bit ću vrlo jasan: ‘Za dom spremni’ je stari hrvatski pozdrav, ali je teško kompromitiran pod ustaškim zločinačkim režimom“, objasnio je splitski klaunačelnik, nemoćno na kraju slegnuvši ramenima: ”Doista ne znam kome je stalo da ponovno raspiruje razdor i ideološke vatre u suvremenoj Hrvatskoj.“
Jednako odlučan i ”vrlo jasan“ bio bi Ivo Baldasar da je poručio kako, recimo, ”nećemo piškiti, niti ćemo kakiti“, ili da, štajaznam, ”nećemo poduzimati nikakve dramatične korake protiv jebanja, niti ćemo dopustiti da nam uđe“.
Jednako odlučan i ”vrlo jasan“ bio bi Ivo Baldasar da je poručio kako, recimo, ”nećemo piškiti, niti ćemo kakiti“, ili da, štajaznam, ”nećemo poduzimati nikakve dramatične korake protiv jebanja, niti ćemo dopustiti da nam uđe“
Kao što, najzad, ništa manje odlučan splitski poteštat ne bi bio da je rekao i kako je ”pozdrav \’Za dom spremni\’ teško kompromitiran pod ustaškim zločinačkim režimom, ali da je to ipak stari hrvatski pozdrav“. Osim što bi bio ponešto vrlo jasniji.
Za jednog sveučilišno obrazovanog gradonačelnika Ivo Baldasar, naime, zadivljujuće mnogo toga ”doista ne zna“. Imam stoga za njega vijest: ”za dom spremni“ – nevjerojatno, ali istinito – nije stari hrvatski pozdrav.
Ta hiljadu puta ponovljena laž ušla je, kako vidimo, u javno znanje, njome sada kao čvrstom povijesnom istinom barataju čak i takozvani ideološki protivnici, iako se pozdravom ”za dom spremni“ do Pavelićevih ustaša nitko nikad u cjelokupnoj historiji Hrvata pozdravio nije. To je jednostavno tako, lako provjerljivo i dokazivo.
Ako katolički i socijaldemokratski domoljubi baš inzistiraju, stari je hrvatski pozdrav, primjerice, jedno jednostavno i lijepo – ”zdravo“. Ne mole se Hrvati već vijekovima Majci Božjoj ”za dom spremna Marijo, milosti puna“.
Jednako tako, Ivo Baldasar jedini u gradu ”doista ne zna kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“. Prije samo osam mjeseci stajao je rame uz rame s tim ljudima, slikao se s njima za erotski kalendar ideološkog vatrogasnog društva – nije ni da se nešto kriju: eno ih pod punim imenom, prezimenom, činom i crnom ustaškom kapom – ali Baldasar i dalje ne odustaje od gašenja ideoloških vatri, spreman da se za tu svrhu, ako treba, napravi upravo monumentalno glup.
Ivo Baldasar jedini u gradu ”doista ne zna kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“. Prije samo osam mjeseci stajao je rame uz rame s tim ljudima, slikao se s njima za erotski kalendar ideološkog vatrogasnog društva – nije ni da se nešto kriju: eno ih pod punim imenom, prezimenom, činom i crnom ustaškom kapom – ali Baldasar i dalje ne odustaje od gašenja ideoloških vatri, spreman da se za tu svrhu, ako treba, napravi upravo monumentalno glup
Osim, jasno, ukoliko gradonačelnik zaista vjeruje kako je netko Nepoznat Treći, na svoju ruku, sve krijući se od budnih ustaša, pod okriljem noći macom ištemao slova ”IX bojna“ i uklesao ”Za dom spremni“, pa potom nestao u mraku, do danas umirući od straha da ljuti SDP-ovci i HOS-ovci ne saznaju tko to po Splitu ”raspiruje ideološke vatre“ i ustaške spomenike skrnavi ustaškim pozdravom.
Svakako, taj bi se – da ga je ikako naći – uklopio u socijaldemokratsku sliku svijeta, uokvirenu još prošlog svibnja: bilo gdje u ostatku Europe, da je netko usred grada podigao spomenik jedinici nazvanoj po nacističkom ratnom zločincu, da su okupljeni u nacističkim uniformama klicali nacistički pozdrav, i da se sve to događalo na europski Dan pobjede nad fašizmom, bila bi to prilično bjelodana i prilično protuzakonita nacistička provokacija.
Ne i u Hrvatskoj, ne u Splitu – ovdje je to, eto, bila lijepa prilika da se ugase, kako ono, ”ideološke vatre“.
Ivo Baldasar i SDP, međutim, ”doista nisu znali kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“ ni kad im je koji mjesec kasnije crnokošuljaško političko krilo miniralo projekt pomirbe, odbivši ”uzvratiti uslugu“ i blagosloviti Ulicu Prvog partizanskog odreda, kao što ”doista neće znati tko raspiruje ideološke vatre“ ni za koji mjesec, kad cijela Europa šezdesetu godišnjicu pobjede nad Hitlerovim Reichom bude slavila 9. svibnja, samo Split 10. travnja.
Što je, međutim – i to je ključ za otključavanje cijele priče – loše s raspirivanjem ideoloških vatri?
Imam još jednu vijest za SDP i Baldasara: raspirivanje ideoloških vatri njihov je smisao i posao, piše im to u nazivu i statutu stranke. Politika je, ne znam kako bih to drugačije objasnio, po definiciji raspirivanje ideoloških vatri. Protiv ”ideološke vatre“ krvi, tla i smrti – ako se, jasno, uopće složimo da smo protiv – ne bori se držeći piromanima svijeću, već uzvraćanjem ideološke vatre iz svih oruđa. Nacistički spomenici, recimo, javno se ruše bagerom. Zašto? Zato.
Imam još jednu vijest za SDP i Baldasara: raspirivanje ideoloških vatri njihov je smisao i posao, piše im to u nazivu i statutu stranke. Politika je, ne znam kako bih to drugačije objasnio, po definiciji raspirivanje ideoloških vatri
Da su Splićani onomad, kad su ih ustaše izručili Italiji – a ovi im zabranili Hajduk, ukinuli hrvatski jezik u školama i počeli ih vješati po Rivi – oprezno poručili kako je ”podignuta desnica stari rimski pozdrav, mada teško kompromitiran talijanskom politikom“, ali da ipak ”neće poduzimati nikakve dramatične korake“, jer ”doista ne znaju kome je stalo da raspiruje ideološke vatre“, danas bi Baldasar – Giovanni ili Jovan, svejedno – u Splitu 3 otkrivao spomenik Mussolinijevu sinu Brunu ili Petru IV Karađorđeviću, ovisno o ideološkoj vatri. Eto, na primjer, zato.
Baldasarovu SDP-u, istina, to ne bi bio osobiti problem. Njihov će problem biti tek kad jednom, a to će biti vrlo uskoro, konačno i zasvagda zvučno prdnu u čabar i pretvore se u jokera za sastavljače križaljki ili bizarnu novinsku zanimljivost, nešto poput HSLS-a, i kad se Ivo Baldasar, Ivo Josipović i preostali SDP-ov ivalj i ivičad bude pitao kad se to točno dogodilo.
Valjda će ih netko tada – ako se ikome bude dalo – podsjetiti kako su onomad, odlučni poput Buridanove magaradi, svih dvadeset pet godina, svaki put i na svakome, ali baš na svakome raskršću, kad god je dakle trebalo ”raspiriti ideološku vatru“, bez greške srednjim putem udarali glavom u banderu.
Poput one što su je u Boškovićevoj ulici podigli ustaše iz HOS-a, a svojom glavom blagoslovio odlučni i vrlo jasni splitski gradonačelnik Ivo Buridan. Pardon, Baldasar.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Švicarac na brdovitom Balkanu
Divim se ljudima koji idu u sportske kladionice. Koji igraju sportsku prognozu ili uplaćuju loto ili bingo. Nije to lako. Gledam s koliko žara pokušavaju pogoditi budućnost. Koliko truda ulažu u pojačavanje svojih šansi, proučavajući klubove, igrače, prošle susrete. Kako pozorno u birtijama prate rezultate na teletekstu. Uvijek me čudilo zašto nikad u birtijama ne vrte oglase za posao. A toliko radišnih ljudi tamo sjedi.
