U komentaru ”Papa i tajne holokausta“ novinara i publiciste Drage Pilsela (prenijetom 16. veljače 2014. godine iz tjednika Express na portal Autograf.hr) mogao se pročitati i ulomak iz razgovora pape Franje s njegovim dobrim prijateljem rabinom Abrahamom Skorkom, vođenim 2010. dok je Jorge Mario Bergoglio još bio nadbiskup Buenos Airesa (naravno i kardinal), a koji se može i kod nas pročitati u obliku knjige (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74). [Read more…]
Vatikan i holokaust (2)
Vatikan je od Lateranskih ugovora s Musolinijem iz 1929. godine bio suverena “državna oblast”, koja zauzima svega 44 ha površine i ima oko tisuću stanovnika, što opet ne smeta da bude jedna od najmoćnijih država na svijetu. No, vatikanska moć, kao što je poznato, ne počiva na njezinoj veličini i oružanoj sili, nego na “tajnim vezama” sa Svevišnjim, gospodarom Neba i Zemlje, što je teško dokazivo, ali je još uzaludniji posao dokazivati da nije tako. [Read more…]
Vatikan i holokaust (1)
U komentaru ”Papa i tajne holokausta“ novinara i publiciste Drage Pilsela (prenijetom 16. veljače 2014. godine iz tjednika Express na portalu Autograf.hr), mogao se pročitati i ulomak iz razgovora pape Franje s njegovim dobrim prijateljem rabinom Abrahamom Skorkom, vođenim 2010. dok je Jorge Mario Bergoglio još bio nadbiskup Buenos Airesa (naravno i kardinal), a koji se može i kod nas pročitati u obliku knjige (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74). [Read more…]
U zagrljaju s papom Franjom
Nakon promišljanja o načelima ekumenizma s drugim kršćanskim zajednicama koje se, unatoč teološkim i povijesnim prijeporima oko shvaćanja autoriteta apostolskog nasljedstva, smatraju sestrinskima, Drugi vatikanski koncil je uznastojao i u odnosu na druge, nekršćanske religije, svraćati pozornost na ono što je ljudima zajedničko i što ih vodi međusobnom jedinstvu a ne na ono što ih razdvaja onemogućujući istinski dijalog. U tom ozračju je i Pavao VI. učinio simboličku gestu: za posjete Carigradu 1966. patrijarhu Atenagori I. poklonio je ikonu na kojoj su Petar i Andrija, dvojica osnivača Crkava – jedne u Rimu, druge u Carigradu – naslikani u bratskom zagrljaju.
Ivan Pavao I. najavio je unutarnje reforme te daljnje otvaranje Crkve svijetu, no umro je 33. dana svojega pontifikata. Ivan Pavao II. počeo je lijepim riječima, sigurno i najboljim namjerama, ali odškrinute su se dveri ubrzo počele zatvarati. U dijalogu s drugim kršćanskim Crkvama obznanio je da rješenje, u konačnici, vidi u prepoznavanju njegova vrhunskoga autoriteta.
Epohalan obrat u teološkom mišljenju što ga je omogućio Drugi vatikanski koncil, prikočen je strahovima od pluralizma i globalizacije. Premda je Koncil bio riješio ključna čvorišta koja su kočila svaki dijalog – Katolička crkva više ne inzistira na tvrdnji da ona “jedina spašava”, a krajnje pozitivno je vrednovana sloboda savjesti – raniji ekskluzivistički stav i svjesna netolerancija prema onima koji su bili izvan “jedine Crkve koja spašava”, preselili su se unutar same Katoličke crkve: pojedini biskupi i kardinali si uzajamno odriču pravovjernost koju žele povezati s određenim oblicima pobožnosti, tumačenja Biblije i shvaćanja morala
Doduše, što se tiče odnosa s drugim kršćanskim vjeroispovijestima i drugim religijama, bilo je nekoliko dojmljivih manifestacija (susret u Asizu 1986. i 2002, post posljednjeg dana ramazana 2001.), no doktrinarna tvrdokornost i zaprečivanje institucionalnije suradnje, posebice s Ekumenskim vijećem Crkava, postavljali su neprekoračive granice napredovanju u ekumenskom dijalogu.
