Roman Povijest paučine zamišljen je kao svojevrsni nastavak romana Vampir, premda ne u klasičnom smislu, kao nastavak radnje, već kao nova obrada njegova središnjeg motiva, legende o istarskom vampiru Juri Grandu. [Read more…]
Hitlerov omladinac Salomon
Nevjerojatna ali istinita ratna priča Salomona Perela, objavljena nedavno u Zagrebu (Profil knjiga) pod naslovom “Bio sam Hitlerov omladinac Salomon”, u izvrsnom prijevodu Borisa Perića, kojom prilikom je autor stigao u Hrvatsku po drugi puta, jer se prilikom predstavljanja njegove knjige dogodila i hrvatska neslužbena premijera filma “Europa, Europa” (kako se Perelova knjiga izvorno zove) poljske redateljice Agnieszke Holland, snimljenog 1990. po njegovom životu, je ona od onih knjiga koje treba čitati da bi se naučilo nositi s obavezom praštanja bez koje se ne može uopće biti čovjekom. Inače, film je iste godine dobio Zlatni globus za najbolji strani film, te je bio nominiran za Oscara za najbolji scenarij.
Mali Salomon Perel odrasta s dva brata i sestrom u njemačkom gradiću Peineu, nedaleko od Braunschweiga, kamo su njegovi roditelji doselili nakon ruske revolucije 1918. godine. Premda su se lokalni Židovi prema njima odnosili kao prema siromašnim rođacima s istoka, njemački su ih susjedi dobro prihvatili, a Perelovi su otvorili dućan s cipelama u glavnoj gradskoj ulici. No 30. siječnja 1933. vlast u Njemačkoj preuzima Nacionalsocijalistička stranka i njezin vođa Adolf Hitler.
“Izbjegao sam Holokaust tako što sam postao Arijevac i tvrdio da sam Folksdojčer. Ta je laž postala moje oružje”, kazao je 89-godišnji pisac. “Ta knjiga nije samo opisivanje nečega što se dogodilo u pripovijesti i ne dijeli ljude na počinitelje i neprijatelje, već pokušava opisati kako je to kada i počinitelj i žrtva žive u tijelu jednoga čovjeka: morao sam preživjeti samoga sebe”
Nakon nekoliko godina života u sve većem teroru ova židovska obitelj seli se u Poljsku. Kad se pak nakon njemačkog osvajanja Łódźa prošire glasine da će svi Židovi završiti u getu, roditelji odluče da Salomon i njegov brat sami odu na istok i prijeđu k Sovjetima. Stjecajem okolnosti Salomon ponovo dospije na područje pod njemačkom okupacijom i mora se odlučiti na drastičan korak da bi sačuvao život – ne samo da laže o podrijetlu, nego i postaje pravovjerni član Hitlerove mladeži.
Želimo vas još malo zaintrigirati. Njemački Židov Salomon Perel, rođen 1925., bio je tinejdžer kada ga je zatekao rat i nacistički progoni, od kojih se spasio spletom okolnosti postavši pripadnik Hitlerove mladeži. U svojoj knjizi objavljenoj na hebrejskom 1985. Perel nastoji objasniti kako mu je to uspjelo.
“Izbjegao sam Holokaust tako što sam postao Arijevac i tvrdio da sam Folksdojčer. Ta je laž postala moje oružje”, kazao je 89-godišnji pisac. “Ta knjiga nije samo opisivanje nečega što se dogodilo u pripovijesti i ne dijeli ljude na počinitelje i neprijatelje, već pokušava opisati kako je to kada i počinitelj i žrtva žive u tijelu jednoga čovjeka: morao sam preživjeti samoga sebe.”
Iako je u holokaustu izgubio majku, oca i mlađu sestru, u njemu se, paradoksalno, dogodila identifikacija s nacionalsocijalističkom ideologijom, a njegov je alter ego Josef Perjell aktivno sudjelovao u svim aktivnostima Hitlerjugenda.
“Riječ je o iskustvu jednog individuuma koji je istodobno utjelovljavao cijelo jedno društvo: sukob tih dvaju različitih identiteta u meni sažima sukob svih različitih ideologija koje su postojale u tome stoljeću; a postupno identificiranje mladoga Salomona s nacizmom pravi je primjer postupnog opisivanja jedne velike istine”, kazao je.
Danas ne gaji nikakve osjećaje mržnje, a sebe smatra veleposlanikom mira u svijetu.
“Iz tako se nečega ne može izići neoštećene duše. Trebalo mi je više od 40 godina da se suočim sa svime i da napišem tu priču. No, taj dječak i dalje u meni živi. Želim ga izgnati iz sebe, ali i tog dječaka volim. Taj konflikt da sam Židov i da sam bio Hitlerjugend vjerojatno će me pratiti do kraja života”
“Knjiga treba podsjećati na vrijeme koje nitko od nas ne treba zaboraviti, na vrijeme iz kojega mnogi ljudi nose duboke rane. Svojom knjigom želim tematizirati zločine njemačkog fašizma kako ih ne bi prekrio veo zaborava”, pojasnio je Perel.
Urednica knjige Iva Karabaić Kraljević ističe kako je riječ o potresnoj i autentičnoj knjizi, svjedočanstvu toka misli i unutarnjih previranja koje je jedan mladi čovjek morao proživjeti u nevjerojatnim ratnim okolnostima u kojima je pokušavao spasiti svoj život.
“Iz tako se nečega ne može izići neoštećene duše. Trebalo mi je više od 40 godina da se suočim sa svime i da napišem tu priču. No, taj dječak i dalje u meni živi. Želim ga izgnati iz sebe, ali i tog dječaka volim. Taj konflikt da sam Židov i da sam bio Hitlerjugend vjerojatno će me pratiti do kraja života”, zaključio je Salomon Perel.
Sa svojim se kolegama iz Hitlerjugenda i danas povremeno viđa, a susreće se redovito i sa svojom tadašnjom djevojkom Leni.
Željko Uvanović s Katedre za njemački jezik i književnost Sveučilišta u Osijeku napomenuo je kako film nije ekranizacija knjige; scenarij je nastajao paralelno sa samim književnim zapisom. Naime, knjiga sadrži jaču religioznu dimenziju Perelove odanosti prema judaizmu, ali i književni i filmski sadržaj imaju pedagošku, povijesnu, moralnu i etičku vrijednost, smatra Uvanović.
Hrvatski je 17. jezik na koji je prevedena knjiga, a umjesto klasične recenzije odlučili smo vam dati na uvid predgovor i pogovor knjige iz vizure samoga autora. Mi zaista kažemo: ovo je obavezna lektira!
PREDGOVOR
“U posljednje vrijeme ljudi su me često znali pitati zašto svoju priču svih ovih godina nisam pružio na uvid javnosti. Nažalost, dosad mi je bilo nemoguće na to pitanje odgovoriti jednoznačno i na zadovoljavajući način.
Bit će da se u prvom redu radilo o tome da se nisam htio podsjećati na prošlost i sve one tragične događaje koji su je obilježili. Naprotiv, ulagao sam mnogo truda da je potisnem i zaboravim. Siva svakodnevica bila se pobrinula da tu temu smjestim na klupu za rezerve i samo bih se rijetko našao u prilici da se njome ozbiljnije pozabavim. Mislio sam da vrijeme jednostavno za takvo što nije bilo sazrelo.
Ako bih katkad i osjetio poriv da pripovijedam o svojoj pustolovini, u isti mah nametala bi se i pitanja koja bi me naprosto paralizirala: Jesam li zaista imao pravo da se uspoređujem s onima koji su preživjeli holokaust? Jesam li imao pravo da samoga sebe smatram dijelom njihove priče, da svoja sjećanja stavljam na istu razinu s njihovima? Jesam li imao pravo da se uspoređujem s borcima u pokretima otpora, sa zatočenicima koncentracijskih logora i geta, sa svima onima koji su se skrivali po šumama, bunkerima i samostanima? Oni su bili istinski heroji. Svojim patnjama dosegnuli su same granice ljudske izdržljivosti. A ipak im je unatoč svemu pošlo za rukom da posljednjim snagama sačuvaju svoj židovski identitet, svoju ljudskost.
