novinarstvo s potpisom
image description
”Ekofeminizam”, Zbornik uredili Goran Đurđević i Suzana Marjanić, Durieux, Zagreb, 09/2020.
Ekofeminizam je jedan od zanimljivijih odgovora na sve krize danas uključujući okolišnu (FFF – Fridays for future, klimatske promjene), rasnu (BLM – Black Lives Matter), rodnu (#MeToo), ekonomsku (kapitalizam, gubitak radnih mjesta, glad), političku (žuti prsluci) pa i na zdravstvenu (korona, kuga) krizu s kojom se susrećemo. [Read more…]
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog godišnjeg odmora autorice).
Umorna od neuspjeha, bezidejnosti, svakidašnjih jadikovki, siromaštva blokiranih i nezaposlenih, praznih restorana i punih dućana s hranom u kojima narod bjesomučno kupuje kao da je sutra sudnji dan dala sam si u zadatak pronaći barem desetak pozitivnih stvari u kvartu, gradu, državi na koju sam osuđena, da vidim ima li, brate, ičeg pozitivnog oko mene. Bilo čega dobrog što bi dalo neki smisao ovim godinama predamnom. [Read more…]
”Gospođa dr. sc. Olga Carević autentičan je glas ljudskosti (…) Ostala je uvijek ono što je u srcu bila i jest: promicateljica istinskog humanizma (…) Nikada joj se nećemo moći dovoljno odužiti.”
Ivo Josipović.
Olga Carević, “Snaga prijateljstva – Izbor tekstova objavljenih od 1990. do 2014.”, Udruga Žene u Domovinskom ratu, Zagreb, 12/2014. [Read more…]
DEKLARACIJA O SVJETSKOJ ETICI
Parlament svjetskih religija
Chicago, 4. rujna 1993.
***
III . Četiri neopozive smjernice
Umorna od neuspjeha, bezidejnosti, svakidašnjih jadikovki, siromaštva blokiranih i nezaposlenih, praznih restorana i punih dućana s hranom u kojima narod bjesomučno kupuje kao da je sutra sudnji dan dala sam si u zadatak pronaći barem desetak pozitivnih stvari u kvartu, gradu, državi na koju sam osuđena, da vidim ima li, brate, ičeg pozitivnog oko mene. Bilo čega dobrog što bi dalo neki smisao ovim godinama predamnom. [Read more…]
Srpski patrijarh Irinej sa svim arhijerejima Srpske pravoslavne Crkve uputio je božićnu poslanicu svećenstvu, monaštvu i svim vjernicima.
U poruci se ističe da se na Božić javljaju, otkrivaju i daruju tri osnovne svetinje ljudskog i sveukupnog postojanja: svetinja oca i očinstva, svetinja majke i majčinstva, svetinja djeteta i djetinjstva. Stoga se ističe da je obitelj osnovna stanica Crkve Božje, slika Božje Trojedine ljubavi.
Kada ljudi poriču i zaboravljaju Boga ljubavi, raspada se obitelj kao njeno zemaljsko ostvarenje i javljanje – to jest, zajednica muškog i ženskog kao sveta Tajna ljubavi i rađanja za život vječni.
Što je manje vjere u Boga, što je manje Boga i Božje ljubavi u ljudima, to je sve manje ljubavi u ljudskim odnosima; sve je manje istinske ljubavi u braku, obitelji, društvu – to sve više među ljudima i u ljudima caruje lažna ljubav i samoljublje.
Ljudsko biće je po prirodi i pozivu stvoreno za ljubav. A kao što ljudski organizam treba zdravu hranu, to čovjek, gubeći pravu ljubav i zdravu hranu, zamjenjuje ih surogatima ljubavi i hrane. Takav čovjek postaje nesposoban shvati i prihvati vječnu Istinu, upozorava se u poslanici.
U poslanici se odgovara na pitanje “nije li naše vrijeme ponovno krenulo putem smrti, putem zamjenjivanja istine Božje lažju, putem služenja tvari umjesto Tvorcu?”
