To biva obično predvečer u danima pred izbore. Razmišljam, a u tome nisam jedini, kako su političari niža ljudska vrsta nedostojna poštovanja. U tome me ne ometa ni činjenica da i sam spadam u tu kategoriju. Kako je došlo do tog paradoksa? [Read more…]
Koalicije zla
”Garantiram da nema istine u nekakvim tajnim pregovorima između HDSSB-a i SDP-a. To su glasine koje šire iz HDZ-a. Ali to ne znači da poslije idućih izbora nismo spremni za pregovore o suradnji s Kukuriku savezom ako oni budu relativni pobjednici. Ne zanima nas ideologija, nego programi koji će pomoći razvoju Slavonije.” [Read more…]
Traži se ”treći modus” u BiH
Uoči listopadskih izbora prošle godine upozorio sam (u intervju za Press RS) da bi u Federaciji BiH mogla biti oformljena “gnjavež koalicija”, u kojoj su oni koji se ne podnose, ali da je i to bolje od “smrdež koalicije”, one koja se zasniva na nelegalitetu i nelegimitetu, pa i ideološko-političkim isključivostima.
Zar nije upravo takva bila prošla vlast u FBiH, koju su činile SDP BiH i SDA s dvije minorne hrvatske stranke za podsmijeh i manipulaciju – novoustaškom HSP i tajkunskom NSRzB? Bila je, uz blagoslov tzv. međunarodne zajednice i podršku tzv. pseudograđanskog sektora u BiH! [Read more…]
Druže Franjo, mi ti se kunemo…
Najradije ne bih pisala o Zoranu Milanoviću i Tomislavu Karamarku, ali njih se dvojicu naprosto ne može izbjeći, i to samo zato što se besmisleno verbalno natezanje u koje su se upustili još krajem prošle godine zbilja razmahalo.
Između njih dvojice glavni je prijepor trebaju li zajedno sjesti za stol i raspravljati, treba li to biti sastanak zatvoren za javnost, TV sučeljavanje ili javno sjedničenje. To su toliko važna pitanja za život naše male zajednice da je pravo čudo kako smo još svi živi a da njih dvojica nisu ni kavu popili. Dosadili su i bogu i vragu. [Read more…]
Lažni branitelji: tko će reći stop?
Posve suprotno normalnoj logici da se uspjeh na izborima gradi na popularnosti i sviđanju javnosti, Tomislav Karamarko na vlast želi doći strahom, plašeći narod. Recentna kriza, jedan od najdramatičnijih trenutaka u četvrt stoljeća dugoj povijesti samostalne države, pokazala je da se njegove vlasti treba bojati.
Cijela se Hrvatska u jednom času našla na plinskoj boci, zaslugom njegove politike. [Read more…]
Cirkus i šator
Moglo bi se možda reći – comedia e finita, no to je samo djelomično točno. “Povijesni sastanak” hrvatskog premijera sa suradnicima i vođama prosvjednika “šatoraša” iz Savske bio je doduše završna epizoda prve etape pobune dijela branitelja protiv aktualne vlasti, no svakako ne i završna klapa sapunice koja traje već sedam mjeseci.
Jer, u izbornoj godini, ni prosvjednici ni oporbene stranke koje ih podržavaju sigurno neće odustati od nakane da zagorčaju život Milanovićevoj Vladi i, baš kao i u vrijeme predsjedničkih izbora, “prepariraju” glasače za promjenu vlasti. SDP-u i koalicijskim partnerima, naravno, ne paše takav scenarij, no pasivnost, odnosno odustajanje od energičnih (zakonskih) mjera kojima se moglo pokušati riješiti problem ilegalaca iz Savske, do sada se pokazala kao uspješna strategija. [Read more…]
Hrvati u induciranoj komi
Kad je onomad u prostorijama NK Borac na Jarunu osnovan HDZ, još nije bilo interneta i mobitela: Robert Zemeckis snimao je tih dana nastavak Povratka u budućnost, a Nirvana svoj prvi album, Ronald Reagan tek je iselio iz Bijele kuće, a Berlinski zid još je čvrsto stajao između dva svijeta.
