Profesora emeritusa Viktora Žmegača (1929.-2022.) njegovi će studenti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu zacijelo pamtiti kao erudita, preciznog i sustavnog predavača koji se, asocijacijama i uspostavljanjem dijakronijskih i sinkronijskih veza, šetao po kulturi Srednje Europe kao po svom vlastitom vrtu što ga je njegovao pomnim čitanjem i pažljivim interpretacijama. [Read more…]
Hrvata uskoro neće biti. Ubit će ih domoljubi.
Država ili elite koje nekom državom upravljaju imaju mehanizme odrediti što će biti vrijednosti i poželjno ponašanje u nekom društvu. Elite mogu nametnuti teme o kojima će se raspravljati, mogu forsirati ili zaustavljati reforme, mogu nametnuti ono što će se smatrati državnim interesom. [Read more…]
Kako je Previšić uopće postao dekan Filozofskog?!
Filozofski fakultet u Zagrebu nije nikad bio, niti je danas, samo jedan fakultet samo jednog hrvatskog sveučilišta. [Read more…]
Zašto general Željko Glasnović toliko prezire Hrvatsku
Nakon, malo je reći, užasavajućeg Facebook statusa saborskog zastupnika Željka Glasnovića i njegovog kasnijeg dodatnog objašnjenja kojim je naglasio vlastiti neartikulirani bijes, prva reakcija kojom razuman čovjek može reagirati bila bi u neobuzdanom smijehu. [Read more…]
Glasnovićevo huškanje, kao i Trumpovo, otuđuje ljude
”Ridikul” koji prijeti studentima Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji su se pobunili protiv dekana nije baš bezazlen tip. Njegov post pun agresivnosti i tendencioznosti sve je drugo, samo ne smiješan. [Read more…]
Uzrok najteže krize u povijesti Filozofskog fakulteta – Crkva
Zbivanja na Filozofskom fakultetu, gdje su zaštitari stajali na vratima koja, osim u dvoranu gdje zasjeda Vijeće, vode i u studentsku knjižnicu i referadu, svrstali su među ”neke od najtamnijih stranica u povijesti fakulteta”.
Studenti, naime, nisu mogli podići knjige niti potvrde u referadi. Zbog zabrane kretanja zgradom, članovi Vijeća pozvali su policiju, ali bez rezultata. Nekoliko se policajaca pojavilo pred zgradom FF-a, ali u nju nisu ulazili. Snimanje unutar zgrade, gdje se pred prolazom prema vijećnici okupilo 50-ak studenata, medijima je i prekjučer bilo zabranjeno, ali je okupljene čitavo vrijeme snimala kamera fakulteta. [Read more…]
Jedinstvo nacije u tuposti
Kada je u nedjelju 3. svibnja, prigodom izlaska sa svete mise ubijen Vinko Žuljević Klica, pukovnik jedne od hrvatskih vojski i jedan od najuglednijih pripadnika hrvatskog podzemlja, o tome su izvijestile sve televizijske stanice, novine i informativni portali. [Read more…]
Kolinda ne zna za Građanina
U trenutku dok pišem ovaj tekst, prošlo je okruglih deset dana od pobjede Kolinde Granar-Kitarović u drugom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora. Tamburaški orkestar otišao je kući, šampanjac se smlačio, konfeti su pometeni, neki su poraženi čestitali, a neki i nisu, a pobjednici su čestitke primili i dobili svoju porciju kurtoaznih i manje kurtoaznih pohvala. Premda još nismo dočekali ni inauguraciju, došlo je vrijeme da se izabrana predsjednica počne baviti stvarno politikom.
A kako je stigao i taj trenutak, stigli su nažalost i – gafovi. Već prije svoje svečane inauguracije, novopečena je predsjednica Republike Hrvatske napravila nekoliko manjih nepromišljenih gafova, te barem jedan doista krupni.
A taj krupni napravila je koncem prošlog tjedna kad je u intervjuu za bosanski BHT1 pokušala objasniti zašto je tijekom kampanje mahom koristila pozdrav “Hrvatice i Hrvati”.
“Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijedi i tko je Srbin po nacionalnosti”, rekla je KGK bosanskoj novinarki, “on je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina”. Istom prilikom, Kolinda Grabar-Kitarović rekla je kako ona – kao žena iz ruralne grobinščine – ima ozbiljnih problema s terminom “građanke i građani”.
Premda još nismo dočekali ni inauguraciju, došlo je vrijeme da se izabrana predsjednica počne baviti stvarno politikom. A kako je stigao i taj trenutak, stigli su nažalost i – gafovi. Već prije svoje svečane inauguracije, novopečena je predsjednica Republike Hrvatske napravila nekoliko manjih nepromišljenih gafova, te barem jedan doista krupni
“Ako kažete građanke i građani i dođete negdje na selo”, rekla je, “tamo kažu: a zašto nas isključujete? Mi nismo građanke i građani, mi živimo na selu.”
Onog časa kad je novoizabrana hrvatska predsjednica izgovorila ovaj misaoni prinos teorijama etniciteta, na njen su račun stigle kritike, dijelom s očekivanih, a dijelom bome i s neočekivanih adresa. Novu hrvatsku predsjednicu napali su – dakako – srpski tabloidi, no oni bi je napali i da kaže da je snijeg bijel. Uvijeno su je kritizirale srpske vlasti, sretne što je sad došao njihov trenutak, nakon što su KGK i Milanović mjesecima bildali kampanju na Šešelju. Novoj predsjednici, međutim, stigao je i jedan glas kritike koji joj nije moglo biti ugodno čuti.
Dan nakon Predsjedničina intervjua, naime, pismom se javio Petar Vuković, profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta i vojvođanski Hrvat sa zagrebačkom adresom. Legitimirajući se kao subotički Hrvat kojem u Subotici živi cijela obitelj, Vuković je poput racionalnog čovjeka novu predsjednicu upitao vrijedi li ista logika i – obratno.
Ako su – kako KGK veli – Srbi pravoslavci “Hrvati u smislu hrvatskog državljanina”, jesu li onda po istoj logici i vojvođanski Hrvati – Srbi? Uključuje li i njih srpski političar koji s pozornice pozdravi “Srbi i Srpkinje”?
Jesu li tom logikom i bokeljski katolici – Crnogorci? I – na koncu – jesu li samim tim i Hrvati BiH samo i jedino Bosanci i Hercegovci “u smislu državljanstva”? Ukratko – je li nova hrvatska predsjednica sprema privatiti da taj nož ima dvije oštrice, te da se logika koju koristi kad joj odgovara, dosljedno mora primjenjivati i onda kad joj ona – ne paše?
Jesu li i bokeljski katolici – Crnogorci? I – na koncu – jesu li samim tim i Hrvati BiH samo i jedino Bosanci i Hercegovci “u smislu državljanstva”? Ukratko – je li nova hrvatska predsjednica sprema privatiti da taj nož ima dvije oštrice, te da se logika koju koristi kad joj odgovara, dosljedno mora primjenjivati i onda kad joj ona – ne paše?
Taj prigovor bio bi ozbiljan i da je upućen političaru/političarki bilo koje opcije. No, on je posebno ozbiljan kad ga se upućuje političarki iz HDZ-a, stranke koja od svog osnutka tvrdoglavo poistovjećuje državu i etnicitet, umjesto državu i građanstvo.
Upravo je HDZ taj koji je ranih devedesetih (suprotno od Slovenije i Crne Gore) inzistirao na ustavnoj definiciji Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda. Upravo HDZ vodi ustrajne ratove protiv onih katolika iz Vojvodine koji iz nekih svojih razloga – možda oportunističkih, možda kukavičkih, možda ideoloških – ne žele biti Hrvati nego se nazivaju kao Bunjevci i Šokci.
