U subotu sam, dijeleći na Trgu bana Josipa Jelačića letke naše koalicije, odnosno stranke ”Naprijed, Hrvatska – Progresivni savez Ive Josipovića” imao prilike osjetiti bilo građana. Mnogi su izražavali simpatije, drugi sam nam govorili da nismo njihova opcija, neki su nas ignorirali, što govori o nedostatku interesa većeg broja sugrađana za politiku, možda i o njihovoj političkoj nepismenosti, vjerojatno i o zagađenju političarima. [Read more…]
Idem zbog Siniše Glavaševića i Branka Pilsela
Kažu mi da su mi šanse u 2. izbornoj jedinici, iako sam prvi na listi (lista broj 6), minimalne, ankete (ako im je vjerovati, iako im ja ne vjerujem ni da mi kažu da je podne, a sat pokazuje 12 sati) dapače kažu da sam se kandidirao bez veze, ta tu su Josip Leko (SDP i kolege iz koalicije Hrvatska raste), Miroslav Tuđman (HDZ i ekipa iz Domoljubne koalicije), Željka Markić (U ime obitelji – Projekt Domovina; [Read more…]
Junaci mirne integracije
Upaljene luči. Tako se zove knjiga koja je u nedjelju, 21. rujna predstavljena u Domu kulture u Berku. U pozivnici piše da je knjiga plod rada dvadesetak “običnih” ljudi, mirovnih aktivistica i aktivista, teologinja i teologa. Piše i to da je knjiga zbirka koja promovira doprinos običnih ljudi za izgradnju mira i da priče i pjesme u njoj govore o stvarnim događajima i konkretnim situacijama u kojima su autori i autorice, u teškim i tragičnim trenucima, doživjeli pomoć nekoga sa suprotne, neprijateljske strane.
Berak je selo u blizini Vukovara za koje je većina nas prvi put čula zbog zla koje ga je pogodilo na samom početku agresije na Hrvatsku 1991., zbog protjerivanja nesrpskog stanovništva, zbog zločina u kojem su ubijeni mnogi njegovi nedužni stanovnici, zbog stradanja koje su preživjeli oni koji su u njemu ostali. Međutim, mnogo smo manje čuli i mnogo se manje pažnje obratilo na uspostavljanje mira u Berku i mnogim drugim sličnim mjestima, na napore koje su uložili mnogi ustrajni pojedinci, zagovornici mira i suživota, da se na mjestu zločina i patnje ponovno uspostavi mir i nastavi život dostojan ljudi. Ova je knjiga zbirka njihovih svjedočanstava koja nas ne bi smjela ostaviti ravnodušnima.
Dobri ljudi iz Berka i mnogih drugih ratom izravno unesrećenih i osakaćenih mjesta usudili su se u svojim pričama sami sebi i ljudima oko sebe postaviti pitanje o smislu vlastitih stradanja i bilo kojeg rata. Usudili su se razgovarati s onim drugima, liječiti vlastite rane slušajući o navlas istim patnjama i ljudskosti onih drugih. Usudili su se pitati može li ijedan rat imati pobjednike, ili su svi možda ipak gubitnici
Knjiga govori o dugotrajnom procesu izliječenja koji traje i daleko je od svog završetka, ali i o ustrajnosti i odlučnosti ljudi koji u njemu sudjeluju da ne posustanu, usprkos vremenu i okolnostima. A da okolnosti ne idu uvijek u prilog pomirenju upozorava već u samom predgovoru knjige Dragica Aleksa, jedna od najzaslužnijih za paljenje i održavanje na životu svjetla tih luči iz Berka. U procesu vlastitog traženja mira sa samom sobom, nakon svih doživljenih nepravdi i preživljenih patnji, Dragica Aleksa je još prije petnaest godina objavila knjižicu pod naslovom Priče iz Berka koja je govorila o traženju izgubljenog mira u sebi i oko sebe.
U knjizi Upaljene luči o tome svjedoči i Katarina Kruhonja opisujući ulogu koju su, uz desetak drugih udruga iz Hrvatske i tri iz Srbije, imali aktivisti Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u procesu koji pamtimo kao mirnu reintegraciju istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u sustav Republike Hrvatske.
Ona opisuje kako su pripremali grupe ljudi koji su nekada živjeli zajedno, razbacane ratom na obje strane Dunava, za ponovne susrete. Piše kako su ih učili da nadvladaju zazor i strah od onih drugih i od samih sebe i da ponovno počnu razgovarati. Pri tom s pravom upozorava kako se u pričama o uspjehu te mirne integracije tek usput spominjala i uloga civilnodruštvenog sektora.
A upravo na tom polju, presudnom za povezivanje jedne po jedne niti koje su među pojedinačnim, stvarnim ljudima i obiteljima bile pokidane, sudjelovale su tisuće i tisuće žena i muškaraca, većinom izravno i vrlo osobno pogođenih ratom. Taj udio “običnih” ljudi u velikom zajedničkom poduhvatu ostao je nekako po strani, u sjeni politike i državnih te međudržavnih institucija.
Žao mi je što ove nedjelje nisam mogao biti u Berku, ali zato na ovaj način ljudima koji će se okupiti oko Upaljenih luči želim uputiti pozdrav i izraziti veliko poštovanje. Želim na njih obratiti i vašu pažnju i tako ih dodatno ohrabriti da se ne umore i ne posustanu.
Ovih im dana ohrabrenje dolazi od glasa papa Franje koji se čuje u čitavom svijetu, od glasa koji nedvosmisleno i beskompromisno kršćanski i ljudski viče, i koji će morati nastavljati ponavljati da je svaki, ali baš svaki rat ludost i besmisleno krvoproliće koja se mora i može izbjeći
Mirotvorstvo se uvijek događalo usprkos prevladavajućem stanju svijesti i okolnostima u svijetu. Ljudi okupljeni oko Upaljenih luči u Berku toga su itekako svjesni. Među njima su i Ana i Otto Raffai, dvoje katoličkih teologa posvećenih mirotvorstvu u svemu što rade i žive.
Drugi dio knjige Upaljene luči donosi deset njihovih teoloških kolumni na temu mirotvorstva koje su prošle i ove godine bile objavljivane u sarajevskom franjevačkom teološkom časopisu Svjetlo riječi. Ti su tekstovi proizašli iz njihove vjere, iz njihovog napora da prouče, razumiju i žive Evanđelje nadahnuti i primjerima mnogih drugih ljudi u povijesti i sadašnjosti koji su, bez obzira na vjersku i bilo koju drugu pripadnost, na jednak način bili predani ostvarivanju mira, svaki u svom trenutku i na svom mjestu na Zemlji, od Tolstoja do Gandhija i mnogih drugih za koje šira javnost nikada nije čula.
Među njima je, primjerice, američki svećenik i redovnik Družbe Isusove Dan Berrigan koji je upravo katolike okupljao u jednu od prvih antiratnih grupa i inicijativa protiv rata u Vijetnamu. Oni na jednostavan, a teološki utemeljen način objašnjavaju neka od najzahtjevnijih i za primjenu u svakodnevnom životu najtežih mjesta Isusovog nauka, počevši od okretanja lijevog obraza onome tko te je udario po desnom. Oni strpljivo i uporno poučavaju da nenasilje ne znači pasivnost, da biti nenasilan ne znači biti gubitnik, da je nenasilje aktivna snaga.
Dobri ljudi iz Berka i mnogih drugih ratom izravno unesrećenih i osakaćenih mjesta usudili su se u svojim pričama sami sebi i ljudima oko sebe postaviti pitanje o smislu vlastitih stradanja i bilo kojeg rata. Usudili su se razgovarati s onim drugima, liječiti vlastite rane slušajući o navlas istim patnjama i ljudskosti onih drugih. Usudili su se pitati može li ijedan rat imati pobjednike, ili su svi možda ipak gubitnici.