Ja sam se pak u isto vrijeme, neokaljan sumnjom, kretao među nacistima, nosio njihovu uniformu i kukasti križ na kapi i iz svega glasa urlao “Heil Hitler!”, kao da sam se zaista bio poistovjetio s njihovom ideologijom i njihovim barbarskim ciljevima.
Foto: Siniša Kanižaj
Kakvu sam poruku mogao prenijeti? Bi li itko uopće povjerovao u moju priču? A da sam i odlučio da je zabilježim, bih li bio u stanju podnijeti usamljenost pisanja jednog dugog izvještaja usred svih tih noćnih mora, grizodušja i sumnji u samoga sebe?
Više od četrdeset godina razmišljao sam o tim pitanjima. Sve do dana kad mi je postalo jasno da više nemam izbora. S vremenom sam shvatio da se tema, koju sam kanio potisnuti, naprosto više ne može potiskivati. S tolikim duševnim pritiskom nisam ni mogao, a ni htio nastaviti živjeti. Ne bih li se oslobodio svega toga, morao sam doslovce napisati sve i time si osloboditi dušu.
Pritom sam samome sebi obećao, a sada to obećavam i čitatelju, da ću se od početka do kraja držati istine. Sve prepreke sada su pale i ruka mi napokon može posegnuti za perom, ne bi li se probudila moja bolna sjećanja, sjećanja na moju osobnu šou.”
POGOVOR
“Sad ste pročitali moju priču. I postavljat ćete pitanja – pitanja kojih sam se nekoć bojao, koja su me paralizirala, koja su me dugo sprečavala da ispričam ovu priču. Ja sam je ispričao i time odlučio da se otvoreno i iskreno sučelim sa svim pitanjima. To je već dugo mnogo više od prvotno planirane samoterapije. Kad sam 1988. počeo pisati ovu knjigu, nisam ni slutio da će zadobiti toliku aktualnu važnost. Otad sam razgovarao, diskutirao, pa i svađao se s mnogim ljudima. To ću činiti i dalje, jer to je najbolja mogućnost da svoje sjećanje održimo na životu. A naše je sjećanje najučinkovitiji bedem protiv smeđe opasnosti.
“Jesam li imao pravo da se uspoređujem s borcima u pokretima otpora, sa zatočenicima koncentracijskih logora i geta, sa svima onima koji su se skrivali po šumama, bunkerima i samostanima? Oni su bili istinski heroji. Svojim patnjama dosegnuli su same granice ljudske izdržljivosti. A ipak im je unatoč svemu pošlo za rukom da posljednjim snagama sačuvaju svoj židovski identitet, svoju ljudskost”
Ja, Židov Sally, poznajem Juppa u sebi – poznajem nacista. I prihvatit ću provokaciju i od dječaka kojima je petnaest ili šesnaest godina. Na jednoj školskoj priredbi, na kojoj je nekoliko dječaka aplaudiralo kad sam spomenuo sudbonosni datum 1. rujna 1939., upitao sam ih zašto to čine. Razgovarao sam s njima.
Nisam im predočio samo strahovite brojke nacističkog terora i Drugog svjetskog rata, koji su izazvali nacisti – pedeset milijuna mrtvih, šest milijuna ubijenih Židova – nego sam im prije svega pričao o Juppu. Oni moraju saznati kako ih zavode, kako ih zasljepljuju i naposljetku žrtvuju. Moraju znati nad kojim se ideologijama vijori crna zastava. Dječacima sam ponudio šalom i mislim da su me razumjeli. Današnja mladež nije odgovorna za zvjerstva koja su počinili nacisti, ali bit će dođe li ponovno do takvih.
Do susreta sasvim druge vrste došlo je na jednoj diskusiji u Berlinu. Ondje se za riječ više puta javljao jedan elegantni stariji gospodin, a kad je napokon dobio riječ, očito ga je napustila hrabrost. Ipak, ustao je, s oklijevanjem i uočljivom napetošću na licu, pogleda okrenuta više prema unutra. I tako je preko njegovih usnica prešla tajna, koju je desetljećima skrivao zakopanu duboko u sebi.
Bilo je to poput objave, kao da se u dubini njegove duše otvorio nekakav tajni sobičak. On, Židov, otprilike moje dobi, ispričao je kako je preživio. Njega su u maloj sobici malog stana sakrili pred nacističkim pandurima. Drhtava glasa čovjek je opisivao kako je kao židovski dječarac stajao iza zastora i promatrao pohode Hitlerove mladeži – pun straha i jeze. Ali što je dulje morao biti skriven u toj sobi, na tih nekoliko četvornih metara, bez kontakta s vanjskim svijetom, to je veća bila njegova duševna nevolja i muka.
Mali židovski dječarac stajao je sve češće iza zastora i sanjao o tome da i sam bude pripadnik Hitlerove mladeži. U dvorani su zavladale zatečenost i šutnja. Vi, reče čovjek obraćajući se meni, vi ste me svojom otvorenošću doveli do toga da ispričam svoju priču. To se nikad prije nisam usudio…
Kad sam 1988. počeo pisati ovu knjigu, nisam ni slutio da će zadobiti toliku aktualnu važnost. Otad sam razgovarao, diskutirao, pa i svađao se s mnogim ljudima. To ću činiti i dalje, jer to je najbolja mogućnost da svoje sjećanje održimo na životu. A naše je sjećanje najučinkovitiji bedem protiv smeđe opasnosti
U jednom drugom gradu stvorio se red, kako to nakon predstavljanja knjiga često zna biti slučaj. Ljudi koji su me slušali i diskutirali sa mnom čekali su da im se potpišem u kupljene knjige. Jedan stariji čovjek nije stao u red. Ostao je malo postrance, s druge strane malog stola, za kojim sam stalno ispisivao svoje ime i srdačno šalom. Kad sam u jednom trenutku podigao pogled, ugledao sam ga i vidio kako ondje strpljivo stoji s mojom knjigom u ruci. Činio mi se stariji od osamdeset godina.
I zato sam ga htio pozvati preko reda i ispuniti mu želju za potpisom. Ali on to nije htio, nego mi je dao do znanja da bi na kraju rado porazgovarao sa mnom u četiri oka. Čekao je strpljivo. Kad je naposljetku preda mnom bio sam, ispričao mi je tihim glasom da je nekoć bio visoki časnik SS-a. A ja sam mu se te večeri učinio kao netko koga je ‘poslalo samo nebo’, jer mu pružam priliku da me danas zamoli da mu oprostim.
Što je tražio? Zaista oprost za tadašnji zločin ili prije razumijevanje za svoj ljudski zahtjev u toj situaciji. Oprosta ili zaborava za tadašnje zločine nikada neće biti. Međutim, ja nisam ispunjen osvetoljubivošću, zato mogu poštovati i takvo otkrivanje.
Ali, to sam čovjeku također rekao, ono će imati smisla i ispuniti svrhu samo ako prekinete šutnju i otvoreno priznate što ste učinili i što ste vidjeli. Vi to morate opisati – u svoj užasnosti. Vi ste pozvani da se suprotstavite opasnosti neonacizma koji iznova niče. Da se takva zlodjela nikad više ne dogode u Njemačkoj i nikad više u ime njemačkog naroda.
Svoj skroman doprinos ja tomu želim dati ovom knjigom. Tako će užas i suludost mojega preživljavanja još jedanput zadobiti dodatni smisao.”
(Zahvaljujemo izdavaču Profil knjiga što nam je dopustio objavu predgovora i pogovora knjige Salamona Perela).
Priredio Drago Pilsel
Ključna riječ je dijalog
Pred čitateljem je dvojezična zbirka eseja i osvrta bavarskih i hrvatskih pisaca koji su sudjelovali u književnim predstavljanjima pod nazivom Bavarsko-hrvatski književni dijalozi u Zagrebu i Osijeku od 15. do 18. svibnja 2012. godine.
Tekstovi koji su napisani nakon ovog književnog događaja prvotno su objavljeni na bavarskom kulturnom web-portalu www.literaturportal-bayern.de, a kako je jezgra projekta dijalog, kao i otkrivanje i približavanje književno-kulturnom kodu drugog, logičan je nastavak ovoga poglavlja suradnje bilo objavljivanje svih nastalih tekstova i na hrvatskom jeziku. Uredništvo je odlučilo objaviti dvojezično izdanje kako bi napravili puni krug i omogućili i njemačkom i hrvatskom čitatelju uvid u povijest i učinke ovog projekta.
