Neće se Tomislav Karamarko još dugo zgražavati nad udžbenicima u našim školama koji, po njemu, liče na sve osim na udžbenike. Jer nisu unificirani kao što bi trebali biti. Jer se u njima na pravi način ne verificiraju uloga i djelo doktora Tuđmana. Jer nisu prožeti duhom domoljublja, a domoljublje bi moralo biti posebna nastavna tema unutar koje bi se obrađivao i Domovinski rat. I jer školarci iz njih krivo i površno uče sadržaje o Domovinskom ratu, i to još u dijelu godine kad preopterećenost uzima svoj danak. [Read more…]
Kolindina flota luftmadraca
Već po prvoaprilskom običaju, jedan je internetski portal lansirao lažnjak koji veli da su se šatoraši iz Savske 66 “odvojili” od Republike Hrvatske te osnovali svoju “RH 1991”.
Medijska “podvala” je – kako i inače biva s prvoaprilskim umotvorinama – prozirna, naivna i, s proštenjem, bedasta, a u konkretnom slučaju i posve nemoguća. Zbog grubog kršenja ustavnopravnog poretka i samobitnosti Republike Hrvatske? [Read more…]
Ubojice optimizma
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo raniju kolumnu.
Volim o sebi razmišljati kao o nepopravljivom optimistu. Mislim da sam dosljedno tolerantna, da zaboravljam, praštam i pružam nove šanse. Moja kćer to ne naziva optimizmom, već nevjerojatnom količinom naivnosti za tu količinu godina i životnoga iskustva. Štogod bilo, optimizam ili naivnost (što je u tehničkih umova poput mog odavno odraslog djeteta vjerojatno eufemizam za glupost), ja tu svoju osobinu volim. Žalim one koji su možda lukaviji ili bistriji, mudriji – kako god hoćete – pa ih ta vrsta pameti tjera da opreza ili preventive radi pamte i uzvraćaju, izravnavaju račune, zavide, svete se i mrze do uništenja…
Čemu ovakav uvod? Nužan mi je stoga kako bi bilo jasno da me nije lako baciti u bed. Ne, neću reći da sam imuna na depresiju, ali crnilo me drži kratko, pa ovakva kakva jesam u svemu pronađem nit od koje uvijek iznova ispletem mrežu optimizma uvjeravajući sebe i sve oko sebe da se potopljene lađe uz malo vjere i dobre volje daju izvući na suho, obnoviti – i ponovo porinuti.
Na koga će ministar Varga adresirati odgovornost kad mu se dogodi prva smrt majke zbog abortusa izvedenog u neadekvatnim uvjetima kakve privatne ordinacije gradova u kojima su ginekolozi naprasno otkrili savjest na način da radije ugrožavaju život majke nego embrija. Možda će i za to odgovornost adresirati na Josipa Broza
No u posljednje vrijeme niti za mrežu optimizma niotkud. Lađe i za mene ostaju fondo, a u meni nekakva nevjerojatna srdžba prema hrvatskoj politici i političarima, svima onima koji su, eto gotovo četvrt stoljeća, sustavno potapali lađe pljačkajući ih prethodno do posljednjeg novčića, a danas ironiziraju i ismijavaju, politiziraju svaki pokušaj hvatanja u koštac s problemima, uvjereni valjda da smo, kao što reče laburist Branko Vukšić, svi oboljeli od psihogeno uvjetovane amnezije. Usput moraliziraju, ne propuštajući ni jednu priliku da nas uz svesrdnu pomoć dijela medija vrate stoljeća unatrag.
Uz pomoć novinara koji rigidne likove s početka devedesetih rado plasiraju na udarnim stranicama i u emisijama u najgledanijim terminima – eto i uspijevaju!
Ne samo da se škole (i ne samo one) škrope za sve prilike svetom vodicom, djeca agnostika i ateista pohađaju vjeronauk umjesto informatike, jer im se mame i tate boje da ne budu segregirani i izopćeni, ginekolozi, nakon što su načinili na stotine pobačaja u drugim okolnostima (ili, bolje rečeno, sustavu), odjednom otkrivaju savjest, pa nesretne žene u nekoliko bolnica u Hrvatskoj taj zahvat ne mogu načiniti usprkos zakonskom pravu na njega.
Aktualni ministar zdravstva Siniša Varga, mrzitelj lika i djela Josipa Broza, na ovaj problem koji je od životne važnosti za mnoge mlade žene na zastupničko pitanje postavljeno u srijedu Vladi na saborskom aktualnom satu lakonski odgovara da je sve “poduzeto da se problematika adresira”.Veli kako je to propust ravnatelja bolnica, te da su oni ti koji su dužni osigurati zahvat tamo gdje je stopostotni priziv savjesti… Kao da ta odgovornost ravnatelja išta znači ženi koja ima relativno kratak rok da pobačaj načini. Ona hoće ostvariti svoje zakonsko pravo, riješiti problem, a ne pozivati ravnatelje na odgovornost.
Strašno mi je kako se meni svjetonazorski bliska socijaldemokratska vlast uporno trudi zamjenama ministara uklopiti u, svakom mislećem čovjeku, preusku nišu koju su joj osmislili rigidni prethodnici. Pobjeći od pritiska onih koji bi se,da imaju imalo savjesti, pokrili ušima i šutjeli barem dva desetljeća, dok se ne zaboravi dvadeset godina njihove pljačke, korupcije i primitivnog nacionalizma kojim su prikrivali svoje stvarne namjere
Na koga će ministar Varga adresirati odgovornost kad mu se dogodi prva smrt majke zbog abortusa izvedenog u neadekvatnim uvjetima kakve privatne ordinacije gradova u kojima su ginekolozi naprasno otkrili savjest na način da radije ugrožavaju život majke nego embrija. Možda će i za to odgovornost adresirati na Josipa Broza… Strašno mi je kako se meni svjetonazorski bliska socijaldemokratska vlast uporno trudi zamjenama ministara uklopiti u, svakom mislećem čovjeku, preusku nišu koju su joj osmislili rigidni prethodnici.
