Bio je početak zimskog semestra negdje potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Lijepo listopadsko prijepodne, dušu dalo za šetnju Zagrebom, a ne sjedenje u skučenim predavaonicama Fakulteta političkih znanosti u Lepušićevoj 6, tada slijepoj uličici u blizini stare zagrebačke uljare iz koje je dopirao gust i zasićen zrak od kojega se teško disalo. [Read more…]
Šutnja o nasilju
Neovisno o motivu, provala u zagrebačko dopisništvo Novog lista, počinjena u noći s ponedjeljka na utorak, napad je na slobodu pisanja. Napad neuspio, a opet – ne podcjenjujmo takve izgrede, ma koliko sitni i nevažni mogli izgledati. [Read more…]
Majka Tereza
Stranka novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović iskoristila je Vladinu mjeru kojom se željelo pomoći osiromašenim obrtnicima i prezaduženim sitnim poduzetnicima da bi ušparala 31.300 kuna.
Premda godišnje iz proračuna inkasira više od 415.000 kuna za rad svojih vijećnika u Skupštini, zagrebački HDZ zatražio je od gradskih vlasti otpis kamata na neplaćene najamnine za atraktivni poslovni prostor u kome se njihovo sjedište nalazi već više od 20 godina.
Premda godišnje iz proračuna inkasira više od 415.000 kuna za rad svojih vijećnika u Skupštini, zagrebački HDZ zatražio je od gradskih vlasti otpis kamata na neplaćene najamnine za atraktivni poslovni prostor u kome se njihovo sjedište nalazi već više od 20 godina. Zahtjev je usvojen i, na opće zgražanje, to im je dugovanje oprošteno
Zahtjev je usvojen i, na opće zgražanje, to im je dugovanje oprošteno.
Drugim riječima, spretni momci iz zagrebačke filijale HDZ-a, ne štedeći obraza, uspjeli su strpati u stranačku kasu oko četiri tisuće eura na koje moralno nemaju nikakvo pravo hladnokrvno se pozvavši na interventni propis namijenjen drugima.
A dok su HDZ-ovci danima zavirivali u poštanski sandučić čekajući hoće li im proći ta genijalna švercerska ideja da se provuku do kazana zajedno sa sirotinjom, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović elegantno je stolovala u blještećem luksuzu predsjedničkog apartmana hotela Sheraton, gdje samo tri dana koštaju kao i taj njihov predriblani dug Gradu Zagrebu.
Naime, za dan komocije u tih tri stotine kvadrata, prikladnih čak i za razmažene navike arapskih šeika, te svjetskih političkih i holivudskih zvijezda, treba izvaditi 1.500 eura iliti više od 10 tisuća kuna. Predsjednicima Mesiću i Josipoviću nije padalo na pamet takvo razbacivanje, pa su svoje ceremonije čekali jedan doma, a drugi u prostorijama SDP-a. No, njihova nasljednica nije se mogla strpjeti s tako prizemnim rješenjima, pa koliko košta, neka košta.
A to možda i nije toliko čudno. Od predsjednice koja se želi okruniti uz malograđansku scenografiju plotuna, izmišljenih uniformi Kravat pukovnije iz Stogodišnjeg rata, mamuza Trenkovih pandura i lente kao u vojnim režimima Latinske Amerike, sigurno ne očekujete da svoj inauguracijski govor piše pod štednom žaruljom u svojoj kuhinji.
I tako su, dok se u ponedjeljak nije preselila u Vilu Weiss na Pantovčaku, ona i njena svita napravili u Sharatonu ceh od oko 300.000 kuna.
Je li Kolinda Grabar-Kitarović mislila da će joj gostoprimstvo u apartmanu biti poklonjeno, ne zna se, no kad su novinari počeli postavljati pitanja, njen je tim brže bolje priopćio da će sve troškove podmiriti stranka.
Dok su HDZ-ovci danima zavirivali u poštanski sandučić čekajući hoće li im proći ta genijalna švercerska ideja da se provuku do kazana zajedno sa sirotinjom, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović elegantno je stolovala u blještećem luksuzu predsjedničkog apartmana hotela Sheraton, gdje samo tri dana koštaju kao i taj njihov predriblani dug Gradu Zagrebu
To znači da će HDZ, kome je bilo skupo platiti Gradu Zagrebu vlastiti dug, pa će im onih 31.300 kuna solidarno namiriti porezni obveznici, sada iskeširati deset puta više za razmažene hirove žene koja se hvalila svojim skromnim porijeklom.
Nema što, fino su se građanima narugali i Kolinda Grabar-Kitarović i stranka koja ju je poslala u predsjedničku kampanju. Ta ista HDZ-ova Majka Tereza koja se klela da će padati s nogu radeći za maloga čovjeka, ta nježna duša kojoj bi glas svaki put zadrhtao na spomen sirotinje koja grca u bijedi i dugovima, ta racionalna žena koja je propagirala preseljenje s Pantovčaka u ime za nju sakrosantne skromnosti – sada pokazuje drugo lice. Pišem vam pismo da rod više nismo.
Političarka koja je u kampanji pozivala ”ovu bešćutnu vlast da izađe iz crnih limuzina i Vladinih zrakoplova i vidi kako se u Hrvatskoj živi” te zdvajala nad djecom koja idu gladna u školu, mogla je samo za taj Sheraton spasiti 3.000 djece od gladi mjesečnom uplatom za školsku užinu. Ali gospođa je, umjesto toga, radije nahranila – svoju sujetu.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Šator u Savskoj je ilegalan!
”Prosvjed branitelja u Savskoj 66. u Zagrebu policiji nikad nije prijavljen u smislu Zakona o javnom okupljanju”, stoji u odgovoru Policijske uprave zagrebačke (PUZ) koji smo nakon tri mjeseca i dva pokušaja dobili.
Drugim riječima, braniteljski prosvjed, odnosno šatori podignuti ispred Ministarstva branitelja ondje su ilegalno. Tako je i službeno postalo ono o čemu se priča mjesecima, ali nitko osim Freda Matića, ministra branitelja i Franka Vidovića, zastupnika SDP-a, o tome nije javno govorio.
”Prosvjed branitelja u Savskoj 66. u Zagrebu policiji nikad nije prijavljen u smislu Zakona o javnom okupljanju”, stoji u odgovoru Policijske uprave zagrebačke (PUZ) koji smo nakon tri mjeseca i dva pokušaja dobili. Drugim riječima, braniteljski prosvjed, odnosno šatori podignuti ispred Ministarstva branitelja ondje su ilegalno
Prema Zakonu o javnom okupljanju kojim se reguliraju prosvjedi, u Zagrebu se prosvjedovati bez dozvole može na Trgu Francuske Republike. Što policija planira poduzeti i zašto ništa do sada nije poduzela, u policiji nam nisu odgovorili iako je za pretpostaviti da se ništa nije poduzimalo iz pragmatičnih političkih razloga jer se radi o osjetljivoj skupini prosvjednika.
Ali se onda opravdano postavlja pitanje nisu li branitelji u povlaštenijem statusu od ostatka građana kada su u pitanju prosvjedi, jer je sasvim jasno kako bi policija reagirala da, recimo, svi oni koji imaju dug u švicarskim francima podignu šator i nalože vatru ispred Ministarstva financija ili Hrvatske narodne banke.
Ante Deur, predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, kaže kako nije riječ o organiziranom prosvjedu, već o spontanom okupljanju i dodaje da on nije organizator odnosno da organizatora zapravo ni nema.
”Nisam u organizaciji jer nje ni nema. Riječ o tome da su se ljudi spontano okupili. Ako policija misli da ne postupamo po zakonu, onda zna kako treba postupiti”, kazao je Deur.
Upitan ne misli li da nelegalnim prosvjedom branitelji zapravo šalju krivu poruku o sebi jer se u svojim istupima često pozivaju na zakone i pravo, a sami ih zaobilaze, odgovara protupitanjem: ‘Što bi se dogodilo da izraelski, američki ili bilo čiji veterani rata prosvjeduju? Premijer njihove države odmah bi ih primio na razgovor, a kod nas to nije slučaj.’
Opravdano se postavlja pitanje nisu li branitelji u povlaštenijem statusu od ostatka građana kada su u pitanju prosvjedi, jer je sasvim jasno kako bi policija reagirala da, recimo, svi oni koji imaju dug u švicarskim francima podignu šator i nalože vatru ispred Ministarstva financija ili Hrvatske narodne banke
Prema navedenom Zakonu prosvjed može zabraniti načelnik nadležne policijske uprave, a predviđene kazne za organizatore su od dvije do 50.000 kuna.
Prosvjed u Savskoj ušao je u 103. dan.
U policiji navode da ni vatromet organiziran u izbornoj noći kada je Kolinda Grabar Kitarović izabrana za predsjednicu nije bio prijavljen, a zbog njega je, podsjetimo, promet Savskom cestom bio nakratko prekinut. Od Policijske uprave nije bilo zatraženo, niti je sukladno tomu bilo izdano odobrenje za izvođenje javnog vatrometa 11. siječnja 2015. u zoni Savske ceste ispred broja 66.
Međutim, utvrđeno je da je došlo do korištenja pirotehničkih sredstava neutvrđenog razreda osoba čiji identitet nije poznat. S obzirom na to da se radilo o nenajavljenom i spontanom izlasku većeg broja građana, policijski službenici nisu primijenili represivne mjere jer se u vidu, pored ostalog, imalo i okolnosti u kojima se u znatnom broju radilo i o osobama s invaliditetom.
Naime, kod takvih postupanja dužni su uzeti u obzir i sve ustavne i zakonske odredbe koje se odnose na zaštitu navedene kategorije građana, a u prvom redu ističe se obveza poštovanja načela razmjernosti i zaštite osoba s invaliditetom.
(Prenosimo s tportala).
Granice i sudbine
Predrag Matvejević, ”Granice i sudbine – o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije”, VBZ, Zagreb, 2015.
Iz recenzije izdavača:
Ova je knjiga nastajala u nelagodi: autor je pisao u inozemstvu o svojoj zemlji, u kojoj se vodio rat. Dio tekstova koji su ovdje sakupljeni bio je objavljen u domaćim i stranim glasilima, u prijevodu ili originalu, često i jednom i drugom. Većina ih je izišla, usprkos svemu, u nekoliko tomova koje su objavili razni izdavači, više strani nego domaći.
Matvejević je gotovo svakoga mjeseca navraćao u domovinu, bivšu i sadašnju, da vidi i uvjeri se što se u njoj događa te o tome obavijesti strani i domaći svijet – bolji dio svijeta koji je dobronamjerno želio znati istinu. Branio je s najviše upornosti pisce i intelektualce koji su se našli u nevoljama, u raznim dijelovima bivše Jugoslavije ili, kako se danas kaže, “regije”.
Osim esejističko-poetskih ogleda, poput ”Mediteranskoga brevijara”, prevedenog na više od dvadeset jezika i ”Druge Venecije” koja je nagrađena nagradom ”Strega”, jednim od najznačajnijih književnih priznanja u Italiji, kritika je vrlo pozitivno ocijenila Matvejevićeve knjige eseja nastalih ”između azila i egzila”, napose djelo o ”Kruhu našemu” te, među ostalim, zbirku ”Otvorenih pisama” koja su pridonijela da autor bude uvršten u francusku “Legiju časti”.
Osim esejističko-poetskih ogleda, poput ”Mediteranskoga brevijara”, prevedenog na više od dvadeset jezika i ”Druge Venecije” koja je nagrađena nagradom ”Strega”, jednim od najznačajnijih književnih priznanja u Italiji, kritika je vrlo pozitivno ocijenila Matvejevićeve knjige eseja nastalih ”između azila i egzila”, napose djelo o ”Kruhu našemu” te, među ostalim, zbirku ”Otvorenih pisama” koja su pridonijela da autor bude uvršten u francusku “Legiju časti”
Matvejević je objavio niz članaka i eseja u kojima je iznosio oštre kritike o situacijama, ličnostima i pojavama u bivšoj Jugoslaviji, uoči, za vrijeme i nakon rata koji je zadesio naše gradove i sela. Knjiga “Granice i sudbine” nosi podnaslov “O jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije”.
“Jugoslavenstvo je širi pojam nego što mislite. Često to meni negiraju, a ja sam Jugoslaven, ali ne iz perspektive Aleksandra Karađorđevića ni Pere Živkovića. Ja sam i Srbin i to bolji od Vlade Bulatovića ili Antonija Isakovića, a bolji sam Hrvat od Stjepana Radića. Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce zato što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik.” (Krležino poimanje jugoslavenstva).
Izvadak iz knjige:
”Familije , mrzim vas”, napisao je u ljutnji poznati pisac, na početku XX. stoljeća. Neki to ponavljaju za njim, drugi upozoravaju da ”prljavo rublje valja prati u obitelji”. Ili pak da svoj narod treba voljeti ”kao vlastitu porodicu”. To je sastavni dio rodoljubnog odgoja.
