
Vladimir Pavlinić
Engleski književnik i televizijska ličnost Clive James nije vjernik, bilježi se agnostikom. Uoči jednoga prošlog Božića govorio je na BBC-ju o Isusu: [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Vladimir Pavlinić / 1 Comment
Vladimir Pavlinić
Engleski književnik i televizijska ličnost Clive James nije vjernik, bilježi se agnostikom. Uoči jednoga prošlog Božića govorio je na BBC-ju o Isusu: [Read more…]
Autor: Ivan Koprek / Leave a Comment
Polazište za filozofsku kritiku totalitarizama
Činjenica da su se fašizam i komunizam sukobili ne treba nas zavesti na ideju da ne prepoznamo njihovu srodnost s obzirom na shvaćanje naravi ljudske osobe. [Read more…]
Autor: Slobodan Vukičević / Leave a Comment
Slobodan Vukičević
O bijeloj rasi, koja ima 96 posto baze svih sekvencioniranih genoma, znamo malo, a o genomu ostalih rasa ne znamo gotovo ništa
Tekst gospodina Sesardića u Jutarnjem listu o procjeni inteligencije rasa na temelju, [Read more…]
Autor: Borivoj Dovniković-BORDO / Leave a Comment
Borivoj Dovniković-BORDO
Slušao sam neki dan na radiju u poljoprivrednoj emisiji diskusiju o problemu komasacije, pa me je to podsjetilo na djetinjstvo i povremene boravke u Čepinu pored Osijeka, gdje sam bio u doticaju s uvjetima, običajima i problemima života na velikom ravničarskom selu u istočnoj Slavoniji. Najčešći izraz iz tog doba, još prije Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega, i to uvijek u negativnom značenju među seljacima, bila je k o m a s a c i j a . [Read more…]
Autor: Sandra Bartolović / Leave a Comment
“Narodna država osniva se na dosljednom provađanju principa narodnosti. Narod je skup ljudi sa zajedničkom tradicijom, zajedničkim duhovnim dobrima i voljom za zajedničkim promicanjem tih dobara. Kod narodnosti igraju uz ekonomske, političke i ine komponente bitnu ulogu duševni momenti.
Duhovnost imade svoj izvor u psihi pojedinaca, koja je uvelike izraz njegovih nasljednih duševnih svojstava. Rasa je skup ljudi, koji se podudaraju u bitnim nasljednim svojstvima. Duhovna bit naroda je dakle uglavnom funkcija njegove rasne građe. [Read more…]
Autor: Milan Vlajčić / Leave a Comment
”Beograd je moja paranoja”. Kad sam ovih dana pročitao ovu rečenicu u jednom dnevnom listu, smrzao sam se. Jeste da ovom zemljom i njenim gradom haraju mnoge paranoje raznolike provenijencije (od populističko-političkih do somnambulnih, pogotovu iz usta onih koji su od grada mnogo očekivali, ali mu ništa nisu doprineli). No ovoga puta sve deluje užasavajuće dramatično, jer je gornji iskaz dao jedan od legendarnih likova srpske kulture, pesnik, filozof, guru nekoliko mlađih naraštaja Raša Popov (81).
Njemu se dogodilo da su ga u po bela dana, usred grada, sačekala trojica besprizornih dečaka (uzrasta 10 i 11 godina), saterala ga u škripac na kućnom pragu (kao vuci oko zeca, njegov opis). Uz fizički napad pokušali su da ga opljačkaju, ali se deda Raša nekako iskobeljao. Dok su mali banditi pokušavali da mu otmu knjučeve stana kako bi tamo izvršili premetačinu, naišao je neko hodnikom i prekinuo agoniju.
Novinari su zabeležili gorku ironiju da je čuvena tv-zvezda iz Ršumovićeve serije ”Fore i fazoni” nastradao od onih za koje je godinama radio: Rašina najnovija knjiga nosi naslov ”Opasne bajke”. Naravno, ovi mali predatori su najmlađi gubitnici, oni za Rašu nikad nisu ni čuli, samo su nasrnuli na bradatog starca znajući da se stari ljudi najteže brane.
