DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO REPUBLIKE HRVATSKE
Glavni državni odvjetnik
Dinko Cvitan, dipl. pravnik
Gajeva 30a
10000 Zagreb
Zagreb, 21. siječnja 2016.
KAZNENA PRIJAVA PROTIV NOVINARA MARKA JURIČA [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Drago Pilsel / Leave a Comment
DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO REPUBLIKE HRVATSKE
Glavni državni odvjetnik
Dinko Cvitan, dipl. pravnik
Gajeva 30a
10000 Zagreb
Zagreb, 21. siječnja 2016.
KAZNENA PRIJAVA PROTIV NOVINARA MARKA JURIČA [Read more…]
Autor: Ivo Josipović / 1 Comment
Na Pantovčaku br. 241 stanuje Nečastivi. Tu je negdje, u šumi kraj zgrade koja dominira kompleksom Ureda Predsjednice. Možda u nekoj zaboravljenoj prostoriji tehničkih službi u podrumu glavne zgrade ili se možda skriva među jelenima, u krdu koje predvečer, ohrabreno mirom i gašenjem sunca i svjetala u lijepoj zgradi Ureda obilazi kompleks u potrazi za hranom. [Read more…]
Autor: Nela Vlašić / Leave a Comment
U redakciji u kojoj sam provela gotovo čitav radni vijek imali smo kolegu urednika, porijeklom iz Stankovaca, koji je vječno kasnio s predajom svojih stranica. Nakon što bi mu rok debelo istekao, a dečki i cure zaduženi za prijelom počeli glasno negodovati, on bi ušetao mrtav hladan, onako s noge na nogu, u tehničku redakciju, pogledom preletio preko bundžija i lijenim glasom zapitao:”Oli je neko utrku proglasio?” [Read more…]
Autor: Branimir Pofuk / Leave a Comment
Zar jedan hrvatski branitelj može biti barbar? Zar može biti terorist, militant i fašist? Ova je pitanja u vrlo službenoj prigodi i na najslužbenijem mogućem mjestu, u Vladi Republike Hrvatske, sjedeći sučelice hrvatskom premijeru i dvojici ministara, odjeven u svečanu odoru visokog policijskog časnika, izrekao Josip Klemm. Ni na jedno od tih pitanja Josip Klemm prošlog ponedjeljka nije dobio odgovor. Pitanje je izrečeno javno, u izravnom televizijskom prijenosu, pa su odgovori uskraćeni i čitavoj javnosti. [Read more…]
Autor: Ante Tomić / Leave a Comment
Jednom se, pričaju, u Splitu, na Matejušci, kod Svetog Frane, neki momak kojega je cura ostavila popeo usred dana na krov zgrade i vikao da će se baciti u dubinu. I narod se, jasno, usplahirio.
Žene su užasnuto vrisnule, a roditelji dlanovima pokrili oči mališanima i brzo ih odveli da ne gledaju kad samoubojica bubne i lubanja mu se rasprsne kao zrela lubenica na asfaltu. [Read more…]
Autor: Ivo Josipović / 1 Comment
Etida, instrumentalna skladba namijenjena vježbanju određenih tehničkih elemenata, u djelima je nekih skladatelja postala puno više, vrhunsko umjetničko djelo. Među najpoznatijim etidama koje su se izdigle daleko iznad razine tehničkih vježbi i postale dio najprestižnijeg umjetničkog repertoara su Chopinove klavirske etide.
Jedna od njih, ona koja nosi naziv ”Revolucionarna“ (br. 12. Op. 10) posebno mi je draga. Chopin ju je skladao 1831. godine kao romantičarski homage ustanku Poljaka protiv Rusije koji je slomljen bombardiranjem Varšave. Posvećena je velikom Franzu Lisztu, njegovu blisku prijatelju. [Read more…]
Autor: Ivo Josipović / 1 Comment
”Tea for Two” (Čaj za dvoje) je jedan od vrlo popularnih songova, nastao još davne 1925. godine kao dio mjuzikla ”No, no Nanette”. Autori, muzike i teksta, Vincent Youmans i Irving Caesar vjerojatno nisu ni slutili kakav su međugeneracijski, planetarni hit napisali. Do danas je napravljeno bezbroj verzija skladbe koja je korištena u filmovima, spotovima, raznim scenskim produkcijama i koja je postala jazz standard na kojem su se okušali najveći jazz muzičari. [Read more…]
Autor: Ante Tomić / Leave a Comment
Dulje smo od godine u EU, ali konkretna se korist, izuzmu li se visoke plaće nekolicine zastupnika u Europskom parlamentu, od toga ne vidi.