Nije uputno otkrivati stvari koje se tiču srodnika i sunarodnjaka, ”mojih” ili ”tvojih”, pogotovo ”naših”. Stanovita otkrića, o kakvima je ovdje riječ, ne usrećuju. Zbog njih se često kajemo. Ponekad se moramo i stidjeti.
Veći dio ovoga poglavlja objavljen je najprije u inozemstvu, dok se rat još vodio u Jugoslaviji. Bilo ih je teško objaviti u zemlji u kojoj se ratovalo. Valjalo se izložiti optužbama jedne i druge strane: još jednom izdajama ili klevetama, s ove i s one strane.
Samoubojstva – i razlozi zbog kojih smo ih kadri počiniti – razlikuju se od slučaja do slučaja. Na taj krajnji i nepopravljivi čin čovjeka navede jednom bolest ili nesreća, drugi put i žrtva ili vrlina. Mnogi se nađu na rubu ponora, malo ih je spremno sunovratiti se. Najodlučniji se vinu s onu stranu ruba, najočajniji također. Tko nije osjetio vrtoglavicu bezdana, ponekad i ne zna zašto je živio. Divio sam se kapetanima koji su tonuli zajedno sa svojim lađama. Mnogo je brodova na dnu mora, polomljenih jarbola i skršena kormila. Nemamo pravo olako suditi onima koji su se pokazali jačim od želje za životom – ponekad život i ne vrijedi živjeti.
“Jugoslavenstvo je širi pojam nego što mislite. Često to meni negiraju, a ja sam Jugoslaven, ali ne iz perspektive Aleksandra Karađorđevića ni Pere Živkovića. Ja sam i Srbin i to bolji od Vlade Bulatovića ili Antonija Isakovića, a bolji sam Hrvat od Stjepana Radića. Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce zato što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik.” (Krležino poimanje jugoslavenstva)
Nije najveća tragedija u samoj odluci da vlastitom odlukom okončamo svoj ionako prolazni vijek: tragično je kad oni koji su obilježeni tom sklonošću, naslijeđenom ili stečenom, predvode druge – navode ih da se sunovrate zajedno s njima ili, pogotovo, umjesto njih. Kad osobe, s takvim porivima i nagnućima, postanu vođama i predvodnicima nacije, države, naroda…
Upravo to se dogodilo u drami koju smo proživjeli.
Izložit ću njezin sažetak u četiri čina (u teatarskom smislu te riječi) i dodati im nekoliko kratkih didaskalija. Lica su preuzeta, kako se to kaže, ”iz same stvarnosti”: voždovi i vrhovnici, čelnici višega i nižega reda, časnici i hodočasnici raznih vjera. Radnja se odvija naizmjence u sadašnjosti i prošlosti, na više pozornica, diljem zemlje u kojoj se najprije ”dogodio narod”, a zatim krvav rat među narodima. Iza kulisa čuju se povremeno hitci i odjeci. Do scene i partera dopiru krik i bijes. U trenutku kad se podiže zastor u gledalištu je uznemirenost, nalik na mir.
Čin prvi
Otac Slobodana Miloševića posvetio se bogosloviji, ali nije postao popom. Ustrijelio se ne doživjevši starost. Slobodanova se majka objesila. I ujak po majčinoj strani digao je ruku ná se. I on je usmrtio sebe sama.
Djetinjstvo i mladost čovjeka koji je godinama vodio Srbiju suočeni su s takvim porodičnim nesrećama. Našao je utočište – ili možda utjehu u omladinskim komunističkim organizacijama. Tragovi prošlosti nisu uočljivi na njegovu licu, glatku kao u dječaka, s nevelikim, udubljenim očima i pogledom koji ne odaje ni čuvstvo ni namjeru.
Govor mu je izravan i jednostavan, na trenutke prividno i prisan. Glas energičan i pomalo hrapav. Ponašanje mu je naoko prirodno i odlučno, lišeno suvišne teatralnosti: to mu je vjerojatno pomoglo da se, stupivši na vlast, nametne generalima Armije koja se nekoć zvala narodnom i jugoslavenskom – koja će u narode Jugoslavije uperiti puške i topove, u Hrvatskoj i Bosni, u Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici, ”na Kosovu polju ravnom”.
Scenograf bi svemu tome dodao odgovarajući dekor: na ušću Save u Dunav okupila se masa, plješće svome predsjedniku, slave ga pisci i pjesnici, gotovo sva takozvana poštena inteligencija. Unaokolo su barjaci, grbovi, parole; iza scene tutnje kamioni, uskoro će prevoziti leševe sve do Dunava i Batajnice. Kamera pokazuje ubojstvo bivšega predsjednika Srbije Ivana Stambolića, bačena u jamu pokrivenu vapnom. Sin novoga predsjednika vozi novi luksuzni auto, sprema se sudjelovati na nekim trkama. Vide se korice knjiga koje je na domaćim i stranim jezicima objavila supruga čovjeka koji stoji na čelu srpske države.
U otvorenom pismu koje je objavljeno prije rata, ujesen 1990. godine, predložio sam Slobodanu Miloševiću da podnese ostavku kako ne bi morao kasnije i sâm ”pribjeći samoubojstvu”. Ali vođe koje narod slavi ne haju za prijedloge književnika, osobito neposlušnih. Kasnije sam dopisao, u knjizi koja tada nije mogla biti objavljena na mome jeziku, da mu ”ni samoubojstvo više ne bi bilo dovoljno”, no to je već druga priča.
U otvorenom pismu koje je objavljeno prije rata, ujesen 1990. godine, predložio sam Slobodanu Miloševiću da podnese ostavku kako ne bi morao kasnije i sâm ”pribjeći samoubojstvu”. Ali vođe koje narod slavi ne haju za prijedloge književnika, osobito neposlušnih. Kasnije sam dopisao, u knjizi koja tada nije mogla biti objavljena na mome jeziku, da mu ”ni samoubojstvo više ne bi bilo dovoljno”, no to je već druga priča. Historija će pokazati je li istina da možda nitko nije bacio toliko ljage na obraz Srbije koliko obljubljeni ”Sloba, sloboda”. Da je to možda najveći poraz u njezinoj historiji, veći i od onog davnog kosovskog, u kojem je bilo i časti i hrabrosti, a nije lopovluka i obmana
Historija će pokazati je li istina da možda nitko nije bacio toliko ljage na obraz Srbije koliko obljubljeni ”Sloba, sloboda”. Da je to možda najveći poraz u njezinoj historiji, veći i od onog davnog kosovskog, u kojem je bilo i časti i hrabrosti, a nije lopovluka i obmana.
Ove su bilješke nastale, većim dijelom, prije groteskne scene obračuna u vili obitelji Milošević na Dedinju – ispaljenih hitaca, lisica na rukama, uhićenja i odvođenja dojučerašnjeg šefa države u Haag. Vijest da je u zatvoru prestao uzimati lijekove i voditi brigu o zdravlju kako bi skratio svoj život i poniženje, nije nevjerojatna. Kao dekor za kulisu mogla bi poslužiti pomalo zamućena noćna fotografija, na kojoj se nazire silueta bivšega predsjednika, ”Slobe, slobode”, malo pognutog i pokunjenog, tek iskrcanog iz helikoptera, kako prilazi – privode ga – vratima zatvora u Scheveningenu. Vjerojatno se već razočarao i u svoj narod.
Čin drugi
I otac hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana izvršio je samoubojstvo. Prethodno je ustrijelio i svoju suprugu. To se dogodilo nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u kojem su se i otac i sin našli na antifašističkoj strani. Franjo je tad već bio visoki oficir Jugoslavenske narodne armije (major ili možda i pukovnik, što za ovu priču nije najvažnije). U to vrijeme živio je i radio u prijestolnici Jugoslavije, Beogradu, tu su mu se rađala djeca i unuci. Bio je godinama predsjednik jugoslovenskoga kluba ”Partizan”. Jedan manje poznati biograf tvrdi da se u kobnom času očeva samoubojstva nalazio na specijalizaciji u Moskvi. Ne znam je li tako. Stigao je ipak na očev pogreb. Tragični događaj podnio je, tvrde svjedoci, mirno i pribrano, zajedno s obitelji. Zahvalio je drugovima iz rata što su odali posljednje počasti njegovu ocu i maćehi. Nije osporavao nalaz vještaka koji su konstatirali da je otac sam ispalio smrtonosne hitce u svoje čelo.
Koju godinu kasnije, kad je već bio na putu ka generalskome činu, Franjo je Tuđman proširio vijest da su mu oca ubili hrvatski klerikalni nacionalisti – takozvani križari – to je čuo i avangardni zagrebački slikar, Tuđmanov drug iz rata i prijatelj u poslijeratnim godinama (Edo Murtić, pokojni prijatelj, koga ne kanim ovdje izvoditi na scenu). Devedesetih godina, nakon što je izabran za predsjednika Hrvatske, pokušat će, usprkos nedvojbenim zaključcima vještačenja koje je provedeno nakon samoubojstva, prikazati očevu i maćehinu tragediju posve drukčije: kao mračno umorstvo koje su izvršili ne više ustaše, nego njegovi ondašnji drugovi: komunisti. Naveo je čak i ime svjedoka, istaknutog partizana hrvatskog porijekla. Taj ”jedini svjedok” odbio je, međutim, potvrditi Predsjednikovu izjavu, unatoč prijetnjama i neugodnostima kojima je bio izložen u novoj, demokratskoj Hrvatskoj.
Teško je objasniti zašto bi baš titovska policija likvidirala, bez ikakva posebna razloga, bivšega partizana i člana ZAVNOH-a, koji se inače isticao žestokim kritikama ”izdajničkog” vodstva Hrvatske seljačke stranke – to su bile teške optužbe u poratnim godinama, moglo se glavu izgubiti zbog njih ili barem dopasti zatvora. Samoubojica je, srećom, bio otac visokoga oficira – mladoga majora, pukovnika i budućega generala Jugoslavenske armije Franje Tuđmana. Ovom posljednjem će ubrzo biti povjerena, s obzirom na njegovu tadašnju odanost režimu i ideologiji, važna ”kadrovska politika” u Generalštabu Jugoslavenske narodne armije. Istaknut će se posebno u borbi protiv ”đilasovaca” i ”ibeovaca” u Armiji. Nismo uspjeli istražiti je li tko, prema njegovoj dostavi, završio u gulagu Gologa otoka.
I otac hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana izvršio je samoubojstvo. Prethodno je ustrijelio i svoju suprugu. To se dogodilo nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u kojem su se i otac i sin našli na antifašističkoj strani. Franjo je tad već bio visoki oficir Jugoslavenske narodne armije (major ili možda i pukovnik, što za ovu priču nije najvažnije). U to vrijeme živio je i radio u prijestolnici Jugoslavije, Beogradu, tu su mu se rađala djeca i unuci. Bio je godinama predsjednik jugoslovenskoga kluba ”Partizan”. Jedan manje poznati biograf tvrdi da se u kobnom času očeva samoubojstva nalazio na specijalizaciji u Moskvi. Ne znam je li tako. Stigao je ipak na očev pogreb. Tragični događaj podnio je, tvrde svjedoci, mirno i pribrano, zajedno s obitelji. Zahvalio je drugovima iz rata što su odali posljednje počasti njegovu ocu i maćehi. Nije osporavao nalaz vještaka koji su konstatirali da je otac sam ispalio smrtonosne hitce u svoje čelo
Nedugo nakon što je postao hrvatskim predsjednikom Tuđman je javno priznao da je i sam bio spreman, već 1942. godine, počiniti samoubojstvo: razočarao se, veli, već na samu početku u onaj isti komunizam kojem će revno – vjerujemo i iskreno – služiti još gotovo četvrt stoljeća! Kako bi svoje priznanje učinio što uvjerljivijim, upro je u sljepoočnicu dva ispružena prsta oponašajući samoubilački čin (samo djelomično), u nastupu na televiziji. Nije ni pomislio kako bi možda takva gesta šefa države pred brojnim gledateljstvom mogla biti neprilična. No, pomogla mu je režija, primjerena ulozi.
Poznati novinar, koji je imao priliku da dugo i u više navrata razgovara s Franjom Tuđmanom, kad je već bio predsjednikom, objavio je podatak da je prvo ljubavno (tjelesno) iskustvo budući vođa imao sa svojom još mladom maćehom, koju će njegov otac ustrijeliti. Premda to nitko nije demantirao, valja uzeti s rezervom takve stvari – to malo rodoskvrnuće nije, očito, potaknulo oca na fatalan čin.
U trenutku kad je srušen Stari most u Mostaru, Mate Boban, tadašnji glavar ili doglavnik Herceg-Bosne, dičio se na sav glas da ”ostvaruje viziju” Franje Tuđmana. Domišljati Hercegovac pokušao je tako prebaciti na njega svu odgovornost za ono što se činilo po Hercegovini, prije nego što je tog istog Bobana zadesila smrt za koju se govorilo da nije slučajna. Predložio sam u to vrijeme Tuđmanu, u pismu koje dugo nije našlo izdavača, da podnese ostavku. Ali predsjednici ne haju za prijedloge pisaca, čak ni u našoj Hrvatskoj!
