Posljednje tri godine obnašao sam dužnost pomoćnika ministra branitelja. Braniteljskoj populaciji i sam pripadam – moja obitelj je iz Vukovara, odakle smo 1991. godine prognani. Otac mi je bio hrvatski branitelj, ratni izvjestitelj ubijen na Ovčari, djed i prabaka su mi civilne žrtve rata. Djed s majčine strane je također hrvatski branitelj i logoraš. Braniteljska pitanja i problemi nisu samo dio mojeg posla, oni su dio mojeg identiteta. Zbog toga mi je bila nevjerojatna čast biti pomoćnikom ministra baš u ministarstvu branitelja. [Read more…]
Izopačeni um Velimira Bujanca: silovanje pred kamerama
”Tamo su već bila trojica. Jedan od njih određivao je koji će redoslijed biti. Tu noć na Olajnici silovala su me šestorica… mučili su me na sve načine… U istom prostoru bila je moja šestogodišnja sestra i osmomjesečna kćerka koja je jako plakala. Na to je jedan iznerviran na nju bacio vojničku jaknu da je ušutka. Nisam mogla ništa učiniti, mislila sam da su je ugušili…” [Read more…]
Cirkus i šator
Moglo bi se možda reći – comedia e finita, no to je samo djelomično točno. “Povijesni sastanak” hrvatskog premijera sa suradnicima i vođama prosvjednika “šatoraša” iz Savske bio je doduše završna epizoda prve etape pobune dijela branitelja protiv aktualne vlasti, no svakako ne i završna klapa sapunice koja traje već sedam mjeseci.
Jer, u izbornoj godini, ni prosvjednici ni oporbene stranke koje ih podržavaju sigurno neće odustati od nakane da zagorčaju život Milanovićevoj Vladi i, baš kao i u vrijeme predsjedničkih izbora, “prepariraju” glasače za promjenu vlasti. SDP-u i koalicijskim partnerima, naravno, ne paše takav scenarij, no pasivnost, odnosno odustajanje od energičnih (zakonskih) mjera kojima se moglo pokušati riješiti problem ilegalaca iz Savske, do sada se pokazala kao uspješna strategija. [Read more…]
Horvat nedovoljno Hrvat?
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo raniju kolumnu.
Horvat je jedno od najčešćih prezimena u Hrvata. Pripada grupi prezimena (poput Rus, Nemec, Slovak) nastaloj prema pripadnosti određenom narodu. Horvat je, nema spora, jedno od starohrvatskih prezimena. [Read more…]
Jedinstvo u osudi Šešelja
Vojislav Šešelj je ratni zločinac.
Odgovoran je za nebrojena zla u Vukovaru, Voćinu, Bosni i Hercegovini i nizu drugih mjesta. Gdje god je djelovao, Šešelj je sijao zlo, nesreću i smrt. Činjenica da je trenutno na slobodi travestija je pravde, i pokazatelj da Haški tribunal nije dorastao misiji zbog koje je osnovan.
Reakcija institucija Republike Hrvatske na Šešeljevo puštanje iz pritvora, kao i na njegovo političko djelovanje nakon puštanja bila je brza i primjerena.
Predsjednik Josipović odmah je reagirao i poslao pismo predsjedniku Tribunala Teodoru Meronu i pismo našim zastupnicima u Europskom parlamentu. Naši zastupnici u Europskom parlamentu pokrenuli su izglasavanje rezolucije kojom se osuđuje vrijeđanje žrtava, govor mržnje i kojom se upućuje snažna kritika Tribunalu zbog puštanja Šešelja na slobodu, koja je danas i izglasana.
Vojislav Šešelj je ratni zločinac. Odgovoran je za nebrojena zla u Vukovaru, Voćinu, Bosni i Hercegovini i nizu drugih mjesta. Gdje god je djelovao, Šešelj je sijao zlo, nesreću i smrt. Činjenica da je trenutno na slobodi travestija je pravde, i pokazatelj da Haški tribunal nije dorastao misiji zbog koje je osnovan
Drugim riječima, Hrvatska je svojim utjecajem u Europi postigla jedinstvo u osudi nepravde i uvrede koja joj je nanesena činjenicom da je jedan od najmračnijih zloduha devedesetih na slobodi te se zlurado smije u lice svim svojim žrtvama.
Hrvatska Vlada zatražila je od Tribunala ponovno pritvaranje Šešelja zbog utjecaja na žrtve i kršenja uvjeta za puštanje na slobodu. Uskoro se očekuje rasprava u Vijeću sigurnosti na temelju izvješća Teodora Merona na kojem će Hrvatska iznijeti svoje stavove.
Može se, dakle, zaključiti da je učinjeno sve što nam je u moći kako bismo nepravdu pokušali ispraviti.
Međutim, nekima to nije dovoljno. Umjesto da svoje poruke usmjere prema žrtvama i ponude im utjehu u činjenici da je naša država stala na njihovu stranu hitro i jednoglasno, neki političari i politički aspiranti odlučili su to slamnato strašilo iskoristiti kako bi, potičući strah i nejedinstvo, pridobili dio glasača za sebe.
Ovo je kulminiralo u srijedu, kada je u jednu, doduše marginalnu, emisiju uživo uključen, glavom i bradom, Vojislav Šešelj. Uključivanje zla i zločinaca kao arbitara i svjedoka u političko natjecanje uvijek je završavalo samo na jedan način. Ta se politika sada pokušava opravdavati banalnim tezama o pravu na medijske slobode. A zapravo se radi o onome što je Hannah Arendt prikazivala kao banalnost zla.
Svi znamo o čemu se radi, zašto je zločinac pozvan u eter i koga je trebao spašavati. Vrijeme je da prestanemo davati prostora onima koji su spremni eksploatirati zlo i manipulirati tragedijom žrtve.
Svako jutro kada dolazim na posao, prosvjednici ispred ministarstva mi okrenu leđa dok prilazim zgradi i ulazim u nju. Na taj mi način poručuju da, po njihovom mišljenju, nisam vrijedan niti da me gledaju.
Zlu i mržnji ne treba davati prostora. Moja država i njezini predstavnici u savezima kojih smo članovi bore se protiv njih u moje ime. A Vojislavu Šešelju moja su leđa odavno okrenuta, jer on, naime, pripada prošlosti. Moj je pogled usmjeren u budućnost
Iako se, dakako, ne slažem s njima, način na koji mi šalju poruku itekako je dostojanstven i osobito primjenjiv na Vojislava Šešelja. Instrumentaliziranje Šešelja u svrhu realizacije političkih ciljeva i pridobivanja glasova je nedostojanstveno i ispod svake razine. Još važnije, ono samo ilustrira koliko je Šešelj danas marginalan i nebitan faktor na europskoj političkoj sceni.
