Zahvalna sam aljmaškom vjerniku čija me je izjava u emisiji Mir i dobro u nedjelju 2. kolovoza provocirala da artikuliram ovaj tekst. Njegova izjava glasi, citiram prema videosnimci s interneta: ”Ako smo vjernici, Bog od nas traži da oprostimo i neprijatelju. [Read more…]
Protiv smo islamofobije
Apelom za djelovanje grupa katolika, muslimana, pravoslavaca i protestanata iz Jugoistočne Europe pod nazivom Vjernici/ce za mir, koja promiče izgradnju mira i kulturu nenasilja na temeljima svoje vjere, poziva da uđemo u 2015. godinu.
Zadnju godinu dana promatramo sa zabrinutošću kako raste broj primjera netrpeljivosti prema pripadnicima islamske vjere, koji se predstavlja kao otpor terorizmu, najjasnije izraženom kroz širenje takozvane Islamske države.
Netrpeljivost samo zbog pripadnosti drugoj vjeri uznemirava nas tim više što nas podsjeća na netrpeljivost koja se izrodila u mržnju i nasilje ratova 90-ih godina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Prepoznajemo netrpeljivost i animozitet u rečenicama omalovažavanja, a podržavaju je i postupci koje nose marame i zbog toga su uočljive uvećane kontrole, npr. na aerodromima, samo prema muslimanima, osobito prema ženama.
U muslimanske porodice uvlači se bojazan da će čest odlazak njihovih mladih u džamiju izazvati podozrivost i sumnju u njihovu blizinu radikalnom ili terorom onečišćenom islamu. U javnim nastupima muslimana učestalo je očekivanje da se ograđuju od terorizma tzv. Islamske države, pri čemu se zaboravlja kako se od kršćana ista mjera ograđivanja u slučaju terora Norvežanina Brevika nije očekivala.
Pratimo masovne demonstracije pokreta PEGID (Evropljani patriote protiv islamizacije Zapada) u Njemačkoj, koje su pokazatelji raspoloženja nesnošljivosti u društvu razvijene zapadne demokracije. S radošću pratimo vijesti o protudemonstracijama za međukulturni suživot.
U našim društvima, koja još uvijek nisu zacijelila rane rata i boluju od kroničnog nacionalizma, zaista nam ne treba nova fronta neprijateljstava kakva je islamofobija.
Ne treba nam izgradnja neprijateljstva na osnovi vjerske pripadnosti, ne treba nam fronta muslimana s jedne strane i drugih, bili oni kršćani ili sekularne agnostičke orijentacije, s druge strane. Treba nam suživot u različitosti. Ovo nije apel za muslimane, ovo je apel za MIR.
Budući da smo neprijateljstva rata doživjeli, pozivamo na aktivno nenasilje, jer se godinama taloženo neprijateljstvo mukotrpno razgrađuje. S pravom treba osuditi gnusne zločine u ime islama kao što su to učinili glasno i otvoreno muslimani/ke i njihovi predstavnici širom svijeta. Jednako tako treba se uporno i svakodnevno suprotstavljati predrasudama, gajenju netrpeljivosti koja je opasna jer lako rađa mržnju.
Svjesni svoje odgovornosti i pred ljudima i pred Bogom za izgradnju društva u kojem vlada istina i vrijedi pravda kao konkretni oblici ispovijedanja svoje vjere, upućujemo ovaj apel svim vjernicima i ljudima dobre volje da se suoče s problemom terorizma na način da se suprotstave netrpeljivosti prema osobama islamske vjeroispovijesti u svojim društvima.
Naš strah od nasilja tzv. Islamske države neće riješiti netrpeljivost prema našem susjedu muslimanu, jer umjesto suočavanja s problemom i susreta s drugačijima, netrpeljivost eskalira sukob te utire put novom nasilju i ratu.
Budući da smo taj film već vidjeli, ne zanima nas i odlučno ga odbijamo, te biramo drugi put i na njega vas pozivamo.
Svaki/a od vas na tom putu će koristiti neiscrpno vrelo svojih kreativnih sposobnosti. Smatramo da je svakako potrebno:
- Da budeš svjestan/a problema i promatraj! Ne zatvaraj oči, nego gledaj i misli! Iznad svake državne odredbe i mjere sigurnosti tvoja je savjest i tvoj um. Razmisli, a ono što ti nije logično ne prihvaćaj zdravo za gotovo, ne navikavaj se, nego prepoznaj s čime se ne slažeš i nazovi to imenom. Nelogičnost kritički propituj. Zamisli kako bi bilo tebi da te svakodnevno gledaju podozrivo i u pravilu strože nego druge građane oko tebe.
- Nađi svoju vezu, nađi zajednicu, pojedinca koji je musliman/ka da bi iz prve ruke znao/la kako se oni osjećaju u aktualnim društvenim okolnostima pojačane brige oko sigurnosti protiv terorizma.