Ivan Pavao II. pokazivao je prirodnu simpatiju za Istočno kršćanstvo. Sve dok je Sovjetski savez još postojao, teološki dijalog odvijao se u skladu s teorijom o Europi koja “mora disati s oba plućna krila”, misleći pritom na suradnju racionalne, juridičke Latinske crkve s mističkom i kontemplativnom duhovnošću kakav nalazimo u Istočnoj. No, kada se Sovjetski savez raspao, a Gorbačov u prosincu 1989. bio posjetio Papu, povela se borba za crkvenim posjedima u Ukrajini, a Papa je otvorio katoličke biskupije na ruskom teritoriju. To je bio razlog da je patrijarh Aleksije II. govorio o prozelitizmu i odbijao sudjelovati u ekumenskim događanjima. Ruske episkope se, k tome, često vrijeđalo zbog njihove navodne KGB-ovske prošlosti.
Na temelju pojedinih izjava kardinala Ratzingera jasno se da zaključiti da je s neodobravanjem gledao na Wojtyłine ekumenske pothvate. Kada je Ivan Pavao II. 1996. sazvao više od dvjesto vjerskih vođa u Asiz kako bi “bili zajedno i molili”, Ratzinger je uvjeravao novinare da to ne može biti “primjer za ekumenski dijalog“. Što se tiče Židova, 1987. izrekao je da “pravi judaizam sada postoji u Katoličkoj crkvi”, te time, dakako, izazvao buru među Židovima: “Pronašavši vjeru u Krista, Crkva je ušla u puninu Abrahamove baštine…
Ušavši u jedinstvo s Kristom, ušla je u samo srce judaizma”. Ova izjava, inače radikalizacija tradicionalnog učenja o tome da je Stari zavjet prefiguracija i anticipacija Novoga, nagnala je Židove da otkažu svoje sudjelovanje na katoličko-židovskoj konferenciji u Washingtonu. Ratzingerov napad na ekumenizam u deklaraciji Dominus Iesus (Gospodin Isus, 2000) u kojoj druge kršćanske Crkve zabranjuje zvati “sestrinskima”, išao je i dalje no što je Ivan Pavao II. to bio htio. Kardinal je još je 1998. s pozicija “nepogrešivosti” Crkve, izjavio da su anglikanska, kao i pravoslavna ređenja nevaljana jer da ne proizlaze iz izravne apostolske linije.
Međureligijski dijalog moguć je tek tada kada svatko od sugovornika onoga drugog smatra kadrim da bude istinit, kada je spreman slušati drugoga u onome što je njemu važno te kada ponajprije u dijalogu traži ono što im je zajedničko. Međureligijski dijalog nuka nas jednako tako da preispitamo i vlastito vjersko gledište te produbljujemo vlastite stavove
Njegov dokument koji govori o sveopćoj Isusovoj spasiteljskoj funkciji, prekida jednako tako i mogućnost da Crkva ponovno promisli o odnosima s velikim religijama Orijenta: taj su tekst pojedini odgovorni azijski redovnici i političari tumačili kao opravdanje prozelitizma u društvima koja s mukom pronalaze svoj kulturni identitet, posebice vjerski.
Epohalan obrat u teološkom mišljenju što ga je omogućio Drugi vatikanski koncil, prikočen je strahovima od pluralizma i globalizacije.
Premda je Koncil bio riješio ključna čvorišta koja su kočila svaki dijalog – Katolička crkva više ne inzistira na tvrdnji da ona “jedina spašava”, a krajnje je pozitivno vrednovana sloboda savjesti – raniji ekskluzivistički stav i svjesna netolerancija prema onima koji su bili izvan “jedine Crkve koja spašava”, preselili su se unutar same Katoličke crkve: pojedini biskupi i kardinali si uzajamno odriču pravovjernost koju žele povezati s određenim oblicima pobožnosti, tumačenja Biblije i shvaćanja morala.
Očito valja tražiti rješenje u kristološki utemeljenoj hermeneutici priznavanja drugih i drukčijih kakva nadilazi i ekskluzivistički i inkluzivistički model, a moguće ga je naći u konceptima ‘‘slobode savjesti“ i ‘‘slobode religije“.