U neku ruku, Vojislav Šešelj televizijskim je nastupom sam odredio svoju razinu odabirom sugovornika.
Hrvatska je danas jedna od najsigurnijih zemalja na svijetu. Za razliku od početka Domovinskog rata, kada nismo imali vojsku, Hrvatsku danas štite profesionalne i dobro opremljene Oružane snage. Hrvatska je članica NATO saveza, što znači da više nikada nećemo biti pred tuđom oružanom agresijom. Dio smo Europske Unije, što znači da na raspolaganju imamo političke alate za ispravljanje svake nepravde koja nam je nanesena.
Zlu i mržnji ne treba davati prostora. Moja država i njezini predstavnici u savezima kojih smo članovi bore se protiv njih u moje ime.
A Vojislavu Šešelju moja su leđa odavno okrenuta, jer on, naime, pripada prošlosti. Moj je pogled usmjeren u budućnost.
(Prenosimo s računa TvitLonger Bojana Glavaševića).
Proces za Freda i Bojana
Toliko dugo već stožeraši, šatoraši i njihovi medijski logističari razvlače svoju omiljenu priču o Bojanu Glavaševiću koji, po njima, nije dostojan ni svojega oca ni njegove žrtve, da je bilo samo pitanje trenutka kada će nasrnuti i na ono u ime čega, verbalno i bukvalno, cipelare nedostojnoga mu sina – na lik i djelo Siniše Glavaševića.
Tog zahvalnog posla se naposljetku prihvatio portal poznat po suptilnom bavljenju pitanjima očinstva, portal koji je prošloga tjedna sa svoje srpske adrese pustio u optjecaj ”ekskluzivno otkriće” iz arhiva Stasija i KGB-a da je Angela Merkel začeta ubrizgavanjem zamrznute sperme Adolfa Hitlera u maternicu Gretl Braun, najmlađe sestre Führerove supruge Eve, te da je u tajnom ugovoru sklopljenom između SAD-a, SSSR-a i Vatikana zapisano da će se toj djevojčici jednoga dana dati internacionalna moć.
Toliko dugo već stožeraši, šatoraši i njihovi medijski logističari razvlače svoju omiljenu priču o Bojanu Glavaševiću koji, po njima, nije dostojan ni svojega oca ni njegove žrtve, da je bilo samo pitanje trenutka kada će nasrnuti i na ono u ime čega, verbalno i bukvalno, cipelare nedostojnoga mu sina – na lik i djelo Siniše Glavaševića
Dok su se srpski trudbenici s multišovenskog portala Dnevno.hr/rs/ba manijakalno oblizivali nad Hitlerovim izlučevinama iz kojih je zavjerom Kominterne, Vatikana i Bijele kuće nastala današnja njemačka kancelarka, njihova su se hrvatska braća proslavila jednako ekskluzivnim i jednako umobolnim ”otkrićem” da je otac Bojana Glavaševića s ovoga svijeta otišao bez zaslužene kazne za svoje izdajničko djelovanje protiv Republike Hrvatske.
”Onoga trenutka kada je ubijen na Ovčari, Siniša Glavašević je postao hrvatski mučenik i nacionalna vrijednost. Bi li to izabrao za života nitko danas ne može sigurno reći”, kreće kolumnist portala Dnevno.hr po imenu Marko Ljubić u obračun s legendarnim vukovarskim novinarom, dijagnosticirajući da je ”njegovo radno mjesto od njega, sasvim slučajno, učinilo dnevni glas hrvatskom narodu, signal da je Vukovar još uvijek živ”.
Siniši Glavaševiću doduše priznaje da je ”u teškim okolnostima radio svoj posao” i da je ”očito imao minimum časti pa nije htio bježati još dok je mogao”. No, ni to što je 1991. ostao u Vukovaru sve do strašnoga kraja opsade grada, pa i po cijenu vlastitoga života, Glavaševića ne oslobađa od sumnjičavosti portalskoga heroja iz 2014. koji – valjda u znak posebnoga pijeteta prema žrtvi Ovčare – nalazi za shodno nagađati: ”Ne znamo ni kamo bi bježao, ni je li njegova intimna domovina bila samostalna Hrvatska ili Jugoslavija.”
Ali taj čovjek ”upitne intimne domovine” nije bježao. Ni pred srpskim zločincima koji su ga likvidirali na Ovčari i time ga, prema Ljubiću, potpuno nezasluženo pretvorili u hrvatsku ”nacionalnu vrijednost”. A ni pred pravnom državom Hrvatsku kojoj, na Ljubićevo žaljenje, nije dopao šaka.
Mentalni je sklop kolumnista koji sve povratnike iz srpskih logora smatra prijetnjom za hrvatsku nacionalnu sigurnost navlas isti onome u glavama OZN-inih isljednika i ostalih perjanica jugoslavenske komunističke represije poslije Drugog svjetskog rata
”Da je zapovjedništvo obrane Vukovara bilo zapovjedništvo izgrađene vojske, da je Hrvatska tada bila država kakvom je se danas predstavlja kada joj se tovare na leđa, usprkos svemu, rijetki zločini lešinara u njezino ime, Siniša Glavašević bi zbog čuvene optužnice protiv vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske u ratu završio na vojnom sudu kao izdajnik. Svojim je pozivom snažno propagandno oslabio obranu zemlje, a morao je biti svjestan pa i zbog svojih javljanja na Hrvatskom radiju – masovnih nacionalnih empatija hrvatskog naroda.” – ispravlja portal Dnevno.hr 2014. propust hrvatskoga pravosuđa iz 1991.
A uzgred donosi i pravorijek u slučaju ”izdajnikova” sina Bojana Glavaševića: ”On jednostavno Hrvatsku drži odgovornom za smrt svoga oca, jer, da nije bilo zahtjeva za slobodom hrvatskoga naroda – Bojan bi danas imao živoga oca, novinara Radio Vukovara! A Hrvatske ne bi bilo.”
Drugačije je stoga, drži pravdoljubivi kolumnist, Hrvatska trebala s Vukovarcima, kako s mrtvima, tako i s onima koji su uspjeli preživjeti torturu u srpskim logorima. Ponajprije s Predragom Matićem i Željkom Sabom koji upravo zbog toga što su bili logoraši ”nikada nisu smjeli preuzeti visoke državne funkcije, jer nitko ne stavlja nacionalnu sigurnost na kocku tipujući na to kako nekoga tortura u logoru nije – slomila”.
