Približila se oltaru za vrijeme mise, skinula kaput, ostala u grudnjaku i crnim hlačama i kleknula. Na glavi je imala krunu od trnja, na tijelu napisano ”Ljubav prema istini”. Ispred nje je stajao prvi čovjek Češke katoličke crkve kardinal Duka. Nakon pet minuta zaštitari su je izveli iz katedrale. [Read more…]
Križ na grobu Evrope
Sastanak na vrhu čelnika Evropske unije u Salzburgu ostat će, sva je prilika, zapamćen po tome da nije donio nikakvo približavanje Velike Britanije koja napušta Uniju i ostalih članica koje u njoj ostaju. A zapravo, trebao bi biti zapamćen po nečemu drugome – po tome da je na samitu u Mozartovu gradu postavljen i duboko ukopan križ na grobu u kojemu počiva Evropa onakva kakva je mogla i, što je još važnije, kakva je morala biti. [Read more…]
Jedan od najvećih Hrvata koje poznajem je Englez Michael Unsworth
Spremam se u Varaždin, na otvorenje Varaždinskih baroknih večeri, a iz glave mi ne izlazi jedna suluda scena. [Read more…]
Orbanova Mađarska je u koliziji s modernom Europom
Prošlog tjedna je Europski parlament premoćnom većinom glasova prihvatio izvješće što ga je pripremila Judith Sargentini, zastupnica skupine Zeleni/Slobodna alijansa, o Mađarskoj. [Read more…]
Zašto napuštam Antifašističku ligu i zašto ostajem antifašist
Jučer, u nedjelju 24. lipnja 2018. u 18.35 sati, obavijestio sam predsjednika Antifašističke lige u Republici Hrvatskoj, organizacije kojoj sam suutemeljitelj i koju sam pomagao od samih početaka, otkako smo na poziv Jurja Hrženjaka počeli raspravljati o potrebi takve organizacije i o njenim načelima, odnosno o Povelji koju smo izglasali, da me izvoli izbrisati iz popisa članova. [Read more…]
Imamo konsenzus o Hrvatskoj kao propalom projektu
Ako ne griješim, krilaticu o Hrvatskoj kao o “propalom projektu” prvi je sročio Igor Mandić. Gostujući u studenome 2017. u Stankovićevoj emisiji “Nedjeljom u 2”, stari novinarski doajen rekao je kako je samostalna Hrvatska “projekt koji je propao” i da to sada vide svi. [Read more…]
Bauk populizma kruži svijetom
Kada su Karl Marx i Friedrich Engels pisali svoj ”Komunistički manifest” 1848., bauk komunizma je bio na dnevnom redu i on je, po njihovom mišljenju, kružio Europom. Danas je taj bauk nešto drukčiji, zove se populizam i ne širi se Europom, već cijelim svijetom. [Read more…]
Da li je EU jedina perspektiva regije?
Pre deset godina Zapadni Balkan (u koji je tad još spadala i Hrvatska, koja je 2013. ušla u EU) bio je pod snažnim utiskom obećanja koje je najpre (2000) dato na Zagrebačkom, a potom (2003) na Solunskom samitu EU. To obećanje – da sve zemlje nekadašnje Jugoslavije imaju svoje mesto u EU i da od njih zavisi kada će postati članice EU – unelo je optimizam i značajan entuzijazam da se što pre otpočne put približavanja EU. [Read more…]
Tko nam je odrezao jezik?
Tek kada su se i Češka, i Slovačka, i Mađarska na najvišoj razini (predsjednik, odnosno premijer) nedvojbeno pobunile protv ekonomskih sankcija što ih je pod američkim pritiskom Evropska unija uvela Rusiji, prosječnom je građaninu Hrvatske postalo – valjda – jasno kako njegova država u međunarodnim okvirima uporno šuti. I papagajski ponavlja formulu: takvo je stanovište Unije. Kao da nije u stanju sama misliti i zaključivati, kao da joj je netko odrezao jezik.
Nebrojeno smo puta vidjeli premijera i prvu potpredsjednicu Vlade i ministricu vanjskih i evropskih poslova (predsjednika znatno rjeđe) kako šetaju briselskim kuloarima, kako u stankama sjednica, ili prije njih, važno razmjenjuju pokoju riječ s ”velikim igračima“ u čijem im je društvu, to nije moguće ne primijetiti, tako ugodno biti.