Predsjednik Franjo Tuđman uredio je da se izglasa Zakon o privatizaciji imovine i jeftino prisvoji, tj. ”privatizira” i proširi stan u kojem je živio. Supruga mu je nosila nevjerojatne sume na bankovni račun, koje skromna činovnica nije smjela prihvatiti te je kažnjena gubitkom posla u banci i izvrgnuta raznim drugim neprilikama. Još je živa, knjiga joj se zove ”Istina – savjest iznad bankarske tajne”. Potištena je.
Treći čin
Međunarodni sud u Haagu, koji su osnovale Ujedinjene nacije s namjerom da ispituje zločine počinjene u Jugoslaviji i Ruandi, zatražio je da mu se izruči general Ratko Mladić, optužen za ”genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječanstva”. Taj vojskovođa, naoko veselkast i neobuzdan u svojoj ulozi, održavao je stalne veze s Generalštabom u Beogradu, čiji je rad bio podređen samome Miloševiću. Nije nam poznato je li komandant jedinica na Palama u svakoj prilici tražio mišljenje svoga pretpostavljanog ili je pak imao, kako izgleda, i vlastitih inicijativa – na primjer kad je naredio da se strijelja još neutvrđeni broj muškaraca muslimanske vjeroispovijesti, koji su, goloruki, bježali iz Srebrenice pred njegovom vojskom, željnom osvete za višestoljetni turski zulum i ubojstvo srpskoga cara Lazara. Bosanske statistike, koje također nisu sasvim pouzdane, govore o deset tisuća pobijenih.
Uzdržaniji strani istraživači smanjuju tu brojku, nakon iskopavanja leševa, na šest ili sedam tisuća. Službeni izvori u Srbiji – Crnoj Gori o tome nisu izvještavali ili su pak svodili cijelu tu operaciju na običan ratni incident, ”uzajamno obračunavanje”, ”svatko je kriv”, ”i njihovi su ubijali” i tome slično. Stanoviti intelektualni i književni krugovi u Beogradu i okolici ne smatraju to uopće vrijednim spomena. U svakom slučaju, generalova se popularnost među žestokim nacionalistima nije time umanjila. U očima najžešćih dobio je aureolu junaka, usporedivog s Milošem Obilićem.
U Shakespeareovim tragedijama, kao i u samom životu, ima plemenitih smrti, poput Ofelijine. Suočena sa zločinima rođenoga oca, mlada djevojka Ana Mladić oduzela je sebi život. Ostavila je za sobom pismo. Vijesti koje su u nekoliko navrata došle do javnosti, govore o teškim ”nervnim krizama” i ”depresijama” proslavljenog vojskovođe, koje su uslijedile nakon gubitka jedine kćeri. Slične je scene oduvijek bilježilo pero tragičara.
Pamćenje je, kako vidimo, često pokretač radnje na sceni, osobito nacionalnoj. U spomenutim slučajevima nisu posrijedi teatarske metafore, nego stvarna građa za dramu, temeljena na ”činjeničnom stanju”. Rat u Jugoslaviji, nacionalni, državni, vjerski, etnički, ideološki i ne znam sve kakav, bio je sigurno, velikim dijelom, i rat pamćenjâ – pamćenja oprečnih jedna drugima
Mržnja Ratka Mladića prema Hrvatima i Bosancima muslimanskoga porijekla nije, vjerojatno, potaknuta idejama stanovitih intelektualnih krugova, koji su rado osuđivali ”kozmopolite” i ”mondijaliste” kao strane ”plaćenike” ili ”izdajice” naroda; pogotovo ne pod utjecajem učenih štiva, poput Akademijina ”Memoranduma”, nedostupnih junakovu obrazovanju i inteligenciji. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata ustaše su mu zaklali oca Neđu pokraj sela Šunj, na Ivan-sedlu u Bosni. Članu Generalštaba JNA Blagoju Adžiću, Srbinu ili Crnogorcu (?) po narodnosti, stradalo je od ustaške kame u Drugom svjetskom ratu devetero članova obitelji, s očeve i majčine strane. To je odredilo njegove stavove u životu, ali se ipak pokazao uzdržanijim od ratobornog Mladića. Ubrzo je, po Miloševićevu nalogu, smijenjen s dužnosti i otjeran u prikrajak. U zatvoru u Haagu proveo je posljednje dana života.
Pamćenje je, kako vidimo, često pokretač radnje na sceni, osobito nacionalnoj. U spomenutim slučajevima nisu posrijedi teatarske metafore, nego stvarna građa za dramu, temeljena na ”činjeničnom stanju”. Rat u Jugoslaviji, nacionalni, državni, vjerski, etnički, ideološki i ne znam sve kakav, bio je sigurno, velikim dijelom, i rat pamćenjâ – pamćenja oprečnih jedna drugima.
Četvrti čin
Radovan Karadžić u nacionalističkim je krugovima postao još cjenjeniji i dragocjeniji nakon što je bio maknut s predsjedničkog položaja i prisiljen da se potuca stazama i bogazama, po gudurama Bosne nam ponosne. Jedan rado čitani pisac takozvane lake literature prozvao ga je ”srpskim Robinom Hudom”. Po profesiji je liječnik, po specijalizaciji psihijatar (”etničko čišćenje” mu je najuža specijalizacija), po navadi pjesnik. Uza sve ostalo je i guslar: vidjeli smo ga kako svira na tom drevnome narodnom instrumentu i pjeva epsku pjesmu o četrdesetorici kapetana, i to pred širokom publikom (na televizijskom ekranu). Za takvim je čovjekom Međunarodni sud u Haagu raspisao potjernicu, optužio ga za ”zločine protiv čovječanstva” i za ”genocid”. Pjesnici koji nose neobična bosansko-hercegovačka imena – poput Noga ili Đoga – rezervirali su zâ nj mjesto u srpskom panteonu.
Mnogi Bosanci ili Bošnjaci, ne samo oni muslimanskoga roda i zakona, napominju pak da je njega i njegova kompanjona Krajišnika osudio komunistički titovski režim ne zbog srpstva, nego za najobičnije otuđivanje narodne imovine. Taj je banalni podatak možda jedino važan dramaturgu. Važniji su nam, recimo, razlozi zbog kojih je Karadžićev otac suđen, opravdano ili ne, za silovanje i rodoskvrnuće: jer je, navodno, nasrnuo na maloljetnu djevojku, koja je u uskoj krvnoj ili rodbinskoj vezi s njim (opet taj ”rod” i ”porodica”, dobacit će netko iz partera, tko ne voli vidjeti takve scene na pozornici).
Pisac ovih redova dužan je priznati da u ovom slučaju nije uspio dobaviti sudski zapisnik prijestupu Karadžića-oca, jer mnogi dokumenti još uvijek nisu pristu pačni u dijelovima brdovite Bosne. Teško je reći jesu li u pravu oni koji smatraju da takav ”rodoskvrni čin” nagovješćuje silovanja kojima će biti podvrgnute stotine mladih muslimanki – neke su od tih djevojaka iz patrijarhalnih sredina izvršile samoubojstvo. Ne zna se pouzdano koliko je bilo i momaka koji su na poseban način također razdjevičeni. To, očito, budi znatiželju rafiniranijeg dijela gledališta. U staroj Heladi sličan se odnos s mladim efebima smatrao ponekad dijelom spolne pedagogije. Teško je ipak zamisliti da su se na našem dijelu Balkana, u ratu u Bosni, činile takve stvari samo u pedagoške svrhe.
Karadžić se dičio svojim darom predviđanja pred suludim ruskim spisateljem Eduardom Limonovim, koji ga je posjetio u njegovu štabu: vidimo na filmskoj traci kako Radovan pokazuje gostu mitraljez uperen na Sarajevo, zatim ga prepušta njemu, sokoli ga da i on oproba; Edičku (tako ga zovu u Moskvi) ne treba mnogo nagovarati – osipa vatru s brda po gradu, u ”balije”. Pronio se glas po Baščaršiji da je pogodio nekog Srbina, ali nije! To su mu vjerojatno pripisali Bošnjaci, iz osvete. Televizija (i to strana, manje pristrana od domaće) snimila je tu scenu preotevši je tako ”teatru okrutnosti” – uprizorila ju je na svoj način, možda nedovoljno dramatski
Karadžić nije posve običan pjesnik: sam sebe opisuje kako gleda s brda – i mrzi grad kao brđanin; prijeti mu u stihu – i ostvaruje svoju prijetnju kuršumima; nagovješćuje rušenje i ruši; opsjednut nacionalnom idejom – dok traje opsjeda Sarajevo, više od 1000 dana i noći. Neke su od tih scena zapisane u njegovu opusu i prije nego što su s Pala ispaljene prve granate. Posrijedi je možda i stanovita vidovitost, avaj.
U emisiji koju su snimili zapadni reporteri, smatrani nesklonim ”Srbiji na Istoku”, Karadžić se dičio svojim darom predviđanja pred suludim ruskim spisateljem Eduardom Limonovim, koji ga je posjetio u njegovu štabu: vidimo na filmskoj traci kako Radovan pokazuje gostu mitraljez uperen na Sarajevo, zatim ga prepušta njemu, sokoli ga da i on oproba; Edičku (tako ga zovu u Moskvi) ne treba mnogo nagovarati – osipa vatru s brda po gradu, u ”balije”. Pronio se glas po Baščaršiji da je pogodio nekog Srbina, ali nije! To su mu vjerojatno pripisali Bošnjaci, iz osvete. Televizija (i to strana, manje pristrana od domaće) snimila je tu scenu preotevši je tako ”teatru okrutnosti” – uprizorila ju je na svoj način, možda nedovoljno dramatski.
Eduard Limonov, bivši ”disident”, slabašan pjesnik i jakušan ruski nacionalist, koji je čak i u Putinovoj demokraciji dopao zatvora zbog prljavih stvari, opisao je svoj podvig nakon povratka u domovinu. Taj su njegov opis ženerozno prenijeli stanoviti beogradski mediji, bliski režimu, a vjerojatno i paljanska televizija. Čuli smo da Edička još uvijek šeće trgovima Zapadne Evrope, neometan od prezaposlenih službenika Međunarodnoga suda u Haagu. Možda su podcijenili njegove streljačke vrline ili ga nisu uzeli zaozbiljno. A i nije na njima da određuju razlike između komedije i tragedije, pogotovo u šekspirovskim inspiracijama.
Karadžić je primio za svoju pjesničku ”dejateljnost”, u novom Savezu ruskih pisaca prepunom starih prerušenih staljinista, kraj drevnih kremaljskih zidina, nadomak hrama Vasilija Blaženoga, nagradu koja nosi ime Mihaila Šolohova, jednog od rodonačelnika ”socijalističkog realizma”. Objesili su mu (Karadžiću) o junačke grudi viteško odličje – krst svetoga Andreja. Ne znam tko je odlučivao o tome u Rusiji, kojoj je u tome času bila na čelu tragikomična figura Borisa Jeljcina.
Na ceremoniji, prožetoj posebnom vrstom teatralnosti, prisustvovali su i članovi Karadžićeve porodice. Bilo je tu i oficira u carskim mundirima, s epoletuškama i ordenjem po grudima i ramenima, sadašnjih bogatuna travestiranih u nekadašnje ”bojare”, plemića ”samozvanaca” u crnim kaftanima i narodnjaka u kričavim rubaškama, monaha s dugom sijedom bradom koji su dijelili prisutnima naforu i blagoslov.
Ne zaboravimo napomenuti da je u Haagu, u čuvenom ševingenskom zatvoru, sam sebi oduzeo život i Milan Babić, bivši prvak krajiških Srba. U Krajini su za vrijeme Drugog svjetskog rata ustaše ubile više članova njegove obitelji, šire i uže.
Posljednja scena završava se još jednim dvostrukim samoubojstvom. Jedan od prvih Karadžićevih savjetnika u ovom balkanskom ratu, dr. Nikola Koljević, bivši profesor engleske književnosti na Univerzitetu u Sarajevu, ubija se u hotelu na Palama revolverskim hicem u sljepoočnicu. U njegovoj porodično-genetskoj anamnezi spominje se da mu je i majka počinila samoubojstvo dok je još bio dječak: bacila se, jadnica, u hladni Vrbas i utopila, nadomak raskošne džamije ”Ferhadije”, koju su četnici u ovom ratu srušili do temelja, raznijevši čak i kamenje od kojeg je bila sazdana. ”Ne ostade ni kamena na kamenu”, kaže naš narod u Bosni
Ovaj je čin, kao što vidite, nešto duži od ostalih. To iziskuju zahtjevi dramskoga zapleta i teškoće raspleta u drami. Posljednja scena završava se još jednim dvostrukim samoubojstvom. Jedan od prvih Karadžićevih savjetnika u ovom balkanskom ratu, dr. Nikola Koljević, bivši profesor engleske književnosti na Univerzitetu u Sarajevu, ubija se u hotelu na Palama revolverskim hicem u sljepoočnicu. U njegovoj porodično-genetskoj anamnezi spominje se da mu je i majka počinila samoubojstvo dok je još bio dječak: bacila se, jadnica, u hladni Vrbas i utopila, nadomak raskošne džamije ”Ferhadije”, koju su četnici u ovom ratu srušili do temelja, raznijevši čak i kamenje od kojeg je bila sazdana. ”Ne ostade ni kamena na kamenu”, kaže naš narod u Bosni.