Pobjeći od pritiska onih koji bi se, da imaju imalo savjesti, pokrili ušima i šutjeli barem dva desetljeća, dok se ne zaboravi dvadeset godina njihove pljačke, korupcije i primitivnog nacionalizma kojim su prikrivali svoje stvarne namjere – da do kobilice opljačkaju nacionalne lađe i narod, u koji se u svakoj prilici kunu, pošalju na dno.
Smiješne su mi i pretužne bile konzultacije ministra obrazovanja Vedrana Mornara s kardinalom Bozanićem. Iako mi je ovih dana, kad je k’o Alisa u zemlji čudesa zaključio kako ne želi biti stečajni upravitelj shvaćajući sa zakašnjenjem da će mu rebalansom proračuna u resoru nedostajati znatna količina sredstava, na pamet palo da se upravo radi o količini milijuna koja odlaze Crkvi u Hrvata prema Vatikanskim ugovorima…
Od prosvijećenoga, lijevo orijentiranog ministra čovjek bi očekivao prijedlog da vjernici sami njemačkim modelom vjerskog doprinosa ili vjerskim porezom financiraju svoje crkve, a ne da kao seoska mlada kuka, nakon svega nekoliko mjeseci na vlasti, da neće biti stečajni upravitelj.
Opet moj optimizam. Previše očekujem. Ministru je itekako komotno u nišici na kockice kojoj vlasti uporno nameće opozicija.
Hoću reći da koliko god čovjek sustavno njegovao optimizam i tražio racionalna obrazloženja za neefikasnost vlasti, dovoljan mu bude sat-dva pred ekranom 4. programa HTV-a, koji prenosi rad Sabora, da ga uvjeri kako mu je kćer definitivno i neopozivo u pravu kad ukaže na to da posjeduje nevjerojatnu količinu naivnosti za tu količinu godina
Strah od etikete jugoslavenstva zbog iskoraka iz udobne nišice na kockice priječi vlast i da kvalitetno odreagira i na informaciju Milorada Pupovca kako Gradsko vijeće Gline odnedavno brani komemoraciju i sjećanje na strašan ustaški zločin u Glini iz ljeta 1941. kada je u pravoslavnoj crkvi ubijeno više od tisuću Srba s tog područja.
Na mjestu gdje je bila pravoslavna crkva odlukom Gradskog vijeća od 21. listopada 2014. godine ne mogu se više polagati vijenci i paliti svijeće. Nekadašnji Spomen-dom preimenovan je još sredinom ’90-ih u Hrvatski dom, a imena žrtava uklonjena, premda je to kažnjivo prema Članku 325 KZ-a.
Na upozorenje Pupovca premijer Zoran Milanović je kazao kako je to istina tužno i ružno, ali da glinski zločinci s današnjom Hrvatskom nemaju veze, te da valja poštivati pijetet svake žrtve. Riječi, riječi, riječi…
Onaj tko se usudi iskoračiti iz nametnute niše kazao bi Pupovcu da će on i njegova Vlada prvi slobodan trenutak iskoristiti za odlazak u Glinu i polaganje vijenaca na zabranjeno mjesto, mjesto sramotnog zločina koji pokušava negirati i novi sisački HDZ-ov župan Ivo Žinić…
Hoću reći da koliko god čovjek sustavno njegovao optimizam i tražio racionalna obrazloženja za neefikasnost vlasti, dovoljan mu bude sat-dva pred ekranom 4. programa HTV-a, koji prenosi rad Sabora, da ga uvjeri kako mu je kćer definitivno i neopozivo u pravu kad ukaže na to da posjeduje nevjerojatnu količinu naivnosti za tu količinu godina.
Lakoća ispaljivanja gluposti
Izjava ministra obrazovanja Vedrana Mornara da bi studenti po završenom studiju trebali biti dužni ostati u Hrvatskoj ili isplatiti državi cijenu svoga školovanja izazvala je opravdani gnjev javnosti. Njegova zamisao zadire i u sâm Ustav, u odredbe o slobodi kretanja (članak 32. stavak 2.) i dostupnosti obrazovanja (članak 65. stavak 1.) Neovisno o tome, teško je zamisliti kako bi se akcija ”imaš diplomu vrati putovnicu” normirala i provodila.
No, recimo da ustavnopravna i pravno-tehnička cjepidlačenja nisu posebno bitna. Bitan je mentalitet, zapravo drskost koja je takvu dosjetku uopće učinila mogućom, a taj mentalitet i ta drskost suštinski su uzroci ove žalobne stvarnosti, sveopće propasti hrvatskog društva.
Hrvatska politička elita je, o kojoj god stranci da je riječ, jedinstvena u svojem sustavnom, opsesivnom i bezuvjetnom otporu slobodnom tržištu, privatnoj inicijativi i poduzetništvu.
Neovisno o tome, teško je zamisliti kako bi se akcija ”imaš diplomu vrati putovnicu” normirala i provodila. No, recimo da ustavnopravna i pravno-tehnička cjepidlačenja nisu posebno bitna. Bitan je mentalitet, zapravo drskost koja je takvu dosjetku uopće učinila mogućom…
Takvom ekonomskom filozofijom – koja zapravo nije ekonomska filozofija nego banalna potreba za gomilanjem moći – politička elita već preko dvadeset i četiri godine pljačka i upropaštava hrvatsku ekonomiju i stanovništvo i pri tom državu koristi i kao provalnički alat i kao opravdanje za svoje pothvate. Što je najgore, na vidiku nema znakova da će politička elita odustati od svoje vlastohlepne ekonomske politike čime je građanima Hrvatske osim svega oduzela i nadu.