Ljude u Berku i sve nas želim podsjetiti na još jedan glas iz naše nedavne povijesti koji je upravo na temelju vlastitog patničkog iskustva mirotvorstvo nastojao pretvoriti u politički program. To je glas Vlade Gotovca koji je neke od svojih prvih javnih istupa još 1988. godine, nakon godina zatočeništva i nametnute mu izolacije iskoristio da kaže: “Naučio sam da nije teška i prvorazredna zadaća pamtiti zlo, nego mu se svakodnevno suprotstavljati, u sebi prije svega, a onda oko sebe”
Ovih im dana ohrabrenje dolazi od glasa papa Franje koji se čuje u čitavom svijetu, od glasa koji nedvosmisleno i beskompromisno kršćanski i ljudski viče, i koji će morati nastavljati ponavljati da je svaki, ali baš svaki rat ludost i besmisleno krvoproliće koja se mora i može izbjeći.
Ljude u Berku i sve nas želim podsjetiti na još jedan glas iz naše nedavne povijesti koji je upravo na temelju vlastitog patničkog iskustva mirotvorstvo nastojao pretvoriti u politički program. To je glas Vlade Gotovca koji je neke od svojih prvih javnih istupa još 1988. godine, nakon godina zatočeništva i nametnute mu izolacije iskoristio da kaže: “Naučio sam da nije teška i prvorazredna zadaća pamtiti zlo, nego mu se svakodnevno suprotstavljati, u sebi prije svega, a onda oko sebe”.
A govoreći o novom dobu čovječanstva, kojem se i mi još uvijek nadamo i na kojem smo dužni raditi, Gotovac kao da je u bliskoj budućnosti vidio upravo ljude poput ovih kojima je posvećena ova kolumna: “Novi heroji su ljubezni, strpljivi, puni poštovanja prema drugome. Nova veličina isključuje nasilje, tlačenje, ponižavanje. Novo dostojanstvo omogućuje dostojanstvo drugoga.”
U predgovoru knjizi Dragica Aleksa piše i ovo: “Ubrzo nakon početka prikupljanja priča, ionako teška situacija u Vukovaru događanjima vezanim uz uvođenje ćirilice postala je još i teža. Mnogi ljudi koji su do tada željeli s nama podijeliti svoje pozitivno iskustvo, čak i neki čije su priče već bile zabilježene, molili su nas da ih ne objavljujemo jer da je za to ‘još prerano’.”
Upravo zato trebaju nam njihove upaljene luči. Od tog arhaičnog pojma dolazi i riječ razlučiti. Dobro od zla, svjetlo od mraka. Luči iz Berka utoliko su važnije na putu prema miru.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Histerija i suicid HSLS-a
Taman kad pomisliš da su klinički mrtvi i da se besmisao njihovog postojanja konačno realizirao, eto ih opet. HSLS, stranka koja je u dvadeset i kusur godina prevalila put od ozbiljne i uljuđene građanske opcije do trgovačkog pogona za uhljebljivanje najspretnijih, ovih dana ušla je u HDZ. Cijena – prava sitnica, u skladu s njenim nepostojećim rejtingom: tri saborska mjesta, a možda se nakon očekivane pobjede na izborima ušićari i kakvo ministarstvo ili državna tvrtka.
Samostalnost ”HSLS-a novog doba”, kako ga je znao krstiti Darinko Kosor u svojoj akciji distanciranja od dvije velike stranke i silnom trudu profiliranja u radikalnu liberalno-tehnomenadžersko-probiznis opciju, tako je potrajala manje od tri godine: dosta je bilo šale, sada je došlo vrijeme za ozbiljan posao. A u hrvatskoj politici ne postoji isplativiji deal nego osvojiti kakvu strančicu i potom s njom pametno trgovati.
Rejting je manje bitan od rasporeda na listama, pa makar to dugoročno vodilo prema samoubojstvu – kad si na dnu, treba samo preživjeti i dočekati novo preslagivanje karata. Jer u opoziciju se, jel’te, uvijek može otići, a onda prigodno vrištati o principima, moralu & programskim načelima.
Samostalnost ”HSLS-a novog doba”, kako ga je znao krstiti Darinko Kosor u svojoj akciji distanciranja od dvije velike stranke i silnom trudu profiliranja u radikalnu liberalno-tehnomenadžersko-probiznis opciju, tako je potrajala manje od tri godine: dosta je bilo šale, sada je došlo vrijeme za ozbiljan posao. A u hrvatskoj politici ne postoji isplativiji deal nego osvojiti kakvu strančicu i potom s njom pametno trgovati
Šlepanje velikima oduvijek je bio provjeren recept, iako je on u konačnici uvijek rezultirao brutalnom likvidacijom. Sjećate se HSS-a, stranke koja je po sličnom modelu tumarala lijevo-desno i u jednom trenutku čak uspjela isposlovati silnu važnost? Sjećate, vjerojatno, premda bi svako dodatno pitanje o njoj trebalo biti upućeno tek iskrenim mazohistima koji iz nekog neobjašnjivog poriva sasvim ozbiljno prate politička događanja u nas. HSS postoji, kažete? Zanimljivo. A gdje je, tko uopće vodi tu stranku?
Nije ni bitno, sve zajedno progutao ih je Tomislav Karamarko u svojoj paničnoj akciji kupljenja mrvica ispod stola. Nesretnik je vjerojatno svjestan da mu SDP po svom dobrom starom običaju nudi vlast na pladnju, ali barem je dovoljno pametan da sebi stvara osigurače i usput eliminira svako rasipanje, pa i ako se radi o promilima koji predstavljaju statističku grešku čak i za samu statističku grešku.
I tako je red došao na HSLS, nekad ponos građanskog centra, a danas blijedožutu nakupinu koja luta političkim bespućima bez ikakvog cilja i smisla. Sitne natruhe logike dale su se, istina, naslutiti uoči prošlih lokalnih izbora, kada je u Zagrebu iz šešira izvučen Vladimir Ferdelji na čijim se plećima nekako doguralo do Gradske skupštine. No, to je bilo to: uslijedilo je koaliranje s Milanom Bandićem i sve što neumitno dolazi nakon toga. Pitajte Tatjanu Holjevac.
Darinko Kosor je kao predsjednik Skupštine vjerojatno sam sebi silno važan i gotovo sigurno ne može zamisliti pogodniju osobu za funkciju koju obnaša, a novi lokalni izbori ionako su tek za nekih tri godine – sasvim dovoljno za solidnu dozu zaborava i novu rundu preslagivanja. Ako Bog da sreće, Kosor će se u međuvremenu ionako uvaliti negdje skuplje i unosnije, i nitko se više neće ni sjećati njegovog prošlogodišnjeg prosipanja žući u pravcu vječnog zagrebačkog gradonačelnika.
Darinko Kosor je kao predsjednik Skupštine vjerojatno sam sebi silno važan i gotovo sigurno ne može zamisliti pogodniju osobu za funkciju koju obnaša, a novi lokalni izbori ionako su tek za nekih tri godine – sasvim dovoljno za solidnu dozu zaborava i novu rundu preslagivanja. Ako Bog da sreće, Kosor će se u međuvremenu ionako uvaliti negdje skuplje i unosnije, i nitko se više neće ni sjećati njegovog prošlogodišnjeg prosipanja žući u pravcu vječnog zagrebačkog gradonačelnika
A vi, tukci, samo glasajte: protiv ”dvije velike stranke koje provode istu ekonomsku politiku” ili za ”radikalan gospodarski program”, svejedno: nema te mantre koju HSLS neće solidno zamisliti i traljavo izvesti. Jadnici, nesposobni su čak i za klasičnu političku obmanu, a pored toga imaju nesreću da ciljaju na tržište koje čine glasači s kvocijentom inteligencije nešto višim od broja cipela. Taman kad ih stidljivo krenu osvajati, sve prospu nekim suicidalnim saltom ili kombinatorikom koja uvrijedi zdrav razum.