Bez previše sarkazma – nije to lako. Toliki trud kako bi se od jedne kune stvorilo deset ili stotinu. Ali nije to – to. Cilj je od jedne otići na tisuću. Ma kakvih tisuću, na milijun. Par milja, taman da riješimo sve svoje životne probleme. Ponekad mi se čini da se kladioničari ili lotomani trude više nego neki koji rade 8 sati za nekih prosječnih 5000 kn.
Napor koji ulažu u procjene i analize, u gledanje svih tekmi ili popisivanje brojeva izvučenih prošlih mjeseci te u nadglasavanje je li bolji Messi ili onaj drugi, uplaćen na klub ili sretan broj – uložen u pokušaj stvaranja npr. nove gume za žvakanje s okusom nogometne lopte, dao bi opipljiv rezultat. Financijski opipljiv. Možda od jedan ne bi napravili deset, ali uz toliku upornost i napor, rezultat bi vrlo lako mogao biti više od jedan. A to je puno.
Divim se ljudima koji idu u sportske kladionice. Koji igraju sportsku prognozu ili uplaćuju loto ili bingo. Nije to lako. Gledam s koliko žara pokušavaju pogoditi budućnost. Koliko truda ulažu u pojačavanje svojih šansi, proučavajući klubove, igrače, prošle susrete. Kako pozorno u birtijama prate rezultate na teletekstu. Uvijek me čudilo zašto nikad u birtijama ne vrte oglase za posao. A toliko radišnih ljudi tamo sjedi
Novac se stvara u postotcima na uloženo, a umnožavanje uloženog je iznimka. No, mi volimo bajke. Za nas je sve to više od igre. Volimo jednim udarcem ubiti ne dvije, nego bar tisuću muha. Jer tako nam govori plavokosa Šveđanka s TV ekrana.
I tako, svi smo vidoviti Milani, svi se kladimo na budućnost, svi pokušavamo pogoditi nešto što pogoditi može samo Onaj koji nas gleda s visina, kako god ga zvali. A do Njega ne možemo ni ajfonom šest, kojeg smo kupili za samo 99 kuna uz ugovor na 24 mjeseca i mjesečnu potrošnju od samo 599,99 kn. Praktički džabe. Sa svima razgovaramo besplatno, ali džabe nam to. Tarifa nam ne uključuje poziv do Njega, a samo On zna što će biti sutra.
Nisu vam rekli da ti pozivi ne idu u najpovoljniju mobilnu tarifu? Hoćete li zato tužiti telekom operatora? Manje bitno. Bitno je imati ajfon. Jer kako inače u birtiji staviti na stol staru Nokiju? Ajfon je ”must have”. A ponuda je, i tako, bila super povoljna, pa ste zagrlili život i otišli živjeti zajedno. Zajedno s novim ajfonom i starim dugovima telekomu lijepog slogana.
Povoljna je bila i ponuda za stambeni kredit. Tamo negdje, davne 2007. godine. Tko se još toga sjeća? To je bilo tako davno, da smo tad imali tek ajfon jedinicu. Povoljno smo ga dobili, evo baš smo ga prekjučer otplatili. S troškovima odvjetnika, sudskim pristojbama i kamatama.
Kamata na stambeni kredit je bila niska, a kredit bez troškova obrade. Što ne znači da nas nisu obradili. Nije bilo bitno s kim bankarite; svi su nudili i reklamirali, a mi smo tražili i uzimali. Mogli smo birati euro ili švicarac. A mogli smo birati i ne živjeti na kredit. Ne kupiti novi auto ili ostati u podstanarstvu. Plaćati najam mrskom stanodavcu. Svaki mjesec.
Ako ne želimo, mogli smo se iseliti i uzeti drugi stan. Ako nam je taj bio preskup, mogli smo u manji. Ako bismo našli posao na drugom kraju grada, mogli smo se preseliti u roku od mjesec – dva. Izaći iz toga stana i unajmiti drugi. No, tko je glup plaćati mjesečno 500 eura najam, kad za samo 600 eura i ciglih 30 godina imamo svoj stan? Najam plaćaju samo budale i papci.
Ponašali smo se kao da naša tarifa uključuje besplatne razgovore s Njim. Kao da znamo što će biti sutra, što za pet, a što za deset godina. Jer, evo, jučer je bilo super, zašto ne bi bilo super i sutra? Švicarac je bio ispod 5 kuna. Nema šanse da pređe 6 kuna. Nikad i nije. To ti je kao da Hajduk nabije Dinamo usred Zagreba s pet razlike. Nema šansi
Matematika je jasna. Kreditom imaš i ovce i novce. K’o Gregor. Osim toga, bolje je uzet kredu (ne posudit, nego uzet) u švicarcima, kamata je i do 2% niža. A 2% godišnje na trideset godina nije mala svota. Osim toga, taj stan ostaje našoj djeci. Stan je trajna vrijednost, investicija na kojoj se ne može izgubiti.
Vidi koliko je susjed Marko zaradio – kupio je pred par godina stan i sad već taj isti stan vrijedi upola više. I super je da djeca imaju naš stan. I da čekaju da mi odemo u starački dom ili na Mirogoj, pa da se mogu i oni nauživati te prekrasne nekretnine. U miru.
Ponašali smo se kao da naša tarifa uključuje besplatne razgovore s Njim. Kao da znamo što će biti sutra, što za pet, a što za deset godina. Jer, evo, jučer je bilo super, zašto ne bi bilo super i sutra? Švicarac je bio ispod 5 kuna. Nema šanse da pređe 6 kuna. Nikad i nije. To ti je kao da Hajduk nabije Dinamo usred Zagreba s pet razlike. Nema šansi.
Umislili smo si da znamo odgovore. Da znamo pogoditi rezultat utakmice života koja će trajati trideset godina. U kojoj ćemo svaki mjesec morati zabijati gol. A sve smo to radili bez poznavanja ekipe na koju smo se kladili. Nismo znali tko je na golu. Može li vratar naše ekipe obraniti penal Švicarcima? Kakav je srednji vezni? Koliko vrijedi špica i može li svaki mjesec zabijati gol? I to na stranom terenu – valuti.
Ušli smo u rizik koji, sad vidimo, nismo mogli ni pojmiti. To jest, mogli smo pojmiti, jer tko kaže da sutra CHF ne može biti jednak nula kuna? No, vjerovali smo da crni scenarij nije opcija. Ružičasti je opcija, možda malo sivi, ali crni nikako. A ispao je tamno crni.
Neka tamo banka u nekom planinskom gradu odlučila da neće branit tečaj? Neki tamo Rus krenuo trpat svoje rublje, čisto i prljavo, u švicarce. Kakve to veze ima s nama i našim kreditom? S našim stanom i autom? E, očito ima. Nismo znali, nije fer. Pa nismo mi vidoviti. A nismo? Ček malo, hmmmm…
Ugovor koji smo potpisivali, nismo baš čitali. Pitali smo bankara koja je najbolja opcija. Kao što narkić pita dilera jel’ bolje u venu ili šmrkat. Kao što smo pitali nasmijanu tetu na šalteru telekom operatora koja je najbolja opcija. I rekla nam je najbolju opciju. Najbolju za nju. I njenog šefa. I njegove dioničare.
I sad smo ljuti. Na proklete telekom operatore. Na gramzive bankare. Pogotovo one koji su bili inspirirani nama. A mislili smo da nam je bankar frend (isprika najboljem bankaru Jurici). Da telekom teta baš nama daje najpovoljniju tarifu. Jer ta tarifa vrijedi još samo do kraja mjeseca. A dobijemo i set noževa pride, ako baš danas potpišemo.