- A kao musliman/ka ne zatvaraj se u svoj svijet žrtve, nego komuniciraj svoje misli, želje, prigovore kako bi se oni uključili u ideje i prijedloge cijele lokalne zajednice.
- Razmisli i razgovaraj sa svojom okolinom o tome što stvarno jača tvoju sigurnost, a što je zapravo ugrožava.
- Civilni otpor živi od komunikacije, stoga piši, govori, buni se, izrazi ono što misliš. Djeluj zbog drugih i jednako tako zbog sebe, jer kada reagiraš, postaješ promjena koju želiš vidjeti u svijetu, svijetu slobode govora i kretanja.
- Podijeli uspješne primjere interkulturne solidarnosti kao što je onaj australskih građana koji su ponudili društvo muslimanima nakon mahnitog pokolja (samo)ubojice Iranca u Sidneyju (studeni 2014.) ili kanadskih građana koji su na islamofobne grafite na zidu džamije nalijepili svoje slogane s porukama: Vi ste naši građani, mi smo s vama (listopad 2014.). Ima smisla reagirati svaki put, kad god za to imaš snage.
- Ako se slažeš s njenim sadržajem, potpiši Deklaraciju vjernika za mir koja se nalazi na stranici www.vjernicizamir.org
- Moli se Bogu da imaš snage, da ti nikada ne dodija korak po korak založiti se za svog bližnjega, susjeda, komšiju.
Gdje god se zalažeš za pravedni i bolji svijet, i Bog je blizu. Stoga budi aktivna / aktivan i djeluj.
Vjernici za mir – za VZM, Ana Raffai
Stašina molitva za Vukovar
“Idemo u Vukovar poručiti da nećemo zaboraviti zločine koji su se dogodili. Dužni smo pokazati suosjećanje i solidarnost, da pokažemo da nas se tiče što se dogodilo i preuzmemo na sebe građansku odgovornost”. Ovo su riječi Staše, žene u crnom iz Beograda, koja svake godine dolazi u Vukovar da bi sobom cijelom pokazala kako je to biti suosjećajan, i solidaran i građanski odgovoran. Sažeto rečeno, kako je to biti ljudski.
Nije mi ovo prvi put da upijam riječi Staše, žene koju nažalost osobno ne poznajem, a koja mi toliko znači svojim izjavama godinu za godinom, u Srebrenici i u Vukovaru. Žene jasnog izraza, oštre misli i ponosnog nošenja odgovornosti.
“Idemo u Vukovar poručiti da nećemo zaboraviti zločine koji su se dogodili. Dužni smo pokazati suosjećanje i solidarnost, da pokažemo da nas se tiče što se dogodilo i preuzmemo na sebe građansku odgovornost”. Ovo su riječi Staše, žene u crnom iz Beograda, koja svake godine dolazi u Vukovar da bi sobom cijelom pokazala kako je to biti suosjećajan, i solidaran i građanski odgovoran
Izjavila je to uoči dana šutnje za Vukovar, 18. Studenog, i molitva je to koja se sama pokreće, a može se sabrati u riječi ekumenske monaške zajednice iz Taizea: Dona nobis Pacem, domine.
Staša mi se opet pojavila kao pomoćnica svojim riječima. Nas dvije se zajedno pitamo, premda se nikad srele nismo, kako čarolijom ljudskosti u kojoj se naziru tragovi Božjih prstiju, preobraziti zlo za koje znamo da se dogodilo u dobro za koje znamo da smo stvoreni i stvorene?
Kada se svi sjećaju Vukovara, ja razgovaram sa Stašom, jer mi je ona danas blizu u tri riječi: suosjećanje, solidarnost, odgovornost. Te tri riječi su na mojoj zastavi kao znak raspoznavanja kada mislim na Vukovar kojem želim da postane mjesto u kojem nemaju zadnju riječ tuga i bol, u kojem će mir u pravednosti pristići.
Uvijek sam vjerovala da je moguće tako: doći i reći ono jedino što možeš, a to su riječi: suosjećanje, solidarnost i odgovornost.
Staša je primjer. Vjerujemo li joj? Ili nije dovoljno reprezentativna, nije dovoljno pozicionirana ili dovoljno rodno legitimna?
Primjer je ono najvažnije. Kaže Albert Schweitzer: ”Primjer je jedino sredstvo da se djeluje na druge. Kada vidimo čovjeka koji se iskreno trudi pomoći drugim ljudima, onda nam takav čovjek ulijeva novu nadu”
Ja joj vjerujem. Čitam njene riječi i osjećam olakšanje. Hvala joj za te riječi.
One su put kako da zajedno izađemo iz zapletenosti žrtve i agresora tako da od sada živimo drugačijom kvalitetom odnosa. Staša je primjer; jedan primjer pametnome dosta, a primjer je ono najvažnije. Kaže Albert Schweitzer: ”Primjer je jedino sredstvo da se djeluje na druge. Kada vidimo čovjeka koji se iskreno trudi pomoći drugim ljudima, onda nam takav čovjek ulijeva novu nadu”.
