Nije lako biti Jakov Kitarović. Osim što se cijela zemlja smije onome što mu supruga lupeta, čini se da ga ni puno ozbiljniji ljudi od predsjednice Republike ne doživljavaju ozbiljno. I ti njegovi problemi nisu od jučer, nego sežu i dva-dva i pol desetljeća unatrag. [Read more…]
Udovice s rentom
Grozno je kad se ljubav mjeri novcem i zakonima. Ustavni je sud procijenio da su neke ljubavi vječne. Braniteljske. I da će se ta vječnost iskazivati na računima. Točno je da su neke ljubavi vječne, ali je bezvezno da ih moraju plaćati porezni obveznici.
Tada, naime, na ljubav stavlja etiketu s cijenom, a teško je zamisliti ikoga među onima koji nose toge u Ustavnom sudu da se kuže u ljubav.
Grozno je kad se ljubav mjeri novcem i zakonima. Ustavni je sud procijenio da su neke ljubavi vječne. Braniteljske. I da će se ta vječnost iskazivati na računima. Točno je da su neke ljubavi vječne, ali je bezvezno da ih moraju plaćati porezni obveznici. Tada, naime, na ljubav stavlja etiketu s cijenom, a teško je zamisliti ikoga među onima koji nose toge u Ustavnom sudu da se kuže u ljubav
O takvoj ljubavi Gobac ne bi nikada pjevao, eventualno bi joj se narugala Dubioza. Očito, ustavni suci ne razumiju pošteno ni pošteni život, ali se razumiju u novce koje bi branitelji i svi s njima povezani mogli dobiti.
Ustavni sud je, naime, u danima kada je odlučio Glavaša pustiti na slobodu i suspendirati Obiteljski zakon, poučio Freda Matića, ministra branitelja, o nužnoj ravnopravnosti među udovicama branitelja.
Matić je krajem 2012. promijenio dotadašnji zakon i omogućio da one koje zasnuju novi brak nastave ostvarivati prava koja su imale kao udovice branitelja. Htio je uskladiti propise sa životom i omogućiti ženama koje su u vezi s nekim drugim muškarcem da tu vezu i formalno definiraju brakom. Htio je da se prestanu skrivati pred zakonom.
Omogućiti ljudima da se javno vole inače bi bilo jako plemenito, ali kako je jedini motiv ovakve odluke novac, onda tu nema ničega od tog divnog pojma.
Jednostavno, kada žena izabere muškarca za brak, onda je izabrala i život koji joj taj muškarac može donijeti, koji zajedno mogu ostvariti. Ako pak, oboje imaju financijsku korist od nekog drugog muškarca, a ta je korist povezana s činjenicom da ne smiju pokazati da su zajedno, netko je tu glup, a netko nepošten.
Udovica i njen izabranik pritom postaju banalni ljubavnici sa sponzorom, a kombinacija u kojoj je sponzor država, samo još jedna u nizu.
Sada, pak, jedino “civilne” udovice ostaju u novom braku bez prava na mirovinu pokojnog supruga. To je logično. Udovice branitelja sada primaju rentu. Građani dobivaju račune. Ljubav je nestala. Zamijenio ju je interes. Petparački ljubavnici su sada legalni. Još jeftiniji
Matić je omogućio udovicama da zadrže mirovinu i sva druga prava iako su u novom braku. No, budući da je to omogućio samo onim udovicama koje stupe u brak nakon donošenja novih propisa, nakon prosinca 2012., Ustavni sud je osporio takvo razmišljanje i omogućio svim udovicama u braku da primaju mirovinu po pokojnom suprugu.
Ustavni sud je, jednostavno, podsjetio Matića da su udovice branitelja i prije sklapale nove brakove i zbog toga gubile mirovine. I odlučio je i njima dati novac.
Bravo! Tako je Hrvatska jednu bizarnu stvarnost zamijenila drugom, a sve kako bi se legalno muljao zakon. Stoga sada muljamo zdravu pamet i dosta lijep osjećaj, ljubav.
Sada, pak, jedino “civilne” udovice ostaju u novom braku bez prava na mirovinu pokojnog supruga. To je logično. Udovice branitelja sada primaju rentu. Građani dobivaju račune. Ljubav je nestala. Zamijenio ju je interes. Petparački ljubavnici su sada legalni. Još jeftiniji.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Prgomet protiv barbara
Jedan je blog prošlog tjedna postao prvorazredna politička činjenica i po medijskoj je atraktivnosti uspješno konkurirao godinama čekanoj odluci Međunarodnog suda pravde u Haagu o međusobnim tužbama Hrvatske i Srbije za genocid. Drago Prgomet, zanemareni zamjenik predsjednika HDZ-a, objavio je poziv pobunjenim braniteljima da raspuste svoj prosvjed i postao ne samo politička senzacija, nego i svojevrsni junak dana.
Cijenjeni liječnik dočekao je da se novinari oko njega otimaju, prvo, zato što se usudio da veteranskoj buni otvoreno, u lice, kaže popu pop, a bobu bob.
Drago Prgomet, zanemareni zamjenik predsjednika HDZ-a, objavio je poziv pobunjenim braniteljima da raspuste svoj prosvjed i postao ne samo politička senzacija, nego i svojevrsni junak dana. Cijenjeni liječnik dočekao je da se novinari oko njega otimaju, prvo, zato što se usudio da veteranskoj buni otvoreno, u lice, kaže popu pop, a bobu bob
Prgomet je i sam bio branitelj i zna što je ratno ranjavanje. Svojim, kako ih naziva, prijateljima pod šatorom u Savskoj poručio je da imaju pravo prosvjedovati, tražiti i smjenu ministra, ali ne mogu biti iznad zakona i države. Nemaju pravo kršiti zakone i ne poštovati institucije države. Ni podleći histeriziranim podjelama, još manje da i vlastitim protestom, kako konstatira, antagoniziraju hrvatsko društvo, pa ih zato poziva neka ga privedu kraju “prije nego što se dogodi nekakav incident koji nitko ne želi”.
Zamjenik predsjednika HDZ-a morao je biti svjestan da se takvim apelom odvaja od politike koju prema šatorskoj frakciji branitelja prakticira njegova stranka.
HDZ figurira kao politički pokrovitelj logorovanja usred Zagreba, premda više nije sigurno tko tu koga vodi: pumpaju li Karamarko i njegova sljedba pobunjene branitelje ili Klemm i Glogoški, kao kolovođe bune, sada diktiraju ritam HDZ-u.
No, ovaj poziv braniteljima da borbu za svoje ciljeve premjeste u institucije države može imati važnost svojedobnog poteza Stipe Mesića, kad je prijeteći puč grupe hrvatskih generala presjekao njihovim umirovljenjem. On je to učinio s pozicije šefa države, Prgomet nema moć funkcije, ali mu je snaga u javnosti, gdje je dobio veliku podršku. Premda se na njega odmah nasrnulo, stotine poruka potpore koje su mu zatrpale mobitel pokazuju da je dobro odjeknuo.
Drugo, Prgomet je postao politički događaj dana zbog svog protivljenja uznapredovalom militariziranju hrvatske stranačke i političke scene. Za njega je politika natjecanje ideja, a ne sudar ideoloških blokova u ratu do međusobnog istrebljenja.
Napominjući da je “politika sraz vizija, a ne samoproglašenih dobra i zla”, dižući glas protiv raspirivanja najnižih političkih strasti, protiv slijepe mržnje prema političkim rivalima, on ispisuje svoj politički credo: “Ne mogu prihvatiti da u ovoj zemlji mogu živjeti samo oni ili mi. Ne mogu prihvatiti da su hajdučija svi oni koji nisu za SDP. Ne mogu prihvati da nije domoljub onaj tko nije za HDZ. Ne mogu prihvatiti da su kriminalna zadruga svi oni koji nisu dio Kukuriku koalicije. Ne mogu prihvatiti da je ova vlast nenarodna”.