Na književnim večerima nastupili su autorski “parovi”: svakom je bavarskom piscu pridružen hrvatski autor koji je publici predstavio svojeg književnog sugovornika. Svaki se zastupljeni autor, bavarski i hrvatski, predstavlja svojim tekstom otvarajući drukčiju perspektivu i artikulirajući vlastiti odgovor na događaj, vlastiti prostor unutar dijaloškog okvira.
Nakon uspješnog predstavljanja njemačkoj publici, dogovoren je uzvratni posjet bavarskih pisaca Hrvatskoj. U ovom je projektu sudjelovalo dvanaest autora – šest književnih parova: Ivana Sajko i Werner Fritsch, Ivana Simić Bodrožić i Heike Geißler, Zoran Ferić i Thomas Lang, koji su nastupili u Zagrebu, u Hrvatskom državnom arhivu te Ludwig Bauer i Petra Morsbach, Ivana Šojat Kuči i Dagmar Leupold, Edo Popović i Georg M. Oswald, koji su predstavljeni u Osijeku, u Knjižari Nova.
Autor: grupa autora
Urednik: Ana Brnardić
Naslov: Ključna riječ je dijalog / Das schlüsselwort lautet Dialog
Prijevod: Boris Perić i Alida Bremer
Eseji
Broj stranica: 168
Uvez: meki
Godina izdanja: studeni 2013.
ISBN 9789537342654
Izdavač: Hrvatsko društvo pisaca
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Mala povijest jeze
Komu svakodnevica ovih sumornih dana nije dovoljno stravična ili mu je, pak, do bijega od stvarnosti, a da ga taj bijeg, ma što mi pod njime podrazumijevali, ujedno ne amnestira od mentalnih aktivnosti svojstvenih čitanju istinski dobre literature, tomu neka budu preporučena “Rujanska svjetla” Carlosa Ruiza Zafóna (Fraktura, Zaprešić, 2013.). Iako smo katalonskog autora, u međuvremenu trajno nastanjenog u Los Angelesu, već imali prilike upoznati kroz prijevode njegovih “zrelih” barcelonskih romana, kao što su “Sjena vjetra” ili “Anđelova igra”, [Read more…]
Neosporno porno
Prije godinu i koji mjesec jedna je gospođa onkraj velike bare nakratko zabljesnula literarno krajnje upitnom bestseler-trilogijom “50 nijansi sive”, nakon koje su se, kao onomad za vampirima nakon “Sumraka”, svi raspomamili za nečime što se u popularnoj kulturi rado naziva “sadomazohizam”, pretvorivši tu tobože mračnu seksualnu praksu iz iskričava tabua u salonsku temu, što – svaki iole upućeniji čitatelj znat će što je posrijedi – i nije bilo osobito teško jer su “Nijanse” u svojoj čednoj pornografičnosti “društvene tabue” kršile manje nego prosječni katekizam.
Ali, molit ću lijepo, to je formula bestselera i ako ste tada kupili sve tri knjige gospođe E. L. James, nemojte se sad žaliti da ste novac bacili uludo, samo zato što vas na krilima romana nitko nije vezao lancima ili izdevetao bičem. U hrvatskim razmjerima toj formuli valja dodati još jednu nimalo zanemarivu sitnicu: bestseler je bestseler, ako mu autor nije odavde, jer će domaći potpis pod naslovom knjige – čast izuzecima, ali neka se i oni malo zamisle – biti najsigurnije jamstvo njezina čitalačkog ignoriranja.
A imali smo, naime, na domaćim policama prije desetak godina jedan tada jedva zamijećen roman, koji se zahvaljujući nemaloj izdavačkoj agilnosti ovih dana pojavio u novom izdanju, a prema njemu su, ako nam je do iole zahtjevnija lascivna štiva, “Nijanse sive” da ne kažemo čiji dim. Posrijedi je, znalci će se možebitno prisjetiti, opsegom nevelika, ali dubinom duševna ponora zaista vrtoglava storija “Kirkin sindrom” zagrebačkog autora Frana Nischta (Prosvjeta, Zagreb, 2013., biblioteka “50 nijansi crvene, bijele i plave”), koji – što da se zavaravamo, posrijedi je ipak pseudonim čijeg nositelja, nimalo nepoznatog ovdašnjeg pisca, zasad ne bismo previše otkrivali – prije i poslije ovog krajnje dragocjenog bisera domaće erotske, pa i pornografske pismenosti nije objavio ni retka. Ostanimo, dakle, načas na pseudonimu, prije nego što se svi uglas zgranemo nad temom, jer taj, kako se čini, nije baš sasvim bez vraga.
Tko bi se, dakle, zvao Fran Nischt, bio bi slobodan odabrati ništavilo, slobodnom voljom poželjeti ništa jer čovjek će, kaže Nietzsche u “Genealogiji morala”, prije poželjeti ništavilo nego ne poželjeti ništa. A to, priznajmo, već zvuči podosta seksi, jer gdje ima želje, ima i vatre, odnosno, u slučaju nekih drugih knjiga – dima
Ime Fran, što i nije neka novost, jedna je mnogobrojnih inačica romanskog imena Franciscus ili Francesco, a korijenje vuče iz starofrancuskoga “franc”, što bi značilo “slobodan” (ovo svakako ne spada ovamo, no zamijetiste li ikad da su Franjo i Slobodan dvije varijante jednog te istog imena?). Kao talijanski Francesco, Fran je doslovce “mali Francuz” jer tako odmila zvahu i Franju Asiškog, a kakvim su stvarima Francuzi kadri kad je u pitanju erotsko pismo, to valjda ne treba posebno isticati.
Prezime Nischt svakako je kajkavska verzija štokavskog ništa, dakle, potpuna negacija bilo čega, ali ovako odrješito njemački pisano budi primisli i na Friedricha Nietzschea, kojeg pamtimo po drugim stvarima, recimo, volji za moć. Tko bi se, dakle, zvao Fran Nischt, bio bi slobodan odabrati ništavilo, slobodnom voljom poželjeti ništa jer čovjek će, kaže Nietzsche u “Genealogiji morala”, prije poželjeti ništavilo nego ne poželjeti ništa. A to, priznajmo, već zvuči podosta seksi, jer gdje ima želje, ima i vatre, odnosno, u slučaju “Nijansi” – dima.
“Kirkin sindrom” roman je, dakle, o seksualnom i inom podčinjavanju, koji u sjećanje priziva literarno itekako vrijedne naslove kao što su “Priča o O” Anne Desclos, “Venera u krznu” Leopolda von Sacher-Masocha, a donekle i “120 dana Sodome” Markiza de Sadea, pisan u pitkoj domaćoj pornomaniri, koja, hvala onoj stvari, ni trenutka ne zazire od sočnih izraza, opscenih opisa i nizanja imperativa, u kojima su mnogi nazirali definiciju pornografije. Ali ima u njemu srećom još mnogo nijansi zbog kojih štura natuknica “Prvi hrvatski pravi hardcore pornoroman”, otisnuta na ovitku knjige, još uvijek nije dovoljan putokaz prema čarolijama njezina sadržaja. A te nijanse, na radost čitatelja, nisu nimalo sive, iako su im tonovi malčice tmurniji, odnosno, kako je to u svojoj obradi Masochove “Venere u krznu” spjevao Lou Reed: boje su drukčije kad se gleda kroz suze.
Pornografija, koja zanima Frana Nischta i autora koji se krije iza njegova imena, nije samo tvrd i oštar klin, koji se u čitateljskoj recepciji zabija između pune ljudske egzistencije i egzistencije čovjeka kao seksualnog bića, nego i esencijalni govor žrtve, jer samo žrtva može opisati torturu, dok se mučitelj licemjerno služi jezikom etablirana poretka i moći
Naime, što? Pornografija, koja zanima Frana Nischta i autora koji se krije iza njegova imena, nije samo tvrd i oštar klin, koji se u čitateljskoj recepciji zabija “između pune ljudske egzistencije i egzistencije čovjeka kao seksualnog bića”, kako ju je umjetnički legitimirala Susan Sontag, nego i ono što je Georges Bataille svojedobno govorio o de Sadeovu jezičnom instrumentariju: ma koliko paradoksalno zvučalo, posrijedi je “esencijalni govor žrtve” jer samo žrtva može opisati torturu, dok se mučitelj licemjerno služi jezikom etablirana poretka i moći.