Zaista, čovjek je danas u opasnosti više nego ikada zamijeniti Boga sotonom, lažnim božanstvom i lažnim znanjem. Kad god je u povijesti čovječanstvo kretalo tim putem, neminovno se nalazilo u predvorju svoje katastrofe i pred propašću svoje civilizacije.
Naše slavljenje Božića, kao slavljenje Boga ljubavi i istinske čovječje ljubavi, kao i svetinje rađanja za vječni život, događa se u vremenu čovjekove uporabe, ali i zlouporabe Božjeg davanja i darova.
Ta zlouporaba neminovno izaziva poremećaj osnovnog poretka i pravila življenja, uzrok je zla i mnogih bolesti, ugrožava zdravlje kako čovjeka tako i prirode, i dovodi do gubljenja smisla života.
Odbacivanje i gaženje drevnih kršćanskih i sve čovječanskih moralnih osnova života, i na njima građenog istinskog ljudskog postojanja i dostojanstva, vodi poremećaju same naše prirode i života, ističe se u poslanici, te podsjeća kako Kristovo rođenje poziva na povratak iskonskim moralnim vrijednostima, na suzdržljivost, na mudro življenje mladih, na svetinju braka, na post i molitvu.
Molimo se novorođenom Kristu da u godini koja dolazi bude manje nemira a više mira, manje mržnje a više ljubavi, manje nesloge a više sloge, ističe se u poslanici.
(IKA)
Godina koja se bliži kraju biće upamćena po katastrofalnim poplavama čije su posledice još prisutne. Nešto se moglo popraviti uz međunarodnu pomoć, nešto nije. Višegodišnja nemarnost u održavanju nasipa, odvodnih kanala, nerazumne i nekontrolisane seče šuma, čija su posledica mnoga klizišta, učinila su prirodne katastrofu i većom i strašnijom te uvećale strah da se nešto slično opet može ponoviti.
Neke se pouke moraju izvući. Još jednom se potvrđuje kao ozbiljna opomena: u većini katastrofa, makar one izazvane delovanjem prirodnih sila, postoji i jedan, nekada manji, nekada veći, udeo ljudske nemarnosti, nepažnje, nebrige.
Postoje i oni drugi oblici katastrofe kojima je ljudsko učešće i ljudsko delovanje isključivi uzročnik. U tu kategoriju katastrofa idu one sa socijalnom ili etičkom pozadinom, koje su posledica poremećenih odnosa u društvu, gubljenje moralnog kompasa, ekonomskog kolapsa, što sve itekako utiče na život svakog pojedinca, na ličnu i opštu nesigurnost, na nepoštovanje zakona i izbegavanje odgovornosti na različitim nivoima vlasti.
Ako takozvane ”prirodne” katastrofe često dolaze iznenada i protutnje ostavljajući za sobom pustoš, puzajuće katastrofe izazvane ljudskom pohlepom, bahatošću, prostaklukom i nasiljem ostavljaju pustoš u institucijama sistema, još gore, teže i neizlečivije posledice od svake poplave, oluje ili zemljotresa.
Neke nedavno sačinjene analize pokazuju da korupcija u svojim različitim oblicima nanosi državi štetu koja se meri u milijardama evra. Od te smrtonosne bolesti nije zaštićen nijedan deo društva. Korupcijom se bukvalno preko noći stiču ogromna bogatstva, ali istovremeno uvaljuje u dno siromaštvo veliki deo naroda.
Povremena hapšenja lopova na visokom nivou, bankroti javnih preduzeća, otpuštanja hiljade radnika samo pokazuju dubinu ambisa u kojem se država nalazi. Osobe koje su pre samo godinu, dve ili tri proglašavani za menadžere godine danas odgovaraju za velike poreske utaje i nezakonito uzimanje kredita koje nisu vraćali, dovodeći do bankrota ne samo banke, nego i svakog drugog sa kojim su bili u poslovnom odnosu.