Profesor Koljević bio je inače poznat kao vrstan šekspirolog. Poznavao sam ga. Bio mi je nekoć blizak, premda nije krio svoj srpski rod i nacionalizam. Pokoj mu duši.
Didaskalije
I sama mjesta na kojima se odvija radnja igraju važnu ulogu u dramaturgiji. ”Prokletstvo mjesta” poznato je od homerovskih vremena. Operacija ”Oluja” koja se odigrala u Hrvatskoj, u Krajini ljeta Gospodnjega 1995., izgnala je možda više od stotine tisuća Srba, koji su tu živjeli stoljećima, braneći Zapad i Mitteleuropu od najezde s Istoka. Među onima koji su protjerani nisu bili samo ekstremisti ili zagovornici Velike Srbije, nego i običan puk koji je u tim krajevima već bio gonjen i klan, odvođen u ustaške logore, bacan u jame. To su inače ”punopravni građani Hrvatske”, koji se, unatoč svemu, žele vratiti u svoje domove, makar i popaljene i poharane.
Ne zna se točno koliko ih je pobijeno, napose starica i staraca koji nisu imali kud te su ostali kraj svoga kućnoga praga. Jedan od protagonista te proslavljene operacije bio je Gojko Šušak, kojeg je predsjednik Hrvatske proglasio svojim ”najboljim ministrom”. Pretpostavlja se da su se među režiserima ”Oluje” našli, kao šaptači i pomoćni redatelji, neki umirovljeni američki komandanti, koji su svoj zanat ispekli na vijetnamskim pozornicama. Šušak nije skrivao da mu je otac bio ustaša.
Nije smatrao da su ustaše zločinci, kako to tvrde stanoviti krugovi na Zapadu i Istoku, koji su ”nasjeli komunističkoj propagandi”. Imali smo priliku vidjeti ga svojim očima, kao Predsjednikova izaslanika na stanovitim priredbama, u teatralnoj pozi: diže ruku i pozdravlja ”za dom spremni” na način kako su to činili nacistički gauleiteri – u Posušju, na primjer, gdje se pjevalo na sav glas u čast ustaškim vitezovima Juri i Bobanu ili pak na Sinjskoj alki, koja se jednako gostoljubivo, u bivšim režimima, ubadala ”u sridu” pred drugom Titom i, još prije, kraljem Aleksandrom Karađorđevićem.
Šuškova oca ubili su četnici ili partizani, ne znamo točno koji. Sin je stoga zamrzio komuniste i Jugoslaviju. Prije nego što je postao ministrom u Tuđmanovoj Hrvatskoj i prikupio novce za njegove izbore, djelovao je u antijugoslavenskoj i ustaškoj emigraciji u Kanadi. Prilikom Titove smrti, položio je svinju u mrtvački lijes, napisao na njemu ”Tito” i ostavio ga kradomice pred vratima jugoslavenske ambasade u Torontu. Ta ne osobito civilizirana gesta dovoljno predstavlja ličnost i kulturu pokojnika: antropolozi tvrde da su zaostalija plemena Amazonije, osobito ona ljudožderska, na sličan način ispraćala omrznute pokojnike.
Ni Kosovo nije samo historijska scena – po njemu su Miloševićeve trupe jučer nagonile omraženu ”šiptariju”, a danas albanski Kosovari nagone preostale Srbe na nove seobe. Kako na kraju ne pomisliti doista na Shakespeareove tragedije. Primjerice na ”Rikarda III.”…
Unatoč tome, provincijalni ga duhovi uzdižu do nebesa: ”Blažene oči koje su ga vidjele”, piše jedan od živućih ”klasika” hrvatske književnosti. Dok se bavio poviješću jugoslavenske revolucije u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, sam predsjednik Tuđman osuđivao je ustaške masakre u Krajini, po Lici i Baniji, na Kozari, u glinskoj crkvi. Tad je, kao general Jugoslavenske narodne armije, pisao pozitivno o ”bitnim obilježjima razvitka NOB-a i socijalističke revolucije u Hrvatskoj”. Nije rijedak slučaj da se u jednom času brani ono što se u drugom napadalo, ili obrnuto: to stvara bizarnu napetost na sceni, u kojoj se tragično miješa s komičnim.
U nesretnoj nam povijesnoj geografiji, bosanske kasabe poput Foče (prekrštene u ”Srbinje”), Srebrenice ili pak Goražda nisu obične kulise. Tu su 1942. i 1943. četnici hametice klali muslimanske Slavene ”srpskoga porijekla” (prema srpskim historičarima) ili pak ”hrvatskoga” (prema hrvatskim povjesničarima), uz samu ”krivu Drinu”. Pamti se da je ta živopisna rijeka, koja je zahvaljujući geniju Ive Andrića postala slavnom u svijetu, bila sva crvena od krvi zaklanih. Nosila je ”turska trupla” – tako su ih zvali četnici – prema Savi i Dunavu.
Međutim, jedna od visokih ličnosti u Republici Srpskoj, svojedobno bliska suradnica Karadžićeva, bivša predsjednica Biljana Plavšić (koja se pokajala za svoje grijehe i priznala genocid) konstatirala je, dok je još bila na dužnosti, da su bosanski muslimani u stvari ”degenerisani Srbi” – ona se, tvrdi, kao doktor biologije u to razumije. Za potpredsjednika Miloševićeve vlade vojvodu Vojislava Šešelja Bošnjaci su srpski ”genetski otpad”.
Ni Kosovo nije samo historijska scena – po njemu su Miloševićeve trupe jučer nagonile omraženu ”šiptariju”, a danas albanski Kosovari nagone preostale Srbe na nove seobe. Kako na kraju ne pomisliti doista na Shakespeareove tragedije. Primjerice na ”Rikarda III.”: na bjesomučnog vojvodu Gloucestera, opakog Buckinghama ili odvratnog Edvarda IV., na omraženu Margaret i njihove suradnike i srodnike. Na tolike zločine bez kazne i kazne bez zločina. Na histeriju u historiji. U ovoj vrsti rodoslovlja, s toliko ubojica i samoubojstava, odnosi genetike i geopolitike ne mogu se zanemariti.
(Prenosimo iz knjige Predraga Matvejevića ”Granice i sudbine – o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije”, VBZ, Zagreb, 2015. uz dopuštenje autora. Zahvaljujemo redakciji tjednika Nacional).
Kolinda, građanin i koza
Jeste li ikada razmišljali o tome zašto djeca sa sela ne upisuju pravni fakultet? Medicinu da, dramaturgiju, metalurgiju i šumarstvo, čak se čestitih seljačkih sinova nađe i na studijima antropologije, elektrotehnike i likovnih umjetnosti, naročito književnosti i filozofije, tih omiljenih seoskih razbibriga u zimskim večerima kad nestane struje, ali kako smo čuli, u dvjesto trideset i devet godina koliko u ovom ili onom obliku postoji Pravni fakultet u Zagrebu, gotovo da se i nije našlo seljačkoga sina koji bi ne samo upisao studij, nego i pristupio prijemnom ispitu. Onda zašto?
Odgovor prost i jasan svima: Građansko pravo jedan i dva. S građanskim pravom jedan bi još i nekako: valja i seljačkom sinu znati kakve to pravne norme vladaju u gradu, šta se dogodi kada ne platiš kartu u tramvaju ili kada bez šešira izađeš na ulicu, ali čemu, to vas ja pitam, građansko pravo dva? Tomu, gospodo, da bi se naglasilo kako seljaci na Pravnome fakultetu u Zagrebu, te na svim ostalim pravim fakultetima u Hrvatskoj, Europi i Americi, gdje god se pravo i pravnost izučavaju na osnovu duboko diskriminatorskih zapadnih tradicija, nemaju što da rade i što da studiraju.
Hrvatska zemlja je seljačkih sinova i kćeri. Zato pravna država i ne funkcionira dobro. Zbog građanskoga prava jedan i dva. Između dva svjetska rata preko devedeset posto stanovništva živjelo je na selu. Ni kasnije se, pod srbokomunističkom strahovladom nije puno toga promijenilo, osim što je seljacima oduzeta njihova zemlja, pa su se naselili u gradove.
Hrvatska zemlja je seljačkih sinova i kćeri. Zato pravna država i ne funkcionira dobro. Zbog građanskoga prava jedan i dva. Između dva svjetska rata preko devedeset posto stanovništva živjelo je na selu. Ni kasnije se, pod srbokomunističkom strahovladom nije puno toga promijenilo, osim što je seljacima oduzeta njihova zemlja, pa su se naselili u gradove
Ali i dalje u njima je ostalo živo ono iskonsko seljačko. Ostala je živa spremnost da se bore za svoju pravicu i da zanavijek i do u deseto buduće koljeno ostanu uvrijeđeni teškom uvredom koja se zove građansko pravo jedan i dva. Zato neće Hrvati na zelenu granu, nema nam svima istinske reforme pravosuđa, sve dok umjesto građanskog prava dva ne bude uveden ispit iz seljačkog, seoskog ili selskog prava, o nazivu neka odluče eksperti s Instituta za hrvatski jezik.
Što mislite, dragi moji, što na hrvatskome jeziku znači riječ građanin? Ako ste ikada listali rječnik, onda ste zamijetili da svaka, ili skoro svaka riječ ima svoje primarno i sekundarno značenje. Eto, naprimjer riječ magarac. Magarac je, primarno, kopitar neparnoprstaš, dugouha domaća životinja za nošenje tereta. Ali magarac nije samo to. On je i onaj komu je upućen blaži prijekor zbog samovolje, neposlušnosti i drugog.
Sekundarno značenje je, u pravilu, metaforično, posredno, izvedeno. Ono sugerira stepen razvoja, književnost nekoga jezika, njegov inherentni humoristični potencijal. Ili, naprimjer, riječ koza. Koza je, pazite ovo, rod pravih preživača iz porodice šupljorožaca, kao domaća životinja raširena po cijelom svijetu. E, ali koza je, piše u rječniku, i živahna, ali glupa ženska osoba. I ne samo to, nego i: nogari za piljenje; jarac. Biva, ako se nekom iz rodno korektnih razloga ne sviđa narečene nogare imenovati jarcem, slobodan je da ih zove kozom. To vam je, vidite, jezik. Najmoćnije oružje svih obespravljenih.
Tako postoji i riječ građanin. Ako je magarac kopitar neparnoprstaš, a koza je šupljorožkinja raširena po cijelom svijetu, što je, pitam ja vas, onda građanin? Stanovnik grada? Ama jok, pogriješili ste, ne znate dobro hrvatski jezik. Primarno značenje riječi građanin, ono na koje prvo pomišlja izvorni govornik hrvatskoga jest: državljanin neke države ili skupine država koji uživa liberalnodemokratske slobode i prava.
Što mislite, dragi moji, što na hrvatskome jeziku znači riječ građanin? Ako ste ikada listali rječnik, onda ste zamijetili da svaka, ili skoro svaka riječ ima svoje primarno i sekundarno značenje. Eto, naprimjer riječ magarac. Magarac je, primarno, kopitar neparnoprstaš, dugouha domaća životinja za nošenje tereta. Ali magarac nije samo to. On je i onaj komu je upućen blaži prijekor zbog samovolje, neposlušnosti i drugog
Sekundarno značenje, naglasimo ga navodnicima, jest: “stanovnik grada prema stanovniku sela”. Dakle, čak i u prenesenom smislu, stanovnik grada može se u ovome jeziku nazvati građaninom samo ukoliko se u istoj ili u vezanoj rečenici konfrontira stanovniku sela, seljaku. Ima, međutim i dalje: građanin je, u povijesnom smislu, stanovnik grada čija su prava regulirana prema posjedničkom plemstvu, pripadnik polisa u antičkoj Grčkoj ili u Rimu. I na kraju, već vrlo udaljeno značenje, koje nalazi tradiciju u našoj tradicionalnoj kućnoj pedagogiji (kućnom odgoju, kaj ne?): građanin je osoba civiliziranog ponašanja.
Kada neki političar, naprimjer francuski predsjednik Hollande, svoj govor započinje s dragi građani i građanke, on nipošto ne kani uputiti prozvanima blagi prijekor zbog samovolje, neposlušnosti i drugog, niti ih označiti kao živahne ali glupe ženske osobe, nego im se obraća izravno, kao što bi se obratio kopitarima neparnoprstašima i šupljorošcima. To je nešto što se ama baš nikako ne može pogrešno shvatiti, jer jezik je nedvosmislen dok god je živ i dok god ga razumijemo.