Ako taj totalitarni nacionalistički um (…) nije u stanju organizirati procese nalik dahauškima, nego za početak ”samo” podmuklo zagovarati lustraciju svih vukovarskih logoraša, krivih što su preživjeli mučenja i ponižavanja, to ne znači da se već koliko sutra – uz blagoslov Kaptola i uz vlastohleplje o-zna-se koje stranke – neće dokraja razmahati i razmahnitati
Odmah slijedi i Ljubićevo bestidno pitanje ”Bi li se netko smio kladiti danas znajući Matića i Sabu da njih – nije?”, u kojemu bi se, kao u rečenici koja mu je prethodila, trebali prepoznati ne samo imenovani logoraši, nego i svi ostali koji su prošli kroz logorski inferno.
Jer neskrivena poruka tog oznaškog uma glasi da Hrvatska i dan-danas mora biti sumnjičava prema svima njima, i to samo zato što su se iz logora vratili živi.
Poruka je to, kažem, oznaškog uma, jer je mentalni sklop kolumnista koji sve povratnike iz srpskih logora smatra prijetnjom za hrvatsku nacionalnu sigurnost navlas isti onome u glavama OZN-inih isljednika i ostalih perjanica jugoslavenske komunističke represije poslije Drugog svjetskog rata, u glavama svih onih koji su ljude – samo zato što su se živi vratili iz Dachaua i ostalih nacističkih konc-logora – izvodili na montirane ”dahauške” procese, da bi ih pod optužbom za kolaboraciju s neprijateljem, izdaju i špijunažu, osuđivali na smrt ili na tešku robiju, a potom te kazne ”u ime naroda” revno provodili u djelo.
Pa ako taj totalitarni nacionalistički um danas, zbog objektivnih poteškoća, nije u stanju organizirati procese nalik dahauškima, nego za početak ”samo” podmuklo zagovarati lustraciju svih vukovarskih logoraša, krivih što su preživjeli mučenja i ponižavanja, to ne znači da se već koliko sutra – uz blagoslov Kaptola i uz vlastohleplje o-zna-se koje stranke – neće dokraja razmahati i razmahnitati.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Protiv dilera mržnje
Ja ne mrzim – na tako imenovanom Facebook profilu podrške Bojanu Glavaševiću, kreiranom neposredno nakon njegova nedjeljnog intervjua HTV-u, roje se tisuće lajkova i pohvala. Mladi pomoćnik ministra branitelja postao je točka okupljanja svih koji se “zalažu za toleranciju, dijalog i konstruktivnu budućnost”. Lice Hrvatske koja ne mrzi. A i tata bi se imao razloga ponositi.
Sin legendarnog Siniše Glavaševića ima sve predispozicije da ga braniteljska populacija smatra svojim. Otac heroj Domovinskog rata, smaknut na Ovčari. Glas koji je u najtežim danima bio spona između Vukovara i ostatka Hrvatske. Mladi Glavašević puno poštovanje zaslužuje i načinom na koji se nosio sa svojom obiteljskom tragedijom. Izrastao je u obrazovanog i u akademskim krugovima cijenjenog mladog čovjeka.
Bojan Glavašević ipak ima jednu opaku, fatalnu falinku. Koju mu njegovi kritičari ne mogu oprostiti i koja je glavni razlog njihovih bjesova. Zbog koje su ga proglasili neprijateljem i četnikom. On, naime, ne mrzi. Premda bi imao mnogo razloga za to. Pred kamerama jednostavno kaže: “I ja sam žrtva rata… znam odakle dolazi moja bol”. No iz toga ne slijedi osvetnički poriv, nego empatija prema svakom ratnom stradalniku
Djeluje otvoreno, iskreno i toplo. Iako je u posljednjih mjesec dana izvrgnut strašnoj difamaciji i hajci, iako mu braniteljski prosvjedi pripisuju monstruoznu namjeru o izjednačavanju Domovinskog rata i velikosrpske agresije, nazivaju ga četnikom i traže njegovu smjenu, on svejedno veli: “Ljudi koji prosvjeduju, zaslužuju svačije poštovanje”.
Učinit će sve, tvrdi, da im pomogne. Navodi sve što je uradio i što do kraja mandata još kani napraviti. Nepravedno ga napadaju, ali ako će im biti lakše, neka se, kaže, iskale.
Bojan Glavašević ipak ima jednu opaku, fatalnu falinku. Koju mu njegovi kritičari ne mogu oprostiti i koja je glavni razlog njihovih bjesova. Zbog koje su ga proglasili neprijateljem i četnikom. On, naime, ne mrzi. Premda bi imao mnogo razloga za to. Pred kamerama jednostavno kaže: “I ja sam žrtva rata… znam odakle dolazi moja bol”. No iz toga ne slijedi osvetnički poriv, nego empatija prema svakom ratnom stradalniku.
S javnošću je podijelio svoju priču o tome kako se oslobodio mržnje. To na neki način smatra i svojom obavezom prema ocu. Njegov bi ga tata, objašnjava, sigurno želio vidjeti sretnoga, a “nije sretan onaj tko živi u mržnji”. Nije lako, teško je, ali “svatko može naći put koji će ga odvesti dalje od mržnje”.Mnogi u Hrvatskoj – gledamo i ovih dana – taj put nisu uspjeli pronaći. Upravo suprotno, javno se overdoziraju netolerancijom, omrazama i pizmom.
Na žalost, mnogo je u Hrvatskoj onih koji se hrane mržnjom i gonjeni su negativnim emocijama. Zato se dvadeset godina po okončanju rata ponovno ovdje stvara ratno ozračje. Opet se maršira u vojnim uniformama i prijeti oružanim obračunima. Bojan Glavašević pledira da se prestanu voditi davno završeni ratovi, usto ratovi u kojima je Hrvatska pobijedila. Da, Hrvatska je pobijedila u ratu protiv velikosrpske agresije.