I sad smo napokon stigli do prave, prljave, pa i političke pornografije, posebice ako se načas prisjetimo studija Gillesa Deleuzea, za kojega sadizam i mazohizam (koji nikako ne idu zajedno, ali to je već druga priča) ne predstavljaju tek puke natuknice iz kataloga seksualne psihopatologije (Krafft-Ebing) nego i u ljudskom nezadovoljstvu duboko utemeljene životne, pa i političke stavove (“Dok je sadist u svom djelovanju usmjeren protiv institucija, mazohist se okreće protiv zakona”). I tu je “Kirkin sindrom” pornić u najboljem smislu riječi, kao što je svaka pornografija, ako je iole prava, u osnovi i politička, odnosno, malčice banalnije, svaka politika nužno pornografska (ne zaboravimo, ta lijepa riječ još uvijek dolazi od grčkog pórne, kurva).
Priča o bezimenom muškarcu, koji, uvjeren da može imati svaku ženu koju poželi, slijedom jednog takvog upucavanja završava na višednevnoj robovskoj izobrazbi kod žena koje se redom zovu “robinja”, “sluškinja” i “odgojiteljica”, a sve su mu seksualno itekako nadređene (kao uostalom i tajnoviti Slovenac, koji ga uvodi u misterije istospolne seksualnosti), ne bi li se potom, odgojen, promijenjen i razorena ega, tek pokazao dostojnim gospodaričine čizme, može se, istina, dešifrirati kao odličan tekstualni predložak za čitanje jednom rukom.
Da je “Kirkin sindrom” porno, to nikako nije sporno, ali u njemu se pred takvom pozadinom razrješuje i temeljni paradoks, da ne kažemo aporija pornografije, koju je svojedobno skicirao Slavoj Žižek, ustvrdivši da je pornografija sama sebi najdrskiji oblik cenzure jer ako se u njezinu konzumiranju usredotočimo na seks, promaknut će nam priča
Ali nam, kad adrenalinske bujice iscure u slivnik utažene požude, nudi i dragocjeno svjedočanstvo o skrivenim principima funkcioniranja građanskog društva, koje se na kraju romana rasplinjuje u istinskom sadizmu rata, kad društveni ugovor – a to je ujedno i odgonetka zašto mazohisti tako rado potpisuju ugovore sa svojim gospodaricama, odnosno, u slučaju junaka “Kirkina sindroma”, polažu ceremonijalne prisege – ne vrijedi više ni tinte kojom je pisan. A takvo svjedočanstvo, seksualno i egzistencijalno, svakako može dati samo žrtva.
Da je “Kirkin sindrom” porno, to nikako nije sporno, ali u njemu se pred takvom pozadinom razrješuje i temeljni paradoks, da ne kažemo aporija pornografije, koju je svojedobno skicirao Slavoj Žižek, ustvrdivši da je pornografija sama sebi najdrskiji oblik cenzure jer ako se u njezinu konzumiranju usredotočimo na seks, promaknut će nam priča, a pokušamo li unatoč svemu pratiti fabulu, jebačine kao da nije ni bilo. “Kirkin sindrom”, međutim, ima itekako intrigantnu fabulu, a bome i seksa kao u priči jer ta je priča, poput svih velikih predložaka iz svjetske literature, iskonski ljudska.
Obrasci mazohizma, a ovdje imamo posla isključivo s mazohističkom situacijom u kojoj će zahvaljujući finalnom, ratnom obratu i žrtva ostaviti svoj pedagoški pečat na tlačiteljici, mogu se, dakako, pratiti unazad sve do G. W. F. Hegela, njegove “Fenomenologije duha” i u njoj sadržane parabole o slugi i gospodaru jer sluga je u građanskom društvu, naravno, taj koji se u svojoj sluganskoj svijesti kao jedinoj istinskoj samosvijesti emancipira i dovodi jadnoga gospodara u nezavidan položaj. S druge, pak, strane, ostaje pitanje dragovoljnoga, radosnog podčinjavanja, pa i očevidnog užitka u patnjama i bolu, što nas, fabuli i naslovu romana za volju, vraća u davninu sve do Homera.
Poput “Venere u krznu”, ta suvremena Kirka, čiji je sindrom naoko duboko usađen u ženskoj samosvijesti – jer žena će, kaže Sacher-Masoch, muškarcu nužno ostati neprijatelj – razotkrit će se tako naočigled “svinje” kao jalov objekt beskrajne idealizacije i žudnje, koja je, ne bi li zadržala privid stvarnosti, nužno osuđena na bijeg od vizualnih senzacija
U društvu koje je, ne samo u književnosti, odavna ubilo vjerodostojnost bilo kakve femme fatale, Nischtova gospodarica, inače manekenka, fotomodel i poslovna žena pomalo sumnjive reputacije, doima se zajedno sa svojom svitom na mahove kao vlastita karikatura, koja o žuđenoj fatalnosti u najboljem slučaju još može sanjariti uz daleke odjeke Keatesove “Lijepe dame bez milosti” ili, da budemo precizniji, u vrtlogu tobože arhetipskih prisjećanja na sirenski poj s otoka one slavne antičke čarobnice pred čijim su se zavodljivim vradžbinama muškarci nužno razobličavali kao svinje.
Ali vilinski pjev nužno je i labuđi jer vrijeme je nažalost sasvim oglušilo za Kirke i Lamije pa se tako famozna scena iz Odiseje u kojoj zalutali itački kralj nemilice uživa u vlastitoj vezanosti uz jarbol broda (užitak u bolu koji mu nanosi užad zapravo je užitak prevladavanja sirenskog zova) može vjerodostojno odigrati samo još u virtualnom svijetu slijepih zrcala, očnih poveza, do besvijesti erotizirana mraka i bolno-egzaltirane koncentracije na vlastitu nutrinu, kakav si junaci romana grade od samog početka, svijetu iz kojeg, bar za gospodaricu i roba, na kraju priče nema povratka u realnost.
Poput “Venere u krznu”, ta suvremena Kirka, čiji je sindrom naoko duboko usađen u ženskoj samosvijesti – jer žena će, kaže Sacher-Masoch, muškarcu nužno ostati neprijatelj – razotkrit će se tako naočigled “svinje” kao jalov objekt beskrajne idealizacije i žudnje, koja je, ne bi li zadržala privid stvarnosti, nužno osuđena na bijeg od vizualnih senzacija, što čitavom romanu daje i neizdrživ prizvuk sjete, odnosno, kako je to lijepo sročila Julia Kristeva, “melankolije kao tamnog obruba ljubavne strasti”. U plimi te crne žuči, koja neprestance kaplje tamo gdje bismo naivno očekivali krv, “Kirkin sindrom”, istina, ostaje pornografsko štivo, ali se sama pornografija napokon pokazuje itekako vrijednim, pa i zahtjevnim literarnim žanrom. I zato ga svakako valja čitati, nabolje odmah, jer će se, bojim se, u hrvatskoj duhovnoj pustopoljini o sličnoj literaturi u veoma bliskoj budućnosti odlučivati na referendumima.
Svijet kao suma migracija
Kratak pogled na recentnu europsku književnu ponudu, a napose onu njemačkog govornog prostora, zahvaćenu sad već dobrano i u prizmi domaćeg prevodilaštva, otkrit će oku literarnog znatiželjnika jedan zanimljiv fenomen: otkako se sve više autorica i autora uvjetno rečeno mlađih generacija, pridošlih iz zemalja koje u općoj kulturnoj predodžbi i dalje rese prizvuci istočnoeuropsko-komunističke i postkomunističke egzotike – što se za recepciju njihovih djela svakako neće pokazati lošom kulisom – opredjeljuje za jezik svojih novih, migracijskih sredina kao idiom vlastita književnog stvaralaštva, interkulturalnost se u istim tim sredinama sve postojanije etablira kao neizostavna odrednica suvremene literarne produkcije (u slučaju autora našeg podrijetla, koji već dulje vrijeme uspješno plijene pažnju međunarodne publike, dovoljno je prisjetiti se proznih uradaka Marice Bodrožić ili Jagode Marinić).