Još crnja ironija je da su odmah nađeni podaci kako su junaci ovog banditskog napada već imali oko 300 zabeleženih napada, pljački i provala. Službe za socijalnu brigu su nemoćne, jer zakon ne dozvoljava da najmlađi prestupnici budu zadržani u pritvoru. Vrate ih u ustanovu, a oni odmah išetaju u razgolićeni grad.
Upravo tih dana napadnut je još jedan moj bliski prijatelj (čista slučajnost kad je reč o prijateljstvu), dekan Fakulteta političkih nauka Ilija Vujačić. I on ima bradu kao Raša (nešto manjih dimenzija), a je napadnut u blizini kuće bezbol palicama, takođe usred bela dana. Napadači su bili sa maskama. Kažu da su uhvaćeni, ali danima se ne otkriva ko ih je unajmio. Profesoru je mesecima ranije prećeno, traženo je da da ostavku na funkciju dekana, što on nije uslišio.
Možda ima razloga da se ne dozna ko je naručio ovaj banditski napad, jer se profesor Vujačić iskazao oko čuvenih plagijata ministra i njegovog mentora, spektakularnog vlasnika obrazovne ustanove Megatrend University. Za MegaMiću dekan je rekao da se u studentskim danima pojavio u pratnji nekog čoveka da bi položio neki banalan ispit, a njegov pratilac je objasnio da je budući obrazovni tajkun slep, pa mu valja malo progledati kroz prste! Mnogi su mu progledali i on je postao mentor polovini srpske vlade i mnogih ”brzinskih” doktora unaokolo.
Crna hronika u usponu, javni moral bačen u blato, neki cinik bi mogao da kaže: ništa čudno.
Englezi imaju srednjevekovnu uzrečicu koja je u korenu razumevanja zala ove vrste: Too poor for morality! Ta genijalna antropološka mudrost upozorava da kad jedno društvo dođe do tog stepena siromaštva (izuzimamo pola odsto tajkuna, ratnih profitera, riba za svaku vodu), onda nema koristi od podsećanja na elementarne civilizacijske norme ili pouke iz deset Božjih zapovesti.
To objašnjava kulturu ulice koja se danas čita kao užasavajuća. Događa se da neko padne iz ovog ili onog razloga, a građanstvo u blizini se pravi da ne vidi ništa. Gubitak delića solidarnosti ili milosrđa vidite na svakom koraku. To nikad ranije nije bilo tako poražavajuće vidno.
Grad je na nekoliko važnih tačaka ukrašen džinovskim bilbordima sa mapom ”grada na vodi” (san političke vrhuške, uz pomoć nekih arapskih šeika koji se tajanstveno pojave i nestanu, kao u Šeherezadinim pričama).
Na tim bilbordima Beograd blista u duhu ultramodernih gradskih četvrti, ali nevolja je što je to fatamorgana: na mestima gde je slika zamenila postojeću stvarnost još caruju deponije, straćare, legla zaraze…
Usred bilborda krupnim slovima je utisnuto ”Slavite Beograd!” Šta znači ovaj besmisleni poziv, kako se to slavi grad iz fikcije, kome je ovaj poziv upućen! Nemam odgovor, a nemaju ga ni oni koji narod zamajavaju sličnim ”futurističkim” opsenama.
Bio sam poslednjih godina u nekim varošima koji su nekad imale tradicionalna obeležja urbane kulture: ako izuzmem Vršac, Suboticu, Sombor i još poneku evropejsku naseobinu (primetićete da sam pomenuo gradove koji su uglavnom građeni u vreme Austrougarske Monarhije, pa se nešto od arhitekture i domaće radinosti sačuvalo), mnogi gradovi, pogotovu južno od prestonice, izgledaju ojađeno: domaća privreda i industrija uništene, glavne ulice više liče na zapuštene oranice (bez traktora, naravno).
Ali ne treba ići daleko. Pola Beograda nije vezano za vodovod ili javne sanitarije. Stanujem u biranijem delu Vračara, Čuburska padina. Povremeno se iz susedstva šire nepodnošljivi mirisi i onda stižu one čudne cisterne koje izvlače naslage iz dvorišnih septičkih jama. Ljudi bi lako pristali da se vežu za sanitarnu mrežu, ali to košta užasno mnogo. Niko ne voli da se muči iz mazohizma.