Ispalo je da nam nisu pomogli izabrati najbolju opciju. Pa ćemo ih sad tužiti jer nismo zadovoljni ishodom. Nisu bili fer i nisu nas upozorili na sve potencijalne probleme i rizike. Nisu pogledali u kristalnu kuglu i rekli da franak može na osam kuna. Nisu nam rekli da možemo ostati bez posla. Nisu nam rekli da naša nekretnina koju dajemo u kolateral može za par godina, u slučaju kraha tržišta nekretnina, biti nedovoljna za otplatu ostatka glavnice i da čak i da prodamo istu, plaćat ćemo im rate još deset godina nakon što nas deložiraju.
Na ugovoru nije pisalo –“Za sve rizike ili nuspojave upitajte svog bankara ili telekom operatora”. Pa je on zato ništavan. Tko bi reko, čuda da se dese, da Miljacka tečaje odnese? Što, Halide, ne predvidi i tečaj švicarca, ako si već predvidio poplave?
Vratite nam pare! Ali ostavite stanove! I aute! I ajfone! Jer mi to zaslužujemo. Nije u redu da nam se smiju ovi papci što su ostali podstanari i ovi što nisu kupili aute i ajfone. Neka i oni osjete našu bol. Neka pokažu solidarnost. Nismo krivi mi. Krive su banke. Telekomi su krivi. Kriv je onaj što ide s nama kroz život a koji nam omogućuje kupnju špeceraja na rate. I njegov gazda koji na nas s brijega gleda. Krivi su masoni i Bin Laden. Što su nam uopće nudili taj ajfon? I te švicarce. Da nije došlo do Franakgeddona, sve bi bilo ok.
Napomena iliti, po hrvatski, disklejmer – autor od 2008. vraća bezobrazno visok kredit u švicarskim francima. Ekonomski je relativno pismen, gotovo prosječne inteligencije. Zna čitati i razumije pojam valutne klauzule. Nema pojma o nogometu ni klađenju. Ne pada mu na pamet ikoga kriviti zbog toga što je izabrao podići kredit u stranoj valuti, izlažući sebe i svoju obitelj izrazito velikom valutnom riziku, dodatno računajući na porast ili bar fiksiranje cijene nekretnina u jednoj maloj zemlji, na žalost, još uvijek u mnogim glavama lociranoj na brdovitom Balkanu
Vratili bismo mi. Da nismo razbili taj auto koji još 4 godine moramo otplaćivati, vratili bismo mi. Da nam nisu ukrali taj ajfon, platili bismo mi. Četiri jahača Franakalipse sjuriše se bez najave i povećaše nam već debelo pretjerane rate za još 20% . Preko noći naš se dug vratio na stanje od prije par godina. A mi smo vraćali i vraćali. Što se to dogodilo da 4,8 kuna sad postade 7,5 kuna?!
Neka tamo banka u nekom planinskom gradu odlučila da neće branit tečaj? Neki tamo Rus krenuo trpat svoje rublje, čisto i prljavo, u švicarce. Kakve to veze ima s nama i našim kreditom? S našim stanom i autom? E, očito ima. Nismo znali, nije fer. Pa nismo mi vidoviti. A nismo? Ček malo, hmmmm…
Zato – spašavaj nas ministre financija. Spašavaj nas vlado. Konvertirajte nam kredite u eure, u kune u drahme u bilo što. Samo ne u švicarce. Poništite te zločinačke odredbe tih nametnutih nam ugovora. Odriješite nam duge naše, kako i mi… ma čekaj…ok, ipak susjed Štef mora vratit onih 500 kuna što je posudio još pred Božić.
A čini se da ovo nije kraj. Jahači Frankalipse su projahali tek prvi krug. Kraj je kad debela dama zapjeva. Al’ ne čuje se sa čardaka, pjesma stara, pjesma laka…
Napomena iliti, po hrvatski, disklejmer – autor od 2008. vraća bezobrazno visok kredit u švicarskim francima. Ekonomski je relativno pismen, gotovo prosječne inteligencije. Zna čitati i razumije pojam valutne klauzule. Nema pojma o nogometu ni klađenju. Ne pada mu na pamet ikoga kriviti zbog toga što je izabrao podići kredit u stranoj valuti, izlažući sebe i svoju obitelj izrazito velikom valutnom riziku, dodatno računajući na porast ili bar fiksiranje cijene nekretnina u jednoj maloj zemlji, na žalost, još uvijek u mnogim glavama lociranoj na brdovitom Balkanu. Kako bi mučki šutio i s guštom vraćao kredit s manjom kamatom da se Franakgedon nije dogodio, tako će i sad vraćati kredit i sprdati se javno sa svojim promašajem.
Neće druge kriviti za svoj promašaj, koji je većinom proistekao iz njegove želje da ima krov nad glavom, i to onakav kakav zaslužuje. Sad ima baš to što je zaslužio (uključivo i debelo precijenjen krov nad glavom) i nada se da je iz toga bar nešto naučio. Naučio je da ne može predvidjeti budućnost. Naučio je da nema tako crnih scenarija koji se ne bi mogli desiti. Naučio je da se za poslove koji traju dugo u budućnost uputno osigurati protiv rizika, pa čak i onih nepojmljivih. Vraća i vraćat će ono što je posudio i poštivat će potpis koji je svojevoljno stavio (i skupo ovjerio) na dokument. Dok mu živo srce bije!
(Prenosimo s tportala).
Samo da ne bude gore!
Labrador je poluotok u pokrajini Newfoundland i Labrador, koja se nalazi na krajnjem sjeveroistoku Kanade, i podijeljena je između anglofonog i frankofonog dijela zemlje. Tamo, u tom Labradoru, već dvadeset godina živi moj školski drug, ime mu neću spomenuti jer pretpostavljam da mu je draže da ga se ne spominje na ovim stranama svijeta, blizu grada u kojem smo imali zajedničku nevolju biti rođeni. Radi kao liječnik pri indijanskom rezervatu, nekoliko mjeseci pred rat svršavao je sarajevsku medicinu, a slučaj je htio da smo u ljeto 1993. teretnim Herculesom zajedno letjeli za Split.
U avionu je, koliko se sjećam, bio i jedan povjesničar, ali taj za ovu priču nije važan. Ja sam u avion Ujedinjenih naroda imao pravo ući jer sam bio novinar. Radio sam za Nedjeljnu Dalmaciju, i planirao sam da se nakon nekoliko tjedana vratim u grad. Nisam se vratio nikad.
On je imao lažnu potvrdu da je novinar, koju je izdala dobrohotna tajnica u jednoj zagrebačkoj redakciji, premda se tim poslom nikada nije bavio. Nije imao namjeru da se vrati, pa se nije ni vratio. U ovih dvadeset i jednu godinu nijednom nije posjetio Sarajevo ni bivšu Jugoslaviju. Jednom je, kaže, za novu godinu bio u Rimu. To je najbliže dokle je došao.
Riječ Labrador, tojest labrador, u našim se jezicima odomaćila zahvaljujući jednome psu, čiju pojavu, te dobru, trpeljivu i optimističnu narav poznaju svi. I on potiče s tog poluotoka, kao što i njegov puno krupniji, ali jednako dobar i pošten rođak njufaundlender potiče s New Foundlanda. Labradorom se ponose frankofoni stanovnici, mnogo više nego niklom, električnom energijom i svojom frankofonošću. Ništa od toga nisu birali, ali psa jesu
Osim lažne potvrde o novinarenju kojom je zadobio slobodu od rata, i većina drugih njegovih papira bila je nevažeća, lažna i neupotrebljiva. Ustvari, svi osim diplome. Ali i nju je trebalo nostrificirati, a to je teško išlo.
Ne znam kako je stigao do Labradora. Pitao sam ga, ali je on davao neke šaljive odgovore, u koje se nije moglo pouzdati. Vjerujem da su tri razloga za njegov tako dalek i čudan put: nije socijalno snalažljiv pa zato ga nije dopala bolja klima i urbaniji krajevi, nije osjetljiv na zimu, jer tko je u Sarajevu preživio bez grijanja zimu 1992. na 1993. neće mu ni na Grendlandu biti hladno, znao je francuski, jer mu je baka po ocu bila Francuskinja. To, inače, nisam rekao: Labrador je frankofoni okrajak pokrajine Newfoundland i Labrador.