Za tu moju Stašu, koja je meni primjer nove nade, molim blagoslov mira, hrabrosti i snage, da dolazi, da je zloba i nepovjerenje ne pokolebaju.
Molim za Stašu i za staše da se jave, da se vide. I molim za sebe – da ih čujem ne samo 18. studenog nego i češće kako bismo zajedno, svaka sa svoje strane, poput kapljica vode uporno i postupno, gotovo neprimjetno rastakale neprijateljstva i tvrdoću srca da bi se iz rastočenog gradio onaj život za koji smo stvorene, koji se piše bojama pravde i ljepote.
Junaci mirne integracije
Upaljene luči. Tako se zove knjiga koja je u nedjelju, 21. rujna predstavljena u Domu kulture u Berku. U pozivnici piše da je knjiga plod rada dvadesetak “običnih” ljudi, mirovnih aktivistica i aktivista, teologinja i teologa. Piše i to da je knjiga zbirka koja promovira doprinos običnih ljudi za izgradnju mira i da priče i pjesme u njoj govore o stvarnim događajima i konkretnim situacijama u kojima su autori i autorice, u teškim i tragičnim trenucima, doživjeli pomoć nekoga sa suprotne, neprijateljske strane.
Berak je selo u blizini Vukovara za koje je većina nas prvi put čula zbog zla koje ga je pogodilo na samom početku agresije na Hrvatsku 1991., zbog protjerivanja nesrpskog stanovništva, zbog zločina u kojem su ubijeni mnogi njegovi nedužni stanovnici, zbog stradanja koje su preživjeli oni koji su u njemu ostali. Međutim, mnogo smo manje čuli i mnogo se manje pažnje obratilo na uspostavljanje mira u Berku i mnogim drugim sličnim mjestima, na napore koje su uložili mnogi ustrajni pojedinci, zagovornici mira i suživota, da se na mjestu zločina i patnje ponovno uspostavi mir i nastavi život dostojan ljudi. Ova je knjiga zbirka njihovih svjedočanstava koja nas ne bi smjela ostaviti ravnodušnima.
Dobri ljudi iz Berka i mnogih drugih ratom izravno unesrećenih i osakaćenih mjesta usudili su se u svojim pričama sami sebi i ljudima oko sebe postaviti pitanje o smislu vlastitih stradanja i bilo kojeg rata. Usudili su se razgovarati s onim drugima, liječiti vlastite rane slušajući o navlas istim patnjama i ljudskosti onih drugih. Usudili su se pitati može li ijedan rat imati pobjednike, ili su svi možda ipak gubitnici
Knjiga govori o dugotrajnom procesu izliječenja koji traje i daleko je od svog završetka, ali i o ustrajnosti i odlučnosti ljudi koji u njemu sudjeluju da ne posustanu, usprkos vremenu i okolnostima. A da okolnosti ne idu uvijek u prilog pomirenju upozorava već u samom predgovoru knjige Dragica Aleksa, jedna od najzaslužnijih za paljenje i održavanje na životu svjetla tih luči iz Berka. U procesu vlastitog traženja mira sa samom sobom, nakon svih doživljenih nepravdi i preživljenih patnji, Dragica Aleksa je još prije petnaest godina objavila knjižicu pod naslovom Priče iz Berka koja je govorila o traženju izgubljenog mira u sebi i oko sebe.
U knjizi Upaljene luči o tome svjedoči i Katarina Kruhonja opisujući ulogu koju su, uz desetak drugih udruga iz Hrvatske i tri iz Srbije, imali aktivisti Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u procesu koji pamtimo kao mirnu reintegraciju istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u sustav Republike Hrvatske.
Ona opisuje kako su pripremali grupe ljudi koji su nekada živjeli zajedno, razbacane ratom na obje strane Dunava, za ponovne susrete. Piše kako su ih učili da nadvladaju zazor i strah od onih drugih i od samih sebe i da ponovno počnu razgovarati. Pri tom s pravom upozorava kako se u pričama o uspjehu te mirne integracije tek usput spominjala i uloga civilnodruštvenog sektora.
A upravo na tom polju, presudnom za povezivanje jedne po jedne niti koje su među pojedinačnim, stvarnim ljudima i obiteljima bile pokidane, sudjelovale su tisuće i tisuće žena i muškaraca, većinom izravno i vrlo osobno pogođenih ratom. Taj udio “običnih” ljudi u velikom zajedničkom poduhvatu ostao je nekako po strani, u sjeni politike i državnih te međudržavnih institucija.
Žao mi je što ove nedjelje nisam mogao biti u Berku, ali zato na ovaj način ljudima koji će se okupiti oko Upaljenih luči želim uputiti pozdrav i izraziti veliko poštovanje. Želim na njih obratiti i vašu pažnju i tako ih dodatno ohrabriti da se ne umore i ne posustanu.
