Viđali smo već takve stvari u hrvatskoj povijesti, nađe se sa stoljeća na stoljeće skupina ambicioznih nezadovoljnika u kakvoj zagorskoj kleti ili nekoj dalmatinskoj konobi, pa frustrirana katastrofalnim stanjem hrvatske države u rukama velikih igrača – vazda u iste dvije ruke – ponudi Hrvatima famozni Treći put. [Read more…]
Odlučno protiv fašizacije Hrvatske
Zabrinutost nasrtajima fašizacije u hrvatskom društvu, ali i u okolnim zemljama te cijeloj Evropi bila je zajednička nit obraćanja učesnika skupštine Antifašističke lige Republike Hrvatske, održane u subotu 2. travnja u Novinarskom domu u Zagrebu. [Read more…]
Odlazak gospodina političara Josipa Leke
Odrekli smo se Račana i njegove ostavštine. Ne radimo ništa kako bismo dobili feedback od građana, simpatizera. Jednosmjerno funkcioniramo, možda su posljednje poruke predsjednika Glavnog odbora SDP-a Josipa Leke koji je najavio svoje umirovljenje toliko razočaran stanjem u svojoj stranci da možda neće izaći na izbore za predsjednika SDP-a niti prisustvovati stranačkoj konvenciji. [Read more…]
Gromoglasna šutnja
Kada su Tuđmanovi tajkuni došli po sredstva za proizvodnju novina, televizijskog i radijskog programa,
ja sam šutio;
jer nisam bio proizvođač novina, televizijskog i radijskog programa. [Read more…]
Stižemo li na europski after party?
Ovogodišnji Dan Europe, 9. svibanj, ostao je u zemljama bivše Jugoslavije u sjenci revizionističkih procesa povodom 70. obljetnice ”pobjede nad fašizmom”, to jest kraja Drugog svjetskog rata u Europi.
Uostalom, nema konačne pobjede nad bilo kojim totalitarizmom, ni tobož’ desnim ni tobož’ lijevim. Oni i nisu korektne političke doktrine, nego ustroji za potiranje razlika, ili ”sile gluposti” (D. Bonhoeffer). [Read more…]
Klemm, državni udar i HDZ
Ima jedna dobra knjiga. Zove se ”Anatomija jedne pobune“. Napisao je španjolski književnik Javier Cercas. Objavljena je 2009. godine, a u Hrvatskoj je lani prijevod Silvane Roglić izdala nakladnička kuća Fraktura.
Zašto je nama važna ”Anatomija jedne pobune“?
Riječ je o publicističkom djelu u kojem je vrlo temeljito opisan pokušaj državnog udara u Španjolskoj 23. veljače 1981. godine, koji je zauzimanjem Kongresa pokušala izazvati veća skupina časnika i dočasnika, predvođena pukovnikom Tejerom. Premda je, naravno, kontekst bitno drukčiji, sličnost sa stanjem u Hrvatskoj nije nezamjetna. [Read more…]
Antun Vujić: ”SDP mora napustiti neoliberalizam”
Piše: Zdravko Milinović
Hrvatska ljevica je uvijek bila manje hrvatska nego što je trebala, ali i više hrvatska nego što je to smjela, piše dr. Antun Vujić u svojoj knjizi “Hrvatska i ljevica” koja je upravo izašla iz tiska u nakladi “Ljevak”. Utemeljitelj i predsjednik Hrvatske socijaldemokratske stranke 1989. godine govori o ujedinjenju sa SDP-om, svojim pokušajima polovicom devedesetih da poveže Ivicu Račana, Savku Dabčević-Kučar i Miku Tripala, o Zoranu Milanoviću i krizi današnje ljevice. Doktor filozofije, leksikograf i političar, danas je glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda.
Socijaldemokracija je u krizi. Kad se pročita vaša knjiga, nameće se pitanje može li socijaldemokracija propasti i nestati s europske scene kao i komunizam?
Mislim da ne mogu nestati istodobno i socijaldemokracija i komunizam. Ako bi nestala socijaldemokracija, javila bi se potreba za radikalnijom ljevicom, kao što se već javlja, jer nisu nestala sama socijalna protuslovlja na kojima ona nastaje, nego se ona i zaoštravaju, dapače krizno. Socijaldemokracija ima amplitude, sada je možda ispod crte, ali ako počne izražavati svoju stranu socijalnog konflikta, opet će rasti. Za to je, međutim, potrebna reorijentacija socijaldemokracije, buđenje iz neoliberalnog sna u kojem je društvo ostalo bez njezine zaštite, a krizni rezultati su vidljivi u cijeloj Europi.
Socijaldemokracija ima amplitude, sada je možda ispod crte, ali ako počne izražavati svoju stranu socijalnog konflikta, opet će rasti. Za to je, međutim, potrebna reorijentacija socijaldemokracije, buđenje iz neoliberalnog sna u kojem je društvo ostalo bez njezine zaštite, a krizni rezultati su vidljivi u cijeloj Europi
U Grčkoj je Syriza pretekla PASOK, a ORaH pak prvi put SDP.
Syriza upravo pokazuje trend o kojem govorim. Ona dolazi PASOK-u slijeva i počela ga je marginalizirati s obzirom na koaliciju u kojoj je PASOK socijalno steriliziran, a i s obzirom na raniji konformizam stranke. Socijaldemokracija se mora radikalizirati koliko su se radikalizirale i socijalne prilike, što sada već mnogi ističu. Govorim ponajprije o europskoj i svjetskoj razini. Ako se to ne shvati, funkciju socijaldemokrata preuzet će drugi, vjerojatno u manje kompromisnom obliku. ORaH je tek u izgradnji i ne znam ide li u tom radikalnijem ljevičarskom smjeru kao Syriza. Međutim, gospođa Holy je otvorena prema javnosti pa ćemo to brzo doznati, a očito hrabro ulazi u prostor nezadovoljstva političkom konstelacijom u Hrvatskoj te je javnost i nagrađuje.
Kako komentirate to što Zoran Milanović kaže da je SDP stanka lijevog centra, a sebe često kvalificira liberalom….
Više sam puta čuo tu kritiku pa sam se potrudio malo bolje informirati. Milanović je za sebe rekao da je “svjetonazorski prije svega liberal” i dodao da to u Hrvatskoj “ne znači biti neoliberal” niti “pobornik darvinizma tržišta”, kako se izrazio, nego je to svrstao u zaštitu manjina, slabijih i drugih. Njegovo je također mišljenje da SDP “obuhvaća tradicionalan socijaldemokratski, ali i građansko-liberalni korpus”. I o tome se, dakako, može kritički raspravljati, a danas se postavlja i pitanje što je to zapravo “lijevi centar”? Međutim, glavno je pitanje kakvu politiku vodi taj “lijevi centar”. Nažalost, vodi onakvu kakvu vodi i drugdje u Europi, a to znači da kritički ne politizira glavna pitanja – vladajući tržišni fundamentalizam i asocijalni, također vladajući i otuđeni, financijski sektor koji su u međusobnoj konjunkciji i proizvode ovu krizu.
Međutim, teško je zamisliti da se s hrvatske europske periferije mogu nametati politička rješenja koja zasad nisu politički radikalizirana ni u europskom centru. Ali, ako se stvari ne zaoštravaju ni u izričaju, svakako se neće zaoštravati ni u praksi. Što se mene tiče, ja u našem “građansko-liberalnom korpusu”, ako je riječ o političkoj prezentaciji, vidim ponajprije dosta klijentelizma, pa mi je tu teško zamisliti saveznika, ne za tradicionalnu socijaldemokraciju, nego za političku promjenu upravo u novom i izraženijem socijaldemokratskom smislu.
ORaH je tek u izgradnji i ne znam ide li u tom radikalnijem ljevičarskom smjeru kao Syriza. Međutim, gospođa Holy je otvorena prema javnosti pa ćemo to brzo doznati, a očito hrabro ulazi u prostor nezadovoljstva političkom konstelacijom u Hrvatskoj te je javnost i nagrađuje
Milanovića su izabrali mahom oni koji su stupili u stranku nakon 2003. Sukobi generacija u strankama nisu rijetkost. No, može li u SDP-u doći do raskola? Sami kažete da su raskoli česti u socijaldemokraciji.
Ja u knjizi postavljam trilemu, za socijaldemokraciju uopće, pa i za SDP posebno: reorijentacija (ili povratak orijentaciji), raskol ili nikomu ništa. Pritom mislim da je reorijentacija bolja od raskola, a raskol bolji od “nikomu ništa”. Kad govorim o “reorijentaciji”, onda mislim na prethodno spomenuto prepoznavanje stranačkih pozicija i nove/stare stranačke socijalne baze, na socijaldemokraciju kao političku domovinu za sve one koji žive od rada, dakako, u novim društveno-ekonomskim i političkim odnosima. Ne mogu biti prorok, ni za socijaldemokraciju ni za SDP. Ali, mislim da je najgora solucija ona – “nikomu ništa” jer bi to značilo stagnaciju, a stagnacija vodi u propadanje, propadanje opet u raskol, a raskol u novu ili nove orijentacije. Šteta bi bilo, uz ipak značajne zasade, počinjati od početka.
Što bi se moglo dogoditi u stranci ako SDP izgubi izbore?
Uza sve što je u Hrvatskoj na političkoj sceni, ne bih nagađao o gubitku izbora. Ipak, još je Max Weber opisao jednu pojavu u strankama koja na vaše pitanje “što se može dogoditi?” omogućuje i onaj moj odgovor “nikomu ništa”. Ako stranka i izgubi na izborima, a osvoji dovoljno mandata da osigura pozicije svojoj nomenklaturi, uvijek se može naći dovoljno izlika da se i poraz predstavi kao neka vrsta pobjede pa da se ništa i ne mijenja.
Zagovarali ste uvijek šire okupljanje na ljevici. Tako je i došlo do ujedinjenja SDP-a i vašeg SDH. Nije li to ujedinjenje završilo kao “prisajedinjenje”? Nije li time više dobio Račan nužan politički facelifting?