Kada svakoga dana gospođa Luce u Konavlima odlazi da pomuze kozu, nitko od njenih ukućana, a ni povremenih gostiju iz Zagreba neće pomisliti da je naumila pomusti živahnu ali glupu žensku osobu. Jednako tako, kada se gospođi Luci obrate kao građanki, njoj neće ni na kraj pameti biti da demantira sugovornika konstatacijom da je ona seljanka ili seljakinja. Ona to, naime, jest, ali u nekoj drugoj priči, iz drugog ugla.
Iako nije studirala pravo, niti se bavila tekovinama Francuske revolucije, iako nikad nije čitala nikakvu teorijsku literaturu, gospođa Luce odnekle podrazumijeva pojam građanina. To je znanje dio njenoga kulturnog habitusa. Između Boga, Hrvatske i građana i građanki gospođa Luce vrlo jasno razabire stvari.
Kada svakoga dana gospođa Luce u Konavlima odlazi da pomuze kozu, nitko od njenih ukućana, a ni povremenih gostiju iz Zagreba neće pomisliti da je naumila pomusti živahnu ali glupu žensku osobu
Riječ građanin najširi je pojam kojim se mogu obuhvatiti svi pripadnici jedne formalizirane društvene zajednice, republike ili monarhije. Osim što nikoga ne isključuje, ovaj pojam podrazumijeva i kontingent pripadajućih prava i obaveza. Pritom, u tom pojmu nema ničega što bi nas odveć familijariziralo, ni što bi zajednicu opasno homogeniziralo.
Građani su uvijek pojedinci, nikad rulja. Da bi se postalo ruljom, traba pripadati nekoj partikularnoj ili partikularizirajućoj društvenoj skupini. To je razlog što se svi diktatori dvadesetoga stoljeća, tačnije svi diktatori nakon ere feudalizma, svojim podanicima tako rado obraćaju s: braćo i sestre. Toga se valja plašiti, od toga bježati. Isto tako, kada vam se političar ili političarka obraća po vašoj etnonacionalnoj pripadnosti, ona to čini da bi vas s nekim konfrontirala ili da bi nekoga iz svog obraćanja isključila.
Ali čak i ako nije tako, izbjegavajući pojam građana i građanki, ona izbjegava kontingent značenja koja taj pojam podrazumijeva. A to je sigurno gore od samog efekta isključivanja manjina ili pojedinaca koji se loše osjećaju kada im se obraćate kao pripadnicima većine.
No, da se vratimo na početak: kada ćete već jednom ukinuti građansko pravo dva i uvođenjem seljačkog prava jedan Hrvatice i Hrvate bez obzira na stališ i podrijetlo izjednačiti pred polaganjem prijamnog ispita na Pravnom fakultetu u Zagrebu?
(Prenosimo s autorova portala).
Švicarac na brdovitom Balkanu
Divim se ljudima koji idu u sportske kladionice. Koji igraju sportsku prognozu ili uplaćuju loto ili bingo. Nije to lako. Gledam s koliko žara pokušavaju pogoditi budućnost. Koliko truda ulažu u pojačavanje svojih šansi, proučavajući klubove, igrače, prošle susrete. Kako pozorno u birtijama prate rezultate na teletekstu. Uvijek me čudilo zašto nikad u birtijama ne vrte oglase za posao. A toliko radišnih ljudi tamo sjedi.
Bez previše sarkazma – nije to lako. Toliki trud kako bi se od jedne kune stvorilo deset ili stotinu. Ali nije to – to. Cilj je od jedne otići na tisuću. Ma kakvih tisuću, na milijun. Par milja, taman da riješimo sve svoje životne probleme. Ponekad mi se čini da se kladioničari ili lotomani trude više nego neki koji rade 8 sati za nekih prosječnih 5000 kn.
Napor koji ulažu u procjene i analize, u gledanje svih tekmi ili popisivanje brojeva izvučenih prošlih mjeseci te u nadglasavanje je li bolji Messi ili onaj drugi, uplaćen na klub ili sretan broj – uložen u pokušaj stvaranja npr. nove gume za žvakanje s okusom nogometne lopte, dao bi opipljiv rezultat. Financijski opipljiv. Možda od jedan ne bi napravili deset, ali uz toliku upornost i napor, rezultat bi vrlo lako mogao biti više od jedan. A to je puno.
Divim se ljudima koji idu u sportske kladionice. Koji igraju sportsku prognozu ili uplaćuju loto ili bingo. Nije to lako. Gledam s koliko žara pokušavaju pogoditi budućnost. Koliko truda ulažu u pojačavanje svojih šansi, proučavajući klubove, igrače, prošle susrete. Kako pozorno u birtijama prate rezultate na teletekstu. Uvijek me čudilo zašto nikad u birtijama ne vrte oglase za posao. A toliko radišnih ljudi tamo sjedi
Novac se stvara u postotcima na uloženo, a umnožavanje uloženog je iznimka. No, mi volimo bajke. Za nas je sve to više od igre. Volimo jednim udarcem ubiti ne dvije, nego bar tisuću muha. Jer tako nam govori plavokosa Šveđanka s TV ekrana.
I tako, svi smo vidoviti Milani, svi se kladimo na budućnost, svi pokušavamo pogoditi nešto što pogoditi može samo Onaj koji nas gleda s visina, kako god ga zvali. A do Njega ne možemo ni ajfonom šest, kojeg smo kupili za samo 99 kuna uz ugovor na 24 mjeseca i mjesečnu potrošnju od samo 599,99 kn. Praktički džabe. Sa svima razgovaramo besplatno, ali džabe nam to. Tarifa nam ne uključuje poziv do Njega, a samo On zna što će biti sutra.
Nisu vam rekli da ti pozivi ne idu u najpovoljniju mobilnu tarifu? Hoćete li zato tužiti telekom operatora? Manje bitno. Bitno je imati ajfon. Jer kako inače u birtiji staviti na stol staru Nokiju? Ajfon je ”must have”. A ponuda je, i tako, bila super povoljna, pa ste zagrlili život i otišli živjeti zajedno. Zajedno s novim ajfonom i starim dugovima telekomu lijepog slogana.
Povoljna je bila i ponuda za stambeni kredit. Tamo negdje, davne 2007. godine. Tko se još toga sjeća? To je bilo tako davno, da smo tad imali tek ajfon jedinicu. Povoljno smo ga dobili, evo baš smo ga prekjučer otplatili. S troškovima odvjetnika, sudskim pristojbama i kamatama.
Kamata na stambeni kredit je bila niska, a kredit bez troškova obrade. Što ne znači da nas nisu obradili. Nije bilo bitno s kim bankarite; svi su nudili i reklamirali, a mi smo tražili i uzimali. Mogli smo birati euro ili švicarac. A mogli smo birati i ne živjeti na kredit. Ne kupiti novi auto ili ostati u podstanarstvu. Plaćati najam mrskom stanodavcu. Svaki mjesec.
Ako ne želimo, mogli smo se iseliti i uzeti drugi stan. Ako nam je taj bio preskup, mogli smo u manji. Ako bismo našli posao na drugom kraju grada, mogli smo se preseliti u roku od mjesec – dva. Izaći iz toga stana i unajmiti drugi. No, tko je glup plaćati mjesečno 500 eura najam, kad za samo 600 eura i ciglih 30 godina imamo svoj stan? Najam plaćaju samo budale i papci.
Ponašali smo se kao da naša tarifa uključuje besplatne razgovore s Njim. Kao da znamo što će biti sutra, što za pet, a što za deset godina. Jer, evo, jučer je bilo super, zašto ne bi bilo super i sutra? Švicarac je bio ispod 5 kuna. Nema šanse da pređe 6 kuna. Nikad i nije. To ti je kao da Hajduk nabije Dinamo usred Zagreba s pet razlike. Nema šansi
Matematika je jasna. Kreditom imaš i ovce i novce. K’o Gregor. Osim toga, bolje je uzet kredu (ne posudit, nego uzet) u švicarcima, kamata je i do 2% niža. A 2% godišnje na trideset godina nije mala svota. Osim toga, taj stan ostaje našoj djeci. Stan je trajna vrijednost, investicija na kojoj se ne može izgubiti.
Vidi koliko je susjed Marko zaradio – kupio je pred par godina stan i sad već taj isti stan vrijedi upola više. I super je da djeca imaju naš stan. I da čekaju da mi odemo u starački dom ili na Mirogoj, pa da se mogu i oni nauživati te prekrasne nekretnine. U miru.
Ponašali smo se kao da naša tarifa uključuje besplatne razgovore s Njim. Kao da znamo što će biti sutra, što za pet, a što za deset godina. Jer, evo, jučer je bilo super, zašto ne bi bilo super i sutra? Švicarac je bio ispod 5 kuna. Nema šanse da pređe 6 kuna. Nikad i nije. To ti je kao da Hajduk nabije Dinamo usred Zagreba s pet razlike. Nema šansi.
Umislili smo si da znamo odgovore. Da znamo pogoditi rezultat utakmice života koja će trajati trideset godina. U kojoj ćemo svaki mjesec morati zabijati gol. A sve smo to radili bez poznavanja ekipe na koju smo se kladili. Nismo znali tko je na golu. Može li vratar naše ekipe obraniti penal Švicarcima? Kakav je srednji vezni? Koliko vrijedi špica i može li svaki mjesec zabijati gol? I to na stranom terenu – valuti.
Ušli smo u rizik koji, sad vidimo, nismo mogli ni pojmiti. To jest, mogli smo pojmiti, jer tko kaže da sutra CHF ne može biti jednak nula kuna? No, vjerovali smo da crni scenarij nije opcija. Ružičasti je opcija, možda malo sivi, ali crni nikako. A ispao je tamno crni.
Neka tamo banka u nekom planinskom gradu odlučila da neće branit tečaj? Neki tamo Rus krenuo trpat svoje rublje, čisto i prljavo, u švicarce. Kakve to veze ima s nama i našim kreditom? S našim stanom i autom? E, očito ima. Nismo znali, nije fer. Pa nismo mi vidoviti. A nismo? Ček malo, hmmmm…
Ugovor koji smo potpisivali, nismo baš čitali. Pitali smo bankara koja je najbolja opcija. Kao što narkić pita dilera jel’ bolje u venu ili šmrkat. Kao što smo pitali nasmijanu tetu na šalteru telekom operatora koja je najbolja opcija. I rekla nam je najbolju opciju. Najbolju za nju. I njenog šefa. I njegove dioničare.
I sad smo ljuti. Na proklete telekom operatore. Na gramzive bankare. Pogotovo one koji su bili inspirirani nama. A mislili smo da nam je bankar frend (isprika najboljem bankaru Jurici). Da telekom teta baš nama daje najpovoljniju tarifu. Jer ta tarifa vrijedi još samo do kraja mjeseca. A dobijemo i set noževa pride, ako baš danas potpišemo.
Ispalo je da nam nisu pomogli izabrati najbolju opciju. Pa ćemo ih sad tužiti jer nismo zadovoljni ishodom. Nisu bili fer i nisu nas upozorili na sve potencijalne probleme i rizike. Nisu pogledali u kristalnu kuglu i rekli da franak može na osam kuna. Nisu nam rekli da možemo ostati bez posla. Nisu nam rekli da naša nekretnina koju dajemo u kolateral može za par godina, u slučaju kraha tržišta nekretnina, biti nedovoljna za otplatu ostatka glavnice i da čak i da prodamo istu, plaćat ćemo im rate još deset godina nakon što nas deložiraju.
Na ugovoru nije pisalo –“Za sve rizike ili nuspojave upitajte svog bankara ili telekom operatora”. Pa je on zato ništavan. Tko bi reko, čuda da se dese, da Miljacka tečaje odnese? Što, Halide, ne predvidi i tečaj švicarca, ako si već predvidio poplave?
Vratite nam pare! Ali ostavite stanove! I aute! I ajfone! Jer mi to zaslužujemo. Nije u redu da nam se smiju ovi papci što su ostali podstanari i ovi što nisu kupili aute i ajfone. Neka i oni osjete našu bol. Neka pokažu solidarnost. Nismo krivi mi. Krive su banke. Telekomi su krivi. Kriv je onaj što ide s nama kroz život a koji nam omogućuje kupnju špeceraja na rate. I njegov gazda koji na nas s brijega gleda. Krivi su masoni i Bin Laden. Što su nam uopće nudili taj ajfon? I te švicarce. Da nije došlo do Franakgeddona, sve bi bilo ok.
Napomena iliti, po hrvatski, disklejmer – autor od 2008. vraća bezobrazno visok kredit u švicarskim francima. Ekonomski je relativno pismen, gotovo prosječne inteligencije. Zna čitati i razumije pojam valutne klauzule. Nema pojma o nogometu ni klađenju. Ne pada mu na pamet ikoga kriviti zbog toga što je izabrao podići kredit u stranoj valuti, izlažući sebe i svoju obitelj izrazito velikom valutnom riziku, dodatno računajući na porast ili bar fiksiranje cijene nekretnina u jednoj maloj zemlji, na žalost, još uvijek u mnogim glavama lociranoj na brdovitom Balkanu
Vratili bismo mi. Da nismo razbili taj auto koji još 4 godine moramo otplaćivati, vratili bismo mi. Da nam nisu ukrali taj ajfon, platili bismo mi. Četiri jahača Franakalipse sjuriše se bez najave i povećaše nam već debelo pretjerane rate za još 20% . Preko noći naš se dug vratio na stanje od prije par godina. A mi smo vraćali i vraćali. Što se to dogodilo da 4,8 kuna sad postade 7,5 kuna?!
