Premda je najveći postkoncilski (a možda i najveći uopće hrvatski) teolog, dr. fra Tomislav Janko Šagi-Bunić, preminuo 21. srpnja 1999., želio bih ponuditi jedno teološko promišljanje u čast mog pokojnog i časnog profesora Šagi-Bunića, ali u povodu jedne navodno male, ali, po mom mišljenju, ogromne geste humanosti patrijarha Porfirija učinjene tijekom boravka u Sarajevu ove subote i nedjelje. [Read more…]
Search Results for: Milorad Vučelić
Sablast mentaliteta
Kad vam se čini da se u stvarnosti događaju neke već viđene situacije, a pouzdano znate da nije u pitanju déjà vu, onda vam nema druge nego posegnuti za nekim ranijim i najčešće tuđim znanjima i iskustvima, pa ih sravnjivati s onim što ste ih i sami doživjeli. [Read more…]
Osveta loših đaka
Bili su u pravu oni koji su predviđali da će nova naprednjačko-socijalistička vlast pre ili kasnije progovoriti radikalskom ili miloševićevskom retorikom, glasovima koji vaskrsavaju sećanje na vremena što, očevidno, još žive u glavama nekih političara. Probuđeni iz zimskog sna nastavljaju svoj politički život kao da se u Srbiji ništa nije promenilo u poslednjih petnaestak godina. A moguće je, zaista, da se ništa suštinski nije promenilo ako oni u toj vlasti zauzimaju važne pozicije.
Još je prilikom formiranja ”proevropske” srpske vlasti delovalo šokantno da su se u njoj našli na važnim ministarskim i savetničkim mestima neke ličnosti veoma dobro poznate po svojoj antievropskoj i ratnohuškačkoj delatnosti iz vremena Miloševićevog vladanja Srbijom. To se odnosi i na likove poput Milana Drecuna i Aleksandra Vulina.
Drecun se ”proslavio” kao novinar u Narodnoj armiji, Vojsci i kao ratni dopisnik Televizije Beograd. Godine 1996. pridružio je Miloševićevoj Socijalističkoj partiji Srbije. Njegove vojne i političke analize rata u Bosni i na Kosovu pružale su punu podršku Miloševićevoj politici, o čemu svedoče i naslovi njegovih knjiga: ”Drugi kosovski boj”, ”Kosmetska legenda”, ”Rat za Kosovo” i ”Alahovi ratnici”.
Dvojica ”povratnika” iz mračnog i nesretnog perioda srpske istorije, iz tragičnih devedesetih godina, sada pokazuju da je njihov preobražaj od patriota miloševićevog kova u ”evroslinavce” (izraz je vladike Amfilohija) krajnje sumnjiv i problematičan, da, po svemu sudeći, takvog preobražaja zapravo nije ni bilo. Sada su, procenjujući za njih povoljnu situaciju, krenuli u ofanzivu
Posle silaska Miloševića sa vlasti i Drecunova novinarska zvezda se gasi. Nestaje iz javnog života. Javlja se ponovo posle pobede Srpske napredne stranke 2012. godine i postaje narodni poslanik na listi te partije. Izabran je za predsednika Odbora za Kosovo i Metohiju. Kao u onoj šaljivoj pričici o kozi zaduženoj da čuva kupus.
I to upravo u vreme kada Srbija i Kosovo počinju pregovore u Bruxellesu. Drecunu se u toj istorijskoj ulozi pridružuje još jedno ”slavno” ime iz Miloševićevog okruženja. Ljubimac i favorit Mire Marković, supruge Slobodana Miloševića, nekada mladi, borbeni junoša Aleksandar Vulin. Političku karijeru započeo je u Savezu komunista-Pokret za Jugoslaviju, jedan je od osnivača JUL-a i predsednik Jugoslovenske revolucionarne omladine.
I Vulin posle 2000. godine postaje poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije, kasnije direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju u Vladi Republike Srbije, a od 2014. ministar rada zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja.
Postaviti ovu dvojicu na odgovorna mesta kosovskih pregovarača i onih koji treba da sporovode briselske odluke moglo je značiti samo jednu od dve poruke javnosti: da su tu kako bi ispaštali prethodne, ne male grehe u podršci nasilnom rešavanju kosovske drame ili da se njihovim postavljanjem na ta mesta šalje simbolična poruka kako su briselski dogovori samo obična farsa. Ovo drugo očevidno odgovara istini. Jer i dan-danas, više meseci posle potpisivanja briselskih sporazuma, malo toga je sprovedeno u delo, što je i glavna smetnja započinjanju ozbiljnih pregovora o ulasku Srbije u Evropsku uniju.