U takvom dakle kontekstu i u takvoj situaciji ministar obrazovanja snatri o uvođenju tržišnih zakonitosti tamo gdje im nije i ne smije biti mjesto, upravo na području koje civilizirane države štite ili bi trebale štititi od tržišta. (Anglosaksonska tradicija je drugačija, ali njene prednosti i mane spadaju u drugu temu).
Zlostavljanje realnog sektora visokim porezima i suvišnom administracijom može, a besplatno obrazovanje ne može. Za poduzetnike nema tržišne slobode dok se istodobno čezne za uvođenjem kupoprodajnih pravila u obrazovanje. Kod nas je sve naopako.
Bezuvjetna dostupnost znanja i obrazovanja svima i svakome (jasno, pod uvjetom da zadovoljavaju izvjesne preduvjete koji nipošto nisu tržišne naravi) jedno je od najvećih dostignuća moderne civilizacije.
Politička elita već preko dvadeset i četiri godine pljačka i upropaštava hrvatsku ekonomiju i stanovništvo i pri tom državu koristi i kao provalnički alat i kao opravdanje za svoje pothvate
Obrazovanje i znanje nisu roba već civilizacijsko nasljeđe koje pripada svima. (Know-how, patenti te intelektualno i autorsko vlasništvo su nešto drugo, da ne bude zabune). Dužnost je države da ih svima poslušno i ponizno stavi na raspolaganje i da se ništa ne usudi tražiti zauzvrat.
Ako netko u pedesetoj godini poželi upisati komparativnu književnost ili povijest umjetnosti, to je druga priča: neka plati. No, građaninu koji poslije završene srednje škole redovno i uredno studira, država ne smije imati pravo naplaćivati ništa niti je se smije ticati što će taj građanin učiniti sa svojom diplomom i svojim obrazovanjem kada ih jednom stekne.
Istina, štetno je po neko društvo da ga po završenom studiju napuštaju mladi stručnjaci. To se dade jednostavno riješiti. Dovoljno je da politička elita upravlja državom tako da ona postane privlačna za ljude i kapital, dakle politički potpuno inkluzivna i ekonomski otvorena, s bezuvjetno zajamčenim građanskim i poduzetničkim slobodama. Time bi se međutim doveli u pitanje njeni ideološki temelji jer je nastala kao isključivi zabran jedne jedine društvene (etničke) grupe.
Ako netko u pedesetoj godini poželi upisati komparativnu književnost ili povijest umjetnosti, to je druga priča: neka plati
Država koja nije privlačna svima, štoviše, država u kojoj se pomisao kako pripada samo nekima ne smatra sramotnom, u posljednjoj konzekvenci ne može biti korisna nikome. Nacionalizam je skupa zabava. I ne isplati se.
Na stranu rasprava o dostupnosti obrazovanja kao civilizacijskoj vrednoti kojoj nije mjesto na tržištu. Na stranu i činjenica, koju priznaje i sâm ministar, da je zamisao o zatočeništvu u Hrvatskoj nakon završenog školovanja pravno i praktično neprovediva. Najgori od svega su lakoća kojom pripadnici političke elite posežu za ucjenama i njihova drskost u raspolaganju sudbinama i slobodom građana.
To je ključ za razumijevanje ove krize koja je osim ekonomske, intelektualne i moralne supstance progutala i budućnost.
Kada je država drska i samodopadna umjesto ponizna i samozatajna i kada joj prevelik broj građana umjesto sumnje i opreza poklanja bezuvjetnu ljubav, ona prije ili kasnije postaje mjesto gdje nitko ne želi doći ili ostati, niti itko iz nje smije izići.
(Prenosimo s tportala).
Međupredmet međuministra
Ministar o kojemu je premijer čuo dobro, pa ga protekli mjesec instalirao na mjesto Željka Jovanovića, odlučio je da građanski odgoj u nas neće biti poseban predmet – već međupredmet. Međuministar uvodi međupredmet! Valjda se nada da će ga i naredna vlast, ona koju ćemo birati 2015., ostaviti na ministarskoj poziciji ako dosljedno bude ignorirao obećanja iz Plana 21. To što će nam djeca i nadalje biti isključiva, ksenofobična i podložna svim vrstama manipulacije ,od one roditeljske, profesorske, crkvene pa do medijske, njega mnogo ne brine.
Ne brine međuministra ni najnoviji primjer isključivosti mladih koji, nažalost, stiže iz tradicionalno najtolerantnijeg dijela Hrvatske. Barem nije na to reagirao. Engleski mediji bruje, naime, o tome kako su riječki navijači na utakmici Rijeke II i mladih nogometaša Manchester Cityja u Novigradu grubo i rasistički izvrijeđali tamnoputoga Seku Fofanu (po nekim izvorima to su učinili nogometaši). U svakom slučaju, trener Manchester Cityja Patrick Vieira odveo je svoj tim iz protesta protiv takvog ponašanja s terena krajem prvog poluvremena pri rezultatu 1:0 za Rijeku. Pitanje je hoće li ih i druge godine, nakon ovakvih iskustava, uopće dovesti u Hrvatsku na pripreme, no ministar koji u svom nazivu ima i sport šuti. Zločesti bi rekli – čeka stav Kaptola.
Da je pravde i držanja do obećanog, ministar Vedran Mornar imao bi najkraći mandat u povijesti koalicijske Vlade. Zašto? Pa u mjesec dana čuvanja Ministarstva obrazovanja u ljetnom periodu uspio je svojim ishitrenim izjavama, odlukama i postupcima pokazati da građanski odgoj i obrazovanje nije neophodan samo u osnovnim, srednjim školama i fakultetima nego da ga “pod mus” treba uvrstiti kao obavezan predmet za sve koji u vlasti sudjeluju…
Treba li uopće i napominjati da riječki klub sve demantira…
Prije nekoliko godina u istoj toj Istri mladi su na Facebooku pokrenuli stranicu “Vodnjan bez Cigana”, koja je vrvila uvredama i isključivošću, ali je, na sreću, brzo uklonjena. Mnoštvo je i istraživanja koja pokazuju da mladi nerijetko iskazuju netrpeljivost prema homoseksulnoj zajednici, nesnošljivost prema manjinskim etničkim skupinama i vjerskim zajednicama, ali pritom itekako glorificiraju pripadnost vlastitom narodu i bez ustručavanja smatraju kako bi Hrvati u svojoj zemlji trebali imati više prava od drugih.