Tek kada su se i Češka, i Slovačka, i Mađarska na najvišoj razini (predsjednik, odnosno premijer) nedvojbeno pobunile protv ekonomskih sankcija što ih je pod američkim pritiskom Evropska unija uvela Rusiji, prosječnom je građaninu Hrvatske postalo – valjda – jasno kako njegova država u međunarodnim okvirima uporno šuti. I papagajski ponavlja formulu: takvo je stanovište Unije. Kao da nije u stanju sama misliti i zaključivati, kao da joj je netko odrezao jezik
Čuli smo i poneku izjavu prije sjednice, ili nakon nje. O tome o čemu će se raspravljati i o tome što je zaključeno. Samo jednom čuli smo premijera kako je rekao da se s nečime ne slaže. I ta priča još traje (duljina radnoga vijeka).
Inače, nikada nismo čuli da bi nas bilo tko od njih izvijestio, kako je istupio u Bruxellesu iznoseći mišljenje drugačije od prevladavajućega, kako se makar i samo pokušao usprotiviti nekoj planiranoj mjeri ili potezu, pozivajući se pri tome na štetu što će je takav potez nanijeti hrvatskim nacionalnim interesima, pojednostavljeno rečeno: interesima građana koji su ih birali.
Sankcije Rusiji evidentan su slučaj u kojemu su se predstavnici Hrvatske morali, upravo tako: morali, pobuniti i upozoriti svoje evropske kolege kako takve sankcije smatraju štetnima i kontraproduktivnima.
Da u Bruxellesu sjede mediokriteti, to je jasno. Da Amerika iz svojih, apsolutno samo svojih interesa prisiljava Evropu da je slijedi na kursu konfrontacije s Rusijom i da tako uđe vjerojatno protiv svoje volje, a sigurno suprotno svojim interesima, u novi hladni rat, to je – usudili bismo se pretpostaviti – jasno i svakome političkom laiku.
Da će Rusija neko vrijeme čekati, da vidi dokle će stvari ići, ali da će onda odgovoriti protusankcijama, i to je mogao očekivati svaki ma i površni poznavatelj kretanja na međunarodnoj sceni, a pogotovo onaj koji se malo udubio u način vođenja politike ruskog čelnika Vladimira Putina. A da će ruske protusankcije biti najštetnije za Evropsku uniju (pa onda za Ukrajinu, zbog koje je navodno cijela kriza i počela, a tek potom za samu Rusiju), to su i prije njihovoga proglašenja znali svi eksperti – samo nitko ih nije pitao.
Sankcije Rusiji evidentan su slučaj u kojemu su se predstavnici Hrvatske morali, upravo tako: morali, pobuniti i upozoriti svoje evropske kolege kako takve sankcije smatraju štetnima i kontraproduktivnima
Ne, nas je naša šefica diplomacije ”umirila“ izjavom kako Hrvatska neće osjećati posljedice ruskih protumjera, da bi danas gospodarstvenici koji su bili orijentirani prema ruskom tržištu očajavali, jer dobro znaju da se jednom izgubljeno tržište teško ponovo osvaja.
O materijalnim gubicima i potencijalnim gubicima radnih mjesta, da se i ne govori.
Dakle, nismo se znali, htjeli – nazovite to kako hoćete – usprotiviti, onda kada se, možda, još nešto moglo promijeniti. No ne znamo, nećemo ili se naprosto bojimo i sada jasno izreći svoje neslaganje, makar drugi u Evropskoj uniji to bez ikakve zadrške čine. Šutimo, kao da nismo u stanju sami misliti i zaključivati, kao da nam je netko odrezao jezik.
Uopće, hrvatsko se članstvo u međunarodnim organizacijama, ili integracijama, od Ujedinjenih naroda, preko Evropske unije, pa do Atlantskoga pakta, svelo na to da poslušno kimamo glavom, da ”važno“ priopćavamo kako je nešto odlučeno, a mi smo uz to i pristali i da – kada već nema druge – bježimo u zaklon formule: to je usvojena platforma, a mi je – kao zemlja članica – moramo provoditi.