Upravo je HDZ u 90-ima podijelio u BiH pola milijuna pasoša prema jednom jedinom ključnom kriteriju koji se svodio na rimokatoličku krštenicu. Upravo HDZ inzistira na tome da ti “politički Bosanci-Hercegovci”, ali i “politički Australci, Amerikanci, Nijemci” imaju u Hrvatskoj pravo glasa. I – ne zaboravimo – upravo je Kolinda Granar-Kitarović zahvaljujući tim glasovima iz Mostara, Sarajeva, Pertha, Toronta ili Stuttgarta dobila i izbore prije deset dana.
Naime, trideset tisuća glasova prednosti koliko je na izborima KGK imala nad Ivom Josipovićem nastalo je upravo na glasovima Nijemaca, Australaca, Crnogoraca, Bosanaca i Hercegovaca koji se u političkoj filozofiji HDZ-a pretvore u Hrvate kad im to odgovara, a naglo to prestanu biti – opet kad im odgovara.
Što se mene tiče, pravoslavni građani Hrvatske smiju se ako hoće smatrati i Srbima, a i Hrvatima. Katolici Vojvodine ili Boke imaju puno pravo htjeti biti Hrvati, ili ne biti Hrvati, nego Šokci, Bunjevci, Bokelji…
U predsjedničinom intervjuu BHT1 nije najgore “asimiliranje” nacionalnih manjina ili manjine, najgore je njeno nerazumijevanje politološkog pojma “građanin“ (citoyen) – a što znači i nerazumijevanje 220 godina zapadne političke povijesti od Francuske revolucije naovamo. Kolinda Grabar-Kitarović ne razumije, ili se pravi da ne razumije, da okosnica civiliziranog društva nije etničko pleme koje maše stjegovima, nego ideja Građanina s najvećim od velikih G
No, u svakom od tih slučajeva oni ne samo smiju nego i moraju biti ono što je u cijeloj toj priči najvažnije – građani. I zato meni u predsjedničinom intervjuu BHT1 nije najgore “asimiliranje” nacionalnih manjina ili manjine, najgore je njeno nerazumijevanje politološkog pojma “građanin“ (citoyen) – a što znači i nerazumijevanje 220 godina zapadne političke povijesti od Francuske revolucije naovamo.
Kolinda Grabar-Kitarović ne razumije, ili se pravi da ne razumije, da okosnica civiliziranog društva nije etničko pleme koje maše stjegovima, nego ideja Građanina s najvećim od velikih G, Građanina koji plaća porez, služi vojsku, odlučuje preko posrednika o zakonima, solidarno dijeli ekonomski višak i iz tog viška sebi i drugima regulira obrazovanje, zdravlje i starost. Takva ideja Građanina nažalost je postjugoslavenskim društvima potpuno tuđa, i ima pravo Boris Buden kad veli da više građanstva ima u jednom vesternu nego u dobrom dijelu južnoslavenske kulturne tradicije, uključujući našu.
Upravo zato što u središtu naših društava nije građanin, nego Hrvat ili Srbin, mi imamo perverznu situaciju da hrvatski Srbi u nogometu navijaju za Srbiju umjesto za Hrvatsku, kao što i mostarski ili stolački Hrvati navijaju za Hrvatsku umjesto za BiH.
Upravo zato je moguće da mjera patriotiozma u Hrvatskoj bude Marko Perković Thompson, čovjek koji na koncertima emitira inserte o “crvenim, žutim i zelenim vragovima”, pri čemu je jedna od razlika između raznobojnih vragova i njega ta što – vragovi uredno plaćaju porez! Upravo zato je moguće da upravo oni dijelovi Hrvatske najviše skloni “državotvornom” glasovanju (a tu mislim na Dalmaciju) prednjače po aktivnom rastakanju države, neredu i bezakonju.
Usporedite, uostalom, korelaciju glasova na izborima s količinom bespravnih gradnji, neredom u zemljišnicima, poreznom evazijom, (ne)reciklažom otpada i pravnom (ne)sigurnošću. Vrlo lako ćete ustanoviti da je upravo u onim krajevima Hrvatske koji važe za najmanje “državotvorne” ideja Države i ideja Građanina najjača.