Neka tamo banka u nekom planinskom gradu odlučila da neće branit tečaj? Neki tamo Rus krenuo trpat svoje rublje, čisto i prljavo, u švicarce. Kakve to veze ima s nama i našim kreditom? S našim stanom i autom? E, očito ima. Nismo znali, nije fer. Pa nismo mi vidoviti. A nismo? Ček malo, hmmmm…
Zato – spašavaj nas ministre financija. Spašavaj nas vlado. Konvertirajte nam kredite u eure, u kune u drahme u bilo što. Samo ne u švicarce. Poništite te zločinačke odredbe tih nametnutih nam ugovora. Odriješite nam duge naše, kako i mi… ma čekaj…ok, ipak susjed Štef mora vratit onih 500 kuna što je posudio još pred Božić.
A čini se da ovo nije kraj. Jahači Frankalipse su projahali tek prvi krug. Kraj je kad debela dama zapjeva. Al’ ne čuje se sa čardaka, pjesma stara, pjesma laka…
Napomena iliti, po hrvatski, disklejmer – autor od 2008. vraća bezobrazno visok kredit u švicarskim francima. Ekonomski je relativno pismen, gotovo prosječne inteligencije. Zna čitati i razumije pojam valutne klauzule. Nema pojma o nogometu ni klađenju. Ne pada mu na pamet ikoga kriviti zbog toga što je izabrao podići kredit u stranoj valuti, izlažući sebe i svoju obitelj izrazito velikom valutnom riziku, dodatno računajući na porast ili bar fiksiranje cijene nekretnina u jednoj maloj zemlji, na žalost, još uvijek u mnogim glavama lociranoj na brdovitom Balkanu. Kako bi mučki šutio i s guštom vraćao kredit s manjom kamatom da se Franakgedon nije dogodio, tako će i sad vraćati kredit i sprdati se javno sa svojim promašajem.
Neće druge kriviti za svoj promašaj, koji je većinom proistekao iz njegove želje da ima krov nad glavom, i to onakav kakav zaslužuje. Sad ima baš to što je zaslužio (uključivo i debelo precijenjen krov nad glavom) i nada se da je iz toga bar nešto naučio. Naučio je da ne može predvidjeti budućnost. Naučio je da nema tako crnih scenarija koji se ne bi mogli desiti. Naučio je da se za poslove koji traju dugo u budućnost uputno osigurati protiv rizika, pa čak i onih nepojmljivih. Vraća i vraćat će ono što je posudio i poštivat će potpis koji je svojevoljno stavio (i skupo ovjerio) na dokument. Dok mu živo srce bije!
(Prenosimo s tportala).
Kraljica svih Hrvata?!
Kolinda Grabar Kitarović nije pobijedila glasovima iz inozemstva, kako se to u jednom dijelu izborne noći činilo, a što je za legitimnost njenog izbora izuzetno važno. Ali to ne znači da problem ne postoji. O novoj predsjednici Hrvatske nisu odlučili glasovi iz takozvane dijaspore, ali bi Hrvatska – pokazuju i recentni izbori – na ozbiljan i odgovoran način morala odlučiti o načinu izbornog participiranja prekograničnih Hrvata.
Refleks postojećeg, krajnje problematičnog modela predstavlja i dilema je li Kolinda Grabar Kitarović predsjednica Hrvatske ili je predsjednica svih Hrvata, kako je ovih dana iz HDZ-ovih krugova tituliraju.
S vremenom se Hrvatska odrekla imperijalnih namjera, gužva po hercegovačkim biralištima postupno se smanjivala, ali je svejedno dubiozan model preživio do današnjih dana. Dubiozan, jer Hrvati u Bosni i Hercegovini nikako nisu dijaspora, nisu iseljena Hrvatska, nego su autohton bosanskohercegovački narod
Uvlačenje bosanskohercegovačkih Hrvata u izbore u Hrvatskoj, uvedeno sredinom devedesetih, otpočetka je bilo ne samo dio HDZ-ova vrlo razgranatog izbornog inžinjeringa, nego i izraz tadašnjeg Tuđmanovog teritorijalnog zapasavanja dijelova susjedne države.
S vremenom se Hrvatska odrekla imperijalnih namjera, gužva po hercegovačkim biralištima postupno se smanjivala, ali je svejedno dubiozan model preživio do današnjih dana. Dubiozan, jer Hrvati u Bosni i Hercegovini nikako nisu dijaspora, nisu iseljena Hrvatska, nego su autohton bosanskohercegovački narod.
Forsiranje njihova uključivanja u hrvatske izbore, kakvo smo u režiji HDZ-ova glavnog operativca Milijana Brkića gledali proteklih dana, neodoljivo podsjeća na scenarij koji je prije osam godina na parlamentarnim izborima primijenio Ivo Sanader.
Vasine kolone buseva samo su preslik opće mobilizacije iz 2007., kada je Sanader u BiH učetverostručio broj glasačkih mjesta i produžio vrijeme izbora na dva dana te svojim posterima oblijepio cijelu zemlju, kao da se natječe za vlast u Sarajevu, a ne u Zagrebu.
Izborno dizanje Hercegovine na noge, prije osam godina, baš kao i danas, nema podršku ovdašnje javnosti i izaziva netrpeljivost i zlu krv prema bosanskohercegovačkim Hrvatima. U Sanaderovo vrijeme istraživanja su govorila da se dvije trećine hrvatskih građana protive takvom obliku glasanja takozvane dijaspore.
Dobar dio hrvatske javnosti postojeće rješenje s dijasporom smatra nepravednim: nije korektno da oni koji u Hrvatskoj ne žive i ne dijele sudbinu zemlje odlučuju o tome tko će u Zagrebu vladati
Protiv je bila čak i trećina HDZ-ovih glasača. Reagiranja na prošlonedjeljni stampedo na BiH birališta govore o sličnim raspoloženjima. HDZ-ov Vaso buni se protiv malog broja glasačkih mjesta, tvrdeći da smo gledali festival diskriminacije. Zaista, izbori u Mostaru odvijali su se u neljudskim uvjetima. Ali tko bi se zapravo trebao osjećati diskriminiranim?
Dobar dio hrvatske javnosti postojeće rješenje s dijasporom smatra nepravednim: nije korektno da oni koji u Hrvatskoj ne žive i ne dijele sudbinu zemlje odlučuju o tome tko će u Zagrebu vladati.
Ofenzivno izborno angažiranje bosanskohercegovačkih Hrvata u Sanaderovo je vrijeme iznjedrilo gotovo jednoglasan zahtjev političkih stranaka da se izbornim pobjednikom ima smatrati onaj tko postigne bolje rezultate na domaćem terenu, odnosno da predsjednik države mandat za sastavljanje Vlade mora povjeriti onome tko dokaže da je dobio većinu na izborima u Hrvatskoj.
Ovoga puta, na predsjedničkim izborima, nitko nije ni stigao reagirati na usiljeni marš lažne dijaspore na birališta, još manje da bi se pokušao ograničiti njen eventualni presudan utjecaj na izborne odluke.
Skandalozne je izjava Tomislava Karamarka da će se Hrvatska miješati u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. Neće i ne može! Međunarodna zajednica to neće dozvoliti. Kao iskusna diplomatkinja Kolinda Grabar Kitarović morala bi to znati, kad već njen stranački šef ne razumije. Što prije odbije poltrone i političke lunatike koji je nazivaju predsjednicom svih Hrvata, ili čak kraljicom, to bolje po Hrvatsku
Hrvatska je godinama frustrirana osjećajem da joj se kapa kroji negdje drugdje, u Beču ili Beogradu svejedno.
Zato je svojedobno Tuđmanova deviza: “Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske!” imala tako snažan, možda i krucijalan mobilizacijski potencijal. Odbojnost prema modelu koji BiH Hrvate uvlači u ovdašnje izborne odluke samo je ekstenzija te volje za emancipacijom i suverenošću: da Hrvatska vlada sama sobom.
Za najveći dio javnosti Bosna i Hercegovina druga je država, a Tuđmanove velikodržavne aspiracije nikad nisu dobile snažniju potporu.
Predsjednički su izbori Hrvate u susjednoj državi još jednom pretvorili u žrtve, iz Zagreba vođene, politike. Jer, od sudjelovanja u biranju predsjednika Hrvatske, pa čak i parlamenta, oni nemaju baš nikakve koristi. Ali mogu imati štete. Postaju objektom zlovolje koju u dijelu hrvatske javnosti njihovo instrumentaliziranje proizvodi.
Takve zloupotrebe svaka bi se odgovorna hrvatska politika morala odreći. Nažalost, masovke na biralištima s one strane hrvatske granice na liniji su nedavne, potpuno skandalozne izjave Tomislava Karamarka da će se Hrvatska miješati u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. Neće i ne može! Međunarodna zajednica to neće dozvoliti.
Kao iskusna diplomatkinja Kolinda Grabar Kitarović morala bi to znati, kad već njen stranački šef ne razumije. Što prije odbije poltrone i političke lunatike koji je nazivaju predsjednicom svih Hrvata, ili čak kraljicom, to bolje po Hrvatsku.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Zašto je Ivo izgubio?
Iako sam kazao da je sada sve jasno i za sve je sada kasno, dakle da je ta tema ad acta, vidim i zaključna razmišljanja svojih kolega, barem onih koje rado čitam ili koji me motiviraju na razmišljanje o ponekom stavu, i svim tim brojnim analizama dodao bih tek jednu konačnu riječ, o kojoj se šuti, iz sasvim razumljivog razloga.
Naime, kad je god riječ o naknadnim tumačenjima nekog fenomena, onda stručnjaci to obrazlažu svaki kategorijama svoje znanosti, a sumarno kazano, nužno preusko, jer je za znanstveno, ili, dobro, budimo blaži: popularnoznanstveno mišljenje neprihvatljivo svako objašnjenje koje kontaminira visokoparnost teorije pragmom, praksom ili jednostavnom tehnologijom političke borbe.
I upravo o tome imam omanji dodatak svim dosadašnjim interpretacijama.
Ja mislim da je ishod ovih izbora paslika ishoda izbora 2009. godine. Što to znači: zašto paslika prethodnih izbora, i što sad to hoće kazati: paslika?
Kao što je 2009. godine Ivo Josipović personalizirao uspjeh ljevice na valu građanskog ogorčenja kriminalom i korupcijom, nakon upada u demokratski proces brižljivo tempiranim uhićenjem Sanadera i kriminalizacijom HDZ-a, tako sada Ivo Josipović personalizira neuspjeh ljevice u Zagrebu, na valu nezadovoljstva brižljivo tempiranim uhićenjem Milana Bandića!
Evo zašto.
Kao što je 2009. godine Ivo Josipović personalizirao uspjeh ljevice na valu građanskog ogorčenja kriminalom i korupcijom, nakon upada u demokratski proces brižljivo tempiranim uhićenjem Sanadera i kriminalizacijom HDZ-a, tako sada Ivo Josipović personalizira neuspjeh ljevice u Zagrebu, na valu nezadovoljstva brižljivo tempiranim uhićenjem Milana Bandića!
I 2009. i 2014. izborima prethode uhićenja: tada Sanadera, sada Bandića. Prvi puta građani revoltirani glasaju za ljevicu, drugi puta protiv nje. Zašto govorim o Zagrebu a ne Hrvatskoj?
E, to, tu tehnologiju izbora, vidite, politolozi ne spominju, iako recimo PR stručnjaci, koji su involvirani u te procese, to od zgode do zgode i vide: riječ je dakle o Zagrebu, u kojemu je Ivo Josipović izgubio izbore, naprosto zato jer je 50 000 glasova, koliko je Josipović dobio u ovim izborima manje no 2009. godine, nesumnjivo glas Bandićevog elektorata.
Kako sam u to siguran? Već samo to pitanje odaje ili igoranta ili licemjera: dobro, ili ćemo se praviti idioti ili ćemo se otvoreno razgovarati: u Zagrebu je Bandićeva lista i Josipovićeva, i uhićenjem Milana Bandića i bez ikakva izričita poziva elektorat sklon Milanu Bandiću protestno ili naprosto po inklinaciji glas je dao drugoj strani.
I to je sve. Kakvi Hrvati u BiH, kakva Dalmacija, kakva dijaspora, to su sve naklapanja. Zagreb je svojim kapacitetom mogao kompenzirati sve ostale lošije rezultate, čak tu nije presudna ni manja izlaznost Rijeke (to je posebna priča o demotiviranju Linića izborom Jovanovića), samo da je Zagreb odreagirao kao što je to bio slučaj u prethodnoj suradnji Josipovića i Bandića, kad se slagala lista Milana Bandića. Jasno, nije teško zaključiti kome je, barem koliko HDZ-u, pobratimstvo tih lica u svemiru smetalo, i do koje je mjere bliskost Bandića i Josipovića Milanoviću ugroza, pa je i taj aspekt, eto, lakoshvatljiv i objašnjiv.