Kad su koji mjesec kasnije u socijalističkoj Hrvatskoj raspisani prvi višestranački izbori, svijet je čekao Nelsona Mandelu na kapiji zatvora Victor Verster, bivši talijanski predsjednik Sandro Pertini, rođen u devetnaestom stoljeću, još je bio živ, homoseksualnost je na listi Svjetske zdravstvene organizacije bila zavedena kao bolest, a u američkim putničkim avionima još je bilo dopušteno pušenje. Onda znate koliko je to davno bilo. [Read more…]
Ivo Josipović: ”Nisam imao podršku u vodstvu SDP-a”
Zajedno s autoriziranim intervjuom, Ivo Josipović poslao je, kako je napisao, i nekoliko prijedloga za naslove. Na primjer, ”Propali predsjednik o svojim nebuloznim planovima”. Zatim, ”Josipović kao kugina kuća, sam i napušten, ni supruga više ne kuha ručak”. Onda, ”Josipović na zid stavio Milanovićevu sliku i gađa je pikadom, drhte mu ruke od PTSP-ja pa ne pogađa”. Ili, ”Bahato odbio Milanovićevuponudu da bude zamjenik šefa partijske ćelije u Špičkovini”. [Read more…]
Banac slijep, Karamarko mutav
Moram ovaj put nevoljko napraviti neskromnu iznimku: naime, u jesen 2011., još debelo u eri Jadranke Kosor, prognozirao sam da će Tomislav Karamarko biti ne samo novi predsjednik HDZ-a nego i budući premijer.
Bilo je to u drugoj polovici 2011., kad je HDZ shrvan korupcijskim skandalima hrlio prema neizbježnom porazu, a Tomislav Karamarko još je bio ministar u odlazećoj vladi i friški član HDZ-a kojem je – sasvim u tradiciji Martovskih ida – pristupnicu uručila Jadranka Kosor, osoba koju će kasnije svrgnuti i šutnuti.
Karamarko je tada napravio dva ključna simbolička čina koji će biti odsudni za njegovu političku karijeru. Prvo je kao ministar policije otišao na protokolarni pohod poratnom stratištu na otoku Daksi. Potom je u studenom te godine pred TV kamerama uhapsio bivšeg Tuđmanova ministra Josipa Boljkovca za poratne zločine u karlovačkom kraju. Efekt je postignut. Nadobudni ministar policije poručio je svom glasačkom tijelu ono što je htio: a to je da su devedesete završene
Karamarko je tada napravio dva ključna simbolička čina koji će biti odsudni za njegovu političku karijeru. Prvo je kao ministar policije otišao na protokolarni pohod poratnom stratištu na otoku Daksi. Potom je u studenom te godine pred TV kamerama uhapsio bivšeg Tuđmanova ministra Josipa Boljkovca za poratne zločine u karlovačkom kraju. Efekt je postignut.
Nadobudni ministar policije poručio je svom glasačkom tijelu ono što je htio: a to je da su devedesete završene.
Završila je jedna era u kojoj je postojao dvostrani politički konsenzus, u kojem su oni “lijevi” (ako to što znači) pristali ne propitivati u mit o tisućljetnom snu, predziđu Zapada i hrvatskoj državnosti, a oni “desni” (ako to išta znači) pristali ne kopkati po starim ladicama, partijskim knjižicama i musavim svescima komunističkog tiska.
Dvadeset godina Hrvatska je živjela u skladu s tim neproglašenim paktom o uzajamnom nepostavljanju nepristojnih pitanja. Karamarko je prvi shvatio da taj pakt više ne vrijedi. Zato je postao vladar HDZ-a, i zato će – ako se ne dogodi teško zamislivi obrat – postati premijer.
U međuvremenu, stvari su Karamarku sjajno išle na ruku. Vladajuća koalicija se paralizirala razapeta između vlastite liberalne ideologije i masovno antikapitalističkih, pučko-kolektivističkog osjećanja u društvu.
Karamarkova stranka u međuvremenu je pobijedila na lokalnim, europskim i predsjedničkim izborima. Par mjeseci prije parlamentarnih izbora, solidno stoji u anketama. Konsolidirala je svoju kontrolu nad raznim nepolitičkim i parapolitičkim institucijama koje zapravo nikad nije ispustila: nad Privrednom komorom, Crvenim križem, Ustavnim sudom, Nogometnim savezom, Olimpijskim odborom, Maticom hrvatskom, nad većinom sveučilišta.