“Ne mogu prihvatiti da u ovoj zemlji mogu živjeti samo oni ili mi. Ne mogu prihvatiti da su hajdučija svi oni koji nisu za SDP. Ne mogu prihvati da nije domoljub onaj tko nije za HDZ. Ne mogu prihvatiti da su kriminalna zadruga svi oni koji nisu dio Kukuriku koalicije. Ne mogu prihvatiti da je ova vlast nenarodna”
Nije teško razumjeti da se autor ovih poruka distancira od politike verbalnog građanskog rata, borbe svjetla i tame, domoljuba i izdajica, koja se forsira s vrhova njegove stranke, baš kao i vladajućeg SDP-a.
Prgometov blog rukavica je bačena u lice i Tomislavu Karamarku i Zoranu Milanoviću, kao jahačima nepomirljivih podjela i unutarnacionalnih raskola.
Politika za njega očito nije svijet u crno-bijelim kategorijama. Na barbarski zakrvljenoj hrvatskoj političkoj sceni djeluje kao glas razuma i praktični promicatelj tolerancije te međusobnog uvažavanja svih nacionalnih sastavnica, cijele duge političkih opcija i svakog pojedinog građanina. Razlika koju Prgomet čini dolazi prije podjele na ljevicu i desnicu. To je razlika između civilizirane Hrvatske i one koja se ukopava u mržnju svih vrsta.
Treće, reagiranje javnosti pokazuje koliko je Hrvatska gladna pozitivnih političkih poruka i konstruktivnih političara. Na političku se klasu ovdje gotovo bez iznimke gleda negativno, s prezirom i gađenjem. Kao čovjek od ljudskog i političkog integriteta, Prgomet bi mogao djelovati na vraćanje povjerenja u politiku.
E sad, umjesto da ga u stranci drže kao malo vode na dlanu, jer im podiže rejting, formalno drugi čovjek HDZ-a ponovo je dobio status trouble makera kojega se jedva trpi.
Istina, ovaj ga put ne napadaju kao SDP-ova zeca iz šešira, kako se već znalo događati. Ali šef mu je stranke, notorno podesničareni Karamarko, odmah poručio da bi osobna stajališta trebao iznositi u stranci, a ne u javnosti. Premda mu je upravo on začepio usta. Na predsjedništvu HDZ-a omogućio je svojedobno napade na svog zamjenika, ali odgovor nije dopustio.
Činjenica da je zbog svojih političkih uvjerenja i petlje da se za njih javno zalaže postao junak dana Prgometa bi na neki način morala obavezivati. Ako njegova stajališta, koja je velik dio javnosti prihvatio s odobravanjem, zaista nemaju ništa s HDZ-om, to gore za HDZ
Usto je Prgometu javno održao lekciju i bivši ministar Jandroković, tvrdeći da su mu stajališta bliža nekom trećem putu nego politici HDZ-a, ali da sankcija neće biti.
Svašta, o kažnjavanju izravno izabranog zamjenika predsjednika stranke oglašava se figura iz drugog ili trećeg HDZ-ova ešalona.
Također je prilično skandalozno da podobnost političkih stajališta drugog čovjeka stranke ocjenjuje čovjek koji se čuvajući svoju poziciju dao pretvoriti u političku krpu.
Činjenica da je zbog svojih političkih uvjerenja i petlje da se za njih javno zalaže postao junak dana Prgometa bi na neki način morala obavezivati. Ako njegova stajališta, koja je velik dio javnosti prihvatio s odobravanjem, zaista nemaju ništa s HDZ-om, to gore za HDZ.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Što dolazi s HDZ-om?
Nećeš, druže Hnojčik, više vrijeđati ni Domovinski rat, ni doktora Tuđmana, ni naše branitelje, ni našu djecu na taj način što im onemogućavaš budućnost! – to je pravo značenje Karamarkova govora u utorak 16. prosinca navečer u Vinkovcima.
Gotovo istodobno, naime, dok je Karamarko govorio u povodu 25. obljetnice osnutka vinkovačkog HDZ-a, objavljeno je kako je Tony Hnojčik, taj Robert Capa zapadne Slavonije, 30. studenoga sramotno izbačen iz prosvjedničkog šatora u Savskoj, da bi ga policija, zapanjujućom neprofesionalnošću, prekršajno kaznila, pa mu još priprijetila da bi mogao završiti u ludnici!
Dugokosi rocker u kožnom prsluku, zalazio je, ”naoružan” samo fotoaparatom, na najopasnija mjesta (…) da odande donese (…) neka od najdojmljivijih svjedočanstava ratnih strahota što ih je zapadna Slavonija ikada doživjela. Ako je netko ratni heroj, ako je netko učinio nešto za svoju zemlju, ako je netko (…) hrvatski branitelj – to je Tony Hnojčik
A tko je Tony Hnojčik? Mag fotografije, daruvarski Čeh, praški đak, vedri kreativac, hippie i slobodan duh, kojega je emotivni šok srpskoga nasilja devedesetih od prvog dana odveo na prve crte bojišta u njegovom zavičaju, da se s njih ne makne do posljednjeg dana Bljeska, kada je – jedini na svijetu – spektaklularno snimio predaju vojnih i civilnih vođa pobune policijskom zapovjedniku Nikoli Ivkancu i časniku Veljku Barbieriju.
Dugokosi rocker u kožnom prsluku, zalazio je, ”naoružan” samo fotoaparatom, na najopasnija mjesta, u razorena sela, u srce ratne tame, da odande donese potresne i tužne, a tako dojmljive fotke, neka od najdojmljivijih svjedočanstava ratnih strahota što ih je zapadna Slavonija ikada doživjela.
Ako je netko ratni heroj, ako je netko učinio nešto za svoju zemlju, ako je netko, ako baš hoćete, hrvatski branitelj – to je Tony Hnojčik.
Takvoga je čovjeka neki prosvjednik zgrabio za ovratnik i otjerao iz prosvjedničkog šatora. Pitao ga je ”je li branitelj”, na što je ovaj odgovorio – ”Nisam, ja sam građanin”. Ta rečenica čovjeka koji je glavu nosio u torbi i krvi se do sita nagledao – ”Nisam, ja sam građanin” – trebala bi biti pouka svim tim očajnicima koji se, evo, i nasilja poduhvaćaju.
Trebala bi – ali neće. Neće, jer im nasilje sugerira najmoćniji čovjek opozicije. ”Nećete, drugovi, više vrijeđati ni Domovinski rat, ni doktora Tuđmana, ni naše branitelje, ni našu djecu na taj način što im onemogućavate budućnost!”, viče Karamarko.
Zar je, s druge strane, čudno da nikome nije problem što Karamarko koalira s neoustaškom strankom koja slavi dan NDH i progoni ravnateljicu Spomen područja Jasenovac? Zar je čudno da nitko, pa ni Vijeće za elektroničke medije, ne reagira na tsunami govora mržnje s portala dnevno.hr?
”Pomirba nije uspjela!”, domeće i prijeti: ”Kako ćemo se pomiriti i nalaziti kompromise s onima koji hrvatsku državu nikada nisu htjeli, niti voljeli, niti je željeli!?”
Zar je onda čudno da Ilija Vučemilović spominje ”krvavi Božić”? Zar je čudno da varaždinskog liječnika Nenada Horvata nadređeni po kratkome postupku suspendira s mjesta voditelja Odsjeka za psihijatriju Opće bolnice u Varaždinu, jer je na Facebooku objavio rečenicu koju netko može doživjeti uvredljivom?