Zlurado ćemo, istina, naglasiti kako smo mi u Uniji, a glupi Srbi, eto, nisu, ali i u tome beljenju i pokazivanju dugog nosa istočnim susjedima nekako je nestalo veselja. Ne znamo više što bismo s punopravnim članstvom u zajednici europskih naroda.
Zbog čega smo se zapravo odricali dijela suvereniteta? Višegodišnja se gnjavaža s pristupnim pregovorima i usklađivanjem zakonodavstva i hvatanjem Ante Gotovine po restoranima Kanarskog otočja čini manje ili više uzaludna. Živimo kao što smo i prije živjeli. Pare koje su obećali ne dolaze, ali to je valjda više zbog onih tupana i šeprtlja na Markovom trgu, koje ne umiju čitljivo sastaviti formular.
Sa zapada su nam dosad stigle samo oštre zabrane klanja živine i destilacije šljivovice i lozovače u dvorištima i nešto zbunjujući propisi o obliku povrća kakvo je dopušteno prodavati, pomidorama savršeno okruglim i sjajnim poput biljarskih kugli i krastavacima ravnim poput vibratora.
Još nismo dobro ni skontali što je bilo pogrešno u krupnim i kvrgavim plodovima kakvi su nekad rasli u našim povrtnjacima, osim da su oni bili sočni i slatki, dok ovi europski, koje u španjolskim staklenicima uzgaja marokansko roblje, od tikvica i balancana, do poma i kukumara, redom imaju jednak okus po hidroizolacijskoj pjeni, a iz Bruxellesa je došla nova direktiva. Na čitavom teritoriju EU od jučer se ne smiju prodavati usisivači jači od 1600 vata.
Vau, zalajao sam zaprepašteno. Ne znam je li vi čitate etikete na usisivačima, ali ja, vjere mi, nemam pojma šta na mome piše. Primjetio sam, istina, da je nešto jači od uobičajenog.
Trebam li zbog nečega, na primjer, sina, više ga ne zovem, već samo usmjerim cijev usisivača put njegove sobe, uključim uređaj i trenutak kasnije on, bespomoćno mlatarajući rukama, na struji zraka lagano doklizi na stolici s kotačićima. Prošle jeseni drznuo sam se čak izaći s usisivačem na teracu i digao silan vjetar zbog kojega je tradicionalna Mrdujska regata okončana dobra dva sata ranije nego inače.
Slična će mi zadovoljstva u skoroj budućnosti, pretpostavljam, biti uskraćena. Usisivač ću morati pokorno predati najbližoj policijskoj postaji, ili usisavati noću, kao što seljaci kriomice po mjesečini prenose rakijske kotlove od kuće do kuće.
Zbog propisa o energetskoj učinkovitosti europski je povjerenik Guenther Oettinger krenuo u nesmiljenu hajku na snažne kućanske aparate. Sad je ukebao usisivače, a prijeti da mu ni sušila za kosu, kosilice, pametni telefoni i kuhala za vodu neće, majci, umaći.
Smiješno je kad pročitate da u Europskoj Uniji ima jedan ludi Švabo koji se, tipično švapski, sitničavo i nemilosrdno, zainatio protiv usisivača i bojlera. Čine se nešto i nadrealni prizori činovnika koji hodnicima mučno tegle debele spise, žureći na sastanke komisija gdje će se mahnito svađati normirajući oblike povrća i snagu kućanskih aparata.
Da vam netko ispriča taj apsurd, pomislili biste da je riječ o lošoj kopiji čuvenog Monthy Paytonovog skeča o Ministarstvu smješnog hodanja.
No, kako vrijeme prolazi ja polako shvaćam da je u takvim birokratskim besmislicama i ispraznostima cijeli smisao Europske Unije. To je, nažalost, njezin limit. Više od oblika pomidora i jačine sisivača ona zapravo i ne može rješavati.
