Nevjerojatno je kako često rubrika Ljubljanski zvon naiđe na praznički dan. Kao da posljednjih mjeseci praznici padaju uglavnom u utorak. Baš. Danas je mesopust. Dan kada je, sakrivenima pod maske, dozvoljeno gotovo sve. Ljudi si smiju dati oduška: ismijavati političare, karikirati medijske zvijezde, odijevati ono što su odavno željeli…

Jesmo li svjesni toga što mesopust ustvari znači? Radi se o pretkršćanskom prazniku koji u sebi nosi snažan arhetipski naboj, tako da ga još uvijek slavimo. Sama riječ ‘‘pust“ dolazi iz povezanih riječi ‘‘meso i pust“, dakle, ostavi meso, nemoj ga jesti. Jer u ovo se mesopusno vrijeme treba pročistiti, očistiti od zimskih zaliha tijelo i dušu, te se probuditi u proljeću. Priroda pupa, sunce postaje snažnijim, dani se produžuju. Zima se oprašta, a čovjek bi trebao ući u novi ciklus života. Priroda nas zove neka ustanemo.

U davna su vremena vjerovali kako zli dusi borave u tami, a da ih svjetlost razgoni. Rastjeruju ih smijeh, radost, buka, a za trajanja mesopusta meso se nije jelo – znanost je dokazala da su ljudi koji jedu meso, agresivniji, skloniji napadanju od onih koji ga ne jedu, zbog čega su plemena mesoždera nadvladala ona vegetarijanaca, što je najvjerojatnije i uzrok današnjoj modi ‘‘paleodijete“¹⁾ – – jer se moglo do mile volje bučati i zabavljati. Nekada su maske bile karikirani životinjski likovi; jer su, navodno, životinje trebale biti posrednici kod ‘‘viših“ sila da bi se postiglo blagostanje. U waldorfskim školama i danas preporučuju da se djeca u nižim razredima maskiraju u životinje: mačke, zmije, pčele i leptire, ptice…

Jesmo li svjesni toga što mesopust ustvari znači? Radi se o pretkršćanskom prazniku koji u sebi nosi snažan arhetipski naboj, tako da ga još uvijek slavimo. Sama riječ ‘‘pust“ dolazi iz povezanih riječi ‘‘meso i pust“, dakle, ostavi meso, nemoj ga jesti. Jer u ovo se mesopusno vrijeme treba pročistiti, očistiti od zimskih zaliha tijelo i dušu, te se probuditi u proljeću. Priroda pupa, sunce postaje snažnijim, dani se produžuju. Zima se oprašta, a čovjek bi trebao ući u novi ciklus života

Mene, nadasve, zanima zašto se netko maskira u određenu masku. Je li istinitiji onakav kakav je ispod maske, odnosno bez maske, ili s maskom koju je sam odabrao?

Naravno, tu se nadasve radi o pitanju identiteta: tko sam, a možda još više što želim biti. Od kada na internetu u kojekakvim grupama i forumima možemo proizvoljno izmišljati svoj identitet, fašničke su maske, po svoj prilici, izgubile svoju snagu, jer na internetu svoj lik možemo oblikovati do mile volje. Na primjer: ‘‘Komad sam od žene, snažnog erotskog potencijala, mjera 102-65-98, čvenkovi od vremena do vremena, ozbiljna veza nije poželjna“. A u realnom je životu to napisala, recimo, domaćica koja umire od dosade, majka dvojice raspuštenih klipana i s mužem koji nikada nije kod kuće, koja je kao mlada čeznula za trajnim odnosom, dakle svetim brakom s jednim muškarcem do kraja svojih dana. Zbog toga je odustala od fakulteta, na brzinu zatrudnjela, nakon prvog djeteta ubrzo imala drugo, nikada se nije zaposlila, jer je željela učvrstiti trajan odnos…

Razmišljam o svojim fašničkim maskama. Kao dijete sam se voljela maskirati, jer to su činila sva djeca, i tada sam željela, više no išta na svijetu, da budem ista kao što su bili svi. Raznježim se kada se sjetim kako sam željela biti princem. Mama se tada iskazala, svaka joj čast! Rijetko me podržavala, nije registrirala moje želje, a još manje ih ispunjavala, ali je shvatila to da sam ja, štrkljasta, iskompleksirana i žalosna djevojčica, s osjećajem usamljenosti, zaželjela biti princem. I od crne mi je kadife sašila prinčevsku odjeću, na glavu mi stavila crnu beretku od kadife, obula mi bijele papučice, pod nosom mi nacrtala brkove i postala sam očaravajući princ. Sudbina mi je bila zapečaćena: više od desetljeća sam sanjala o takvom princu na bijelom konju, ha, ha …

Ne znam koliko sam bila stara, no grudi su mi propupale, u očima zasvjetlucale iskre, strast je počela kolati mojim žilama. I maskirala sam se u Ciganku. Duga suknja, raskošna šarena bluza, na glavi marama, na ušima ogromne naušnice, oko vrata zvoncave ogrlice, a na zapešćima brojne narukvice, koje su zveckale dok sam se samouvjereno kretala prostorom.