U proteklim danima odigrali su se i još neki događaji koji na svoj način upotpunjuju sumornu sliku ”razgrađenog društva”, kako je Srbiju naših dana definisao jedan poznati psihijatar. U samo nekoliko dana kriminalne, dnevne i sportske hronike zabeležile su zbivanja koja u sebi nose ozbiljne simptome društva bez kontrole i samokontrole, dramatične slučajeve gde su zakazali i pojedinci i društvo.
Otkriveno je da u Beogradu deluju bande maloletnika, dečaka od deset i jedanaest godina koje napadaju starije osobe, upadaju u stanove i pljačkaju. Policija i tužilaštvo, kako tvrde, nemoćni su da zaustave to nasilničko ponašanje jer maloletna lica ne mogu odgovarati pred sudovima, ne mogu biti hapšena niti suđena na zatvorske kazne.
Drugim rečima, otvoreno se priznaje da je država nemoćna pred tom vrstom kriminala. To je neka vrsta začaranog kruga: sve veće siromaštvo dovodi do raspada porodica, deca iz takvih porodica završavaju na ulici i ulaze u ličnu, nemilosrdnu bitku za preživljavanje u jednom nasilnom, nemilosrdnom svetu gde je golo nasilje jedna od najčešćih formula kako preživeti. Svet u koji su bačeni je svet nasilja i zločina, svet beznađa i očajanja, bez perspektive.
Koliko život više nema značenja, a ni cene, pokazuje nesreća koja se dogodila iza ponoći na beogradskom keju u blizini ostrva Ada Huje. U automobilu marke BMW bilo je šest osoba. Putnici u automobilu imali su između 16 i 20 godina. Dvojica mladića i devojka uspeli su da isplivaju, a troje je nastradalo. Vraćali su se iz provoda. Svi su bili pod alkoholom, a vozač nije posedovao vozačku dozvolu. Uz sve to vozio je nedozvoljenom brzinom.
Po mišljenju analitičara ovo je mnogo više od saobraćajne nesreće. U ovakvim i sličnim nesrećama sve više stradaju mladi. Po statistikama svaka četvrta žrtva u saobraćaju mlađa je od 29 godina i po tome se Srbija nalazi među najmanje bezbednim zemljama. To postaje državni problem.
Huliganstvo na sportskim takmičenjima uzima svoj sve veći danak u krvi. U Istanbulu je stradao navijač košarkaškog kluba Crvena zvezda. Ovaj težak incident razbuktao je srpsko-turske strasti. Pale su mnoge teške reči, a sukob je dobio i opasne političke razmere.
Ovim uznemirujućim vestima koje nose miris katastrofe mogu se pridodati vesti o višemesečnom prekidu rada sudova zbog štrajka advokata kome se ne nazire kraj i štrajka prosvetnih radnika zbog umanjenja plata.
Na Filozofskom fakultetu ne prestaje studentska opsada zbog nezadovoljstva uslovima rada na fakultetu. Preti zatvaranje fakulteta ili nasilan prekid blokade.
Od Nove godine očekuju se masovna otpuštanja u javnim službama. Međunarodni monetarni fond uslovio je svoju finansijsku pomoć potezima koji će dovesti do povećane štednje na svakom koraku. Da je država blizu bankrota, a siromaštvo većine naroda dostiglo kritične granice, o tome MMF ne brine mnogo, a vlast sada pokušava da vodu iscedi, kako se to kaže, ”iz suve drenovine”. Teško, veoma teško. Smanjene su plate i penzije, ali su se i te uštede već istopile u okeanu novih nepredviđenih rashoda.
Srbiju su zadesile prirodne i druge katastrofe. Mnogo toga pošlo je naopako.
Premijer Vučić obećava izlazak iz krize 2016. godine. Ozbiljni ekonomisti uveravaju da za delimičan izlazak iz krize treba najmanje pet do deset godina. Hod po tankoj žici iznad provalije se nastavlja.