Ovih im dana ohrabrenje dolazi od glasa papa Franje koji se čuje u čitavom svijetu, od glasa koji nedvosmisleno i beskompromisno kršćanski i ljudski viče, i koji će morati nastavljati ponavljati da je svaki, ali baš svaki rat ludost i besmisleno krvoproliće koja se mora i može izbjeći
Mirotvorstvo se uvijek događalo usprkos prevladavajućem stanju svijesti i okolnostima u svijetu. Ljudi okupljeni oko Upaljenih luči u Berku toga su itekako svjesni. Među njima su i Ana i Otto Raffai, dvoje katoličkih teologa posvećenih mirotvorstvu u svemu što rade i žive.
Drugi dio knjige Upaljene luči donosi deset njihovih teoloških kolumni na temu mirotvorstva koje su prošle i ove godine bile objavljivane u sarajevskom franjevačkom teološkom časopisu Svjetlo riječi. Ti su tekstovi proizašli iz njihove vjere, iz njihovog napora da prouče, razumiju i žive Evanđelje nadahnuti i primjerima mnogih drugih ljudi u povijesti i sadašnjosti koji su, bez obzira na vjersku i bilo koju drugu pripadnost, na jednak način bili predani ostvarivanju mira, svaki u svom trenutku i na svom mjestu na Zemlji, od Tolstoja do Gandhija i mnogih drugih za koje šira javnost nikada nije čula.
Među njima je, primjerice, američki svećenik i redovnik Družbe Isusove Dan Berrigan koji je upravo katolike okupljao u jednu od prvih antiratnih grupa i inicijativa protiv rata u Vijetnamu. Oni na jednostavan, a teološki utemeljen način objašnjavaju neka od najzahtjevnijih i za primjenu u svakodnevnom životu najtežih mjesta Isusovog nauka, počevši od okretanja lijevog obraza onome tko te je udario po desnom. Oni strpljivo i uporno poučavaju da nenasilje ne znači pasivnost, da biti nenasilan ne znači biti gubitnik, da je nenasilje aktivna snaga.
Dobri ljudi iz Berka i mnogih drugih ratom izravno unesrećenih i osakaćenih mjesta usudili su se u svojim pričama sami sebi i ljudima oko sebe postaviti pitanje o smislu vlastitih stradanja i bilo kojeg rata. Usudili su se razgovarati s onim drugima, liječiti vlastite rane slušajući o navlas istim patnjama i ljudskosti onih drugih. Usudili su se pitati može li ijedan rat imati pobjednike, ili su svi možda ipak gubitnici.
Ljude u Berku i sve nas želim podsjetiti na još jedan glas iz naše nedavne povijesti koji je upravo na temelju vlastitog patničkog iskustva mirotvorstvo nastojao pretvoriti u politički program. To je glas Vlade Gotovca koji je neke od svojih prvih javnih istupa još 1988. godine, nakon godina zatočeništva i nametnute mu izolacije iskoristio da kaže: “Naučio sam da nije teška i prvorazredna zadaća pamtiti zlo, nego mu se svakodnevno suprotstavljati, u sebi prije svega, a onda oko sebe”
Ovih im dana ohrabrenje dolazi od glasa papa Franje koji se čuje u čitavom svijetu, od glasa koji nedvosmisleno i beskompromisno kršćanski i ljudski viče, i koji će morati nastavljati ponavljati da je svaki, ali baš svaki rat ludost i besmisleno krvoproliće koja se mora i može izbjeći.
Ljude u Berku i sve nas želim podsjetiti na još jedan glas iz naše nedavne povijesti koji je upravo na temelju vlastitog patničkog iskustva mirotvorstvo nastojao pretvoriti u politički program. To je glas Vlade Gotovca koji je neke od svojih prvih javnih istupa još 1988. godine, nakon godina zatočeništva i nametnute mu izolacije iskoristio da kaže: “Naučio sam da nije teška i prvorazredna zadaća pamtiti zlo, nego mu se svakodnevno suprotstavljati, u sebi prije svega, a onda oko sebe”.
A govoreći o novom dobu čovječanstva, kojem se i mi još uvijek nadamo i na kojem smo dužni raditi, Gotovac kao da je u bliskoj budućnosti vidio upravo ljude poput ovih kojima je posvećena ova kolumna: “Novi heroji su ljubezni, strpljivi, puni poštovanja prema drugome. Nova veličina isključuje nasilje, tlačenje, ponižavanje. Novo dostojanstvo omogućuje dostojanstvo drugoga.”
U predgovoru knjizi Dragica Aleksa piše i ovo: “Ubrzo nakon početka prikupljanja priča, ionako teška situacija u Vukovaru događanjima vezanim uz uvođenje ćirilice postala je još i teža. Mnogi ljudi koji su do tada željeli s nama podijeliti svoje pozitivno iskustvo, čak i neki čije su priče već bile zabilježene, molili su nas da ih ne objavljujemo jer da je za to ‘još prerano’.”