Na površinsko- estradnoj razini izgleda da naizgled živimo u društvu crvenog revivala, Titovih kuharica, izložbi o socijalizmu i Subversive festivala.
U bitnom, međutim, fundamenti društva koje je HDZ postavio zapravo nikad nisu stavljeni u pitanje. O tom – bolje nego išta – svjedoči novi skandal u “tvornici” sadašnje i buduće hrvatske društvene elite, a to je zagrebački Filozofski fakultet.
Već i dosad djeca koju u školi ne slušaju vjeronauk bila su diskriminirana predsatima i nastavom u protusmjeni. Već i dosad smo imali bizarno dvojstvo u kojem je vjeroučitelje plaćala država, ali ih imenuje Crkva, koja ih može i otjerati ako joj njihov život ili brak ne paše.
Kao finale, zagrebački je FF potpisao sporazum po kojem su prijemni ispiti i pragovi upisa obvezni za sve, osim za one koji studiraju katolički vjeronauk. Ti i takvi mogu upisati bilo koju grupu filozofskog bez prijemnog, mogu tako “žutom trakom” odvoziti do diplome, mogu dobiti vjeroučiteljski posao preko Crkve, a potom nelojalno konkurirati kolegama u zbornici ispunjavajući satnicu drugim predmetom. Taj sporazum prilično pokazuje koliko je Hrvatska doista u vlasti “crvenih”.
Zagrebački je FF potpisao sporazum po kojem su prijemni ispiti i pragovi upisa obvezni za sve, osim za one koji studiraju katolički vjeronauk. Ti i takvi mogu upisati bilo koju grupu filozofskog bez prijemnog, mogu tako “žutom trakom” odvoziti do diplome, mogu dobiti vjeroučiteljski posao preko Crkve, a potom nelojalno konkurirati kolegama u zbornici ispunjavajući satnicu drugim predmetom. Taj sporazum prilično pokazuje koliko je Hrvatska doista u vlasti “crvenih”
Ukratko, Tomislava Karamarka čekaju izbori, čeka ga vlast u zemlji u kojoj njegova stranka poluge vlasti nije nikad pustila. Stranka mu je popularna. Predsjednica mu je popularna.
Samo je on, začudo, neviđeno nepopularan.
U petak u Jutarnjem listu istaknuti povjesničar Ivo Banac ponudio je svoju interpretaciju razloga zašto je Karamarko tako na zlu glasu. Po njemu, riječ je o sustavnoj difamaciji u kojoj sudjeluju novine, kulturnjaci i lijevi umjetnici, baražnoj vatri ljudi koji ga ocrnjuju i kude zato što kudi socijalizam i Jugoslaviju.
Za Banca, ono što Karamarko radi je kulturološka inačica “hapšenja Boljkovca”, a to mu – ako ga točno razumijem – ne mogu oprostiti oni koji očekuju da ispoštuje tuđmanistički pakt iz 90-ih: nemojte vi propitivati “tisućljetni san”, nećemo ni mi partizane.
Odmah ću reći – postoje dvije točke u kojima se s Bancem slažem. Prva se tiče nove, naglo i neobjašnjivo popularne navade lijevo-liberalnih analitičara da antifašizam brane Tuđmanom.
Mjera u kojoj je Tuđman bio zaštitnik partizanske tradicije – naime – može se jasno mjeriti količinom trotila i smrvljene šute komunističkih spomenika, a rekao bih da su u “zaštiti” tog nasljeđa Tuđmana više fascinirale bijele uniforme i Titov operetni kič, nego ono što u poratnoj tradiciji vrijedi – a tu su dekolonizacija, sekularizacija i modernizacija.
Druga stvar oko koje se s Bancem slažem je Ukrajina. Upravo sam ovih dana imao privatnu prepisku s jednim od citiranih “antijunaka” Bančeve kolumne u kojem branim približno istu tezu kao Banac: da se europska ljevica u Ukrajini beskrajno blamira što optužuje naciju izloženu agresiji za fašizam, a s druge strane ima režim koji je okupirao teritorij triju susjeda, koji hapsi pedere, cenzurira psovke u filmovima, ubija disidente i pretvara pravoslavnu crkvu u svoju ideološku filijalu.