Uprkos opšteprihvaćenoj zabludi da je lako prepoznati psihopate, doktor Robert Her u svojoj studiji sa krakterističnim naslovom ‘‘Bez savesti“ iznosi zastrašujuće podatke kako psihopate često izgledaju i ponašaju se kao sasvim normalne osobe. Psihopate su sasvim dobro prilagođene sredini u kojoj žive, sa savršenom mimikrijom ponašanja, prihvaćeni kao uzorni građani, uspešni biznismeni, porodični ljudi, sve do onog časa, kada u određenim okolnostima ne otkriju svoju pravu prirodu, nasilničku, bezdušnu, kada se ne otkrije krupan nedostatak koji je deo njihove konstitucije – da su ljudi ‘‘bez savesti“.
Lako vas mogu prevariti pri prvom susretu. Neki od njih deluju šarmantno, inteligentno, njihova patologija ostaje sakrivena. Šizofreničari se mnogo lakše odaju, dobijaju status bolesnika, prihvataju lečenje. Ljudi bez savesti su nevidljivi, neprepoznatljivi u mnoštvu, dok ih ne potkaže njihova sujeta, ambicioznost, nedostatak saosećanja za druge, potpuno odsustvo empatije, nesputana agresivnost.
Po nekim procenama, za koje se može reći da su verodostojne, blizu deset procenata stanovništva ima ovu vrstu skrivenog poremećaja ponašanja, onu vrstu patologije koja, pre ili kasnije, izbije na površinu u nekim manje ili više dramatičnim situacijama.
Biti osoba bez savesti nije samo metafora za pojedine oblike asocijalnog ili neprilagođenog ponašanja. To je ona vrsta prikrivenog odnosa prema drugima koja predstavlja pravu tempiranu bombu za sredinu u kojoj ličnost bez savesti živi, opasnost za porodicu, prijatelje, za politički i socijalni sistem. Ljudi bez savesti, upravo zato što su važne osobine njihovog karaktera beskrupuloznost i bezobzirnost, uspevaju u političkim karijerama, uspinju se nezaustavljivo, uporno i bez milosti do samog vrha vlasti.
A kada zasednu na vrhu, čitav politički sistem biva korumpiran patologijom. Jednom se domogavši vlasti, oni postaju opasnost za sve čega se dotaknu. Njihova vladavina se najčešće završava opštom tragedijom jer vlast dragovoljno ne napuštaju ako su je već jednom osvojili, ne napuštaju je bez velikih žrtava i stradanja, ponekad i planetarnih razmera.
O psihopatologiji koja dolazi sa najvišeg nivoa vlasti mogli smo se uveriti u ratnim devedesetim godinama. Takva psihopatija povremeno je dostizala razmere kakve znamo iz kinotečkih filmova i udžbenika istorije o Nemačkoj sredinom tridesetih i početkom četrdesetih godina. Naša, srpska psihopatija sa početka devedesetih potvrđuje kako čitava društva postaju psihopatska pod uticajem svakodnevne propagande, kontrolisanih medija i kvazipatriotizma, kada se psihopatija pretvara u državni projekat, podržan od uticajnih itelektualaca, crkvenih krugova i svemoćne vlasti.
Naravno, psihopatije je bilo i u srpskom okruženju, ali masovne mitinge, podrške Vođi koji je na izborima pobeđivao sa 103 procenata glasača, paravojne formacije koje su predvodile osvedočene psihopate, to je ipak najvažnije obeležje tadašnje srpske politike na početku raspada Jugoslavije.
Kriminalna psihopatska politika spuštena sa vrha političke vlasti u narod, u mase, pravi je primer kako pojedinci delujući u ime svog naroda svaljuju na čitavu zajednicu kolektivnu krivicu, kako je uvaljuju u zločinačke poduhvate koji će na žalostan način obeležiti njenu noviju istoriju. To je poučna slika do čega psihopate, ljudi bez savesti, kako se psihijatrijski definišu, mogu dovesti čitave države, obeležiti ih kao parije među narodima i privesti do ivice moralne, političke i ekonomske kataklizme.