Kako sam u to siguran? Već samo to pitanje odaje ili igoranta ili licemjera: dobro, ili ćemo se praviti idioti, ili ćemo se otvoreno razgovarati: u Zagrebu je Bandićeva lista i Josipovićeva, i uhićenjem Milana Bandića i bez ikakva izričita poziva elektorat sklon Milanu Bandiću protestno ili naprosto po inklinaciji glas je dao drugoj strani
Dakle, kao što je nezadovoljno situacijom u zemlji građanstvo 2009. otklizalo u lijevo, birajući pristojnog, civiliziranog gospodina, kao što bi izabralo moguće i bilo kojeg drugog pristojnog i uljuđenog kandidata ljevice, tako je sada isto to građanstvo kaznilo istu tu ljevicu čije je vlast – a i tu prestanimo biti licemjeri, jer bez obzira na ishod procesa, govoreći samo o raspoloženju građana, naprosto moramo priznati da je od 10 Zagrepčana 8 njih protiv uhićenja Milana Bandića, što god mi, kao legalisti, mislili o tome! – s jasno odmjerenim timingom izbore dočekala izbivši uhićenjem zagrebačkog gradonačelnika Ivi Josipoviću presudni predizborni deal iz ruke: dogovor Ive Josipovića s Bandićem bio je jamstvo kako snaženja Josipovića, tako slabljenja Kolinde Grabar Kitarović.
Jasno, oni koji su razmišljali o izborima niti imaju ikakvih nepoznanica, niti dvojbi, niti skrupula: njima je ta pobjednička kombinacija Bandić-Josipovićeve liste postajala egzistencijalnom ugrozom, i elevacija te suradnje i na državnu razinu nije se mogla tolerirati. Milan Bandić, i to je zanimljivo, dva puta je pao kao žrtva ambicije da se iz Grada uzdigne na razinu Države: prvi puta se okliznuo na snijegu, sada je pao i s vlasti.
S njime i Ivo Josipović, koji je, sada je to također očito, preosobno shvatio svoj uspjeh 2009., ne uviđajući ili ne respektirajući činjenicu da bi i svaki drugi uglađeni profesor kao kandidat ljevice u toj atmosferi jednako dobro prošao, pa je naprosto uljuljkan u trajnu anketnu idilu osamdesetpostotne popularnosti pomislio da je to zaista osobna stvar između njega i njegovoga naroda: to je ujedno razlog zbog kojega je Ivo Josipović ovu kampanju shvatio olako.
Zbog kojega je mislio da će izborima prošetati, zbog kojega je zato stožer koncipirao do te mjere katastrofalno da se gore ne može (iz gubitničkog je izbornog stožera Nikice Gabrića preuzeo tri osobe – od toga dvije ključne – pridruživši im osobu koja nikada nije radila taj posao a udaljivši od sebe dvije, tri osobe koje su pet godina pratile njegov rad i poznavale ga u detalje, etc, etc).
I to je sve. Kakvi Hrvati u BiH, kakva Dalmacija, kakva dijaspora, to su sve naklapanja. Zagreb je svojim kapacitetom mogao kompenzirati sve ostale lošije rezultate, čak tu nije presudna ni manja izlaznost Rijeke (to je posebna priča o demotiviranju Linića izborom Jovanovića), samo da je Zagreb odreagirao kao što je to bio slučaj u prethodnoj suradnji Josipovića i Bandića, kad se slagala lista Milana Bandića. Jasno, nije teško zaključiti kome je, barem koliko HDZ-u, pobratimstvo tih lica u svemiru smetalo, i do koje je mjere bliskost Bandića i Josipovića Milanoviću ugroza, pa je i taj aspekt, eto, lakoshvatljiv i objašnjiv
Odatle i ona nervoza koja se pojavila početkom ljeta shvaćanjem da bi kandidatkinja koja dolazi iz NATO-a mogla biti kudikamo veći problem no što su to ini lideri HDZ-a, i napokon, da zaključim, kao što je Ivo Josipović olako shvatio svoj uspjeh, tako je olako shvatio i mogućnost svoga neuspjeha.
O perifernim, iako silno važnim aspektima, možda je sada i suviše govoriti: kreirati nišu zvanu ORaH, a onda ne ubaciti njenog predsjedničkog kandidata, nego tu prazninu prepustiti da je popuni druga strana, jednako je fascinantna pogreška: egzaktno, ona broji 60 000 glasova; ako i nisu svi Viliborovi, dobar ih dio jest.
Potom, pogledajmo naslovnu stranicu Globusa iz kolovoza ove godine: dakle, pet mjeseci prije izbora sve se tu već znalo: čak i datum (OK, tjedan dana sim, tam, tjedan prije ili poslije Božića, svejedno) je bio poznat, iako se stvarala fama da tu nešto Vlada oklijeva i odlučuje, čak se tu pristalo i na fatalnu reinterpretaciju lokalnog kolorita kampanje, jer je obračun crvenih i crnih, na što je sam SDP, u zadnjem krugu, sveo kampanju koju je HDZ od samoga početka fantastično vodio na dvije razine.
Prvo, stranka je krenula putem nacionalističkog revivala, dakle u koloritu crveni-crni, zazivajući lustraciju, pisanje udžbenika, reviziju povijesti itd, dok je kandidatkinja crne amerikanizirala u plave (to je obol PR stručnjaka koji su – znam ljude – briljantno odradili taj posao), kao da je riječ o srazu demokrata i republikanaca, a ne ustaša i partizana (o čemu sam ja ljetos pisao, ali, zašto bi geniji koji su potrošili 6 milijuna kuna ikoga slušali, pa valjda oni znaju kad toliko vrijede!).
Tako je ispod naoko civilizirane utakmice dvoje kulturnih ljudi, dvostrukoga profesora i karijerne diplomatkinje, zapravo trajao obračun nikad do te mjere antagoniziranog nacionalnog korpusa, što je danas i daltonistima jasno: jedan pogled na kartu Hrvatske, i to plavetnilo s naslovne stranice Globusa broji 14 županija, a crvenilo iz želje Ive Josipovića u Rijeci 2009. svelo se na Kvarner, Istru, Međimurje i jedva polovinu Zagreba. Usporedite tu kartu s onom Kuljiševom o dvije Hrvatske, i – zašutite!
Da, one postoje, ma koliko to nama/vama neugodno bilo priznati. Ono što se u u headquarteru kampanje KGK snilo, to se i zbilo: ispod površine pozivi na lustraciju, iznad površine na jedinstvo, i na valu nacionalnog resentimana KGK je dostigla inicijalnih 20-tak posto zaostatka, prestigla Ivu Josipovića za taj 1%, uspjevši na kraju ponuditi njegov core-business: jedinstvo nacije, koje se u žargonu ljevice imenuje: faktor političke stabilnosti. Za ne povjerovati!
Ispod naoko civilizirane utakmice dvoje kulturnih ljudi, dvostrukoga profesora i karijerne diplomatkinje, zapravo trajao obračun nikad do te mjere antagoniziranog nacionalnog korpusa, što je danas i daltonistima jasno: jedan pogled na kartu Hrvatske, i to plavetnilo s naslovne stranice Globusa broji 14 županija, a crvenilo iz želje Ive Josipovića u Rijeci 2009. svelo se na Kvarner, Istru, Međimurje i jedva polovinu Zagreba. Usporedite tu kartu s onom Kuljiševom o dvije Hrvatske, i – zašutite!
Kad je vidio što se sprema (a spremalo se i nezadovoljstvo SAD i Njemačke, svake iz svojih razloga; prvi su bili konsternirani koketiranjem s Rusima, drugi revoltirani obranom Perkovića) Ivo Josipović je trebao kampanju skratiti što je više moguće: ljetos ne trepnuti, ne reagirati kad već ni KGK nije davala izjave, a estradizaciju kampanje dokrajčiti ranijim rokom izbora: HDZ bi poludio, strategija vođenja kampanje tabloidiziranjem idioma istom bi propala jer bi bilo nužno sve zgusnuti a ne baviti se pastoralnim prikazima života obitelji Grabar Kitarović, valjalo je kazati “možda nisam napravio nešto senzacionalno ali nisam napravio niti jednu grešku”, i ako rezlutat i ne bi bio 8:2, bio bi 6:4.
I ne, nije se trebalo igrati samo na svoje! To je idiotizam, tu ljevica pokazuje da ništa ne razumije.
Pa ovo pretumačenje crvenocrne dijalektike u nekakvu crveno-plavu suštinski je pomak koji zadrigla lijeva analitika nikako ne razumije: pomak od obračuna crvenih i crnih (Milanovićevi mi-oni) prema crvenima i plavima pomak je prema – središtu! Kakvom središtu, kojem to centru?
Rekli bi: prema neutralnom građaninu. Ali, ovdje je građanin iščezao, nema ga ni kao političke pozicije a jedva da u tragovima postoji kao socijalni sloj. Realno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva.
Dobro, a koga onda to ima osim ljevice i desnice (iako i tu možemo govoriti prije o subkulturnim identitetima, ne više o klasičnom ideološko-političkom razgraničenju tradicionalne ljevice i desnice) na tom našem centru? Ima Žnidaršića, sinovci! Ima naš mali građanin, naš malograđanin.
I to je taj pomak od crvenih i crnih ka crvenima i plavima: plavi, to, rekao bi možda Dežulović, nije više ustaša, nego domobran! A upravo je taj sentiment, tu vrst patriotizma, domoljublje kao temeljnu robu svoje kampanje, prodavala KGK. Ta, jedna slika će dostajati da vas u to uvjeri: u izbornoj noći prvoga kruga HDZ je plamtio nacionalnim obilježjima, a u stožeru Ive Josipovića niti jedna jedina zastava!
Kad je vidio što se sprema (a spremalo se i nezadovoljstvo SAD i Njemačke, svake iz svojih razloga; prvi su bili konsternirani koketiranjem s Rusima, drugi revoltirani obranom Perkovića) Ivo Josipović je trebao kampanju skratiti što je više moguće: ljetos ne trepnuti, ne reagirati kad već ni KGK nije davala izjave, a estradizaciju kampanje dokrajčiti ranijim rokom izbora: HDZ bi poludio, strategija vođenja kampanje tabloidiziranjem idioma istom bi propala jer bi bilo nužno sve zgusnuti a ne baviti se pastoralnim prikazima života obitelji Grabar Kitarović, valjalo je kazati “možda nisam napravio nešto senzacionalno ali nisam napravio niti jednu grešku”, i ako rezultat i ne bi bio 8:2, bio bi 6:4
Naravno, dvostruka je to greška: izbori su za PRH, pa pobogu, dajte tu zastavu države čijega predsjednika biramo, ali, ako se odmaknemo od te proklete lijeve zaglupljenosti koja u svakom nacionalnom simbolu vidi ugrozu svog malograđanskog kozmopolitizma koji se ionako ne zna snaći na frankfurtskom aerodromu, a kamoli u današnjem svijetu, ipak ostaj pitanje: što je Bruketi u glavi da mu niti jednoga trenutak na pamet ne pada kopirati bilo koju predsjedničku kampanju zapadnoga svijeta, pa ako ne već kroz stijegove, a ono digitalno razvuči crven-bijel-plavi i kockice da se vidi da je i Ivo – Hrvatska!
Ne, ne radi se tu o tome da je itko nacionalno insuficijentan, ne daj Bože. Puno je jednostavnij razlog: intelektualna je tu insuficijencija. Ne, nije riječ čak ni o kreativnoj, ne ćete se moći na to vaditi! Riječ je o jednostavnom nedostatku pameti: samo glupan može Ivi Josipoviću pripraviti u noći prvog izbornog kruga stožer bez i jednog jedinog simbola hrvatske državnosti!
Ali, to sad nije post festum dociranje o efemeralijama ove kampanje: ne, tu se dobijao taj centar, tu, u animaciji upravo tog malog građanina koji uz Žuju voli kockice, i, nije mu ni za zamjeriti: voli čovjek svoju državu, patriot je, zovite ga kako hoćete, recimo Hrvat, pa bira hrvatskoga predsjednika.
A, nažalost, marketinški geniji misle da se predsjednik države bira simbolima Pride-kružnog toka. Nemam ništa protiv sveopće ljubavi, ali kad je koloristički labirint simbol Pravoga puta, onda se put po tom labirintu može lako dogoditi stranputica. Lako je meni sada biti general poslije bitke? Zakaj nisam ja… A tko veli da nisam? I tko kaže da ponešto nije i usvojeno. Ali, na dio toga nisam imao utjecaja, a za dio se nije imalo sluha.
I, tu smo gdje jesmo.
