Kolumna (rubrika) ”Imam pravo” će tragom pisma čitatelja upozoravati na slabosti sustava u cijelosti i na taj način poduprijeti pojedince u njihovim neravnopravnim sporovima s puno moćnijim državnim službama, velikim bankama, ovršnom mafijom, kršenju ljudskih prava u kompromitiranom pravosuđu, itd. [Read more…]
Sram me što sam član HND-a
Srijeda, 18. veljače 2015. bio je dan kada sam se sramio zbog toga što sam član Hrvatskog novinarskog društva. Kolega Hrvoje Belamarić nema ugovor o radu i svoje autorske novinarske priloge ne radi po nalogu poslodavca. Zbog toga što mu je Hrvatska televizija isplaćivala po dvije tisuće kuna autorskih honorara za novinarske priloge o invalidima tzv. ”institucije sistema” oduzele su mu 1.250 kuna invalidnine (naime, kolega Hrvoje Belamarić je paraplegičar). [Read more…]
Medijski integritet
”Kako vratiti medije i novinarstvo u službu javnosti“ bila je jesenas tema rasprave u Domu novinara u Zagrebu na promociji knjige o međunarodnom istraživanju o značaju medijskog integriteta. Već iz samog naslova promocijske teme vidljivi su rezultati istraživanja – novinarstvo je odlutalo stranputicama privatizacije i komercijalizacije i treba ga ”vratiti u službu javnosti“.
Pozivi za taj promotivni skup odaslani su na više od 600 adresa, a odazvalo se ni deset posto (svega 50-tak) pozvanih. Neki od najavljenih sudionika rasprave, unatoč tome što su potvrdili svoj dolazak, nisu se pojavili.
Ako se nepristrano razmotri medijska politika u Hrvatskoj, vidljivo postaje da je nakon osamostaljenja umjesto privatizacije i slobodnog medijskog poduzetništva sustavno razvijan etatizirani sustav financijske kontrole i vladanja nad medijima i osobito novinarima. Formalno je za novinarstvo bilo nadležno Ministarstvo kulture u kojemu su dobro pazilo da se medijski zakoni ne primjenjuju, a stvarno je ”medijsku politiku“ provodilo Ministarstvo financija dodjeljujući ”poslušnima“ zabranjene državne poticaje, a neposlušnima ”packe“ pokretanjem postupaka tzv. predstečajnih nagodbi
Iznenadilo je to i zbunilo organizatore ove promocije koji su očito uložili dosta truda u pripremu ovog skupa. Osobito je organizatore zbunilo da je dobro obavljeno istraživanje o zanimljivoj temi izazvalo tako ”mlako“ zanimanje stručne i ostale javnosti.
Dobre poznavatelje hrvatskog novinarstva, međutim, sve to nije ni iznenadilo ni zbunilo. Naprotiv, bilo je očekivati svojevrsno, osobito medijsko, ignoriranje teme vraćanja novinarstva javnosti nakon 25 godina sustavne medijske politike da mediji i novinarstvo ne budu ”u službi javnosti“.
Javnu raspravu o tome jesu li mediji u službi javnosti ili privatnih i političkih partikularnih interesa ili kako se uspostavljaju odnosi koji omogućuju korumpiranost i onemogućuju djelatnost regulatornih tijela u medijskim djelatnostima vlasnici medija i političari u Hrvatskoj ustrajno izbjegavaju, zadovoljni dosad ostvarenim utjecajem na medije i većinu novinara.
Ako se, naime, nepristrano razmotri medijska politika u Hrvatskoj, vidljivo postaje da je nakon osamostaljenja umjesto privatizacije i slobodnog medijskog poduzetništva sustavno razvijan etatizirani sustav financijske kontrole i vladanja nad medijima i osobito novinarima. Formalno je za novinarstvo bilo nadležno Ministarstvo kulture u kojemu su dobro pazilo da se medijski zakoni ne primjenjuju, a stvarno je ”medijsku politiku“ provodilo Ministarstvo financija dodjeljujući ”poslušnima“ zabranjene državne poticaje, a neposlušnima ”packe“ pokretanjem postupaka tzv. predstečajnih nagodbi.
Većina privatnih vlasnika brzo se prilagodila, pa je došlo do sprege vlasnika medija i političara, a novinari su korumpirani ugovorima o radu zbog kojih su se lišili zakonskih autorskih prava prenijevši ih na poslodavce i na kraju se odrekli i novinarstva ”da ne ugroze vlastitu egzistenciju“.
Javnu raspravu o tome jesu li mediji u službi javnosti ili privatnih i političkih partikularnih interesa ili kako se uspostavljaju odnosi koji omogućuju korumpiranost i onemogućuju djelatnost regulatornih tijela u medijskim djelatnostima vlasnici medija i političari u Hrvatskoj ustrajno izbjegavaju zadovoljni dosad ostvarenim utjecajem na medije i većinu novinara
Sustavna medijska politika zbog koje je novinarstvo odlutalo započela je prije četvrt stoljeća. Kad je Franji Tuđmanu predstavljen elaborat o osnivanju Hine i nakon što je čuo da je kolega Krsnik u elaboratu o osnivanju Hine tu agenciju zamislio kao javni servis medija, odmah je naredio da se Krsnika smijeni i za ravnatelja postavi osoba koja će Hinu organizirati kao agenciju za širenje istine o Hrvatskoj.
I tako je umjesto medijskog integriteta započela izgradnja kontroliranog medijskog sustava u kojemu će prevladavati sprega vlasnika medija i vladajuće političke elite i korumpiranja novinara da plasiraju ”istine o Hrvatskoj“. Koga zanima kako to izgleda može vidjeti u objavljenom istraživanju o značaju medijskog integriteta.
Sudjelujući u raspravi, Sandra Bašić Hrvatin je naglasila da se u pravilu na skupovima o medijima ne mogu vidjeti vlasnici medija jer, kako je naglasila, vlasnici medija imaju izravan pristup političarima, a to je i jedino što ih zanima. Bašić Hrvatin je mišljenja da će mediji propasti jer su postali ”dinosauri“ koji se više ne mogu promijeniti, a ono što treba zaštititi je novinarstvo kao profesija.
I ostali sudionici u raspravi su istaknuli da sva državna pomoć ide vlasnicima medija, a ne novinarima i da novinari više nemaju ni najminimalnije uvjete za rad. Ni jedan javni medijski servis nije u službi javnosti.
Bilo je, dakako, i naklapanja bez kojih ni ovaj skup nije mogao, primjerice, o ”transformaciji medija u tranzicijskim uvjetima“, itd. I Zdenko Duka, predsjednik HND-a, se potužio da je ”najteže je ići protiv vlastitog vlasnika“, kao i da Vijeće za medije nije zaživjelo.
Više sudionika u raspravi istaknulo je da više ne može biti neovisnih medija ni novinara te da se možda može govoriti o objektivnom, korektnom i profesionalnom novinarskom izvještavanju, ali ne i o neovisnom novinarstvu. Začudo, takve ocjene nisu izazvale polemiku; kao da se većina suglasila da neovisno i slobodno novinarstvo više nije moguće
Više sudionika u raspravi istaknulo je da više ne može biti neovisnih medija ni novinara te da se možda može govoriti o objektivnom, korektnom i profesionalnom novinarskom izvještavanju, ali ne o neovisnom novinarstvu. Začudo, takve ocjene nisu izazvale polemiku; kao da se većina suglasila da neovisno i slobodno novinarstvo više nije moguće.
Jedino si je kritiku više sudionika priskrbio potpisani novinar nakon što je izrekao da kad novinar ima čvrste dokaze, ne treba uvijek robovati načelu ”pitati i drugu stranu“, jer to ponekad dovodi do nesvrsishodnog spiralnog nadmetanja ”jedne“ i ”druge“ strane.
S obzirom na to da na takvim skupovima nije pristojno previše često govoriti, ostao sam dužan odgovoriti. U dva slučaja u kojima sam bio tužen, jednom zbog ”prisile na pravosudnog dužnosnika posredstvom medija“ i drugi puta zbog navodne klevete, među ostalima je tužbena inkriminacija bila da ”tuženi nije pitao drugu stranu“.
Unatoč tomu, u jednom slučaju je tužba odbačena, a u drugom je spor bio riješen u moju korist, jer su materijalni dokazi bili takvi da nije ”bilo razloga pitati drugu stranu“.
Načelo ”pitanja druge strane“ obvezno je ako se objavljuje tema samo na osnovu indicija bez čvrstih materijalnih dokaza, barem što se tiče vrijedeće sudske prakse na kaznenim sudovima.
Poreznici i reketari
Medije i novinare u Hrvatskoj financijskim pritiscima kontroliraju nalogodavci poreznika Porezne uprave Ministarstva financija. Kao što se selektivno primjenjuju propisi na medije, jednima likvidacija, drugima ili predstečajna nagodba i reprogram poreznog duga, a trećima subvencija, tako se i kod oporezivanja novinara selektivno primjenjuju porezni propisi.
Jednim novinarima izdaju se rješenja o ovrhama zbog neplaćenih doprinosa ili tzv. predujma poreza na nepostojeći prihod, a poslušnim i ”kooperativnim novinarima” korumpirani poreznici odobravaju tzv. reprogram poreznog duga ili povlaštenu otplatu i otpis znatnog dijela dospjelog neplaćenog duga za doprinose i poreze.
Suprotno stavu Upravne inspekcije Ministarstva uprave da osobne podatke prekršitelja zakona iz Porezne uprave treba štititi (Agencija za zaštitu osobnih podataka) u ovom tekstu iznosim imena službenika Porezne uprave koji reketare novinare ne pristajući na zahtjev za ”štićenje” osobnih podataka kompromitiranih poreznika kao službenika javne uprave radi zataškavanja poreznog kriminala.
Ispitati bi DORH i USKOK trebali i sve porezne referente ostalih oko 1500 poreznih dužnika objavljenih na popisu Ministarstva financija. Ni svi ti ostali porezni referenti nisu na vrijeme poduzimali propisane mjere prisilne naplate, osobito ne naplate predujma poreza kao u slučaju potpisanog novinara. Tako bi u kaznenim istragama svi ti porezni referenti zajedno s Gordanom Linzenmajer i Anom Molnar objasnili jesu li propuštali primijeniti propise ”za vlastiti račun”, ili su to radili poslušno po nečijem nalogu ”odozgo”?