Nisu čak dosegli ni razinu HNS-a, jednako marginalnog i besmislenog, koji se barem pomirio s činjenicom da ga nitko ne voli i da predstavlja tek interesnu organizaciju za uhljebljivanje i usputno promoviranje krupnog kapitala. Oni barem znaju gdje im je mjesto, pa svojih jedan ili dva posto glasova redovito donose u miraz SDP-u i tako godinama parazitiraju, klapajući o građanskim vrijednostima i hvaleći se neviđenim, ali nikad realiziranim gospodarskim genijima.
Ne, HSLS je odvijek bio drugačiji: histeričan k’o baba na speedu i predvidiv kao zvrk, sudarat će se s ogradama na lijevoj i desnoj strani i nekako kliziti niz stazu. Možda će do cilja doći zadnji, ali bitno je sudjelovati – a barem taj dio posla odrađuju majstorski. Jer, nema te hrvatske vlade u kojoj ova stranka nije sudjelovala, a opet nema te hrvatske vlasti koju HSLS nije kritizirao i dramatično pozivao građane da konačno otvore oči.
Nije šala, treba to znati.
Najnoviji brak s HDZ-om, naravno, nije nikakvo čudo neviđeno, kao ni Kosorova izjava da su liberali ”centar ili desni centar”. Kad trguješ, nešto moraš i dati – a političko preživljavanje vrijedi barem malo koketnog namigivanja i podizanja suknje.
Nije Darinko Kosor Vlado Gotovac, kojega je u ovom kontekstu gotovo neumjesno uopće spomenuti. On bi vjerojatno, kad bi shvatio da konačno ne ide, u HSLS-u jednostavno ugasio svjetlo i zaključao vrata.
Manja je sramota.
(Prenosimo s tportala).
Lustrirati ‘Za dom’ spremne
Zamislimo na trenutak da je nekim čudom 1990. ili 1991. u Hrvatskoj provedena lustracija. Zamislimo da slijedom toga prvi hrvatski predsjednik nije mogao postati bivši general JNA, da nismo u proteklih četvrt stoljeća morali u novinama čitati tekstove Josipa Pavičića, da perjanice socijalističke mladeži nisu postali predsjednici liberalnih stranaka, da u Saboru nisu ordinirale razne sove i slične ptičurine, da socijalistički direktori nisu postali tajkuni, da novinarke koje su pisale gorljiva pisma za primanje u Partiju nisu vodile informativni program javne televizije, da gradonačelnik Zagreba nikad nije bio Milan Bandić i da smo se iz javnog života jednom zauvijek oslobodili Zdravka Tomca!
Tko zna, možda bi Hrvatska doista bila uspješnija i normalnija država i društvo, što bi doduše ovisilo o tome tko bi zauzeo pozicije na kojima su bili svi ti bivši članovi i članice SKH koji su se jednog jutra, iz čista mira i prljavog oportunizma, probudili ne kao gigantski kukci, nego kao gorljivi Hrvatine i još gorljiviji katolici.
Neka se Karamarko s lustracijom koju bi provodio najranije u 2016. spotaknuo na dobru ideju, o čemu vrijedi promisliti, ali prvi je problem s tom pričom to što je priča Tomislav Karamarko
Da se nekim metafizičko-političkim čudom lustracija tada provela u Hrvatskoj, sigurno danas njezin najveći zagovornik u javnosti ne bi bio čovjek koji je bivši šef kabineta Josipa Manolića, odnosno kasnije zamjenik Ivana Penića, pa voditelj predsjedničke kampanje Stipe Mesića, onda Sanaderov šef tajnih službi i konačno ministar policije Jadranke Kosor.
Da, taj čovjek je aktualni predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, koji je na vijest o tome da je vlada Zorana Milanovića oborila europski rekord sa 11 kvartala gospodarskog pada reagirao vičući ”Tito fuj, lustracija kul!”
To što glavna opozicijska stranka u državi i dalje nema gospodarski program Karamarka nimalo ne uzrujava te će nerazgovjetno promrmljati da će ga objaviti kad im dođe, ali kad je riječ o Titu i lustraciji, poslovično neartikulirani oporbeni čelnik postaje kristalno jasan.
U redu, neka se Karamarko s lustracijom koju bi provodio najranije u 2016. spotaknuo na dobru ideju, o čemu vrijedi promisliti, ali prvi je problem s tom pričom to što je priča Tomislav Karamarko.
Lustracija je pitanje morala u politici, signal osude totalitarnog režima u kojemu ljudi nisu imali osnovne slobode te ima smisla ako je provode Vaclav Havel ili Lech Walesa, jer je riječ o ljudima koji su doista imali moralni autoritet, zaslužen hrabrim dugogodišnjim otporom komunističkom režimu. Lustraciju u Hrvatskoj su s odgovarajućim moralnim autoritetom mogli provesti, recimo, Vlado Gotovac ili Vladimir Primorac, a nikako Miro Barešić ili Ivo Rojnica. Ili Franjo Tuđman, naravno
Lustracija je pitanje morala u politici, signal osude totalitarnog režima u kojemu ljudi nisu imali osnovne slobode te ima smisla ako je provode Vaclav Havel ili Lech Walesa, jer je riječ o ljudima koji su doista imali moralni autoritet, zaslužen hrabrim dugogodišnjim otporom komunističkom režimu. Lustraciju u Hrvatskoj su s odgovarajućim moralnim autoritetom mogli provesti, recimo, Vlado Gotovac ili Vladimir Primorac, a nikako Miro Barešić ili Ivo Rojnica. Ili Franjo Tuđman, naravno.
Kakav to moralni autoritet u hrvatskom društvu može imati Tomislav Karamarko? To jest, koji točno Tomislav Karamarko? Onaj koji je bio najbliži suradnik najpoznatijeg hrvatskog udbaša Josipa Manolića ili onaj koji je spavao na mjestu šefa SOA-e dok je Sanader masovno pljačkao državu? Ili možda onaj Tomislav Karamarko koji se istaknuo u operaciji ”locirati, identificirati, uhititi, transferirati”?
Ili onaj koji je mirno slušao Mesićeve viceve o Tuđmanu, na kojeg se sada stalno poziva? Jedan od tih Tomislava ili možda svi zajedno bi sada trebali figurirati kao moralno-politička instanca koja će konačno razriješiti hrvatsko naslijeđe življenja u komunizmu? Presmiješno. Ah da, konačno sam se sjetio!
Riječ je najvjerojatnije o Tomislavu Karamarku koji je u HDZ vratio i na mjesto predsjednika Kluba utemeljitelja instalirao Milana Kovača, koji je devedesetih bio na čelu Hrvatskog fonda za privatizaciju. To je moral u politici, to je ta katarza koju je HDZ prošao! (Digresija: je li ovo možda jedan od onih novinarskih tekstova utuživih za sramoćenje iako su iznesene ispravne činjenice i istina? Nadam se da neću imati priliku saznati).
No ako već Tomislav Karamarko nema nikakav moralni i politički autoritet za provedbu lustracije, to ne znači da je ideja sama po sebi loša. Nije lustracija kriva što je najglasnije zagovara Karamarko.
Kakav to moralni autoritet u hrvatskom društvu može imati Tomislav Karamarko? To jest, koji točno Tomislav Karamarko? Onaj koji je bio najbliži suradnik najpoznatijeg hrvatskog udbaša Josipa Manolića ili onaj koji je spavao na mjestu šefa SOA-e dok je Sanader masovno pljačkao državu? Ili možda onaj Tomislav Karamarko koji se istaknuo u operaciji ”locirati, identificirati, uhititi, transferirati”?
Ali ako se 2016. želi provesti lustraciju, za početak bi godinu reza vrijedilo pomaknuti sa 1990. na 2000. Zamislimo opet to čudo – u politici i na javnim funkcijama nema onih koji su devedesetih počinili ratne zločine ili ih zataškavali, koji su sudjelovali u pljačkaškoj privatizaciji ili dopuštali da se dogodi, koji su omogućili slobodu i karijerni uspon ubojicama Aleksandre Zec, koji su sustavno špijunirali novinare, koji su rušili vrijedne spomenike, koji su deložirali ljude iz stanova, koji su objavljivali huškačke pamflete u medijima itd. Da, sve su prilike da bi Hrvatska bila uspješnija i normalnija država.