To je ujedinjenje 1994. bilo bitno za uspon novog SDP-a. Redefinirana su i neka ključna povijesna mjesta stranke, uključujući i odnos prema Hrvatskom proljeću. Također, to je ujedinjenje bilo u javnosti smjesta prihvaćeno kao pozitivan događaj na hrvatskoj političkoj sceni. Rejting novog SDP-a odmah je skočio višestruko u odnosu na ranije mizerne rejtinge obiju stranaka. Kako je poznato, za šest godina stranka je od jedva nekoliko zastupnika pobijedila i na izborima, čime je hrvatska ljevica prvi put, u cijeloj svojoj povijesti, došla na vlast demokratskim putem. Nije se radilo o “prisajedinjenju”.
Glavno je pitanje kakvu politiku vodi taj “lijevi centar”. Nažalost, vodi onakvu kakvu vodi i drugdje u Europi, a to znači da kritički ne politizira glavna pitanja – vladajući tržišni fundamentalizam i asocijalni, također vladajući i otuđeni, financijski sektor koji su u međusobnoj konjunkciji i proizvode ovu krizu
Postoji i Rezolucija koja podvlači strogo ravnopravne uvjete ujedinjenja, sada se može naći i u mojoj knjizi, a i rukovodstvo je uvelike križano. Postojao je, međutim, interes da se, kao i u ostaloj Europi, takva stranka prikaže pod oznakom “reformiranih komunista”, a to je odgovaralo i onima koji su se tako osjećali u njoj, makar i ne bili većina, kao i onima koji su socijaldemokraciju na svaki način željeli povezivati s komunizmom, makar i reformiranim. Ako bi i bilo nekog faceliftinga, Račan je goleme promjene u Partiji proveo prije toga – od SKH prema SDP-u.
Vaša ideja je 1994. bila i povezivanje SDP-a s povijesnim vođama Hrvatskog proljeća, Savkom i Mikom. Kako i zašto to nije uspjelo?
To bi mogla biti i poduža priča. Ali, pojednostavnjeno, ne i pogrešno, Savka se posve otklonila od socijaldemokratske alternative još u Koaliciji narodnog sporazuma, a Miko je nakon tek prebrođene teške bolesti ostavljao Savki prvenstvo. Prišao je najprije i njenoj novoformiranoj Narodnoj stranci, a poslije, kad se tamo nije snalazio, okrenuo se ljevici i socijaldemokraciji, ali onoj alternativnoj, Akciji socijaldemokrata, što je bilo svakako prekasno, ako ne i pogrešno. Novi SDP je već bio zaživio. Zašto Miko pak nije prišao SDP-u, to je složena priča u kojoj ima i dosta psihologije.
Što bi se promijenilo da je Savka postala, kako kažete, socijaldemokratska Ruža Hrvatske i nadvladala komunističke karanfile?
Da, Savka je imala epitet Ruže Hrvatske, što se poklapa i s onom tada popularnom Hourinom pjesmom i sa simbolom socijaldemokracije. Ali važnije, i prema Savkinoj vlastitoj povijesti, kao istinski komunistički reformist 1971., Savka je u novoj konstelaciji trebala biti bliža nekom socijaldemokratskom određenju. U donekle sličnoj poziciji, Dubček je poslije sloma komunizma u Čehoslovačkoj birao socijaldemokraciju i znatno pridonio njenoj bržoj obnovi u obje kasnije države.
Ne mogu biti prorok, ni za socijaldemokraciju ni za SDP. Ali, mislim da je najgora solucija ona – “nikomu ništa” jer bi to značilo stagnaciju, a stagnacija vodi u propadanje, propadanje opet u raskol, a raskol u novu ili nove orijentacije. Šteta bi bilo, uz ipak značajne zasade, počinjati od početka
Zašto nigdje ne spominjete možda i najvećeg komunističkog disidenta Milovana Đilasa?
Kao komunističkom disidentu u Jugoslaviji Đilasu svakako pripada prvenstvo. Iako je u ratu, pa i još neko vrijeme poslije, imao najtvrđe komunističke stavove, i njegov je obrat bio najdublji. Potkraj Jugoslavije, koliko znam, održavao je veze i s hrvatskim disidentima ili političkim izopćenicima te s njima dijelio i mnoga mišljenja, napose o Miloševiću i predstojećoj agresiji. Ipak, bavio sam se hrvatskom ljevicom i njezinim tokovima, zanimao me i Maček, a ne i Milan Grol, pa nisam spominjao ni neke druge važne i utjecajne protagoniste izvan Hrvatske, što bi vjerojatno bilo korisno i za shvaćanje putova i stranputica hrvatske ljevice u širem kontekstu.
U proces okrupnjivanja i revitalizacije hrvatske ljevice sredinom devedesetih, šturo navodite, pokušali su se uključiti čak i Mesić i Manolić. Možete li to objasniti.
Kad su Mesić i Manolić napustili HDZ i 1994. u sukobu s tamošnjom “desnicom” formirali Hrvatske nezavisne demokrate, to još ipak ne znači da su, s obzirom na ono prije, odjednom postali “ljevica”. Teško da se o tome može reći nešto više od, kako kažete, “šturoga”. Ali, može se dodati da je sve što je bilo važnije, “desno” i još desnije, uključujući i privatizaciju i s njom povezanu korupciju, HDZ obavio već do te 1994. zajedno s Manolićem i Mesićem. Puko zbrajanje svega što se, makar i post festum, drži “ljevicom” ne vjerujem da bi moglo voditi njenoj revitalizaciji.
Josipa Manolića nazivate “vječnim suvremenikom svega postojećeg”. Zašto niste željeli njegovo približavanje ljevici?
Pa, u vašem citatu je i odgovor. Kratkoneprolazni akcent je na “vječno” i na “sve postojeće”.
Što je bilo s Tuđmanovim projektom HDZ-a kao političkog konglomerata politika od socijaldemokracije do nacionalne desnice?
Tuđman je sve to zaista i govorio i htio. Ali nije primjećivao da je takav konglomerat povijesno preživio upravo s monopartijskim vremenom od kojega smo se trebali odmicati prema stranačkom pluralizmu europskoga tipa. Također, HDZ se definirao kao pokret i “zajednica” istodobno, ali je pogotovo isprva bio određen gotovo isključivo najbučnijim desničarskim nacionalizmom, pa su Tuđmanovi pozivi na tzv. pomirdbe više dijelili nego mirili one kojima su bili upućeni. Takav HDZ nije mogao privući mnoge i hrvatski i demokratski orijentirane ljude, oskudijevao je i u “kadrovima” iako je privukao upravo dio stare komunističke nomenklature koja je zbog privatizacijskih interesa preokrenula kapute. To je pak dodatno odgurnulo i demokrate, posebno intelektualce, pa i one različitih orijentacija.
Ja sam bio za samostalan izlazak SDP-a na izbore 2000., a za koaliciju s Budišinim liberalima poslije izbora i na temelju rezultata izbora, a Račan za predizbornu koaliciju. Mislim da je s Budišom Račan opet skrivao povijesni rep, što od ujedinjenja stranaka 1994., po mom mišljenju, više nije trebao. Ali, ne bih se kladio tko je bio u pravu
Zatim se HDZ ipak odlučio da predstavlja samo demokršćansku stranku, ali ni to nije išlo lako s obzirom na njegov sastav, čak ni u inozemstvu gdje su mu prigovarali u spektru, ipak neopravdano, od parakomunizma, preko konvertitstva do obveznog populizma, pa i fašistoidnosti. Paradoksalno, Tuđman je dobio podršku na posve drugačiji način od onoga koji je očekivao kroz stranku ili “pokret”. Kada ga je u vlastitoj stranci trebalo podržati naspram radikalne desničarske grupe i kada je trebalo osigurati političko jedinstvo za obranu zemlje, to su učinile sve hrvatske relevantne stranke, i ljevica, stupivši u Vladu demokratskog jedinstva 1991.-92. Dakle ne kroz HDZ, nego u određenoj mjeri i kao spas od njega.
Gdje je i kako iz vaše prve nekomunističke stranke ljevice nestao suosnivač SDSH Miroslav Tuđman?
Miroslav Tuđman i ja bili smo stari prijatelji kad je nastupilo vrijeme formiranja stranaka. Prije toga on se vrlo uspješno bavio informacijskim znanostima i napisao je neke od temeljnih znanstvenih radova iz toga područja. Time sam se donekle bavio i ja sa stajališta leksikografije. Umnogome smo dijelili politička stajališta, s time da Miro nije želio ulaziti u aktivnu politiku. Međutim, odlučio je podržati socijaldemokratsku opciju za koju je tada, kao i ja, držao da je veoma važna za europsku političku konstrukciju Hrvatske. Tako je ponekad nastupao i na skupovima stranke – više što je to osjećao kao dužnost nego što bi to sam želio.
Na tim skupovima često se, bez loše namjere, suprotstavljalo “našeg” Tuđmana “njihovu”, što je i meni bilo neugodno vizavi Miroslava. Svakako, u HDZ se nije želio uključivati ponajprije držeći da bi trebalo graditi stranke, a ne pokrete. Nakon raketiranja Banskih dvora u listopadu 1991. solidarizirao se s ocem. Mislim da je i to osjećao kao dužnost. Poslije više nismo kontaktirali, osim što smo se u nekoliko navrata slučajno sreli, a i tada nismo razgovarali o politici. O Miroslavu Tuđmanu kao čovjeku kakvog poznajem mislim sve najbolje.
Porez na kapitalnu dobit i porez na imovinu (posebno luksuznu ili nekorištenu) nije samo neka socijaldemokratska nego je i demokratska razdjelnica svakog društva koje uspostavlja balans između rada i kapitala, vlasništva i njegova korištenja, nasuprot disbalansu u tim odnosima koji se nužno izvrću u korupciju, tj. u sustav u kojem je bolje mešetariti nego raditi, a bogatstvo spremati u bunkere
Za Račana kažete da je bio jedan od rijetkih državnika među hrvatskim političarima. Ipak, niste se uvijek slagali. Oko čega ste se sporili?