Upravo zato trebaju nam njihove upaljene luči. Od tog arhaičnog pojma dolazi i riječ razlučiti. Dobro od zla, svjetlo od mraka. Luči iz Berka utoliko su važnije na putu prema miru.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Revolucionarni konzervativac
Kako li je ovaj papa, koji je do kraja svoga života bio nadahnut hipertradicionalnom vjerom, mogao sa 77 godina započeti razdoblje odlučnih promjena? Nekoliko dana nakon što ga je papa Franjo proglasio svetim (u isto vrijeme kada i Ivana Pavla II.) ponovo se susrećemo s čovjekom koji je bio fasciniran preobrazbom Crkve.
Ivana XXIII. nazivati naprednjakom je pretjerano pojednostavljivanje.
Angelo Roncalli je rođen 1881. u siromašnoj obitelji u pokrajini Bergamo, u sjevernoj Italiji i nasljedovao je vrlo tradicionalnu predodžbu vjere koje se držao do kraja svog života. Njegov uzor je bio čak i Pio X., poznat po svojoj antimodernističkoj žestini. U svom dnevniku Roncalli otvara svoje srce i, slijedeći vrijednosti Tridentskog sabora, veliča umiranja i žrtve. U predvečerje svoje smrti predaje se Bogu prema pomirbenom konceptu koji je bio vrlo popularan u to vrijeme: ”Oltar želi žrtvu, evo me spremnog!“ Možemo se zabaviti zamišljajući kako bi on reagirao da je susreo popuštanja u odnosu prema autoritetu unutar Crkve nakon 1968. ili određene avangardne eksperimente u katehezi ili liturgiji 70-ih godina…
Premda je bio konzervativac, nije istina da Ivan XXIII. nije bio revolucionar.
U roku od nekoliko mjeseci nakon što je izabran za papu u svojoj 77. godini, ovaj pontifeks ”tranzicije“ na iznenađenje svih odlučuje sazvati ekumenski sabor. Ovaj put se nije radilo o riganju vatre osuda ni o proglašenju dogmi, nego se zaista krenulo promišljati o odnosu Crkve prema svijetu
U roku od nekoliko mjeseci nakon što je izabran za papu u svojoj 77. godini, ovaj pontifeks ”tranzicije“ na iznenađenje svih odlučuje sazvati ekumenski sabor. Ovaj put se nije radilo o riganju vatre osuda ni o proglašenju dogmi, nego se zaista krenulo promišljati o odnosu Crkve prema svijetu. Ivan XXIII. je procijenio da je vrijeme okrenuti novu stranicu neprijateljstva papinstva prema modernom dobu.
Aggiornamento koji je želio je sređivanje temeljnih postavki Crkve, a bez grozničave uzrujanosti, sređivanje posebno u pitanjima liturgije ili odgoja svećenika. Glavni lom koji je htio postići ticao se dubokog obraćenja katolika prema onima koje su dugo smatrani ”neprijateljima”.
Još prije sabora Ivan XXIII. uvećava broj kontakata sa Židovima i odvojenom braćom, pravoslavcima s istoka te s reformiranom braćom… Radi se o tome da treba prestati s prezirom i neprijateljstvom koji su predugo prevladavali, kako će to proglasiti saborska deklaracija Nostra Aetate, i da treba širiti raznovrsne tekstove koji uspostavljaju ekumenizam.
Angelo Roncalli zahtijeva od katolika preobrazbu
Ona je njemu samom pošla za rukom u dobroj školi tijekom pet desetljeća iskustva na periferiji Crkve. Umjesto mirne karijere župnika, mladi je svećenik bio usmjeren na diplomatsku karijeru. Njegov prvi zadatak je bila Bugarska, kamo je stigao s 44 godine, 1925., kako bi predstavljao interese Svete Stolice. Ovdje je otkrio pravoslavlje.
Još prije sabora Ivan XXIII. uvećava broj kontakata sa Židovima i odvojenom braćom, pravoslavcima s istoka te s reformiranom braćom… Radi se o tome da treba prestati s prezirom i neprijateljstvom koji su predugo prevladavali, kako će to proglasiti saborska deklaracija Nostra Aetate, i da treba širiti raznovrsne tekstove koji uspostavljaju ekumenizam
Deset godina poslije biva poslan u Istanbul. Za vrijeme rata sudjeluje u spašavanju mnogih izbjeglih Židova. Početkom 1945. godine evo ga kao nuncija u Parizu, gdje je smirivao generala de Gaullea u njegovom nastojanju da radikalno pročisti biskupe koji su bili previše bliski Petainovom profašističkom režimu. Zatim je sudjelovao neumorno u organiziranju susreta svih dioceza u Francuskoj.
Nezamislivo u današnje doba, upravo mu prvi čovjek laičke RepublikeVincent Auriol predaje kardinalska obilježja u siječnju 1953.!