Jer, u 2016. doista nema smisla provoditi antikomunističku lustraciju ako se neće provesti i antihadezeovska. Dođe skoro pa isto. Recimo to ovako – mislite li da je Josip Perković osamdesetih radio jedan posao, a devedesetih nešto skroz drugo? Ne, radio je apsolutno isti posao i osamdesetih i devedesetih, pa ako je zločin ono što je radio osamdesetih za komuniste, kako je u redu ono što je devedesetih radio za bivše komuniste? Ili je oboje problem ili nije ništa. Što se mene tiče, problem je oboje.
No najveća prepreka lustraciji u Hrvatskoj nisu ni bivši komunisti ni halucinirane mreže udbaša koji i danas iz pozadine navodno vuku konce, nego činjenica da se tijekom proteklih dvadeset godina u nemalom dijelu društva proširio filoustaški sentiment koji se najbolje manifestira i potvrđuje sustavnim odbijanjem da ga se prepozna kao takvog, pa i od većine onih koji ga ne dijele.
Meni koji sam rođen iste godine kad je umro Tito, pokojni maršal doista ništa ne znači niti mi treba za život u 21. stoljeću, osim u jednoj stvari, a to je kao simbolička obrana od (filo)ustaša. Povijest je već pokazala da obrana od tih zločinaca i koljača nažalost nije ni Vladko Maček ni sva ta fina građanština, nego jedino partizani i komunisti. Sorry, ali odbijam živjeti u državi u kojoj više nema Trga Maršala Tita, ali postoje Ulice Mile Budaka.
Najveća prepreka lustraciji u Hrvatskoj nisu ni bivši komunisti ni halucinirane mreže udbaša koji i danas iz pozadine navodno vuku konce, nego činjenica da se tijekom proteklih dvadeset godina u nemalom dijelu društva proširio filoustaški sentiment koji se najbolje manifestira i potvrđuje sustavnim odbijanjem da ga se prepozna kao takvog, pa i od većine onih koji ga ne dijele
Sve dok u javnosti slušamo da je ”Za dom spremni” zapravo ”stari hrvatski pozdrav”, a ne ustaški, neće biti ništa od lustracije. Sve dok se kaptolski povjesničari utrkuju u nastojanjima da Jasenovac od konclogora smrti pretvore u wellness-centar Pavelićeva režima, neće biti ništa od lustracije. Sve dok se kao vrhunskog domoljuba predstavlja utajivača poreza i pjevača ”Jasenovca i Gradiške Stare”, neće biti ništa od lustracije. Sve dok se NDH smatra ”izrazom povijesnih težnji hrvatskog naroda”, a ne kvislinškom i zločinačkom tvorevinom (nešto poput Republike Srpske svojeg doba) i najvećom sramotom hrvatske povijesti, neće biti ništa od lustracije.
Sve dok se Bleiburg prezentira kao mjesto na kojem su partizani – među kojima je nota bene i na naš ponos bilo najviše ljudi iz Hrvatske – došli ubijati Hrvate jer su Hrvati, a ne osvetiti se u odvratnom ratnom zločinu ustašama, neće biti ništa od lustracije. Sve dok se želi otkopavati partizanske jame u koje su bačeni mnogi nedužni civili samo kako bi se zatrpalo ustaške u kojim je nevinih još više, neće biti ništa od lustracije.
Sve dok je lustracija zamišljena kao obračun filoustaša s onima koji su ih u Drugom svjetskom ratu, hvala bogu, pobijedili, neće biti ništa od lustracije.
Lustracija dolazi od latinske riječi ”lustratio”, što znači rasvjetljavanje. U današnjoj Hrvatskoj doista mnogo toga treba rasvijetliti, a u hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća još više. Ali ne mogu se rasvijetliti partizanski zločini da bi se time zamračilo ustaške, i sve dok se tako igra, neće biti nikakvog rasvjetljavanja. Ne može se rasvijetliti Goli otok dok se zamračuje Jasenovac. Tako će na sve nas zajedno padati još veći mrak.
Da zaključim – ”da” za lustraciju. Ali prvo ”Za dom spremni”, a tek onda Tito. Poslije njega – Tomislav Karamarko!
(Prenosimo s tportala).
Struške večeri poezije
Tačno pre pola stoleća, u ove upaljene julske dane, bio sam na Struškim večerima poezije koje su se tradicionalno održavale na Ohridskom jezeru. U to vreme to je bila najpoznatija, neko će reći najizvikanija pesnička manifestacija te vrste; makedonsko udruženje pisaca (veoma brojno, kao i ova današnja na širokom balkanskom prostoru), uz izdašnu materijalnu potporu sa državnog vrha, priređivalo je ovaj pesnički festival.
Tamo su dolazili najpoznatiji pisci iz svih ex-jugoslovenskih centara, mediji su izdašno pokrivali ”Večeri”, bila je to potvrda zvanične kulturne politike, sve uz pompezne samohvale, jer takvih grandioznih okupljanja (prema zvaničnim najavama) niko nije imao. Kao ni samoupravljanje, bratstvo-jedinstvo i sve one praznjikave floskule koje su zamagljivale stvarne nevolje zemlje na razmeđi Istoka i Zapada.
Zapamtio sam šarm i inteligenciju vrsnog pesnika i esejiste Vlade Gotovca, diskretnu misaonost Maka Dizdara i Stevana Raičkovića, Brane Petrovića i najboljeg makedonskog pesnika (pa i šire) Bogomila Đuzela, gosta iz Rumunije izvanrednog Nikitu Staneskua (koji je neprekidno sa Gotovcem izmenjivao pesničke maksime mimo opšte opuštenosti), svađalicu Oskara Daviča koji nije mogao da se pomiri s činjenicom da on ne ”jaše na čelu kolone”
Tog leta, sa prvim profesionalnim obavezama u velikom saveznom listu Mladost, iskoristio sam zvaničan poziv, dobio dnevnice o kojima danas u medijima može samo da se sanja, otišao u Ohrid, pet dana sam se kupao i družio sa najboljim piscima. Zapamtio sam šarm i inteligenciju vrsnog pesnika i esejiste Vlade Gotovca, diskretnu misaonost Maka Dizdara i Stevana Raičkovića, Brane Petrovića i najboljeg makedonskog pesnika (pa i šire) Bogomila Đuzela, gosta iz Rumunije izvanrednog Nikitu Staneskua (koji je neprekidno sa Gotovcem izmenjivao pesničke maksime mimo opšte opuštenosti), svađalicu Oskara Daviča koji nije mogao da se pomiri s činjenicom da on ne ”jaše na čelu kolone”.
Zašto se prisećam svega ovoga? Zato što su tokom dana gosti i pesnici izdašno koristili srdačno gostoprimstvo domaćina (sjajna nacionalna kuhinja i vina, o kojima će kasnije Igor Mandić napisati veliku eklogu u svojoj hedonističkoj knjizi). A kad bi palo veče, polovina gostiju se ne bi pojavila gde je zvanično trebalo. Inscenacija pesničkih programa bila je megalomanski groteskna: na jednoj obali Drima bili su pesnici sa lošim ozvučenjem, a na drugoj – domaća publika koja niti je mogla šta da razume, niti je imala ikakva interesovanja za poeziju. Baš kao danas.
Nikad više nisam otišao na Ohrid ovim povodom (tamo sam nekoliko puta privatno letovao, uvek sa najboljim utiscima), izmakla mi je dalja sudbina ovog pesničkog festivala. Ali, danas, po uhodanoj navici i tradiciji, kako je utihnula najveća opasnost od poplava (povodnja) širom zemlje niču pesnička i spisateljska okupljanja, neka od njih su međunarodna, jer, ako neko dođe iz Zagreba ili Crne Gore, to je već međunarodno, zar ne!