Da, već sam govorio da je Račan stigao djelovati s obje strane povijesti – one koju je zatvorio i one koju je otvorio. To je činjenica. Kao i to da je s njim hrvatska ljevica prvi put došla na vlast na demokratski način, demokratskim izborima, što mu daje državničku atribuciju. Na strateškim točkama smo se potpuno slagali, a na nekim taktičkim i nismo.
Mislim da njegova politika u Istri koja je žrtvovala moguću dominantnu poziciju SDP-a u korist IDS-a nije bila dobra. U tome smo se i sporili. Također, ja sam bio za samostalan izlazak SDP-a na izbore 2000., a za koaliciju s Budišinim liberalima poslije izbora i na temelju rezultata izbora, a Račan za predizbornu koaliciju.
Mislim da je s Budišom Račan opet skrivao povijesni rep, što od ujedinjenja stranaka 1994., po mom mišljenju, više nije trebao. Ali, ne bih se kladio tko je bio u pravu. Također, Račan je bio sklon ponečemu što sam ja smatrao demagogijom, a ne demokracijom; tako sam ja bio protiv neposrednih izbora gradonačelnika smatrajući da će to otežati izgradnju političke odgovornosti stranaka, a to se i pokazalo u mnogim slučajevima. Međutim, iako smatram da sam tu, kao i u pitanjima olakog poigravanja referendumima, potpuno u pravu, moram priznati da sam u tome i prilično osamljen.
Kako to da je SDP ostao jedina partija među strankama?
To je bio Račanov izuzetno jak uvjet ujedinjenja SDH (stranka) i SDP (partija). O svemu drugome smo se lako sporazumjeli. Smatrao je da bi ga njegovi optužili da je i simbolički “izdao Partiju” te da bi se to prenijelo i na dodatni gubitak već ionako zagubljenog članstva. Tako smo se povukli ja i moji smatrajući da je ujedinjenje ipak važnije od naziva.
Je li Račan trebao podnijeti ostavku nakon gubitka izbora?
Mislim da je ostavku barem trebao ponuditi, što je uoči izbora i rekao, ali poslije nije učinio. Vjerojatno mu ne bi bila prihvaćena ili bi se od njega u najmanju ruku tražilo da ostane počasni predsjednik, možda i s nekim ovlastima. Umjesto toga, puštena je priča o “isluženosti” pojedinih ministara iako je on od svih barem bio stariji, a i njihov premijer.
Niste li nepravedni i previše kritični prema medijima? Govorite o “medijskom totalitarizmu”.
Tzv. “medijska kolonizacija politike” dobro je opisan fenomen u suvremenoj politološkoj literaturi. Dakako, nije riječ baš o “totalitarizmu”, to je gorka metafora, ali o ispiranju mozga jest, kao i o sprezi medija i oligarhijskih interesnih struktura koja snažno utječe na politička gledišta građana, pa onda i na njihova izborna opredjeljenja, raspoloženja prema strankama i političarima. Sve to utječe i na spinovski karakter politike koji zamjenjuje političko poštenje, o čemu sam dosta pisao.
Tamo gdje je “rezanje” jedina pamet, tamo nema ni potraživanja, pa nema ni ulaganja, nema ni kupovne moći građana, nema ni otvaranja radnih mjesta, pa ni pokretanja proizvodnih projekata
Ako vam se, dakle, stalno servira – kako neki mediji (ne svi) blamiraju sve i svakog – radnici neće da rade a hoće plaće, seljaci neće kopati a hoće poticaje, profesori ne uče, nego prodaju ispite, liječnici ne liječe ako ne dobiju kuverte, studenti ne studiraju, nego hoće besplatno plandovanje, pa što je još ostalo od društva, i tko će se uopće zalagati za radnike, seljake, liječnike, profesore, studente… Možda političari? A kako kad su i oni svi lopovi. To je slika stavova nekih od medija. Jedino što ovom društvu ostaje po tom mračnom, da ne kažem totalitarnom scenariju jadni su, porezno preopterećeni poduzetnici, i ti mešetari i bankarski kovači za druge lažnog, ali za sebe stvarnog novca, zapravo medijski pokrovitelji politike “rezanja” svega i svačega, osim njih samih.
“Sprega medija i interesa poslovnih krugova u kojima su i njihovi vlasnici” ipak nije samo tranzicijski, a pogotovo ne samo naš fenomen.
Naravno da nije. I drugdje ima “Appeltovih izvještaja” na koji, koliko znam, u Hrvatskoj još nije odgovoreno. Ali, ako znamo da danas sve manje ljudi raspolaže sve većim bogatstvom, a treći najbogatiji čovjek na svijetu W. Buffet kaže vlastitim riječima da on zna da se u svijetu zapravo vodi klasna borba, ali se veseli da je to borba u kojoj pobjeđuje njegova klasa, među ostalim i kontrolom medija, onda se vidi i tko omogućuje takvu klasnu borbu u kojoj se faulovi više ne sviraju, a za to sviranje bili bi zaduženi mediji.
A gdje vidite famoznu “medijsku političku policiju”?
Ja sam je vidio jedne večeri na televiziji kad su pokazali kako su neki medijski izvjestitelji jednog medijskog koncerna, mislim EPH-a, jer tko ga ne bi imao, zajedno s policijom rano ujutro upali na vrata jedne gospođe u spavaćici uzevši ekskluzivu i na optužbu i na presudu za njezino sudjelovanje u politički osmišljenoj aferi Indeks, politički osmišljenoj, podvlačim u smislu onog prethodnog nabrajanja tolikih počinitelja društvenih zala. Vi tu policiju niste vidjeli?
Jedino što treba priznati jest da ovaj ćorsokak nije samo hrvatski, nego je i europski, ali će ga platiti više oni s periferije nego oni iz centra, više oni koji mu se ne suprotstavljaju od onih koji mu se suprotstavljaju. Jednostavno, više Hrvatska nego Francuska, dapače i Italija, koja se također počela buniti protiv stega sada već razvikanog tržišnog fundamentalizma EU
Je li za vas i danas socijaldemokratska razdjelnica uvođenje poreza na kapitalnu dobit i poreza na imovinu? Koliko je i kako (ne)uvođenje tih poreza bilo važno u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina?
Porez na kapitalnu dobit i porez na imovinu (posebno luksuznu ili nekorištenu) nije samo neka socijaldemokratska nego je i demokratska razdjelnica svakog društva koje uspostavlja balans između rada i kapitala, vlasništva i njegova korištenja, nasuprot disbalansu u tim odnosima koji se nužno izvrću u korupciju, tj. u sustav u kojem je bolje mešetariti nego raditi, a bogatstvo spremati u bunkere. To na različite načine provode i tvrdo kapitalističke zemlje, počevši od SAD-a. Hrvatska je na makinacijama iz pretvorbe izgubila golemo bogatstvo, a nije teško ni danas naći one koji su ga stekli bez kune poreza.
Ipak, ako me pitate što bi to značilo danas – iskreno – mislim da bi trebale nove analize. Kad smo to predlagali za izbore 2007., odmah su nas optužili da “uvodimo nove namete”, i to ne samo suparnička stranka nego i od dio utjecajnih medija, vjerojatno ponajprije njihovi oglašivači ili vlasnici, što je u nekim slučajevima jedno te isto. Međutim, tada su ovi porezi bili izvedivi i iz veoma aktivno zamišljene državne industrijske politike. Podcrtavam, državne, a neke imaginarne samorealizacije tržišne pameti koju još uvijek podučavaju provincijalni ekonomisti. Kao što znate, takve politike nema, a nema ni razvoja.
Međutim, ako već načinjete pitanje poreza i ekonomskog razvitka, posebno onog vezanog za ulaganja, strana ili domaća svejedno, onda treba reći da ta ulaganja idu tamo gdje je uredan radni i pravni ambijent, a osobito tamo gdje ima potraživanja. Tamo gdje je “rezanje” jedina pamet, tamo nema ni potraživanja, pa nema ni ulaganja, nema ni kupovne moći građana, nema ni otvaranja radnih mjesta, pa ni pokretanja proizvodnih projekata. Jedino što treba priznati jest da ovaj ćorsokak nije samo hrvatski, nego je i europski, ali će ga platiti više oni s periferije nego oni iz centra, više oni koji mu se ne suprotstavljaju od onih koji mu se suprotstavljaju. Jednostavno, više Hrvatska nego Francuska, dapače i Italija, koja se također počela buniti protiv stega sada već razvikanog tržišnog fundamentalizma EU.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Samouništenje SDP-a
Odlučili smo da ni jedan interes, niti jedna frustracija, niti jedna ambicija SDP-ovca ne može biti na štetu stranke. Tim je riječima Željko Jovanović, u funkciji Milanovićeva partijskog mača, sasjekao partijsku budućnost svog riječkog partijskog druga, koji se usudio svojim osobnim frustracijama poremetiti uzvišeni plan partije/revolucije. On je jedini koji se oglasio u ime mudrog i nepogrešivog vodstva/vođe, stoga njegove riječi imaju posebnu težinu.
I nije slučajno odabran upravo Riječanin Jovanović, koji je upravo odličan primjer političara koji je vlastiti interes pretpostavio stranačkome. No partijske kronike pune su primjera da su se upravo takvi uvijek morali prvi dokazivati i bezuvjetnim odbacivanjem svojih dojučerašnjih drugova potvrđivati svoju odanost partiji.
Odluku o tome je li bilo nezakonitosti zapravo bi trebali donijeti isti oni koji su za eventualne nezakonitosti odgovorni. No čak i kada bismo bezuvjetno povjerovali njihovim nalazima, što je s ostalim Linićevim optužbama na Milanovićev račun, kao i s Milanovićevim optužbama protiv Linića? Hoće li i te tvrdnje biti provjerene?
Jovanovićeva staljinistička izjava zorno svjedoči o dubini pada Milanovićeva SDP-a. Ovdje svjedočimo zadnjem činu SDP-ova fratricida, u kojem su pali svi koji su se usudili dovesti u pitanje Milanovićevo nemušto vodstvo, a Linić je zadnja spona koja još veže današnji SDP s Račanovim.