Upravo priznavanje prava na slobodan odabir religije omogućuje međureligijski dijalog i nov pogled na ekumenizam. No, pritom nije samo riječ o odluci da se drugoga poštuje, nego o priznanju drugoga u njegovu traganju za istinom. Tolerancija je tu više od pukog podnošenja. Usmjerena je na etiku priznavanja drugoga.
Crkva je obavezna na toleranciju zbog dvaju razloga: teološki, zbog jednaka dostojanstva svih ljudi pred Bogom i Njegove sveobuhvatna spasenjskog nauma; povijesno, jer Crkva ima funkciju uzora kako toleranciju treba živjeti među ljudima koji drukčije misle. Kršćanska vjera, zapravo, upravo jest miroljubiva tolerancija
Taj “drugi” može nešto značiti tek kad s njim komuniciramo o nečemu što je i nama vrlo važno te ako mu priznajemo pravo da se suprotstavi našim pretpostavkama i uvjerenjima. Takav proces priznavanja nema više ništa s pasivnom tolerancijom, nego je aktivno prihvaćanje. Iako se tolerancija ne događa bez odricanja i bez boli, tek ona otvara prostor za istinski dijalog. Međureligijski dijalog moguć je tek tada kada svatko od sugovornika onoga drugog smatra kadrim da bude istinit, kada je spreman slušati drugoga u onome što je njemu važno te kada ponajprije u dijalogu traži ono što im je zajedničko. Međureligijski dijalog nuka nas jednako tako da preispitamo i vlastita vjerska gledišta te produbljujemo vlastite stavove.
Katolička crkva danas na različite načine biva stavljana pod povećalo: s jedne strane, provjerava se koliko je ozbiljna njezina tolerancija, a s druge strane kako pritom čuva vlastit identitet.
Još je Hannah Arendt pisala o tome kako postoje dvije razine identiteta koje bi, u najboljem slučaju, trebale biti u ravnoteži: identitet onoga što smo i identitet onoga tko smo. Ovo ‘‘što“ odnosi se na naše rodne i spolne karakteristike, porijeklo, kulturu, nacionalnost, religijsku pripadnost, o ovo ‘‘tko“ na ono kako se ponašamo i kako govorimo, na našu sposobnost da držimo zadanu riječ te umijemo tražiti i primati oproštenje. U nasilnoj redukciji onoga ‘‘tko“ na ‘‘što“ identitet ima tek jedan identifikacijski marker koji služi isključivanju svega što ne pripada prostoru našega ‘‘što“ identiteta. U miroljubivom uključivanju ‘‘tko“ identiteta, pak, jedini marker jest jednostavno: naša zajednička ljudskost.
Crkva je obavezna na toleranciju zbog dvaju razloga: teološki, zbog jednaka dostojanstva svih ljudi pred Bogom i Njegove sveobuhvatna spasenjskog nauma; povijesno, jer Crkva ima funkciju uzora kako toleranciju treba živjeti među ljudima koji drukčije misle. Kršćanska vjera, zapravo, upravo jest miroljubiva tolerancija.
Papa Franjo se ne boji otvorenih vrata. Njegove geste nisu tek simboličke, nego zbiljske, spontane i ljudske. Za boravka u Izraelu od 25. do 26. svibnja ove godine on carigradskom patrijarhu Bartolomeju nije poklonio ikonu, nego ju je ozbiljio: zagrlio ga kao što bi Petar zagrlio svojega brata Andriju. Štoviše, s poštovanjem mu poljubio ruku, onako kako bi pravovjerni katolički teolozi i kardinali htjeli da svi ljube ruku katoličkome papi. To nije najava budućega jedinstva kršćana, nego jest izraz toga jedinstva. Kao što je bio otklonjen kamen s Isusova groba, tako Papa otklanja prepreke koje sprečavaju istinski dijalog
Kršćanski ekumenizam vrst je “alternativne globalizacije”. Stoga je Ekumensko vijeće Crkava, 1998. u Harareu, izjavilo: “Vizija koja se skriva iza globalizacije jest vizija koja se na neki način nadmeće s kršćanskom vizijom ekumenizma: jedinstvenosti čovječanstva cijele nastanjene Zemlje. Pojedini kršćani i Crkve pozvani su ovaj izazov globalizacije shvatiti kao stvar vjere, pružati otpor rastućoj dominaciji gospodarske i kulturne globalizacije te tražiti alternative sadašnjem ekonomskom sustavu”. Upravo je prepoznata zajednička odgovornost kršćana nov poticaj za međureligijski i uopće međuljudski dijalog.