Zar je, s druge strane, čudno da nikome nije problem što Karamarko koalira s neoustaškom strankom koja slavi dan NDH i progoni ravnateljicu Spomen područja Jasenovac? Zar je čudno da nitko, pa ni Vijeće za elektroničke medije, ne reagira na tsunami govora mržnje s portala dnevno.hr?
Odbacimo iluzije: prešli smo crvenu crtu koja demokraciju štiti od nasilja. Političko bezumlje preuzima kormilo. Ako se to ne zaustavi, nasilje će jačati. A servisira ga osobno – Tomislav Karamarko.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Falsifikatori demokracije
Populističko povlađivanje i nacionalističko divljanje, ljudi u crnom s ogromnim križevima na prsima blokiraju grad, jeftini senzacionalizam u tjednicima, dnevnim izdanjima novina, po portalima, grubo zadiranje u privatnost, neodgovorno etiketiranje i progon zbog prezimena, porijekla, očeva, provala mržnji i isključivosti svih vrsta na društvenim mrežama – whatever – u Hrvatskoj su nadomjestak za demokraciju. Bolje rečeno, puka patvorina demokracije. Taj grubi falsifikat živimo na ovim prostorima već više od dva desetljeća uvjereni da valjda bolje ne može, da smo eto osuđeni na duboku podijeljenost, pomireni s mržnjom.
Prava je istina da te naše podjele, umjetno proizvedene neprestanim štancanjem floskula o navodnoj ugroženosti naših nacionalnih interesa, o onom drugom kao vječnome krivcu za loš život Hrvata (jugoslavenčine, orjunaši, komunjare koje zaslužuju lustraciju) uporno gnoje tlo za nove mržnje i dijeljenja; svjesni smo da bi bez te navodne, potpuno izmišljene ugroze izgubili tlo pod nogama, propali u živi pijesak vlastite neinventivnosti i nesposobnosti manipuliraju nas do krajnjih granica.
Eklatantan primjer gomile izmanipuliranih ljudi je nažalost i prosvjed branitelja. Nema mislećeg čovjeka kojem se nije sledila krv u žilama na prizore ljudi u crnom s križem na prsima i upitnikom na leđima. Neke su asocirali na Ku Klux Klanovce, a druge podsjetili na križare i strašne križarske ratove. Pa onda onaj slet – križ pred katedralom???
Eklatantan primjer gomile izmanipuliranih ljudi je nažalost i prosvjed branitelja. Nema mislećeg čovjeka kojem se nije sledila krv u žilama na prizore ljudi u crnom s križem na prsima i upitnikom na leđima. Neke su asocirali na Ku Klux Klanovce, a druge podsjetili na križare i strašne križarske ratove. Pa onda onaj slet – križ pred katedralom???
Križari su za dio svojih ratova tražili i dobivali blagoslov pape. Čiji su blagoslov tražili zamaskirani branitelji kad su se uputili na Kaptol? Biskupa? Kardinala? Što smo mi svi koji mislimo da je Hrvatska sekularna država i da se vlast bira ubacivanjem našeg glasa u izborne kutije – pogani heretici koji ne zaslužuju ništa drugo do straha, krvi i rata do istrebljenja?
Neće me nitko uvjeriti da su tim strašnim crnim opravama s križem na poprsju tražili našu sućut za branitelje koji su digli ruku na sebe, podršku za svoje zahtjeve i brže rješavanje prava proizašlih iz Domovinskoga rata… Nee. Izmanipulirani falsifikatorima povijesti i demokracije, ti jadni ljudi koji se nikako ne mogu pronaći, svim pravima usprkos, u mirnodopskome životu (i nije to samo hrvatski specifikum, ima toga i drugdje – ali manipulacija njima jest), zacrnili su ulice predblagdanski okićenog Zagreba i sami se pretvorili u falsifikat prosvjednika, u surogat vjernika…
Ja nisam vjernica, pa možda nemam pravo o tome suditi, no meni se čini da križu na grudima usprkos taj pohod ulicama glavnoga grada nije izraz vjere, brige za branitelje, domoljublja u koje se kunu, a niti ljubavi prema hrvatskim građanima za čiju su se slobodu borili.
Križari su za dio svojih ratova tražili i dobivali blagoslov pape. Čiji su blagoslov tražili zamaskirani branitelji kad su se uputili na Kaptol? Biskupa? Kardinala? Što smo mi svi koji mislimo da je Hrvatska sekularna država i da se vlast bira ubacivanjem našeg glasa u izborne kutije – pogani heretici koji ne zaslužuju ništa drugo do straha, krvi i rata do istrebljenja?
Nelagoda i strah koji su se uselili u srca mnogih nakon što su vidjeli tu rijeku crnila s križem kako se valja ulicama u suprotnosti je sa svim onim što prosvjednici i oni koji ih svesrdno podržavaju javno propagiraju. Po meni je ovaj prosinački marš upravo svojevrsno miniranje Božića kao blagdana mira, spokoja, darivanja, sreće… Mimikrirani križem posijali su samo strah, isključivost i egoizam! Ili će biti onako kako oni kažu ili ništa od mirnog blagdana. Vrlo kršćanski i demokratski.
No treba biti pravedan i reći da nisu samo branitelji ti koji plaše krizom izmučene građane. Mene još više straši i činjenica da na hrvatskoj političkoj sceni nema ni naznake alternativi, stvarnoj alternativi dvjema do krajnjih granica potrošenih političkih opcija koje – povremeno mi se čini – žive u nekom potpuno drugačijem svijetu od našeg u kojem nema plaće za rad, bolovanja za bolesno dijete, posla ni za mlade ni za stare i iskusne, hrane za djecu…
Oni se, obilato potpomognuti javnim i privatnim medijima, bave totalnim budalaštinama tipa je li bio bolji Tuđman ili Mesić, Tuđman ili Josipović te treba li tuđmanizam u udžbenike. Treba li ili ne treba gotovo šezdeset godina od okončanja Drugog svjetskog rata lustrirati onih četiri, pet preživjelih udbaša od devedeset i kusur godina, kao da će to nahraniti djecu, vratiti branitelje doma i reći im da se u miru ne spava pod šatorom ako nisi u kampu, zaposliti nezaposlene. Zastrašujuće, Dakle, sve one teme koje nas dijele i odvlače od proklamiranog mota Europske unije: “Ujedinjeni u različitosti”.
Ja za sebe znam da nema te emisije ili te knjige koja će mene natjerati da zaboravim Tuđmanu i njegovima sve one prijetnje ubojstvom, pisma i telefonske razgovore koje sam zbog svojih tekstova dobivala devedesetih, pa i kasnije. Da im oprostim što su me naučili, a do tada to nisam znala, razlikovati imena i prezimena, da smatram nevažnim što su zbog njihovih pljačkaških pohoda mnogi meni bliski i dragi ljudi ostali bez imovine i posla, itd., itd…
Sve te teme koje se ljudima u Hrvatskoj u kampanjama i mimo njih u kontinuitetu nameću nemaju, brate, nikakvu svrhu do one da ostanemo svaki u svom rovu. Da tako ušančeni ne primijetimo da su nam umjesto stvarne demokracije ’90 podvalili populističko povlađivanje i nacionalističko divljanje, ljude u crnom s ogromnim križevima…
Ne mogu prihvatiti da se nije okoristio, jer se dobro sjećam kako je cjelokupna obitelj (s izuzetkom Mire i Ankice) – sin, kćer i unuci – u medijima predstavljana kao rijetko talentirana za poduzetništvo, a sjećam se napisa oko vrtoglave cijene popravka krova kuće u kojoj su živjeli… Sjećam se, što ću!