Naravno da stranka ne može tek tako prijeći preko onog što je Linić rekao o Milanoviću. No je li slučajno da je od svega što je protiv Milanovića izrekao Linić provjereno samo ono što ovaj zapravo nije rekao, pri čemu moramo imati na umu da u Hrvatskoj mogućnost vjerodostojne i neovisne provjere rada represivnog sustava zapravo ne postoji, jer nemamo funkcionalan sustav civilnog nadzora nad radom tajnih službi i policije.
Dakle, odluku o tome je li bilo nezakonitosti zapravo bi trebali donijeti isti oni koji su za eventualne nezakonitosti odgovorni. No čak i kada bismo bezuvjetno povjerovali njihovim nalazima, što je s ostalim Linićevim optužbama na Milanovićev račun, kao i s Milanovićevim optužbama protiv Linića? Hoće li i te tvrdnje biti provjerene? Ili će ih, nakon što Linić u subotu po kratkom postupku bude ”milanovićevski” šutnut iz stranke, jednostavno pomesti pod prašnjavi partijski tepih.
Dok je njegov prethodnik Ivica Račan za svog vodstva također želio pokazati da je SDP borbena i moderna stranka, pa je u nju pozvao snagatora Mirka Filipovića, prepustivši ga u saborsku arenu, Milanović je samu stranku pretvorio u gladijatorsku arenu. ”Ako je netko spreman za bitku u subotu ja sam fit.
Kada je svojedobno Karamarko došao na čelo HDZ-a, u SDP-u su trljali rukama, znajući da uz takvog lidera opozicija neće nikad na vlast. No danas je situacija obrnuta. HDZ-ovci boga mole da Milanović opstane što dulje, svjesni da će im vlast pasti u naručje, poput zrele kruške
U zubima mogu nositi tri puta težeg protivnika”, rekao je, ako je vjerovati stranačkim insajderima u Večernjem listu, Milanović, SDP-ov Čovjek od čelika, uoči subotnjeg obračuna kod SDP-ovog O. K. Corrala.
Ne treba dvojiti da će Milanović uspjeti istjerati Linića iz stranke, no taj njegov uspjeh neće popraviti njegov katastrofalan učinak na čelu SDP-a. Samo u nešto više od godinu dana Milanović je izgubio troje izbore zaredom, dvaput europske i jednom lokalne.
Sve njegove taktičke političke odluke bile su pogrešne (rat s IDS-om, lomljenje kičme zagrebačkom i riječkom SDP-u…, rat s desnicom), a strateških skoro i nije bilo. Pokazalo se da je Milanović – samoproglašeni SDP-ov patrijarh koji to ne želi biti – najveći problem SDP-a.
Kada je svojedobno Karamarko došao na čelo HDZ-a, u SDP-u su trljali rukama, znajući da uz takvog lidera opozicija neće nikad na vlast. No danas je situacija obrnuta. HDZ-ovci boga mole da Milanović opstane što dulje, svjesni da će im vlast pasti u naručje, poput zrele kruške. Uz ovaj tempo raspadanja Milanovićevog SDP-a, HDZ, koji je na europskim izborima osvojio 41 posto, na sljedećim bi izborima mogao, ni kriv ni dužan, osvojiti 50 posto. To nije uspjelo ni Tuđmanu poslije Oluje.
(Prenosimos portala Novoga lista).
General pizdunske države
U ljetnim mjesecima tu je kao u Europskom parlamentu. Vraćajući se s plaže, s mokrim ručnicima i napuhanom gumenom zvjeradi pod rukama, gosti se dovikuju na češkom, francuskom, njemačkom, engleskom, švedskom i španjolskom, i sa svima Luka razgovara, premda, po duši govoreći, nije talent za jezike.
– “Šta ovi govori?” okrene se razrogačeno nakon što je dobrih pet minuta strpljivo slušao uzrujani meket nekog Talijana.
– “Ubij me ako sam ga išta razumio”, priznam i ja poraženo, gledajući gdje su nam djeca da prevode.
Unatoč povremenom nerazumijevanju s domaćinima, gosti se iz godine u godinu vraćaju. Zaljube se u Lastovo i u Džankove i pričaju prijateljima kako su ljetovali u jednoga što ga u mjestu zbog nekog šašavog razloga zovu General. Rijetko tko od njih zna da je preplanuli i vitki muškarac, po izgledu ribar, kojega su obično viđali kako u ispranoj majici i šlapama ispred garaže, zamašćen motornim uljem, rastavlja motor brodice, jednom imao drugi život, da on zapravo i jest general.
Sve je Luka prošao, za svoju zemlju je bio gdje je god trebalo biti, sve od onog trenutka, u samu zoru rata, kad se razjario da u njegovu selu propalice pričaju kako je on na neprijateljskoj strani. Došao je u Perković ispred gostionice, benzinom polio i zapalio uniformu potpukovnika JNA i viknuo da ga svi čuju: “Ja se iđen borit za Hrvatsku, ko će s menon?”
Luka Džanko ne voli mnogo pričati o tome. Gdjekad samo, kad se spusti noć, oglase zrikavci iz tamnih borova i leptirice ustrajno zalijeću u staklene lampe, kad se nakon večere pokupe drače komarči, arbuna i kantara, kore lubenica i ozobine grožđa, kad se papirnatim ubrusima obrišu masne ruke, s čačkalicama u zubima divanimo o starim vremenima, o Tuđmanu, Šušku, Bobetku, Praljku i Tuti, o Južnom bojištu, Bljesku i Oluji.
Sve je Luka prošao, za svoju zemlju je bio gdje je god trebalo biti, sve od onog trenutka, u samu zoru rata, kad se razjario da u njegovu selu propalice pričaju kako je on na neprijateljskoj strani. Došao je u Perković ispred gostionice, benzinom polio i zapalio uniformu potpukovnika JNA i viknuo da ga svi čuju:
“Ja se iđen borit za Hrvatsku, ko će s menon?”
A nije ih u selu bilo mnogo koji su dijelili njegov entuzijazam i nije se tome čuditi. Otpor jugoslavenskoj vojnoj sili tada se činio kao pustolovina nekolicine fantasta i očajnika s poluautomatskim oružjem. Pa i neki koji su Luki kasnije bili nadređeni još su oprezno vagali i premišljali se koje su nacionalnosti, puštajući telefone da zvone.
Četiri duge godine on je ratovao, zapovijedao čitavim zbornim područjima, velike vojne formacije autoritativno vodio u opsežnim i složenim akcijama, ali je, suzdržan, tih i čestit, napredovao sporije od razmetljivaca i mutikaša. Školovani je časnik s nevjericom, ali bez gorčine gledao kako ga u laganom kasu pretječu i konobari i šoferi i monteri centralnog grijanja. Umirovljen je kratko nakon rata u činu general bojnika i otad otače vino, suši pršute i dočekuje goste na Lastovu, a rat mu ne nedostaje. Što bi tu normalnoj osobi, uostalom, i nedostajalo? Sretan si ako si se živ vratio svojima i ako si iz čitave te mučne i krvave zgode izašao čistog obraza.
Država se pizdunski zainatila protiv Džanka i Bobana, a novac koji su oni tražili tako je beznačajan da me je sram i spomenuti. Sto šezdeset tisuća kuna je to stajalo, manje od avionskih karata odvjetnika Ante Gotovine. Sto šezdeset tisuća generalu Gotovini vjerojatno ne bi doteklo ni za napojnice koje je svih onih godina ostavljao konobarima
Samo jednom u sve ove godine svega se temeljito sjetio i ispričao. Kad su ga početkom dvijetisućih haaški tužitelji sumnjičili za nekakve zločine. Hercegovački špijuni lukavo su zamislili uvaliti mu svoje gadosti, logore u Gabeli i Dretelju, no među hercegovačkim špijunima, znate i sami, sve go debil do debila i njihovi traljavi falsifikati uvjerljivo djeluju samo đacima nižih razreda osmoljetke, a i Luka je, osim toga, profesionalan i oprezan, sačuvao dnevnike i bilješke, sve zapovijedi i vojne karte.
Imao je, osim toga, za odvjetnika Nenada Bobana, koji je dobar dio njegova ratnog puta bio uza nj. O tome senzacionalnom tipu, Bobanu, pustahiji što je početkom rata zatvorio odvjetničku kancelariju da bi se išao tući s četnicima, počinio neke bezumno smione podvige na Južnom bojištu i stekao čin pukovnika koji nikad nije ušio na uniformu, pričat ću vam opširnije možda nekom drugom prilikom.
Nekoliko mjeseci su se Džanko i Boban pripremali za razgovor s istražiteljima Međunarodnog suda za ratne zločine, brižljivo su prošli tisuće stranica dokumenata, do tančine spremili obranu i puna dva dana odgovarali na pitanja, a kad je sve završilo, ovi su im samo mogli kazati:
“Gospodo, hvala vam lijepa.”
I nikada se poslije toga nisu javili. Ni pisma ni razglednice Luka Džanko iz Haaga više nije primio. Ma, ni da bi, bezobraznici, nazvali.
Bila je to, što ja znam, prva uspješna obrana nekog našeg časnika osumnjičenog za ratni zločin, prva pobjeda hrvatske stvari pred međunarodnim pravosuđem, ali hrvatskoj državi, tajanstveno zašto, nije bilo stalo do toga. Fućkalo joj se za Džankovu nedužnost. Dapače, kao da su nešto bili i mrzovoljni da ovaj nije zagnojio u reštu. Premda su se svi odgovorni, i u HDZ-u i u SDP-u, u suzama kleli i patriotska im prsa pomodrila od busanja kako će svi naši heroji imati najbolju pravnu pomoć koja se da kupiti na odvjetničkom tržištu, Nenad Boban svoju prvorazrednu uslugu rješavanja slučaja još u istražnom postupku nije mogao naplatiti.