Takve se predrasude i isključivosti najefikasnije liječe obrazovanjem.
No, međuministar o kojemu je premijer čuo samo dobro, smatra da su klinci preopterećeni, torbe preteške da bi se u njih utovarila i tolerancija, a nastavnici nepripremljeni za predavanje građanskog odgoja i obrazovanja, pa je tri godine priprema i rada stručnjaka odlučio baciti u vjetar, a gradivo, forme radi, rasporediti po različitim predmetima. Nije šija nego vrat!
Sada će za predavanje u vrijeme godišnjih odmora morati osposobljavati čitave nastavničke zborove, svakoga za njegovu jedinicu, umjesto da sa Zavoda za zapošljavanje uzme nezaposlene sociologe, filozofe, politologe i diplomirane novinare, mlade ljude osposobljene da djeci prenesu znanja neophodna za to da jednoga dana budu savjesni i odgovorni građani ne oslanjajući se na pomoć s oltara.
Nije ni čudo da GOOD, inicijativa za sustavno i kvalitetno uvođenje građanskoga odgoja i obrazovanja, nakon takve na brzinu sklepane odluke traži ostavku ravnatelja Agencije za odgoj i obrazovanje Vinka Filipovića, ali i drugih iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta zbog samovoljnoga mijenjanja tema i modela te izostanka kvalitetnog uvođenja tog predmeta u nastavu. Takvo neodgovorno ponašanje ministra Mornara i Agencije odista bi zahtijevalo odlazak s pozicija brzinom kojom su se oni odlučili, ne prezentiravši javnosti rezultate provedene javne rasprave, za međupredmetnu nastavu. Baš me zanima hoće li javnost upoznati i s rezultatima nove, kolovoške rasprave.
No nitko nije očekivao, ni najuporniji vladini oponenti u tom sektoru, da će međuministar tako okrenuti vladino kormilo da sva obećanja popadaju u vodu, da će sa svega nekoliko svojih izjava i razgovora ugodnih s katoličkim biskupima izmijeniti identitet vladajućih do neporavljivosti. HDZ može i bez izbora preuzeti vlast, onako preko noći – razliku neće primijetiti ni oni koji su građanski odgoj slušali u nekim civiliziranijim zemljama
Da je pravde i držanja do obećanog, ministar Vedran Mornar imao bi najkraći mandat u povijesti koalicijskeVlade. Zašto? Pa u mjesec dana čuvanja Ministarstva obrazovanja u ljetnom periodu uspio je svojim ishitrenim izjavama, odlukama i postupcima pokazati da građanski odgoj i obrazovanje nije neophodan samo u osnovnim, srednjim školama i fakultetima nego da ga “pod mus” treba uvrstiti kao obavezan predmet za sve koji u vlasti sudjeluju, pa i za bivše dekane prestižnih tehničkih fakulteta koji, kad zasjednu u ministarsku fotelju, žure po mišljenje na Kaptol. Dobro su nam djeca i prošla, mogli su im vjeroučitelji predavati građanski.
To što je u tridesetak dana ministar inaugurirao kroz medije, rječnikom Orsata Miljanića rečeno, teško je sramoćenje premijera koji je o njemu čuo samo dobro, Vlade i Plana 21.
Može se razumjeti da je u netolerantnome društvu kakvo je naše svojim stilom i nastupom Željko Jovanović, čak i onda kada je bio potpuno u pravu, kao što je bio oko nogometa ili zdravstvenog odgoja, mogao iritirati tradicionalnu struju, sve one koji su na čelne pozicije u škole i na fakultete stigli kao podobni kadrovi HDZ-a, i da se formalno neutralnim, a stvarno konzervativnim Mornarom tražio novi legitimitet Vlade.
No nitko nije očekivao, ni najuporniji vladini oponenti u tom sektoru, da će međuministar tako okrenuti vladino kormilo da sva obećanja popadaju u vodu, da će sa svega nekoliko svojih izjava i razgovora ugodnih s katoličkim biskupima izmijeniti identitet vladajućih do neporavljivosti. HDZ može i bez izbora preuzeti vlast, onako preko noći – razliku neće primijetiti ni oni koji su građanski odgoj slušali u nekim civiliziranijim zemljama.
Ide Mornar, navucimo kondom
U opširnome intervjuu portalu Index.hr ministar obrazovanja Vedran Mornar između ostaloga je obrazlagao zbog čega se sljedeće školske godine famozni građanski odgoj, usprkos najavama, ipak neće uvesti u nastavu kao samostalni predmet, već će on biti poučavan u formi “međupredmetnog sadržaja”. Prema ministrovu pojašnjenju, “međupredmetni sadržaj” podrazumijeva da će teme koje spadaju u građanski odgoj biti uklopljene u nastavu povijesti, zemljopisa, hrvatskoga jezika… ali i nekih manje očekivanih predmeta, poput likovnog ili glazbenog odgoja. Na primjer:
“Ako to uklopimo u glazbeni odgoj, i ako se otpjeva Lijepa naša domovino uz prikladno tumačenje, to je također za mene dio građanskog odgoja”, kaže ministar Mornar. “Zašto baš Lijepa naša domovino?” pita ga novinar. “Kao primjer domoljubnog teksta”, odgovara ministar.
Zašto bi se domoljubni tekstovi “obrađivali” u sklopu građanskoga odgoja, novinar ministra nije pitao. Stoga su i neke druge dileme ostale lebdjeti u zraku.