Premda je potpisani novinar u 2013. godini ostvarivao porezno zanemariv prihod, jer su isplatitelji (većina medija) bili blokirani zbog tzv. predstečajnih nagodbi, Ana Molnar i Gordana Linzenmajer iz Poreznog ureda Zagreb Centar donijele su 29. listopada 2013. rješenje o ovrsi 13.756,72 kune predujma poreza s novinarovog poslovnog računa (naglašavamo: ovrha zbog predujma, a ne neplaćenog dospjelog poreza i doprinosa).
No, kako potpisani novinar u to vrijeme zaista nije imao promet na poslovnom računu, sa tog ispražnjenog računa jednostavno nije ni bilo moguće naplatiti taj famozni predujam poreza.
I ne naplativši spomenutih 13.756,72 kuna predujma poreza, Ana Molnar i Gordana Linzenmajer 17. ožujka 2014. donose rješenje o ”obustavljanju ovrhe”. Rješenje o besmislenoj ovrsi predujma poreza na nepostojeći prihod revnosne poreznice opravdavaju time što je to tako propisano (zakonski se predujam određuje na temelju prihoda ostvarenog u prethodnoj, a ne tekućoj poreznoj godini).
Pa ako se i prihvati da je tu nerazumnu zakonsku odredbu o predujmu poreza na nepostojeći prihod trebalo primijeniti, javno pitanje za Anu Molnar i Gordanu Linzenmajer je zašto nisu na vrijeme primjenjivale taj propis i na kolegu novinara Davora Butkovića koji je, prema popisu poreznih dužnika, bio dužan 1,6 milijuna kuna dospjelih i neplaćenih poreza i doprinosa?
DORH i USKOK bi u kaznenoj istrazi trebali ispitati zašto poreznice Molnar i Linzenmajer nisu bile tako revne u poreznom postupku Davora Butkovića kao u slučaju (ovrhe 13 tisuća predujma poreza) potpisanog novinara.
Ispitati bi DORH i USKOK trebali i sve porezne referente ostalih oko 1500 poreznih dužnika objavljenih na popisu Ministarstva financija. Ni svi ti ostali porezni referenti nisu na vrijeme poduzimali propisane mjere prisilne naplate, osobito ne naplate predujma poreza kao u slučaju potpisanog novinara.
Tako bi u kaznenim istragama svi ti porezni referenti zajedno s Gordanom Linzenmajer i Anom Molnar objasnili jesu li propuštali primijeniti propise ”za vlastiti račun” ili su to radili poslušno po nečijem nalogu ”odozgo”?
Tim tobožnjim reprogramom poreznog duga HRT je zauzvrat za otpis 222,6 milijuna kuna dospjelog neplaćenog poreza državi tobože vratila nekretnine. No, ”kvaka” je u tome da su sve te tobože vraćene nekretnine cijelo vrijeme bile u posjedu države (odnosno da je HRT vratila državi državne nekretnine). Ovoj Linićevoj ”mućki” s dodjelom 222,6 milijuna kuna nezakonite subvencije HRT-u treba dodati i da je Nada Čavlović Smiljanec, tadašnja ravnateljica Porezne uprave, na novinarski upit potpisanog novinara o toj raboti uskratila odgovor
Potpisani novinar (koji jedini odgovara za sadržaj ovoga teksta) nije mogao pribaviti dokaze da ga Ana Molnar i Gordana Linzenmajer reketare ”za vlastiti račun”, kao što nema dokaza ni da to rade po nalogu ”odozgo”, jedino je nesporno da to rade.
No, indikativno je da je Slavko Linić, kao ministar financija, 15. studenoga 2012. uputio pismo Goranu Radmanu, ravnatelju HRT-a, u kojemu je tvrdio da potpisani novinar u svojim nastupima na HTV-u nanosi velike štete Poreznoj upravi i Ministarstvu financija. S obzirom na to da Linić u svojem pismu ništa konkretno nije opovrgnuo, Davor Šoša, tadašnji v. d. glavnog urednika HTV-a, odgovorio je Liniću 21. studenoga 2012. godine da ga ”moli da uputi službeni demanti”.
Linić je to pismo uputio Radmanu u vrijeme kad je HRT-u odobrio 222,6 milijuna nezakonite državne subvencije lažno prikazujući tu nezakonitu subvenciju kao tzv. reprogram poreznog duga. Tim tobožnjim reprogramom poreznog duga HRT je zauzvrat za otpis 222,6 milijuna kuna dospjelog neplaćenog poreza državi tobože vratila nekretnine.
No, ”kvaka” je u tome da su sve te tobože vraćene nekretnine cijelo vrijeme bile u posjedu države (odnosno da je HRT vratila državi državne nekretnine). Potpisani novinar je sve to provjerio u Katastru Zagreba i raspolaže potrebnom dokumentacijom.
Ovoj Linićevoj ”mućki” s dodjelom 222,6 milijuna kuna nezakonite subvencije HRT-u treba dodati i da je Nada Čavlović Smiljanec, tadašnja ravnateljica Porezne uprave, na novinarski upit potpisanog novinara o toj raboti uskratila odgovor donijevši ne baš pametno rješenje da se radi o poreznoj tajni.
Inače nije potpisani novinar jedini kojega poreznice Molnar i Linzenmajer reketare. Slično rješenje o ”dugu” predujma poreza, ali na 7,5 tisuća kuna, dobila je i kolegica Vera Kordić, a nema tome dugo da je i kolega Renato Baretić objavio prilog na 3. programu Radio Zagreba kako i njega reketare poreznici.
DORH, USKOK i policija nisu istraživali i sva ranija reketarenja poreznog šefa Zdravka Markača. Zapravo su izbjegli istražiti unatrag cjelokupno porezno reketarenje Zdravka Markača trudeći se sve zataškati kako javnost ne bi, ne daj Bože, pomislila nešto loše o Poreznoj upravi Ministarstva financija. Pritom su DORH, USKOK i policija zanemarili čak i 2005. objavljeni novinski članak o poreznom reketu uhićenog i osuđenog Zdravka Markača
Vera Kordić kaže: ”Na neostvareni prihod poreznici uredno zaračunavaju predujam poreza ili tobožnji dug za doprinose, troškove opomena, gomilaju kamate na fiktivni predujam poreza, te napokon i trošak tih tzv. poreznih ovrha. Na kraju mirno mogu povući nenaplaćenu ovrhu na iznos predujma poreza na nepostojeći prihod, ali nastaviti postupke prisilne naplate kamata i troškova besmislenih ovrha zbog predujma poreza na nepostojeći prihod. U Hrvatskoj se provodi porezni fašizam uz pomoć porezne (re)presije na vrlo perfidan način da se veliki ne diraju, a mali satiru”.
I zaista, Porezna uprava od prodavača ”grincajga” na gradskim tržnicama zahtijeva da svojim kupcima izdaju tzv. fiskalne račune. No Ana Molnar i Gordana Linzenmajer, ne mogavši besmislenom ovrhom ”skinuti” ni kune s poslovnog računa potpisanog novinara, ”skinule” su s novinarovog tekućeg računa 3 puta po 869,28 kuna. Te dvije revne poreznice, međutim, do danas nisu dostavile račun sa specifikacijom tih tri puta po 869,28 kuna.
Zbog toga javno prijavljujem Anu Molnar i Gordanu Linzenmajer USKOK-u, pa da ih se kazni kao što se kažnjava prodavačice ”grincajga” kad ih porezni inspektori na tržnicama ulove da nisu izdale fiskalni račun za ”grincajg”.
Reketarenje potpisanog novinara traje već više od deset godina. U Poslovnom dnevniku broj 245 od 16. veljače 2005. na str. 4 potpisani novinar objavio je članak o tome kako je Zdravko Markač, tadašnji šef Poreznog ureda Zagreb Centar, reketario tvrtku Siga-automati d.o.o., te da su se tada još neki porezni obveznici tužili da ih Zdravko Markač reketari.
Porezni šef Zdravko Markač ”uzvratio” je potpisanom novinaru pravno dvojbenim tzv. privremenim poreznim rješenjem o obvezi neustavnog retroaktivnog plaćanja 16.229,85 kuna doprinosa za 2005. godinu, premda je potpisani novinar bio osiguran po drugoj osnovi (a o retroaktivnoj naplati doprinosa vidjeti napis dr. Marije Zuber u Poslovnom tjedniku broj 45 na str. 61).
Suprotno prevladavajućoj praksi, međutim, potpisani novinar nije se ”povukao”, nego je nakon Markačeve porezne ucjene pokrenuo tzv. legalne (i sudske) postupke i nastavio objavljivati kritičke napise o korupciji Markača i ostalih poreznika u Poreznoj upravi. Sudski postupak zbog Markačeva ucjenjivačkog tzv. privremenog poreznog rješenja sukladno ”pravosudnom ritmu rada” nije ni do danas dovršen i čeka na odluku Europskog suda za ljudska prava u Strassbourgu.
Umjesto odgovornosti prekršaji poreznika se zataškavaju. Nikome iz struktura vlasti još nije palo na pamet da obavi nadzor i utvrdi koliko je trgovačkih društva i obrtnika bankrotiralo zbog porezne presije, primjerice, samo na području Poreznog ureda Centar u Zagrebu za vrijeme šefovanja Zdravka Markača i Ane Molnar
U međuvremenu veljače 2009. porezni šef Zdravko Markač je uhićen (kasnije u tzv. aferi ”Dubai“ i osuđen) zbog poreznog reketarenja. A umjesto Markača za poreznog šefa u Područnom uredu Porezne uprave Centar u Zagrebu imenovana je prethodno na zagrebačkoj Trešnjevci kompromitirana Ana Molnar.
U tjedniku Lider br. 69. na str. 22 i 23 potpisani novinar je 26. siječnja 2007. objavio članak o tome kako je Ana Molnar, kao tadašnja šefica Područnog ureda Porezne uprave Trešnjevka u Zagrebu, svojim rješenjem tvrtki Beershop d.o.o. nezakonito uskratila povrat preplaćenog PDV-a tvrdeći da je za povrat nastupila zastara (naknadno je Upravni sud to Molnarićino rješenje poništio, ali Porezna uprava tvrtki Beershop do danas još nije vratila preplaćeni PDV).