Na žalost, mnogo je u Hrvatskoj onih koji se hrane mržnjom i gonjeni su negativnim emocijama. Zato se dvadeset godina po okončanju rata ponovno ovdje stvara ratno ozračje. Opet se maršira u vojnim uniformama i prijeti oružanim obračunima. Bojan Glavašević pledira da se prestanu voditi davno završeni ratovi, usto ratovi u kojima je Hrvatska pobijedila. Da, Hrvatska je pobijedila u ratu protiv velikosrpske agresije
Ali, ovdje više nije riječ o tom ratu. U tom se pogledu mladi pomoćnik ministra branitelja jako vara. Više se ne radi o ratu protiv vanjske agresije. Ovdje se danas pokušava zametnuti rat protiv takozvanih unutarnjih neprijatelja. Danima već gledamo transparent pod kojim se prosvjed branitelja u Savskoj odvija: “1991. protiv JNA, 2014. protiv Jugoslavena”. Protiv Jugoslavena? U kojoj su ih to mišjoj rupi prosvjednici uspjeli pronaći!
Potpuno blesavu i bezobraznu optužbu da aktualna vlast izjednačava Domovinski rat s velikosrpskom agresijom zajedničkim snagama rabe kolovođe braniteljske pobune i šef HDZ-a Tomislav Karamarko. Lokalne mu uzdanice – nove snage HDZ-a? – prizivaju Bljesak i Oluju. Protiv koga bi se ta nova Oluja vodila? Nema više srpske pobune ni okupacije Knina. “Protiv koga bi se vodila?! Pa, protiv nas, hrvatskih građana, Hrvat na Hrvata”, komentira mi ovih dana jedan zagrebački taksist.
Srbi u Hrvatskoj objektivno više ne mogu predstavljati problem. Od mogućnosti da funkcioniraju kao remetilački faktor ni kamen na kamenu nije ostao. Hrvatska je danas jedna od etnički najhomogenijih država. Na braniteljsku populaciju iz državnog se budžeta izdvaja oko šest milijardi kuna.
Ali, legije onih koji bez neprijatelja ne mogu funkcionirati ubrzano traže nove kandidate za tu ulogu. Zato se Bojana Glavaševića, sina heroja Domovinskog rata i čovjeka koji je sve svoje snage stavio u službu branitelja, odjednom naziva četnikom. Cijela se aktualna vlast, kao i njeno biračko tijelo, sumnjiče kao nedomoljubni, izdajnički i antihrvatski. Ukupna se drugačije misleća Hrvatska proglašava neprijateljskom.
Nema za naciju važnijeg pitanja od onog hoće li je voditi snage kojima je mržnja jedino pogonsko gorivo ili oni kojima Hrvatska nije država divlje i razarajuće mržnje, nego – upravo suprotno – uređeni prostor civiliziranosti, pristojnosti i demokratskih sloboda
Iz takve perspektive zaista se protekli Domovinski rat može smatrati nezavršenim, kako neki glasovi iz braniteljskih redova uporno tvrde. Nezavršen im je zato jer je devedesetih napad Beograda na Hrvatsku onemogućio unutarhrvatski obračun. Recentna grozničava potraga za unutarnjim neprijateljem implicira da je velikosrpska agresija spasila Hrvatsku od građanskog rata. Da je nije bilo, Hrvati bi se tukli između sebe.
Kao što se sada, kad vanjske ugroze više nema, otvara unutarhrvatska fronta. Samo se iz tih, zbog povijesnih okolnosti neostvarenih namjera, Domovinski rat može smatrati nezatvorenim i nezaključenim. Odnosno, aktualni se događaji, koji dijele naciju i njene dijelove maksimalno, na posve izmišljenim temama nepodnošljivo antagoniziraju, vide kao nastavak proteklog rata.
Nastup Bojana Glavaševića i ohrabrujuća podrška koja ga prati znak su da za Hrvatsku ipak ima nade. Dileri mržnje vrlo su moćni, ali ni graditelji društva tolerancije i uvažavanja različitosti nisu slabi. To je danas glavna razdjelnica Hrvatske. Koja dolazi prije svjetonazorskih i političkih razlika, prije razvrstavanja na ljevicu i desnicu.
Nema za naciju važnijeg pitanja od onog hoće li je voditi snage kojima je mržnja jedino pogonsko gorivo ili oni kojima Hrvatska nije država divlje i razarajuće mržnje, nego – upravo suprotno – uređeni prostor civiliziranosti, pristojnosti i demokratskih sloboda.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Istina Bojana Glavaševića
”I ja sam žrtva rata, ne bih mogao nikad izjednačiti žrtvu i agresora”, izjavio je Bojan Glavašević u HTV-ovoj emisiji Nedjeljom u 2. I meni je to savršeno jasno. Nažalost, onim braniteljima u Savskoj 66 i onim pozerima koji se tamo dolaze samopromovirati i/ili rušiti Vladu galamom na ulici – nije.
”Retoričko pitanje je imalo svoju funkciju u kontekstu govora, ako je i bilo greške, ona je bila miješanje znanosti i politike. To je bilo istaknuto u jednoj od emisija. Ako jeste, to je bila moja greška. Ne mogu se ispričati za nešto što nisam rekao niti sam mislio reći, nego mi je grubo imputirano. Nisam nijednom izjednačio žrtvu i agresora. Ja sam isto žrtva rata. Za mene je vrlo jasno tko je izvršio agresiju i odakle dolazi moja bol u životu. Nikad ne bih mogao izjednačiti žrtvu i agresora. Snimka je izvučena iz konteksta govora koji je trajao 10 minuta. Ako je tih minutu i 43 sekundi odrezano onako kako je odgovaralo onome tko je plasirao snimku, ako je to koga povrijedilo, zaista mi je žao. Govorio sam o civilnim žrtvama rata jer ne znamo dovoljno”, nastavio je Glavašević.
Ako nije jasno kakvoj vrsti problema Fred Matić, Vesna Nađ, Bojan Glavašević i drugi žele doskočiti i naći im rješenje, evo primjera koji je dao Glavašević: ”Jedna gospođa iz Baranje bila je na istoj tribini sa snimke koju smo gledali. Njezina kći bila je u vezi s hrvatskim braniteljem koji je bolovao od PTSP-a. Jedan dan došao je na njeno radno mjesto s ručnom granatom i smrtno su stradali oboje. Otac tog hrvatskog branitelja ostvario je prava, dok istovremeno ta gospođa, čija je kći stradala, ne ostvaruje nikakva prava. Danas živi na rubu egzistencije. Ta je gospođa na tribini ispričala svoju priču, ali oni koji su snimali tu priču nisu objavili. Ona nije jedini takav slučaj. Ima puno ljudi koji nisu dobili pravdu ni kompenzaciju.” Eto, to je to.