Da je rascijepljenost između podrijetla i migracijskog odredišta, starog i novog jezika, srcu i dalje priraslog, premda nerijetko bajkovito zamagljenog ”ondje” i stranog, premda primamljivog, ne samo književno izazovnog ”ovdje”, pritom možda najsnažniji i najdojmljiviji motiv, s kojim se, posebice u literarnim prvijencima, valja razračunati na osobnom i fikcijskom planu, razumije se, pak, samo po sebi.
Mi, koji ne migriramo – osim možda u mašti, jer nam za veće prostorne pomake kronično nedostaje financijskog pogona – mogli bismo se, pak, dodirnuti valovima te nove europske literature, koja granice kontinenta još uvijek vidi malčice šire nego što nam to sugeriraju zvjezdice na plavoj zastavi, katkada i zapitati kako to u vrijeme šupljih eurohvalospjeva, u koje, čini se, nitko više ne može povjerovati bez ostatka, zapravo funkcionira taj nesretni recesijski kontinent, a hoćemo li, i čitav planet.
Šarolikost svijeta, čini se, naime, dobrim se dijelom može dešifrirati i kao suma njegovih migracija, a to što migranti u istom tom svijetu nužno ostaju zbunjeni i smušeni pred pitanjima prostorne i vremenske izgubljenosti vlastita identiteta, tema je koja donedavna kao da je zanimala malo koga. Dvije autorice, uvelike sličnih sudbinskih odrednica i literarna senzibiliteta, čije su se knjige stjecajem okolnosti nekako u isto vrijeme pojavile na policama hrvatskih knjižara, ona, međutim, itekako zanima.
Roman ”Rusi vole breze” njemačke književne debitantice azerbajdžansko-židovskih korijena Olge Grjasnove (Edicije Božičević, Zagreb, 2013.) nudi nam pomalo autobiografski intonirano štivo: junakinja Maša odselila se, poput autorice, s roditeljima iz rodnog Bakua kad su se trvenja oko Gorskog Karabaha već stala prelijevati u genocid, i to u Njemačku, opisanu autoričinim perom kao konfuzno, postideološko, naglašeno migracijsko društvo, u čijim se socijalnim okvirima valja (ponovno) uhvatiti ukoštac s vlastitim životom, a slijede i ništa manje konfuzni realni i mentalni izleti u žarišta sasvim drukčijih kriza, primjerice u Palestinu ili Izrael.
Šarolikost svijeta dobrim se dijelom može dešifrirati i kao suma njegovih migracija, a to što migranti u istom tom svijetu nužno ostaju zbunjeni i smušeni pred pitanjima prostorne i vremenske izgubljenosti vlastita identiteta, tema je koja donedavna kao da je zanimala malo koga. Dvije autorice sličnih sudbinskih odrednica i literarna senzibiliteta, čije su se knjige stjecajem okolnosti nekako u isto vrijeme pojavile na policama hrvatskih knjižara, ona, međutim, itekako zanima
Utjelovljujući u svojem liku svu tragikomičnost današnjice, Maša se – autonomna i privržena, racionalna i praznovjerna, zaljubljiva i plaha, ambiciozna i ravnodušna u isti mah – kreće u multietničkom društvu manje-više kozmopolitski orijentiranih prijateljica i prijatelja, koji, kako se već moglo pročitati u njemačkim recenzijama romana, redom pokazuju izražen politički stav, ali u isti mah pate i od nedostatka ideja, koje bi stavovima mogle dati konkretan oblik i zadovoljiv smisao.
Kroz Mašine traume, odjeke ratnih strahota u rodnom kraju, koji je salijeću kao noćne more, dovoljno plastične i realistične da se iz romana, takoreći iz prve ruke, možemo solidno informirati i o životu u doba armensko-azerbajdžanskog sukoba, provlače se tako i novi nemiri, rođeni u novom, njemačkom okruženju, koje je sve drugo, samo ne idealno, ali u svojem totalu ujedno i dovoljno šlampavo da uz nužnu dozu gorčine opravdava i autoričin ležeran, na mahove i simpatično duhovit pripovjedački stil. S jedne strane, tu je neočekivana smrt Mašina životnog partnera Eliasa, čija joj obiteljska situacija ujedno čini jedinu sponu prema ”starom” njemačkom društvu, s druge, tu su odnosi s prijateljima i neprestana zazivanja kriznih točaka, poglavito zamršenih ishodišta i konotacija izraelsko-palestinskog sukoba.
Iako, poput ostalih stanovnika ”postfolklornog” svijeta, u čijem se središtu našla, nije osobito opterećena vlastitim židovstvom, ali se na razne načine neprestance sučeljava s njime, Maša, koja tečno govori pet stranih jezika, na kraju će se – ironiji priče za volju, sasvim logično – kao prevoditeljica jedne humanitarne organizacije zaposliti u Izraelu, gdje će, međutim, također ostati strankinja, ne boreći se u svom angažmanu ni za kakvu prošlost, već, kao i na ostalim tematskim razinama romana, za vlastito pravo na sadašnjost i budućnost.
Da se sve ovo utisne u pitak roman, koji se unatoč opsežnoj, krajnje nabijenoj i višeslojno strukturiranoj fabuli na kraju ipak ne razvodnjava u glibu vlastitih suvišaka, što je kod romana slične ambicioznosti nažalost često slučaj, potrebno je, dakako, veliko pripovjedačko umijeće, bogato osobno iskustvo, ali i isto tako i solidna jezična potkovanost, koje Olgi Grjasnovoj očito ne nedostaje. Kako trenutno stvari stoje, iz tečno ispričane priče o mladoj ženi, koja u svojoj figuralnoj osebujnosti pomiruje mnoge tek naoko oprečne osobine suvremenih književnih likova, Njemačka, Europa, razni Istoci, pa i sav suvremeni svijet, koji sa svojim agresijama i tolerancijama, korektnostima i brutalnostima, u osnovi nije daleko od preslike takva psihograma, mogli bismo saznati štošta zanimljiva o sebi. Jer svijetu kakav jest očito treba stranac da mu podastre zrcalo.
Podjednako dojmljiv, premda stilom i dubinom malčice zahtjevniji, jest roman ”Rascijepljenost” rusko-židovsko-austrijske književnice Julye Rabinowich (Naklada OceanMore, Zagreb, 2013.). I opet poput autorice, koja je propisala na njemačkom, protagonistkinja Miška u nježnoj djetinjoj dobi dolazi s roditeljima iz tadašnjeg Lenjingrada u Beč, gdje će dvoje supružnika, oboje iz umjetničkog, likovnog miljea, po iseljenju iz SSSR-a izgraditi novu egzistenciju. U očima javnosti, pa i mahom lijevo orijentirane publike, uvelike disidenti, u vlastitom emotivnom sklopu, međutim, bolno nostalgični za mitovima stare domovine, koja ih kao Židove, naravno, nije mazila, oni u tome i uspijevaju, ali zlodusi sudbinske rascijepljenosti na kraju uništavaju i njihovu malu obitelj.
U blještavom okruženju barbika i slatkiša, natopljenih melankolijom starih sjećanja, Miška odrasta u mladu, a potom i zrelu ženu, sama zasniva obitelj i vraća se u zemlju predaka, gdje je i opet strankinja, sučeljena s predbacivanjima onih koji su ostali, što pričama poput ove daje nezaobilaznu strukturu ukleta kruga. I njezino doživljavanje rascijepljena svijeta, koje se zorno preslikava i na otkrivanje vlastite tjelesnosti, prati šapat zloduha, koji u ovom slučaju ima i konkretno ime, crnog demona iz starih ruskih bajki, ”koji se hrani tuđim mislima i osjećajima” i zove se ”Spaltkopf” – u prijevodu otprilike ”Cjepiglava”, kako je roman u izvorniku i naslovljen. Taj zloduh navodi je da uz osobnu, migracijsku, pomalo mističnu, ali na mahove i lepršavu priču, priča i jednu sasvim drugu, kurziviranu obiteljsku sagu, prepunu prešućenih tajni iz tmurnih razdoblja ruske povijesti od revolucije, preko staljinizma, do svega što je uslijedilo kasnije.