Pri čemu se sasvim svjesno zaboravlja jedna ”sitnica“ – da bi se došlo do zajedničke platforme, iznose se ideje, prijedlozi, argumenti i protuargumenti. Raspravlja se.
Nas je naša šefica diplomacije ”umirila“ izjavom kako Hrvatska neće osjećati posljedice ruskih protumjera, da bi danas gospodarstvenici koji su bili orijentirani prema ruskom tržištu očajavali, jer dobro znaju da se jednom izgubljeno tržište teško ponovo osvaja. O materijalnim gubicima i potencijalnim gubicima radnih mjesta, da se i ne govori
U toj pripremnoj fazi svaka članica, bilo UN-a, bilo EU-a, bilo NATO-a, ima legitimno pravo iznositi svoje procjene i zastupati gledišta kojima brani i čuva svoje nacionalne interese. Dapače: ne samo da ima pravo, nego joj je to i dužnost prema svojim građanima. Jer, preko leđa tih građana prelomit će se posljedice loše odmjerenih poteza i pogrešnih koraka. Kao sada, u slučaju ruskih protusankcija.
Stječe se dojam da je hrvatska vanjska politika prepuštena medijima i njihovim ”udarnim perima“ koja, uz zaista rijetke iznimke, ne zaslužuju zvati se novinarima, te skupini analitičara, uvijek istih (pojavljivanje onih s disonantnim pogledima na razini je incidenta).
A ti naši medijski ”udarnici“ do savršenstva su se izvještili u prenošenju serviranih ”istina“, ma koliko one bjelodano bile – laži. Evidentno je to i opet na primjeru Ukrajine, odnosno politike prema Rusiji.
Da zlosretni malezijski avion najvjerojatnije nisu srušili pobunjenici, a da Kijev u toj stvari nije ”čist“, jasno je valjda danas svakome – osim Hrvatskoj (mada se to ni drugdje neće priznati).
Bez ograde prenijet će se ”informacija“ iz Kijeva (koju ni službeni Washington ”nije mogao potvrditi“) o ulasku kolone ruskih oklopnih transportera na područje Ukrajine i o tome kako je ukrajinska vojska topništvom uništila dobar dio te kolone. Prešutjet će se da se ruski mediji redom izruguju toj ”istini“, opširno je prenoseći, a tek ponegdje stidljivo će se registrirati da je Moskva cijeli slučaj oštro demantirala, ironično dodajući kako se nada da ukrajinska vojska nije pucala na vlastite vojnike.
Mediji koji funkcioniraju na ”pritisak na gumb“ i politika koje nema, to je slika Hrvatske koja se pruža svijetu. Slika zemlje koja kao da nije u stanju sama misliti i zaključivati, koja u međunarodnoj areni i kada ima priliku govoriti, a pogotovo onda kada je dužna govoriti – šuti
Dalje: bez ikakve rezerve prenosit će se nagađanja da je golemi ruski konvoj humanitarne pomoći (otvoren za inspekciju svakome, pa i novinarima) prikrivena ruska invazija Ukrajine i nitko se neće ni zapitati zbog čega se danima sprječava da konvoj sa 69 generatora i tisućama tona hrane, vode, s vrećama za spavanje i pokrivačima stigne do civila koji žive u podrumima, bez struje i vode i s malo preostale hrane, izloženi nesmiljenoj topničkoj vatri ukrajinske vojske koja ”lomi otpor pobunjenika“.
Prikazat će se zato humanitarna pomoć iz Kijeva – vreće s krumpirom! I prenijet će se izjava notornoga Karla Bildta kako je ruski angažman u Ukrajini flagrantno kršenje međunarodnoga prava, a da nikakvih dokaza za takvu tvrdnju nema.
Mediji koji funkcioniraju na ”pritisak na gumb“ i politika koje nema, to je slika Hrvatske koja se pruža svijetu. Slika zemlje koja kao da nije u stanju sama misliti i zaključivati, koja u međunarodnoj areni i kada ima priliku govoriti, a pogotovo onda kada je dužna govoriti – šuti, kao da joj je netko odrezao jezik.