Nijedan nije htio stati na stranu jednoga ispravnog i dobrog čovjeka koji se nije skrivao i bježao od zakona, koji nije s lažnim pasošima besmisleno landrao po svijetu, nije rušio vlast i brao kestene, koji nije privatizirao tvornice, nije razbijao ćirilične ploče ni prodavao svoja odlikovanja iseljenicima, koji čak, zamislite, nije ni napravio nezakonito dijete nekoj nesretnici
Naposljetku je morao tužiti državu i u beskraj se to vuklo sve do Vrhovnog i Ustavnog suda. Država se pizdunski zainatila protiv Džanka i Bobana, a novac koji su oni tražili tako je beznačajan da me je sram i spomenuti.
Sto šezdeset tisuća kuna je to stajalo, manje od avionskih karata odvjetnika Ante Gotovine. Sto šezdeset tisuća generalu Gotovini vjerojatno ne bi doteklo ni za napojnice koje je svih onih godina ostavljao konobarima.
Enivej, u sramotnom epilogu ove priče, prije tjedan dana, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu dao je za pravo Republici Hrvatskoj. Luka Džanko mora sam platiti svoju obranu, Bobanu je slavna Lijepa naša blokirala račun zbog tri stotine tisuća sudskih troškova, a generalov unuk bistro je rezimirao slučaj:
“Dide, je li ti to moraš platit zato što si bio u ratu? A oće li i drugi tako?”
U sramotnom epilogu ove priče svi se mi možemo upitati kakvi su nas bijednici i kukavelji vodili i još uvijek nas vode, do jednoga, bez razlike na ideologiju i stranku, od pokojnih Tuđmana i Račana, do Sanadera i Milanovića, da nijedan nije htio stati na stranu jednoga ispravnog i dobrog čovjeka koji se nije skrivao i bježao od zakona, koji nije s lažnim pasošima besmisleno landrao po svijetu, nije rušio vlast i brao kestene, koji nije privatizirao tvornice, nije razbijao ćirilične ploče ni prodavao svoja odlikovanja iseljenicima, koji čak, zamislite, nije ni napravio nezakonito dijete nekoj nesretnici.
U odgovoru na ovo pitanje krije se odgovor i na zagonetku s početka ovog teksta, kako vi ne znate za heroja Luku Džanka i zašto njemu nije mrsko da ga ne znate.
Izopačene su vrijednosti u ovoj zemlji naprosto takve da moraš biti bitanga da bi bio ugledan i viđen građanin.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Goran Babić: ”Sve se manje poznajemo”
Piše: Dragan Markovina
Goran Babić (Vis 1944.), Dalmatinac, Mostarac, Hrvat, Jugoslaven, svakako je veliko ime hrvatske kulture. Čovjek za kojega je Slobodan Prosperov Novak, u svojoj klasičnoj ostrašćenosti, u ”Povijesti hrvatske književnosti” ustvrdio kako je riječ o himeri hrvatske politike, dok mu je Veselko Tenžera pripisavao totalitanu svijest, uvijek je bio dosljedan i svoj, na braniku ljevice i jugoslavenstva. To ga je, još u drugoj polovici osamdesetih koštalo i posla i društvenog statusa, ali ničim nije omelo stavove koje je javno iskazivao.
Teško se odlučiti je li riječ o većem pjesniku ili polemičaru, no posve je neupitno da će se u nekoj dalekoj budućnosti, neopterećenoj političkim razmiricama i društvenim rascjepima njegove polemičke knjige izdvojiti kao literarni vrhunci polemičke književnosti na ovim prostorima. Nezaboravne su njegove polemike s Igorom Mandićem i Predragom Matvejevićem, kao i pisma koja je javno slao Ivici Račanu 1988. godine. Bio je dugogodišnji glavni urednik časopisa za kulturu ”Oko”, suradnik Stipe Šuvara i pripadnik de facto poražene lijeve partijske frakcije u SKH. Babić je ujedno jedini istinski politički emigrant suvremene Hrvatske, koji je otišao da se nikad ne vrati. K tome je otišao u Beograd, što su mu brojni ljudi u Hrvatskoj zamjerili.
Hrvatski je sabor na svom zasjedanju u jesen 1990. godine aklamacijom prihvatio izjavu tadašnjeg HDZ-ovog zastupnika Damira Mejovšeka prema kojoj sam ja, po imenu i prezimenu, ”isprdak ljudskog roda” i od te se ocjene nikad nije ogradio niti zamolio za ispriku. Zašto bih preko toga prelazio? Ako ja nisam potreban Hrvatskoj, zašto bi ona ovakva bila potrebna meni?
O okolnostima njegovog odlaska, svojevremeno je svjedočio Pero Kvesić, u intervjuu za Jutarnji list, u lipnju 2000. godine, rekavši: ”Ja slučajno znam kako se to dogodilo. Te večeri Tuđman je objavio da prekida sve razgovore s Beogradom i nastupila je jedna strašna noć, u kojoj je čovjek mogao očekivati samo rat, osobnu katastrofu, smrt. Okolo je bilo svakakvih ljudi, a lista lokalnih neprijatelja započinjala je sa Šuvarovim i nastavljala se s Babićevim imenom. Istina, već sutra su se pregovori s Beogradom nastavili, rat je bio malo odgođen, ali Babić je s obitelji već bio na željezničkom kolodvoru i čekao je prvi vlak. U inozemstvo nije mogao jer nije znao strane jezike, u Ljubljanu nije mogao jer je za Slovence bio isto što i za Hrvate. Mogao je u Sarajevo ili u Beograd, a vlak za Beograd bio je prvi. Da je otišao u Sarajevo, mislim da bi u današnjem Zagrebu bio neka vrsta hrvatskog junaka.”
Goran Babić otišao je u Beograd, 21. siječnja 1991. godine, a činjenica da mu je jedna kćer rođena u Mostaru, druga u Zagrebu, a treća u Beogradu, jasno govori o njegovom životnom putu. Do danas je objavio više desetaka knjiga (pjesama, polemika, eseja, drama, ali i historiografskih rasprava), pri čemu su od onih iz novijeg vremena posebno zanimljive njegove historiografske rasprave i objavljeni dokumenti na temu hrvatskog nacionalizma i društvenog ambijenta u socijalističkoj Jugoslaviji. Ovo je prvi Babićev istup za vodeće hrvatske medije, od odlaska u Beograd, ne računajući veliki intervju u Prosvjeti od prije par godina, koji je našao put do malog broja čitatelja.
U jednom od nekoliko svojih tekstova posvećenih Vama Miljenko Jergović je osvrćući se na Vašu antologiju jugoslavenskog pjesništva ”Žeženo zlato moga jezika“ iznenađen pojavom pjesme Željka Sabola ”Kad izgovorim tvoje ime Hrvatska“ iz 1971. Citirajući stihove te pjesme … upitao se što li Goran Babić danas osjeća dok čita Sabolove stihove?
Nakon 40 i više godina osjećam ono isto što sam osjećao i kad sam je prvi put čitao. Pjesma je tada (1971) u političkim krugovima bila ocijenjena kao nacionalistička i pjesniku je zaprijetio progon, pogotovo stoga što je živio u provinciji čiji su zakoni i praksa nemilosrdniji nego u prijestolnici. Imao sam nekog utjecaja na razumniji dio tadašnjeg hrvatskog rukovodstva pa sam uspio da koliko-toliko otklonim opasnost. Sabol i ja, inače, nismo bili prijatelji, ali smo bili kolege i dobri znanci pa sam znao da je on pošten čovjek, koji nikome ne nanosi zlo. Nekoliko decenija kasnije uvrstio sam iz mnogo razloga te stihove u svoju antologiju i danas mislim da nisam ništa loše uradio. Da je Željko živ, vjerojatno bi mu bilo drago.
Možda nije zgorega podsjetiti da sam bio jedan od osnivača Socijalističke partije Hrvatske, a što sam govorio može se vidjeti u mojoj knjizi ”O čemu razmišlja mrtvac”. Uostalom, u to vrijeme ako i jesam eventualno bio glavni neprijatelj desnice, svakako nisam bio glavni čovjek hrvatske ljevice. To je nesumnjivo bio Stipe Šuvar. Nažalost ni Šuvar nije bio mnogo bolje sreće
Iz Hrvatske ste u Beograd otišli 1991. godine, rekavši u jednom razgovoru s Radom Dragojevićem kako ste otišli da se više nikad ne vratite. Imate li namjeru ikad više doći do Zagreba?
Nemam takve namjere, a držim da nema ni smisla otvarati stare rane. Hrvatski je sabor na svom zasjedanju u jesen 1990. godine aklamacijom prihvatio izjavu tadašnjeg HDZ-ovog zastupnika Damira Mejovšeka prema kojoj sam ja, po imenu i prezimenu, ”isprdak ljudskog roda“ i od te se ocjene nikad nije ogradio niti zamolio za ispriku. Zašto bih preko toga prelazio? Ako ja nisam potreban Hrvatskoj, zašto bi ona ovakva bila potrebna meni? Pogotovo što je spomenuta uvreda tek jedna iz mnoštva najnevjerojatnijih blasfemija upućenih na moj račun kroz proteklih 25 godina. Nema valjda nijednog hrvatskog idiota, koji nije našao za shodno da tu i tamo ne pljucne po meni, od akademika kakav je Slobodan Novak, vidjeti ”Protimbe“, šesta knjiga, gdje sam, navodno, ”uvrjeda za Gospoda“ i od niske pogrde pokojnog Branimira Donata u ”Vjesniku“ do bolesnika na fejsbuku kakvi su Gavrilović i Grakalić. Ne, u takvu se Hrvatsku ne vraćam, ne letim iznad kukavičjeg gnijezda.
Ako je nešto u Vašem javnom djelovanju bilo konstanta, koju uostalom nikad niste skrivali, to je bila uvjerena pripadnost ljevici. Zašto ste, promatrano iz te perspektive, izabrali odlazak, umjesto aktivnog unutarnjeg otpora protiv Tuđmanove politike, čime biste se naslonili na tradiciju revolucionarne ljevice?