Ta golema i skupa, jalova briselska administracija neće učiniti ništa spomena vrijedno suoči li se s kakvom ozbiljnom nevoljom. Krenu li socijalni nemiri u Grčkoj ili ako Rusija napadne Ukrajinu, slavna je Unija beskorisna jednako kao i prije dvadeset tri godine, kad ju je pokojni Tomislav Ivčić uzaludno preklinjao da zaustavi rat u Hrvatskoj.
Guenther Oettinger može biti sasvim zadovoljan. Poslužimo li se rječnikom povjerenstva za energetsku učinkovitost, Europska Unija potpuno je zadovoljavajuća. Njezini vati baš nitkoga ne trebaju zabrinjavati jer nimalo ne utječu na klimatske promijene. Europska Unija, u najkraćemu, nema gotovo nikakve snage.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Autor: Nela Vlašić / Leave a Comment
Kolumna je prvotno bila objavljena na autografu.hr 1. kolovoza 2014.
U Hrvatskoj je protekloga mjeseca samo kiše bilo viška. S vodom smo u suficitu, sa svim ostalim smo deficitarni. Najviše s pameću, kao da je ta vodurina što lijeva svuda i odsvuda isprala i posljednja zrnca solidarnosti i zdravoga razuma. Shodno tome nedostaje razumijevanja, empatije, suosjećanja i obzira. Glupost je zla – u pravilu ne vodi računa o osjećajima drugih, pa čak ni onda kad od njih živi. Poznaje i poštuje samo silu.
Danima nas bombardiraju informacijama o prezaduženosti građana. Oko 318.000 građana duguje blizu četiri milijarde eura, točnije 28 milijardi kuna. Ti jadničci koji su se u bezizlaznoj situaciji našli većim dijelom zbog neisplate plaća, višegodišnjeg života na minimalcu ili pak gubitka posla u nekim ozbiljnim godinama kad je pronalazak drugog zaposlenja čisti science fiction, spas od pljenidbi i ovrha što im vise nad glavom vidjeli su u dugo najavljivanom Zakonu o osobnome bankrotu.
No ovih dana mnogo se piše o tome kako će upravo ti ljudi i njihove obitelji, nakon proglašenja bankrota, biti osuđeni na život nedostojan čovjeka s nešto manje od 3,5 eura dnevno. Drugačije rečeno, s 800 kuna mjesečno sve dok ne podmire sva dugovanja prema bankama ili državi.
Dakle u zemlji u kojoj bangladeška bijeda visi nad glavama 318.000 ljudi i njihovih bližnjih, u zemlji u kojoj vanjski dug raste geometrijskom progresijom, u zemlji – sada je to evidentno – kojoj turizam, ne samo zbog srpanjske rupe, neće donijeti toliko željeno olakšanje, očekivali biste opsadno stanje među političarima i onima na poziciji i onima u opoziciji. U nekoj ozbiljnoj državi radilo bi se neprekidno i u Saboru i u Vladi. Ljetu usprkos gorila bi do dugo u noć svjetla na Markovu trgu… Normalno bi bilo, zar ne, da se traže i nude rješenja jer oporba (HDZ) dahće za vratom i prijeti kako će i prije propisanog roka zasjesti u koalicijske fotelje.
U ozbiljnoj državi da, ali ne i u Hrvatskoj!
U nas se zastupnici od šezdeset radnih dana, od kojih neki nisu ni četvrtinu odradili, odmaraju također šezdeset dana, jer novo zasjedanje Viskog doma možemo očekivati tek u rujnu. Najgore od svega, piše ovih dana riječki Novi list, što ih se za nerad najvjerojatnije neće moći sankcionirati, jer su od naroda odabrani. Blago narodu s takvim “hej, haj uživaj” odabranicima.
Ne brine naše odabraniketo što s dozom užasa ovih dana gledamo dnevnike, čitamo portale i novine ako imamo sreće da se u obiteljskom budžetu nađe dnevno sedam kuna viška. Što nas prolazi jeza jer u ministarstvima, ako izuzmemo plaće, nema ni milimetar prostora za nove uštede koje, svemu usprkos, traži Linićev nasljednik mlađahni Boris Lalovac.