DORH, USKOK i policija nisu istraživali i sva ranija reketarenja poreznog šefa Zdravka Markača. Zapravo su izbjegli istražiti unatrag cjelokupno porezno reketarenje Zdravka Markača trudeći se sve zataškati kako javnost ne bi, ne daj Bože, pomislila nešto loše o Poreznoj upravi Ministarstva financija. Pritom su DORH, USKOK i policija zanemarili čak i 2005. objavljeni novinski članak o poreznom reketu uhićenog i osuđenog Zdravka Markača.
A novounaprijeđena kompromitirana porezna šefica Ana Molnar iskoristila je indolenciju DORH-a, USKOK-a i policije i nakon završetka službene (ograničene) istrage nastavila osvetnički utjerivati naplatu na temelju rješenja uhićenog poreznog šefa Zdravka Markača.
Ana Molnar je zajedno sa Gordanom Linzenmajer i ostalima iz Porezne uprave izdala dva paralelna rješenja o ovrsi istog tobožnjeg duga ”utvrđenoga” Markačevim tzv. privremenim poreznim rješenjem. I dok se potpisani novinar bavio osporavanjem jednog rješenja, s drugim je Molnarici i Linzenmajerovoj napokon uspjelo na prijevaru utjerati Markačev porezni reket.
No i na to drugo paralelno rješenje o ovrsi od 26. travnja 2010. potpisani novinar je uložio žalbu. U žalbi je predloženo da se ovršno rješenje poništi, jer pravno ne mogu postojati dva paralelna (ili više) rješenja o ovrsi istog duga.
Podsjećam na članak dr. Ante Baje iz Instituta za javne financije o poreznom nadzoru u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i kasnije u socijalističkoj Jugoslaviji. Taj dobar članak ne sadrži ništa o nadzoru rada Porezne uprave u Hrvatskoj nakon 1991. godine, jer on ne postoji, pa o njemu nije ni moguće pisati. Pozivam čitatelje koje su poreznici oštetili da se jave da bismo se udružili u borbi protiv poreznog nasilja korumpirane Porezne uprave
Ali Zdenka Koharić, načelnica Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak, uopće nije pročitala žalbu prije nego što ju je 11. ožujka 2011. odbila. U obrazloženju odbijenice Koharićka uopće ne spominje argument iz žalbe da pravno ne mogu postojati dva paralelna (ili više) rješenja o ovrsi istog (dvojbenog) duga, već se u obrazloženju osvrće na nešto što u žalbi ne postoji (da ”prigovor žalitelja da podaci u njegovu knjigovodstvu ukazuju na manju visinu duga,..” i bla, bla, bla).
I protiv Koharićkinog ”kopipejstanog” rješenja potpisani novinar je 2. lipnja 2011. podnio prijavu Upravnoj inspekciji zbog grubog kršenja propisa kojima se uređuje opći upravni postupak i posebni postupak o poreznim žalbama građana.
Ali Nada Budimir, Slobodan Ljubišić i Helga Gavez iz Odjela za inspekciju državne uprave do danas nisu uspjeli okončati postupak zbog sramnog rješenja Zdenke Koharić iz Ministarstva financija.
Zataškavajući taj postupak Zdenke Koharić, upravni inspektori odbili su novinarov zakoniti zahtjev za uvid u inspekcijski zapisnik, te besramno se opravdavajući zatražili 30. travnja 2014. ”žurno mišljenje” Agencije za zaštitu osobnih podataka s obzirom na to da se u zapisniku iznose ”osobni podaci službenika državne uprave i načinu njihova rada u Poreznoj upravi Ministarstva financija”.
I umjesto odgovornosti vidimo da se prekršaji poreznika zataškavaju. Nikome iz struktura vlasti još nije palo na pamet da obavi nadzor i utvrdi koliko je trgovačkih društva i obrtnika bankrotiralo zbog porezne presije, primjerice, samo na području Poreznog ureda Centar u Zagrebu za vrijeme šefovanja Zdravka Markača i Ane Molnar.
Pritom podsjećam na članak dr. Ante Baje iz Instituta za javne financije o poreznom nadzoru u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i kasnije u socijalističkoj Jugoslaviji. Taj dobar članak ne sadrži ništa o nadzoru rada Porezne uprave u Hrvatskoj nakon 1991. godine, jer on ne postoji, pa o njemu nije ni moguće pisati.
Pozivam čitatelje koje su poreznici oštetili da se jave da bismo se udružili u borbi protiv poreznog nasilja korumpirane Porezne uprave.
(Napomena uredništva: za ocjene i podatke iznesene u ovom članu odgovara isključivo autor osvrta).
Sudačka etičnost
Upravo se provode kandidacijski postupci za izbor sudaca u Državno sudbeno vijeće (DSV). Usporedno, ali nekako postrani, vodi se i ”borba” za povratak etičke kritičke prosudbe u hrvatsko sudište. Premda je Ustavni sud odlučio da je u redu da Vlada kao izvršna vlast ”nagrađuje” one suce koji su članovi sudbene vlasti, sutkinja Silvija Sunčica Stubičar i dalje ustrajno pokušava vratiti etičko kritičko propitivanje takve prakse.
Premda rade deset dana mjesečno, suci zbog toga što su birani u DSV od suda dobivaju punu plaću kao da cijeli mjesec rade svaki radni dan. Sucima, nadalje, za njihov rad u DSV-u Vlada (povrh pune plaće) isplaćuje svaki mjesec i posebnu ”nagradu” od tri ili četiri tisuće kuna.
Je li to korektno imala je prije dvije godine ”petlje” javno pitati sutkinja Silvija Sunčica Stubičar. Poslala je sutkinja Stubičar predstavke Saboru, Vladi i Ministarstvu pravosuđa.
Upravo se provode kandidacijski postupci za izbor sudaca u Državno sudbeno vijeće. Usporedno, ali nekako postrani, vodi se i ”borba” za povratak etičke kritičke prosudbe u hrvatsko sudište. Premda je Ustavni sud odlučio da je u redu da Vlada kao izvršna vlast ”nagrađuje” one suce koji su članovi sudbene vlasti, sutkinja Silvija Sunčica Stubičar i dalje ustrajno pokušava vratiti etičko kritičko propitivanje takve prakse
Umjesto odgovora na predstavke iz Sabora su sutkinju Stubičar pokušali zbuniti birokratskim ”ringlšpilom”, tako da su je obavijestili da je ona njih obavijestila da se zbog nepravilnosti u ”nagrađivanju” članova DSV-a postupak vodi na Ustavnom sudu, te da su njezinu predstavku proslijedili Odboru za pravosuđe.
A iz tog Odbora za pravosuđe su sutkinju Stubičar opet obavijestili da ”s obzirom da je predložila postupak i Ustavnom sudu” do eventualne odluke Ustavnog suda neće ništa poduzeti.
Gotovo potpuno sličan birokratski ”ringlšpil” zavrtio se i između Vlade i Ministarstva pravosuđa. Najprije je sutkinja uputila predstavku Vladi, Vlada je predstavku proslijedila Ministarstvu pravosuđa tobože ”na mjerodavno postupanje”, a Ministarstvo pravosuđa obavijest natrag sutkinji ”da neće inicirati postupak mjerodavnoga postupanja do odluke Ustavnog suda”.
E, onda je uslijedila i očekivana odluka Ustavnoga suda da se ”ne prihvaća prijedlog (sutkinje Stubičar) za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Članka 92. stavaka 1. i 2. Zakona o Državnom sudbenom vijeću” (nagrađivanju članova DSV-a).
Sutkinja Stubičar je u prijedlogu Ustavnom sudu napisala da su u sastavu DSV-a dva suca iz Vrhovnog suda, jedan sudac Visokoga prekršajnog suda, dva suca županijskih sudova, te dva suca općinskih sudova.
Nedvojbeno je, ustvrdila je sutkinja Stubičar u svojem prijedlogu, da su suci oslobođeni 50 posto norme, a da ipak dobivaju punu plaću, unatoč tome što su umjesto na sudu tijekom radnog vremena u DSV-u zbog sudjelovanja u radu tog vijeća
Plaće sudaca iznose od 11.000 kuna (suci općinskih sudova) do 20.000 kuna (suci Vrhovnog suda). Metodologijom izrade ocjene sudaca u Članku 6. točka 13. propisano je da predsjednik ili član DSV-a dobiva četiri ili pet bodova.
A ”nagrađeni” su i Okvirnim mjerilima za rad sudaca tako da za sudjelovanje u radu DSV-a imaju pravo na oslobađanje od 50 posto norme.
Nedvojbeno je, ustvrdila je sutkinja Stubičar u svojem prijedlogu, da su suci oslobođeni 50 posto norme, a da ipak dobivaju punu plaću unatoč tome što su umjesto na sudu tijekom radnog vremena u DSV-u zbog sudjelovanja u radu tog vijeća.
Sutkinja Stubičar je mišljenja da, s obzirom na načela diobe vlasti, nije u skladu s Ustavom zakonska odredba prema kojoj izvršna vlast ”daje nagrade” sucima članovima DSV-a, odnosno da jedan od stupova (izvršne) vlasti ”nagrađuje” drugi stup (sudbene) vlasti, jer bi između ta dva stupa vlasti trebala biti samo uzajamna kontrola i suradnja, a nikako ne i ”nagrađivanje”.
Ali suci Ustavnog suda drugačijeg su mišljenja i tvrde da ”propisivanje prava na naknade i nagradu iz stavka 1. osporenog Članka 92. ZDSV-a, odnosno njihove visine, nije ustavnopravno pitanje, već se radi o pitanju svrsishodnosti za čije rješavanje je nadležan zakonodavac”.