Pa pokušavao sam ponešto učiniti tih godina upravo na tragu te ”revolucionarne ljevice“, ali nije išlo. Možda nije zgorega podsjetiti da sam bio jedan od osnivača Socijalističke partije Hrvatske, a što sam govorio može se vidjeti u mojoj knjizi ”O čemu razmišlja mrtvac“. Uostalom, u to vrijeme ako i jesam eventualno bio glavni neprijatelj desnice, svakako nisam bio glavni čovjek hrvatske ljevice. To je nesumnjivo bio Stipe Šuvar. Nažalost ni Šuvar nije bio mnogo bolje sreće. Zar nije njegova Socijalistička radnička partija Hrvatske na izborima dobila svega 18 000 glasova? Zar nije na njega pokušan i atentat? Zar se njemu išta loše moglo pripisati? Zar nije učinio za stvar hrvatske kulture i školstva više nego ijedan od njegovih preteča i nasljednika? Zar nije bio ”dobar Hrvat“, koji nije otišao u Beograd? Svejedno mu ništa nije pomoglo. Mase su, opijene Tuđmanom i Kaptolom, glasale protiv ”revolucionarne ljevice“ te tu hrvatsku novovjeku sramotu nipošto ne treba zaboraviti.
Predložio bih da se kao ilustracija držanja i uloge cjelokupne te, Račanove, ”ljevice” upotrebi slučaj Zdravka Tomca jer takav primjer nije zabilježen u novijoj evropskoj povijesti. Sa dotičnom personom ja sam, naime, imao ne malih problema još dok je radio u kabinetu Jakova Blaževića, ali je njegov potonji dolazak na mjesto potpredsjednika SDP-a ipak senzacija, do danas neodgonetnuta, ravna Letičinom mjestu Tuđmanovog savjetnika, njegove dvorske lude
Mislite li da je beogradska atmosfera ranih devedesetih godina bila išta manje nacionalistička u odnosu na zagrebačku?
Ponekad i ponegdje se te ”paralele“ mogu povlačiti, a ponekad i ponegdje baš i ne. U ovom slučaju je to dosta teško ocijeniti budući da tada u Beogradu po mom mišljenju i iskustvu još nisu preovlađivale otvorene, odnosno ogoljene i drastične separatističke parole i trendovi do čega je došlo kasnije. To se najbolje moglo vidjeti na primjeru izmjene naziva ulica i trgova. U Zagrebu se ime Trga žrtava fašizma ukinulo dobre dvije godine, ako ne i više, prije nego što su svoje ulice u Beogradu na osnovu slične nacionalističke platforme kojoj sam se također tih godina suprotstavljao izgubili Adžija, Lola, Rozman, Pavle Pap i drugovi. U Zagrebu je to obavila Hrvatska demokratska zajednica, a u Beogradu nažalost Demokratska stranka. Prošlost je definitivno pobijedila i iz tog bunara zadugo nećemo izaći jer se sa dna, na kojemu smo, nikakva svjetlost ne ukazuje i ne nazire.
U hrvatskoj javnosti, naravno onoj politički upućenoj, vlada jedna ukorijenjena percepcija o Vama kao o čovjeku, koji je aktivno podupirao Miloševićevu politiku početkom rata. Da li je to točno i koji su bili Vaši razlozi za to?
Poučen poraznim iskustvom svog bavljenja politikom u Hrvatskoj, čvrsto sam bio odlučio da se po prelasku u Srbiju tim poslom više ne bavim i u toj sam odluci izdržao evo kroz sve ovo vrijeme, a ne jednom sam javno kazao kako u najmanju ruku nije pristojno miješati se domaćinu u posao u njegovoj kući. Upravo to me je, uostalom, na neki način i održalo u životu. Da sam se u Srbiji u bilo kom vidu i u bilo kojem trenutku politički angažirao, tj. da sam pristupio nekoj stranci, partiji ili pokretu, automatski bih se opredijelio protiv neke druge, treće ili četvrte, a mene ovdje nisu prihvatile stranke već sredina, mnoge meni naklonjene osobe. Jedino na šta sam pristao jest angažman u Društvu za istinu o NOB-u i Jugoslaviji jer mislim da na taj način nastavljam zavjet svojih roditelja. No ovdje bih ubacio jednu kratku digresiju. Ako i zanemarimo neshvatljivu potrebu , tako vidljivu u hrvatskoj javnosti da u svakom trenutku viri preko ograde u srpsko dvorište, još manje je jasno kako isti znatiželjnici ne vide da ovdje u Srbiji čak ni tada, ”ranih devedesetih“, nije postojao samo Milošević, nego da su tada ovdje živjeli i djelovali i Dragiša – Buca Pavlović, Bogdan Bogdanović, Radomir – Rade Konstantinović, Ivan Stambolić, Ivan Đurić, Miloš Minić i bezbrojni drugi hrabri i čestiti ljudi, koji se nikako ne mogu povezati sa SPS-om. A što se Slobodana Miloševića lično tiče, istina je da smo se jednom sreli, na Vukovom saboru u Tršiću 1988. godine, kad smo Desanka Maksimović, Oskar Davičo i ja bili gosti manifestacije, a on neka vrsta domaćina. Tad smo se rukovali i više se nismo vidjeli u životu.
Poučen poraznim iskustvom svog bavljenja politikom u Hrvatskoj, čvrsto sam bio odlučio da se po prelasku u Srbiju tim poslom više ne bavim i u toj sam odluci izdržao evo kroz sve ovo vrijeme, a ne jednom sam javno kazao kako u najmanju ruku nije pristojno miješati se domaćinu u posao u njegovoj kući. Upravo to me je, uostalom, na neki način i održalo u životu
Mislite li da je činjenica kako Jugoslavenska narodna armija granatira i ubija vlastite građane i gradove, poput Vukovara, Sarajeva, Mostara i Dubrovnika duboko porazila ljude sa istinskim jugoslavenskim osjećajem, u tim gradovima, a i na cijelom jugoslavenskom prostoru?
To je nesumnjivo tako bilo i samo budala može osporiti notorno. Uostalom, Perišićeva granata u Mostaru je oštetila i grob mog oca Mate na groblju ”Masline“, ali ta čitava tragična i žalosna priča ne počinje tada, nego znatno, znatno ranije. Ne pada mi na pamet da branim silne gluposti i zločine koje je JNA svjesno i nesvjesno počinila, izgubljena podjednako u svojoj doktrini i u svojoj praksi, ali bih svejedno upitao gdje su bili ti silni razočarani a projugoslavenski orjentirani građani kad su se tri godine ranije po Zagrebu počele pojavljivati huškačke parole protiv Srba? Sjećamo li se možda onog vojnika, Makedonca, koga je na tenku na rivi golim rukama davio jedan zabrinuti splitski građanin u času dok Armija još nije bila ispalila ni metka ni granate? Pitomci su sa splitske rive letjeli u more, koliko se sjećam, još 1985. godine!
Kako tumačite impotentnost hrvatske ljevice i uopće politiku Ivice Račana, koja je malo toga napravila da se prvo suprotstavi, a zatim i razgradi nacionalističku politiku Franje Tuđmana?
Predložio bih da se kao ilustracija držanja i uloge cjelokupne te, Račanove, ”ljevice“ upotrebi slučaj Zdravka Tomca jer takav primjer nije zabilježen u novijoj evropskoj povijesti. Sa dotičnom personom ja sam, naime, imao ne malih problema još dok je radio u kabinetu Jakova Blaževića, ali je njegov potonji dolazak na mjesto potpredsjednika SDP-a ipak senzacija, do danas neodgonetnuta, ravna Letičinom mjestu Tuđmanovog savjetnika, njegove dvorske lude. Ali, rekao bih,da je mnogo veći problem ono mnoštvo, koje je u jednom vremenu za takvu politiku glasalo. Takvi su nesretnici podržavali ubojice porodice Zec, Loru i Pakračku poljanu, mučilišta u Gospiću i Sisku, Paulin Dvor, Velesajam i sva druga strašna mjesta. Nedostatak spoznaje o sebi i nedostatak bilo kakvog stida jest taj prtljag i bagaža, koje će ova generacija ”hrvatskih ljudi“ ostaviti svom potomstvu, a ljevica se u tom užasu, takva kakva je bila (sa Domitrovićima, Sardelićima, Ivaniševićima itd), ne samo da nije snašla već je često i sudjelovala u katastrofi.
S obzirom da ste bili jedan od uglednijih članova Partije te da ste i sami sudjelovali u unutarpartijskim procesima u desetljećima prije rata, kako objašnjavate takav povijesni i politički poraz nakon 45 – godišnje vladavine?
Ovo je vrlo dobro pitanje na koje uopće nije lako odgovoriti jer čovjek ne zna otkud bi počeo. Znamo kako je sve završilo, a ne znamo kako je počelo i ne vjerujem da će našem neznanju pomoći ni otvaranje mogućih arhiva. No ako nam već ne može pomoći historiografija, može realnost. Ne treba, naime, nikako zaboraviti da je za vrijeme Tuđmana postojala i djelovala Lora, a ne može se poreći strašna i sramotna činjenica da je Lora najveća neizbrisiva mrlja na sveukupnoj historiji grada pod Marjanom. Često se nađe pero da me priupita zašto se podjednako ne pozabavim sličnim strahotama sa srpske strane, a ja kažem tom percetu da sam i to činio u mjeri u kojoj je to s moje strane bilo pristojno, ali da je svakako najlogičnije da svako mete ispred svoje kuće, a moja je kuća dična Dalmacija u kojoj sam rođen. Vis i Opuzen u čijim se matičnim knjigama moje ime vodi. Kako je, dakle, došlo do toga da taj Split, Split Bajamontija i Smodlake, Tina Ujevića, Ivana Rendića, Ivice Kukoča, Baje Jurjevića, Jure Pločara, Živka Jeličića, Silvija Bombardelija, Miljenka Smoje, Srđana Vrcana, Bernarda Vukasa, Vladimira Beare, Veljka Rogošića i tolikih drugih velikana postane leglo najcrnje ustašije, biskupa Barišića i suca Lozine? A kad smo već kod Barišića, prije njega Franića, a nije drugojačije ni u slučaju Bogovića, Srakića, Jezerinca i družine, zar je moguće da nadležni biskup ne zna što se pod njegovim nosom događalo u Lori ili na Velebitu itd? Pa biskup zna, dojave mu, i kad muha prdne, a nekmoli kad mjesecima urla sprženi, sažeženi sužanj, zarobljenik u vojnom kazamatu! Ali kako da čemerni Lozina sudi svojim biskupima? Ne znam kako da odgovorim na jezivo pitanje o preobrazbi Splita i Dalmacije općenito No, možda se najkraći odgovor na Vaše pitanje krije u postupnom napuštanju, od strane rukovodstva SKH, partizanske linije i tradicije i postupnog prelaska na pozicije neke vrste socijaldemokracije, potpuno nemoćne da se nosi s nacionalizmom.