Papa Franjo, slobodan čovjek koji umije istinski susretati ljude, očito živi i djeluje potaknut upravo takvom odgovornošću. Ne boji se otvorenih vrata. Njegove geste nisu tek simboličke, nego zbiljske, spontane i ljudske. Za boravka u Izraelu od 25. do 26. svibnja ove godine on carigradskom patrijarhu Bartolomeju nije poklonio ikonu, nego ju je ozbiljio: zagrlio ga kao što bi Petar zagrlio svojega brata Andriju. Štoviše, s poštovanjem mu poljubio ruku, onako kako bi pravovjerni katolički teolozi i kardinali htjeli da svi ljube ruku katoličkome papi. To nije najava budućega jedinstva kršćana, nego jest izraz toga jedinstva. Kao što je bio otklonjen kamen s Isusova groba, tako Papa otklanja prepreke koje sprečavaju istinski dijalog.
Njegovi susreti nisu kurtoazni izrazi diplomatske vještine, nego zbiljska mjesta prepoznavanja, sućuti i radosti: rabina Abrahama Skorku i imana Omara Abbouda, što ih poznaje još iz Buenos Ariesa, spontano je zagrlio pred Zapadnim zidom kao svoju dragu braću i prijatelje; onima koji su preživjeli Šou, njima šestero, pošto je saslušao njihove priče, šutke je, s dubokim poštovanjem, jednom po jednom, poljubio ruku; Šimona Peresa i Mahmuda Abbasa pozvao je u svoj dom da 8. lipnja, o blagdan Duhova, zajedno mole za mir, mir kakav se gradi jednostavnim, osobnim, svakodnevnim gestama poput njegovih.
Da ga sretnemo možda ne bismo poželjeli pitati ga kako vidi budućnost ekumenizma ili kako napreduje s reformom Rimske kurije, ili pak mnoga druga važna pitanja. Time neka se – kako je i sam rekao na konferenciji za novinare prilikom povratka u Rim – bave povjerenstva, teolozi i kardinali. Što se njega tiče, vrata su otvorena te, ukoliko ga nitko neće priječiti, Duh Sveti može slobodno puhati.
Da sretnemo papu Franju, vjerujem da bismo ga, barem mnogi od nas, naprosto – zagrlili kao brata.
Je li Papa katolik?
Vjernik bi očekivao da Papa zna sve odgovore, da bi ga znao ispravno uputiti u svim kušnjama i dvojbama. Napokon, to mu je u opisu radnog mjesta. On je Petrov nasljednik, vlasnik onih ključeva koje je Isus, po Matejevim riječima, dao najdražem učeniku.
“Što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima”, rekao je tada Isus i taj božanski autoritet i pravo da sudi i presuđuje u svemu, na kraju dugačkog, dvije tisućljetnog niza rimskih biskupa, baštini i današnji papa Frane.
Ima li netko u rukama nešto tako veliko i moćno, a ja bih pravorijek za sve nedoumice nazvao većim i moćnijim i od kovčežića sa šiframa za aktiviranje međukontinentalnih nuklearnih projektila koje sa sobom vazda nosi američki predsjednik, pretpostavili biste kako je riječ o osobi nepokolebljivih uvjerenja, sigurnoj i samopouzdanoj, odrješitoj i brzoj kod odlučivanja.
Papa koji otvoreno govori o vlastitim slabostima i sumnjama, koji strahuje da možda ne bi bio na pravoj strani u ono davno doba u Jeruzalemu kad su Sina Božjeg bičevali i razapeli, zaista je na sasvim suprotnoj strani od oholih svećeničkih sveznalica
Međutim, Papa koji je na Cvjetnicu izašao pred vjerničko mnoštvo nije bio ni nalik takvoj osobi. Djelovao je, kažu, ozbiljno i sumorno i u narod unio veliki nemir dugim stankama u propovijedi.