Jednako je tako s meni suprotstavljenom stranom. Ni danas, kad grca u problemima, ne vidi ništa dobro u antifašizmu, radničkome samoupravljanju ili pokretu nesvrstanosti, u gotovo pola stoljeća mira i blagostanja. Za nju su Tito i njegovi samo diktatori i zločinci, progonitelji Hrvata.
O.K. Tuđmanu priznajem državu, iako svjesna da Hrvatska nije nastala njegovim dolaskom na vlast. No čemu država ako je ispražnjena od sadržaja (čitaj života). U čemu je ta njezina vrijednost? U gladi, nezaposlenosti, strahu od bivših branitelja?
Sve te teme koje se ljudima u Hrvatskoj u kampanjama i mimo njih u kontinuitetu nameću nemaju, brate, nikakvu svrhu do one da ostanemo svaki u svom rovu. Da tako ušančeni ne primijetimo da su nam umjesto stvarne demokracije ’90 podvalili populističko povlađivanje i nacionalističko divljanje, ljude u crnom s ogromnim križevima, jeftini senzacionalizam u medijima, grubo zadiranje u privatnost, neodgovorno etiketiranje i progon drugačijih – falsifikat.
Moja Pula, moji snovi
S obzirom na teme koje hrvatskoj javnosti nameću politika i mediji, a pogotovo s obzirom na sve nižu razinu govora o svemu i svačemu, ono što se početkom prosinca događa u Puli iz godine u godinu postaje sve važnije i sve potrebnije. Od 4. do 14. prosinca dvadeseti put održava se Sa(n)jam knjige u Istri.
Za ovo slovo ”n” u zagradi nekada sam mislio da je nepotrebna gnjavaža koju su organizatori izmislili samo da bi napakostili novinarima i urednicima koji ime njihove manifestacije u svojim vijestima i naslovima ponekad moraju staviti i u neki drugi padež osim nominativa. Međutim, čim sam prvi put dobio povlasticu da dođem i vidim što se to događa u Hrvatskom domu branitelja i po čitavoj Puli, shvatio sam važnost tog slova u zagradi.
Malo tko izgovara to slovo i uobičajeno je, na sasvim običan način, reći da je počeo ili da se ide na sajam knjiga u Pulu, ili pulski sajam knjiga. Kao mjesto na kojem se trguje knjigama to doista i jest sajam. Ali, njegovo srce, njegova posebna vrijednost i njegov smisao nalazi se upravo u onoj zagradi i slovu koje i ne treba izgovoriti.
Za ovo slovo ”n” u zagradi nekada sam mislio da je nepotrebna gnjavaža koju su organizatori izmislili samo da bi napakostili novinarima i urednicima koji ime njihove manifestacije u svojim vijestima i naslovima ponekad moraju staviti i u neki drugi padež osim nominativa. Međutim, čim sam prvi put dobio povlasticu da dođem i vidim što se to događa u Hrvatskom domu branitelja i po čitavoj Puli, shvatio sam važnost tog slova u zagradi
Riječ, misao i smisao, tako lijepo stopljeni u grčkom pojmu logos, na pulskom su sajmu knjiga na prvom mjestu. To je i ove godine pokazalo samo otvorenje. Kako je i red, došli su i političari. Svoje pozdrave, zaslužene pohvale i čestitke za 20. rođendan sajma izrekli su gradonačelnik, predstavnik županije te pomoćnik i izaslanik ministrice kulture. Drugog dana sajma stigla je i sama ministrica, a u obilazak i druženje s organizatorima i posjetiteljima stigao je i predsjednik države, tradicionalni pokrovitelj sajma.
Međutim, kao što nalaže viši red prema kojem je zamišljen i po kojem se ravna Sa(n)jam knjige u puli, posljednja riječ kojom je manifestacija službeno i otvorena pripala je jednom od autora. Ove je godine to bila ukrajinska pjesnikinja i spisateljica Oksana Zabužko.
Izbor govornika, naravno, nije bio nimalo slučajan. Prošle su godine glavni gosti uz temu “Socijalizam u klupi” bili ruski književnici. Ove godine, kada je glavna tema stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata, bilo je vrlo logično pozvati nekoga iz Ukrajine.
Kao nekadašnja najvažnija austrougarska vojna luka, Pula je mjesto na kojem je sjećanje na Veliki rat i inače nešto izraženije nego u ostatku Hrvatske koja dobrim dijelom pokraj te stogodišnjice prolazi kao da je se ona baš previše i ne tiče. Uostalom, pa tko bi mislio na taj davni rat kada smo još toliko zabavljeni tko završavanjem, tko nastavljanjem i pretprošlog Drugog svjetskog i prošlo Domovinskog rata.
U Puli se ovih dana o Prvom svjetskom ratu ponajviše govori iz perspektive ovog našeg dijela Europe, iz perspektive nekadašnje Austrougarske, Srbije i Sarajeva u kojem je upaljena šibica dok je čitav kontinent već bio natopljen benzinom.
“Osjećam kako se gušim. Želim biti sam. Osjećam kako me nešto davi. Iscrpljen, naslanjam se na komandni most a umorne oči upirem prema sve manjim mrljama… čamcima za spašavanje kojima ne mogu pomoći. Tako, dakle, izgleda rat! Ondje iza mene na stotine se mornara utopilo, ljudi koji mi ništa skrivili nisu, ljudi koji su, poput mene, obavljali dužnost, protiv kojih osobno ništa imao nisam; naprotiv, s kojima sam osjećao bliskost, jer dijelim isto zanimanje. Otprilike sedam stotina ljudi potonulo je s brodom!”
Čitav niz događanja u Puli se ovih dana odvija pod egidom Jučerašnji svijet uz veliku potporu ove današnje Republike Austrije i Austrijskog kulturnog foruma u Zagrebu. Prve večeri, u četvrtak, u galeriji Sveta srca, jednoj od najljepših u ovom dijelu svijeta, otvorena je izložba Marucija Ferlina pod naslovom Zatvoreno more (Climb Every Mountin).
Eto, u Puli baš vole u zagrade upisivati smisao pojava i stvari. Zato je u ovu zagradu u imenu izložbe stavljen stih iz jedne od pjesama iz slavnog mjuzikla i filma u nas poznatog pod imenom Moje pjesme, moji snovi.
More i mornaricu s planinama i pjesmom povezuje čovjek kojem je izložba posvećena, Georg von Trapp, visoki časnik austrougarske ratne mornarice koji je bio stacioniran u Puli, gdje mu se rodilo i prvo dvoje od one djece koja će kasnije, u životu, pa u filmu, postati mali raspjevani zbor. Iz pulske ratne luke, saznajemo na izložbi, barun von Trapp će isplovljavati na ratne zadatke čak u Kinu, za vrijeme Bokserskog ustanka, a napadom francuske podmornice u Puli će i za njega početi Prvi svjetski rat.
Još od djetinjstva obožavam film Moje pjesme, moji snovi. A sada sam, na ovoj izložbi u Puli, shvatio koliko je dobro Christopher Plummer odigrao ulogu kapetana Georga von Trappa. Sada u onaj njegov uvijek susprezan i ukočen osmijeh upisujem i ove riječi, koje se mogu pročitati na izložbi u Svetim srcima:
“Osjećam kako se gušim. Želim biti sam. Osjećam kako me nešto davi. Iscrpljen, naslanjam se na komandni most a umorne oči upirem prema sve manjim mrljama… čamcima za spašavanje kojima ne mogu pomoći. Tako, dakle, izgleda rat! Ondje iza mene na stotine se mornara utopilo, ljudi koji mi ništa skrivili nisu, ljudi koji su, poput mene, obavljali dužnost, protiv kojih osobno ništa imao nisam; naprotiv, s kojima sam osjećao bliskost, jer dijelim isto zanimanje. Otprilike sedam stotina ljudi potonulo je s brodom!”