Gledatelji su se napenalili i pucali na Glavaševića. Opet. Dali su mu nisku ocjenu nastupa: 4,38. To je ona ekipa koja ”mu i dalje ne vjeruje”. To su oni koji bi, i da Bojan Glavašević prijeđe preko Dunava pješke, govorili da laže, da konstruira i da je ”izmanipuliran”. Njima posvećujem ovaj tekst koji u nekim dijelovima ne objavljujem prvi puta, ali ih imam potrebe ponoviti. Imam silnu potrebu to učiniti. Vjerujem da će publika koja me poznaje i prati prihvatiti moje motive
Ali gledatelji su se napenalili i pucali na Glavaševića. Opet. Dali su mu nisku ocjenu nastupa: 4,38. To je ona ekipa koja ”mu i dalje ne vjeruje”. To su oni koji bi, i da Bojan Glavašević prijeđe preko Dunava pješke, govorili da laže, da konstruira i da je ”izmanipuliran”. Njima posvećujem ovaj tekst koji u nekim dijelovima ne objavljujem prvi puta, ali ih imam potrebe ponoviti. Imam silnu potrebu to učiniti. Vjerujem da će publika koja me poznaje i prati prihvatiti moje motive.
Razina političkog života među mladima je gotovo zanemariva kao i postotak mladih uključenih u politički život stranaka i društvenih organizacija. Već bi se sada s lakoćom moglo ustanoviti da većina srednjoškolaca ne zna točno što se dogodilo u Hrvatskoj početkom devedesetih (jer ne znaju, pokazala je to HTV, ni što je bila akcija ”Oluja”): koja je bila uloga hrvatske, odnosno srpske ili srbijanske strane u izbijanju rata i kako je, primjerice, bilo živjeti u opkoljenom i žrtvovanom Vukovaru, odnosno da je Županja bio jedan od najgranatiranijih hrvatskih gradova ili pak tko su bili Siniša Glavašević, Blagoje Zadro, dečki s Trpinjske ceste i slično.
Što učiniti s generacijom koja je obilježena šutnjom ili potpunim nepoznavanjem situacije, pa i već zabrinjavajućim nedostatkom interesa prema društvenoj zbilji? Ja sam godinama tim mladim ljudima iz hrvatskog Podunavlja, držeći im radionice, govorio da se ugledaju u Bojana Glavaševića.
Danas treba dodati i ovo pitanje: Tko je zaista ”ubio Vukovar”? Možda će se odgovoriti da su to učinili Milošević i njegovi pomoćnici, likovi poput Šljivančanina i ostalih ratnih zločinaca koji su ostavili svoj potpis na Ovčari. Eto, i onaj zlikovac Kadijević koji je upravo umro u Moskvi. Ali nije isključen ni odgovor koji će možda glasiti da je to učinilo i kompletno hrvatsko društvo. Jer ubijanje traje. Vukovar se ubija i ispred Ministarstva branitelja, jer se tamo ”ubija” izuzetan čovjek kakav je Bojan Glavašević.
Hrvatski građani žive i odrastaju bez sustavnog mirotvornog obrazovanja, praktično nekorisni za preoblikovanje hrvatskog društva u sredinu u kojoj će se zločini pamtiti da se ne bi ponovili, u kojoj će se imena zločinaca ponavljati kako bi društvo znalo da će takvi dobiti primjerenu kaznu, ali u kojoj će se s poštovanjem građani odnositi prema svima onima koji su dali svoje živote i zdravlje za slobodu zemlje. Reklo bi se čak i to da mirotvorstvu predstoji borba s politikom koja krivnju i zaborav pretvara u sredstva političke trgovine.
Pamtim, strašno pamtim jednu Kroniku dana Hrvatskog radija u kojoj je emitirana reportaža snimljena u Vukovaru među onima koji su hodočastili tomu ”gradu heroju” na 12. godišnjicu njegova pada u ruke srbijanskih zločinaca. Glas žene koja je rekla da nije nikoga izgubila u ratu, ali je plakala jer nije mogla odoljeti suzama onih koji su preživjeli strahotu opsade i koji su izgubili članove obitelji ili prijatelje, bez obzira na to jesu li ih uspjeli sahraniti ili se još nadaju da su nestali te za njima tragaju dok službeno ne postanu mrtvi toliko me potresao da sam, dok sam se vozio kući i slušao emisiju u autu, i sam gutao suze.
Hrvatski građani žive i odrastaju bez sustavnog mirotvornog obrazovanja, praktično nekorisni za preoblikovanje hrvatskog društva u sredinu u kojoj će se zločini pamtiti da se ne bi ponovili, u kojoj će se imena zločinaca ponavljati kako bi društvo znalo da će takvi dobiti primjerenu kaznu, ali u kojoj će se s poštovanjem građani odnositi prema svima onima koji su dali svoje živote i zdravlje za slobodu zemlje. Reklo bi se čak i to da mirotvorstvu predstoji borba s politikom koja krivnju i zaborav pretvara u sredstva političke trgovine
Stigavši doma, posegnuo sam za knjigom kolege Siniše Glavaševića ”Priče iz Vukovara” koja, u izdanju Matice Hrvatske, donosi i snimke njegovih potresnih ratnih izvještaja na CD-u. Pokušao sam, barem u mislima, biti s onima koji su toga dana, na dan pada Vukovara i strašnog zločina u Škabrnji, s velikom tugom hodali Vukovarom i, slušajući Glavaševićev glas koji Vukovarci zasigurno dobro pamte, bilo mi je jasno da je tuga tih ljudi pojačana zbog sramotne nebrige prema Vukovaru koja traje. Naime, Glavašević je 15. studenog 1991. za istu Kroniku dana rekao i ovo: ”Na sramotu cijele Hrvatske granice slobodnog hrvatskog Vukovara sve su tješnje”.
U izvještaju od 9. studenoga, pak, svjedočio je pravo stanje duha svojih sumještana: ”Kod boraca i civila, koje je Hrvatska ostavila tako galantno velikosrpskim željama, vlada veliko ogorčenje”. Ali Siniša, iako je vjerno prenosio što se događalo kao i to da je bilo jasno da će grad kad-tad pasti u ruke neprijatelja, nije dozvolio da ga pobijedi srdžba ma koliko se pribojavao da Zagreb i predstavnici međunarodne zajednice neće uvažiti mnogobrojne apele koje je u ime svoga grada slao putem radija, odnosno da se ono najstrašnije neće izbjeći.