Još uvek nedostaju stručne, detaljne analize ovog perioda, koje se neće baviti samo analizom jedne štetne i opasne politike nego i njenom psihopatološkom suštinom. Nama takva analiza nedostaje, a bila bi važna, jer bi objasnila na pravi način mnoge nerazumne postupke, mnoge strašne zločine, za koje se često, bez pravog pokrića, govori i piše kako su ‘‘iracionalni“.
Priča o opasnostima pojedinačne i kolektivne patologije nije do kraja i sasvim uverljivo ispričana. Ljudi bez savesti, patološke moralne konstitucije, svuda su oko nas. Obično ih ne prepoznajemo jer oni uspešno prikrivaju svoju psihičku deformaciju, svoju opasnu paranoju.
Ali u konfliktnim situacijama, a takve su na ovim balkanskim prostorima česte, ovi defektni tipovi se razotkrivaju, stupaju u prve borbene redove, pretvaraju se u pse rata puštene sa lanca, postaju izvršioci najtežih ratnih zločina. Svuda su tamo gde se bez milosti ubijaju civili, likvidiraju ratni zarobljenici, spaljuju do temelja čitavi gradovi i sela. Ljudi bez savesti su po prirodi stvari patološki zločinci.
Mnogi od njih izbegnu suđenja i kazne koje su zaslužili. Povlače se u anonimnost civilnog života. Ali oni su tu. Čekaju novu priliku. I stalno valja imati na umu, nikako se ne sme zaboraviti, kako deset procenata stanovništa čine upravo ljudi bez savesti, patološki tipovi. Opreznost nam je neophodna. Ali ni opreznost najčešće ne pomaže. U vremenima kada nadvladaju mržnja i sila, kada se zločin proglašava za herojstvo, a nedostatak savesti za vrlinu, oni su ti koji određuju poredak stvari. Vremena u kojima odlučuju i deluju ljudi bez savesti su mračna vremena bez stida i kajanja.
Kažu da ovakve kiše i povodnji nisu upamćeni otkad postoje meteorološka i hidrološka mjerenja na našim prostorima. Nemamo razloga ne vjerovati. Na to samo, po holivudski, možemo reći – priroda uzvraća udarac! Tako je bilo i lani s vrućinama, sušama, požarima. Od nekih smo čelnika Srpske pravoslavne crkve ovaj put, međutim, dobili objašnjenje da nam se to događa zbog izopačenosti svijeta, gay-populacije i sl. Božja kazna! [Read more…]
Nevjerojatno je kako često rubrika Ljubljanski zvon naiđe na praznički dan. Kao da posljednjih mjeseci praznici padaju uglavnom u utorak. Baš. Danas je mesopust. Dan kada je, sakrivenima pod maske, dozvoljeno gotovo sve. Ljudi si smiju dati oduška: ismijavati političare, karikirati medijske zvijezde, odijevati ono što su odavno željeli…
Jesmo li svjesni toga što mesopust ustvari znači? Radi se o pretkršćanskom prazniku koji u sebi nosi snažan arhetipski naboj, tako da ga još uvijek slavimo. Sama riječ ‘‘pust“ dolazi iz povezanih riječi ‘‘meso i pust“, dakle, ostavi meso, nemoj ga jesti. Jer u ovo se mesopusno vrijeme treba pročistiti, očistiti od zimskih zaliha tijelo i dušu, te se probuditi u proljeću. Priroda pupa, sunce postaje snažnijim, dani se produžuju. Zima se oprašta, a čovjek bi trebao ući u novi ciklus života. Priroda nas zove neka ustanemo.
U davna su vremena vjerovali kako zli dusi borave u tami, a da ih svjetlost razgoni. Rastjeruju ih smijeh, radost, buka, a za trajanja mesopusta meso se nije jelo – znanost je dokazala da su ljudi koji jedu meso, agresivniji, skloniji napadanju od onih koji ga ne jedu, zbog čega su plemena mesoždera nadvladala ona vegetarijanaca, što je najvjerojatnije i uzrok današnjoj modi ‘‘paleodijete“1) – – jer se moglo do mile volje bučati i zabavljati. Nekada su maske bile karikirani životinjski likovi; jer su, navodno, životinje trebale biti posrednici kod ‘‘viših“ sila da bi se postiglo blagostanje. U waldorfskim školama i danas preporučuju da se djeca u nižim razredima maskiraju u životinje: mačke, zmije, pčele i leptire, ptice…
Mene, nadasve, zanima zašto se netko maskira u određenu masku. Je li istinitiji onakav kakav je ispod maske, odnosno bez maske, ili s maskom koju je sam odabrao?