Svi ministri gotovo unisono to tvrde. Izuzetak je neiskusni Vedran Mornar, koji ovaj puta bez konzultacija s Kaptolom stidljivo najavljuje nepopularnu mjeru štednje na subvencijama za prijevoz učenika-putnika. Dakle, još jedan udar na džep roditelja. Još jedan dodatni trošak koji može već najesen povećati broj od već sada strašnih 318.000 prezaduženih građana u prezaduženoj državici…
Koga briga za strahove i strepnje onih pred ekranima televizora i kompjutora. Hrvatske političare zasigurno ne. Pa, zaboga, ljeto je. Vrijeme da se od nerada malo odmore, da se aktiviraju, plivaju trče, jedre. Zastupnici to već čine, red je došao i na ministre. Vlada je od narednog tjedna na nezaslužnom godišnjem odmoru. Na Markovu do dugo u noć, u pustu ljetnu noć do daljnjega bit će mrak.
Bez imalo srama pred ljudima koji već sada podižu nenamjenske kredite jer drugačije ne mogu namaknuti nekoliko tisuća kuna za svoje đake, koliko im treba za nove udžbenike, teke, tenisice i ruksake, a u nekim obiteljima sve to puta dva ili tri, pričaju kako kreću u potragu za tenis-terenima u Splitu (Branko Grčić) ili za vjetrom pogodnim za jedrenje po srednjem i južnom Jadranu poput Anke Mrak Taritaš. Gunja i Rajevo selo nek’ čekaju jesen u pljesnivim kućama i Bogu se mole da ne bude kišovita.Tad bi mogla otpočeti obnova – novi alibi nesposobne Vlade za najavljeni rebalans.
Povremeno se pitam tko je odgojio te ljude? Gdje rastu hrvatski političari tako površni, bezosjećajni, neodgovorni da gotovo nema te situacije u kojoj će javni interes, opće dobro staviti, oprostite na izrazu, ispred svog dupeta.
Pitam se štrecne li Milanku Opačić kad novinaru kaže da će i ove godine na možda najskuplju jadransku destinaciju – u Dubrovnik, grad koji mnoge autsorsane čistačice i domari mogu vidjeti samo na razglednicama. Naravno da je ne štrecne jer bi u protivnome preskočila odmor. Srami li se, primjerice, Gordan Maras, onako pet minuta pred spavanje, svojih gluposti, nesposobnosti i neodgovornosti kad u općoj krizi i besparici od Vlade traži i dobiva (pa makar i europske pare) za PR agencije. Ma kakvi, uvjeren je da mu to pripada.
Grize li savjest premijera Zorana Milanovića dok se brčka oko Bakarićeve vile na Hvaru, koja se sada zove Vila Kovač, i u sebi pjevuši “…ne, ne, neradnička odmara se klasa, plavi se Jadran talasa!” Ne grize i neće ga gristi sve dok umjesto Jadrana ne zatalasaju trgovi, pa i Markov sa onih 318 tisuća bankrotiranih i isto toliko nezaposlenih.!
Glupost je zla i često razumije samo silu. I zato ja živim za dan kad će se trgovi nakon ovakvih bezdušnih izjava političara zaplaviti i zatalasati od radničkih trliša.
Autor: Davor Krile / Leave a Comment
Samo dvadeset i devet (29) od stotinu pedeset i jednog (151) saborskog zastupnika izjasnilo se za uvođenje preferencijskoga glasanja u hrvatski izborni sustav.
Manje od 20 posto članova hrvatskoga parlamenta opredijelilo se za pojedinačno dokazivanje političara na slobodnome tržištu – na koje se već godinama s većine političkih govornica ultimativno usmjerava marangune, piture, škverane, novinare, programere i sve druge hrvatske građane – dok bi skromni ostatak njihovih kolega i dalje radije ostao zaštićen od svih blagodati modernoga vremena vrhovnom voljom partijskoga šefa u ulozi sudbinskoga krojača izborne liste.
Ovakva bilanca i nije naročito iznenađenje s obzirom na ljudske potencijale Hrvatskoga sabora, ali svejedno iziskuje barem ad-hoc analizu. Vidi, Boga ti: nama trajna neizvjesnost i neprekidno dokazivanje do sve udaljenije penzije, a njima siguran hlad Markova trga makar tamo i ne navraćali? Socijalizam svima, a ne samo njima!
Zbog čega je pozadina stranačkoga vođe mnogima poželjniji karijerni orijentir od prevrtljive naravi iznevjerenog puka, neobjašnjivo sklonog igrače ocjenjivati i po osobnom doprinosu utakmici, a ne isključivo po rasporedu na terenu i boji dresa?