”Hrvati, ne samo u Hrvatskoj, već u cijelom svijetu”, govorio je pri kraju opsade, ”ne smiju zaspati dok petnaest tisuća odraslih i dvije tisuće djece iz ovoga pakla ne izvuku van. To je sveta dužnost koju im ovaj grad stavlja na dušu”. U svom posljednjem javljanju, 18. studenog 1991., rekao je: ”Avetinjski prizori nižu se do beskraja (…) Breme takvih slučajeva civilizacija nije u stanju podnijeti (…) Nadamo se da je mukama po Vukovaru kraj”.
Legendarni novinar i mučenik, želim reći i preko ove kolumne koja skromno postaje eho njegovih poruka i preko onih koji ga pamte i žive u Vukovaru, poručuje da muke toga grada nisu prestale do danas, kao ni naša sramota zbog toga.
Obnova i industrijsko i svako drugo ulaganje u gospodarstvo Vukovara mora postati naš nacionalni prioritet. To mora biti i proces pomirenja, odnosno izgradnje strukture povjerenja.
Jedinstvenost i neponovljivost svake osobe vodi sve nas do toga da ustvrdimo osobnu odgovornost koju ne mogu drugi zamijeniti, niti je možemo prenijeti na druge. Od razine Vlade i Sabora preko kulturnih, vjerskih i inih institucija do razine nevladinih organizacija i odvažnih pojedinaca možemo i moramo prekinuti naš osobni grijeh kao i onaj koji proizlazi iz ”grešnih struktura”, grijeh zaboravljanja i zapostavljanja Vukovara i njegovih ljudi, bez ikakvih sustezanja.
Iako mnogi, s pravom, konstatiraju da se oko Vukovara uglavnom samo ponavljaju prazna obećanja, mi imamo imperativ dijeliti ljubav i nadu koju su Vukovarci, živi i mrtvi, predvođeni Sinišom Glavaševićem, pokazali i pokazuju prema svome gradu, ali i prema cijeloj domovini.
Ljudska prava potiču nas da ne štitimo samo vlastita prava ili da pasivno odobravamo ljudska prava već da aktivno radimo u korist drugih ljudi, to jest da djelujemo solidarno s onima čija su prava povrijeđena. Upravo ta solidarnost i tolerancija, sloboda i jednakopravnost, vrijednosti koje bismo kao društvo trebali gajiti, potakla me je da prenesem izjavu Bojana Glavaševića. On reče: ”Vukovar ne smije postati simbolom mržnje i poligonom za međunacionalno zlopamćenje”. Bojanova je Hrvatska, zato to ističem, moja Hrvatska, poželjna, pomirena, odista slobodna Hrvatska. Zemlja koja mora biti ustrojena prema načelima Opće deklaracije o ljudskim pravima
Ljudska prava potiču nas da ne štitimo samo vlastita prava ili da pasivno odobravamo ljudska prava, već da aktivno radimo u korist drugih ljudi, to jest da djelujemo solidarno s onima čija su prava povrijeđena. Upravo ta solidarnost i tolerancija, sloboda i jednakopravnost, vrijednosti koje bismo kao društvo trebali gajiti, potakla me je da prenesem izjavu Bojana Glavaševića. On reče: ”Vukovar ne smije postati simbolom mržnje i poligonom za međunacionalno zlopamćenje”. Bojanova je Hrvatska, zato to ističem, moja Hrvatska, poželjna, pomirena, odista slobodna Hrvatska. Zemlja koja mora biti ustrojena prema načelima Opće deklaracije o ljudskim pravima.
Čini mi se oportunim prenijeti dio teksta Bojana Glavaševića koji je objavljen na Tportalu.hr u povodu 20. godišnjice stradanja grada:
”…Ono što ćete čitati u redovima koji slijede moje je mišljenje. Ono nema ambiciju autoriteta – ne trebate se uhvatiti za njega i reći da sam u pravu iz kojih god razloga, dapače; bilo bi mi draže da ga u sebi pokušate osporiti, dokazati i sebi i meni da nisam u pravu. To kažem zato što mislim da stvari u Vukovaru nisu dobre. No krenimo ispočetka.
U Vukovar sam prvi put nakon rata došao 2001. godine, 19. studenog, s prijateljem Igorom Sarnavkom. Njemu je bio rođendan (koji datum, ha?), a bila je i godišnjica pada (oslobođenja?) grada. Moja kuća je tada još uvijek bila gomila spaljenog kamenja posutog čahurama (sjećam se da sam se zapitao čijih). U dnevnoj sobi, koja je svojevremeno bila centar mojeg svijeta, bila je gomila otpada na vrhu koje je bio bačen, pazite sad, čamac.
Spavali smo kod tete Johane, naše susjede koja se vratila nedugo nakon reintegracije. Igor i ja smo oko deset navečer otišli u šetnju. Vukovar je bio grad duhova. Nije bilo žive duše vani, a javna rasvjeta je upadljivo nedostajala na mnogim mjestima. Hodali smo kroz ruševine mojeg djetinjstva dok nismo došli do Dunava. Nije bilo daška vjetra, ni mjesečine. Noć je bila vedra i zvijezde su se odražavale u rijeci. Imao sam 17 godina i vratio sam se kući. Bio sam uvjeren da je to početak vraćanja stvari na njihovo prirodno mjesto – za par godina Vukovar će postati mjesto na koje ću se moći vratiti i, kao što je moj tata napisao, početi ulagati u budućnost.
Deset godina je prošlo od te noći. Ruševine su raščišćene, mnoge i obnovljene, ljudi su se vratili, javna rasvjeta je posvuda (ima je čak i previše za moj ukus), a Vukovar još uvijek nije postao mjesto u koje bih se želio vratiti. Dvadeset godina nakon rata Vukovar izgleda ljepše (iako, budimo realni, to i nije bilo osobito teško za postići) ali mislim da nije dobro mjesto za život. Zašto? Zato što se nisu dogodile one stvari koje su bile ključne za, opet ću citirati tatu, nekakav dobar početak.
U borbi za oslobođenje Hrvatske svi su čekali Vukovar. Svi su čekali naredbu da Vukovar vratimo na isti način na koji je oduzet – oružjem. Nakon Okučana i Knina Vukovar je trebao biti krunski dragulj hrvatske borbe za povratak otuđenog. I on se nije dogodio.