Inače, tamo uz mog druga živi još pola milijuna stanovnika, na teritoriju koji je upola veći od Velike Britanije. Zima je duga, traje šest-sedam mjeseci, a ni ljeti temperatura nikad ne pređe dvadesetak stepeni. Anglofona većina su davni doseljenici iz Irske i Engleske, osim Francuza ima i inuitskih (eskimskih), metiskih i indijanskih zajednica.
Pri jednoj od indijanskih zajednica moj školski drug ordinira kao liječnik opće prakse. Kaže da je dobro naučio njihov jezik, koji je, ako ne laže, takav da se njime može reći ama baš sve što se može reći i na našem. Ponekad sanja na francuskom, ali će sve ovo dobiti svoj konačni smisao kada jednoga dana prosanja na indijanskom. Vjerujem mu da će se i to dogoditi.
Na Labradoru postoji jedna od većih hidrocentrala na svijetu, zove se Churchill Falls, i veliki rudnici nikla. Kao i svugdje, i tamo se rudari napate. Dolaze iz čudnih i bezimenih prekomorskih zemalja. Za razliku od moga školskog druga oni su nesretni, jer čeznu za domom i nije im palo na um da jednom mogli sanjati na indijanskom. Rudari ne sreću Indijance.
U vijesti piše da psa poklanjaju ratni veterani Montreala, glavnoga frankofonog grada u Kanadi, što i jest i nije tačno. Moj drug insistira da tu nije riječ o njima, nego o frankofonima Labradora. A gdje je Labrador od Montreala? To je jako daleko, kao što bi se nekad reklo za Tarćin, Blažuj i Pazarić, u odnosu na Sarajevo
Riječ Labrador, tojest labrador, u našim se jezicima odomaćila zahvaljujući jednome psu, čiju pojavu, te dobru, trpeljivu i optimističnu narav poznaju svi. I on potiče s tog poluotoka, kao što i njegov puno krupniji, ali jednako dobar i pošten rođak njufaundlender potiče s New Foundlanda. Labradorom se ponose frankofoni stanovnici, mnogo više nego niklom, električnom energijom i svojom frankofonošću. Ništa od toga nisu birali, ali psa jesu.
Očevi, djedovi i pradjedovi tih ljudi borili su se u Velikom ratu i u Drugom svjetskom ratu na strani Francuske i saveznika. U to vrijeme Newfoundland bio je britanski dominion. Ostat će do 1949, kada se, kao posljednja od deset provincija, priključuje Kanadi. U to vrijeme još uvijek je postojala surevnjivost između anglofonog i frankofonog dijela pokrajine, iza koje su stajali i povijesni razlozi: tokom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća Francuzi su pokušali zavladati Newfoundlandom i Labradorom, učiniti ih svojom kolonijom, ali nije išlo.
Stara je to mržnja: mogli su od nje i jedni i drugi da žive stoljećima, i da od mržnje načine svoje kulturne identitete, onako kako se to radi u krajevima iz kojih je pobjegao moj drug. Ali njima je, eto, od mržnje zanimljiviji jedan pas. On se ugradio u njihove kulturne i nacionalne identitete.
Ratni veterani frankofone Kanade, a sad već i njihovi sinovi, unuci i praunuci, četrdesetak godina francuskim predsjednicima poklanjaju po jednog štenca. Inače, nije dobro ljudima poklanjati pse. Živ stvor se ne poklanja, jer nikad ne znaš kakav će netko biti prema njemu. Nije dobro tako preuzimati odgovornost za nečiju sudbinu.
Ali, ipak, pretpostavka je da će se posluga francuskog predsjednika pobrinuti, i da će daleko od svoga zavičaja u predsjedničkim dvorima labrador živjeti gospodski.
Skoro sve moje novogodišnje želje tiču se onoga sirotinjskog i ponižavajućeg u našim životima: e, samo da ne bude gore! Po želji da ne bude gore robovi i služinčad svake vrste razlikuju se od slobodnih ljudi. Slobodni ne razumiju smisao ovakvih želja. Ali, ipak, poželim još ponešto: da francuski predsjednik zavoli svoga psa i da se mom drugu iz Herculesa ostvari njegov san
Nekoliko dana pred Božić po gregorijanskom mjerenju vremena objavljena je fotovijest da je udruga ratnih veterana Labradora poklonila psa Francoisu Hollandeu. Riječ je o tromjesečnoj kujici, koju je predsjednik nazvao Philae, po onom robotu koji je sletio na komet Čurjumov Gerasimenko, udaljen od Zemlje više od petsto milijuna kilometara. To je još mnogo, mnogo dalje od Labradora…
U vijesti piše da psa poklanjaju ratni veterani Montreala, glavnoga frankofonog grada u Kanadi, što i jest i nije tačno. Moj drug insistira da tu nije riječ o njima, nego o frankofonima Labradora. A gdje je Labrador od Montreala? To je jako daleko, kao što bi se nekad reklo za Tarćin, Blažuj i Pazarić, u odnosu na Sarajevo.
Francois Hollande sigurno će se dobro brinuti o svome psu, i tako će se jedna ratna patriotska tradicija prenositi kroz francusku kulturu, i kroz kulture jednoga prekomorskog svijeta. Psi su čuvari sjećanja.
Sjećam se dobro moje zabrinutosti za asocijalnog druga s lažnim ili neupotrebljivim dokumentima, koji je skupa sa mnom napuštao Sarajevo. On s nepoznatim ljudima nije mogao ni dvije riječi da progovori. I općenito, nije imao nikoga tko bi mu pomogao. Plašio sam se da će načisto propasti.
Često mi je na um padao u onih desetak godina koliko o njemu nisam ništa čuo, sve dok ne saznah da je na kraju svijeta i da na nekoj kanadskoj Kolimi liječi starosjedioce od mamurluka i drugih bolesti. I čeka noć kada će mu ove strane već biti toliko daleke da zasanja na indijanskom jeziku.
Skoro sve moje novogodišnje želje tiču se onoga sirotinjskog i ponižavajućeg u našim životima: e, samo da ne bude gore! Po želji da ne bude gore robovi i služinčad svake vrste razlikuju se od slobodnih ljudi. Slobodni ne razumiju smisao ovakvih želja. Ali, ipak, poželim još ponešto: da francuski predsjednik zavoli svoga psa i da se mom drugu iz Herculesa ostvari njegov san.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Pokrštavanje neandertalaca
S neandertalcima znanost nije načistu. Dugo se mislilo da su oni preci ljudi, no u posljednje vrijeme pojavila se teorija kako su ta uspravna, čovjekolika, rudimentarno razumna stvorenja širokih koščatih lica ustvari naši rođaci, slijepi rukavac naše vrste, kako su u kamenom dobu živjeli usporedno s Homo sapiensima, dok u jednome trenutku nisu neobjašnjivo iščeznuli. Nagađa se da smo ih upravo mi, u slijepom šovinizmu, istrijebili. Poznajući ljude, mislim da bi to lako moglo biti istinito.
Koješta je tu nejasno, ali paleontolozi se trude rasvijetliti njihovu zagonetku. Malim pijucima iskopavaju rijetka nalazišta i četkicama bojažljivo čiste kosti i primitivno oružje. Takav je jedan lokalitet plitka špilja u kršu iznad Kaštela, u općini Labin Dalmatinski. Unatrag trideset sedam godina tu se pretražuju ostaci neandertalaca, a mjesto je u stručnoj literaturi, u svim knjigama i člancima poznato po imenu Mujina pećina.
Nitko nazivom nalazišta nije pretjerano razbijao glavu, sve do prije godinu ili dvije, kad su se Labinjani pobunili, priznali kako ih to vrijeđa. Mujina pećina, smatrali su, slala je krivu poruku o njihovu poštenom, od davnih vremena kršćanskom, katoličkom mjestu. Uzrujavala ih je pomisao da bi turist namjernik mogao pomisliti da među njima živi ili je živio nekakav nekrst, musliman, Mustafa, za prijatelje Mujo, te su došli pred krašku rupu i stavili novu tablu: Jurina pećina
Bogzna zašto je baš Mujina? Nagađam po nekakvom čobanu koji je tu sklanjao koze od kiše, a njega su svi u mjestu zvali šaljivim nadimkom Mujo, premda je on ustvari bio Nikola ili Mate. Znate već kako je duhovit naš narod, nema sela bez najmanje jednoga Muje.