No, ovde se ne prekida priča o Drecunu i Vulinu, uticajnim članovima Narodne skupštine i proevropske srpske vlade. Osetivši se jakima i moćnima, uz podršku svojih mentora ove gromade srpske političke misli pojačavaju svoje delovanje na javnoj srpskoj sceni.
Nekada najbliži saradnik Mirjane Marković pozvao je Državnu revizorsku komisiju da proveri sve konkurse poslednjih desetak godina za sredstva koja se dodeljuju nevladinim organizacijama (…) Ali, kako piše jedan komentator, ”to su odlične ideje u JUL-ovskoj glavici, ali pre nego što NVO dođu na red, treba ispitati ne samo deset nego dvadeset godina unazad” kako je ovaj ”Mirin potrčko” delio državne pare (…) Inače, izražene su ozbiljne sumnje da je Vulinov Pokret socijalista i nedavno kupovao poslanike u Skupštini Vojvodine, a zabeležene su po bizarnosti i gluposti Vulinove poslednje izjave o Haškom tribunalu, Sjedinjenim Američkim Državama, Albaniji i Hrvatskoj
Dvojica ”povratnika” iz mračnog i nesretnog perioda srpske istorije, iz tragičnih devedesetih godina, sada pokazuju da je njihov preobražaj od patriota miloševićevog kova u ”evroslinavce” (izraz je vladike Amfilohija) krajnje sumnjiv i problematičan, da, po svemu sudeći, takvog preobražaja zapravo nije ni bilo. Sada su, procenjujući za njih povoljnu situaciju, krenuli u ofanzivu.
Milovan Drecun je sa parlamentarne govornice pokrenuo ”pitanje legalnosti izbora zamenika tužioca za ratne zločine Bruna Vekarića”. Naime, Tužilaštvo od 2009. godine istražuje učešće srpskih novinara u ”krivičnom delu planiranja, organizovanja i podsticanja genocida, zločina protiv čovečnosti i drugih teških krivičnih dela”. Posle dve godine istraživanja pojavila se publikacija ”Reči i nedela” čiji je urednik Bruno Vekarić, a u kojoj svoje zasluženo mesto dobija i Drecun. Drecun to naziva ”staljinističkim optužbama”. Pribegava onoj poznatoj taktici kako je napad najbolja odbrana.
Zapravo, jedino što se Tužilaštvu i Vekariću može zameriti jeste da se istraga otegla preko šest godina uprkos nesumnjivim dokazima o prljavoj ulozi pojedinih novinara u ratnohuškačkoj kampanji devedesetih. I što na listi osumnjičenih nema nekih od glavnih krivaca koji su kampanju vodili i usmeravali poput Milorada Vučelića, koga su uvek štitili moćni prijatelji. Čak je ovih dana Vučelić dobio sat programa na javnom servisu, na televiziji koju je osramotio i pretvorio u jednu od najozloglašenijih ustanova Miloševićeve Srbije.
I ministar Aleksandar Vulin spada u piromane kojima je data legitimacija vatrogasca. Nekada najbliži saradnik Mirjane Marković pozvao je Državnu revizorsku komisiju da proveri sve konkurse poslednjih desetak godina za sredstva koja se dodeljuju nevladinim organizacijama. I da, ubuduće, on lično ukida pomoć nevladinim organizacijama. Ali, kako piše jedan komentator, ”to su odlične ideje u JUL-ovskoj glavici, ali pre nego što NVO dođu na red, treba ispitati ne samo deset nego dvadeset godina unazad” kako je ovaj ”Mirin potrčko” delio državne pare, kako su se obavljale javne nabavke, kakav se sve kriminal pod pokroviteljstvom države i Mirine i Vulinove partije događao u Srbiji.
Inače, izražene su ozbiljne sumnje da je Vulinov Pokret socijalista i nedavno kupovao poslanike u Skupštini Vojvodine, a zabeležene su po bizarnosti i gluposti Vulinove poslednje izjave o Haškom tribunalu, Sjedinjenim Američkim Državama, Albaniji i Hrvatskoj.