Georg von Trapp u svojoj je memoarskoj knjizi (To the Last Salute) tako opisao potapanje francuske krstarice Leon Gabmetta što je bio i njegov osobni pothvat jer on je bio zapovjednik podmornice U5 s koje su ispaljena torpeda.
Ustvrdivši kako je rat najveća kušnja ljudskosti svakog čovjeka i svakog naroda koji se u njemu zatekne, Oksana Zabužko je kazala i ovo: “Ne znam što vi mislite sami o sebi, ali, čitajući vaše pisce ja sam stekla dojam da ste taj test položili”. Lijepa književnička pohvala ujedno je i pitanje: jesmo li, doista? Odgovor ću tražiti svih preostalih deset dana pulskog sajma i sna
No, vratimo se na početak i na govor koji je, otvarajući dvadeseti pulski sajam knjiga i festival čitatelja i književnika, izrekla Oksana Zabužko, književnica iz Ukrajine.
Govorila je o oblacima rata koji su se upravo ove 2014. godine nadvili nad njezinom domovinom, ali i nad čitavom Europom. Govorila je i o hrvatskoj suvremenoj književnosti koju su ukrajinski izdavači i čitatelji otkrili upravo zbog rata. O sasvim konkretnim pogledima na činjenice o ratu koji se događa u Ukrajini bilo je govora kasnije, na predstavljanju dviju knjiga Oksane Zabužko koje su u nakladi Edicije Božićević objavljene u Hrvatskoj (“Terenska istraživanja ukrajinskog seksa” u prijevodu Ane Dugandžić i “Muzej zabačenih tajna” u prijevodu Fikreta Cacana).
U razgovoru s Miljenkom Jergovićem, a upravo on predstavlja tu hrvatsku prozu koju je otkrila Ukrajina, Oksana Zabužko je govorila o teškoćama traženja i nalaženja istine, kao i o nepovredivosti različitih emocija kao i različitih boli koje različitim ljudima na različite načine nanosi isti rat. O tome govori i njezin roman iz 2007. godine čiji naslov na ukrajinskom glasi “Muzej pokinutih sekretiv”.
No, bez obzira na uvažavanje pojedinačnih istina sadržanih u doživljaju i sudbini svakog lika, Oksani Zabužko je, naravno, sasvim jasno i ona bez diplomatskog okolišanja i govori o ratu koji se događa na tlu države koja je njezina domovina, o ratu koji protiv Ukrajine vodi Rusija.
Ali, u svom govoru ona je rekla nešto jako lijepo o Hrvatskoj. Ustvrdivši kako je rat najveća kušnja ljudskosti svakog čovjeka i svakog naroda koji se u njemu zatekne, Oksana Zabužko je kazala i ovo: “Ne znam što vi mislite sami o sebi, ali, čitajući vaše pisce ja sam stekla dojam da ste taj test položili”. Lijepa književnička pohvala ujedno je i pitanje: jesmo li, doista? Odgovor ću tražiti svih preostalih deset dana pulskog sajma i sna.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Nigdje sretna čovjeka!
Puno me ljudi zadnjih dana pitalo za mišljenje o razlozima zbog kojih se branitelji okupljaju u Savskoj 66: najprecizniji odgovor bio bi – zato što su se navikli okupljati. Proveo sam dva dana među njima, razgovarao s mnogima, dijagnosticirao iz prve ruke njihovu karakternu, političku, obrazovnu i stratifikacijsku raznorodnost.
Ima među njima stranačkih smutljivaca “zna se” koje provenijencije koji uglavnom diktiraju političke zahtjeve i postavljaju kadrovske i ideološke ultimatume vlastima. Ima tu i ambicioznih političkih solista, željnih osjećaja minuloga osobnoga autoriteta, ima i neizlječivih šuškonostalgičara i profesionalnih hodočasnika-hobista što duševnu hranu traže na svim sličnim pseudopatriotskim dernecima.
Ima među njima stranačkih smutljivaca “zna se” koje provenijencije koji uglavnom diktiraju političke zahtjeve i postavljaju kadrovske i ideološke ultimatume vlastima. Ima tu i ambicioznih političkih solista, željnih osjećaja minuloga osobnoga autoriteta, ima i neizlječivih šuškonostalgičara i profesionalnih hodočasnika-hobista što duševnu hranu traže na svim sličnim pseudopatriotskim dernecima
Dobar dio ipak je apolitična i gnjevna sirotinja tek željna društvene pravde i društvene pažnje. Nekolicina ih kao vojničku dužnost osjeća pokazati da ova zemlja nije ispunila njihova očekivanja i da se za ovo nisu borili.
Kad takvi tvrde da se na prosvjedu nisu našli radi vlastitih materijalnih probitaka i to zaista nije floskula: tišti ih besperspektivnost vlastite djece i opća neizvjesnost i beznađe; muči ih – kako mi je to ukratko sažeo jedan od njih – što već dulje od šest mjeseci u ovoj državi nisu sreli sretnog čovjeka.
Došlo mi je bilo na trenutak da mu kažem: “eto, konačno ste na pravom mjestu” i da mu pokažem prstom na Josipa Klemma, Ivana Čermaka, Marka Perkovića ili makar Josipa Đakića što su krstarili masom bez vidnih egzistencijalnih briga. Odustao sam, jer teško je proturječiti dominantnoj atmosferi straha od bijede u sferama kojima se ti ljudi kreću.
Koliko god vrijedila istina da je sreća individualno postignuće i da je ne treba očekivati od države, vlasti i bilo kakvog kolektiviteta, ljudi su ipak društvena bića koje se ne da izolirati od hladnih struja i tokova, a njih ovdje već dulje vrijeme može lako osjetiti svatko tko baš nema zmijsku kožu na leđima.
Štoviše, sreću među Hrvatima više automatski ne jamči ni veliko bogatstvo, jer ga se u prostoru sve zategnutijih egzistencijalnih tenzija pametni već pomalo skanjuju pokazati. Sumnjiv je postao svatko tko uopće privređuje i dobiva plaću, a naročito ako je ista porijeklom iz državnoga proračuna.
Dobar dio ipak je apolitična i gnjevna sirotinja tek željna društvene pravde i društvene pažnje. Nekolicina ih kao vojničku dužnost osjeća pokazati da ova zemlja nije ispunila njihova očekivanja i da se za ovo nisu borili. Kad takvi tvrde da se na prosvjedu nisu našli radi vlastitih materijalnih probitaka i to zaista nije floskula: tišti ih besperspektivnost vlastite djece i opća neizvjesnost i beznađe; muči ih – kako mi je to ukratko sažeo jedan od njih – što već dulje od šest mjeseci u ovoj državi nisu sreli sretnog čovjeka
Kako se onda ne složiti s ocjenom da je – nasuprot velikim riječima i frazama o slobodi i blagostanju – ovdje u zadnjih 20-ak godina zapravo stvorena jedna duboko nesretna i prestrašena zemlja. U njoj je većina danas impregnirana strahom od gladi, od gubitka posla i od svakodnevnih ovrha nad mizernim ostacima obiteljske imovine, dok situiraniji jednako drhću pred mogućnošću prevrata, nasilnih nemira ili makar otmica rođene djece i zahtjeva za otkupninom.