Malo kasnije Pio XII. ga zove kako bi ga imenovao patrijarhom Venecije, radničkog grada gdje pruža ruku suradnje ljevici što pobuđuje nezadovoljstvo pape.
Ivan XXIII. kao pacifist
Briga Ivana XXIII. da se svim srcem uključi u zemaljske preokupacije ljudi svoga vremena odražava se u njegovoj najpoznatijoj enciklici Pacem in Terris, koju upućuje ”svim ljudima dobre volje”, u kojoj predstavlja svoju viziju pomirenog čovječanstva.
Pogođen rakom želuca umire 3.lipnja 1963. na opće zaprepaštenje naroda. Pedeset godina kasnije Franjo ga odlučuje kanonizirati zanemarujući izostanak drugog čuda. Ivan koji je bio tako dobar, zovu ga Ivan Dobri, može biti samo sveti Ivan.
(Izvor: portal LA VIE – le site chretien d’actualite, 24.04.2014. Izbor i prijevod za Autograf.hr: RAND. Zahvaljujemo teologinji Ani Raffai).
Silovanje Uskrsa
Gotovo svi dnevni listovi prenijeli su videosnimku koju sam našla na portalu Jutarnjeg lista od 21. travnja 2014. a na kojoj je zabilježen odgovor ruskog parlamentarca Žirinovskog na pitanje jedne novinarke. Zapravo radi se o njegovom monologu, koji poprima oblik ispada, jer je parlamentarac na tiskovnoj konferenciji izgubio živce kada mu je jedna od prisutnih novinarki postavila, po mom sudu, bezazleno pitanje o sankcijama vezanim uz sukob Rusije i Ukrajine.
Govor-ispad desio se pred više novinara, vidi se na snimci mnogo mikrofona, a prisutni su i političarevi tjelohranitelji. Videozapis je vrijedan dokument jer ilustrira kako izgledaju razni slojevi strukturalnog nasilja koje u teoriji poznajemo pod pojmovima seksizam ili mržnja prema ženama/mizogamija kada su utjelovljeni u ponašanjima živih ljudi. Obje pojave su dokumentirane u samo dvije minute videozapisa.
Žirinovski je u 42. sekundi videozapisa poviknuo ničim izazvan i to ponovio dva puta ”Hristos Vaskresi“, što u pravoslavnom diskursu znači isto što i katolički pozdrav ”Sretan Uskrs“. Dakle čovjek je čestitao Uskrs, a onda je samo par sekundi nakon toga pogurao dva mlada tjelohranitelja na žene, novinarke s kojima je upravo vodio polemiku. Pogurao je mladiće na mlade žene zahtjevom koji je također ponavljao nekoliko puta: ”Silujte ih!“
Ovaj tekst ističe jedan moment koji podržava seksizam, a to je bespogovorna, meni sablažnjujuća kombinacija koju u ovako izravnom obliku do sada nisam sretala, a istaknuta je u naslovu ovog teksta: uvezivanje Uskrsa i silovanja. Naime Žirinovski je u 42. sekundi videozapisa poviknuo ničim izazvan i to ponovio dva puta ”Hristos Vaskresi“, što u pravoslavnom diskursu znači isto što i katolički pozdrav ”Sretan Uskrs“. Dakle čovjek je čestitao Uskrs, a onda je samo par sekundi nakon toga pogurao dva mlada tjelohranitelja na žene, novinarke s kojima je upravo vodio polemiku. Pogurao je mladiće na mlade žene zahtjevom koji je također ponavljao nekoliko puta: ”Silujte ih!“
Tri sekunde su dijelile ove dvije rečenice ”Sretan Uskrs“ i ”Silujte ih“. Tri sekunde. Moj je dojam da je Žirinovski bio možda u nekom djeliću svog mozga svjestan kako je poprilično zaglibio ovim zahtjevom, tj. glasnim izgovaranjem naredbe ”Silujte ih“.
Ali sam jednako tako poprilično sigurna da mu ni u kojem smislu nije nelogično da sretan Uskrs može supostojati kao misao i kao djelo uz drugu misao i djelo, a to je silovanje.
Nije dosta reći da je Žirinovski kontroverzni, suludi političar. Bojim se da je problem dublji: on je samo rekao ono što postoji u glavama mnogo većeg broja ljudi. Mogu zamisliti da njegov ispad samo ilustrira način razmišljanja u kojem je silovanje ”pravedna kazna“ za žene koje su s greškom, te ih se npr. naziva lezbijkama, što je također dokumentirano u ovom videozapisu. Takve mogu lako postati objekt nasilja ”pravednih“, njih gotovo da ima pravo silovati svaki kršni momak koji ti može poželjeti sretan Uskrs.