Kako bilo, nitko nazivom nalazišta nije pretjerano razbijao glavu, sve do prije godinu ili dvije, kad su se Labinjani pobunili, priznali kako ih to vrijeđa. Mujina pećina, smatrali su, slala je krivu poruku o njihovu poštenom, od davnih vremena kršćanskom, katoličkom mjestu. Uzrujavala ih je pomisao da bi turist namjernik mogao pomisliti da među njima živi ili je živio nekakav nekrst, musliman, Mustafa, za prijatelje Mujo, te su došli pred krašku rupu i stavili novu tablu: Jurina pećina.
Nećete u Čavoglave, niste ni prije, kao što pjesnik reče.
Usprkos imenu prihvaćenom u znanstvenoj literaturi i ne znajući baš ništa o paleontologiji, dapače, ozbiljno dvojeći da su neandertalci ikad i živjeli, jer je njima župnik na vjeronauku o postanku života na Zemlji ispričao nešto potpuno drugačije, seljaci su samovoljno odlučili da nije Mujo nego Jure.
Jedan je rudimentarno razuman lokalni hadezeovac tada izašao pred novinare i kazao kako su i vlastitim životima spremni to braniti, a ja njegovu prijetnju ne bih olako shvatio. Povijesno nam iskustvo, napokon, kazuje da su ljudi ovdje i za manju pizdariju ginuli.
Bilo je to, kažem, prije godinu ili dvije, ali ja sam tek nekidan čuo.
Usprkos imenu prihvaćenom u znanstvenoj literaturi i ne znajući baš ništa o paleontologiji, dapače, ozbiljno dvojeći da su neandertalci ikad i živjeli, jer je njima župnik na vjeronauku o postanku života na Zemlji ispričao nešto potpuno drugačije, seljaci su samovoljno odlučili da nije Mujo nego Jure
Nije, dakle, da opisujem aktualni događaj, no i danas, uvjeren sam, vrijedi pisati o tome. Nema tu ništa zastarjelo, takve su teme vječne.
Sve je u nas aktualno. I Zrinski i Frankopani, i Tomislavi i Trpimiri još su s nama, a ako je potreba, i čupavi, gologuzi neandertalci će oživjeti u našoj zaustavljenoj povijesti.
Čak i za nekakva sirota bića koja su prije pedeset tisuća godina noktima čeprkala korijenje iz smrznute zemlje i okretala vjeverice i guštere na ražnju iznad otvorenog plamena u jednoj vlažnoj kraškoj špilji, postavit će se u jednom trenutku pitanje svih pitanja: Nego, bogareti, jesu li oni naši ili njijovi?
Čitava se ljudska povijest tumači kroz tu dvojbu, pa će i Vučedolska golubica, keramički artefakt iz bakrenog doba, načinjen šezdesetak tisuća godina prije Krista, nekako postati simbol hrvatske borbe i stradanja, a neandertalce ćemo pokrštavati, davati im ispravna, lijepa katolička imena.
I kad to čujete, dođe vam vrlo uvjerljiva ona teorija da su naši preci Homo sapiensi istrijebili svoje rođake neandertalce. Sve je jednako, onda u paleolitiku kao i danas, na početku dvadeset prvog stoljeća, slijepi će se šovinizam nasiljem dići protiv drugoga i drugačijeg, samo što su onda imali koplja s grubo obrađenim kamenim šiljcima, a danas živimo u luksuzu strojnih pušaka koje ispaljuju zapanjujuće mnogo metaka u minuti.
Čak i za nekakva sirota bića koja su prije pedeset tisuća godina noktima čeprkala korijenje iz smrznute zemlje (…) postavit će se u jednom trenutku pitanje svih pitanja: Nego, bogareti, jesu li oni naši ili njijovi?
Živio je tako u rupi iznad Kaštela, u Labinu Dalmatinskom, jedan neandertalac Mujo sa ženom i četvero djece, sve dok mu jednoga dana nisu došli neki ljudi i rekli da on, ako mu je draga živa glava na ramenima, više nije Mujo, nego Jure.
I on se pokorio, premda se njegov mizerni i gladni život tom činjenicom ništa nije promijenio.
Onda su koji mjesec kasnije pred pećinu došla još dva gospodina, obrijana i začešljana, u tamnim odijelima i kravatima, a žena je viknula:
“Mujo… ovaj, Jure, trebaju te neki ljudi!”
“Jeste li se ikad upitali zašto smo mi ovdje, koji je smisao našeg života i ima li išta nakon ovoga, kad jednog dana umremo…?” počeo je Jehovin svjedok pružajući neandertalcu novi broj Kule stražare.
“E, ljudi, nemojte ako Boga znate!” zavapio je Jure bespomoćno.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Vipnet u Poskokovoj dragi
Ante Tomić napisao je, čuli ste, novi roman – nešto kao rukavac priče o mahnitim stanovnicima mitske Poskokove Drage – i predstavio ga objavivši u novinama jedno kraće poglavlje. Nestrpljivo sam, jasno, pročitao priču i odmah nazvao Antu da ga pohvalim. Naš masonski kružok, kako znate, i inače funkcionira po principu međusobnog titranja jaja po novinama, ali ovo je bilo tako briljantno da nisam mogao sačekati novine, već sam da odmah nazvao telefonom.
– Svidjelo ti se, a? – namjestio je Ante glas na samouvjereno, točno sam mogao čuti kako uživa. Ante baš voli kad ga ljudi hvale.
– Svidjelo? Čovječe, ovo ti je najbolje do sad – rekao sam iskreno. – Znao sam da si sjajan humorist, ali ovo je jebena društvena satira.
– Znam – rekao je kratko.
Ante Tomić napisao je, čuli ste, novi roman – nešto kao rukavac priče o mahnitim stanovnicima mitske Poskokove Drage – i predstavio ga objavivši u novinama jedno kraće poglavlje. Nestrpljivo sam, jasno, pročitao priču i odmah nazvao Antu da ga pohvalim. Naš masonski kružok, kako znate, i inače funkcionira po principu međusobnog titranja jaja po novinama, ali ovo je bilo tako briljantno da nisam mogao sačekati novine, već sam da odmah nazvao telefonom
– Mislim – nisam se mogao zaustaviti – jebeš popove pedofile i dvore od oniksa, ovo nije samo-još-jedna priča o crkvi, ovo je priča o religiji. To je to. Valja propitati samu čovjekovu vjeru.
– Kakvu vjeru, kakva religija? – zbunio se Ante.
– Pa ono, korporativni menadžeri kao proroci, trgovački putnici kao misionari, telekomunikacije kao nova religija, religija kao profit – prtljao sam se sad i ja, zbunjen i pokoleban u vlastitom čitanju štiva.
– Iskreno – promucao je Ante nakon nekoliko trenutaka neugodne tišine. – Nemam pojma o čemu pričaš.
Ante Tomić, shvatili ste, zaista je napisao novi roman i predstavio ga objavivši u novinama jedno kraće poglavlje, ali to što sam ja čitao – nije bio on. U moju obranu, nije se bilo teško zajebati: novinska pastorala iz Graba kraj Trilja bila je Ante u svom najboljem izdanju.
Na kućama u toj cetinskoj poskokovoj dragi – prepričat ću u par rečenica, ukoliko niste čitali – ovih dana preko noći osvanule satelitske antene, a svi se seljani naoružali novim tabletima i pametnim telefonima. Do jučer pospano ”malo selo u dva reda“, u kojemu je posljednji krik industrijske revolucije bio valjda onaj mlinski točak u Grapskim mlinicama, odjednom tako ”ki Hong Kong izgleda“: muškarci vrte daljinske upravljače tražeći kanale s natjecanjima drvosječa i utrkama kamiona, žene s tabletima prodaju jaja i sir online, djeca skidaju GPS-aplikacije za praćenje stoke na ispaši, a mjesni mlinar smartphoneom prima narudžbe iz Aržana i Voštana.