U usporedbi sa nevjerojatnim gubicima moje majke, moja je sudbina neusporedivo lakša, ali to ne znači da ne zapažam ono što ide ka rehabilitaciji Hitlerove ideologije i prakse. Teško da ću, recimo, zaboraviti onu Glavaševu dreku kad je pri razmjeni zarobljenika devedesetih tjerao oslobođene da se izjasne kao ustaše
Budući da Vam je dobar dio obitelji stradao u ustaškim logorima, kako se odnosite prema činjenici svojevrsne rehabilitacije ustaške države u Hrvatskoj devedesetih godina, posebno u svjetlu činjenice da je predsjednik te zemlje bio partizan i Titov general?
U usporedbi sa nevjerojatnim gubicima moje majke, moja je sudbina neusporedivo lakša, ali to ne znači da ne zapažam ono što ide ka rehabilitaciji Hitlerove ideologije i prakse. Teško da ću, recimo, zaboraviti onu Glavaševu dreku kad je pri razmjeni zarobljenika devedesetih tjerao oslobođene da se izjasne kao ustaše. Da je u tome uloga Tuđmana od presudne važnosti nije uopće sporno, ali mene mnogo više čudi da to pronicljivi Krleža nije na vrijeme uočio, u danima i noćima kad je sa Ksaverijem (Tuđmanov nadimak) šahirao na Gvozdu. Doduše, Tuđman je bio nevjerojatno lukav čovjek, što je davno zapazio Pero Morača, ali nažalost u Hrvatskoj jedino Anka Berus, pa se ni Krleži to ne treba zamjerati. Uostalom, kako starost napreduje čovjek je sve manje imun na laskanje, a general, vojni kadrovik, je i u tom pogledu bio velemajstor. Kako ovo, međutim, ne bi ostalo prazno slovo evo nepoznate ilustracije. Kad sam devedesetih radio na knjizi o njegovim glasovitim ”Bespućima povijesne zbiljnosti“ zapazio sam između ostalog i mjesto gdje on govori kako je Aleksandar Ranković spriječio preko Krajačića njegov izbor u Akademiju, iako je, navodno, na inicijalnom glasanju akademijinog razreda bio jednoglasno izabran. Moj nekadašnji profesor na ekonomskom fakultetu u Zagrebu akademik Jakov Sirotković bio je u vrijeme kad sam radio na tom rukopisu posljednji još živi član tog akademijinog tijela, koje je navodno jednoglasno podržalo njegov izbor. Zamolio sam ga da mi nešto više kaže o tom izboru, a Jakica se blago nasmijao rekavši da u Tuđmanovim riječima ima trunka istine jer da je zaista tada bio dobio ”jedan glas“, koji mu je udijelio njegov mentor iz skandala sa zadarskim doktoratom Vasa Bogdanov. U Tuđmanovoj interpretaciji se naravno taj ”jedan glas“ pretvorio u jednoglasni izbor, ali se storija ni tu ne okončava jer sam nakon toga zamolio svog tadašnjeg znanca i prijatelja, a sadašnjeg akademika Petra Strčića, upravo postavljenog na mjesto šefa akademijinog arhiva, da potraži zapisnik sa te sjednice odbora na kojoj je vršen taj nesvakidašnji izbor, ali je pošteni Strčić na svoje veliko čuđenje našao da je u sto i dvadeset godina dugoj tadašnjoj historiji akademije netragom nestao taj jedan jedini zapisnik.
U Mostaru se mnogo toga posve izmijenilo tako da fragmente svoje mladosti tek tu i tamo prepoznajem. Andrić je na jednom mjestu kazao kako ga u Mostaru fascinira svjetlost, dok je u mom slučaju to godinama bio miris, miris mnogobrojnih bašči, zelenila i vode
Široj javnosti je nepoznata činjenica da ste vi zapravo Mostarac. Dolazite li u svoj grad i što mislite o njemu danas, nakon svega?
Povremeno dolazim, bio sam i sad za Novu godinu jer se upravo navršilo pedeset godina od prerane očeve smrti pa se čitava porodica okupila na groblju. Međutim, u Mostaru se mnogo toga posve izmijenilo tako da fragmente svoje mladosti tek tu i tamo prepoznajem. Andrić je na jednom mjestu kazao kako ga u Mostaru fascinira svjetlost, dok je u mom slučaju to godinama bio miris, miris mnogobrojnih bašči, zelenila i vode. Možda je u neku ruku Radobolja bila važnija od Neretve, ali sad su bašče uglavnom nestale i primitivni je prvobitni kapitalizam uništio pluća grada. Sad tamo više ništa ne miriše, a i mnogi su moji znanci već pomrli tako da onu glupu križinu na Humu ne mogu razumjeti drukčije do kao neku žalosnu karikaturu što kao zlokobna ptičurina natkriljuje moje uspomene. Ne znam koje je govno tu skalameriju gore podiglo i postavilo da ruži i ono malo ljepote što je još tamo preostalo. Pripadam Mostaru Alekse Šantića, Avde Huma i Ilije Jakovljevića, a škutorija me nikad nije zanimala
Čime objašnjavate onako ratno djelovanje Vašeg nekadašnjeg prijatelja Slobodana Praljka u Mostaru?
Neka se pitanja i problemi teško mogu valjano objasniti u jednom razgovoru za novine, a napose kad je riječ o temi tako složenoj kao što je ova. No bilo kako bilo, groblja su po mostarskim parkovima prepuna nekih mladih imena i to je najvažnija činjenica, dok je sve ostalo stvar ovog svijeta. Negdje sam već kazao kako današnja evropska civilizacija ima dva toponima koji će odrediti njenu sudbinu. To su Lampeduza i Mostar. Lampeduza je, kao metafora, ono malo kopno, otočić, na koje se svake noći iskrca poneki afrički ili azijski Odisej na svom bijegu iz bijede u zamišljeno carstvo izobilja. Mostar je s druge strane tačka u kojoj se susreću i prožimaju tri velike evropske religije (islam, katoličanstvo i pravoslavlje) te mira i suživota u Evropi ne može biti dok se red i sklad ne postignu najprvo tamo gdje tog reda i sklada danas ima najmanje, tj. u Mostaru. Zar bilo koji pametnjaković može pomisliti da će ovakvo postojeće stanje potrajati do sudnjega dana? Barbarogeniji doduše svako malo pomisle kako su upravo oni zaduženi i ovlašteni da uređuju historiju, ali oni i jesu barbarogeniji stoga što nisu geniji. Loše kopije se oduvijek ukrcavaju među originale, kako u muzejima tako i u životu. Što se tiče Praljka i naših odnosa i oni su stariji od nas. Naime, njegovi roditelji Filomena i Mirko su bili prijatelji mojih roditelja još iz Drugog svjetskog rata. Danas djeluje gotovo nestvarno, ali je upravo Mirko Praljak, kao žandarm, po nalogu Partije, onako golem i naoružan sprovodio 1941. godine mog oca iz dubrovačkog u mostarski zatvor i uspio da se othrva ustašiji u Šurmancima, skupini ubojica koja je na svaki način htjela da zarobljenog partizana odvede nad jamu. Jasno je da mene ne bi bilo da se tada tako nije dogodilo, a sve ostalo neka ostane dio naše privatnosti.
I prije Tuđmana praktičnu vlast u Zagrebu i okolo njega u svojim šakama čvrsto je držao Kaptol, ali da to toliki naivni, poškropljeni svetom vodicom, nisu vidjeli ni tada kao što ne vide ni sada. Svatko od nas može imati o sebi najbolje mišljenje i smatrati da je njegov doprinos u borbi protiv neprijateljske ideologije ne znam kako velik i značajan, ali jedino desnica zna otkud joj prijeti opasnost
U kulturnoj javnosti ste ostali poznati po svojim žestokim polemikama na razne teme, pri čemu su Vas mnogi optuživali za staljinističke metode progona dok ste djelovali u ”Oku“. Kako ocjenjujete to razdoblje i držite li takva razmišljanja opravdanim?
Pa ako se i u jednom listu godinama njegovala polemika, bilo je to u ”Oku“, a polemika svakako nije monološka već isključivo dijaloška forma. Sjećam se jedne svoje svađe s Danilom Kišom, koji mi je zamjerio što sam objavio tekst onog Pižona Golubovića protiv njegove knjige, a ja sam ga upitao otkad tako prononsirani demokrati predlažu zabranu bilo čijeg teksta. Koristim priliku da mlađi svijet našeg jezika upoznam sa fragmentima jednog već davnog dopisa, koji će unekoliko objasniti pravu pozadinu ovog odnosa o kojemu vaše pitanje govori. Naime, uskoro će se navršiti punih 35 godina otkako je tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić uputio hrvatskoj vladi, tj. njenoj ”Komisiji za vjerske poslove“, jedno pismo iz kojeg ću citirati kraći ulomak. Dakle vrhovni poglavar takozvane Crkve u Hrvata piše još daleke 1980. godine slijedeće: ”Još veći napad na Društvo sv. Ćirila i Metoda objavljen je u ”OKU“ dne 24. siječnja 1980. gdje je izašao članak glavnog urednika Gorana Babića pod naslovom ”Falanga u ime oca i sina i duha svetoga“. Taj članak već je samim naslovom teška uvreda katoličkog uvjerenja. K tome je članak pun uvreda, netočnosti, zlonamjernih insinuacija, gdje se ”sveto i književno društvo“ sv. Ćirila i Metoda te revija ”Marulić“ i suradnici Društva proglašuju ”društvancem od zla oca i gore matere“, gdje se krivo ”dešifriraju“ neki pseudonimi, neki pasusi tumače sasvim denuncijantski u smislu nacionalne mržnje i netrpeljivosti, a o suradnicima se na kraju članka kaže (str. 5) doslovno: ’Ova družba vrlo pažljivo prati i analizira zbivanja u našem kulturnom životu, i ako već nije sposobna za neki kreativni posao ili čin, za izricanje smrtnih presuda se polako priprema. Sad, dok je vrijeme, može se, mislim, na to ukazati’. Što to zapravo znači? Čitavo Društvo i njegovi članovi unaprijed se proglašuju – i to paušalno bez trunka odgovornosti – budućim koljačima.