Niko ne zna broja pesničkim i spisateljskim festivalima, nedeljama, danima sa zvučnim najavama. Po podacima iz Ministarstva za kulturu, jer svi oni konkurišu na kulturnim fondovima, ima ih više od stotine. Na jugu Srbije, u mestima gde nema nijedne knjižare, a od biblioteke je ostao samo izbor knjiga koje iz higijenskih razloga više nisu za čitanje, obeležavaju se dani posvećeni Raki Draincu, Branku Miljkoviću, Gordani Todorović (oni to nisu zaslužili, u tako sirotinjskim uslovima, naravno). Nema srpskog gradića koji ne priređuje nešto u slavu poezije, a kad zapitam nekog prijatelja koji se tamo pojavio, on ne zna šta da mi kaže: čemer i tuga.
Nema srpskog gradića koji ne priređuje nešto u slavu poezije, a kad zapitam nekog prijatelja koji se tamo pojavio, on ne zna šta da mi kaže: čemer i tuga
Uostalom, nedavno je u metropoli obeležen Svetski dan poezije. Niz pesničkih čitanja širom grada o kojima nema u javnosti ni traga ni glasa. Ali, po tradiciji, na Trgu republike, neđe oko podne, postavi se mali postament sa ozvučenjem, pesnici izlaze i čitaju stihove. Unaokolo, nekoliko elegantnih kafića, skladno popunjenih, malo kome padne na pamet da se primakne i posluša glasnike probuđenog dela naroda (utopijski izraz Svetozara Markovića).
Ispred pesnika obično se okupi nekoliko desetina dokonih, slučajno zalutalih i jurodivih, sa obaveznim pacijentima koji od prisutnih traže neku kintu. Među njima i ja, sa nekima sličnima meni, boljim i lošijim, ali jedva da razaznajemo o čemu se govori. Uostalom, posle Majakovskog, Jevtušenka i još ponekog poezija je ipak predodređena za čitanje u osamljenosti, bez gradske vreve i buke automobilskih sirena.
Ne sumnjam da je desetak pesničkih i književnih festivala, poput Krokodila, susreta pisaca u Kraljevu i Zrenjaninu, Međunarodnog festivala kratke priče u nekoliko vojvođanskih gradova (nije lako stići do tih mesta), imalo svoju svrhu, pa i našlo delić onog plebsa koji će potražiti knjige nekih zastupljenih na ovim mestima. Tamo nisam bio (nekim prisutnim verujem na reč), ali ozbiljniji deo medija (ovo nehotično deluje ironično, sa namerom) nije ni zabeležio neka važna gostovanja pisaca izvan naših prostora (iz Portugala, Hrvatske, sem jednog dobrog intervjua sa Hemonom).
Ne sumnjam da je desetak pesničkih i književnih festivala, poput Krokodila, susreta pisaca u Kraljevu i Zrenjaninu, Međunarodnog festivala kratke priče u nekoliko vojvođanskih gradova (nije lako stići do tih mesta), imalo svoju svrhu, pa i našlo delić onog plebsa koji će potražiti knjige nekih zastupljenih na tim mestima
A šta kad se društvo raziđe, kad se označi fajront? Probajte u nekoliko boljih knjižara (Beopolis, A. Belić, Zepter) da pronađete pesničku knjigu. Oni to ne drže i to ne svojom krivicom. Knjige bolji pesnici teslime iz ruke u ruku, kao kontrabandu. Tako je najsigurnije. Probao sam ovih dana da pronađem najnoviju knjigu stihova najbolje pesnikinje (pazite, najbolje i među muškim članovima srpskog Parnasa) Milene Marković ”Pesme za življenje i umiranje”.
Možda je naslov nešto drugačiji, slušao sam nekoliko pesama na jednom radijskom programu (Drugi program Radija BGD, Elitizam za sve). Ona je ujedno uz Biljanu Srbljanović među najboljim dramskim piscima. Posle izvrsnih ”Šina”, ”Broda za Lutke”, ”Nahoda Simeona”, njena najnovija drama ”Zmajeubice” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu dostojanstveno je obeležila tragičnu sudbinu Gavrila Principa. Da toga nije bilo, ostao bi gorak utisak posle nekih farsičnih dešavanja povezanih sa Velikim ratom.
Elem, na pomenutim mestima su mi rekli da ”to” možda nije izašlo iz štamparije. Možda. Slutim da ću na kraju morati da nađem pesnikinjin mobilni i da doznam gde prebiva njena knjiga.
Ostavljam po strani da MM nije u milosti vladajućih književnih krugova i klanova (zasluženo, oštra je i nemilosrdna prema svemu što je uznemirava, nervira i baca u depresiju). Ona će prihvatiti svoju javnu sudbinu, kao na primer Thomas Bernhard, sa tim se već pomirila. Ali da li mi imamo pravo da to ne primetimo?
Narode, probudi se!
Kao kršćanin sam svjestan različitosti vjerskih utemeljenja. Kršćani luterantske baštine vjeruju, ne u neko sinkretističko slijevanje svih religija u jednu, već u jedan plodonosniji ekumenizam, u potrebu za ekumenističkim obraćenjem. Mi smo i moramo biti mirotvorci!
Religije svijeta moraju s nekritičke indoktrinacije svojih sljedbenika prijeći na njihovu edukaciju za ljudsko dostojanstvo, razvijati globalnu teologiju ljudske solidarnosti i evangelizaciju bez prozelitizma. Kako je sve to moguće, a da se ostane spiritualno autentičan?
Nema prave religioznosti ni pravog ekumenizma bez nutarnjeg obraćenja. Kakva obraćenja su u ovom nasilnom svijetu moguća dok navijačke skupine dobivaju ogroman publicitet, a molitvene skupine nikakav? Dok je laž nacionalnija od istine? Svatko razuman može lako zaključiti da svijetom ne vlada razum.
Nema prave religioznosti ni pravog ekumenizma bez nutarnjeg obraćenja. Kakva obraćenja su u ovom nasilnom svijetu moguća dok navijačke skupine dobivaju ogroman publicitet, a molitvene skupine nikakav? Dok je laž nacionalnija od istine? Svatko razuman može lako zaključiti da svijetom ne vlada razum
Narodi svijeta i njihovi vladari ne rukovode se načelima ljubavi, mira i pravde, nego sebičnim interesima, iracionalnim animozitetima, nepravednim strukturama i surovim ratovima.
Iz perspektive Evanđelja smatramo da nam je potrebno kršćanstvo koje je manje nacionalno, a više osobno; manje tradicionalno, a više doživljeno; manje sektaško, a više ekumensko; manje otuđeno i otuđujuće, a više spasiteljsko i oslobađajuće – jednom riječju, manje religiozno, a više evanđeosko.
U ovim burnim vremenima sveopće krize i rastućeg nepovjerenja svjesni smo nužnosti dijaloga i suradnje svih ljudi dobre volje. Zajednička nam je odgovornost za čovjeka i za boljitak zajedničke nam domovine.
Svjesni smo da nam u svim ovim nalaženjima izlaska iz krize i time povezanim promjenama ponajprije trebaju novi ljudi.
Svi su ljudi grešni, uče nas Božja Riječ i univerzalno ljudsko iskustvo, pa je time protkana i sva ljudska povijest, i politička i crkvena. Nema dobrih i zlih naroda, pa ne možemo dopustiti da se etničko stavi iznad etičkog. Danas, kada opet dolazi do opasnih prekopavanja po prošlosti, prebrojavanja grijehova, više drugog, a manje svojih, sakralizacije nekih elemenata prošlosti, mi kao evanđeoski kršćani pozivamo sve društvene i crkvene skupine naše domovine na razumnost i dijalog.
Katolička crkva svoje je vjernike sakramentalizirala, ali ne i evangelizirala. A tko je bio više sakramentaliziran od našeg bivšeg premijera Sanadera? Da sjedim kao kardinal Bozanić na Kaptolu, na sva bih moralna zvona zvonio i rekao ”Narode, probudi se”.
U ovim burnim vremenima sveopće krize i rastućeg nepovjerenja svjesni smo nužnosti dijaloga i suradnje svih ljudi dobre volje. Zajednička nam je odgovornost za čovjeka i za boljitak zajedničke nam domovine. Ali kako je sažeo naš neprežaljeni Vlado Gotovac: ”Ne može se napredovati s grijehom bez oprosta!”