Današnja Rusija – ukratko – esencija je svega što bi moderni ljevičar trebao prezirati.
Banac u svom tekstu tvrdi da Karamarka liberalna javnost napada samo zato što se dirnuo svetih krava socijalističke prošlosti. Tvrdi da su mediji od Karamarka stvorili povampirenu opasnost, političara koji će otvarati logore.
Tvrdi – konačno – da je opasnost od obnove fašizma fantazija koja nema uporište u europskom kontekstu, nego je – e, tu Banac stvarno nije originalan – rezultat zazora spram Hrvatske kao takve.
“Oni ne mogu voditi Hrvatsku jer je ne vole” – rekao bi Karamarko. Ili – mi nećemo ispoštovati svoj dio pakta iz 90-ih (šutnje o vašim partijskim knjižicama), ali vi svoj morate: morate vjerovati u fantaziju o suverenosti kao finalnoj svrsi povijesti.
Kao građanin zemlje u teškoj krizi, s vladom koja je digla ruke od svega, volio bih – za početak – imati vođu opozicije koji nekiput za promjenu ipak dođe u Sabor. Volio bih imati lidera čije se političke djelovanje ne svodi na lansiranje eksplozivnih parapovijesnih floskula i bezgranično bavljenje unutarstranačkim intrigama
Sve su te tri tvrdnje – mislim – temeljno pogrešne.
Za početak, problem s Karamarkom nije samo u onom što radi, nego onom što – ne radi.
Kao građanin zemlje u teškoj krizi, s vladom koja je digla ruke od svega, volio bih – za početak – imati vođu opozicije koji nekiput za promjenu ipak dođe u Sabor.
Volio bih imati lidera čije se političke djelovanje ne svodi na lansiranje eksplozivnih parapovijesnih floskula i bezgranično bavljenje unutarstranačkim intrigama.
Volio bih imati opoziciju koja će izustiti neki konkretan stav o nekim (eto) “nebitnim” stvarima kao što su porezi, zakoni, javna poduzeća, reforma uprave.
Volio bih imati šefa opozicije za kojeg znamo što hoće, osim što znamo što neće: neće ukidanja županija, neće porez na nekretnine, neće da se itko dirne u njegove živopisne sponzore poput Mamića.
Drugi i veći problem je što Banac ne razumije stvarne rizike onog što se danas događa u Europi. Doista, Karamarko neće kad dođe na vlast otvarati logore (trebamo li aplaudirati?). U zapadnoj Europi doista nema “fašista” onakvih kakve kroz povijesne prispodobe crta Banac – nema smeđih košulja, uniformiranih firera i režima koji vojno napadaju susjede.
Banac je – međutim – stvarno slijep ako ne vidi da se EU danas slama jer ne može istodobno imati dvije stvari na koje je navikla i koje i nadalje želi: a to su naslijeđenu državu blagostanja, te sudjelovanje u ekonomskoj globalizaciji.
Ne vidi da se – slično kao u 20-ima – nacionalizam pojavio kao odgovor na “slabu državu”, nekotrolirani kapitalizam i liberalizam. Ne vidi da je taj novi nacionalizam kao odgovor to neugodniji što, osim u ponekim mediteranskim zemljama, nema povijesnog konkurenta – socijaliste.
Banac – ukratko – ne vidi ključni kontekst u kojem se Karamarkov dolazak događa. To je kontekst Europe koja više ne živi dobro kako je navikla, koja rješenje svog problema vidi u obnovi nacije, obnovi države, obnovi kolektivizma, obnovi protekcionizma, ukratko – u onoj demokraciji koja, kako je rekao Orban, ne mora više biti “liberalna” nego “nacionalna”. To je kontekst u kojem će na vlast doći Karamarko.
Banac je – međutim – stvarno slijep ako ne vidi da se EU danas slama jer ne može istodobno imati dvije stvari na koje je navikla i koje i nadalje želi: a to su naslijeđenu državu blagostanja, te sudjelovanje u ekonomskoj globalizaciji
I to je kontekst u kojem su neki od nas razumljivo zabrinuti.
Jer, dva sata sjevernije, preko Drave, jako dobro vidimo kako to ide kad se politička i ekonomska elita “naoruža” floskulama o suverenosti i naciji, smjesom grožnje spram bankara, komunista i Drugih. Istina, tamo uništavaju romska sela – u nas “samo” ćirilične ploče.