– Pola sela priko noći prišlo na Vip, pa tako i mi – prepričava jedna seljanka reporteru kako su se u Grabu prije nekog vremena pojavili akviziteri te telekomunikacijske kompanije, pa stali nagovarati seljane da kupe njihove povoljne, kako se to reče, pakete usluga.
Pola sela priko noći prišlo na Vip, pa tako i mi – prepričava jedna seljanka reporteru kako su se u Grabu prije nekog vremena pojavili akviziteri te telekomunikacijske kompanije, pa stali nagovarati seljane da kupe njihove povoljne, kako se to reče, pakete usluga
I u svega nekoliko dana, trgovački putnici iz firmi Moderne komunikacije i Significo – što za Vip obavljaju poslove ”avizicije na terenu“ – preobratili selo na Vip. Zavedeni primamljivim Vipovim paketima stanovnici Graba raskrstili tako s T-comom, tradicionalnim teleoperaterom cetinske krajine, pa s novim LG-ovim smartphoneima, kako ono, ”zagrlili život“.
Stanovnici okolnih sela, istina, malo su rogoborili, nije pružatelj telekomunikacijskih usluga automobil da se mijenja i bira, ”ne bira se mater niti operater“, kaže stara cetinska poslovica, otkad je svijeta, vijeka i telekomunikacija u Cetinskoj se krajini lemozina plaćala T-comu, stari se Grabljani, vele, u grobovima vrte što su im djeca i unuci za stotinjak minuta besplatnih razgovora i novi pametni telefon promijenili teleoperatera – ”Povipica gori od Vipovca“, govorile su krivodolske babe križajući se lijevom i desnom – ali selo nije marilo: udarili Grabljani po besplatnim minutama i SMS-ovima kao da su džabe.
I zaista, nije teško zamisliti Vip-ove akvizitere kao proroke i misionare. Niti je mnogo drugačije moglo izgledati prije hiljadu i koju stotinu godina, kad su ono u sela Cetinske krajine stigli neobični stranci, akviziteri neke talijanske telekomunikacijske kompanije, pa stali nagovarati seljake da prijeđu kod njih, a naši davni preci nepovjerljivo vrtjeli njihove kataloge i slušali bajke o besplatnim pozivima i drugim pogodnostima.
Nije, rekoh, mnogo drugačije izgledalo hiljadu i koju stotinu godina kasnije, kad su u malo selo Grab stigli neobični neki stranci, akviziteri Vip-a, pa seljani preko noći zaboravili pozivne brojeve svojih djedova. I sve je bilo u redu dok nisu stigli prvi računi, pa bijesni Grabljani svojim novim pametnim telefonima nazvali novinare. Jednima, vele, od Vip-a došli tri puta veći računi, drugima naplatilo pakete što ih nisu naručili, trećima T-com zaprijetio penalima zbog raskida ugovora, nadigla se na kraju po selu cika i vriska, baš kao onomad davno, kad su nakon tri mjeseca u novoj vjeri seljacima stigli računi u iznosu od desetine uroda
– Kako mislite, samo jedan bog? – zaprepastio se seoski glavešina, koji nikad ništa luđe u svom životu čuo nije.
– Samo jedan – nastavio je akviziter. – Nema više bog za ovo, bog za ono, bog za kišu, bog za sunce, bog za pšenicu, nema više ni Svaroga ni Svarožića: kod nas je za sve usluge zadužen samo jedan bog.
– I kako on onda zna za šta smo mi metnimo zaklali ovcu? – sumnjičav je stari.
– On sve zna. Ali to nije sve – teatralno je akviziter uzeo dramsku stanku, pa potegao najjači adut. – Mi povoljno opraštamo sve grijehe i nudimo vječni život.
– Sereš! – otelo nekome u gomili.
– Muči, Mucimire – ukorio ga je seoski glavar, pa se okrenuo strancu. – I koliko bi nas to došlo?
– Prva tri mjeseca besplatno.
Petnaest minuta kasnije, da skratim priču, iz sojenice u kojoj su vijećali seoski mudraci izašao je glavar i kratko upitao akvizitera: ”Di triba potpisat?“
Nije, rekoh, mnogo drugačije izgledalo hiljadu i koju stotinu godina kasnije, kad su u malo selo Grab stigli neobični neki stranci, akviziteri Vip-a, pa seljani preko noći zaboravili pozivne brojeve svojih djedova. I sve je bilo u redu dok nisu stigli prvi računi, pa bijesni Grabljani svojim novim pametnim telefonima nazvali novinare. Jednima, vele, od Vip-a došli tri puta veći računi, drugima naplatilo pakete što ih nisu naručili, trećima T-com zaprijetio penalima zbog raskida ugovora, nadigla se na kraju po selu cika i vriska, baš kao onomad davno, kad su nakon tri mjeseca u novoj vjeri seljacima stigli računi u iznosu od desetine uroda.
– Uistinu, kažem vam – javio im se u to duboki glas. – Za informacije o računu birajte 1, za tehničku podršku birajte 2, za razgovor s agentom birajte 3.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Hajduk na Rivi, bolji od nas
Đir oko Poljuda prošle subote, koju minutu nakon 17 sati, baš kad je Hajduku poništen regularan gol na utakmici (i to s klubom čiji navijači osnivaju novi klub jer im je svega i s pravom dosta), dakle na utakmici koja se igrala bez publike i navijača, ali, ispada, i bez igrača i strasti, bar s Hajdukove strane.
U mraku cesta, u polumraku raspoređeni redari i prigodno oslabljene snage MUP-a na par punktova, pod reflektorima nogomet koji nitko ne gleda niti zapravo igra.
Tek, između rukometa, jedrenja i vaterpola, povremeno, glas Srđana Fabijanca u klasičnom izdanju reda sporta pa reda glazbe na radiju.
Što se odvijalo tri sata ranije na rivi nije potrebno prepričavati. Bilo je i publike i navijača, i strasti i razuma. Transparenti su poslikani i prokomentirani. Jedan mi je posebno zapeo za oko jer je bio posvećen Luki Podrugu.
Najnovija epizoda slučaja splitski Hajduk barem u jednom i najvažnijem aspektu nije ogledalo društva. Bolja je od njega za klasu, reklo bi se: liga prvaka u odnosu na drugu županijsku. Taj je aspekt vezan uz projekt udruge Naš Hajduk, odnosno model upravljanja splitskim klubom, model koji je već dijelom zaživio, a mogao bi, ako se stvari budu odvijale u željenom smjeru, predstavljati najznačajniju demokratsku točku ne samo u sportskom polju nego i šire, dakle u onome što se naziva društvom i zapravo se ne zna čije je ogledalo
Što se događalo čitav prošli tjedan jednako je tako bezrazložno spominjati jer su svi akteri ostali na svojim pozicijama, samo što se u glasnoj debati nešto češće spominjalo “civiliziranoj” situaciji prikladna opća mjesta kao što su “dijalog” i fraze tipa “sjesti za zajednički stol”.
Dežurni interpretatori su očekivano posegnuli za usporedbom da je nogomet ogledalo društva odnosno, je li, kako to već ide, nogomet je samo društvo u malom, indeks, pokazatelj, zgusnuta slika socijalnih tenzija itd.
Najnovija epizoda slučaja splitski Hajduk barem u jednom i najvažnijem aspektu nije ogledalo društva. Bolja je od njega za klasu, reklo bi se: liga prvaka u odnosu na drugu županijsku.
Taj je aspekt vezan uz projekt udruge Naš Hajduk, odnosno model upravljanja splitskim klubom, model koji je već dijelom zaživio, a mogao bi, ako se stvari budu odvijale u željenom smjeru, predstavljati najznačajniju demokratsku točku ne samo u sportskom polju nego i šire, dakle u onome što se naziva društvom i zapravo se ne zna čije je ogledalo.