Rekao bih biskupima – a ta će im poruka vjerojatno doći iz Rima – prestanite politizirati za velike vjerske blagdane. Počnite evangelizirati narod, jer inače će vam otići – da oprostite – k vragu i gospodarstvo i politika i zaboravite Europu. Prva stvar koju su mene i moju braću učili roditelji poslije Očenaša je deset Božjih zapovijedi. A one jasno govore: ne ubij, ne kradi, ne svjedoči lažno… A kod nas se sve to tolerira.
Naši su biskupi pomalo naivni, imamo ljudi koji su naprasno postali politički katolici – kao što u Srbiji imate puno političkih pravoslavaca – jer se mislilo da je komunizam progonio religiju, pa sada religija treba vladati. Mi se na taj način vraćamo u srednji vijek, dolazi do refeudalizacije Hrvatske i ovo nam u Europi neće pomoći.
Ali ljudi su se kod nas iz Kockice preselili na Kaptol, nekome takve ideje ne odgovaraju pa se od pape, kada je posjetio Zagreb, krilo da u Hrvatskoj protestanti uopće postoje. A papa Benedikt je u luteranskom gradu Erfurtu u Njemačkoj rekao ono što su neki od nas davno govorili, da je bliži Bogu iskreni agnostik i ateist nego licemjerni vjernik koji se ne drži niti najobičnijih deset Božjih zapovijedi.
Treba se ugledati u ono što je učinio Ivan Pavao II. kojeg nazivam ”velikim”. Kao pravi kršćanin počeo je s javnim priznanjem grijeha i kajanjem za sva zla koja su u tijeku povijesti počinili ”sinovi i kćeri Crkve.” Taj njegov ”mea culpa”, kojemu su se odupirali mnogi konzervativni krugovi i fundamentalisti u samoj rimskoj kuriji, odjeknuo je svijetom kao metanoja koja mijenja način ponašanja Crkve i tom je Papi podigao moralni rejting čak i kod najvećih skeptika.
Uloga vjerskih zajednica je nezaobilazna ali ako i kada se postaje svjesnim da se, ne jednom, religije pokušalo, a često i uspjelo, politički instrumentalizirati. No, nama su važnije moralne i etičke vrijednosti, ljubav prema bližnjemu, poštovanje individualnih sloboda, ali do granice kada one dovode do maksime: Ponašaj se prema drugima onako kako bi želio da se drugi ponašaju prema tebi
Samo je s tih pozicija poniznog kajanja za vlastite slabosti i grijehe Ivan Pavao II. mogao krenuti s moralnim kredibilitetom i potrebitim autoritetom u svoju veliku misiju mirotvorca te otvoriti vrata za dijalog pa i suradnju s onima koji religijski i svjetonazorno drugačije vjeruju i razmišljaju. Tu je istinu kao etičko načelo sjajno sažeo naš neprežaljeni Vlado Gotovac: ”Ne može se napredovati s grijehom bez oprosta!”
Papina pomiriteljska zalaganja ne bi bila vjerodostojna u našem svijetu nepravdi, nasilja i sukoba da nije najprije, kako se to kaže, ”pomeo pred vlastitim vratima”. Rimokatolička crkva nije bezazlena i bez teške hipoteke Drugim vatikanskim saborom jednostavno kao ”svjetlo naroda” zakoračila u suvremeni svijet. Nije tako lako zaboraviti bezbrojne žrtve inkvizicije, križarskih ratova, hajki na ”vještice”, stoljetnog antisemitizma, progonstva znanstvenika i tzv. heretika, a da ne govorimo o korupciji, pohlepi i nemoralu velikog djela klera, pa čak i rimskih biskupa.
To su jednostavno povijesne istine s kojima se Crkva prije ili kasnije trebala suočiti. Kamoli sreće da je to učinila početkom 16. stoljeća da spriječi zapadni raskol ili još ranije kada su ju na to upozoravali Wycliff, Jan Hus, Savonarola i mnogi drugi. Povjesničari tvrde da nema grijeha suvremenih diktatora i tiranina, a da ih prije njih nije počinila Rimokatolička crkva.
Smatram da je svaka dobronamjerna, otvorena inicijativa ka izgradnji trajnog mira na ovom našem trusnom području sama po sebi vrijedna. Uloga vjerskih zajednica je nezaobilazna, ali ako i kada se postaje svjesnim da se, ne jednom, religije pokušalo, a često i uspjelo, politički instrumentalizirati. No, nama su važnije moralne i etičke vrijednosti, ljubav prema bližnjemu, poštovanje individualnih sloboda ali do granice kada one dovode do maksime: Ponašaj se prema drugima onako kako bi želio da se drugi ponašaju prema tebi.
Zatim, iz iskustva vjerujemo da su skromnost i samokritika dobra osnova za prevladavanje razlika i izlaz svakojakih duhovnih snaga. U ime ponajboljeg iz tih naših vjerskih tradicija vjerujem da će se naći potreban most suradnje između crkava i vjerskih zajednica te onih nevladinih organizacija posvećenih izgradnji civilnog društva kako bismo se svi makli iz tragičnosti recentnih sukoba, a radovali mirnijoj budućnosti, nošeni nadom, pomirenjem i mirom, ma koliko to sada nekima djelovalo ili zvučalo utopijski.
Vlado Gotovac: ”Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje”
Piše: Drago Pilsel
Danas obilježavamo trinaestu godišnjicu smrti Vlade Gotovca. Pošto sam sljedbenik političkih ideja i moralnoga profila ovoga velikana, moram reći da ne vjerujem u stranku ni u ljude koji ne rade za druge. I odbacujem svaku intelektualnu oholost, ali i lijenost, svako klanjanje snazi, svaku zavist, svaku neiskrenost, svaku nevjeru, svako nepovjerenje, svaku izdaju zadane riječi, svako pomanjkanje poniznosti i duha služenja, svako penjanje preko leđa drugih, svako izrabljivanje tuđe dobrote, svako manipuliranje, svako obmanjivanje. Ja od vas, mojih sugrađana, i od sebe, tražim suprotno: tražim iskreno ispitivanje savjesti, duh požrtvovnosti, umjerenost, postojanost, uzorno ponašanje, priznanje vlastitih ograničenosti, bliskost, ljudskost, solidarnost… Rekao bi Vlado Gotovac da tražim najbolju Hrvatsku koju možemo stvoriti jer je ona u mojim mislima, kao i u Vladinim, ponajprije, odgovornost prema drugima i prema svijetu. Ne zamjerite mi, stoga, što sam imao silnu potrebu malo ”porazgovarati” s Vladom Gotovcem.
Trinaest je godina otkako ste se rodili za nebo. Kako je ondje?
Na nebu je bolje nego u Hrvatskoj. Dobro, to valjda i bez mene znate.
Da, pretpostavljam da je tako. Dopustite da preformuliram pitanje: kada nas promatrate s neba, što mislite, jesmo li mi Hrvati gubitnici?
Nema toga gubitka koji se ne može opravdati, za koji se ne može dokazati da je bio neizbježan, da smo ga mogli jedino ublažiti… Uvijek je moguće pronaći razloge da slavimo svoj poraz! Mnogi su željeli, pa i ovi na vlasti, dokazati da su naši neuspjesi neizbježni. Lako je ispuniti tu zadaću, jer apologetici je sve dopušteno i sve moguće. Ona i najgoru politiku može proslaviti kao točno shvaćenu nužnost… A vi, pardon, mi, Hrvati, uvijek gubimo jer čini se da je doista posve svejedno što mi uopće mislimo. Uostalom, netko je to upravo tako i formulirao, kad je rekao: ”Vi možete misliti i govoriti što god hoćete, a mi koji vladamo, učinit ćemo ono što moramo!”