Oni imaju Jobbik, mi “samo” Savsku 66.
Ali – u oba slučaja postoji nešto temeljno isto – a to je da se proizvodnjom fantomskih neprijatelja skriva ne-govorenje o bitnom.
I to je razlog zašto se Karamarka treba bojati. Ne zbog onog što govori. Nego zbog onog o čemu nije rekao ni riječi.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Do istrage vaše ili naše
Tri radna dana. Upravo toliko trebalo je proteći otkako je Kolinda Grabar Kitarović prošlog četvrtka preuzela predsjedničku funkciju do ulaska u potpuno otvoreni sukob s premijerom Zoranom Milanovićem, koji je buknuo takvim intenzitetom da je teško zamisliti mogućnost primirja, nakon što je predsjednica potpuno otvoreno zatražila abdikaciju Milanovića i njegove Vlade.
Prva je, pomalo neočekivano, živce izgubila predsjednica države eksplicitnim zahtjevom da Milanović odstupi, što je politički potpuno neutemeljeno – u hrvatskom političkom sustavu, šef države mora suzbiti ego i ne može poput Mikea Tysona raspaliti svakog s kime se ne slaže
Prijašnjih dana ni premijer nije pokazao koncilijantnost; izbjegao joj je uputiti običnu kurtoaznu čestitku, a u Vladi su uvjeravali kako je pobjeda gospođe Grabar Kitarović de facto neustavna jer nije osvojila natpolovičan broj glasova u drugom izbornom krugu.
U ovakvoj asocijalnoj politici, vrhunski uspjeh je to što su njih dvoje uspjeli nekoliko minuta telefonski razgovarati, a da jedno drugoga ne pošalju u neko mjesto.
Prva je, pomalo neočekivano, živce izgubila predsjednica države eksplicitnim zahtjevom da Milanović odstupi, što je politički potpuno neutemeljeno – u hrvatskom političkom sustavu, šef države mora suzbiti ego i ne može poput Mikea Tysona raspaliti svakog s kime se ne slaže.
Ovo nije sapunica u kojoj se glavni likovi ne podnose, nego odnos dvoje najvažnijih dužnosnika u državi.
Stjepan Mesić nije mogao smisliti Ivu Sanadera, a Ivo Josipović je bio uvjeren kako premijerka Jadranka Kosor loše vodi Vladu, ali nije im padalo na pamet zahtijevati izvanredne izbore, jer ovakvi zahtjevi izazivaju izvanredno stanje u Hrvatskoj i potpunu polarizaciju koja prijeti verbalnim građanskim ratom.
Čak je i umjereni saborski predsjednik Josip Leko zaključio o Kolindinom istupu kako je “Ovaj zahtjev sebičan, treba tražiti konsenzus.”
No, mnogo je izgledniji nastavak kaosa od postizanja barem minimalnog konsenzusa između opozicije i vlasti.
Kako se približavaju izbori, situacija u Hrvatskoj sve više podsjeća na 2001. i splitsku Rivu; s jedne strane Vlada koja ima određene rezultate, ali ih ne zna predstaviti, a s druge, HDZ i napadi na izmišljene jugofile, bivši branitelji i Crkva
Kako se približavaju izbori, situacija u Hrvatskoj sve više podsjeća na 2001. i splitsku Rivu; s jedne strane Vlada koja ima određene rezultate, ali ih ne zna predstaviti, a s druge, HDZ i napadi na izmišljene jugofile, bivši branitelji i Crkva.
Hrvatska je stupila u novo političko razdoblje, u kojem se mogu očekivati redovita prekomjerna granatiranja između Predsjednice i Premijera. I tako će biti barem do izbora, ako ne i duže.
Zamislimo, primjerice, situaciju u kojoj Kukuriku koalicija osvaja najviše mandata i Kolindu kako prima Milanovića, i to još na Pantovčaku.
“Do istrage vaše ili naše”, rekli bi u Srbiji, a može se primijeniti i ovdje.
(Prenosimo s portala Jurtarnjeg lista).
- « Previous Page
- 1
- …
- 7
- 8
- 9
- 10
- 11
- …
- 13
- Next Page »