Okupljeni su se prestrašeno pogledavali dok je vrhovni poglavar njihove crkve otvoreno sumnjao u prirodu svoga bića i svoje službe na zemlji, u dobrotu svoga srca i hrabrost svoje vjere.
“Tko sam ja, tko je svatko od nas pred Gospodinom? Jesam li Juda koji ga je prodao za trideset novčića? Jesam li Pilat koji se pranjem ruku distancira od svega? Ili sebe vidim kao žene i druge osobe koje su pomagale Isusu? Perem li ruke kad dolazi do teškoća?…” nizao je sumnje u nedjelju na prepunom Trgu svetog Petra papa Frane, a mene ne bi čudilo da se koji od zabezeknutih očevidaca naposljetku zabrinuto upitao je li Papa uopće katolik?
Ne bi, naposljetku, bilo prvi put da se propituje poslanje toga Argentinca. Američki katolički radikali odvažili su se i javno kazati kako se u koječemu ne slažu s njime, kako mnoge njegov prosudbe drže pogrešnim. Znate te ljude, većina je takvih i među hrvatskim svećenicima, premda se naši, dakako, neće drznuti proturječiti Svetom ocu.
Oni su bez ostatka uvjereni u ispravnost svojih stavova i nemilosrdni prema onima koji misle i propovijedaju drugačije. Homoseksualce, ateiste, komuniste, muslimane i židove, baptiste i metodiste, samohrane roditelje i žene koje su pobacile oni osuđuju hitrinom i okrutnošću dželatove sjekire. Blagoslovit će čak i ubojice i ratne zločince, kao što je prije nekoliko tjedana učinio sisački biskup Vlado Košić, ako im se njihova zvjerstva učine po mjeri njihove tvrde, isključive, nacionalizmom zatrovane vjere.
Vjernici su bili s razlogom zabezeknuti i zabrinuti. Stado je onespokojilo otkriće da ni pastir koji put nije načisto kojim putem valja poći. No, u sumnji i slabosti koju je papa na Cvjetnicu priznao zapravo je istinska kršćanska vrlina
Papa koji otvoreno govori o vlastitim slabostima i sumnjama, koji strahuje da možda ne bi bio na pravoj strani u ono davno doba u Jeruzalemu, kad su Sina Božjeg bičevali i razapeli, zaista je na sasvim suprotnoj strani od oholih svećeničkih sveznalica.
Papa koji će se upitati o moralnosti vlastitih motiva i postupaka prije nego krene osuđivati motive i postupke drugih nema mnogo zajedničkog s pozom nadute bezgrešnosti koju zauzima velik dio klera. I naoko se to možda i ne čini papinski, naročito ako imate na umu da taj muškarac drži ključeve Kraljestva nebeskog i sam ga je Bog ovlastio da presuđuje u svim ljudskim pitanjima. Vjernici su bili s razlogom zabezeknuti i zabrinuti. Stado je onespokojilo otkriće da ni pastir koji put nije načisto kojim putem valja poći.
No, u sumnji i slabosti koju je papa na Cvjetnicu priznao zapravo je istinska kršćanska vrlina.
U pozivu da svatko od nas pogleda u svoje srce i upita da se da on sam nije možda kukavica ili nasilnik, Jorge Mario Bergoglio još se jednom potvrdio kao vjerojatno najvažniji čovjek našeg vremena. Blag i pomirljiv prema drugima i drugačijima, oprezan i suzdržan u osudi, papa Frane baš ni po čemu nije sličan rulji koja se uspaljuje lomačama i nalazi božansko nadahnuće u vitlanju dugačkih mačeva.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Druže Tito, zaštitite brak i obitelji!
Predmet: Ciganović Ivan iz Virja moli objavu zakona o zaštiti braka
Virje, 15VII.1946.
(ARHIV JOSIPA BROZA TITA)
Drugu Josipu Brozu Titu, maršalu Jugoslavije, Beograd
Niže potpisani drug Ciganović Ivan, seljak iz Virja, Mitrovačka 877 – Podravina, prisiljen sam visokom naslovu podnijeti slijedeću mobu:
Druže maršale, vi ste meni blizak kao sin kršnog Hrvatskog Zagorja, a ja sam sin ravne Podravine. Sudbina vas je odredila, da upravljate brodom naše države sada u mirnoj izgradnji i mi se uzdajemo u vaše vodstvo, kao što smo se uzdali i nismo se prevarili, u vaše sigurno vodstvo za vrijeme prošloga rata.Međutim da vam objasnim svoju strašnu tragediju i da zatražim kao demokrata zaštitu države, dakle i od vas, jer mi vi možete lako pomoći!