Da li bi za vrijeme pijevne analize “Lijepe naše domovine” učenici u znak poštovanja trebali stajati na nogama? Bi li im nastavno lice k tome trebalo sugerirati da prislone dlanove na grudi? Da li bi učenici susjednoga razreda, koji rješavaju test iz matematike, također morali ustati ako ih preplavi zvuk zbornog izučavanja “Lijepe naše domovine” u drugoj prostoriji? Što ako se neki učenik entuzijastički udubi u “primjer domoljubnog teksta” i upita nastavno lice kako je moguće da “junačka zemlja mila” za ministra ima sinju kukavicu? Ili da “stare slave djedovina” u svojoj aktivi bilježi i tako neobične fenomene kao što su konclogori?
Recimo: Da li bi za vrijeme pijevne analize “Lijepe naše domovine” učenici u znak poštovanja trebali stajati na nogama? Bi li im nastavno lice k tome trebalo sugerirati da prislone dlanove na grudi? Da li bi učenici susjednoga razreda, koji rješavaju test iz matematike, također morali ustati ako ih preplavi zvuk zbornog izučavanja “Lijepe naše domovine” u drugoj prostoriji? Što ako se neki učenik entuzijastički udubi u “primjer domoljubnog teksta” i upita nastavno lice kako je moguće da “junačka zemlja mila” za ministra ima sinju kukavicu? Ili da “stare slave djedovina” u svojoj aktivi bilježi i tako neobične fenomene kao što su konclogori?
Koliko se iz razgovora dalo razumjeti, ministar Mornar još uvijek ima brojnih nedoumica oko sadržaja i izvedbe školskoga programa, no nema ni najmanju dvojbu oko toga da domoljubnu izobrazbu valja smjestiti u građanski odgoj, štoviše, da ona ima činiti samu njegovu okosnicu. Zato mu i jest pao na pamet upravo primjer edukativnog učinka nacionalne himne, jer pretpostavlja ritual koji oblikuje učeničke emocije, usmjeravajući školski naraštaj ka prostoru gdje obično ne stanuju razum i racionalna prosuđivanja.
Priznajem da me, za razliku od ministra obrazovanja, dileme i dalje nesnosno opterećuju: ne razumijem zbog čega bi patriotizam kao takav – ljubav prema svojoj zemlji, domovini, rodnoj grudi ili kako se već ti fantomi nazivaju – trebao biti stvar od nužno pozitivnog značaja, i to u “građanskome” smislu, a kamoli njegovo prinudno uvježbavanje u sklopu obvezujućeg školskog drila.
Čak i kada se naoružam najboljim (takoreći patriotskim) namjerama, te svjesno izostavim goleme materijalne, ljudske i duhovne štete koje su osvjedočeni patrioti nanijeli “Lijepoj našoj domovini”, ne uspijevam dokučiti što bi to moglo biti poučavanje domoljublju izuzev programskog širenja laži o zemlji koju smo dužni voljeti.
Promatra li se iz tog rakursa, međutim, problem građanskoga odgoja je već riješen i ministar Mornar može biti miran. Njegov “međupredmetni sadržaj” godinama se intenzivno provodi, jer su nastavni planovi gotovo svih predmeta, osobito povijesti i hrvatskoga jezika, do te mjere nakrcani plemenitom patriotskom građom da sve pršti od “primjera domoljubnih tekstova”, naime – mitova, laži i himničkih napjeva o zemlji koju po zadatku ljubimo.
Doista, čemu uvoditi građanski odgoj kao poseban predmet ako su malodobni građani već kroz udžbenike povijesti naučili primjerice da “Oluja” – koja je bila herojska oslobodilačka operacija – nije rezultirala etničkim čišćenjem, ili da Hrvatska za vrijeme tzv. domovinskog rata nije poduzimala agresiju na Bosnu, držeći se saborske deklaracije usvojene sedam godina nakon što su hrvatske trupe okupirale dijelove BiH?
Za razliku od svoga šizofrenog prethodnika – koji je, nemajući petlje izbaciti crkveni vjeronauk iz svjetovnih škola, barem pokušao stvoriti nešto ideološkog nereda i unijeti “protutežu” unutar obrazovnog procesa – ministar Mornar potpuno je ogolio namjere države i njenih socijaldemokratskih moderatora: najprije sklapanjem saveza s kaptolskim fundamentalistima, a zatim, možda još više, izjednačavanjem građanskoga odgoja s promocijom domoljublja
Vrijedi podsjetiti kako je ministar Mornar na sličan način riješio i problem zdravstvenoga odgoja, najavivši da će se oko “spornih dijelova” nastavnog programa konzultirati s rukovodnim osobljem Katoličke crkve.
Naime – čemu gubiti vrijeme i kadrove na edukaciju učenika o različitim aspektima spolnosti ukoliko je to gradivo već apsolvirano kroz nastavu vjeronauka? Na primjedbu novinara Indexa kako “u sekularnoj državi Crkva ne bi smjela imati utjecaj na formiranje kurikuluma u javnim školama”, ministar uzvraća: “Nisam baš siguran da je to sasvim istina. Ako je Crkvi nešto neprihvatljivo, zašto na tome inzistirati?”
A kakav je ministrov stav o vjeronauku u školi? “Vjeronauk nam je obaveza koju moramo ispoštovati zbog međunarodnih ugovora. Ja ne bih bio taj koji će problematizirati međunarodne ugovore.” Tko bi bio pozvaniji od ministra u vladi da problematizira međunarodne ugovore, novinar nije pitao.
Ministar je tek samoinicijativno dodao kako vjeronauk nije obavezan školski predmet, premda mu je savršeno jasno da u stvarnosti nije tako i da – zbog općeg društvenog ugođaja i lukavo naštimanog rasporeda školskih sati – izbjegavanje religijske poduke u hrvatskim školama predstavlja čin građanske hrabrosti, sličan odluci da se ne ustane prilikom intoniranja nacionalne himne.