I zato bih molio izabranu predsjednicu da ne dira Građane i Građanke. Jer, Građanin možete biti i u najmanjem zagorskom selu, kao što Podanik i Suplemenik možete biti i u velegradu. A zato što imamo previše Podanika i previše Suplemenika, ali jako premalo Građana i Građanki, zato i jesmo gdje jesmo.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Književnost kao prisjećanje: Što pamte čitatelji
Lovro Škopljanac (Zagreb, 1984.) na zagrebačkom Filozofskom fakultetu zaposlen je kao (viši) asistent pri Odsjeku za komparativnu književnost (katedra za poredbenu povijest hrvatske književnosti). Područja njegovoga stručnog interesa unutar komparatistike su poglavito književnosti na hrvatskom, engleskom i japanskom jeziku, zatim recepcija i pamćenje književnosti, starija hrvatska književnost, empirijske i kognitivne teorije književnosti.
Knjiga Lovre Škopljanca pokušaj je da se fenomenu čitanja priđe iz empirijskog rakursa, i tako razmotri što, kako i zašto se književna djela pamte ili zaboravljaju i nakon što je vrijeme njihove recepcije nepovratno prošlo. To je ujedno i pokušaj da se u opticaj teorije recepcije uvede kategorija neprofesionalnog čitatelja i da joj se prida stanovit teorijski dignitet, ako ništa ono da bi se porazmislilo o jazu što je dijeli od profesionalnih čitatelja — izdavača, kritičara, znanstvenika i sveučilišnog življa.
U eri kada s nedostacima, slabostima, nedovoljnosti i nekompetenciji čitateljskih navika upućuju i sasvim konkretna statistička istraživanja, zanimljivo je vidjeti što od nekadašnje školske prisile, ali i naknadnih vlastitih slobodnih čitateljskih odabira uistinu preživljuje kao trajni utor ‘‘kulture“ i jesu li ti tragovi usječeni pod nadzorom pedagoških standarda ili posve osobnih, ako ne i slučajnih razloga i okolnosti.
Naslov: Književnost kao prisjećanje: Što pamte čitatelji
Autor: Lovro Škopljanac
Publicistika
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 276
Uvez: tvrdi
ISBN 978-953-303-692-2
Izdavač: Naklada Ljevak
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Uglavnom pridjevi
Hrvoje Jurić profesor je na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Pjesnik, urednik koji se primarno bavi praktičkom filozofijom, etikom i bioetikom, ali u područja njegova znanstvenog i stručnog interesa također spadaju filozofija tehnike, filozofija prirode, filozofija medija, filozofijska hermeneutika, feministička i rodna teorija, te socijalno-politička problematika.
Zbirka ‘‘Uglavnom pridjevi“ donosi deset ciklusa poetskih crtica i pjesama. Sam naslov zbirke kao da priznaje da ono bitno ovim pjesmama izmiče, ali, isto tako, da se oko pokušaja dosezanja toga bitnoga nastoji i da se od toga svaka umjetnost i svaki život sastoji. Već pogled na neke od naslova “pjesama” (Život, Uznesenje, Ljepota, Transsuptancijalizacija) potvrdit će filozofske preokupacije autora i pokazati da je Hrvoje Jurić pjesnik izišao iz filozofije, ili obrnuto.
Upisana u mnoge tradicije, zbirka je prošivena citatima, posvetama, ali i kripto-navodima, imaginarnim zemljopisom, dakle, svijet mogućnosti je tretiran kao ravnopravna građa.
Uglavnom, krećući od svakodnevnog u kojemu učas sine univerzalno, Jurić piše ponekad posežući i za tipičnim haiku motivima (vrabac, kapljica, cvijet). Kao što i sam ističe ‘‘na tekstualnoj razini, to znači da mi je kao građa pjesme ravnopravno i ono što sam izrudario iz svog iskustva, i ono što sam domislio sam, kao prvi put, i ono što sam svjesno ili nesvjesno pokupio od drugih, dakle, i tuđe ideje i tuđe slike i tuđi tekstovi.“
Naslov: Uglavnom pridjevi
Autor: Hrvoje Jurić
Književnost
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 140
Uvez: meki
ISBN 9789533167589
Izdavač: Algoritam
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)