16VI.1946. odbjegla je od mene tajno moja zakonita i ljubljena žena Ciganović Mara r.1915.god. u svijet s namjerom da vodi prostituciju i živi na tuđi račun. Mojem gospodarstvu prijeti rasulo i katastrofa, jer nema tko da vodi kućanstvo, tko će krpati, prati, kuhati i na polju mi pomagati. A moram da uzdržavam i majku staru 72 godine i jedno dijete, ratno siroče, Momčilović Petra, člana drž. dječje kolonije.
Uvijek sam govorio ženi: ”Draga ženo, nemoj da me ostaviš, radije me ubij, nego da odeš uskitnju.” Ali eto, otišla je lakoumnica i ovako me sada polagano ubija teška sudbina. Podnio sam redarstvenu potragu, ali to ide jako polagano i pitanje kada će ju pronaći i uhapsiti! No ja se nedam uništiti pritisku takve saboterke kakva je moja lakoumna žena. I ja hoću da živim dostojno i pošteno demokratski, kao i većina dobrih ljudi.
Molim vas stoga da poradite u vladi, da žurno izađe i da se u cijeloj Jugoslaviji javno objavi zakon o zaštiti bračnog života kako slijedi:
1) Svaka udata žena, koja ostavi svoga muža, i ode u svijet, kažnjava se smrću.
2) Svaka udata žena, koja živi u svijetu, bilo gdje u kakovoj službi, ima da se iskaže pismenim odobrenjem potpisanim po njenom mužu, da joj on odobrava služene. Takovo odobrenje imade biti potpisano po mužu pred dvojicom svjedoka i potvrđeno po mjesnoj vlasti.
3) Svaka osoba, koja bi zadržala kod sebe tuđu ženu bez takovog muževog odobrenja ili bi ju sakrivala te ju ne bi prijavila policiji kažnjava se smrću.
4) Svako krivotvorenje takovog odobrenja kažnjava se smrću.
5) Po objavi ovog zakona imade svaka udata žena, da si u roku od 8 dana ishodi takovo odobrenje od svog muža.
6) Ovo sve vrijedi iza muža, ako bi ostavio ženu i otišao u svijet u nepovrat.
Ovim veoma važnim i hitnim zakonom bit će pogođene u ahilovu petu svaka prostitutka i saboterka, obiteljski život bit će izgrađen na čvrstim temeljima, nestat će užasnog kriminala i života na tuđi račun.
U nadi, da ćete mi vi druže maršale, obrisati suzu iz moga oka, i skinuti tešku moru, koja tišti moja leđa, pomoći mi da se ne strovalim u ponor, zahvaljujem unaprijed.
Smrt svakom fašizmu i sloboda narodu i obitelji.
Ciganović Ivan
seljak Virje
Mitrovačka 877
Podravina
Hrvatska
Abrahamov blagoslov (4)
Zajednica vjere koja je ostala nakon završetka Isusove misije tumačila je starozavjetne tekstove, na kojima je većina njih odrasla, u svjetlu njegovih riječi i djela i, što je još važnije, njegove osobe. Nije čudno ni to da se razumijevanje ”Abrahamova blagoslova” nakon Isusa radikalno promijenilo.
Tako Petar u Djelima 3.25 u svojoj drugoj javnoj propovijedi citira Post 22.18: ”Tvojim će se potomstvom blagoslivljati sva plemena zemaljska” i kaže svojim slušateljima da se taj blagoslov upravo po Isusu daje najprije njima. No, nije ni kod njega tako lako sazrelo razumijevanje kako su i ”drugi” uključeni u taj blagoslov.