Naslov ovog mog zapisa pozajmio sam iz čuvene američke TV-serije koja se bavila borbom da se suzbije organizovani kriminal u Gotham Cityju. Posle nekoliko decenija u sećanju su mi ostale epizode koje opisuju kako se ljudi zakona bore, koga brane i od koga. Ovde je problem proistekao s vrha: organizovani kriminal je decenijama povezan sa političkom ”elitom”. Zato se nijedna afera ne razjasni do kraja.
Ali grad nije postao opasan samo za Rašu, profesora Vujačića i slične. Opasan je čim izađete na ulicu. Ulica na koju moram da kročim je relativno uska, sa obe strane pločnika bestidno su parkirani automobili, pešaci moraju da gaze sredinom ulice kojom suludo brzo brišu luksuzna kola (džipovi sa zatamnjenim staklima, limuzine koje bi svaku čestitu vlast nagnale da ispitaju poreklo imovine tog viteza luksuzne kutije).
Dok hodam do prve veće raskrsnice tom jednosmernom ulicom, šišaju kola u oba pravca rasterujući obične sirotane kao Turke na buljuke, kako kaže Filip Višnjić. U istoj ulici su dve obrazovne ustanove, decu razgone kao piliće. Kad preživim izlazak na ovu ulicu, znam da sam prošao kroz najgore.
Pošto sam pomenuo nasilje na ulici i ovu decu koja prolaze ispod mog prozora, primećujem da ih roditelji sprovode stražarno kako bi ih zaštitili od malih uličnih gangova koji već preko puta škole vrebaju nejač da im otmu novac namenjen užini. Ili da im udele neku pilulu-lilulu. Do pre dvadeset godina toga nije bilo, ali sada smo mnogo uznapredovali.
No čak i u najelitnijim ulicama (Kralja Milana, od ”Slavije” do Terazija) vreba još podmuklija opasnost: pošto je sređivanje pločnika dodeljivano za debele novce po burazersko-banditskoj vezanosti, pločnik je valovit i nekoliko puta sam opasno posrnuo prividno bez ikakvog povoda.
Nedavno sam na izlasku iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta stajao sa nekim prijateljima i primetio da je na određenom mestu nekoliko ljudi izgubilo ravnotežu na suvom. Posle desetak minuta jedna žena je vodila dečaka, on se zaleteo i pao baš na tom mitskom mestu!
Nehotično sam se nasmejao, jer sam taj film već nekoliko puta video u kratkom razmaku. Kako je žena išla ka meni, ja sam joj se izvinio rekavši da je njen sin peta žrtva na tom istom mestu. Ona mi je rekla: Izbegavaćemo ovu ulicu.
Pre nekoliko godina, sunčan letnji dan, vraćam se domu svom odmah pored Hrama svetog Save (u kojem su me roditelji krstili pre mnogo godina, nešto im se to nije posrećilo). Odjednom zapnem nogom o nešto i padnem na desnu šaku. Ustanem i ugledam, malo kasno, da iz asfaltirane staze viri kamen (možda neka sveta relikvija, zato sačuvan).
Ruka otekne, odem u Urgentni centar, ustanove lom dveju kostiju u šaci: pet nedelja gipsa plus tri nedelje fizikalnih vežbi. Ali u Urgentnom centru me pogledao mio lekar jermenske narodnosti (na praksi, lepo mi se predstavio). I rekao mi tri pouke koje ću pamtiti do kraja života. Prva: Ne vraćajte film, u stilu: kako nisam video mitski kamen, zašto sam morao baš tuda da prođem!
Druga: Imao sam sreće, jer, u mojim godinama, kaže mi ljubezni doca, da je nastradao zglob, tu velikog leka ne bi bilo. I treća pouka, najvažnija, doslovce: Ovom gradu nije potrebno novo bombardovanje, on i sada izgleda kao da je juče bombardovan! Za to su odgovorne upravo one sile na vlasti koje pozivaju napaćeni narod da slave ovaj grad!