Promjena, i to strukturna, solidarna i strateška, postavlja se sve jasnije kao temeljni preduvjet opstanka. Navike se, međutim, teško osloboditi, a još je kompliciranije iz decenijske destrukcije preko noći razviti kreaciju. Političari se teško mijenjaju i još teže donose nepopularne odluke jer se ne žele zamjerati, a još manje su voljni obrazlagati nužnost takvih poteza biračkoj bazi.
Ratni veterani također njeguju svoje navike jer su dugo prakticirali prosvjedovati, postavljati zahtjeve i biti doboš koji po definiciji drugima udara poželjan politički ritam. Jedini sposobni za kakav-takav elasticitet i za promjenu trenda, mladi, posve logično idu tamo gdje se njihov napor bolje i dugoročnije honorira.
Hrvatska zbog svega sve više podsjeća na zauvijek zadani arheološki nalaz, na tužnu tuđmanoidnu okaminu s dva podjednako siva i nepomična lica.
Povijest bilježi mnoge primjere potpune propasti čitavih društava zbog nemogućnosti da iskorače iz okvira svoje kulturne ili mentalitetne vezanosti.
Kako se onda ne složiti s ocjenom da je – nasuprot velikim riječima i frazama o slobodi i blagostanju – ovdje u zadnjih 20-ak godina zapravo stvorena jedna duboko nesretna i prestrašena zemlja. U njoj je većina danas impregnirana strahom od gladi, od gubitka posla i od svakodnevnih ovrha…
Normanski su se Vikinzi, primjerice, svojedobno naselili na Grenland, ali su ubrzo izumrli jer se nisu htjeli odreći prehrambenih navika iz Norveške: odbijali su jesti ribu, koje je bilo u izobilju, i uporno su pokušavali uzgajati stoku, koja u polarnim predjelima nije imala što pasti.
Ništa bolje nisu kroz povijest prošli ni stanovnici dalekih i pitomih Uskršnjih otoka.
Oni su radi pukog statusa i plemenskoga prestiža koji im je nalagala njihova zatvorena monokultura, uložili sve svoje resurse u izgradnju onih apsurdnih gigantskih skulptura u obliku ljudskih glava, tzv. moajia, pokušavajući ih rasporediti diljem otočja u što većem broju. Time su toliko potkopali osnovu vlastitog opstanka da su naposljetku potpuno propali.
Nisu oni usamljeni primjer kako su neke ljudske zajednice na zemaljskoj baloti bile strukturirane tako kruto da iz svoje zatvorene perspektive nisu vidjele nikakvu drugu mogućnost opstanka osim one naučene, postavši time beznadni zatočenici uvriježenih tehnika preživljavanja.
A za produžetak života i opstanak na zemlji – nije tajna – najčešće je puno važnije ono što ne znaš nego ono što znaš i što ti je dotad pomagalo disati.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Glasonoše građanskoga rata
Hrvatski branitelji mogu svaki trenutak “osvojiti” ne samo Ministarstvo nego i Sabor i Vladu – rekao je Josip Klemm, jedan od kolovođa veteranskih prosvjeda u Savskoj, dodajući da to njima ipak ne pada na pamet. Da im ne pada na pamet, ne bi takvom mogućnošću javno mahali.
Klemm nije prvi koji je takav scenarij zaposjedanja države obnarodovao.
Prethodno je već jedan od branitelja javno najavio upotrebu oštre sile, pozivajući ratne drugove neka rade ono što najbolje znaju. “Mi nismo državu pregovorima dobili, mahanjem zastavama, nego smo oštrom silom dobili državu. Ako je vrijeme da to ponovno učinimo, da tu državu vratimo, mi smo tu.”
Klemmova prijetnja osvajanjem institucija još mnogo zlokobnije zvuči, jer on nije tek jedan od branitelja, nego je najvažniji organizator braniteljskog prosvjeda. Kao jedna od ključnih figura veteranskih događanja, dirigirao je prošlogodišnjim vukovarskim incidentima, kada je kompletan državni vrh onemogućen da se pridruži Koloni sjećanja.
Klemmova prijetnja osvajanjem institucija još mnogo zlokobnije zvuči, jer on nije tek jedan od branitelja, nego je najvažniji organizator braniteljskog prosvjeda. Kao jedna od ključnih figura veteranskih događanja, dirigirao je prošlogodišnjim vukovarskim incidentima, kada je kompletan državni vrh onemogućen da se pridruži Koloni sjećanja
Otkako je počelo događanje branitelja u Savskoj, Klemm posvuda, suprotno zakonu, maršira u maskirnoj uniformi. Kao da je u Hrvatskoj ratno stanje. Kad se javno hvali da može organizirati 50.000 branitelja i spominje mogućnost zauzimanja najviših državnih institucija, Sabora i Vlade, on ne zvecka samo vlastitim oružjem. Predsjednik je Udruge specijalne policije, usto kao privatni poduzetnik pod oružjem ima nekoliko stotina ljudi. Zato njegove izjave treba krajnje ozbiljno shvatiti.
Prosvjedi branitelja su legitimni. Legitimni su čak i kad se ne odvijaju sasvim u zakonom predviđenim okvirima. Tko još može podići šator nasred jedne od glavnih zagrebačkih prometnica?!
Veteransko se prosvjedno logorovanje ne može osporavati čak i ako su navedeni socijalni zahtjevi tek maskirna odora za one stvarne, političke razloge. Hrvatska je svojim braniteljima garantirala visoku razinu materijalnih prava i unatoč teškoj ekonomskoj krizi nije ih bitnije dirala. Godinama već najzaštićenija su društvena skupina. Zato su zahtjevi teških invalida, gurnutih u prvi plan, tako magloviti i teško uhvatljivi.
Što konkretno, osim ultimativne, ali ničim argumentirane smjene ministra i njegovih suradnika branitelji zapravo traže, to se ni danas, nakon tri tjedna prosvjeda, ne može baš konkretizirati.
Politički su razlozi šatora u Savskoj mnogo transparentniji. Tako Josip Klemm protekloga tjedna u Kupresu, na obilježavanju obljetnice oslobođenja tog bosansko-hercegovačkog grada, drži govor u kojem tvrdi da će braniteljski prosvjedi u Zagrebu trajati ako treba još godinu dana, dok HDZ ne dođe na vlast.
Na isti način na istom mjestu i Ante Deur, predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, još jedan od braniteljskih kolovođa, kaže: “Mi smo u Zagrebu zapalili vatru! Mi ćemo u Savskoj biti do pobjede. Nećemo dopustiti da se jugoslavenska priča dovede u hrvatsko Ministarstvo branitelja.”
Klemm i Deur očito svoje vatre pokušavaju zapaliti i u susjednoj državi. Kao što emisare šalju među radnike ili pod svoje šatore pokušavaju dovući školske ekskurzije, isto bi tako prosvjednu operaciju htjeli omasoviti šireći je i snagama izvan Hrvatske.
Otkako je počelo događanje branitelja u Savskoj, Klemm posvuda, suprotno zakonu, maršira u maskirnoj uniformi. Kao da je u Hrvatskoj ratno stanje. Kad se javno hvali da može organizirati 50.000 branitelja i spominje mogućnost zauzimanja najviših državnih institucija, Sabora i Vlade, on ne zvecka samo vlastitim oružjem. Predsjednik je Udruge specijalne policije, usto kao privatni poduzetnik pod oružjem ima nekoliko stotina ljudi. Zato njegove izjave treba krajnje ozbiljno shvatiti
Vođe braniteljskih prosvjeda imaju pravo optirati protiv aktualne vlasti, pa i javno navijati za dolazak HDZ-a na čelo države. Ali zašto im je pritom potrebno izmišljati Jugoslavene? To je točka na kojoj se prihvatljive demonstracije protiv jedne vlade pretvaraju u zlokobni udar na cijeli demokratski sustav hrvatske države.