Tek poslije u kući rimskoga časnika Kornelija on izjavljuje: ”Uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego je u svakome narodu onaj tko ga se boji i čini pravdu Njemu prihvatljiv” (Djela 10.34, 35). Iako je proveo nekoliko godina uz Isusa, koji se ipak uglavnom kretao u židovskom društvu, tek mu sada, kad nakon viđenja dolazi u Kornelijevu kuću, polako postaje jasno: Bog nije jednostran, nije ograničen, nije nacionalno opterećen kao što su bili oni. Petar je poslije zbog pritiska okoline opet reterirao na stare pozicije, zbog čega ga je Pavao, kako sam kaže, oštro ukorio: ”A kad Kefa (Petar) dođe u Antiohiju, u lice mu se suprotstavih, doista je zavrijedio osudu: jer prije no što će doći neki od Jakova blagovao je zajedno s poganima, a kad oni dođoše, povlačio se i odvajao od njih bojeći se onih iz obrezanja”. (Gal 2. 11-12).
Iako je Petar proveo nekoliko godina uz Isusa, koji se ipak uglavnom kretao u židovskom društvu, tek mu sada, kad nakon viđenja dolazi u Kornelijevu kuću, polako postaje jasno: Bog nije jednostran, nije ograničen, nije nacionalno opterećen kao što su bili oni
To nam pokazuje da se duhovna bitka za ostvarenje božanske namisli ne dobiva tako lako, da je čovjek uvijek sklon vratiti se na staro, prihvatiti praksu koja u svojoj uskogrudnosti isključuje, koja se oslanja na postignuće tijela, a ne na slobodu i silu Duha.
S tim se slaže i Pavao u nekoliko svojih pisama. U poslanici Galaćanima ključna je rasprava o opravdanju po vjeri i odnosu prema Zakonu, ali u slijedu argumentacije uključena je rasprava o Abrahamovu blagoslovu koji Apostol razumije radikalno drugačije.
Pavao, kao i prije Petar, ”potomstvo” razumije u jednini i to ”potomstvo” izjednačuje s Kristom: ”U Kristu” su svi narodi blagoslovljeni. U Kristu ”mnogi narodi” postaju ”svi narodi.” Inače, ta sintagma ”u Kristu” ključna je za Pavla. Po Kristu je nastao jedan novi narod u svom pluralitetu. Bez Krista je obećanje da će postati ocem mnogih naroda, da će mnogi kraljevi iz njega izaći i da će biti blagoslov narodima, nemoguće razumjeti.
Oni od vjere sinovi su Abrahamovi i oni su taj Abrahamov blagoslov. Kako se on posreduje? Potomstvo (jed.) Abrahamovo je Krist i po njemu na ljude dolazi Duh Sveti. Pod “mi” misli na Židove i pogane – argument iz poslanice Efežanima: Isus je u svom tijelu od dva naroda stvorio jedan novi narod, zametak novoga stvorenja. Taj Duh jest Abrahamov blagoslov i on se poput rijeke izlijeva na sve ljude.
Pavao uopće nije zainteresiran za teologiju zemlje i sve ono što spada na ”zemaljski Jeruzalem”. Njegov je interes ”nebeski Jeruzalem” koji se ne može geografski locirati i sigurno nije riječ o gradu u Palestini. Ustrajavati na zemaljskom Jeruzalemu, iz Pavlove vizure, znači ustrajavati na starome Savezu, na Zakonu, na ropstvu, na prolaznosti i ograničenosti. Apostol pogana, kako je nazivan, zna da je Bog u svom spasenjskom djelu prisutan po cijelome svijetu i da grad Jeruzalem nije jamac bilo čega što polaže pravo na atribut ”vječno”.
Pavao, kao i prije Petar, ”potomstvo” razumije u jednini i to ”potomstvo” izjednačuje s Kristom: ”U Kristu” su svi narodi blagoslovljeni. U Kristu ”mnogi narodi” postaju ”svi narodi.” Inače, ta sintagma ”u Kristu” ključna je za Pavla. Po Kristu je nastao jedan novi narod u svom pluralitetu
Kod Pavla nigdje ne nalazimo distinkciju koja je tako draga dispenzacionalistima: s jedne strane Crkva, a druge Izrael. Za jedne vrijede jedni, a za druge drugi zakoni. Toga u Pismu Novoga zavjeta nema. Jedna je povijest spasenja.
Stjepan, prvi kršćanski mučenik, završava svoju propovijed u kojoj se spominje Izraelove povijesti i kaže: ”Nema Boga u Hramu” (Djela 7.49). Postavlja se pitanje odakle ”navijanje” među kršćanima za ponovnu izgradnju Hrama u Jeruzalemu?