Autor: Amila Kahrović-Posavljak / 5 Comments
Mnogo se pripovijesti i mistifikacija isplelo oko provale narodnoga bijesa u Bosni i Hercegovini. Istina je mnogo i niti jedna od njih nije konačna. Zapravo, jedna je izuzetak. Ljudi u BiH su se konačno socijalno osvijestili. Shvatili su da postoje kurvini sinovi koji godinama, pod plaštom nacionalne čistoće i zaštite nacionalnih interesa, žive kao bubrezi u loju.
A ostali su naučeni da ne talasaju zarad dobrobiti svoje zemlje. Jer, iznad svega je najvažnije da “oni” ne profitiraju. A “njihovi” profitiraju ako se “naši” ugroze. Zato ne treba ugroziti “naše”, da ne bi profitirali “njihovi”. Ta logika, koja više liči na inat petogodišnjeg djeteta, je nezgrapna kao što su nezgrapne i rečenice koje je opisuju. A ta nezgrapna logika građane BiH već dvadesetak godina drži u konstantnom potonuću.
Kada je krenula rijeka socijalnog bunta u BiH, svi su se prepali. Strah vladajućih struktura je dostigao razmjere kada se rađa tobožnja briga za opstanak zemlje. Iste one zemlje koju godinama, navodno je braneći, rastaču. I, zanimljivo je kako su lako zaboravili svoju maksimu u koju se zaklinju, da je Bosne bilo i da će je biti. Ili su možda u svojoj buržujskoj oholosti pomislili da su Luj XIV. i tripovali: Država, to sam ja. Ne bude li mene, neće biti ni BiH.
Otuda su potekle brojne teorije koje postoje u svakoj pobuni na svijetu. Vanjski neprijatelji i unutrašnji izdajnici su postali temeljne kategorije kojima se operira u javnom prostoru. A slika je istovremeno i groteskna i zabrinjavajuća. RS priča o zavjeri kojoj je krajnji cilj ukidanje RS-a. Federacija priča o zavjeri čiji je glavni cilj – preustroj Federacije BiH i(li) osamostaljenje RS-a. U vrijeme demonstracija se namjerno proizvodi haos i ljudi se plaše novim ratom. Jer, naravno da mi ne damo da se RS odcijepi bez rata. A ni RS neće da se ukine bez rata. Nemojte stoga više nikada protestirati ma kako vam bilo, da se ne bi desilo da bude rata, poruka je građanima.
Količina straha i panike koja se svjesno širi među stanovništvom je strašna. Medijski spinovi su prosto nevjerovatni. Priča se o masovnim pljačkama (kojih nije bilo), priča se o ulasku tenkova BiH. Govori se o ulasku trupa EU u BiH i o desetinama kilograma droge koji su pronađeni kod demonstranata, kao da se radi o upadu na imanje Pabla Escobara, a ne protestima nezadovoljnika pred državnim institucijama. Nema sumnje u to da je bilo ubačenih grupa, ali treba znati da većina građana koja je protestirala nema novca ni za 12 kilograma kafe, a kamoli spida.
Toliko se priča isplelo oko demonstracija u BiH da ispade da su političari koji nam dvadeset godina uništavaju živote nešto najbolje što nam se dogodilo i što nam se uopće moglo dogoditi. Samo što smo bili glupi da to shvatimo. A sada nam je kasno jer smo zbog svoje gluposti izgubili domovinu za koju smo ginuli, koju ni četnici nisu tako spaljivali i bla bla.
Nije li krajnje drsko porediti gladne građane s četnicima koji su, da podsjetimo, jedna profašistički orijentirana vojska? I nije li u tome najveći spin? Huligani koji dvadeset godina uništavaju zemlju građane nazivaju huliganima. I ako je na protestima bilo grupa pravih huligana, ova vlast sigurno nema moralno pravo da im bilo šta prigovori. Etnofašisti koji dvadeset godina dijele ljude te iste ljude kada se socijalno pobune nazivaju imenom jedne fašističke vojske? Vlast je šizofrenija bez granica.
A koliko su vlasti uplašene govori podatak da neko (nije još utvrđeno, a vjerovatno nikada neće ni biti) šalje ljude da tuku demonstrante. Ipak, demonstranti ne odustaju.