Prosvjedi branitelja od prvog se dana odvijaju pod velikim transparentom: “1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena”. Protiv Jugoslavena? Koga branitelji tako nazivaju? Prvo svoga ministra i njegove najbliže suradnike.
Vukovarskog branitelja i zatočenika srpskih logora proglasili su Jugoslavenom, prate ga povicima “Ubij ga!”, kao da im je zaista mrski neprijatelj, što je nevjerojatna ljudska i politička perverzija. Kao što je krajnje monstruozno da sina legendarnog Siniše Glavaševića optužuju za izjednačavanje žrtve i agresora te prozivaju za čak četničke inspiracije.
Ali, nisu samo oni Jugoslaveni. Ta se etiketa sada upotrebljava kao sinonim za kompletnu aktualnu, lijevo-liberalnu vlast. Provalu takvih insinuacija otvorio je Tomislav Karamarko osobno. Umjesto da Milanovićevu vladu šiba svima razumljivim nezadovoljstvom zbog njene neuspješnosti, šef HDZ-a pokušava mobilizirati desnicu potpunim izmišljotinama o njenim fantomskim jugo-sentimentima.
Ako su ljudi iz vladajuće garniture Jugoslaveni, onda su to valjda i svi građani koji su im na izborima dali glas. Ne treba zaboraviti da je riječ o demokratskoj većini. Tako ispada da je u Hrvatskoj nikad više Jugoslavena, premda je od smrti Jugoslavije proteklo više od dvadeset godina.
Smiješno? Nimalo! Nije smiješno jer je riječ o proizvođenju državnih neprijatelja. Jugoslaven je danas zbirno ime za ono što se u bivšem režimu nazivalo kontrarevolucijom.
Na nedavnom svečanom obilježavanju obljetnice osnutka Prve gardijske brigade, Tigrova, umirovljeni admiral Domazet Lošo tvrdi da je još od 2000., a poglavito u posljednje tri godine, “Hrvatska izložena unutarnjoj agresiji”, uz znakoviti dodatak “tu smo da ponovno pomognemo oslobađanje Hrvatske”.
Novi boj protiv Jugoslavena, što ga braniteljski prosvjedi pokušavaju zametnuti, vraća Hrvatsku u preddemokratsko stanje. Podjela na čuvare revolucije i petu kolonu gura naciju u rješavanje sporova i sukoba metodom građanskog rata, a ne logikom demokratskih mehanizama. Braniteljski logor u Savskoj i najavljeni juriš na institucije upućuju na pokušaj kopiranja ukrajinskog scenarija. U Hrvatskoj se stvara situacija koja opasno podsjeća na kijevski Majdan
Lošo svoju logiku vjerojatno vuče još iz onog vremena dok je službovao u JNA, pa je zato potpuno nesklapan s demokratskim sustavom. Ali jasno je da “unutarnju agresiju” dovodi u vezu s lijevim vladama. Kad god je SDP na kormilu Hrvatske, to je za njega “unutarnja agresija”, prema hrvatskoj državi neprijateljska, protuhrvatska vlast. Njegova najava o ponovnom oslobađanju zemlje, ovoga puta od unutarnje ugroze, objava je rata svima koji su glasali za vladajuću Kukuriku koaliciju. Isto impliciraju Karamarkove i Klemmove protudemokratske poruke.
Protudemokratske jer pokazuju prezir prema demokratskim standardima i ruše temelje demokratske države. U demokratskim sustavima smjena se vlasti događa na izborima, a ne na ulici. Na ulici se može izražavati nezadovoljstvo, ali ne može se glasati. Mandat se ne osvaja oštrom silom, kako se ovdje prijeti, nego silom izbornih listića. Pravo izbora imaju svi građani, a ne samo neke skupine. Ne mogu branitelji promijeniti vlast suprotno legitimnoj izbornoj volji građana.
Zatim, u demokratskoj državi politički se rivali, pa i protivnici ne nazivaju i ne demoniziraju kao neprijatelji. Političke se utakmice ne vode etiketama, nego argumentima. Egida jugoslavenstva ovdje više nije oznaka političkog uvjerenja, nego politička diskvalifikacija i presuda. Termini “državni neprijatelj” ili “unutarnja agresija” ne pripadaju demokratskom diskursu. Pripadaju totalitarnim sustavima. U kojima je svaka ne samo politička razlika ravna izdaji, a svi koji nisu s nama mrski su dušmani.
Na koncu, u demokratskim uvjetima državnim se institucijama ne prijeti osvajanjem. Javno mahanje prijetnjom o okupaciji Sabora i Vlade živom silom prosvjednika nedopustivo je u demokratskim sustavima. U takvim sustavima rješenja se nalaze u institucijama države, kroz demokratsku, zakonom utvrđenu proceduru, a ne njihovim zauzimanjem i pokoravanjem. To su notorno pučističke metode.
Novi boj protiv Jugoslavena, što ga braniteljski prosvjedi pokušavaju zametnuti, vraća Hrvatsku u preddemokratsko stanje. Podjela na čuvare revolucije i petu kolonu gura naciju u rješavanje sporova i sukoba metodom građanskog rata, a ne logikom demokratskih mehanizama. Braniteljski logor u Savskoj i najavljeni juriš na institucije upućuju na pokušaj kopiranja ukrajinskog scenarija. U Hrvatskoj se stvara situacija koja opasno podsjeća na kijevski Majdan.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Najgluplji mogući potez
Završiti posjet Saboru prije nego li je i započeo te ne iskoristiti priliku da se nezadovoljstvo svojim statusom u društvu jasno izrazi u parlamentu politički je glup potez. Onaj tko ga je povukao sad se mora suočiti s guranjem braniteljskog prosvjeda među marginalne pokrete krajnje desnice koji ne priznaju demokratski izabrane institucije.
Kad je glasnogovornik braniteljskog prosvjeda Đuro Glogoški, prije tri dana, poručio kako će se stopostotni invalidi Domovinskog rata odazvati pozivu predsjednika Sabora Josipa Leke da sjednu zajedno za stol sa svim parlamentarnim političkim opcijama i ondje iznesu svoje probleme, činilo se da je došlo do odličnog pomaka i da je vođama prosvjeda zbilja u interesu iznalaženje konkretnih rješenja.
Završiti posjet Saboru prije nego li je i započeo te ne iskoristiti priliku da se nezadovoljstvo svojim statusom u društvu jasno izrazi u parlamentu politički je glup potez
Ovako, zbog odluke da se maršira kroz Zagreb, pa uđe u zgradu Sabora na nekoliko minuta samo da bi se ponovili ultimatumi iz Savske 66, možemo tek zaključiti da organizatori nemaju ni zrna političke mudrosti.
Najveću štetu pretrpjet će ratni vojni invalidi koji su stigli u Savsku jer su im uskraćena prava, a koja su to prava i kako postići da se ona ostvare na najbrži način, postat će posve nebitno.
Veći dio javnosti od samog početka nema nimalo razumijevanja za ovaj prosvjed. Pritisnuti vlastitim brigama i borbom za preživljavanje, uvjereni kako borci uživaju neviđene privilegije, nisu bili posebno zainteresirani za braniteljske zdravstvene i statusne probleme, a nakon suludog odbijanja da se rješenja iznađu u Saboru vođe prosvjeda odgovorni su za konačan i nepovratan gubitak potpore šire javnosti.