Kako trenutno stvari stoje, iz tečno ispričanih priča o mladim ženama, koje u svojoj figuralnoj osebujnosti pomiruju mnoge naoko oprečne osobine suvremenih književnih likova, suvremen svijet, koji sa svojim agresijama i tolerancijama, korektnostima i brutalnostima, u osnovi nije daleko od preslike takva psihograma, mogli bismo saznati štošta zanimljiva o sebi. Jer svijetu kakav jest očito treba stranac da mu podastre zrcalo
U drugoj priči, daleko začahurenije negoli u prvoj, stanuju istinska pitanja identiteta i na njemu iznikle nesreće, kojima se intimni zlodusi zapravo hrane. U neposrednom svijetu stvari ne stoje bitno bolje, ali sve je nekako normalnije, uzbudljivije, životnije, a naposljetku, tu su i bajke, mitovi i prastare legende, koje nemirnim tokovima autoričine pripovjedačke svijesti često pomažu da kako-tako usustavi očevidne nepoznanice i nedoumice. Sklonost citatima u suvremenoj književnosti i nije neka osobito nova pojava, ali u slučaju Julye Rabinowich sve te upadice, poredbe i prenesenice predstavljaju vezivno tkivo u temeljima obaju svjetova, kako neposrednog, životnog, tako i onog sjetnog, tajnovitog, svjetova čijim mrklinama ispod crte odjekuju tek konfuzni glasovi vlastite mašte, dok se rascijepljenost pokazuje jedinom istinskom i pouzdanom stvarnošću.
U takvu svijetu autoričina junakinja, koja, prema vlastitu priznanju, ”između dva stolca odabire dasku s čavlima”, što u prvom, što u trećem licu konstruira fabulu u kojoj se, a to je u ovom slučaju svakako odlika dobrog pisanja, kao čitatelji nećemo odveć lako snaći, jer kad pomislimo da smo u tome uspjeli, sljedeći zaplet već je na pomolu, pa se tako, primjerice, Miška ne ispostavlja prvom ženom u obitelji koja pati od presijecanja vlastitih korijena.
Da rezimiramo, migracijski, pa i emigracijski život, podjednako se proteže kroz odlaske i ostanke, protegnute vremenski kroz puste generacije, čije se sudbine u stvarnosti i sjećanju slijevaju u svijest o trenutku, nad kojim, opet, neumorno i neumoljivo lebdi zloduh kao katalizator jednog sasvim drukčijeg pogleda na stvari. U tom smislu, ovaj roman, ma koliko nam se dubokim i zapletenim mogao učiniti, ne treba smatrati pretencioznim, jer posrijedi je ipak jedna sasvim osobna, intimna, a opet i nadasve aktualna priča. Činjenica da ona ima dvoje pripovjedača – junakinju i zloduha – pritom više ne spada toliko u domenu pripovjedne tehnike, koliko samog života. To, dakako, u jednakoj mjeri vrijedi i za “Breze”.
Svatko treba postati ženom, pa i žene
Ako je vjerovati Gillesu Deleuzeu i Felixu Guattariju (a nema razloga da se to ne učini), takozvana “mala književnost”, definirana u okrilju njihova koncepta minoriteta na osnovi određenih dnevničkih bilješki Franza Kafke, nužno vodi u vlastitu deteritorijalizaciju, dajući svojim “malim temama” bez iznimke kolektivnu vrijednost i naposljetku jasnu političku notu. Za Kafku, identiteta neprestance razapeta među jezicima i kulturnim miljeima rodnoga mu Praga, bio je to, čini se, jedini pouzdan put prema književnosti. Za Anouk Markovits ‒ američku autoricu francuskih jezičnih korijena, kojoj je, stasaloj u ultraortodoksnoj hasidskoj židovskoj zajednici, jezik prvog kontakta sa svijetom, dakako, bio jidiš, jezik tihog, tajnog revolta francuski, a jezik školovanja, pa tako i osobne emancipacije, engleski, zbog čega će književno debitirati u najmanje dva jezična univerzuma – čini se, također. O tome, napokon, zorno svjedoči i njezin engleski romaneskni prvijenac “Zabranjena sam”, dostupan odnedavna i u hrvatskom prijevodu (Edicije Božičević, Zagreb, 2013., preveo Borivoj Radaković).
Anouk Markovits, čitamo u njezinim intervjuima, nikad nije namjeravala pisati o satmarskoj hasidskoj zajednici, u kojoj je odrasla i kojoj je, poput svoje junakinje Atare, okrenula leđa, odlučna nastalu prazninu nadomjestiti obrazovanjem, da, kako kaže, nije svjedočila ulasku religijske retorike u američki politički diskurs, a potom i jedanaestom rujnu i njime izazvanim promišljanjima fundamentalizma bilo koje vrste, boje i predznaka
Da “malu književnost” nikako ne treba brkati s “manjinskom”, ma koliko nam se oba pojma mogla učiniti privlačnima, razvidno je već iz Kafkina slučaja, koji je tematskim opsesijama za volju kao medij vlastita književnog izričaja odabrao njemački jezik ‒ u specifičnim praškim razmjerima malen i elitan, potisnut i dominantan u isti mah. U slučaju Anouk Markovits, u čijoj se hasidskoj obiteljskoj sagi ‒ koja na prostorno-vremenskom zemljovidu vlastita tkiva zahvaća područje od predratne Rumunjske/Mađarske, do poratne Francuske, Engleske i SAD-a ‒ osobno i opće, intimno i političko isprepleću do nerazmrsivih razmjera, isti efekt, dakako, jamči odabir engleskog jezika (drugi autoričin prvijenac, roman “Pur Coton”, napisan je na francuskom) s diskretnim upadicama na francuskom i jidišu. A svijet u kojem se odigrava spomenuta saga, koja to, opet, u isti mah i jest i nije, ne podsjeća samo u jezičnom rasteru na onaj Kafkin.
U ekspoziciji romana, čiju tematsku okosnicu ipak čine naoko suprotstavljeni obrasci revolta dviju protagonistkinja protiv neumoljivosti tradicijskih stega, intimne priče mladog rabina Zalmana Sterna i njegova štićenika Josefa Lichtensteina, koji, nakon što ostaje bez roditelja, pod imenom Anghel dijelom odrasta i u kršćanskom okruženju, taru se do neizdrživosti s povijesno-političkom pozadinom fabule, a ta se ne svodi samo na apstraktni užas Drugog svjetskog rata već i na sasvim konkretnu sudbinu satmarske hasidske zajednice, kojoj obojica pripadaju. Potonja pak nazvana po transilvanijskom gradu, koji se na rumunjskom zove Satu Mare, na mađarskom Szatmárnémeti, na njemačkom Sathmar, a na jidišu Satmar, predstavlja, što i nije previše nepoznato, jedan od konzervativnijih rukavaca ortodoksnog hasidskog judaizma, čije mistične, antisekularističke i anticionističke dogme dodatno obilježavaju, pa i otežavaju životne putove protagonista.
Ubilačko vrijeme fašističkog divljaštva, koje srećom prolazi, ostavilo je bez roditelja i malu Milu Heller, koju spašava njezin budući suprug Anghel/Josef. U Sternovoj obitelji, koja seli u Pariz, Mila odrasta zajedno sa svojom “sestrom” Atarom, odgajana, dakako, prema strogim hasidskim pravilima koja mladim djevojkama ne dopuštaju pravo obrazovanje, već ih pripremaju za ulogu žene i majke u konzervativnoj životnoj zajednici. Ipak, novine i knjige, koje se čitaju tajno i kradimice, pobuđuju kod djevojaka crvuljke sumnje u intaktnost svijeta u kojem ništa svjetovno nije dobrodošlo, što kod buntovne Atare – kao uostalom i kod same autorice, koja u palimpsest Atarine uvelike neispričane priče upleće štošta autobiografskog – dovodi do definitivnog odlaska, razlaza sa zajednicom i izopćenja iz iste, dok se Mila, koja sa suprugom Josefom seli u Brooklyn, u svom nijemom revoltu ne uspijeva riješiti tradicijskog rastera.