Veliki Srđa Popović, “vanzemaljac među Srbima”
Srđa Popović, advokat koji se “na našim prostorima” među prvima bavio ljudskim pravima i pravima politički progonjenih svih nacija, napustio nas je u utorak, 29. listopada, u Beogradu, nakon kratke i teške bolesti. Prošle su točno 23 godine nakon što je izašao prvi broj “Vremena”, prvoga privatnog tjednika u bivšoj Jugoslaviji, čiji je dugo godina bio većinski vlasnik.
Advokatski sin – njegov otac bio je čuveni Miodrag Popović – Srđa se još 1961. godine priključio očevoj kancelariji osnovanoj 1933. godine, koja se već tada bavila privrednim pravom. On je izabrao kazneno i u toj domeni vjerojatno ostavio najviše među najvećima: branio je u vrijeme kad ljudska prava još nisu bila prepoznata kao najvažnije od najvažnijega, mladoga Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt iz grupe Baader-Meinhof, Franju Tuđmana, Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića zvanog Vlada Revolucija, Milana Nikolića, Božidara Jakšića, Mihajla Mihailova, Momčila Selića, Dobroslava Paragu, Gojka Đoga, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, “Beogradsku šestoricu”, profesore izbačene s Filozofskoga fakulteta…
Srđa Popović bio je jedan od onih koji se godinama bore za svoje ideale: jest bio Jugoslaven, onaj iskonski, koji je mislio da je Jugoslavija najbolja opcija za narode koji u njoj žive, ali nikada nije pristajao na ograničenja koja je nametao režim. Otud njegovi potpisi na brojnim peticijama – od zahtjeva za ukidanjem verbalnoga delikta do ukidanja smrtne kazne i zahtjeva za uvođenjem višestranačkog sistema u tadašnoj SFRJ
Branio je i Andriju Artukovića sredinom 80-ih na Okružnom sudu u Zagrebu; mnogi su ga napadali zbog toga, a on je tada tvrdio: “Ne branim djelo, nego čovjeka!” Branio je i Željka Ražnatovića Arkana u Zagrebu – o njemu smo razgovarali za trajanja suđenja, sjećam se da je rekao kako Arkan ima dvije strane mozga, jednu posve crnu i užasavajuću, a drugu kao da je najpozitivniji lik na svijetu. U vrijeme kad su mu razni predbacivali kako uopće može braniti neke ustaše i zločince: “Ja sam advokat, branio bih i Dražu Mihajlovića i Antu Pavelića i razne još, kad bih bio u prilici”, odgovarao je na optužbe.
I sam Srđa Popović je, danas to posve sumanuto zvuči, u jednome trenutku bio osuđen zbog svog advokatskog posla, braneći književnika Dragoljuba Ignjatovića zbog govora na simpoziju “Kultura i revolucija” (1974.), osuđenog na tri godine zbog verbalnoga delikta. Srđa je branio pravo na Ignjatovićevo mišljenje, ali je potom i sam bio osuđen, najprije na zatvorsku kaznu, (zbog onoga što je u obrani rekao pred sudom), da bi poslije dobio uvjetnu kaznu od dvije godine i godinu dana zabrane obavljanja advokatskoga posla.
Iste te godine, londonski The Times o njemu je napisao: “Popović je dugo žigosan čovjek u Jugoslaviji jer je jedan od hrabrih muškaraca i žena koji brane progonjene zbog njihovih uverenja…”
Srđa Popović bio je jedan od onih koji se godinama bore za svoje ideale: jest bio Jugoslaven, onaj iskonski, koji je mislio da je Jugoslavija najbolja opcija za narode koji u njoj žive, ali nikada nije pristajao na ograničenja koja je nametao režim. Otud njegovi potpisi na brojnim peticijama – od zahtjeva za ukidanjem verbalnoga delikta do ukidanja smrtne kazne i zahtjeva za uvođenjem višestranačkog sistema u tadašnoj SFRJ. Sve se to, uostalom, jasno vidi iz njegove trilogije “Poslednja instanca”, koju je izdao Helsinški odbor Srbije, a u kojoj su dokumenti o političkim procesima od 1968.-1988. godine.