Kao što redovitiji čitatelji znaju, uopće nisam pobornik obavezne nastave građanskog i zdravstvenog odgoja, dok god sadržaj te nastave dizajnira tendenciozna i nepristojna država, koja je posvećena odgoju građana po vlastitoj mjeri.
Takav pedagoški napor može rezultirati samo svjetovnim vjeronaukom preko kojeg će se od malih nogu regrutirati idealni podanici vladajućeg poretka. Za razliku od svoga šizofrenog prethodnika – koji je, nemajući petlje izbaciti crkveni vjeronauk iz svjetovnih škola, barem pokušao stvoriti nešto ideološkog nereda i unijeti “protutežu” unutar obrazovnog procesa – ministar Mornar potpuno je ogolio namjere države i njenih socijaldemokratskih moderatora: najprije sklapanjem saveza s kaptolskim fundamentalistima, a zatim, možda još više, izjednačavanjem građanskoga odgoja s promocijom domoljublja.
Ministra Mornara u svakom su slučaju zadesile nevolje, jer ne samo što mora zajamčiti obrazovnu potporu vladavini laži, nego ju je dužan i osobno reprezentirati – kao netko tko brine da hrvatski učenici postanu seksualno prosvijećeni po diktatu konzervativnog klera i kao netko tko vodi računa o tome da se konzumacija građanskih znanja i vještina osigura upijanjem opjevanih neistina
Zabave radi, mogli bismo retoričke poze pripadnika katoličke falange koji se protive zdravstvenome odgoju primijeniti na koncept građanskoga odgoja kakvim ga vidi ministar Mornar i postaviti pitanje: Da li stimuliranje ljubavi prema svojoj zemlji spada u emotivnu i mentalnu izopačenost? Vodi li strašću ispunjeni odnos između građanina i domovine ka protuprirodnome bludu? Je li riječ o nastranosti koja se dade liječiti ili o nečemu “s čime smo rođeni”?
Pretpostavljam da ministar Mornar ne razumije najbolje o čemu se ovdje radi, pošto mu vjerojatno nije bliska ideja da bi patriotizam sam po sebi mogao biti kontroverzan, niti da ljubav prema domovini i ljubav prema istini u pravilu nisu kompatibilne.
Škole, uostalom, i ne trebaju biti mjesto širenja istine, nego mjesto za modeliranje građana poželjnog profila, prema oprobanom hrvatskom receptu: dobar građanin je nadraženi građanin. Zato mu se i predodžba građanskoga odgoja u kojem đački kolektiv “uz prikladno tumačenje” usvaja “Lijepu našu domovinu” učinila zgodnom, barem se istinoljubivost neće isticati kao posebna građanska vrlina, računa ministar, jer što je drugo “junačka zemlja mila” i “stare slave djedovina” nego petparačka mitologija, dovoljno ofucana laž da već u formativnoj dobi osigura trijumf emocija nad razumom.
Ministra Mornara u svakom su slučaju zadesile nevolje, jer ne samo što mora zajamčiti obrazovnu potporu vladavini laži, nego ju je dužan i osobno reprezentirati – kao netko tko brine da hrvatski učenici postanu seksualno prosvijećeni po diktatu konzervativnog klera i kao netko tko vodi računa o tome da se konzumacija građanskih znanja i vještina osigura upijanjem opjevanih neistina.
Možda bi sve to lakše riješio da u onaj “međupredmetni sadržaj” uvali i građanski i zdravstveni odgoj, kao istu nastavnu jedinicu, koja se može jednostavno zvati hrvatski odgoj ili – egzaktnije – odgoj Hrvata.
Da se mene pita, lekcija broj jedan bi glasila: Prije nego se upustite u ljubavni odnos s domovinom, poželjno je navući prezervativ.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Blagoslov za neuspjeh
Tomislav Karamarko može bez imalo grizodušja na godišnji odmor. Sjest’ na kakav molić, izut’ japanke i do 2015. točat’ noge u moru. Nema potrebe da godinu i pol bilo što čini. Zoran Milanović radi za njega. Svesrdno se trudi da HDZ hametice pomete SDP, da ni “s” ne ostane od socijaldemokracije u Hrvatskoj.
Nekoga tako netalentiranog za politiku poput našega premijera odista se rijetko sreće. Gaf na gaf. Glupost na glupost. U zadnjoj godini mandata dokazane stranačke kadrove mijenja za kontroverzne konzervativne ministre, koje osobno ne pozna, ali je o njima čuo dobro!? Čuj, čuo dobro. Od koga? Od Karamarka? Od kardinala? Ti, pak, nakon tjedan dana ministrovanja kukaju k’o seoska mlada da im je teško jer svi hoće rezultate, da im je plaća od tri ili tri i pol tisuće eura u brutu, mala. Nedovoljna za duševnu bol koju trpe, pa brzo trče po utjehu u Nadbiskupske dvore – dušu olakšati.
Ljubimca premijera Milanovića, a fana kardinala Bozanića ministra Vedrana Mornara treba pitati, ako stvarno misli kako primanja valja mjeriti količinom duševne boli, kolike bi plaće onda morali imati građani koji dnevno trpe posljedice gluposti koje oporba, Vlada i Milanovićevi odabranici proizvode. Tu im je svima produktivnost na zbilja zavidnoj razini
Kardinal je za tu prigodu stolić ukrasio crvenim ružama, simbolom socijaldemokracije (vidi sliku s prijema). Ruže su valjda maksimum lijevog pogleda na svijet koji Crkva u Hrvatskoj može prihvatiti. Zašto se bavim slikom? Pa stoga što je, valjda po uzoru na kardinalovu miljenicu Kolindu Grabar Kitarović, ton izostao.