Demonstracije se pokušavaju spinovati i na način da se građani optužuju za destabiliziranje države. Dakle, loše vlasti, korumpirani kompradori europskih kapitalista zaogrnuti lokalnim etnofašizmom i vjetrom u leđa iz MMF-a ne uništavaju državu, već je uništavaju građani kada se pobune protiv toga?! Ima li veće drskosti od te teze.
Uopće nema sumnje u to da će se u ove demonstracije uplesti razne službe. Pa to je popratna pojava svih mogućih pobuna u svijetu i samo se potpuni politički iliterati mogu iščuđavati nad tom činjenicom. A mnogi su se analitičari i intelektualci pokazali kao takvi jer su prostom matematikom “ako mi gubimo, dobijaju oni” počeli da ljude psihološki spremaju za ono čega se svi boje – novi rat.
Takvo neodgovorno ponašanje u javnom prostoru ne šokira s obzirom da dolazi od profesionalnih čuvara nacije i njihovih intelektualnih glasnogovornika koji su na plećima te iste zemlje stekli enormna bogatstva. Jedina opasnost leži u tome, a pokazali su to svi ovi spinovi oko protesta, što su vladajuće kaste spremne na sve da zadrža svoje privilegije.
A, kakva je ovdje uloga regiona? Zanimljiva i zapravo krajnje blesava. Aleksandar Vučić je Miletu Dodiku rekao da ne želi vidjeti kako gore zgrade u RS-u. Zoran Milanović je otišao u Mostar da se pokaže dobrim pokroviteljem nacionalnih podjela u BiH. A i Turska je pokazala da joj je stalo – poslali su Davutoglua u BiH.
Otkuda tako žurna sastančenja sa “svojima” unutar BiH? Prije svega Hrvatska, Srbija, ali i Turska se prema BiH ponašaju krajnje patronistički i to čak i ne kriju. S druge strane, postoji jedna činjenica koja svima promiče iz vida. Klasna svijest je nadnacionalna, a svi su stanovnici ex-yu republika u istim problemima.
Ako su se ljudi u BiH mogli izdići iznad etničkog i koliko-toliko socijalno osvijestiti, mogu svi. A to je najveći strah elita iz Srbije i Hrvatske. Posebno ako se uzme u obzir da je socio-ekonomska situacija prilično slična i da u svim ovim zemljama hiljade radnika živi nezbrinuto nakon tajkunskih privatizacija. Zbog toga se neprestano boje “prelijevanja” socijalnih nemira iz BiH. Moć političkih elita u Srbiji, Hrvatskoj i BiH je sadržana u čistoći nacije i rase. A za njih je najveća opasnost ako se ljudi odluče da im vodič bude klasa, a ne rasa.
Zbog toga su se entitet RS, ali i zemlje u okolini BiH spremne braniti. Novinarka Glasa Srpske je, krivotvoreći Andrića, napisala da je Sarajevo orijentalna kasaba. A to nije prvi put da se raznorazni intelektualci kite tim rasističkim uresom u svome diskursu. Demonstracije u BiH su pokazale da ni Sarajevo, niti jedan drugi grad ovdje nisu nikakve orijentalne kasabe, već da su sredine sazrele za promjene i prevazilaženje etničkoga.
Teško je govoriti o tome kako će sve završiti. Jedno je sigurno – ukoliko se ne prozru i ne prokažu igre zastrašivanja ljudi, postići će se jedan krajnje opasan efekat. Ljudi će ubuduće izbjegavati izlazak na demonstracije ma kakav bio ishod ovih. Zbog toga bi demonstracije trebalo kanalizirati u dva smjera. Jedan je da se one održe kao socijalni bunt, drugi je da se prozru sve igre koje se pletu oko ovih demonstracija.
Godinama nas u školi uče maksimi kako revolucija jede svoje sinove. Ne treba napominjati da je u tim školskim interpretacijama njeno značenje izvrnuto. Zbog toga bi hitno trebalo promijeniti ovu definiciju i sada u BiH dokazati da revolucija jede kurvine sinove. Nacionalpolitičke kurvine sinove.