Naravno, tu se nadasve radi o pitanju identiteta: tko sam, a možda još više što želim biti. Od kada na internetu u kojekakvim grupama i forumima možemo proizvoljno izmišljati svoj identitet, fašničke su maske, po svoj prilici, izgubile svoju snagu, jer na internetu svoj lik možemo oblikovati do mile volje. Na primjer: ‘‘Komad sam od žene, snažnog erotskog potencijala, mjera 102-65-98, čvenkovi od vremena do vremena, ozbiljna veza nije poželjna“. A u realnom je životu to napisala, recimo, domaćica koja umire od dosade, majka dvojice raspuštenih klipana i s mužem koji nikada nije kod kuće, koja je kao mlada čeznula za trajnim odnosom, dakle svetim brakom s jednim muškarcem do kraja svojih dana. Zbog toga je odustala od fakulteta, na brzinu zatrudnjela, nakon prvog djeteta ubrzo imala drugo, nikada se nije zaposlila, jer je željela učvrstiti trajan odnos…
Razmišljam o svojim fašničkim maskama. Kao dijete sam se voljela maskirati, jer to su činila sva djeca, i tada sam željela, više no išta na svijetu, da budem ista kao što su bili svi. Raznježim se kada se sjetim kako sam željela biti princem. Mama se tada iskazala, svaka joj čast! Rijetko me podržavala, nije registrirala moje želje, a još manje ih ispunjavala, ali je shvatila to da sam ja, štrkljasta, iskompleksirana i žalosna djevojčica, s osjećajem usamljenosti, zaželjela biti princem. I od crne mi je kadife sašila prinčevsku odjeću, na glavu mi stavila crnu beretku od kadife, obula mi bijele papučice, pod nosom mi nacrtala brkove i postala sam očaravajući princ. Sudbina mi je bila zapečaćena: više od desetljeća sam sanjala o takvom princu na bijelom konju, ha, ha …
Ne znam koliko sam bila stara, no grudi su mi propupale, u očima zasvjetlucale iskre, strast je počela kolati mojim žilama. I maskirala sam se u Ciganku. Duga suknja, raskošna šarena bluza, na glavi marama, na ušima ogromne naušnice, oko vrata zvoncave ogrlice, a na zapešćima brojne narukvice, koje su zveckale dok sam se samouvjereno kretala prostorom.
Moja je sudba bila zapečaćena za nekoliko sljedećih godina. Toliko sam bila oduševljena svojom ciganskom krvlju da sam se i u svakodnevnom životu počela odijevati slično toj ciganskoj krinki. Ponekad bih zaplesala na nekom stolu, slušala cigansku glazbu i družila se, naravno, s mađarskim Ciganinom (ovo uzmite s rezervom, jer taj je lijepi momak, koji je odlično plesao, stvarno bio mađarskog roda, ali s Ciganima, najvjerojatnije, nije imao nikakve veze. A i one su dugačke suknje, najvjerojatnije, bile tek dio hipijevske mode, iako sam se zaklinjala da sam Ciganka.)
Moj je otac bio tamnoput, orlovskog nosa i poput ugljena crnih očiju, rođen u Novom Mestu. A zna se da je u okolici Novog Mesta živjelo mnogo Cigana. Otac je više puta pričao kako su u tom kraju bile dvije velike ciganske obitelji: Hotorovići i Brajdići. Tijekom onih ludih godina odlučih da sam Ciganka, i to Brajdićeva roda. Voljela sam slušati romsku glazbu, a kada sam, nakon nekoliko godina, vidjela film ‘‘Cigani lete u nebo“, činio mi se tako prisnim. Biti slobodan, disati punim plućima, veseo i radostan. Letjeti! Pa to sam ja!