Razmičući zastore zabranjena znanja, inicijalna iskra, koja kod djevojaka pobuđuje sumnju u posvećen smisao satmarsko-hasidskog “fundamentalizma” i ponovno rastapa granice između intimnog i političkog, dolazi izvana, iz nepoćudnih novina, jer tu, silovito poput prodora stvarnosti u simulakrum, u fabulu romana ulijeće priča o moralno krajnje dvojbenom sudjelovanju tobože nepogrešivog vođe satmarske sekte rabina Joela Teitelbauma u mutnim dilovima cionista Rudolfa Kasztnera i nacističkog zločinca Adolfa Eichmanna o otkupljenju skupine “prominentnih” mađarskih Židova 1944., a sve na račun neusporedivo većeg broja nesretnika koji, poput Milinih roditelja, nemaju izgleda preživjeti propovijedani ostanak na obiteljskim ognjištima. Tumačenja prema kojima bi Teitelbaumovo ukrcavanje u Kasztnerov vlak trebalo predstavljati mistični odraz volje samog Svevišnjega više ne drže vodu i svjetonazorsko zdanje, sazdano od misticizma, tradicije i stege, polako se počinje urušavati, namećući čitatelju uvidom u “šire razmjere” priče niz ovlaš natuknutih pitanja o smislu fundamentalizma.
Anouk Markovits, čitamo u njezinim intervjuima, nikad nije namjeravala pisati o satmarskoj hasidskoj zajednici, u kojoj je odrasla i kojoj je, poput svoje junakinje Atare, okrenula leđa, odlučna nastalu prazninu nadomjestiti obrazovanjem, da, kako kaže, nije svjedočila ulasku religijske retorike u američki politički diskurs, a potom i jedanaestom rujnu i njime izazvanim promišljanjima fundamentalizma bilo koje vrste, boje i predznaka, o kakvom je ‒ odgojena u ortodoksnom okruženju, koje ne priznaje ništa do onog što je uređeno Božjim zakonom ‒ imala priliku stjecati itekako životna iskustva. S Atarinim naprasnim odlaskom, međutim, prestaje i autobiografijska intoniranost romana, jer njezino se odsustvo – na moguće jedini stilistički opravdan način – opisuje šutnjom, koja bolje od svega dočarava atmosferu izopćenosti. “U većini knjiga, čije su radnje postavljene u fundamentalističko okruženje”, napomenut će autorica, “prati se protagonist u njegovu nastojanju da ode: ja sam htjela pisati o onima koji ostaju.”
Ona koja ostaje ponajprije je Mila, koja, sad već kao stasala žena, odlazi sa suprugom u SAD (jedna od najvećih zajednica satmarskih hasida danas živi u bruklinskom Williamsburgu), gdje bi sukladno tradiciji valjalo začeti obitelj, što im, međutim, ne uspijeva. Mila je čestita članica zajednice, dobro znade kad je suprugu dopuštena, a kad zabranjena, a umije i kabalistički izračunati vrijednost mjesta na kojem bi valjalo začeti nov život, ali sve joj to ne pomaže da zatrudni. Zdvojnost, sumnju i samookrivljavanje dodatno pojačava činjenica da ista kruta tradicija koja Mili nalaže da bude majka, Josefu brani da vlastitu plodnost podvrgne liječničkom ispitivanju. Sasvim suvišni paradoks vlastite situacije mladi par pokušava riješiti odlaskom Milinoj obitelji u Pariz, ali ko za vraga godina je 1968., što rabina Sterna i njegovu obitelj ostavlja savršeno ravnodušnima, ali Mila, koja nema predodžbu što se točno događa oko nje, ipak osjeća zov posvemašnjeg bunta.
Sasvim suvišni paradoks vlastite situacije mladi par pokušava riješiti odlaskom Milinoj obitelji u Pariz, ali ko za vraga godina je 1968., što rabina Sterna i njegovu obitelj ostavlja savršeno ravnodušnima, ali Mila, koja nema predodžbu što se točno događa oko nje, ipak osjeća zov posvemašnjeg bunta
Po treći put u fabuli romana stvarnost sustiže pa i prestiže simulaciju, topeći intimu u sveprisutnosti politike i politiku u plimi intimnosti, jer Mila se na užas obitelji priključuje buntovnim studentima, uzvikujući uglas sa šezdesetosmaškim parolama vlastite kabalističke mantre, od kojih očekuje da zatrudni, što joj na kraju i uspijeva: na krilima svoje osobne, prešućene, tek djelomice osviještene pobune podat će se naime nepoznatom studentu i na vrhuncu seksualnog čina kao u nekom nadrealnom igrokazu zanosno vrisnuti: “Počuj Izraele, Gospodin je tvoj Bog, Gospodin je jedan!” Josef, koji se prekasno odlučuje na analizu svoga sjemena (jer pariški je rabin po tom pitanju nešto blaži), saznat će pak da je neplodan, a preljubnica Mila, koja će, doduše, ipak roditi židovsko dijete, postat će mu snagom Zakona zauvijek zabranjena.
O rigidnosti, zgodimičnoj paradoksalnosti pa i neospornom fundamentalizmu judaističkih zakona, kakvi, prema nekim autorima, mora da su fascinirali još i Kafku, napisano je obilje teoretske literature – prisjetimo se primjerice i u nas objavljenih hvalevrijednih djela Israela Shahaka – no, najkasnije na ovome mjestu u fabuli romana, koju u kontekstu revolta glatko možemo protumačiti i kao njezinu kulminaciju, uvidjet ćemo da autoričina nakana nije bila toliko da im sudi, optužuje ih ili ismijava zatucanost njihovih poklonika – u knjizi, napokon, nema jednodimenzionalnih likova, koji bi mogli biti nositelji bilo kakve karikaturalnosti ‒ koliko da ideji samog fundamentalizma suprotstavi odveć ljudsku protutežu s kojom ova neminovno stoji i pada, a to je tjelesnost, koju unatoč dogmama i zabranama ne otkrivaju samo junakinje, napose Mila, nego i Josef, pa i sam Zalman, čiji su djeca na vlastitim leđima itekako osjetila kaiš tradicije. Njegov “grešni san” s početka priče ispostavit će se tako svojevrsnim lajtmotivom čije će se posljedice ‒ iako će im se kao pravi pobožnik znati oduprijeti, s nejasnom sviješću da je i u njegovom svijetu nešto nezaustavljivo krenulo po zlu ‒ prelijevati iz sekvence u sekvencu romana.
Ako je dakle vjerovati Deleuzeu i Guattariju (a zaista nema razloga da se to ne učini) da je “postajanje minoritarnim” etički čin, koji nas aficira kad izbjegavamo “postajanje fašistom”, pri čemu manjinom uvijek postajemo, ma bili i u većini, na stranicama romana “Zabranjena sam” u najboljem smislu susrećemo i “malu” i “manjinsku” književnost. U patrijarhalnim okvirima, koji su na doslovnoj ili prenesenoj razini neizostavan dio fundamentalizma s kojim se sučeljavaju junakinje romana, žene, tako bar tvrdi gore citirani dvojac, nužno postaju manjina, ma bilo ih brojčano‒ i više nego muškaraca, pa “svatko treba ‘postati ženom’, čak i žene.” To vrijedi za Ataru, to vrijedi za Milu, to vrijedi univerzalno. Uza sve zabrane i unatoč njima.
Pravo na sreću
Pišu Drago Pilsel i Zdravko Zima
Umišljamo si da činimo nešto važno nudeći vam od današnjeg dana portal koji je posvećen političkim, gospodarskim, kulturnim, religijskim, filozofskim, psihološkim, sociološkim, povijesnim, pravnim i ostalim društvenim temama, Hrvatske, regije i svijeta.
Naslov ”Autograf.hr” upućuje na potrebu obnove jedne, nemalim dijelom, kompromitirane profesije, jer pretpostavlja osoban, pa stoga odgovoran, beskompromisan, a to znači odlučan, moralan i angažiran stav.
Temelj novinarstva leži na striktnom poštovanju činjenica i konzultiranju svih strana u eventualnom sporu: koliko se za to deklarativno zalažemo, toliko smo svjedoci svih mogućih odstupanja koje novinarstvo opet jednom svode na servis vidljivih ili prikrivenih centara moći. Problem je još veći kad znamo da je u Hrvatskoj i u široj regiji evidentan nedostatak kulture čitanja; s manjkom političke i ine kulture; taj nedostatak rezultirao je društvom s izuzetno zakržljalim javnim mnijenjem, društvom u kojem je solidarnost gotovo nepoznat pojam i koje u danom času nije u stanju reagirati na konkretne izazove.