Da bi suočavanje s traumom bilo uspješno, mora se individualizirati krivnja za zločine koji su počinjeni. Moramo znati imena ljudi koji su ubijali nedužne, dokazati njihovu krivnju i kazniti ih. Ako se to ne dogodi, zločin se mistificira i ostavlja se prostor za nestručne interpretacije. A nestručne interpretacije imaju tendenciju postati stereotipima. ”Svi Srbi su četnici”, ”Svi Hrvati su ustaše” i tome slično. Dogodio se generacijski transfer krivnje: mali Srbi su od vrtića krivi za Ovčaru, a mali Hrvati za Jasenovac. Takvi stavovi se prenose s jedne generacije na drugu i obično rezultiraju masovnim grobnicama nekoliko desetljeća kasnije
Naredba nikad nije stigla. Dvije godine nakon Oluje, Vukovar je mirno reintegriran. Nije bilo slavodobitnog ulaska u grad tenkovima i oklopnim vozilima, dečki i cure u uniformama nisu ginuli i bili ranjavani. Nije bilo velike pobjede izvojevane oružjem. Umjesto toga, par potpisa i – opa – Vukovar je zaspao u Krajini, a probudio se u Hrvatskoj. Umjesto očekivane katarze, dogodila se birokracija.
Nemojte me krivo shvatiti, mislim da je svaki život izgubljen u ovom prokletom ratu bio jedan život previše. Ali treba to reći jasno i glasno, činjenica da Vukovar nije vraćen oružjem izazvala je osjećaj nezadovoljstva kod mnogih. To nezadovoljstvo ostavilo je trag koji se još uvijek osjeća, jer mnogi povratnici nemaju osjećaj da je pravda zadovoljena.
Kada su se prognanici počeli vraćati, dočekali su ih bivši prijeratni susjedi, ali i jako puno ljudi koji su se doselili nakon okupacije. Malo je reći da je situacija bila čudna. Kako komunicirati s ljudima koji su izabrali krivu stranu? A s reintegracijom došli su i političari (domaći i strani) i počeli pričati o pomirenju, i to na takav način kao da je riječ o dječjoj svađi i sad trebamo reći ‘mir, mir, mir, nitko nije kriv’ i nastaviti se družiti. Suluda ideja, dakako, jer, eto, tu je Ovčara, i to nije dječja svađa. Komunikacija sa Srbima nije dolazila u obzir. I tako je Vukovar postao podijeljeni grad: oni koji su ostali i oni koji su se vratili počeli su živjeti odvojenim životima, koji se dodiruju samo u najnužnijim od situacija.
Treba razumjeti i jedne i druge. Ako ne znate što je vaš susjed radio za vrijeme rata, ne želite se izložiti riziku da komunicirate sa zločincem. A isto tako, ako ne znaš je li tvoj susjed povratnik netko tko bi najradije pobio i tebe i tvoju obitelj, bolje se maknuti s puta. Nakon toga je logika jasna: treba razdvojiti život u svim segmentima, od vrtića do posla. Postoji i naziv za to, segregacija. Neki kažu da je dobra, neki da je loša. Ja mislim da je to samo vrlo profinjen alat za izbjegavanje suočavanja s traumom.
I sada dolazimo do onog bitnog. Suočavanje s traumom u Vukovaru nije se dogodilo jer je to jedna ružna stvar. Svi bismo trebali biti politički korektni i paziti da se netko ne nađe uvrijeđenim, a nema lijepog načina da se objasni činjenica da je bio rat i da su ljudi ubijeni. To je posao koji bi trebale obaviti institucije, država.
Da bi suočavanje s traumom bilo uspješno, mora se individualizirati krivnja za zločine koji su počinjeni. Moramo znati imena ljudi koji su ubijali nedužne, dokazati njihovu krivnju i kazniti ih. Ako se to ne dogodi, zločin se mistificira i ostavlja se prostor za nestručne interpretacije. A nestručne interpretacije imaju tendenciju postajati stereotipima. ‘Svi Srbi su četnici’, ‘Svi Hrvati su ustaše’ i tome slično. Dogodio se generacijski transfer krivnje: mali Srbi su od vrtića krivi za Ovčaru, a mali Hrvati za Jasenovac. Takvi stavovi se prenose s jedne generacije na drugu i obično rezultiraju masovnim grobnicama nekoliko desetljeća kasnije.
Bojan Glavašević nam je rekao svoju istinu. Ona je meni jasna, u potpunosti razumljiva, prihvatljiva i potrebna. To je istina o našoj sadašnjosti i o putu ka sreći. Sreća se neće dogoditi ako ne umijemo izgraditi društvo povjerenja i društvo pomirenih ljudi. Trebalo bi nam biti žao onih koji kažu da Bojanu Glavaševiću ne vjeruju, jer se to na kraju krajeva svodi na to da oni ne vjeruju sebi samima i da ne vjeruju Hrvatskoj. To je jako tužno
Djeca nisu i ne mogu biti kriva za zločine svojih roditelja, isto kao što jedan narod u cjelini ne može biti kriv za zločine nekih njegovih pripadnika. Čovjek je prije svega živo biće, koje pati kada ga se mlati čeličnim šipkama, i koje umire kada se u njega ispali rafal iz automatskog oružja. Potpuno je svejedno gdje je rođen, je li govorio ‘mleko’ ili ‘mlijeko’ i pripadnikom kojeg naroda se smatrao. Kada ga bacite u masovnu grobnicu, on ostaje lišen svega osim pripadnosti ljudskom rodu. Svi ubijeni u ovom prokletom ratu su žrtve, nebitno je s koje strane. Kada to osvijestimo, i prestanemo prebrojavati leševe s ‘naše’ i ‘njihove’ strane, tada ćemo se početi suočavati s traumom. Kada se to dogodi, moći ćemo započeti s nastavkom naših života.
U toj priči postoji jedan veliki problem, a to su političari. Ljudi koji se jako vole pokazati u Vukovaru svake godine oko godišnjice, govoriti velike riječi, biti plemeniti i suosjećajni za medije i svoje biračko tijelo, a nakon toga potpuno zaboraviti na Vukovar. Dogodine.
Političari već 20 godina Vukovar i Vukovarce etiketiraju kao žrtve. Govore o Vukovaru jedino kao o problemu. Nema greške, Vukovar i Vukovarci jesu žrtve – ali prije 20 godina. To je skoro četvrtina stoljeća, ljudi moji. Ne mislite li da bi se nakon toliko vremena trebalo početi čuti neke lijepe vijesti? Reći neke pozitivne stvari?