Pitanje vladinih ”nagrada” sucima članovima DSV-a je (…) etičke naravi. A zadatak etike je da zauzme kritički stav, u ovom slučaju prema postojećoj praksi ”nagrađivanja” sudaca članova DSV-a unatoč odluke Ustavnoga suda ”da diobu vlasti ne treba shvaćati i tumačiti mehanički”
U nastavku slijedi i ”pitura” Ustavnoga suda upućena sutkinji Stubičar da nije povrijeđeno načelo diobe vlasti, jer diobu vlasti ”ne treba shvaćati i tumačiti mehanički”, te da zbog toga ne stoji navod (sutkinje Stubičar) da izvršna vlast, “daje nagrade” članovima Državnog sudbenog vijeća, odnosno da jedan od stupova vlasti (izvršni) nagrađuje drugi stup vlasti (sudbeni).
Pitanje vladinih ”nagrada” sucima članovima DSV-a je, međutim, prije svega etičke naravi. A zadatak etike je da zauzme kritički stav, u ovom slučaju prema postojećoj praksi ”nagrađivanja” sudaca članova DSV-a, unatoč odluke Ustavnoga suda ”da diobu vlasti ne treba shvaćati i tumačiti mehanički”.
Ili jednostavnije, prema propisima se odluke suda moraju poštivati, ali o njima ne treba prestati misliti (kritički).
I tako sutkinja Stubičar ni nakon odluke Ustavnog suda nije odustala od etičke prosudbe prakse da jedan od stupova vlasti (izvršni) nagrađuje drugi stup vlasti (sudbeni).
Odlučila se kandidirati za člana DSV-a, ali je svoje kolege obavijestila da se odriče vladine nagrade u korist Doma za nezbrinutu djecu u Nazorovoj ulici u Zagrebu, te pozvala i ostale kandidate za članove DSV-a da se također odreknu ”nagrade” koju Vlada isplaćuje sucima članovima DSV-a.
Sutkinja Silvija Sunčica Stubičar je potpisanom novinaru osoba uzornoga ponašanja.
Preostalih stotinjak novinara
Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku 2011. su se u popisu stanovništva kao novinari izjasnile 4923 osobe. Prosinca 2013. objavljeno je i to da Hrvatsko novinarsko društvo ima 2722 članova. Objavljivanjem tih podataka nastoji se zataškati nestanak neovisnog autorskog novinarstva u Hrvatskoj.
Uzme li se, međutim, kao kriterij da je netko profesionalni novinar to da je u protekloj godini objavio najmanje 30 autorskih novinarskih priloga i od novinarstva kao glavne djelatnosti u istom razdoblju ostvario porezno registrirane honorare kao glavni prihod, pokazat će se da se profesionalno novinarstvom u Hrvatskoj stvarno bavi manje od stotinjak osoba.
Prema podacima u bazama aktivnih osiguranika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje 12. kolovoza 2014. ukupno je bilo 2054 osiguranika za koje su poslodavci uplaćivali mirovinsko osiguranje kao za novinare.
Nekritičkim preuzimanjem podatka o broju osiguranika za koje su poslodavci uplaćivali mirovinsko osiguranje kao za novinare međutim ne bi se dobio pouzdani broj osoba koje se stvarno bave novinarstvom u javnim medijima.
Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku 2011. su se u popisu stanovništva kao novinari izjasnile 4923 osobe. Prosinca 2013. objavljeno je i to da Hrvatsko novinarsko društvo ima 2722 članova. Objavljivanjem tih podataka nastoji se zataškati nestanak neovisnog autorskog novinarstva u Hrvatskoj. Uzme li se, međutim, kao kriterij da je netko profesionalni novinar to da je u protekloj godini objavio najmanje 30 autorskih novinarskih priloga i od novinarstva kao glavne djelatnosti u istom razdoblju ostvario porezno registrirane honorare kao glavni prihod, pokazat će se da se profesionalno novinarstvom u Hrvatskoj stvarno bavi manje od stotinjak osoba
Poslodavci nerijetko uplaćuju doprinose kao za novinare i za svoje zaposlenike (koji su po formalnom obrazovanju u većini ”diplomirani novinari”), a rade na raznim ”nenovinarskim” poslovima u službama za marketing i propagandu, za odnose s javnošću i sl.
No, kad se od broja poslodavaca koji izdaju javne medije odbiju poslodavci koji uopće ne izdaju javne medije, a uplaćuju doprinose za svoje marketinške i PR službenike kao za novinare, ispada da na temelju ugovora o radu u medijima uglavnom rutinske neautorske novinarske poslove stvarno obavlja svega oko 1300 osoba.
Tom broju od 1300 osoba koje na temelju ugovora o radu obavljaju uglavnom neautorske rutinske novinarske poslove u javnim medijima, prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, treba pribrojiti još i 166 freelancera (slobodnih novinara) koji sami za sebe uplaćuju doprinose (prijavljeni su na temelju potvrde Hrvatskog novinarskog društva), te još 66 tzv. ”šukerovaca” koji su paralelno ”registrirani” u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje isto kao slobodni novinari na temelju potvrda Porezne uprave Ministarstva financija mimo strukovnih novinarskih pravila i statutarnih kriterija profesionalnog novinarskog udruženja.
Ovu procjenu potvrđuju i pokazatelji Hrvatskog novinarskog društva od 18. prosinca 2013., kad je bilo evidentirano 1288 stalno zaposlenih redovnih članova. Slobodnih novinara redovnih članova Hrvatskog novinarskog društva bilo je tada 605 (očito u međuvremenu njih 373 više ne mogu iz svojih honorara sami uplaćivati obvezne doprinose za mirovinsko osiguranje).
Inače Hrvatsko novinarsko društvo je 18. prosinca 2013. imalo evidentirano, osim spomenutih 1288 zaposlenih i 605 slobodnih novinara, još 614 članova umirovljenih novinara, te 59 pridruženih članova, 6 pripravnika za članove, 77 sa članstvom u mirovanju i naposljetku 73 člana s neutvrđenim statusom.
Pritom valja podsjetiti da ima aktivnih novinara (prema iskustvu ne više od tridesetak) koji nisu članovi Hrvatskog novinarskog društva, pa se tako uz neznatna odstupanja podudaraju procjene o oko 1300 osoba koje obavljaju razne novinarske poslove na osnovi ugovora o radu i oko 232 osoba koje same uplaćuju doprinose kao da su novinari.
Prije razmatranja pitanja koga se može smatrati novinarom, a koga samozvancem, nužno je upozoriti na činjenicu da su od 1992. godine u Hrvatskoj bila vrijedeća četiri osnovna medijska zakona, te da ni u jednom od njih nije bilo pobliže određeno zanimanje novinar (isto kao ni u posebnim zakonima, Zakonu o elektroničkim medijima, Zakonu o Hrvatskoj radioteleviziji, itd.).
Mogu li se novinarima smatrati osobe koje po nalogu poslodavca umjesto izvještavanja s mjesta događaja sjede u redakcijama i s računala prerađuju (nerijetko i prepisuju) pretežno marketinške sadržaje i objavljena politička i komercijalna PR-priopćenja, uglavnom svjesne da se više ne smiju baviti autorskim istraživačkim novinarstvom. Mišljenja smo da ne mogu i zbog toga tvrdimo da se profesionalno autorskim novinarstvom u Hrvatskoj ne bavi više od možda stotinjak istinskih novinara
Osnovni medijski zakoni bili su: Zakon o javnom informiranju (NN 22/92), Zakon o javnom priopćavanju (NN 83/96), zatim prva verzija Zakona o medijima (NN 163/03) i potom druga verzija istoimenog Zakona o medijima (NN 59/04). Ni jedan od (do)sadašnja četiri osnovna medijska zakona nije u cijelosti primijenjen ni ostvaren, a u Ministarstvu kulture već se radi i na prijedlogu pete verzije toga, u Hrvatskoj očito samo ”kozmetičkog” zakona.
U nedostatku pravne (i zakonske) definicije za potrebe ovog napisa profesionalnim novinarima (što je vidljivo i iz uvoda) smatrati se mogu osobe koje prikupljaju i objavljuju u javnim medijima pisane, izgovorene, slikovne ili on-line: izvještaje, vijesti, komentare, kritike, karikature, eseje, intervjue, reportaže, te naslove i najave.
Profesionalnim novinarima se još mogu smatrati i osobe koje obavljaju specijalističke poslove i žanrove kao što su redaktura, fotografija, fotovijest, fotoreportaža, fotomontaža i fotokarikatura.
Da bi se nekoga smatralo profesionalnim novinarom, osoba mora, uz navedene kriterije, imati novinarsko iskustvo (redovito objavljivati nabrojene autorske novinarske priloge najmanje godinu dana) i u tom razdoblju ostvarivati porezno registrirane prihode od novinarstva kao glavne djelatnosti.
Primjenom tih kriterija jasno je da nema oko 5000 novinara, ali i da više od 1500 članova Hrvatskog novinarskog društva ne isporučuje autorske novinarske priloge.
Više od 95 posto zaposlenih u javnim medijima (i članova profesionalne novinarske udruge) potpisalo je ugovore o radu kojima se lišilo autorskih novinarskih prava prenijevši ta prava na poslodavce.
Zbog lišavanja autorskih prava tako velikog broja (bivših?) novinara koji rade na temelju ugovora o radu stvorena je, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda (broj: 74. Pž-7608/11-4), pravna (i sudska) praksa primjene cenzure.
”Imali smo cenzore, dobili smo sponzore”, odgovorio je njemački režiser na pitanje o razlikama u autorskim slobodama prije u Istočnoj i nakon pada berlinskog zida u jedinstvenoj Njemačkoj. Cenzura se i u hrvatskom novinarstvu očigledno nastavlja provoditi unatoč deklariranoj promjeni političkog sustava zahvaljujući tome što su se novinari lišili autorskih prava da bi ”zadržali“ ugovore o radu
Srž te presude je da su se zaposleni novinari (Denis Latin, Ana Jelinić, Nataša Ban Leskovar i Petar Štefanić) ugovorima o radu lišili autorskih prava prenijevši ih na poslodavca. Slijedom toga, prema spomenutoj presudi, poslodavac kao nositelj prava korištenja autorskim novinarskim djelima ima pravo (i trećima) zabraniti objavljivanje snimljene TV emisije “Zločini privatizacije ne zastarijevaju”.