Suočeni smo s potrebom vraćanja digniteta novinarstvu. Treba obnoviti njegova ključna načela, omogućujući mu da postane nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije koja nije mrtvo slovo na papiru. Novinarstvo koje će biti korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač svih mogućih zala, sredstvo u borbi protiv šovinizma, ksenofobije i predrasuda – to je novinarstvo koje želimo i koje ćemo braniti svakim prilogom i svakom rečenicom našeg portala. Drukčije novinarstvo nije potrebno nikome, osim onima koji brane politiku ”što gore, to bolje” i koji u manipuliranju javnošću traže mogućnost učvršćivanja svojih ionako sumnjivih pozicija.
Autograf.hr želi svjedočiti o obnovi odnosa u društvu, o stvaranju politike koja će se vratiti svojim ishodišnim značenjima, a to podrazumijeva brigu za društvo koja je istodobno briga za opće dobro u svim postojećim segmentima. U interakciji novinara i naše (re)publike prepoznajemo mogućnost iskazivanja zrelosti i odgovornosti, onih vitalnih pretpostavki bez kojih put u drukčiju budućnost nije ništa drugo nego iluzija. U tom nastojanju posebnu ulogu imat će redakcijski savjet, čija su imena, spojena s njihovom kompetentnošću i nepotkupljivošću, naša vjerodostojna preporuka.
Valja se legitimirati, tim imenima, jer ona su naše bogatstvo, naša snaga:
Mile Babić, Sonja Bašić, Joško Belamarić, Jadranka Brnčić, Vladimir Cvetković-Sever, Bora Ćosić, Branko Čegec, Ivan Čolović, Aleš Debeljak, Arsen Dedić, Predrag Finci, Silvije Foretić, Niko Gamulin, Milan Gavrović, Anna Maria Gruenfelder, Sinan Gudžević, Boris Gunjević, Željko Ivanković, Tvrtko Jakovina, Dejan Jović, Alfi Kabiljo, Dražen Katunarić, Claudia Keller-Pilsel, Snježana Kordić, Mirjana Krizmanić, Peter Kuzmič, Andrea Latinović, Ivan Lovrenović, Igor Mandić, Dalibor Martinis, Ivica Maštruko, Vili Matula, Seadeta Midžić, Teofil Pančić, Borka Pavičević, Boris Perić, Sibila Petlevski, Drago Pilsel, Branimir Pofuk, Edo Popović, Alma Prica, Boris Rašeta, Urša Raukar, Janko Rožič, Božo Rudež, Seid Serdarević, Slobodan Šnajder, Vesna Teršelič, Dafinka Večerina, Nikola Visković, Milan Vlajčić, Milana Vuković-Runjić, Zdravko Zima (koordinator), Vjeran Zuppa, Viktor Žmegač.
Potrebno nam je kvalitetno novinarstvo i potrebni su nam medijski projekti koji se neće gasiti zato što će njihovi urednici u rekordnom roku priznati da ne mogu – ili ne žele – ostati neovisni. Želimo otvorene i agresivne medije, ali samo u onoj mjeri u kojoj je agresivnost drugo ime za argumentaciju. S druge strane krajnje je vrijeme da stanemo nakraj nasilju, ne samo onom doslovnom i fizičkom, koje je postalo modus vivendi nad kojim još malo tko uistinu reagira. Ali treba isto tako podsjetiti javnost da se treba osloboditi drskosti i nasilja, koje nije samo privilegij nogometnih navijača i koje ozbiljno nagriza temelje naše demokratski definirane i europski programirane države.
Stvarni lijek za ljudske nevolje uredništvo će tražiti u solidarnim modelima ponašanja, neovisno o nacionalnim, vjerskim ili nekim trećim, društveno zaštićenim atribucijama autora i čitatelja.
Na taj će se način, projektom koji neće hraniti nacionalističke mitove, koji neće komplimentirati vjeri tako da je identificira s nacijom, novinarstvom koje će promicati vrhunske kriterije i koje će biti prepoznatljivo po njegovanju kulture, bar do neke mjere utažiti žeđ za pravdom i smanjiti negativni efekti proistekli iz tajkunizacije, privatizacije i drugih zakonski verificiranih oblika ponašanja koji su materijalno i moralno opustošili Hrvatsku. Državu u koju se njeni vođe trijumfalno zaklinju, svodeći njene građane na marionete koje uporno aplaudiraju ili, od prilike do prilike, mašu zastavama, nalazeći u tome kakvu-takvu zadovoljštinu za izgubljene iluzije.
Danas nikome ne trebaju iluzije, još manje idoli, osim ako to nisu idoli rada, heroji kompetencije koji će probuditi toliko potrebnu nadu i pokrenuti osjećaj da je promjena moguća. Pogotovo ona koja znači boljitak za sve, a ne samo takve koji su stjecajem (po)ratnih okolnosti ili zahvaljujući izbornom marketingu stekli barnumske povlastice. Dakako, socijalno i mentalno očišćenje implicira odgovarajući odnos prema okolišu koji se bezočno uništava, dok se manjak bilo kakve akcije uvijek iznova pravda oskudicom.
Nezanemariva je svrha stvaranje društvene klime odgovornosti odnosno napuštanje principa etnonacionalizma, širenje kulture snošljivosti, ekumenskog i međureligijskog dijaloga, praštanja i pomirenja, tim više što je Hrvatska prije nekoliko mjeseci postala članicom Europske unije.
Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja više ne obuhvaćaju integralnu ili opipljivu stvarnost, javlja se potreba za obrazlaganjem i za analizom. Kao što liječnik ne smije ignorirati pacijenta, novinar ne smije zaobilaziti teška i delikatna pitanja. Zato uvijek iznova stoji pred rizikom sučeljavanja, svjestan da njegov poziv ne završava skupljanjem podataka. Činjenice su uvjet njegove djelatnosti, a kritički žalac ono što toj djelatnosti daje smisao. I razlog postojanja!
Novinarstvo ponajprije shvaćamo kao alat, dragocjen alat, pomoću kojeg želimo pridonijeti rekonstruiranju društvene i intelektualne klime, vjerujući da je najmanji pomak bolji od rezignacije. Ili od straha i od stagnacije koji su zahvatili sve pore našeg bića, prijeteći kolektivnim rasulom.
Uvijek ćemo se boriti za napredak, za građansku i europsku Hrvatsku, za pomirene narode Balkana, za intenzivan dijalog i suradnju, ne tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući se demagozima svih vrsta i definirajući svoj angažman izvan stranačkih ili partikularnih interesa. Zalaganje za pravnu državu implicira borbu protiv privilegija, odanost načelima općeg dobra te senzibiliziranost za siromašne i socijalno degradirane, o kojima se ne vodi ni približno dovoljno računa.
Zato će redakcija okupiti, pored navedenih imena, široku paletu suradnika, pisaca, publicista i intelektualaca različitih profila koji imaju što ponuditi javnosti, ali koji iz ovih ili onih razloga nisu u dovoljnoj mjeri prisutni na javnoj sceni. Samo tako moći ćemo kreirati portal koji neće imati nacionalistički, nego nacionalni i kozmopolitski karakter, koji će biti lokalan, regionalan i univerzalan i koji će u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane Hrvatske, zemlje koja se ne smije sramiti velikana koji su je željeli učiniti svjesnom i položaja i prioriteta.
Hrvatske koja nije u Europi s figom u džepu, nego Hrvatske koja svakom gestom potvrđuje svoju posebnost, ali i davno uspostavljenu pripadnost starom kontinentu. Otuda krug kao prirodna i povijesna neminovnost: jer sve što osvješćuje našu posebnost, europskim indigenatom tu posebnost opetovano potvrđuje i povećava.
Bez okorjele navike da svjesno analiziramo dok čitamo, govorimo i odlučujemo, većina nas jedva bi ikad pomislila da postoji potreba za boljim idejama, i ne bi se, kad se one pojave, za njih zainteresirala.
Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.
Pred nama je, kako je za vrijeme ”Marša na Washington” u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina, da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena. Hrvatska i zemlje regije su mnogim našim sugrađanima u ruke dale lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.
Mi danas obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala naših zemalja nedovoljni. Tu smo zato jer mislimo da imamo pravo unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde. Krajnije je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda.
To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo kako bismo zajedno počeli osjećati istinsku i plodnu pripadnost zajedničkom prostoru Europe.