Priča o rušenju džamije s pozlaćenim krovom (Dome of the Rock) posebno im je draga jer će na njezinu mjestu, drže, ponovno niknuti Hram. Osnovna je funkcija Hrama da se u njemu prinose žrtve. Zastupanjem ideje o obnovi Hrama jasno se iskazuje očekivanje ponovnog prinošenja životinjskih žrtava tijekom tisuću godina (milenij). No, nakon Isusovih riječi Samarijanki da se ”pravi klanjatelji ne klanjaju Bogu ni na ovom brdu (Gerizimu) ni u Jeruzalemu, već u duhu i istini”, nakon Pavlove i Stjepanove jasne tvrdnje da ”Bog ne prebiva u rukom načinjenim hramovima” (Dj 17.24) i u konačnici nakon Kristove žrtve na križu (Heb 7.27) kako je moguće tvrditi da je potrebno obnoviti staro kad proroci kazuju: ”Evo činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?” (Iz 43.19).
Ako vjerujemo nauku Isusa i njegovih apostola, kako istodobno možemo zazivati obnovu staroga sustava koji svojim žrtvama nije mogao očistiti grijeh i nije mogao umiriti prinositelja žrtve, kako će reći autor poslanice Hebrejima?
Obnova palog Davidova šatora nije obnova zemaljskog kraljevstva koje je nekad postojalo, već Božje kraljevstvo, a ono nije geografski određeno. Nema veze sa zemljom, s Hramom, Davidovim kraljevstvom, već s onima koji se priključe Božjoj spasenjskoj namisli, a ona nije ničim ograničena, ponajmanje nacijom i zemljom
Širenje Abrahamova blagoslova na pogane nije prošlo bez otpora u prvoj crkvi. Zato je sazvan prvi crkveni sabor. Pitanje koje se postavilo bilo je: kako da pogani budu dio Božjeg naroda kad Mojsijev zakon stoji kao zapreka na tom putu? Zapreka u smislu: preko Zakona (tj. požidovljenja) do kršćanstva. Indikativan je i apostolski prvak Jakov na tom saboru. Citira riječi proroka Amosa 9.16-18:
16 Nakon toga ću se vratiti
i ponovno podignuti pali šator Davidov,
i ruševine ću njegove ponovno sagraditi
i podignuti ga
17 da preostali ljudi potraže Gospodina,
i svi pogani na koje je zazvano ime moje.
Na što se misli pod ”obnovom palog Davidova šatora”? U skladu s očekivanjima Židova, pomislimo na Davidovo kraljevstvo, ali Jakov to razumije potpuno drugačije. On tu obnovu vidi u tome što ”preostali ljudi – pogani” dolaze do spoznaje Boga i postaju dionicima Saveza. Obnova palog Davidova šatora nije obnova zemaljskoga kraljevstva koje je nekad postojalo, već Božje kraljevstvo, a ono nije geografski određeno. Nema veze sa zemljom, s Hramom, Davidovim kraljevstvom, već s onima koji se priključe Božjoj spasenjskoj namisli, a ona nije ničim ograničena, ponajmanje nacijom i zemljom. Jakov je brzo dokučio Isusove riječi kad je umjesto najave obnove Izraelova kraljevstva na svom odlasku s ovoga svijeta rekao: ”Pođite u svijet i naviještajte evanđelje” (Djela 1.8).
Uzelo bi nam još puno prostora razmatranje opsežnog pisma Hebrejima kao i knjige Otkrivenja (Apokalipse) iz kojih je razvidno da kršćanska vjera svoje ispunjenje ne nalazi u restauraciji starog poretka, već u očekivanju i aktivnom zauzimanju za ono što je Isus zvao Božjim kraljevstvom.
U posljednjem nam nastavku ovog feljtona valja naznačiti neke moguće implikacije činjenice da Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta imaju ponešto drugačije viđenje spasenjske povijesti, no što je imaju dispenzacionalisti – u našem slučaju glasačko tijelo one politike koja nekritički podupire sve što Izrael čini, zlorabeći tako Isusov nauk.
(Nastavlja se).