Ukoliko, naravno, pod tonom ne podrazumijevamo truć, truć, bla, bla Informativne katoličke agencije: “Razmotrili su više pitanja vezanih uz odgoj i obrazovanje te potvrdili obostranu želju za suradnjom i dijalogom u svim područjima od zajedničkog interesa…”
Ljubimca premijera Milanovića, a fana kardinala Bozanića ministra Vedrana Mornara treba pitati, ako stvarno misli kako primanja valja mjeriti količinom duševne boli, kolike bi plaće onda morali imati građani koji dnevno trpe posljedice gluposti koje oporba, Vlada i Milanovićevi odabranici proizvode. Tu im je svima produktivnost na zbilja zavidnoj razini. Po meni ni Todorićevo bogatstvo po glavi stanovnika ne bi nam ublažilo patnje nakon odgledanih dnevnika, čitanja Ikinih priopćenja koja pod milim Bogom ne priopćavaju ništa (čak su i nekadašnja saopštenja KPJ krila između redaka znatno više sadržaja).
Tko može nadoknaditi noćne more koje svakog mislećeg građanina muče nakon što iščita Mornarove intervjue, odsluša i odgleda Marasovo obrazloženje Sabinog gubitka izbora u Vukovaru, Karamarkovo nemušto izjednačavanje zločinaca i antifašista, premijerovu nespretnu usporedbu isušivanja zagrebačkoga stana s mukom poplavljenih u Gunji, sveopću političku šutnju o izlasku sjajnog nogometaša Ognjena Vukojevića iz reprezentacije i tome da ima istine u šuškanju da su kriva krvna zrnca ovoga Bjelovarca, što mu Niko Kovač (koji je također tražio i primio kardinalov blagoslov pred odlazak u Brazil) nije dopustio ni minutu igranja u reprezentativnome dresu na Svjetskom prvenstvu…
Jedino što bi Karamarko, prije nego što sjedne na mulić i počne točati noge u moru u iščekivanju vlasti, ukoliko naravno želi prijevremene izbore, morao učiniti je to da zamoli kardinala Josipa Bozanića da u Nadbiskupske dvore primi i Predsjedništvo SDP-a i udijeli im svoj blagoslov… Ako se ravnamo prema reprezentaciji Nike Kovača, Zoran Milanović i njegova ekipa kvazireprezentativaca ispast će u prvom krugu, a od socijaldemokracije, na radost HDZ-a, neće ostati ni “s”!
Mogli bismo tako satima o licemjerju onih na vlasti i onih koji samo čekaju poput Mornara da zasjednu u fotelje kojima politički nisu dorasli ni koliko je crno pod noktom, ali čemu? Nakon toga svi koji od našeg novca već godinama lagodno žive neće se promijeniti, posramiti, potruditi, pokušati od Hrvatske načiniti barem malo lagodnije mjesto za život. Ne, oni će još optužiti novinare i medije da šire pesimizam, apatiju, izmišljaju afere, krivo tumače izrečeno – nanose im nenadoknadive patnje.
Novinari će valjda krivi biti i za to što je Predsjedništvo SDP-a u srijedu završilo sjednicu prije no što je ona pošteno i započela. Mirni godišnji odmori, na kojima se neće zamarati spoznajom da im predsjednik stranke svojim gafovima i nerazumnim kadrovskim rješenjima servira na pladnju vlast Karamarku, vjerojatan su razlog za odgodu Glavnog odbora i razradu strategije podrške Ivi Josipoviću za jesen.
Leko nije stao na stranu riječkih esdepeovaca koji su s pravom tražili da se proanaliziraju greške i gubitak izbora na lokalnoj razini, mada je riječ o ljudima čiji bi četvrt stoljeća obnašanja vlasti u Rijeci valjalo respektirati u stranci, koja se u posvemašnjim neuspjesima pogubila do komičnosti.
Jedino što bi Karamarko, prije nego što sjedne na mulić i počne točati noge u moru u iščekivanju vlasti, ukoliko naravno želi prijevremene izbore, morao učiniti je to da zamoli kardinala Josipa Bozanića da u Nadbiskupske dvore primi i Predsjedništvo SDP-a i udijeli im svoj blagoslov… Ako se ravnamo prema reprezentaciji Nike Kovača, Zoran Milanović i njegova ekipa kvazi reprezentativaca ispast će već u prvom krugu, a od socijaldemokracije, na radost HDZ-a, neće ostati ni “s”!
Poraz sekularne države
Novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar odustajanjem od uvođenja građanskog odgoja kao novog školskog predmeta te zadržavanja zdravstvenog odgoja u postojećim gabaritima predviđenih sati razredne zajednice – čime su zapravo u koš bačene velike ”reforme“ i pripadajući kurikulumi novih predmeta bivšeg ministra Jovanovića – očekivano je izazvao burne reakcije dijela hrvatske javnosti.
Naravno, onog dijela koji je skandalizirao a onda i doslovno raspizdio ministrov zahtjev za ”audijenciju“ kod crkvenih velikodostojnika netom nakon imenovanja na novu funkciju. Odustajanje od dvaju ”spornih“ predmeta i njihovih kurikuluma doživljava se naime kao ustupak Crkvi i spuštanje gaća sekularne države pred jačim protivnikom: Kaptolom i konzervativnim građanskim udrugama poput “U ime obitelji” i “Vigilare”.
Mada sam svjetonazorno za građanski i ”seksualni“ odgoj u školama te duboko uvjeren da ministar obrazovanja u sekularnoj državi ne treba ”ići pod mišljenje“ na Kaptol, nisam baš siguran da je odustajanje od uvođenja u škole baš tako loša vijest.
Odustajanje od dvaju ”spornih“ predmeta i njihovih kurikuluma doživljava se naime kao ustupak Crkvi i spuštanje gaća sekularne države pred jačim protivnikom: Kaptolom i konzervativnim građanskim udrugama poput “U ime obitelji” i “Vigilare”
Više je razloga tome. Kao prvo lošom komunikacijom s javnošću i traljavom pripremom Jovanovićevo je ministarstvo samo sebi – ali i idejama koje zastupa – dalo pljusku. Bez grešaka u koracima i Jovanovićevih osobnih gafova, teško da bi bilo i Željke Markić i njezine udruge “U ime obitelji”.