Kad su krenuli u pobunu, njihovi maksimalistički zahtjevi mogli su se razumjeti kao dio opravdanih oblika početka političke borbe, ali nakon 12 dana logorovanja i bahatog odbijanja pružene ruke najviših demokratskih institucija države teško je imati i mrvu razumijevanja za sebičan i bahat šou vođa braniteljskog prosvjeda.
(Prenosimo s tportala).
Zašto baš sada?
Nevenka Topalušić prošla je brojna ratišta tijekom Domovinskog rata. Teško je stradala i posljednjih 19 godina provela u invalidskim kolicima. Smrt ju je dočekala pred vratima njezina ministarstva – Ministarstva branitelja. Zajedno s nekoliko stotina svojih suboraca, uglavnom upravo najtežih stradalnika, 100-postotnih ratnih invalida, pod prozorom resornog ministra Predraga Freda Matića dva je dana prosvjedovala tražeći njegovu ostavku, ali i njegovih najbližih suradnika, zamjenice Vesne Nađ i pomoćnika ministra Bojana Glavaševića.
Unatoč tragediji koja se dogodila branitelji su ostali pred vratima aktualnog ministra.
Predvodnici ovakvog prvog javnog protesta protiv Freda Matića poručuju kako će u Savskoj ostati koliko god bude trebalo, a sve dok premijer Zoran Milanović ne popusti i ne smijeni svog ministra te njegove suradnike. Podigli su šator, zapalili vatru, organizirali dolazak i branitelja iz drugih dijelova Hrvatske… Pred Ministarstvom ih je par stotina, od ukupno pola milijuna koliko ih je u Registru branitelja.
Predvodnici ovakvog prvog javnog protesta protiv Freda Matića poručuju kako će u Savskoj ostati koliko god bude trebalo, a sve dok premijer Zoran Milanović ne popusti i ne smijeni svog ministra te njegove suradnike. Podigli su šator, zapalili vatru, organizirali dolazak i branitelja iz drugih dijelova Hrvatske… Pred Ministarstvom ih je par stotina, od ukupno pola milijuna koliko ih je u Registru branitelja. “Ovaj put nećemo odustati”, neprestano poručuju
“Ovaj put nećemo odustati”, neprestano poručuju.
Pa nisu popustili niti su se povukli unatoč obećanjima ministra kako nema govora o smanjenju prava 100-postotnih invalida.
Neprestano ponavljaju kako žele da Matić ode jer ih je izigrao, jer ništa ne čini da bi zaštitio njihova prava, jer ne sluša njihove prijedloge kad mijenja zakone…
Đuro Glogoški, predsjednik udruge 100-postotnih invalida koja je i pokrenula cijelu akciju, optužuje: svakodnevno branitelji koji rade dobivaju otkaz, gazi se po njihovim grobovima, pljuje po stradalnicima Domovinskog rata, a vlast veliča one koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku.
Naime, kap koja im je prelila čašu strpljenja bila je izjava pomoćnika Glavaševića kojom je, prema njihovoj interpretaciji, izjednačio žrtvu i agresora. A Glavašević je samo iznio činjenicu da u Hrvatskoj tisuće branitelja danas ostvaruju prava na osnovi PTSP-a dok na strani agresora uopće nema takvih slučajeva.
Branitelji pritom zaboravljaju kako su i psihijatri, znači oni koji su im pisali nalaze da su njihovi psihički problemi posljedica toga što su bili na ratištu, priznali da je u Hrvatskoj PTSP bio način za rješavanje socijalnih problema sudionika rata.
Bojan Glavašević se naravno mogao i pametnije izraziti jer kao dijete poginulog Vukovarca zasigurno jako dobro zna koliko je braniteljska populacija osjetljiva na bilo kakvo spominjanje agresora.
Kap koja im je prelila čašu strpljenja bila je izjava pomoćnika Glavaševića kojom je, prema njihovoj interpretaciji, izjednačio žrtvu i agresora. A Glavašević je samo iznio činjenicu da u Hrvatskoj tisuće branitelja danas ostvaruju prava na osnovi PTSP-a dok na strani agresora uopće nema takvih slučajeva
I kada se već sve zakuhalo, bilo je puno pametnije pozvati branitelje i objasniti im da nitko nije imao namjeru reći da su hrvatski branitelji isti kao i agresorska vojska, umjesto se inatiti.
No to nikako nije smio biti razlog da se na pomoćnika ministra fizički nasrne, kao što su pobunjeni branitelji učinili prije dva dana. To više što je zaista teško dokučiti zbog čega se točno bune najteži ratni invalidi. Jer ako je država prema nekome do sada pokazivala razumijevanje, onda je to upravo ta najteža kategorija stradalnika. U posljednjih deset godina, odnosno od 2002., kada je Račanova Vlada pod pritiskom MMF-a tražila rezanje svih socijalnih naknada, pa tako i braniteljskih, u njihova se prava nije diralo. I kad je Vlada Jadranke Kosor svima smanjivala mirovine, kategorija 100-postotnih invalida ostala je pošteđena.
I nitko to nije dovodio u pitanje. S pravom. Jer sigurno se nitko od hrvatskih građana ne bi mijenjao s invalidom u kolicima čiji svakodnevni život danas ovisi o pomoći drugih. Branitelja ima više od pola milijuna, ali nerijetko se zaboravlja da materijalna prava temeljem tog statusa danas ostvaruje tek njih 10-ak posto, odnosno samo ratni invalidi i obitelji poginulih.
Status ratnog invalida ima više od 57.000 branitelja, a pravo na braniteljsku mirovinu ostvarilo ih je oko 58.000. Za njihova prava prošle je godine država izdvojila 6 milijardi kuna, od toga samo za mirovine pet milijardi.
Ministar je obećao da im ništa od toga neće biti oduzeto niti umanjeno. Ali oni ipak traže njegovu ostavku. Nitko im ne odriče pravo na prosvjed, ali trebali bi jasnije artikulirati svoje zahtjeve jer ovako puno toga ostaje u zraku
Najtežih ratni invalidi, 100-postotni prve skupine koji su i pokrenuli cijeli ovaj bunt protiv ministra Matića, ima 487. Njihova je invalidnina 3824 kune. Uz to primaju i mirovinu koja je prosječno 5000 kuna, ali može dosegnuti i više od 10.000 ovisno o činu. Tu je i ortopedski doplatak od 1100 kuna, imaju pravo na njegovatelja koji prima plaću od 3800 kuna i taj posao najčešće obavljaju njihove supruge. Imaju pravo na rehabilitaciju, svakih 7 godina država im poklanja novi automobil, dobili su stanove prilagođene svom invaliditetu, imaju prednost pri smještaju u umirovljenički dom, djeca pravo na besplatne udžbenike…
Ministar je obećao da im ništa od toga neće biti oduzeto niti umanjeno. Ali oni ipak traže njegovu ostavku. Nitko im ne odriče pravo na prosvjed, ali trebali bi jasnije artikulirati svoje zahtjeve jer ovako puno toga ostaje u zraku.
Daleko od toga da je sve sjajno i da nema prostora za poboljšanje statusa ratnih stradalnika jer primjerice nezaposlenih branitelja je oko 30.000, ne poštuje se zakonska obveza da moraju imati prednost pri zapošljavanju, sve dulje čekaju na rehabilitaciju ili liječenje, na listi za stambeno zbinjavanje još uvijek ih je više od 13.000… Ali sve ti problemi postojali su i prije pet i prije deset godina.
Pa ipak nisu danima kampirali pred Ministarstvom niti se pokušavali fizički obračunati s pomoćnikom ministra.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).