Često neki pitaju zašto sam od svih mjesta na svijetu tada izabrao baš Beograd da se u njemu sklonim. Moja rusa glava je tih godina bila u ozbiljnoj opasnosti, koja sve do danas nije nestala pa stoga i ne prelazim hrvatsku granicu, iako u ovim godinama zaista ne predstavljam nikakav remetilački faktor. Na kraju se kao jedino spasonosno mjesto na planeti ukazao Beograd u kojem, jedinom, tadašnji Tuđmanovi kadrovi nadležni za ubijanje nisu imali pogodno tlo
I to piše isti onaj Goran Babić koji je još nedavno pisao, sasvim neobjektivno i nepošteno, o ”koljaštvu“ časnih sestara u Jastrebarskom za vrijeme drugog svjetskog rata. Ni pola brige, da taj Goran Babić ne zauzima vidno mjesto ne samo u ”Oku“, časopisu za kulturu, nego i na ljestvici postojećih društvenih institucija.“ Osam godina nakon Kuharićevog pisma tadašnji predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, pokojni Stanko Stojčević 1.8.1988. godine šalje svoje pismo adresirano na petnaestak tad relevantnih imena u Hrvatskoj i u tom svom pismu između ostalog kaže: ”Već skoro dvije godine dana tražim da se na odgovarajući način i primjereno iznađe rješenje uposlenja druga Gorana Babića i njegove supruge….. U nekoliko navrata usmeno sam obaviješten da je za to nađeno adekvatno rješenje. Ne ulazeći u uzroke, ali je činjenica da to rješenje nije nađeno.“ Šta današnjem čitaocu kazuju ova dva pisma? Ništa drugo do da je i prije Tuđmana praktičnu vlast u Zagrebu i okolo njega u svojim šakama čvrsto držao Kaptol, ali da to toliki naivni, poškropljeni svetom vodicom, nisu vidjeli ni tada kao što ne vide ni sada. Svatko od nas može imati o sebi najbolje mišljenje i smatrati da je njegov doprinos u borbi protiv neprijateljske ideologije ne znam kako velik i značajan, ali jedino desnica zna otkud joj prijeti opasnost. A kao što se iz Kuharićevih riječi vidi, on, neosporno sve do smrti glavni čovjek desnice u Hrvata, kao svog stvarnog protivnika označava ovo moje neznatno ime, dok tolike nabijeđene ljevičare ne spominje ni tada ni ikada.
Vaš sumještanin Predrag Matvejević davno je opisao kako se u emigraciji osjećao ”između azila i egzila“. Kako se Vi osjećate u Beogradu?
Često neki pitaju zašto sam od svih mjesta na svijetu tada izabrao baš Beograd da se u njemu sklonim. Moja rusa glava je tih godina bila u ozbiljnoj opasnosti, koja sve do danas nije nestala pa stoga i ne prelazim hrvatsku granicu, iako u ovim godinama zaista ne predstavljam nikakav remetilački faktor. Na kraju se kao jedino spasonosno mjesto na planeti ukazao Beograd u kojem, jedinom, tadašnji Tuđmanovi kadrovi nadležni za ubijanje nisu imali pogodno tlo.
U novouspostavljenom balkanskom ambijentu danas se masovno grade isključivo tornji katoličkih katedrala, minareti džamija i kupole manastirske. Ne postoji društvena institucija iz koje ne viri neki pop, mantija i hostija tako da smo se svi zajedno vratili za najmanje jedno stoljeće unatrag te se o ovim novim državama (državicama) više ne može govoriti kao o sekularnim društvima
Držite li da sve zemlje i društva nekadanje Jugoslavije čine jedinstven kulturni prostor i ako je tome tako koja je konceptualna razlika živjeti primjerice u Beogradu, a ne u Ljubljani, Zagrebu, Splitu ili Sarajevu?
Možemo se beskrajno natezati o pitanjima o kojima su naši stari prije stotinjak i više godina vodili mnogo ozbiljnije razgovore, ali ćemo za zapadnjake opet i uvijek biti tek divlji balkanski morlaci. Ja naravno o nama , svima zajedno, tako ne mislim, ali vidim da se ta građevina definitivno rasturila i da od jedinstva do daljnjega nema ništa. A inače, posve je jasno da mi u bivšoj Jugoslaviji, uz određene razlike i pomjeranja, uistinu predstavljamo taj ”jedinstveni kulturni prostor“. Doduše, sve se manje poznajemo, smanjujemo se, sve se više usitnjavamo i drobimo i kroz neko vrijeme od bilo čega krupnog, velikog i značajnog ovdje neće ostati ništa. Uostalom, jasno je da je do toga doveo rat, pa je jedino logično da se danas pitamo o tome kome je taj rat donio korist. U ovim ratnim užasima, tj. po njihovom okončanju, u punom su sjaju zasjale sve naše crkve. U novouspostavljenom balkanskom ambijentu danas se masovno grade isključivo tornji katoličkih katedrala, minareti džamija i kupole manastirske. Ne postoji društvena institucija iz koje ne viri neki pop, mantija i hostija tako da smo se svi zajedno vratili za najmanje jedno stoljeće unatrag te se o ovim novim državama (državicama) više ne može govoriti kao o sekularnim društvima. Ima, naravno, među crkvenim ljudima sjajnih pojedinaca, poštenih i samoprijegornih ljudi, ima skromne i čestite čeljadi te mnogo izuzetno obrazovanih pojedinaca, ali ima i ratnih zločinaca. Zar bi Norac i Orešković ubijali ljude, uglavnom Srbe, po Velebitu, da su recimo računali na reakciju dobričine Mile Bogovića? Ovih dana će navodno novi Papa, ako ga u međuvremenu ne ubiju, poslati ličkog biskupa u mirovinu, ali to neće povratiti u život onog Đorđa Kalanja koga je predsjednik Hrvatskog sabora smijenio sa položaja tužioca u Gospiću jer ovaj desetak dana nije dolazio na posao. A nesretnik nije dolazio jer je mrtav i spaljen ležao na padini Velebita…
Zar bi Norac i Orešković ubijali ljude, uglavnom Srbe, po Velebitu, da su recimo računali na reakciju dobričine Mile Bogovića? Ovih dana će navodno novi Papa, ako ga u međuvremenu ne ubiju, poslati ličkog biskupa u mirovinu, ali to neće povratiti u život onog Đorđa Kalanja koga je predsjednik Hrvatskog sabora smijenio sa položaja tužioca u Gospiću jer ovaj desetak dana nije dolazio na posao. A nesretnik nije dolazio jer je mrtav i spaljen ležao na padini Velebita
Za proteklih nešto više od dvadeset godina izdali ste cijeli niz knjiga, od pjesničkih, preko esejističkih do historiografskih i izrazito političkih. Jeste li nakon svega zadovoljni svojim životom u tom razdoblju i biste li opet napravili isti izbor?
Koristim priliku da kažem nešto više o Beogradu i mom ovdašnjem životu. Kao prvo, u posljednjih gotovo hiljadu godina sva je hrvatska politika i sudbina nužno obilježena srpskim faktorom jer je to, uostalom, i logično budući da nas sve veže, a ništa, osim crkava, ne razdvaja. S tom činjenicom su baratala i računala sva velika hrvatska imena tako da to nije nikakva novotarija ili izum ovoga trenutka, nego konstanta prisutna na različite načine u svim prohujalim vijekovima. Čak bi se moglo reći kako se i cijela hrvatska povijest može podijeliti upravo tom razdjelnicom, tj. srpsko-hrvatskim odnosom. Jedni su, dakle, bili protiv hrvatsko-srpskog jedinstva i prijateljstva, a drugi su se zalagali upravo za jačanje i razvijanje tih veza. Među ovim potonjim nesumnjivo je najznačajniji Josip Broz Tito, najveća ličnost ovog podneblja, a uz njega bi se dala nabrojati golema niska odličnih pojedinaca čije opredjeljenja nikakva sadašnja praksa ne može pobiti. Ja sam, dakle, samo jedan od neznatnih baštinika takve ideje, koja trenutno nije dominantna ni validna što ne znači da jednog dana možda ponovo neće biti. Kao takvog, mnogi Srbi su me prihvatili kao svog druga, sina i brata te se tako kroz sve ovo vrijeme prema meni i drže, a ja opet nastojim da im se ne petljam u domaćinstvo, a naročito da im ne solim pamet u njihovoj rođenoj kući jer to u krajnjoj liniji nije ni pristojno. Moja najmlađa kćer je ovdje rođena, ovdje ću ja biti sahranjen, ovo je moja zemlja. Bio sam među njima i kad im je bilo najteže, kad ih je bombardirala američka neman. Onog dana 1999. godine kad je prva bomba pala na Srbiju, u kojoj su u toj ”humanoj“ intervenciji ubijene hiljade civila, ja sam izjavio da me se, kad je već smrt za mnom stigla, od tog časa ima smatrati srpskim piscem. Ne, ni u jednom trenu se nisam pokajao i kad bih ponovno živio ponovno bih isto učinio. Ne treba zaboraviti ni to da u nekim jamama u Jajincima na periferiji Beograda, pod Avalom, počivaju ostaci moje bake i djeda, majčinih roditelja, predratnih stanovnika Beograda čija negdašnja kuća u Kursulinoj 26, kod Kalinića pijace, više ne postoji.
(Ovo je cjelovita verzija razgovora. Intervju je izvorno objavljen u Jutarnjem listu, 22. veljače 2014.)