Nesporno se radi o cenzuriranju, jer odustajanje od prikazivanja TV emisije Latinica u programima HRT možda se može iskazivati kao pravo naručitelja da odustane od objavljivanja naručenih novinarskih autorskih priloga, ali sudsko zabranjivanje trećemu, u ovom slučaju Hrvatskom novinarskom društvu, da prikaže sporne priloge na Okruglom stolu pod nazivom “HRT CENZURIRANO” radi stručne rasprave o cenzuri na HRT-u, (dakle ne komercijalno), ne može se tumačiti nikako drugačije nego kao primjena cenzure unatoč njene ustavne zabrane.
”Imali smo cenzore, dobili smo sponzore”, odgovorio je njemački režiser na pitanje o razlikama u autorskim slobodama prije u Istočnoj i nakon pada berlinskog zida u jedinstvenoj Njemačkoj. Cenzura se i u hrvatskom novinarstvu očigledno nastavlja provoditi unatoč deklariranoj promjeni političkog sustava zahvaljujući tome što su se novinari lišili autorskih prava da bi ”zadržali” ugovore o radu.
Pitanje je, međutim, mogu li se novinarima smatrati osobe koje po nalogu poslodavca umjesto izvještavanja s mjesta događaja sjede u redakcijama i s računala prerađuju (nerijetko i prepisuju) pretežno marketinške sadržaje i objavljena politička i komercijalna PR-priopćenja, uglavnom svjesne da se više ne smiju baviti autorskim istraživačkim novinarstvom.
Mišljenja smo da ne mogu i zbog toga tvrdimo da se profesionalno autorskim novinarstvom u Hrvatskoj ne bavi više od možda stotinjak istinskih novinara. Svi ostali do deklarirane 4923 osobe su ili tzv. ”diplomirani novinari” koji se nisu ni bavili novinarstvom ili poslušni zaposlenici za koje poslodavci uplaćuju doprinose kao za novinare.
Europska federacija novinara radi na izradi prijedloga međunarodnih autorskih pravila za novinare. Prema dosad usvojenim stavovima predlaže se nova legislativa EU-a (…) zabranom ”tjeranja” autora da zbog potpisivanja ugovora (o radu) odustaju od autorskih prava…
Hrvatsko novinarsko društvo godinama se iscrpljuje ispraznim raspravama o očuvanju novinarskih radnih mjesta, o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare, tzv. medijskom zakonodavstvu i prosječno svakih pet do sedam godina o novom zakonu koji se ne provodi jednako kao ni prethodni, te naizmjenično o (regulatornom) Vijeću za medije ili o nekoj famoznoj medijskoj strategiji.
Činjenica je da je veljače 1990. godine na Zboru novinara na Zagrebačkom velesajmu, pod predsjedanjem pokojnog kolege Drage Flege, odlučeno da se započnu pregovori s tzv. socijalnim partnerima (poslodavcima i državom) o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare.
I premda nakon četvrt stoljeća očito nemaju smisla, ti pregovori su i 2014. godine jedna od tri najvažnije preokupacija Hrvatskog novinarskog društva i osobito Sindikata novinara Hrvatske.
Perspektiva je da ćemo (vjerojatno prirodnom smrću) pomrijeti i autor ovog napisa i sadašnji pregovarači o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare, kao i da će svi preostali novinari koji rade na ugovor o radu dobiti otkaze i biti evidentirani na Zavodu za nezaposlene, a u Novinarskom društvu i Sindikatu novinara netko će i dalje ustrajno pregovarati o nacionalnom kolektivnom ugovoru.
Hrvatsko novinarsko društvo nužno se mora suočiti s problemima lišavanja novinara autorskih prava, borbom protiv cenzuriranja novinara, poticanjem autorskog i neovisnog slobodnog novinarstva, te zastupanjem interesa i svih novinara izvan redovnog radnog odnosa.
U EFJ-u ugovore između nakladnika i novinara (…) smatraju nezakonitima i otegotnima. EFJ predlaže da se na isti način reguliraju i autorska prava na novinske i ostale fotografije
Na to Hrvatsko novinarsko društvo obvezuje i članstvo u Europskoj federaciji novinara (EFJ).
Suprotno ”uspavanosti” u Hrvatskom novinarskom društvu, u Europi sve više jačaju zaštita (novinarskih) autorskih prava i usporedna nastojanja da se ograniče prava investitora u autorska djela (nositelja prava iskorištavanja, primjerice, nakladnika na koje novinari prenose prava).
Europska federacija novinara radi na izradi prijedloga međunarodnih autorskih pravila za novinare. Prema dosad usvojenim stavovima predlaže se nova legislativa EU-a (ne samo za novinare) zabranom ”tjeranja” autora da zbog potpisivanja ugovora (o radu) odustaju od autorskih prava, tj. da sva prava prenose na naručitelje (primjerice, na nakladnika za članak koji je novinar kao autor stvorio).
U tim prijedlozima jasno se razgraničuje tzv. primarno iskorištavanje koje u pravilu ide nakladniku od tzv. sekundarnog iskorištavanja koje se dogovorno mora dijeliti u omjeru između autora i naručitelja (novinara i nakladnika).
U EFJ-u ugovore između nakladnika i novinara (kojima se novinari zapravo ”odriču” svih prava na sekundarno iskorištavanje novinarskih autorskih djela) smatraju nezakonitima i otegotnima. EFJ predlaže da se na isti način reguliraju i autorska prava na novinske i ostale fotografije.
Protiv klauzule u CHF
Brojna reagiranja i pitanja čitatelja izazvala su dva napisa objavljena u Autografu o drugostupanjskoj presudi Visokog trgovačkog suda u sporu o (ne)ništavnosti valutne klauzule u CHF i primjeni promjenjivih kamata i tzv. kamatnih marži. Oko 100 tisuća ljudi pogođeno je valutnom klauzulom u CHF, pa i ne čudi brojnost reakcija i upita.
U prvom članku objavljenom na ovome portalu u kojemu je dan ranije najavljeno objavljivanje presude Visokog trgovačkog suda dane su naznake o ishodu koji se dan kasnije i ostvario. A u drugom tekstu kritički je analizirana kompromiserska presuda Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutne klauzule u CHF (presuda je malo potvrđujuća, malo preinačujuća i malo ukidajuća).
Prema Zakonu o sudovima obvezno se podvrgnuti pravomoćnim presudama. No to ne znači da se o presudama ne smije razmišljati, pa i kritički ih analizirati. Kao slobodni novinar ne slažem se s onima koji uvjeravaju kako se (ne)pravomoćne presude ne smiju kritizirati. Osobito ne bi bilo dobro šutjeti o presudama višestruko kompromitiranog hrvatskog sudišta.
Upitno je gledište Visokog trgovačkog suda da su valjani ugovori s valutnom klauzulom u CHF. U razvijenim zemljama, koliko je poznato, nije izrijekom zabranjeno sklapanje ugovora s valutnom klauzulom, ali nikome ne pada ni napamet ugovarati tako, osobito ne dugoročne potrošačke kredite (primjerice za kupnju stanova).
Kao slobodni novinar ne slažem se s onima koji uvjeravaju kako se (ne)pravomoćne presude ne smiju kritizirati. Osobito ne bi bilo dobro šutjeti o presudama višestruko kompromitiranog hrvatskog sudišta
Na pitanja čitatelja o domaćoj sudskoj praksi o valutnim klauzulama odgovorili smo da u Hrvatskoj nije uobičajeno pažljivo pratiti sudsku praksu prvostupanjskih sudova. Međutim, u najmanje pet ranijih presuda u zadnjih možda i desetak godina sudac Radovan Dobronić je proglašavao valutne klauzule ništavnima.
Odgovorili smo i da ništavnost valutnih klauzula prema načelima obveznog prava nije umotvorina suca Dobronića, već da je to stajalište i inozemnih pravnih doktrina.
Te ranije odluke o ništavnosti valutnih klauzula, istina, nisu donošene u postupcima o potrošačkim ugovorima, nego u postupcima o ugovorima između trgovačkih društva. U svim ranijim presudama o ništavnosti valutnih klauzula suca Dobronića, međutim, bili su jasno navedeni kriteriji obveznog prava prema kojima su zbog neodredivosti ugovorne vrijednosti ugovori s valutnim klauzulama nezakoniti i ništavni.
Bile su te ranije presude suca Dobronića i ukidane, ali ne u tim dijelovima u kojima su valutne klauzule proglašavane ništavnima, nego se Visoki trgovački sud tada čak uzgredno i suglasio s dijelom presuda o ništavnosti valutnih klauzula.
Da bi se moglo odlučivati o ništavnosti valutnih klauzula, mora se poznavati i komparativna prava, osobito financijsko i međunarodno monetarno pravo. Svatko tko razmišlja ili kao sudac odlučuje o valutnoj klauzuli mora točno znati što znači fluktuirajući međunarodni tečaj valuta.
Presuda Visokog trgovačkog suda trebala bi biti primjena prava na činjenično stanje neovisno o pritiscima i o tome koliko će pogoditi bilo koju stranu u postupku, pa i u slučaju proglašenja ništavnima oko 100 tisuća ugovora s valutnom klauzulom u CHF
Do 1971. je bio na snazi fiksni tečaj valuta. Onda je to ukinuto i uveden je fluktuirajući valutni tečaj.
U vrijeme fiksnog tečaja države su mogle mijenjati tečaj valuta samo posebnim zakonom uz obveznu prethodnu suglasnost MMF-a (bivša Čehoslovačka je zbog nepoštivanja tog pravila MMF-a bila isključena iz svjetske monetarne organizacije). Promjena tečaja je tada bio dugotrajniji proces, što je utjecalo na stabilnost valuta u dužim razdobljima.
Tada, u vrijeme valutne stabilnosti, možda se i moglo ugovarati valutne klauzule sa ugovorima ipak odredivih vrijednosti. A sada se tečaj valuta na svjetskim tržištima mijenja dnevno. I to se mora uvažiti, osobito kod dugoročnih ugovora s valutnom klauzulom (u dužem vremenu se ne zna ni glavnica, ni promjenjive kamatne stope, ni tzv. kamatne marže, odnosno ne zna se kolika je stvarna vrijednost ugovora).