Nije dosta reći da je Žirinovski kontroverzni, suludi političar. Bojim se da je problem dublji: on je samo rekao ono što postoji u glavama mnogo većeg broja ljudi. Mogu zamisliti da njegov ispad samo ilustrira način razmišljanja u kojem je silovanje ”pravedna kazna“ za žene koje su s greškom, te ih se npr. naziva lezbijkama, što je također dokumentirano u ovom videozapisu
Moja interpretacija temelji se na promatranju videozapisa. Naime, dok Žirinovski urla po ruski, oko njega su tjelohranitelji i novinari koji šute. Oni su drugi važan element u priči o tome kako se seksizam podržava i održava.
Na bliskom susretu dviju rečenica sretan Uskrs i silujte ih nitko nije ni spontano, ni automatski ni tek slabo reagirao nekim uzvikom, nekom rečenicom poput: “Hej, čovječe, sad si pretjerao“. Zaštitari nisu plaćeni da reagiraju. Premda im oči nešto drugo govore, njihova usta su nijema. Mladi zaštitari koje Žirinovski zove da se izdvoje iz grupe koja ga sluša i da odu u akciju na mlade žene, od kojih je jedna trudna, ne opiru se već izvršavaju, doduše nevoljko, ali izvršavaju njegov zahtjev.
Kreću prema dvjema ženama, jedan čak pokušava svoju po dužnosti dodijeljenu ”partnericu“ nekako i zagrliti, ona se izmiče. Dvije napadnute žene se nelagodno smješkaju. Ostali koji stoje okolo gledaju s nevjericom i šute.
Od svih koje vidimo na videosnimci govore samo dvije napadnute žene i jedan njihov kolega. Žirinovski se dere, one i on odgovaraju. Ne daju se, ali on djeluje moćnije, one se drže. Drugi šute.
Silovanje Uskrsa? Je li veće bogohuljenje što glavni lik dokumentiranog političkog ispada povezuje Uskrs sa silovanjem ili je prava blasfemija upravo u tome što glagolom ”silovati“ barata kao jednim svojim operativnim pojmom, kao da mu je uobičajeno isto činiti ili to naređivati mlađima od sebe?
Te scene paradigmatski ilustriraju kako izgleda u stvarnom životu strukturalna nepravda: napadnuti se pokušavaju obraniti, napadač je u punom zamahu, a većina šuti.
Silovanje Uskrsa? Je li veće bogohuljenje što glavni lik dokumentiranog političkog ispada povezuje Uskrs sa silovanjem ili je prava blasfemija upravo u tome što glagolom ”silovati“ barata kao jednim svojim operativnim pojmom, kao da mu je uobičajeno isto činiti ili to naređivati mlađima od sebe?
Izgovara taj glagol kao da se radi o bilo kojem opisu vršenja radnje, kao da je silovati isto što i zidati, ili pokositi ili peglati. Kao da je radnja koju glagol definira legitimna, legitimna da se izgovori, pred hrpom medija, da se naredi drugima i izvrši.
Iz tog kuta gledano, jedinu korist iz dokumentiranog ispada zahuktanog političara vidim kao zorno upozorenje: pazi dobro u kojem kontekstu spominješ Uskrs.
Uskrsa nema ako se može u jednom dahu vezati uz nasilje, a pogotovo uz ekstremno nasilje nad drugom osobom kao što je silovanje. Nisam zadovoljna što na ispad Žirinovskog nema više protesta jer uzaludno je čestitati Uskrs dok god veza Uskrsa i silovanja ne diže na noge sve nas. Dok god spavamo poput onih zaštitara uz Žirinovskog, dotle grob Isusov još nije za nas prazan. Mi smo u njemu.
Moje srce kuca tek 28 posto
Danas, 27. ožujka 2014., dočekala me jubilarna nagrada za mojih 20 godina neprekidnog rada kao profesorice njemačkog jezika u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. Ovaj staž dio je mog prosvjetnog iskustva koje će iduće godine napuniti treće desetljeće.
Za dvadeset punih godina rada prosvjetarke ‘‘sjelo“ mi je na račun punih 875 kuna ili po svakoj godini svih 43,75 kuna. Koliko li su samo vrijedne ove kune samo nebo zna. Da su euri, ne bi toliko vrijedili.
Izračun trenutnog iznosa jubilarne nagrade posljedica je uštede Republike Hrvatske tamo gdje ona najdosljednije i zna štedjeti: kao zemlja znanja na širenju znanja i kao zemlja ugrožena depopulacijom na svojim budućim naraštajima. Naime, pretpostavljam odlukom Vlade RH osnovica za izračunavanje jubilarne nagrade smanjena je s 1.800 na 500 kn. Te se nekadašnja svota od 3.150 kuna poput veste u perilici skupila na ovih punih 875 kuna.