Odgovor zacijelo ne leži u čvrstoj i nepokolebljivoj vjeri u vlastite kreativne potencijale, kao ni masovnoj zastupničkoj želji da ubuduće više vremena provode u sabornici, u puno kvalitetnijoj borbi za rejting i simpatije birača.
Kušnja je to pred kojom padaju i najveći zagovornici slobodnog tržišnog natjecanja i najgrlatije deklarirani europejci: HDZ, na primjer, od novoga šefa Europske komisije traži funkciju povjerenika za totalitarizam s koje bi se mogli nesmetano obračunavati s neželjenom prošlošću, ali baš nikome iz te stranke ne pada na pamet obračunati s neželjenom sadašnjošću pa i kod nas implementirati europsku praksu po kojoj građani na izborima slobodno daruju opredjeljenje svakom pojedinom kandidatu.
Znamo, takvo ponašanje elektorata potencijalno je iznimno opasno, moglo bi iznjedriti istinsku tržišnu kvalitetu ili nepatvorene pučke tribune. Niti jedan od 29 hrabrih vitezova s Markova trga koji su poduprli preferencijsko glasanje nije, naime, iz redova najdržavotvornije stranke. Iako se jako trude ispasti odgovorni pučani i zakleti antitotalitaristi, izgleda da hadezeovci ipak potiho cijene dobro staro komitetsko odlučivanje.
Razloga za busanje u demokratska prsa nema, doduše, ni vladajući SDP, stidljivi baštinik mnogih dogmatskih ideja: samo dvojica zastupnika iz njihovih redova – Gvozden Flego i Darko Ledinski, zapamtimo im imena – usudila su se javno poduprijeti misao da im raspored ulazaka u Sabor ubuduće ne određuje isključivo Zoran Milanović.
U redovima simpatizera GONG-ova prijedloga izborne reforme je, sasvim logično, puno više bivših esdepeovaca: od Mirele Holy preko Slavka Linića pa do Josipa Kregara. Oni su dosegli punu spoznaju o slobodi prema definiciji iz stare pjesme Chrisa Christoffersona: to je samo druga riječ za situaciju u kojoj više ne možeš izgubiti nijedan partijski privilegij.
Glavni tajnik SDP-a Igor Dragovan ovih dana pitijski tvrdi da on i njegovi stranački kolege zapravo ne bježe od preferencijskoga glasanja, nego sve svoje raspoložive snage usmjeravaju na saniranje gospodarstva. Da ta verbalna figura u kontekstu aktualnih ekonomskih pokazatelja nije tragična, bila bi još i zabavna.
Pokušaj da se sva politička moć u zemlji zadrži u rukama nepopularnih i nesposobnih partijskih voždova – što je temeljna intencija svakog despotizma – naročito je licemjeran u kontekstu SDP-ova doprinosa kvaliteti radničkih prava. Iz perspektive društveno-političke snage koja je radnom pučanstvu kroz nedavne izmjene ZOR-a uvela dulji radni tjedan i lakše uvjete otpuštanja bilo bi moralno i vjerodostojno da barem približnu fleksibilizaciju naugodnijega radnoga mjesta u državi istodobno osiguraju i sebi.
Zašto bi njihov poslodavac – građani – i dalje morao financirati i okorjele neradnike i lezileboviće, a ovi iz Hrvatske udruge poslodavaca to odavno ne moraju? Jesu li možda poslodavci obnoć postali hrvatska ustavna kategorija, a narod izgubio deklarirano pravo na neposredno odlučivanje o svojoj vlasti?
Koliko god se politički fantasti iz HDZ-a i SDP-a zanosili idejama o svojemu vječnom trajanju, i koliko god im stranački šefovi umirali od straha pred neposrednom biračkom voljom, ono što je uspostavljeno kao europski politički standard i civilizacijski doseg kad-tad će im se popeti do vrata, kao plima. Što prije shvate da vrijeme preferencijskoga glasanja neminovno dolazi, to su im veće šanse da na tom valu zajedre i nekako pokušaju preživjeti.
Ne omoguće li velike stranke uskoro ovakvu izbornu reformu, nametnut će im je građani sami, referendumom. No u tom slučaju kao omču, a ne kao lovorov vijenac.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).