Poslušništvo i šutnja karakteriziraju jednako aktualnu vlast, kao i oporbu. Žalosna slika stare članice UN-a i nove članice EU-a i NATO-a. A možda i poželjna slika, tko zna? Koliko je za njih poželjna, osjetit će građani Hrvatske. A oni svakako Hrvatskoj nisu odrezali jezik.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Slučaj tropskog voća
Suđenje Darku Šariću, velikom narko-bosu, kako je dugo najavljivano, pretvara se u neku vrstu tragikomedije. U javnosti, kako suđenje odmiče, postaje poznato pod nazivom ”Slučaj tropskog voća”. Iako još ništa konkretno nismo doznali, posledice onoga što je glavni optuženi kazao mogu se nazvati dramatičnim: smenjeni su svi načelnici kriminalističke policije sa neobičnim obrazloženjem da su časni i pošteni, da su dobro radili svoj posao, ali da su mogli uraditi i više.
Samo suđenje počinje da liči na neko literarno štivo, na dela pisaca koji su uspešno spajali kriminalno, groteskno i fantastično. Neki likovi kao da su izašli iz književnog šinjela Džozefa Konrada, Čestertona ili Borhesa.
Suđenje Darku Šariću, velikom narko-bosu, kako je dugo najavljivano, pretvara se u neku vrstu tragikomedije. U javnosti, kako suđenje odmiče, postaje poznato pod nazivom ”Slučaj tropskog voća”. Iako još ništa konkretno nismo doznali ,posledice onoga što je glavni optuženi kazao mogu se nazvati dramatičnim: smenjeni su svi načelnici kriminalističke policije sa neobičnim obrazloženjem da su časni i pošteni…
Suđenje se odvija u šiframa. Imena glavnih junaka su kodirana: Miša Banana, general Papaja, Mango. Sve južna voćka do južne voćke. Možda bi tačnije bilo reći: parodija književnog žanra, ali i parodija suđenja.
Još nije sasvim jasno šta se krije iza ovih potresa u policijskoj službi i pravih razloga smena. General Papaja, iliti načelnik Dragoljub Milović, načelnik uprave kriminalistike policije, uspešno je prošao na poligrafu, što bi trebalo da znači kako su optužbe na njegov račun neutemeljene. Naglašava se njegovo poštenje, zasluge u službi. A ipak ga smenjuju. Neki komentatori izjavljuju kako su sve ove smene udar na Službu. Ali, ko to čini i zašto? Šta je u pozadini ”Slučaja tropskog voća”?
Da li političari na vlasti žele svoje odane ljude na ključnim mestima u policiji ili je reč, kako često slušamo, o želji da se policija potpuno profesionalizuje? Do sada se ta obećanja o profesionalizaciji i u nekim drugim važnim državnim službama nisu ispunila. Naprotiv, u već oveštaloj tradiciji srpske politike sva ključna mesta u državi dobijaju partijski kadrovi, politički prebezi i simpatizeri.
Nejasan je pravi povod za neočekivane smene u policiji. U slučaju generala Dragoljuba Milovića neki to dovode u vezu sa zakasnelom osvetom zbog odlučnog delovanja u policijskoj akciji ”Sablja” koja je usledila neposredno posle atentata i ubistva premijera Zorana Đinđića. To je, bez sumnje, bila jedna od najuspešnijih policijskoj akcija u savremenoj Srbiji kada su pohapšeni mnogi kriminalci, rasturen ”Zemunski klan” i otkrivene ozbiljne veze između kriminala i politike. Zatvora su dospeli i neki poznati političari iz Miloševićevog kruga, a među njima i oni iz redova radikala. Nova vlast je pomilovala ili oslobodila optužbi većinu političara uz obeštećenje za provedene zatvorske dane.