Dragi moj poslodavče, dragi ministre obrazovanja i svega drugoga, u skladu s novonastalim stanjem i moje srce kuca za tvoje projekte tek 28 posto. Onih 72 posto kuca protiv. S takvim srcem ulazim svaki dan u učionicu i, da parafraziram aktivisticu bosanskog proljeća iz Tuzle, također profesoricu u jednoj gimnaziji, kada je govorila pred političarima svog kantona: ‘‘Svaki dan govorim djeci ružno o tebi, jer nisi mi dao priliku da govorim išta lijepo“
Nije ni ona prva suma bila neko bogatstvo, ali ova potonja je prava bomba. Vrijedi zlata. Jer da nije njene bezobrazne minimalnosti, ne bih ni napisala ovaj tekst. Stoga moja zahvala na jubilarnoj nagradi sadrži i ovaj aspekt zadovoljstva zbog poticaja na bunt i pozivanja na otpor.
Izračunala sam dakako da je ono što je ostalo od jubilarne nagrade tek 28 posto onoga što je donedavno kolektivnim ugovorom bilo prosvjetnim djelatnicima/cama zajamčeno.
Nije ovaj podatak šok; on je, nažalost, samo još jedan u nizu činjenica koje sam spoznala kroz tri desetljeća djelovanja kao profesorica. Da, naime, rad i novac nisu uvijek u sretnom braku, već se gdjegod rad vazda povećava, dok se novac stalno nekako smanjuje.
Priča s jubilarnom nagradom koja se smanjila za nekoliko puta samo je točka na ‘‘i“. Ona nije razlog da se manje radi, nego je alarm, znak da treba reći: ‘‘Dosta više!“
Stoga, dragi moj poslodavče, dragi ministre obrazovanja i svega drugoga, u skladu s novonastalim stanjem i moje srce kuca za tvoje projekte tek 28 posto. Onih 72 posto kuca protiv. S takvim srcem ulazim svaki dan u učionicu i, da parafraziram aktivisticu bosanskog proljeća iz Tuzle, također profesoricu u jednoj gimnaziji, kada je govorila pred političarima svog kantona: ‘‘Svaki dan govorim djeci ružno o tebi, jer nisi mi dao priliku da govorim išta lijepo.“
Tvoje ime, dragi moj ministre, ne navodim u ovom tekstu jer ono i nije presudno. Ono ima funkciju riječi koja drži mjesto, što bi se u njemačkom jeziku nazvalo Platzhalter. Na njegovom mjestu moglo bi stajati neko drugo ime, a jubilarna nagrada bi vjerojatno bila slične veličine. I to je jako dobro, jer nam daje znati koliko trebamo važnosti vama pridavati. U našim životima i u našem radu. Niti trećinu. A 72 posto treba tražiti negdje drugdje.
Tvoje ime, dragi moj ministre, ne navodim u ovom tekstu jer ono i nije presudno. Ono ima funkciju riječi koja drži mjesto, što bi se u njemačkom jeziku nazvalo Platzhalter. Na njegovom mjestu moglo bi stajati neko drugo ime, a jubilarna nagrada bi vjerojatno bila slične veličine. I to je jako dobro, jer nam daje znati koliko trebamo važnosti vama pridavati. U našim životima i u našem radu. Niti trećinu. A 72 posto treba tražiti negdje drugdje
Drugim riječima, valja biti budan za promjenu, alternativu, drugačiji pristup. Valja u sebi okrenuti leđa vama – kao inicijalni čin promjene koja nam treba, 100 posto. Kao vodič može i tebi i nama sa srcima koja kucaju 28 posto i manje poslužiti ona mala knjižica ‘‘Indignez Vous“ (‘‘Naljutite se“). Ljutnja je početak promjene, važno je ne zaboraviti da smo ljuti, ne potisnuti osjećaj bijesa. Pišem da snagu ljutnje zadržim i možda podržim još neko srce koje zbog bijesa kuca samo trećinu ili četvrtinu.
Kako vidim Vladu kojoj služiš, moj ministre, u njoj su, po meni, većinom imena kao i tvoje – samo Platzhalter, držači mjesta. Ne vidim da su potrebe i problemi ljudi ove zemlje u fokusu vaše pažnje ni trećinu onoga što bi trebali biti i vidim da je intenzitet vaše brige upravo obrnuto proporcionalan težini vaših primanja.
Pa ipak, ne oslobađa vas to odgovornosti za sustav koji nosite, a koji tek s 28 posto vrednuje jedno od najplemenitijih zvanja koje civilizacija poznaje, a to je prenošenje znanja i bavljenje mladim generacijama.
Shvatite da mi savjest nalaže ukazati im na to da je ovo što od vas vide upravo suprotnost odgovornosti kojoj ih želim poučiti.
Ovih dana moj auto nosi istu poruku koju ti ovdje šaljem: kako u zemlji znanja umijemo odvojiti za svaku godinu odgajanja za život mladih ljudi i učenja novim znanjima pune 43,75 kn i kako to činimo godinu za godinom dvadeset godina.
Proslavila sam jubilarnu nagradu s kolegicama i kolegama u osjećaju zahvalnosti Bogu; jer što bi bilo da živimo u zemlji neznanja?
- « Previous Page
- 1
- …
- 9
- 10
- 11