Ima toga još: nakon atentata na premijera Zorana Đinđića u ožujku 2003. godine Srđa Popović zastupao je obitelj Đinđić, Zoranovu sestru Gordanu i majku Milu, tražeći uporno “političku pozadinu” toga državno-političkog ubojstva. Nije sve to imalo mnogo odjeka: osim dnevno-političkih površnih izvještaja, tek su se neki mediji – u prvom redu emisija i portal “Peščanik” – time dublje bavili. Zahvaljujući upravo dvojcu Svetlana Lukić-Svetlana Vuković, njegov se glas o svemu tome, o atentatu na Đinđića, ali i o stvarnosti u kojoj Srbija živi, čuo u široj javnosti uživo i u objavljenim knjigama “Nedovršeni proces”, (što je ostalo nedorečeno tijekom suđenja atentatorima na premijera Zorana Đinđića), i “One gorke suze posle”.
Čulo se to da je 90-ih nastojao izbjeći nekadašnje prijatelje, koji su se predali Miloševiću, da je onda otišao iz zemlje u Ameriku, da se vratio ipak s nekim nadama nakon pada Miloševićeva režima 2000. godine, da su te nade bile neosnovane…
“Ljudi su u samoodbrani potonuli u apatiju, cinizam i asocijalnost, koji vode tome da ih se ne tiče ništa što se tiče njihovog života. Biološki moraju da nestanu oni koji su vinovnici takve istorije da bi došle nove generacije koje bi mogle sebi da dozvole luksuz da pogledaju sve te ružne istine. Treba doživeti taj pad u varvarstvo – racionalno i nepristrano. Činjenicu da smo uništili život i sebi i drugima”, rekao je Popović prije samo 15-ak dana u svom posljednjem intervjuu za časopis “Esquire”
O svom odlasku u Ameriku, Srđa kaže: “Imao sam četvoro dece i nisam želeo da odrastaju u jednom takvom svinjcu. Takvo je bilo vreme. Dok sam još bio tu, na putu od kuće do kancelarije, molio sam boga da nikoga poznatog ne sretnem. Samo da me još neko ne razočara. U jednom trenutku sam shvatio – nisam ja njima potreban, ni oni meni. Većina su. Plebiscitarno su na drugoj strani.”
Kad se vratio, imao je javnu polemiku – kako sam kaže – s jednim, možda i najboljim svojim životnim prijateljem – Stojanom Cerovićem, koji je nakon 5. listopada 2000. godine zaključio da prošlost više nije važna, već budućnost. Srđa je mislio drukčije… Otud i to da Srđa “diže ruke” (i prepušta svojim nasljednicima) “Vremena”, list osnovan 1990. kao prvi privatni na području bivše Jugoslavije, u koji je privukao sve one koji do danas brane svoj “protuslobistički” stav i koji su čuvali građansko društvo i pristojnost, za što se Srđa tako žestoko zalagao: Stojana Cerovića (ma koliko su se i posvađali!), Zorana Jeličića, Lazara Stojanovića, Miloša Vasića, Milana Miloševića, Dragoljuba Žarkovića… sve do današnjih Teofila Pančića, Ljubomira Živkova, Muharema Bazdulja. Usput, te su novine u vlasništvu svojih osnivača i nikoga više, osim kredita koji otplaćuju. Žarković, glodur “Vremena”, ovih dana govori: “Jesmo polemizirali, nismo se uvijek slagali, ali Srđa se nikad nije miješao u uređivačku politiku.”
Još je nešto Žarković ovih dana rekao, da je Srđa Popović bio “vanzemaljac među Srbima”. Sasvim točno! U svim godinama “nenarodnoga režima”, “tamnice naroda” i oslobođenja po svim tim točkama nakon 90-ih, Srđa Popović zalagao se, i čak postizao, da se ponešto od vladavine prava i ostvari u našim malim i pojedinačnim životima. Ustajao je kada drugi nisu smjeli, aktualne vlasti poražavao je vlastitim zakonima, nije pristajao na kompromise, bio je pravnik, bio je advokat, bio je svoj.
“Ljudi su u samoodbrani potonuli u apatiju, cinizam i asocijalnost, koji vode tome da ih se ne tiče ništa što se tiče njihovog života. Biološki moraju da nestanu oni koji su vinovnici takve istorije da bi došle nove generacije koje bi mogle sebi da dozvole luksuz da pogledaju sve te ružne istine. Treba doživeti taj pad u varvarstvo – racionalno i nepristrano. Činjenicu da smo uništili život i sebi i drugima”, rekao je prije samo 15-ak dana u svom posljednjem intervjuu za časopis “Esquire”.
Taj veliki, sjajan čovjek i pravnik, advokat Srđa Popović, svima će nam – ako imalo pameti imamo – nedostajati dok i mi postojimo.