No, došle su godine u kojima su mi se poklade učinile vrlo nespretnim praznikom, a maskiranje još blesavijim i prestala sam se maskirati. Ovakva je bila moja posljednja maska: odjenula sam staru haljinu, negdje sam pronašla mamine stare dugačke pamučne čarape, na glavu stavila vlasulju, pogrbila se i metlom neumorno pometala na sve strane, gdje god bih se pojavila. Bila sam izvrsna čistačica, ha, ha.
A nije smiješno. I ta je maska postala mojom sudbom. Činjenica je da nisam čistačica, nego već cijeli niz godina marljiva domaćica. Sada sam ono što nikada nisam željela biti. I ne samo to. Prijateljujem s čistačicama, jednu iz BiH sam pretvorila u mentoricu čitateljskog kružoka i, skoro, u spisateljicu na slovenskom (!), drugu sam poslala na studij psihologije za treću životnu dob i snabdijevam ju knjigama. Na fakultetu sam bila sindikalna aktivistica koja se bori za radnička prava kao da sam osobno profesionalna čistačica. Kada je u hospiciju sve bilo mirno i tiho, najradije sam u ruke uzimala metlu i mela dvorište i stubište…
Rado čistim i na drugim područjima! Već desetljećima svoje vlastito potkrovlje. Temeljito sam ga očistila kada sam, 2000. godine, na tri mjeseca odselila u maleno englesko selo, u samoću i potpunu tišinu, koju sam tek ponekada prekidala na sat ili dva. Čistila sam svoj unutrašnji prostor, ustrajno čistila. Vrativši se napustila sam svog tadašnjeg partnera, a moja je poslije-pubertetska kći izrasla u divnu i milu osobu. Ne znam bili se dogodilo to prvo i drugo da se nisam, tako ozbiljno, prihvatila uloge čistačice…
A čistim“čak i šire“, kako bi rekao drug Tito. Kao što sam najavila u posljednjoj kolumni Ljevičarske litanije, u Ljubljani smo 1. ožujka 2014. godine osnovali Udruženu ljevicu. I kažem vam da smo suzvučno čistili Sloveniju i Europu tako da se sve dimilo. Čistili neoliberalnu paradigmu, čistili korupciju, odnarođenu vlast, čistili banke i kapitalne saveze, klastere. Istoglasno smo zapjevali Internacionalu i pozvali: ‘‘Proleteri svih zemalja, ujedinimo se!“ U meni je zapjevalo plamteće proletersko srce. I ne treba se čuditi. Naime, bila je to fašnička subota, pa se rascvjetala ranije opisana čistačica, posljednja maska koju sam nosila.
Nije li više no na mjestu moje uvodno pitanje: jesmo li istinitiji s maskom ili ispod nje? I što ako odgovor nije ili – ili, već i – i: najistinitiji smo kada smo u različitim maskama/ulogama, koje si zadajemo, ili ponekada bez njih, kada ih se riješimo. ‘‘Jesam što jesam“, nekada je davno rekao gorući grm 2). Stvarno naše je ionako samo ono što ne možemo izgubiti u brodolomu (sufijska izreka)…
_____________________
1) Peleodijeta – dijeta kod koje nije dozvoljen unos namirnica koje nisu bile poznate prije desetak i više tisuća godina. Tako u zabranjene namirnice spadaju kruh, riža, tjestenina, mliječni proizvodi i suvremene žitarice (pšenica ne spada među njih), a dozvoljeno je konzumiranje mesa, morskih plodova, jaja, iznutrica, voća i povrća te orašastih plodova i sjemenki.
2) Gorući grm, u Bibliji, Knjiga izlaska, 3,1 – 6, Bog koristi gorući grm kako bi se kroz njega obratio Mojsiju. Tom je prilikom na Mojsijevo pitanje kako se zove odgovorio tetragramom ‘‘JHVH“ (ja koji jesam) što se, najčešće, izgovara kao Jahve.