Naravno, tu se nadasve radi o pitanju identiteta: tko sam, a možda još više što želim biti. Od kada na internetu u kojekakvim grupama i forumima možemo proizvoljno izmišljati svoj identitet, fašničke su maske, po svoj prilici, izgubile svoju snagu, jer na internetu svoj lik možemo oblikovati do mile volje. Na primjer: ‘‘Komad sam od žene, snažnog erotskog potencijala, mjera 102-65-98, čvenkovi od vremena do vremena, ozbiljna veza nije poželjna“

Moja je sudba bila zapečaćena za nekoliko sljedećih godina. Toliko sam bila oduševljena svojom ciganskom krvlju da sam se i u svakodnevnom životu počela odijevati slično toj ciganskoj krinki. Ponekad bih zaplesala na nekom stolu, slušala cigansku glazbu i družila se, naravno, s mađarskim Ciganinom (ovo uzmite s rezervom, jer taj je lijepi momak, koji je odlično plesao, stvarno bio mađarskog roda, ali s Ciganima, najvjerojatnije, nije imao nikakve veze. A i one su dugačke suknje, najvjerojatnije, bile tek dio hipijevske mode, iako sam se zaklinjala da sam Ciganka.)

Moj je otac bio tamnoput, orlovskog nosa i poput ugljena crnih očiju, rođen u Novom Mestu. A zna se da je u okolici Novog Mesta živjelo mnogo Cigana. Otac je više puta pričao kako su u tom kraju bile dvije velike ciganske obitelji: Hotorovići i Brajdići. Tijekom onih ludih godina odlučih da sam Ciganka, i to Brajdićeva roda. Voljela sam slušati romsku glazbu, a kada sam, nakon nekoliko godina, vidjela film ‘‘Cigani lete u nebo“, činio mi se tako prisnim. Biti slobodan, disati punim plućima, veseo i radostan. Letjeti! Pa to sam ja!

No, došle su godine u kojima su mi se poklade učinile vrlo nespretnim praznikom, a maskiranje još blesavijim i prestala sam se maskirati. Ovakva je bila moja posljednja maska: odjenula sam staru haljinu, negdje sam pronašla mamine stare dugačke pamučne čarape, na glavu stavila vlasulju, pogrbila se i metlom neumorno pometala na sve strane, gdje god bih se pojavila. Bila sam izvrsna čistačica, ha, ha.

A nije smiješno. I ta je maska postala mojom sudbom. Činjenica je da nisam čistačica, nego već cijeli niz godina marljiva domaćica. Sada sam ono što nikada nisam željela biti. I ne samo to. Prijateljujem s čistačicama, jednu iz BiH sam pretvorila u mentoricu čitateljskog kružoka i, skoro, u spisateljicu na slovenskom (!), drugu sam poslala na studij psihologije za treću životnu dob i snabdijevam ju knjigama. Na fakultetu sam bila sindikalna aktivistica koja se bori za radnička prava kao da sam osobno profesionalna čistačica. Kada je u hospiciju sve bilo mirno i tiho, najradije sam u ruke uzimala metlu i mela dvorište i stubište…

Nije li više no na mjestu moje uvodno pitanje: jesmo li istinitiji s maskom ili ispod nje? I što ako odgovor nije ili – ili, već i – i: najistinitiji smo kada smo u različitim maskama/ulogama koje si zadajemo ili ponekad bez njih, kada ih se riješimo. ‘‘Jesam što jesam“, nekada je davno rekao gorući grm²⁾. Stvarno naše je ionako samo ono što ne možemo izgubiti u brodolomu (sufijska izreka)…

Rado čistim i na drugim područjima! Već desetljećima svoje vlastito potkrovlje. Temeljito sam ga očistila kada sam, 2000. godine, na tri mjeseca odselila u maleno englesko selo, u samoću i potpunu tišinu, koju sam tek ponekada prekidala na sat ili dva. Čistila sam svoj unutrašnji prostor, ustrajno čistila. Vrativši se napustila sam svog tadašnjeg partnera, a moja je poslije-pubertetska kći izrasla u divnu i milu osobu. Ne znam bili se dogodilo to prvo i drugo da se nisam, tako ozbiljno, prihvatila uloge čistačice…

A čistim“čak i šire“, kako bi rekao drug Tito. Kao što sam najavila u posljednjoj kolumni Ljevičarske litanije, u Ljubljani smo 1. ožujka 2014. godine osnovali Udruženu ljevicu. I kažem vam da smo suzvučno čistili Sloveniju i Europu tako da se sve dimilo. Čistili neoliberalnu paradigmu, čistili korupciju, odnarođenu vlast, čistili banke i kapitalne saveze, klastere. Istoglasno smo zapjevali Internacionalu i pozvali: ‘‘Proleteri svih zemalja, ujedinimo se!“ U meni je zapjevalo plamteće proletersko srce. I ne treba se čuditi. Naime, bila je to fašnička subota, pa se rascvjetala ranije opisana čistačica, posljednja maska koju sam nosila.

Nije li više no na mjestu moje uvodno pitanje: jesmo li istinitiji s maskom ili ispod nje? I što ako odgovor nije ili – ili, već i – i: najistinitiji smo kada smo u različitim maskama/ulogama, koje si zadajemo, ili ponekada bez njih, kada ih se riješimo. ‘‘Jesam što jesam“, nekada je davno rekao gorući grm ²⁾. Stvarno naše je ionako samo ono što ne možemo izgubiti u brodolomu (sufijska izreka)…

_____________________

¹⁾ Peleodijeta – dijeta kod koje nije dozvoljen unos namirnica koje nisu bile poznate prije desetak i više tisuća godina. Tako u zabranjene namirnice spadaju kruh, riža, tjestenina, mliječni proizvodi i suvremene žitarice (pšenica ne spada među njih), a dozvoljeno je konzumiranje mesa, morskih plodova, jaja, iznutrica, voća i povrća te orašastih plodova i sjemenki.

²⁾ Gorući grm, u Bibliji, Knjiga izlaska, 3,1 – 6, Bog koristi gorući grm kako bi se kroz njega obratio Mojsiju. Tom je prilikom na Mojsijevo pitanje kako se zove odgovorio tetragramom ‘‘JHVH“  (ja koji jesam) što se, najčešće, izgovara kao Jahve.