Udruge kojoj su, nemojmo se lagati, nespretnost Jovanovića, ali i Milanovićeve vlade dale formalni razlog za postojanje te platformu za ostvarenje nekih drugih ciljeva koji sa školstvom nemaju blage veze. Odustajanje od ”spornih“ kurikuluma stoga i nije tako loša vijest. Naravno, pod uvjetom da se novi ministar zatvaranjem jednog, u biti marginalnog fronta kani posvetiti ključnim problemima u odgojno-obrazovnom resoru.
U kojem je odavno kaos na svim razinama. Od podcijenjenih i slabo plaćenih učitelja i profesora poniženih ne samo mizernim plaćama već i sveopćim odnosom prema jednoj, navodno itekakao važnoj profesiji (pri čemu ni djeca ni njihovi roditelji nisu bez grijeha), besmislenih programa prepunih nikome potrebnih ”brojki i slova“ pa do promašaja zvanog državna matura.
Hrvatskim školama ne trebaju predmeti zatrpani sitničarenjem i bizarnim podacima koji se teško bubaju napamet, ali brzo zaboravljaju a još manje državna matura koja inzistiranjem na njima guši svaku mogućnost profesora da u vlastitoj redakturi odvoje nebitno od bitnoga.
Hrvatskim školama ne trebaju predmeti zatrpani sitničarenjem i bizarnim podacima koji se teško bubaju napamet, ali brzo zaboravljaju a još manje državna matura koja inzistiranjem na njima guši svaku mogućnost profesora da u vlastitoj redakturi odvoje nebitno od bitnoga
Ne bi li, kad su već programi suhoparni i zagušeni viškom informacija, klincima dali pročišćene sadržaje koji potiču logično zaključivanje, nude sliku cjeline i – u konačnici – rezultiraju usvojenim znanjem, a ne naštrebanim činjenicama.
A kad smo već kod činjenica valja biti brutalno iskren pa pljunuti onu jednu neospornu ravno u oči: svaka nova generacija je nepismenija od prethodne.
Ne samo zbog elementarnog nepoznavanja pravopisa i sve mizernijeg riječnika, već i nesposobnosti verbaliziranja. Jasnog i suvislog izražavanja bez stotinu ”komunikacijskih“ štaka koje i govorni jezik pretvaraju u ”tvitanje“.
Ako smo od Amerikanaca već uzeli mažoretkinje i junk-food, cheer-leadersice i gangsta-look, nismo li mogli posegnuti i za nekom domaćom inačicom školskog natjecanja u „spelingu“ i njegovanje govorničkih vještina. Možda čak i u posebnom predmetu.
Najlakše je naravno uprijeti prstom u tehnologiju i za sve kriviti ”novo doba“ s novim dominantnim komunikacijskim kanalima.
Jer eto mlađarija i u kafiću sjedeći za istim stolom komunicira SMS porukama punim skraćenica, a ne razgovorom, knjige se sve manje čitaju, a lektira – točnije sažeci i zaključci – prepisuje s interneta.
Naravno da je seksualni odgoj važan. Baš kao i građanski odgoj koji bi trebao dati elementarne poduke o toleranciji. Jer, kvragu, mnogo je važniji sadržaj nego li pismenost (i ispravno korištenje ”ć“ i ”č“) u do bola vulgarnoj psovci ”prčim ti mater pedersku/komunjarsku/jugonastalgičarsku/srpsku…“ mada iskreno sumnjam da bi novi predmeti uz stare ”štreberske“ metode bili išta drugo osim novog TIPSS-a ili, još i prije, novog vjeronauka
Doduše, kakav nam je program obavezne lektire, nije ni čudo jer tinejdžer koji s veseljem čitaju o Harryju Potteru ili se (eto prave blasfemije!) zakače za skandinavske krimiće, Iana Rankina ili klasike poput P.D.James, mora ispaliti na živce kad mu za pozitivnu ocjenu serviraju, kako je to sjajano zapisao jedan anonimni sudionik rasprave na webu, ”imperfektne forme nerazumljivog starohrvatskog (…) i neke čudesne nerazumljive tekstove koje naša djeca čitaju pomoću rječnika i padaju na državnoj maturi zbog nepoznavanja – što ono biješe – staroistarskog dijalekta koji je govorilo 100-tinjak piščevih suvremenika na cijeloj kugli ovoj našoj zemaljskoj“.
Naravno, predmet hrvatskog jezika, nije nikakva iznimka već samo zgodna ilustracija besmislenih i sve besmislenijih programa. I njihova rezultata.
Za prolaz na državnoj maturi ispitanik će morati odgovoriti i na tako ”krucijalna“ pitanja poput onog o vrsti dragog kamena u prstenu glavnog lika ili o boji papučica madame Bovary, ali će – a da nikog to zapravo ne brine – srednje školovanje završiti s pasivnim poznavanjem materinjeg jezika i dvojbenom pismenošću.
Zbog Facebooka i Twittera, zbog smartphonea i tableta? Ne, već zbog šugavih školskih programa i promašenih im prioriteta.
Naravno da je seksualni odgoj važan. Baš kao i građanski odgoj koji bi trebao dati elementarne poduke o toleranciji. Jer, kvragu, mnogo je važniji sadržaj nego li pismenost (i ispravno korištenje ”ć“ i ”č“) u do bola vulgarnoj psovci ”prčim ti mater pedersku/komunjarsku/jugonastalgičarsku/srpsku…“ mada iskreno sumnjam da bi novi predmeti uz stare ”štreberske“ metode bili išta drugo osim novog TIPSS-a ili, još i prije, novog vjeronauka.
Ili, pak samo novo opterećenje za ionako pretrpane školske satnice od kojih bi, u konačnici, bilo više štete nego li koristi.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).