Presuda Visokog trgovačkog suda trebala bi biti primjena prava na činjenično stanje neovisno o pritiscima i o tome koliko će pogoditi bilo koju stranu u postupku, pa i u slučaju proglašenja ništavnima oko 100 tisuća ugovora s valutnom klauzulom u CHF.
Praksa ugovaranja međunarodnih kredita za Hrvatsku je da je glavnica kredita fiksna, a samo su kamate promjenjive. Ako tako Republika Hrvatska ugovara kredite za samu sebe, red bi bio da iste uvjete omogući i svojim građanima.
U sporu zbog valutnih klauzula u CHF predstavnici banaka zastrašivali su mitom o opasnostima od bankrota banaka i slijedom bankarskih bankrota urušavanjem cjelokupnog gospodarstva. To je, međutim, mit koji je netragom nestao prije pola stoljeća.
Čitateljica nas je pitala je li slučajnost da je datum presude Visokog trgovačkog suda samo tri dana prethodio datumu odluke Vrhovnog suda Mađarske? I dalje, ako jest, onda kako su pogodili? A ako nije, onda koji je pravi datum presude Visokog trgovačkog suda? Te zašto su na Visokom trgovačkom sudu toliko čekali s dostavom 32 dana ranije ”izvijećane” presude?
Sredinom prošlog stoljeća vrijedio je strogi pravni nadzor banaka uveden u vrijeme predsjednika Roosevelta. I tada je zbilja objektivno bilo moguće da panika ulagača u jednoj banci uzrokuje lančano i paniku među ulagačima ostalih banaka i dovede do urušavanja financijskog sustava, pa i cjelokupnog gospodarstva u nekoj zemlji.
No, nakon dolaska predsjednika Reagana strogi pravni nadzor banaka je ”olabavljen” tako da su i valutni tečaji i pravni nadzor banaka liberalizirani.
Otuda unatrag pola stoljeća bankroti niza najvećih svjetskih banaka (da ne podsjećamo na bankrote u Hrvatskoj PBZ-a, Riječke banke, Splitske banke, Dubrovačke banke, Glumina banke, Croatia banke, itd).
I u svijetu i u Hrvatskoj bankrotirane banke saniraju obveznici poreza (u Americi je predsjednik Bush na taj način ”zadužio” porezne obveznike za više od 400 milijardi USD i upitno je hoće li taj dug biti otplaćen).
Ako nije došlo do urušavanja financijskog sustava u Hrvatskoj nakon uvođenja tzv. ”stare i nove devizne štednje”, svih onih afera s tzv. financijskim inženjerinzima, svih bankrota tzv. hrvatskih banaka, teško da bi do tog urušavanja došlo sada nakon bankrota nekih novijih tzv. ”naših banaka u stranom vlasništvu” zbog proglašenja ništavnima ugovora s valutnom klauzulom u CHF.
Sve hrvatske banke prije njihove prodaje strancima sanirane su novcima hrvatskih poreznih obveznika, pa se nema razloga bojati da nakon bankrota stranih vlasnika dio tih navodno naših banaka neće opet sanirati ovdašnji porezni obveznici.
Nije moguće u kritici presude Visokog trgovačkog suda u valjanosti valutne klauzule u CHF ne spomenuti ”štimanja” vremena. O odabiru trenutka dostave presude u vrijeme ”sudskih ferija” pisali smo u tekstu ”Analiza presude”, a sada, uz nužne redakcijske zahvate, objavljujemo razmišljanja čitateljice (podaci su poznati ovome novinaru) o ostalim ”štimanjima” vremena koja očito ne mogu biti plod slučajnosti.
Čitateljica očito ne vjeruje Visokom trgovačkom sudu. A ja mislim da to da čitateljica nema povjerenja u Visoki trgovački sud treba objaviti kako bi i ostali čitatelji mogli ocijeniti trebaju li imati povjerenje u taj Sud. A ponešto iz ovog teksta moglo bi dobro doći i kod sastavljanja zahtjeva za reviziju presude Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutnih klauzula u CHF
Čitateljica uvodno podsjeća da je presuda Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutne klauzule u CHF ”izvijećana” 13. lipnja 2014. godine. Zatim podsjeća da je Vrhovni sud Mađarske donio samo tri dana kasnije, 16. lipnja 2014., odluku o (ne)pravednosti deviznih bankarskih kredita.
Čitateljica nas je pitala je li slučajnost da je datum presude Visokog trgovačkog suda samo tri dana prethodio datumu odluke Vrhovnog suda Mađarske? I dalje, ako jest, onda kako su pogodili? A ako nije, onda koji je pravi datum presude Visokog trgovačkog suda? Te zašto su u Visokom trgovačkom sudu toliko čekali s dostavom 32 dana ranije ”izvijećane” presude?
Pitanjima nikad kraja, jer je čitateljica pitala još nešto. Za Večernji list od 4. srpnja Mario Vukelić, predsjednik Visokog trgovačkog suda, izjavio je da će presuda o valutnoj klauzuli u CHF biti objavljena unutar 30-ak dana. Čitateljica pita kako predsjednik Suda nije znao (4. srpnja) da je presuda već izvijećana 13. lipnja?
Zavrtilo nam se u glavi od svih tih datuma i priznali smo čitateljici da na sva ova pitanja ne znamo odgovore.
No, čitateljica se zahvalila i dostavila nam još neke svoje dileme. Tako se pita kako to da odluku mađarskog Vrhovnog suda bankari nisu uopće komentirali niti minimizirali kao što inače minimiziraju druge presude koje im ne odgovaraju (primjerice kao što su minimizirane presuda austrijskog Vrhovnog suda i presude iz Srbije). Presudu iz Mađarske i onu Europskog suda za ljudska prava bankari nisu komentirali ni jednom riječi.
Čitateljica očito ne vjeruje Visokom trgovačkom sudu. A ja mislim da to da čitateljica nema povjerenja u Visoki trgovački sud treba objaviti kako bi i ostali čitatelji mogli ocijeniti trebaju li imati povjerenje u taj Sud. A ponešto iz ovog teksta moglo bi dobro doći i kod sastavljanja zahtjeva za reviziju presude Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutnih klauzula u CHF.
Analiza presude ”Franak”
Nakon prvih reagiranja na presudu Visokog trgovačkog suda u slučaju ”Franak” javnost je zbunjena. Presudom su zadovoljni i tuženi i tužitelji i ispada da su u tom sporu pobijedili i jedni i drugi. Presudom su dijelomično preinačene i ukinute pojedine točke prvostupanjske nepravomoćne presude, tako da je u korist tuženih osam banaka u žalbenom postupku dosuđeno da su zakonito ugovarale valutnu klauzulu u CHF, a u korist tužitelja – korisnika više od 100 tisuća kredita ništavnost promjenjivih kamatnih stopa.
I sada predstavnici tuženih osam banaka pozdravljaju odluku Visokog trgovačkog suda da je valutna klauzula zakonita, ali se i ne osvrću na dio presude u kojemu su izgubile zbog promjenjive kamatne stope.
A predstavnici tužitelja pozdravljaju to što su im potvrđena ranije dosuđena prava zbog promjenjivih kamatnih stopa, a samo uzgred spominju da su izgubili u dijelu (ne)zakonitosti valutne klauzule.
Realno će se tek nakon određenog vremena moći preciznije znati koliko je tko dobio, a koliko izgubio. Možda sada neki (ne)dosuđeni iznosi izgledaju beznačajni, ali tek nakon što se obračunaju zatezne kamate i sve točno zbroji, znat će se stvarno stanje. A i sve će se nakon ove presude Visokog trgovačkog suda još i dodatno zakomplicirati
Ne govori se ni o tome da su korisnici spornih kredita kod, primjerice, Volksbanke (za razliku od korisnika kredita kod preostalih sedam banaka) izgubili sve što im je u prvom stupnju bilo dosuđeno i za valutnu klauzulu i za promjenjivu kamatnu stopu.
Realno će se tek nakon određenog vremena moći preciznije znati koliko je tko dobio, a koliko izgubio. Možda sada neki (ne)dosuđeni iznosi izgledaju beznačajni, ali tek nakon što se obračunaju zatezne kamate i sve točno zbroji, znat će se stvarno stanje. A i sve će se nakon ove presude Visokog trgovačkog suda još i dodatno zakomplicirati.
No, ništavnost valutne klauzule i promjenjivih kamata nije u hrvatskoj sudskoj praksi prvi puta proglašena u prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi u slučaju ”Franak”. U prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi u slučaju ”Franak” čak se i citiraju ranije presude o ništavosti ugovora s valutnim klauzulama i promjenjivim kamatama, ali se to u presudi Visokog trgovačkog suda izbjeglo jasno navesti.
U više postupaka i prije ovoga u slučaju ”Franak”, naime, proglašavane su ništavnima valutne klauzule (tada ugovorene između trgovačkih društva).
Zanimljivo je da se s tim odlukama tada suglasio i Visoki trgovački sud. I u tim ranijim presudama su navođeni zakonski razlozi ništavnosti ugovora u kojima su neodredive ugovorne vrijednosti.
Isto je tako ranije presuđivano da se u ugovorima s promjenjivom kamatnom stopom ne smije ugovarati pravo vjerovnika da svojom jednostranom odlukom mijenja kamatne stope, nego da se mora ugovoriti referentna stopa na osnovi koje će se ugovorena kamatna stopa mijenjati i tek na tako izmijenjenu kamatnu stopu dodati kamatna marža.
Srž presude Visokog trgovačkog suda kojom je ukinuta ništavnost valutne klauzule je da je na prvoj strani spornih ugovora jasno pisalo da se ugovara valutna klauzula i da su to ugovorne strane morale znati. Istina je da je to jasno pisalo u ugovoru i (možda) su to obje ugovorne strane morale znati, ali činjenica je da ni jedna ugovorna strana, sve da je i htjela, objektivno nije mogla točno unaprijed odrediti kolika će biti glavnica i kolike kamate tako ugovorenih kredita
Samim Zakonom o obveznim odnosima propisano je da su ništavni ugovori u kojima nije određena vrijednost, ili nije odrediva, a novijim propisima o zaštiti potrošača to je još čvršće propisano u korist potrošača kao, u pravilu, slabije ugovorne strane. A kad su posrijedi ugovori o kreditima, radi se o najtežim ugovorima kojima potrošači preuzimaju obveze na deset ili čak i dvadeset godina.