Mnogi su željeli, pa i ovi na vlasti, dokazati da su naši neuspjesi neizbježni. Lako je ispuniti tu zadaću, jer apologetici je sve dopušteno i sve moguće. Ona i najgoru politiku može proslaviti kao točno shvaćenu nužnost… A vi, pardon, mi, Hrvati, uvijek gubimo jer čini se da je doista posve svejedno što mi uopće mislimo. Uostalom, netko je to upravo tako i formulirao kad je rekao: ”Vi možete misliti i govoriti što god hoćete, a mi koji vladamo, učinit ćemo ono što moramo!”
Kad je rasprava bespredmetna, a stječe se dojam da je vladajućima sve jasno i da nema potrebe raspravljati, onda je bespredmetan i parlament…
Malo je zastupnika u Hrvatskom saboru koji ne prihvaćaju takvu ulogu suvišnih. Većina ih se baš u tome besmislenom položaju brine o svojoj političkoj figuri. Svaki brbljavac uvjeren je da je postao velikim političarem kad izjavi da politika nije moralna činjenica, da nju zanima samo uspjeh u borbi za vlast, da nju vode samo razlozi moći… Makijavelizam reduciran na stranačku disciplinu! Poslušnost je postala jedinom političkom voljom i jedinom njezinom snagom. Sve teme raspravljaju se kao pitanje vjernosti, kao polaganje ispita za kadrovske stranačke igre… U našem Saboru, s napredovanjem ne raste i osobna odgovomost; zato napredovanje neodoljivo privlači: kao nagrada za odanost, posve laka… U raspravama se legitimira vjernost, a ne osobnost, stranačka pripadnost, a ne vlastiti odnos prema domovini.
Domovina, rekao bi kolega Branko Matan, to je teško pitanje! Kako vam se sviđa ova elita, koja je pozvana voditi brigu o prioritetima domovine, odnosno njezin diskurs?
Doista golem, diletantski skupljen, amaterski redigiran teret imperativne arhajske patetike i suvremenoga kiča, u kojem se nijedna politika ne može snaći, u kojem može jedino zalutati, izgubiti se, izgubivši budućnost.
Silno smo opterećeni prošlošću, salutira se Anti Paveliću na stadionima, čekićima se ide na ćirilične ploče jer, ipak, zakoračili smo u Europsku uniju i ne bi bilo lijepo izravno razbijati glave Srbima…
Tom bespredmetnom teretu prošlosti dodaju se jednako bespredmetne interpretacije raznih neprijateljskih tekstova – religioznog, ideološkog ili političkog karaktera. Sve je puno slučaja! Sve je puno atmosfere kviza: pokaži što znaš! (…) Stranačka poslušnost istodobno opravdava i opterećuje našu međunarodnu politiku samouko sastavljenim kolažem! Nevjerojatno! Najkomotnije je zaboraviti vlastite pogreške. Još je komotnije tvrditi da ih nije ni bilo… ili napadati druge za ono što smo mi loše učinili.
Pametni znaju da je ćirilično pismo vezano za sudbinu naše kulture. Ili se samo pravimo pametnima?
Sudbina kulture presudna je za sudbinu Hrvatske. Oduvijek!
Što Vi zapravo vidite s neba kada nas promatrate?
Sada vidim puno Hrvata. Ali sjećam se vremena kad se nitko nije gurao u Hrvate! Kad je oko Hrvata uvijek bilo puno pustog prostora… I on se osjećao mučno… Sada je na svim mjestima gužva! Guraju se Hrvati! Nikad im dosta hrvatstva! Neki su najdublje uvjereni da hrvatstvo o njima ovisi, da oni imaju pravo i dužnost odrediti tko jest, a tko nije Hrvat! (…) Sjajno zanimanje! Kako je Holderlin rekao: ”Počinje servilnošću, a pretvara se u napuhanost!”
Sve je puno slučaja! Sve je puno atmosfere kviza: pokaži što znaš! (…) Stranačka poslušnost istodobno opravdava i opterećuje našu međunarodnu politiku samouko sastavljenim kolažem! Nevjerojatno! Najkomotnije je zaboraviti vlastite pogreške. Još je komotnije tvrditi da ih nije niti bilo… ili napadati druge za ono što smo mi loše učinili
HDZ i dalje drži imprimatur na državu. Vi ste se protiv toga bunili? Što ste rekli?
Rekao sam, nemojte se hvaliti da ste upravo vi stvorili ovu državu. Ona je nastala pod znacima sretnih i tragičnih zvijezda povijesne mijene – sretnih, jer je slomljen totalitarizam, jer su slomljene imperijalne države i njihove ideologije, među njima i jugoslavenska ideologija i njezina država; tragičnih, zato što je to dovelo do nepreglednih stradanja i mnogih opasnosti pred kojima i dalje osjećamo zebnju, tjeskobu, strah… Ja ne tvrdim da bi svatko učinio ono što je učinio HDZ – ili nešto bolje, ili nešto gore, to uopće nije bitno! Samo tvrdim da smo se našli u vremenu u kojem je država bila via facti izborena. To se često zaboravlja, kao što se zaboravlja cijeli put do nje, kao što se zaboravljaju ideali koji su na tome putu stvarani, ili se ironiziraju, ili direktno izruguju.
Ideali? Bojim se da biste Vi danas trebali dokazati da ste Hrvat!
Najmanje je istina da nas netko može okrivljavati da nismo Hrvati. Ne pada mi nakraj pameti da pred bilo kime dokazujem koliki sam i kakav Hrvat! To je ispod moga dostojanstva! Vrlo često čujem snažne glasove kako sude o hrvatstvu. Mnogi od njih pripadaju ljudima koji su postali Hrvatima u hrvatskoj državi. Jedino što od njih tražim jest da me puste na miru. Ništa više. Neka se razmeću, ali bez mene! Ja dobro znam koliko vrijedi njihova briga za državu i zašto je izjednačuju s brigom za svoju vlast. Sve što se o tome treba reći, sadržava njihova stranačka izjava u kojoj se kritičare optuživalo za zavjeru protiv države, i to još u dogovoru s inozemstvom! (…) Stari totalitaristički zvuk! Čovjek osjeti potrebu da uzvikne: ”Drugovi, pa je li to moguće?!”
Gospodine Gotovac, Vi ste očito bili u velikoj zabludi…
Bio sam uvjeren da svi mi u Saboru istom zebnjom, istim strahom i istom boli gledamo na ono što nam se događa. Prevario sam se i zaprepašten sam onime što sam čuo!
Da se Vas pitalo da se izjasnite oko prvoprosinačkoga referenduma, mislim da znam što biste kazali.
Naravno da znate: da neću glasovati za ovu politiku, da ne želim ni na koji način i ni u kojem smislu s njome biti povezan. Ona je za mene moralno nepodnošljiva. Nije suprotna samo mojim političkim uvjerenjima, nego i temeljnim vrijednostima svijeta kojemu pripadam i za koji sam se cijelog života zalagao. Ona je u osnovi nihilistička. S takvim političkim relativizmom svijetu se oduzimaju moralni temelji. U tome ni na koji način ne želim imati nikakva udjela. Lakoća kojom se u ovome Saboru izbacuje moral iz politike, znak je unutarnje destrukcije vrijednosti, početak nihilističke ravnodušnosti, samozadovoljstva i odbijanja svake odgovornosti.
Neki govore da je prošle nedjelje u Hrvatskoj likvidirana demokracija.
Jednoga će dana ta nedjelja mnogima od nas biti dan srama, u to vas uvjeravam! Doći će trenutak, sasvim sam siguran, kada će netko pročitati na pravi način sve što se govorilo. Progovorit će distanca! Nepogrešiva distanca! (…) Distanca, uostalom, već postoji – jedina distanca u politici, kroz cijelu njezinu povijest: savjest, moral i vjerodostojnost! O njoj je govorila sveta Katarina Sijenska, nepogrešivo polemizirajući s Machiavellijem, gotovo dva stoljeća unaprijed. Politika ne smije dovoditi u pitanje temeljne vrijednosti svoje civilizacije. Učini li to, ona ubija svijet u kojem djeluje. Upravo se to dogodilo u totalitarizmu, na najstrašniji način potvrdivši misao velike Katarine. Onog časa kad više nije bilo skrbi za osobnu odgovornost, onog časa kada smo pristajali na dužnost koja ne uzima u obzir našu osobitost, onog časa sve je došlo pitanje – i čovjek i njegov svijet.