Vrijedi donekle iznova uputiti na kontekst u kojem Naš Hajduk nastoji da Hajduk postane opet naš, i to ne samo navijačko-simbolički nego zapravo. Naime, restauracija kapitalizma u istočnom i jugoistočnom dijelu nekad socijalističke Europe, posve nereflektirana kad je riječ o sportu ili, da budemo precizniji, o onome što pokriva složeni izraz sportskog polja, uključujući sve elemente njegove cirkulacije, infrastrukturu, institucionalni raspored i aktere, pa i njegovu autonomiju.
Doduše, možda pretjerujemo s odrednicom ”posve”, ali ono refleksije što je posvećeno tranzicijskim procesima u sportskom polju uglavnom je unisono motivski prilagođeno restauracijskim vrijednostima.
Unutar tako oblikovanog okvira u pravilu se ističu dvije teme, ključne sa stajališta dominantne ideologije: ekonomska – u vidu priželjkivane prilagodbe sporta novim uvjetima, s pripadajućim kompletnim repertoarom poduzetničko-investicijske stilistike, i politička – koja nemilice eksploatira ulogu sporta u oblikovanju nacionalnog identiteta, njegove ekscesne nacionalističke ili fašističke rituale i navijačko nasilje.
Bez lažne patetike: činjenica da bi Hajdukom upravljali oni kojima je do Hajduka najviše stalo ima, u postojećim hrvatskim okolnostima, snagu gotovo jednaku znamenitom klupskom obraćanju s Visa – nešto što mijenja percepciju, nešto što motivira komforne, poluzainteresirane, neodlučne i prestrašene, nešto što se cinicima može vratiti kao bumerang
U međuvremenu se Europom širi pokret otpora “modernom nogometu” čije su temeljne vrijednosti zapravo utkane u projekt Naš Hajduk. U Engleskoj je, naprimjer, taj pokret u novije vrijeme poznat kao punk football ili pankerski nogomet.
Dosezi navijačkih udruženja nezadovoljnih financijskom destrukcijom klubova zasad se mogu prepoznati u nekoliko koraka: od uspostave moralno-poslovnih orijentira (ili kodeksa) do utjecaja na političku raspravu koja je svojedobno kroz laburističku dezorijentiranu optiku predlagala zakonsko usvajanje 25 postotnog navijačkog prvokupa u prodaji kluba ili pak regulativu koja će prilikom kupnje uključivati neka dodatna jamstva posredno vezana i uz zajednicu.
FC United of Manchester, AFC Wimbledon, Exeter City ili Portsmouth, samo su neki primjeri navijačkog vlasništva, nastali iz potrebe za osmišljavanjem drukčije politike u nogometu, reakcije oprečne politici kluba na čijim su tribinama proveli pola života.
Najdalje su u tom smislu dospjeli navijači nekadašnjeg prvoligaša Portsmoutha koji su, nakon višegodišnje financijske i organizacijske kalvarije kluba, preuzeli njegovo vlasništvo, ali su uspjeli postati i vlasnici stadiona. Možda je igra vlasništvom simboličkog kapitala samo prvi i važan korak, ali kad počne zaposjedanje nekretnina, stvari naglo poprimaju ozbiljniju dimenziju. I tu svoje mjesto zauzima i Naš Hajduk.
Bez lažne patetike: činjenica da bi Hajdukom upravljali oni kojima je do Hajduka najviše stalo ima, u postojećim hrvatskim okolnostima, snagu gotovo jednaku znamenitom klupskom obraćanju s Visa – nešto što mijenja percepciju, nešto što motivira komforne, poluzainteresirane, neodlučne i prestrašene, nešto što se cinicima može vratiti kao bumerang.
Kultur-rasizam tzv. pristojnih građana ili ustaštvo onih bez mozga koji za njima pristojnima zaostaju pokoju stepenicu u društvenoj hijerarhiji: što je gore? Valjda se još uvijek može čuti i iskoristiti ona znamenita “isti k…c, drugo pakovanje”. Barem kad se o Hajduku radi
Jer, sve što se zadnjih dana propelo da bi ideju Našeg Hajduka pokazalo plemenitom, ali zapravo amaterskom i dječjom u okvirima profesionalnog nogometa, okupalo se u močvari malograđanskih gluposti poput, na primjer, Ede Pezzija, koji je u Press klubu HTV-a problem HNS-a dijelom sveo na vladajuće Slavonce kojima se rodno selo ne može naći ni na vojnoj karti, a, bogme, se niti znaju snaći u inozemstvu kad traže hotel u kojem su odsjeli.
Kultur-rasizam tzv. pristojnih građana ili ustaštvo onih bez mozga koji za njima pristojnima zaostaju pokoju stepenicu u društvenoj hijerarhiji: što je gore? Valjda se još uvijek može čuti i iskoristiti ona znamenita “isti k…c, drugo pakovanje”. Barem kad se o Hajduku radi.
S druge strane, suptilnije rečenice sportskog novinara Dražena Krušelja o genezi upravljačko-partitokratske hijerarhije u HNS-u nitko u spomenutoj emisiji nije čuo, niti je želio čuti.
Tako Naš Hajduk već čitav tjedan nije dobio nikakav ozbiljniji kontraargument, a svi koji tobože nisu baš suglasni s tom idejom narodnog kluba nisu ispali ništa pametnijima nego inače dok šute.
Naposljetku, posljednjih desetljeća, naviklo se zbog Hajduka i s Hajdukom biti popišan i osramoćen, stoput, tisuću puta, ne samo zbog rezultata na terenu (to se nekako preboli, na bolne se pljuske s vremenom navikneš, kao što te, posve suprotno, lako zanese poneka zraka rezultatskog sunca), nego zbog svega što se s klubom događalo u političkim, ekonomskim i preoblikovalačkim stranputicama. Upravo zato projekt Našeg Hajduka ima posebnu specifičnu težinu, težinu pod kojom padaju sve sociološke poluideje o nogometu kao ogledalu društva.
Jer što ćemo s tom zrcalnom vezom ako Hajduk doista postane naš i narodni, što ako se dobije koncesija na stadion i što, kako je naglašeno i na skupu u subotu, Naš Hajduk izgubi smisao i prestane postojati jer je Hajduk doista postao naš?
Posljednjih desetljeća, naviklo se zbog Hajduka i s Hajdukom biti popišan i osramoćen, stoput, tisuću puta, ne samo zbog rezultata na terenu (to se nekako preboli, na bolne se pljuske s vremenom navikneš, kao što te, posve suprotno, lako zanese poneka zraka rezultatskog sunca), nego zbog svega što se s klubom događalo u političkim, ekonomskim i preoblikovalačkim stranputicama. Upravo zato projekt Našeg Hajduka ima posebnu specifičnu težinu, težinu pod kojom padaju sve sociološke poluideje o nogometu kao ogledalu društva
Kako će onda zaduženi dijagnostičari protumačiti nogomet kao zrcalo društva?
Koje će im u tom slučaju kategorije poslužiti da javnosti razjasne stanje stvari? Postoje, ponavljam, stvari koje su bolje od onoga što u izlizanoj zrcalnoj usporebi nazivamo društvom. Kao što je to bilo radničko-sindikalno organiziranje u kutinskoj Petrokemiji, kao što je bila studentska blokada 2009. U tom bi smislu i slijedu Naš Hajduk bio treći važan moment.
Za koji tjedan, točnije 29. prosinca, dogodit će se jedna tiha obljetnica koje će se sjetiti rijetki. Naime, na taj dan prije šezdeset i pet godina u solinskoj tvornici Prvoborac, par kilometara sjevernije od Splita, osnovan je prvi radnički savjet.
U borbi protiv otimanja nogometa, ideja Našeg Hajduka koji postaje naš Hajduk, s obzirom na politički i ekonomski kontekst, ima gotovo jednaku važnost: demokratsko ovladavanje sredstvima za nogometnu proizvodnju.