Nikako se ne bi smjelo dopustiti da se zasnivanje takvih obveza smatra valjanim unatoč tome što suprotno načelima obveznog prava i samog Zakona o obveznim odnosima vrijednost ugovorenog u uvjetima primjene valutne klauzule praktično nije moguće odrediti.
Srž presude Visokog trgovačkog suda kojom je ukinuta ništavnost valutne klauzule je da je na prvoj strani spornih ugovora jasno pisalo da se ugovara valutna klauzula i da su to ugovorne strane morale znati.
Istina je da je to jasno pisalo u ugovoru i (možda) su to obje ugovorne strane morale znati, ali činjenica je da ni jedna ugovorna strana, sve da je i htjela, objektivno nije mogla točno unaprijed odrediti kolika će biti glavnica i kolike kamate tako ugovorenih kredita.
Do 1971. godine u svijetu je prevladavao fiksni valutni tečaj (svaka država je zakonom određivala koliko joj valuta vrijedi u miligramima čistog zlata). Onda je to ukinuto i uvedeno je kotiranje valuta s promjenjivim tečajima. Nakon 1971. tečaji svih valuta mijenjaju se na međunarodnoj razini dnevno, tzv. fluktuirajućim tečajima.
Ako se u jednoj godini odbiju sve subote, nedjelje i praznici, tečaj valute se u godini dana mijenja oko 250 puta. To znači da ni kreditori ni korisnici kredita ugovorenih na otplatu od, primjerice, deset godina ne mogu unaprijed odrediti ugovornu vrijednost (ni glavnice ni kamata) prema oko pet tisuća dnevnih promjena tečaja dviju valuta. Ili jednostavnije, ugovori s valutnim klauzulama su, protivno propisima obveznog prava, neodredivi.
Ako se u jednoj godini odbiju sve subote, nedjelje i praznici, tečaj valute se u godini dana mijenja oko 250 puta. To znači da ni kreditori ni korisnici kredita ugovorenih na otplatu od, primjerice, deset godina ne mogu unaprijed odrediti ugovornu vrijednost (ni glavnice ni kamata) prema oko pet tisuća dnevnih promjena tečaja dviju valuta. Ili jednostavnije, ugovori s valutnim klauzulama su, protivno propisima obveznog prava, neodredivi
U najavi nove presude u slučaju ”Franak” u tekstu u Autografu objavili smo da je u ponedjeljak 14. srpnja 2014. ”iscurio” rok od 30 dana od dana kad je na Visokom trgovačkom sudu ”izvijećana” ta drugostupanjska presuda, a da nije dostavljena sucu Radovanu Dobroniću na postupanje.
Pitanje potpisanog novinara Visokom trgovačkom sudu u taj ponedjeljak što je s dostavljanjem mjesec dana ranije ”izvijećane” presude službenicu Suda je zaprepastilo. I gle, sutradan, pred kraj radnog vremena je 31 dan ranije ”izvijećana” presuda ipak dostavljena prvostupanjskom Trgovačkom sudu u Zagrebu na daljnje postupanje.
Sudac Radovan Dobronić odmah je reagirao i telefonom provjerio jesu li svi odvjetnici angažirani u tom postupku u Zagrebu, s obzirom na to da su godišnji odmori već započeli. Kad se pokazalo da su svi u Zagrebu, predložio im je ujedno i da sutradan svi dođu i osobno preuzmu presudu i rješenje (presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda u slučaju ”Franak” broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., objavljena je i na www.vtsrh.hr).
Na taj način je 30-dnevni rok za podnošenje zahtjeva za reviziju (izvanredni pravni lijek za žalbu na presudu Visokog trgovačkog suda) počeo teći od 16. srpnja 2014. kao dana dostavljanja te presude i isteći će uoči Velike Gospe, u ”špici” sezone godišnjih odmora.
U Visokom trgovačkom sudu kažu da je to važniji sudski postupak zbog kojega se ”isplati” žrtvovati godišnje odmore. I to je istina, ali je istina i da su kod sastavljanja zahtjeva za reviziju važnijih sudskih postupaka nužne i razne brojne konzultantske usluge kao i u vrijeme kad nije sezona godišnjih odmora.
Da su banke prihvatile nagodbu, to bi značilo da su sve napravile da se uočeni problem riješi i stekle bi određenu sigurnost, te ne bi morale plaćati zatezne kamate. A korisnicima kredita bi se nagodba isplatila, čak i da su se odrekli naplate kamata u cijelosti (…), jer bi postigli nagodbu odmah i neko vrijeme po toj nagodbi ne bi morali plaćati ništa i ne bi ostatak života morali provoditi u vođenju parničnih postupaka
Pojednostavljeno, dostava tako značajne presude neposredno uoči tzv. ”sudskih ferija” vrlo je nekorektan postupak Visokog trgovačkog suda. Od dana donošenja prvostupanjske presude proteklo je godinu dana i bilo je dosta vremena za odlučivanje o tom predmetu te nije trebalo toliko odgađati donošenje odluke, a nakon toga i otezati s dostavom već ”izvijećane” odluke.
To otezanje s postupkom možda najbolje govori o stvarnoj (ne)pristranosti sudaca Visokog trgovačkog suda koji su usvojili ovu kompromisnu presudu u slučaju ”Franak”.
O značaju ovih presuda u slučaju ”Franak” mnogo je tekstova objavljeno s raznih stajališta raznih autora. I nesporno to jest komplicirani sudski postupak u okviru kojega su se, uz savim obveznih pravnih pitanja (ugovor je svetinja), morala uvažavati i rješavati i ostala pitanja iz monetarnih propisa, bankarskih, socijalnih, političkih, onih novijih o zaštiti potrošača, itd.
Moguće posljedice ovih presuda moglo se najbolje ublažiti sudskom nagodbom. Kad je to u tijeku prvostupanjskog postupka sudac Radovan Dobronić predložio, banke su to rezolutno odbile prihvatiti.
A za banke bi, da su nagodbu prihvatile, to značilo da su sve napravile da se uočeni problem riješi i stekle bi određenu sigurnost, te ne bi morale plaćati zatezne kamate.
A korisnicima kredita bi se nagodba isplatila, čak i da su se odrekli naplate kamata u cijelosti (što bi bio ogroman ustupak), jer bi postigli nagodbu odmah i neko vrijeme po toj nagodbi ne bi morali plaćati ništa i ne bi ostatak života morali provoditi u vođenju parničnih postupaka.
Nova agonija u švicarcima
Suci Visokog trgovačkog suda, koji su u žalbenom postupku rješavali nepravomoćnu prvostupanjsku presudu suca Radovana Dobronića u kolektivnoj tužbi oštećenih valutnom klauzulom protiv osam hrvatskih banaka, bojeći se osude javnosti na sve načine odgađaju dostavu svoje odluke strankama.
Prema toj presudi žalbenog suda znatni dio korisnika kredita sa ugovorenom otplatom u švicarskim francima će unatoč dobivene prevostupanjske presude ipak morati i dalje otplaćivati znatno veće iznose od onih koje su dobili tako ugovorenim kreditima (djelomično se osporavaju kolektivna potrošačka prava).
Dostava tako značajne presude neposredno uoči tzv. ”sudskih ferija” vrlo je nekorektan postupak Visokog trgovačkog suda. Od dana donošenja prvostupanjske presude bilo je dosta vremena za odlučivanje o tom predmetu i nije trebalo toliko odgađati donošenje odluke, te nakon toga i otezati s dostavom već ”izvijećane” odluke
U ponedjeljak 14. srpnja 2014. ”iscurio” je rok od 30 dana od dana kad je na Visokom trgovačkom sudu ”izvijećana” drugostupanjska presuda (formalno usvojena na Sudskom vijeću), a da nije dostavljena sucu Radovanu Dobroniću na postupanje.
Prema rješenju o godišnjem odmoru sudac Dobronić je već trebao biti na odmoru, ali je iznenada odlazak na odmor odgodio za tjedan dana (tako da mu odgođeni odmor počinje u ponedjeljak 21. srpnja 2014. godine).
Drugostupanjsku presudu o valutnoj klauzuli u sudskom postupku protiv osam hrvatskih banaka ne može formalno nitko osim prvostupanjskog suca Dobronića niti dostaviti strankama niti objaviti. Sudac Dobronić je, naime, nepravomoćno presudio u prvom sudskom stupnju protiv osam banaka u korist oštećenih valutnom klauzulom.
Sada u Visokom trgovačkom sudu, pribojavajući se žestoke reakcije ne samo oštećenih valutnom klauzulom nego i ukupne javnosti, nastoje očekivanu javnu osudu nekako ”amortizirati” što duljim odgađanjem objavljivanja presude.
Da sudac Dobronić nije pokvario planove iznenadnom jednotjednom odgodom svojeg odlaska na odmor, dio krivnje za otezanje s dostavom presude strankama svalio bi se sa Visokog trgovačkog suda na suca Dobronića. Ispalo bi da je zbog njegova godišnjeg odmora gotova presuda nepotrebno ležala mjesec dana nedostavljena u sudskom kancelu.
S obzirom na to da se iz rečenog o strahu sudaca od osude javnosti može zaključiti kakva će biti presuda kao i da zapravo nikad u medijima dosad nije bilo pravne analize nepravomoćne presude, umjesto ishitrenih objavljivanja odmah po dobivanju drugostupanjske presude objavit ćemo i pravnu analizu obje presude na Autografu
Dostava tako značajne presude neposredno uoči tzv. ”sudskih ferija” vrlo je nekorektan postupak Visokog trgovačkog suda. Od dana donošenja prvostupanjske presude bilo je dosta vremena za odlučivanje o tom predmetu i nije trebalo toliko odgađati donošenje odluke, te nakon toga i otezati s dostavom već ”izvijećane” odluke.
Za podnošenje zahtjeva za reviziju, a za očekivati je da će udruženi oštećenici valutnom klauzulom to svakako htjeti, propisan je rok od 30 dana.
Nakon što je sudac Dobronić sve ”pokvario” svojom iznenadnom odlukom o jednotjednoj odgodi odlaska na odmor i kad mu se vjerojatno za dan ili dva napokon dostavi drugostupanjska presuda, on će je odmah proslijediti strankama i dati objaviti.