Ali tek što je ime Dragoslava Kosmajca bačeno u javnost, sledi novo iznenađenje. Već sledećeg dana posle premijerove konferencije famozni Kosmajac, sasvim mirno i gotovo neprimetno, sasvim legalno napušta Srbiju i kao turista prelazi u Crnu Goru sa namerom, kako se pretpostavlja, da nađe utočište kao politički prognanik u svojoj drugoj domovini, Slovačkoj. U međuvremenu Slovačka mu oduzima državljanstvo
Na konferenciji za štampu premijer Aleksandar Vučić objavljuje da su petorica načelnika u Ministarstvu unutrašnjih poslova smenjeni zbog nedovoljno konkretnih rezultata u borbi protiv narko-dilera. A glavni diler nije Šarić, kao što se do sada verovalo, nego izvesni Dragoslav Kosmajac. U ”Slučaj tropskog voća” tako je uvedena nova ličnost, za mnoge potpuno nepoznata, iako se ubrzo saznalo kako je to ime već spominjano u čuvenoj ”Beloj knjizi” MUP-a Srbije kao jednog od saradnika surčinske grupe koja ”predstavlja najorganizovaniju međunarodnu krijumčarsku grupu kokaina i heroina u ovom delu Evrope”.
Ko je zapravo Kosmajac? Jedan od najbogatijih Srba, koji ima i slovačko državljanstvo, vlasnik mnogih nekretnina, ”dugo godina bliski saradnik čuvenog Eskobara, osoba sa ozbiljnim vezama u kolumbijskom kartelu”, kako beleže srpski mediji. Nikada nije hapšen, niti je za njim izdata poternica, što zvuči gotovo neverovatno, ali, kako kaže premijer Vučić, nije bilo dokaza za ove njegove kriminalne aktivnosti.
Ali tek što je ime Dragoslava Kosmajca bačeno u javnost, sledi novo iznenađenje. Već sledećeg dana posle premijerove konferencije famozni Kosmajac, sasvim mirno i gotovo neprimetno, sasvim legalno napušta Srbiju i kao turista prelazi u Crnu Goru sa namerom, kako se pretpostavlja, da nađe utočište kao politički prognanik u svojoj drugoj domovini, Slovačkoj. U međuvremenu Slovačka mu oduzima državljanstvo.
Takav razvoj događaja unosi u inače složenu situaciju novu misteriju. Premijerovo spominjanje imena Dragoslava Kosmajca, u pomenutim okolnostima bekstva optuženog, mnogima deluje ili kao neshvatljiva premijerova neopreznost ili poruka Kosmajcu da se što pre skloni van dometa srpske policije.
Po običaju, gotovo svaka afera u Srbiji ostaje bez svog pravog okončanja. Umesto da se otpetljava, sve se, manje-više, samo još više zapetljava. U ”Slučaju tropskog voća” više se ne zna ko je lopov, ko žandarm. Zna se samo da su u čitavu ovu priču bizarnog naslova umešani mnogi: i kriminalci i političari, politika i biznis, pošteni i nepošteni
Šta je, da je, stvorilo je novu aferu. Zašto premijer obavlja posao policije? Zar je moguće da za toliko godina Kosmajčeve kriminalne delatnosti zaista nije mogao da se pronađe nijedan ozbiljan dokaz koji bi ga stavio iza rešetaka ako su se već znale krupne razmere njegovih nedopuštenih poslova. Pa, ne treba tu mnogo mudrosti. Svaki prosečan građanin na osnovu ogromnog, neskrivanog bogatstva, njegove neprocenjive imovine, mogao je da zaključi da se do takvog bogatstva ne dolazi poštenim radom. Zar samo ispitivanje porekla imovine ne bi pružilo nepobitne dokaze o načinu kako je stečeno?
Po običaju, gotovo svaka afera u Srbiji ostaje bez svog pravog okončanja. Umesto da se otpetljava, sve se, manje-više, samo još više zapetljava. U ”Slučaju tropskog voća” više se ne zna ko je lopov, ko žandarm. Zna se samo da su u čitavu ovu priču bizarnog naslova umešani mnogi: i kriminalci i političari, politika i biznis, pošteni i nepošteni.
Načelnici policije su smenjeni bez pravog objašnjenja, glavni narko-bos i diler je utekao na vreme bez pravog objašnjenja kako je to bilo moguće. Nastaje opšta konfuzija, što je tipično stanje u Srbiji kada su afere u pitanju.
Šta je sledeće? Kakva nas nova iznenađenja očekuju?
Iz oblasti kriminalnog miljea priča o Miši Banani, generalu Papaji, zaštićenom svedoku Mangu dobija i svoju tragikomičnu dimenziju. Šta preostaje, smejati se ili plakati?