Jedna od onih dalekosežnih stvari koja je od tzv. društva bolja i naprednija. A zvoni gromko kao onih 1:6 na stadionu JNA 9. maja 1976., uz uzbudljivo iščekivanje hoće li i kako “legalno izabrani predstavnici nadležnih institucija”, od gradskih struktura do HNS-a, isfabricirati novu “Ljubljanu” i kome će sve povjeriti ulogu “Dušana Maksimovića”.
Međutim, ova se utakmica, ovaj put u Hajdukovu korist ne igra samo do 94. ili neke kasnije mitske minute, niti je itko može prekinuti.
Možda će trajati mjesecima, možda godinama, ali strpljivo i do konačne pobjede.
Skup u Splitu pokazao je osnovnu bazu, podrška njezinu širinu, a regulacija energije mogućnost kontrole idiota koji bi jednu sjajnu ideju u sekundi simbolički pretvorili u ustaški i huliganski dernek.
Jednostavno, radi se o ozbiljnijoj stvari, onoj koja remeti odnos snaga u srcu problema.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Bahati Milanović
Za staru, plavu ”bubu” Jose Mujice, skromnog predsjednika koji je preporodio Urugvaj, neki je šeik ovih dana ponudio milijun dolara. Ako dobije taj novac, Mujica će ga donirati beskućnicima u svojoj zemlji. Dok je vladao, Mujica se vozio u toj oronuloj ”bubi” i tvrdoglavo odbijao da ga voze službenim automobilima.
Hrvatski premijer Zoran Milanović voli vožnje službenim automobilima i rijetko vozi svoj VW Passat iz 2005., nije svijet osvojio skromnošću i uspješnim mandatom i njemu vjerojatno nitko ne bi ponudio milijun dolara za limenog ljubimca. A kad bi se to čudom i dogodilo, Milanoviću ne bi palo na pamet donirati novac sirotinji jer on nema pojma da u zemlji kojom vlada sirotinja uopće i postoji.
U Milanovićevoj Hrvatskoj postoje samo ljudi s dobrim ili lošim prehrambenim navikama
Iako su se prošli tjedan diljem Hrvatske sakupljale donacije za izgladnjele školarce u Belom Manastiru, predsjednik Vlade Zoran Milanović ne samo da o tome ništa ne zna, on tvrdi kako u ovoj zemlji nema gladnih, ni djece ni odraslih. U Milanovićevoj Hrvatskoj postoje samo ljudi s dobrim ili lošim prehrambenim navikama.
”Danas u Hrvatskoj nije problem prazan želudac ljudi, i djeca imaju pun želudac, pitanje je samo čega. Jer kvalitetnija hrana u pravilu previše košta, mada ne mora previše koštati. Prema tome, nemojmo govoriti da danas ljudi u Hrvatskoj gladuju”, tim je odgovorom na pitanje zastupnika laburista Mladena Novaka što će napraviti da sva djeca dobiju obrok i da budu sita, Milanović sablaznio javnost.
Dogodilo se to samo 10-ak dana nakon što je njegova supruga Sanja Musić Milanović osvojila titulu ”hrvatske Marije Antoanete” savjetom građanima da crni kruh režu na tanje šnite kako bi bili zdraviji. Njihova obiteljska opsesija zdravim životom dominira javnim prostorom i to ne bi bio problem kad ne bi bila riječ o obitelji čija ”glava” vlada Hrvatskom i o čijim odlukama ovisi hoćemo li uopće imati za kruh ili za nož kojim ćemo ga rezati. Crni ili bijeli, svejedno je.
(…) njegova je supruga Sanja Musić Milanović osvojila titulu ”hrvatske Marije Antoanete” savjetom građanima da crni kruh režu na tanje šnite kako bi bili zdraviji. Njihova obiteljska opsesija zdravim životom dominira javnim prostorom i to ne bi bio problem kad ne bi bila riječ o obitelji čija ”glava” vlada Hrvatskom i o čijim odlukama ovisi hoćemo li uopće imati za kruh ili za nož kojim ćemo ga rezati
Prema europskim statističkim podacima, čak je trećina stanovništva Hrvatske siromašna, pučke kuhinje otvaraju se kao nekad šoping-centri, sad je ima i Slavonski Brod; u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Zadru u njima se hrane čitave obitelji, čak i one s malom djecom.
U glavnom gradu cijele obitelji žive u prihvatilištima za beskućnike, u Vukovaru su police socijalne samoposluge manje-više stalno prazne, taj će grad dogodine otvoriti i prvu pučku kuhinju.
Procjenjuje se kako je stvarni broj beskućnika u Hrvatskoj dosegnuo zastrašujućih 10.000.
Čak i ministrica socijale Milanovićeve Vlade Milanka Opačić na istom aktualnom satu u Saboru, na kojem je njezin šef govorio kako ovdje nema gladnih, kaže kako je broj korisnika socijalne skrbi ove godine skočio za 16.000 ljudi.
Njegov ministar obrazovanja Vedran Mornar istog dana priznaje da su školska djeca gladna. Tri četvrtine hrvatskih građana nema dovoljno sredstava za pokrivanje mjesečnih osnovnih životnih potreba.
Predsjedniku hrvatske Vlade to ne znači ništa, on živi u nekom svom svijetu, njegov dokaz da je skroman i štedljiv je iskaz kako, kad putuje, ne putuje prvom klasom na prekooceanskim letovima. Proljetos smo njegovo putovanje sa suprugom u Australiju platili najmanje 324.329 kuna (bez hrane i pića), prije mjesec dana bio je u SAD-u (sa sinom) i svitom ministara i to smo platili 321.769 kuna.
(…) čak je trećina stanovništva Hrvatske siromašna, pučke kuhinje otvaraju se kao nekad šoping-centri, sad je ima i Slavonski Brod; u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Zadru u njima se hrane čitave obitelji, čak i one s malom djecom. U glavnom gradu cijele obitelji žive u prihvatilištima za beskućnike, u Vukovaru su police socijalne samoposluge manje-više stalno prazne, taj će grad dogodine otvoriti i prvu pučku kuhinju. Procjenjuje se kako je stvarni broj beskućnika u Hrvatskoj dosegnuo zastrašujućih 10.000
Zbrojimo li ”populistički” te troškove dobijemo 85.000 eura, sasvim dovoljan iznos za zbrinjavanje dviju obitelji bez krova nad glavom. Ni od jednog niti od drugog putovanja hrvatski građani nemaju koristi. Od putovanja u Australiju ga sigurno nećemo imati, a od putovanja u SAD imat ćemo koristi jednom možda.
Milanović se hrani zdravo, njegov omiljeni restorani za svakodnevne obroke su zagrebački Tač, Takenoko i As. Omiljeni mu Tač poslužuje samo zdrave obroke, koriste samo vrhunske namirnice – svježu, divlju ribu, školjke, škampe, šparoge, artičoke, pa su se i okitili titulom najboljeg poslovnog restorana u metropoli. Kad je eliminiran iz Banskih dvora i SDP-a, Slavko Linić rekao je kako Milanović samo jede i pije i ne radi ništa. Njegova supruga zadovoljna je što jede zdravo.
Hrvatska koju Milanović gleda svakog dana nije Hrvatska pučkih kuhinja, izgladnjelih đaka i oporog siromaštva koje se na našim ulicama već može i namirisati. Funkcija premijera omogućila mu je usavršavanje hohštaplerskog stila života, pa o toj nesretnoj i beznadnoj Hrvatskoj on ne zna ništa niti ga ta Hrvatska zanima.
Ne tako davno jedan je drugi premijer hohštapler na pitanja o rastućem siromaštvu odgovarao poslovicom o nezasitnom ljudskom srcu, ručao s istim ”prijateljima” s kojima danas ruča Zoran Milanović.
Ne tako davno taj je premijer prezirao narod kojim je vladao, njegovao iste, zdrave prehrambene navike, mislio kako je nedodirljiv, najbolji, vječan.
(Prenosimo s tportala).
- « Previous Page
- 1
- …
- 10
- 11
- 12
- 13
- 14
- …
- 17
- Next Page »