Da sumiram: opušteni Ivo Josipović, vjerujući da ima 80% popularnosti, olako je pomislio da je dovoljno skupiti za kampanju novac (odatle Tamara O.), dati Bruketi da tu kampanju konceptualizira i osmisli, uključiti Skoku kao hommage Milanu, poslušati prijetlja Ninu i druge (o, kako su Ivu Josipovića koštali savjeti njegovih prijatelja!) i preuzeti dio Gabrićevog stožera za koji ni sam Nikica nije kriv, i onda će sve ostalo biti stvar rutine: neka kampanja mora biti, odradit ćemo je rutinski, i kako je to ionako samo nužno formalno zlo, stvar ćemo privesti kraju i vidimo se u veljači.
Ispalo je da su dečki i cura s druge strane tu pobjedu malo više željeli, da nisu imali Milanovića ali su imali Karamarka, da Milijana Brkića SDP nema iako se ne bi moglo kazati da manjka pokoji Vaso, i ne baveći se razmišljanjma hoće li uspjeh Ive Josipovića umanjiti šanse Zorana Milanovića, Tomislav Karamarko je nakon Stjepana Mesića do Pantovčaka doveo i Kolindu Grabar Kitarović.
Pametujem?
Da? Jer je 1% razlika koja je mogla otići i na drugu stranu?
Odlična su mi mnoga tumačenja, naročito ovaj trend pozivanja profesora i PR stručnjaka – nisam sarkastičan, zaista je tome tako, iako PR-ovci tu prodaju prije sebe budućim klijentima, no što meritorno govore o samoj stvari, jer, po logici njihove kompetentnosti (ta, oni su uz političare, pa znaju) mogli bismo uskoro pozivati i vozače automobila koji kudikamo više znaju, što je veća kilometraža – ali pate od jednoga manjka: to su objašnjenja liječnika pacijentu koji ima triper. Ne, latinski nazivi tu ništa ne objašnjavaju. Tu je nužno, ali i dovoljno, kazati: klonite se kurvi! To je onda valjana dijagnoza, jer je i savjet za ubuduće
Ne. Nije.
Nije, jer je 50 000 glasova, Bandićevih glasova, u Zagrebu bilo manje na Josipovićevom kontu.
A za to nije kriv Bero, kako se odmah tražilo, kukavički, odovornost i odgovornoga iz ustiju zajapurenih partijaca u samoj izbornoj noći: okrenite se prema šefu, on zna tko je kriv.
Jesam li, raspravimo i mene, ciničan ako govorim o uhićenju Bandića tek u kontekstu predizbornog timinga?
Nisam. Upišite studij filozofije, ne treba političke znanosti, naučite kad se desio diskontinuitet moralnog i političkog, kad se zbio razdvoj svrhe i sredstva, i prestanite za ovaj svijet kriviti mene: ja samo govorim kako u ovakvom svijetu dobiti a kako izgubiti izbore.
Ionako tema nisam ja, a i da jesam, svijet mogu lako promijeniti: već od 33 eura, Germanwings, Pleso – Tegel. Govorim dakle ne o sebi, niti u svoj govor upisujem tu ciničnu perspektivu, nego konstatiram da su je već drugi upisali: uhićenjem Bandića par mjeseci pred izbore, kao onomad i Sanadera.
I tu je i početak i kraj. I interpretacije i ovih izbora.
Toliko sam od njih umoran, da neću odgovarati ni na komentare. Uostalom, ne znam ima li potrebe za njima. Zanimljiva su mi vaša mišljenja, slušam ih 25 godina u emisiji, na blogu, ovdje na Faceu, i ne može mi se prigovoriti da vas ignoriram, da se oglušujem o njih, ali, znate, jednom kap prelije čašu: sada me više ništa ne zanima, jer ja znam kako se zbilo i zašto se zbilo. Bijah tamo.
Odlična su mi mnoga tumačenja, naročito ovaj trend pozivanja profesora i PR stručnjaka – nisam sarkastičan, zaista je tome tako, iako PR-ovci tu prodaju prije sebe budućim klijentima, no što meritorno govore o samoj stvari, jer, po logici njihove kompetentnosti (ta, oni su uz političare, pa znaju) mogli bismo uskoro pozivati i vozače automobila koji kudikamo više znaju, što je veća kilometraža – ali pate od jednoga manjka: to su objašnjenja liječnika pacijentu koji ima triper.
Ne, latinski nazivi tu ništa ne objašnjavaju. Tu je nužno, ali i dovoljno, kazati: klonite se kurvi!
To je onda valjana dijagnoza, jer je i savjet za ubuduće.
(Opaska uredništva: komentar kolege Bolkovića namjerno nismo dali na lekturu već ga prenosimo onako kako ga je objavio na svojem FB zidu).
Poštari, čuvari memorije
Prvoga siječnja u mirovinu je otišao moj poštar Milan. Skoro četrdeset godina radio je kao listonoša u istome novozagrebačkom naselju, i u tom je vremenu propješačio nekoliko različitih povijesnih epoha, prehodao kroz barem dvije države i nekoliko političkih sistema, i doživio radikalnu promjenu uloge zemaljske pošte i poštara u našim društvenim i privatnim životima.
Rodom iz Tršića u zapadnoj Srbiji, mjesta u kojemu se rodio i Vuk Stefanović Karadžić, najčišći štokavac i ijekavac, koji, valjda, nikada nije izgovorio pogrešan naglasak, ipak je bio samo poštar. Ili je bio čak poštar, jer su uz njega rasle, starile i s ovoga svijeta odlazile generacije iz nebodera i limenki Zapruđa.
Poznavao je naravi svojih klijenata, pratio je njihove mijene i pretvorbe iz velikih Jugoslavena u još veće Hrvate, iz ateista u katolike, iz udbaša u ustaše, iz ljudi u neljude, iz jednih u neke sasvim druge, već onako kako su diktirale mode i trendovi.
Prvoga siječnja u mirovinu je otišao moj poštar Milan. Skoro četrdeset godina radio je kao listonoša u istome novozagrebačkom naselju, i u tom je vremenu propješačio nekoliko različitih povijesnih epoha, prehodao kroz barem dvije države i nekoliko političkih sistema, i doživio radikalnu promjenu uloge zemaljske pošte i poštara u našim društvenim i privatnim životima
Ali većina nije bila takva: samo su se trudili da prežive, da podignu djecu, upišu ih u gimnazije i na fakultete, i da bez obzira na okolnosti – jer čim spomenemo okolnosti, govorimo o nečemu što biva gore nego što je bilo – sačuvaju ono zrnce radosti, i da se poštaru nadaju, a ne da strepe od njegova dolaska.
Preko poštara već stotinu i pedeset godina započinje čovjekov odnos sa državom i društvenom zajednicom. Poštar je, a ne predsjednik općine, države ili vlade onaj prvi koji predstavlja i simbolizira državu i vlast. Kada se poštaru prestajemo nadati, kada ga prezremo jer se više nikakvom dobru ne nadamo, započinje raspad zajednice. Poštar je sociolog na cjeloživotnom radnom zadatku. On proučava odnose među ljudima, socijalnu dinamiku i strategiju, navike, trendove i običaje.
Poštar zna kome da ostavlja našu poštu kada nas nema. U glavi on ima mrežu međuljudskih odnosa u neboderu, tko je kome prijatelj, a tko dušmanin; i koješta drugo njemu je bolje poznato nego drugima. Poštar u svojim nosnicama i u memoriji ima mirise naših stanova, pod prstima osjeća brave naših haustora i kapija, zna koliko duboko treba gurnuti ključ…
Moj prvi poštar zvao se Vito. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih pješačio je dva i pol kilometra od Donje do Gornje vale, i od rujna do lipnja, svakoga prvog u mjesecu mom djedu donosio penziju. Tog dana Vito se u Donju valu vraćao pijan ko majka zemlja, jer je na našim selima postojao vajkadašnji običaj da se listonošu pri dolasku penzije počasti rakijicom.
Preuređenje platnog sistema i prestanak gotovinskog komuniciranja države sa građanima te isplaćivanja penzija na ruke ničemu nije toliko koristilo kao zdravlju poštara. Mnoge su jetre spašene nakon što su mirovine polijegale po tekućim i poštanskim računima, i nakon što su građani seljaci izgubili svoj osnovni motiv da napijaju poštare.
Poznavao je naravi svojih klijenata, pratio je njihove mijene i pretvorbe iz velikih Jugoslavena u još veće Hrvate, iz ateista u katolike, iz udbaša u ustaše, iz ljudi u neljude, iz jednih u neke sasvim druge, već onako kako su diktirale mode i trendovi. Ali većina nije bila takva: samo su se trudili da prežive, da podignu djecu
Između Vite i Milana, između Drvenika kod Makarske i Novoga Zagreba, prošlo je četrdeset i pet godina moga života među poštarima. Bilo ih je od svake vjere i nacije, starih, mladih, a najviše sredovječnih – iako, čovjeku u uniformi teško je odrediti dob – i ne sjećam se da mi je ijedan od njih učinio nešto loše, ili da me je ružno pogledao.
Poštaru je nekako u opisu zanimanja da bude obziran prema ljudima. U ikonografiji zapadnoga kršćanstva, ili u njegovoj naraciji, poštar je neka vrsta zemaljskog anđela: on donosi poruke otamo gdje nas nema. Do danas, nisam se od poštara prestao nadati dobru. Poštari su posljednja crta obrane moga društvenog i političkog optimizma.
Do prije desetak godina, prosinac je bio najdramatičniji mjesec u radnoj godini svakoga listonoše. Od jednoga od mojih sarajevskih poštara čuo sam da bi se u decembru i po tri puta dnevno znao vraćati u bazu da napuni torbu, toliko bi čestitki bilo. U srpnju i kolovozu raznosile su se razglednice s mora, ali njih je, ipak, bilo manje.
U to vrijeme bez interneta i mobilnih telefona komunikacija među ljudima tekla je sporije i temeljitije. Ako bi nešto bilo baš hitno, slali su se telegrami. Propisani rok u kojem telegram mora stići 1972. iznosio je dvanaest sati. Ne znam je li se kasnije oko toga nešto promijenilo. Te godine ujaku u Moskvu slali smo telegram da mu je umro otac, moj djed. Telefonom ga se zbog nečega nije moglo dobiti.
Preko poštara već stotinu i pedeset godina započinje čovjekov odnos sa državom i društvenom zajednicom. Poštar je, a ne predsjednik općine, države ili vlade onaj prvi koji predstavlja i simbolizira državu i vlast. Kada se poštaru prestajemo nadati, kada ga prezremo jer se više nikakvom dobru ne nadamo, započinje raspad zajednice. Poštar je sociolog na cjeloživotnom radnom zadatku. On proučava odnose među ljudima, socijalnu dinamiku i strategiju, navike, trendove i običaje
Osim u ekstremnim situacijama – a ja se sad ne mogu sjetiti nijedne takve – ono za što je nekad trebalo najmanje dvanaest sati ili šest-sedam dana, danas se odvije u trenutku. To se ne odnosi samo na važne obavijesti, na pitanja života i smrti, isto je i s najsitnijim trivijalnostima.
Ako vam je baš do toga stalo, prijatelju u Toronto ili San Francisco možete javiti da ste piškili, i poslati mu selfi. Mlaz neće ni uminuti, a on će vas vidjeti na djelu. Je li to dobro? Ne znam, neki govore da jest, ali mene nije lako uvjeriti da je tako. Ono što stiže u trenutku, u trenutku će i nestati. To je, možda, korisno za čovječanstvo, ali je za čovjeka škodljivo.
Čovjek je stvoren od svoje prošlosti i od sjećanja. Time se razlikuje od robota i od crva. Koliko god robot i crv u nečemu drugom bili čovjeku nadmoćni, sjećanja su ono čime on vlada svojim svijetom. On će se njih sjećati, a oni njega neće. Tako je bilo, sve dok informacije nisu svijetom potekle brzinom zvuka i električne struje.
Elektronska komunikacija ne ostavlja za sobom nikakav trag. Ona je bez boje, okusa, mirisa, osjeta pod prstima. Dovoljno je pritisnuti komandu delete, dovoljno je da nestane struje, i ničega više nema. Mislite da će sve što je jednom došlo na međumrežje negdje, u nekom zakutku virtualnog svijeta, postojati zauvijek? Varate se, neće tako biti. Opstaje samo ono što ima svoju čvrstu, materijalnu potvrdu, ono što je zapisano na papiru ili uklesano u kamen. Gotovo! Delete!
Poštari listonoše svjedoci su i čuvari naše privatne i porodične memorije. Neće biti dobro ne ostane li tako, kao što dobro neće biti dođe li vrijeme kada ljudi u Novom Zagrebu, Puli, Dubrovniku, kao i u najzaturenijim selima ove zemlje, neće poznavati svog poštara. Bolje tog čovjeka ubijati rakijom, nego u njemu vidjeti stranca.
(Prenosimo s autorova portala).
- « Previous Page
- 1
- …
- 35
- 36
- 37
- 38
- 39
- …
- 55
- Next Page »