Kako ocjenjujete Vladin program?
Program? Kakav program? Sada, kad je nestala i posljednja iluzija o tom stranačkom programu kao nacionalnom programu, kad se pokazuje da je to bila samo zbirka izbornih krilatica s obećanjima, sad kad je sve to završilo u ovom škripcu, kad se simbolično i doslovno gubi tlo pod nogama, sada se sve to pokušava zaboraviti, prebaciti na druge ili proglasiti sudbinom…
U javnost treba izlaziti sa sigurnim i jasnim idejama, potvrđenim činjenicama, nesumnjivim stajalištima i prijedlozima koje javnost može prihvatiti kao prijedloge za gradnju svoje budućnosti. Nasuprot tome, na veliku žalost, još uvijek u Hrvatskoj politički život dijeli se s privatnim prohtjevima, s doskočicama i drugim oblicima degradiranja politike, jer nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične, da je politika najčasniji posao koji čovjek obavlja, odlučivši se da razrješuje najzagonetnije pitanje naše, a to je kako živjeti slobodno, pojedinačno i zajedno
A što kažete na prepucavanja između Vlade i Hrvatske biskupske konferencije?
Posve sam iznenađen načinom na koji se govori o Crkvi. Upućeni su joj prijekori, preporučena joj je sakristija kao mjesto djelovanja. Nikad nisam prizivao Crkvu u politiku, to se zna. Naprotiv, neposredno nakon velikih političkih manifestacija u osnivanju naše države izrekao sam nekoliko kritičkih rečenica o nepotrebnoj nazočnosti Crkve na nekim skupovima. Upozorio sam da se Crkva previše približila stranci na vlasti i da bi bilo dobro da to ne čini. Moj glas bio je dosta usamljen, moje upozorenje dosta arogantno komentirano. Ja ni sada ne pozivam Crkvu u politiku, ali sam protiv njezina otpremanja u sakristiju. Međutim, europska demokracija je laička. Moderna država je laička država i samo je tako moguća. Ona je čista suprotnost ne samo pretpostavkama šerijatskog prava, nego i svakog prava koje izjednačuje državu, naciju i Crkvu.
Zašto se Hrvati međusobno dovikuju? Zašto nema dijaloga?
To je pravo pitanje. To nije pitanje jedne stranke, to je hrvatsko pitanje, to je hrvatska tjeskoba i sram, to je nepodnošljivo i kao uspjeh, jer je tako strašno ponižavajuće.
Ponižavajuće je i to što u svakom trenutku odgovaramo na izazov onoga što nas želi pretvoriti u mrlju.
Da. Svakodnevni život sklon je tomu da umrlja pojedinačnost, jer je ona naporna i onom tko je osjeća i onom tko je susreće. Biti pojedinac to znači i susretati pojedinca, to je vrlo teško, svakodnevno voditi računa da je drugi jednako vrijedan kao i ti, svakodnevno znati da drugi ima sve ono što ti imaš – sva prava, sve dužnosti, i da ga tako trebaš susresti. I zato je veliki Rilke rekao da se ljubav prepoznaje ne po tome što drugoga posjeduje, nego što ga štiti. Ljubav je zaštita tuđeg postojanja i tu je veličina koja iz nje stalno izbija i čini nas vrijednima.
Zato ljudska prava nisu ništa drugo nego točno, u okviru države formuliran ideal, koji već tisuće godina čovjek želi ispuniti, a koji vrlo jednostavno glasi: ”Ja sam ljudsko biće, neizrecivo vrijedno, i mora se osigurati sve što je potrebno da tu vrijednost na Zemlji ispunim” (…)
To je vrlo jednostavno, najteže, ali cijela povijest dogodila se samo zato da bi te ideje bile formulirane, a mi kao generacija doista možemo biti ponosni što smo živjeli u vremenu u kojem se to dogodilo; vremenu strašnom jer je jedino to doba iskusilo zadnje konzekvence kolektivizma, i vremenu prekrasnom jer je iz tih pouka izašla dovoljno hrabro da poslije svega pokuša ponovno ljudski živjeti. Mi smo doista hrabri, ne zaboravite to! Jer ono što smo mi podnijeli, ma koliko nam se sada to čini kao nekakav ružan san, bila je jedna strahovita i užasna protuljudska oluja koja nas je gotovo posve izbrisala. A mnoge i jest!
Ovo je ključno: nijedan pojedinac nije slobodan ako svi pojedinci nisu slobodni. I nijedan narod nije slobodan ako svi narodi nisu slobodni. Treba se poistovjećivati sa svakom pobjedom slobode na svijetu: bilo gdje i bilo kada. Naše poimanje slobode treba uključivati slobodu svih ljudi
Što ste na samrti mislili pod tim da Vam čuvamo Hrvatsku ”od niskosti i od mržnje”?
Otvorenost, jasnoća, i ono što se često naziva transparentnost, jedini su okvir u kojem Hrvatska mora živjeti politički, ali to ne znači da se sve što se u politici događa mora događati na taj način da svatko i u svakom trenutku zna sve. Politika ima svoje logičke okvire. U javnost treba izlaziti sa sigurnim i jasnim idejama, potvrđenim činjenicama, nesumnjivim stajalištima i prijedlozima koje javnost može prihvatiti kao prijedloge za gradnju svoje budućnosti. Nasuprot tome, na veliku žalost, još uvijek u Hrvatskoj politički život dijeli se s privatnim prohtjevima, s doskočicama, i drugim oblicima degradiranja politike, jer nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične, da je politika najčasniji posao koji čovjek obavlja odlučivši se da razrješava najzagonetnije pitanje naše, a to je kako živjeti slobodno, pojedinačno i zajedno.
Kako Vam se čini personalizam pape Franje?
Oduševljen sam! Pogađa u bit. Moderni je svijet u svome filozofskom sadržaju ispunjen gotovo isključivo pitanjem odnosa ja-ti, ja-mi. Mi taj odnos trebamo rješavati tako da nikada više u Hrvatskoj nitko, ni zajednica ni drugi pojedinac, neće doći u priliku da nekom uskrati slobodu i pravo da u toj slobodi ostvari svoje ideje, naravno, uz onu ogradu koju cijeli suvremeni svijet već dva stoljeća spominje, a to je Kantova napomena da pritom ”moja sloboda ne smije umanjivati slobodu drugih”.
Bili ste i ostali ”čovjek od formata”, bili ste ”osoba”, i to osoba do kraja. Borili ste se za priznanje drugog i drugih. Kazali ste: ”Priznati raznolikost, znači priznati drugoga. Zato se jedino tako može onemogućiti svaki egoizam, pa i nacionalni.” Utemeljili ste filozofiju slobode pojedinca. Pomovirali politički liberalizam. Taj politički liberalizam je, kažu, originalno vaš. Takav liberalizam možemo nazvati i religioznim liberalizmom ili kršćanskim liberalizmom, jer je u tome liberalizmu Bog (vječnost) pretpostavka slobode čovjeka pojedinca.
Ovo je ključno: nijedan pojedinac nije slobodan ako svi pojedinci nisu slobodni. I nijedan narod nije slobodan, ako svi narodi nisu slobodni. Treba se poistovjećivati sa svakom pobjedom slobode na svijetu: bilo gdje i bilo kada. Naše poimanje slobode treba uključivati slobodu svih ljudi.
Želio bih ovaj ”susret” zaokružiti još ljepšim riječima, onih iz vaše završne riječi obrane sa suđenja u Zagrebu, 1981. godine. Ponovite nam to, molim Vas…
Jedini je smisao moga rada u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez toga sna ni ja ni moje djelo nemamo nikakva smisla.
- « Previous Page
- 1
- …
- 3
- 4
- 5