A stranke će tada morati obaviti sve potrebne konzultacije o pisanju zahtjeva za reviziju sa stručnjacima kojih neće biti na poslu, jer će većina biti na odmorima. Uostalom, i odvjetrnici bi na odmor, čak i oni koji zastupaju oštećenike u njihovu kolektivnom sporu protiv osam hrvatskih banaka.
S obzirom na to da se iz rečenog o strahu sudaca od osude javnosti može zaključiti kakva će biti presuda, kao i da zapravo nikad u medijima dosad nije bilo pravne analize nepravomoćne presude, umjesto ishitrenih objavljivanja odmah po dobivanju drugostupanjske presude objavit ćemo na ovome portalu i pravnu analizu obje presude.
Psihotortura DSV-a
Na 102. sjednici Državnog sudbenog vijeća (DSV) 14. travnja 2014. godine donesena je odluka o provođenju tzv. ”postupka prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti” sutkinje koja je imala hrabrosti rješavati prethodno pet godina zataškavan sudski postupak Helene Puljiz zbog pokušaja hrvatskih špijunskih službi da je kao novinarku vrbuju za doušnicu.
Tim postupkom ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” DSV vrši neizravni pritisak na suce koji u drugom stupnju tek trebaju rješavati postupak Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi. Jer kakvu to poruku DSV šalje sucima koji u drugom stupnju tek trebaju rješavati taj predmet ”psihomrcvarenjem” sutkinje koja je u prvom stupnju presudila u korist novinarke protiv države?
Očito nije jedina svrha tog DSV-ovog postupka tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” samo stegovno kazniti neposlušnu sutkinju, nego i svim sucima jasno dati do znanja što im se sve može dogoditi budu li donosili presude u korist novinara protiv Republike Hrvatske.
Na sudskom predmetu novinarke Helene Puljiz u prvostupanjskom postupku radilo je čak četvero sudaca. Nakon što je taj nezgodni sudski predmet odležao pet godina u ladicama dvoje sudaca, dodijeljen je sutkinji koja je sada izvrgnuta tzv. ”prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva”
Na sudskom predmetu novinarke Helene Puljiz u prvostupanjskom postupku radilo je čak četvero sudaca. Nakon što je taj nezgodni sudski predmet odležao pet godina u ladicama dvoje sudaca, dodijeljen je sutkinji koja je sada izvrgnuta tzv. ”prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva”.
”Grijeh” te sutkinje u ovom slučaju je što je bez odlaganja zakazala prva ročišta odmah nakon preuzimanja dodijeljenog joj dotad zataškavanog predmeta. I u trenutku nakon završene rasprave, kad je samo trebalo objaviti presudu, predmet je oduzet toj sutkinji i dodijeljen njezinoj kolegici Ani Merlin Božičković.
No i mlada sutkinja Ana Merlin Božičković ima ”petlju” kao i njezina prethodnica, te objavljuje presudu protiv Republike Hrvatske u korist novinarke Helene Puljiz.
Zamoljeni smo da ne objavljujemo ime sutkinje koju je DSV izvrgnuo postupku tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”. Prema pravilima DSV-a, suviše sklonog tajnosti, bilo kakav istup u javnosti za vrijeme trajanja postupka bi tu sutkinju trajno ”diskvalificirao”. Odlučili smo poštivati zamolbu da ime ne objavljujemo, premda je svima koji su taj postupak pratili jasno kako se zove ta sutkinja.
Protivno članku 11. Poslovnika o radu DSV-a odluka o provođenju postupka tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” nije objavljena. Prema članku 62. Zakona o DSV-u ”nepodvrgavanje prosudbi tjelesnih i duševnih svojstava radi ocjene sposobnosti za obnašanje sudačke dužnosti stegovno je djelo”.
Nedvojbeno se radi o tajnom i prisilnom postupku DSV-a, odnosno o psihotorturi.
Zamoljeni smo da ne objavljujemo ime sutkinje koju je DSV izvrgnuo postupku tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”. Prema pravilima DSV-a, suviše sklonog tajnosti, bilo kakav istup u javnosti za vrijeme trajanja postupka bi tu sutkinju trajno ”diskvalificirao”. Odlučili smo poštivati zamolbu da ime ne objavljujemo, premda je svima koji su taj postupak pratili jasno kako se zove ta sutkinja
Inače, kad se zbilja radi o bolesti i invaliditetu, suci kao i svi ostali ljudi moraju proći redoviti postupak ocjene radne sposobnosti na tzv. invalidskim komisijama u Mirovinskom zavodu. DSV-ov postupak tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti” je postupak paralelan redovitom u mirovinskom sustavu.
Na osnovi odluke DSV-a na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (na Klinici Rebro) imenovana je ekspertna skupina koja bi trebala ”prosuditi tjelesna i duševna svojstva” sutkinje koja se drznula pripremiti presudu protiv Republike Hrvatske u korist novinarke Helene Puljiz.
S obzirom da odluka DSV-a o ”prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva” nije objavljena, nije poznato ni jesu li u toj odluci i rješenju Medicinskog fakulteta o osnivanju ekspertne skupine na Klinici Rebro u Zagrebu navedene činjenice na kojima se odluka i rješenje temelje i predloženi dokazi kojima se utvrđuje u odluci i rješenju izneseno.
Koliko je poznato, postupak ove ”prosudbe” nije indiciran medicinski, nego prema pravno – administrativnoj odluci DSV-a. S obzirom na to da je određeno prisilno podvrgavanje tom postupku, pitanje je Medicinskom fakultetu da li je njihova uloga u ovom postupku u skladu s profesionalnom liječničkom etikom? Zašto u ocjeni radne sposobnosti ne sudjeluju redovne komisije iz mirovinsko – invalidskog sustava?
Pitanje ustavnosti i etičnosti ”prosudbe tjelesnih i duševnih sposobnosti za obnašanje sudačke dužnosti” postavio je Ustavnom sudu Đuro Sessa, sudac Vrhovnog suda i predsjednik Udruge hrvatskih sudaca. To znači da se u ovom slučaju ne radi samo o ”izvansudskim” i subjektivnim novinarskim dvojbama.
Nedvojbeno se radi o tajnom i prisilnom postupku DSV-a, odnosno o psihotorturi. Inače, kad se zbilja radi o bolesti i invaliditetu, suci kao i svi ostali ljudi moraju proći redoviti postupak ocjene radne sposobnosti na tzv. invalidskim komisijama u Mirovinskom zavodu
U zahtjevu Udruge hrvatskih sudaca za ocjenu ustavnosti članka 62. Zakona o DSV-u navodi se: ”Potpuno je nejasno što znači riječ prosudba i kako je uopće moguće prosuditi tjelesna i duševna svojstva, pa se postavlja pitanje radi li se o uvođenju nekih medicinskih pokusa i stvaranja od sudaca pokusnih kunića, a što je Ustavom izričito zabranjeno”.
U nastavku teksta zahtjeva za ocjenu ustavnosti sudac Sessa u ime Udruge sudaca tvrdi da je spomenuta odredba Zakona o DSV-u ”ponižavajuća i diskreditirajuća, ne samo za suce, već i za osobe sa invaliditetom”.
Iz svega je očigledno da treba sumnjati u kompetentnost, prije svega DSV-a, kad određuje tzv. ”prosudbu tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti”, ali i u etičnost Medicinskog fakulteta u Zagrebu koji nekritički prihvaća dodijeljenu mu ulogu izvršitelja u postupku tzv ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva” neposlušne sutkinje.
Odluka DSV-a o prisilnom provođenju postupka ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” donesena je na prijedlog Mirele Mijoč, predsjednice Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Predsjednica Mijoč oduzela je predmet kolegice Puljiz sutkinji koja ga se nakon pet godina zataškavanja usudila rješavati u trenutku kad je trebala objaviti presudu.
Nesporno su Mirela Mijoč, Ranko Marijan i ostali članovi DSV-a formalno kompetentni pokretati u biti nekolegijalni postupak protiv svoje kolegice. Pojam kompetentnost u pravu u formalnom smislu označuje nadležnosti i ovlaštenja, ali općenito u širem smislu istim pojmom označuju se upućenost i znanja.
Zbog pritiska DSV-a na suce koji u drugom stupnju sude u sudskom sporu novinarke Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi odluka tih sudaca ne može iznenaditi. Iznenađenje bi bilo suspenzija DSV-a
Puno je razloga sumnjati u realnu (nažalost ne i formalnu) kompetentnost Mirele Mijoč, Ranka Marijana, DSV-a i znatnog dijela sudstva. Dovoljno se podsjetiti na, primjerice, ignoriranje postotnog računa u iskazivanju učinka prema Okvirnim mjerilima za ocjenu rada suca.
U pisanom odgovoru ministra pravosuđa na pitanje zastupnika u Saboru je li moguće da (upravo ista) Mirela Mijoč ostvari više stotina posto (!?) radnog učinka ministar obrazlaže da je to – moguće.
Učenici sedmih razreda osmogodišnje škole, međutim, uče iz procentnog (postotnog) računa da se broj jedinica postotka određuje od broja 100 kao cjeline (procent od lat. riječi pro = za i centum = sto), a za iskazivanje više stotina postotka ”sedmaši” dobivaju negativnu ocjenu.
Unatoč tome u pisanom odgovoru ministra pravosuđa na pitanje zastupnika u Saboru pogrešno se tvrdi da je u ”statističkom izvješću iskazana norma od 627,3 posto za sutkinju Mirelu Mijoč moguća”.
Sve suce ipak ne bi trebalo vraćati u sedmi razred osmogodišnje škole. Ne radi se tu o neznanju (postotnog računa), nego o svjesnoj i namjernoj manipulaciji, istina matematički netočnoj, ali svjesnoj i namjernoj kao i o postupku ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”.
I zbog takvog pritiska DSV-a na suce koji u drugom stupnju sude u sudskom sporu novinarke Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi odluka tih sudaca ne može iznenaditi. Iznenađenje bi bilo suspenzija DSV-a.
- « Previous Page
- 1
- …
- 25
- 26
- 27