Bit ću iskren: budućnost Vukovara ne može se graditi na mimohodima i paljenjima svijeća, nego na novim radnim mjestima, funkcionalnoj javnoj upravi i kvalitetnom, za sve jednakom obrazovanju. Vukovar treba prestati etiketirati kao žrtvu i početi razmišljati kako da rješavamo probleme koje ljudi imaju u svakodnevnom životu. Kada se Vukovarci maknu iz pozicije žrtve i počnu razmišljati kako da poprave situaciju u sredini u kojoj žive, dogodit će se pomaci.
Moj tata je znao reći da je naša zemlja takva da kad bi u nju bacio dugme, izrastao bi ti kaput. I to je živa istina. Vukovar je nekad bio pojam uspješne zajednice, u svakom smislu. Potencijal je tu, čeka na realizaciju. Oni koji ga trebaju realizirati su Vukovarci, uz potporu svih ljudi dobre volje.
Dvadeset godina kasnije Vukovar još uvijek nije mjesto gdje bih volio odgajati svoje dijete, ali zbilja bih volio da to postane. Mojih sedam godina djetinjstva bile su veličanstvene i nikakav rat ne može mi uništiti tu uspomenu. Problemi s kojima se Vukovar suočava proizlaze iz konkretnih razloga i neće nestati ako zažmirimo i pretvaramo se da nisu tu.
Bojanu Glavaševiću bismo trebali moći vjerovati ne samo zato jer je sin Siniše Glavaševića već zato što je pronašao i ponudio razloge za nadu. Meni se istina Bojana Glavaševića čini od presudne važnosti za našu zemlju, pa i za zemlje u okruženju ili susjedstvu. Zoran Milanović možda nije ni svjestan koliko je ispravno postupio što je stao uz svojega ministra, a Matić uz gospođu Nađ i Bojana Glavaševića. Mislim da bih bio sposoban zanemariti ostale budalaštine našega premijera i stisnuti mu ruku zbog proročkoga postupka: kod Siniše Glavaševića nismo čuli riječi niskosti ni mržnje. Tako je i u Bojana. Otac i sin Glavašević nam najavljuju jedinu moguću Hrvatsku, zapravo, jedinu poželjnu Hrvatsku, kako bi rekao Vlado Gotovac, Hrvatsku bez niskosti i bez mržnje
Treba širom otvoriti oči i uhvatiti se s njima u koštac. Neće biti lako, ali ako se potrudimo, možda će netko za neku buduću okruglu godišnjicu djeljivu s pet ili deset moći napisati kako je ponosan na to kamo je Vukovar stigao. Možda će moći reći ‘Siniša bi bio sretan da ovo vidi’.”
*****
Prošli petak sam na Kaznenom sudu u Zagrebu oslobođen optužbe da sam počinio djelo sramoćenja tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Šef te ekipe Tomislav Josić nije me želio slušati. Pokušao sam mu objasniti u čemu griješe. Eto, ako slučajno čita ovu kolumnu, objasnio mu je to Bojan Glavašević. A ja ću više o tom suđenju u nekoj skorijoj kolumni. Rekao je gospodin Josić da ga je baš briga za mene, za moju osobnu priču, za moja ekumenska, mirotvorna ili ljudskopravaška nastojanja. On ih ne priznaje.
Ali ja znam da su ona važna i iz te svijesti mogu reći da danas u srcu nosim dva Glavaševića: oca Sinišu i sina Bojana. I da, pisao bih i kao Bojan. Zapravo, tako se ponašam, o čemu mogu svjedočiti mladi iz Vukovara i Podunavlja s kojima se družim od 1999. Bojan mi je svjedok.
A vi, prepoznajete li se u riječima Siniše i Bojana Glavaševića? Mislite li da se to tiče i vašega života i sviju nas diljem Hrvatske?
Razumijem i poštujem bol. Znam što je imati u obitelji nestalog člana. Meni je nestao mlađi brat. Ali se vodim riječima Siniše Glavaševića: ”Mi svi dobro znamo gdje su žrtve. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni”.
Vukovar još nije potpuno živ. I svi mi imamo svetu dužnost da se u njemu dogodi što je Siniša želio: da ljudi budu u prilici umirati sretno. Znam, teške su to riječi. Ali ni jedna riječ ne može biti teža od siromaštva i bijede, od neizvjesnosti i beznađa. Samo hrabri i odvažni mogu naciji dati ono što joj sada najviše treba: istinu o sebi. Počnimo od toga da sebi priznamo istinu o današnjem Vukovaru. Ja mislim da bi danas Siniša Glavašević to smatrao neizbježnim zadatkom. Jer je bio kvalitetan novinar. I jer je znao da samo onda kada čistimo savjest u potpunosti impregniramo ponašanje poželjnom humanošću.
Bojan Glavašević nam je rekao svoju istinu. Ona je meni jasna, u potpunosti razumljiva, prihvatljiva i potrebna. To je istina o našoj sadašnjosti i o putu ka sreći. Sreća se neće dogoditi ako ne umijemo izgraditi društvo povjerenja i društvo pomirenih ljudi. Trebalo bi nam biti žao onih koji kažu da Bojanu Glavaševiću ne vjeruju, jer se to na kraju krajeva svodi na to da oni ne vjeruju sebi samima i da ne vjeruju Hrvatskoj. To je jako tužno.
A Bojanu Glavaševiću bismo trebali moći vjerovati ne samo zato jer je sin Siniše Glavaševića već zato što je pronašao i ponudio razloge za nadu. Meni se istina Bojana Glavaševića čini od presudne važnosti za našu zemlju, pa i za zemlje u okruženju ili susjedstvu. Zoran Milanović možda nije ni svjestan koliko je ispravno postupio što je stao uz svojega ministra, a Matić uz gospođu Nađ i uz Bojana Glavaševića. Mislim da bih bio sposoban zanemariti ostale budalaštine našega premijera i stisnuti mu ruku zbog proročkoga postupka: kod Siniše Glavaševića nismo čuli riječi niskosti ni mržnje. Tako je i u Bojana. Otac i sin Glavašević nam najavljuju jedinu moguću Hrvatsku, zapravo, jedinu poželjnu Hrvatsku, kako bi rekao Vlado Gotovac, Hrvatsku bez niskosti i bez mržnje.
Vrijeđanje branitelja
Pokušaj suicida 50-godišnjeg zagrebačkog ratnog veterana koji se u ponedjeljak navečer polio benzinom i zapalio ispred zgrade Ministarstva branitelja na Savskoj cesti nova je eskalacija, no bojimo se ne i klimaks potpuno apsurdnog i do krajnje mjere iracionalnog prosvjeda koji se već danima odvija u šatorima ispred zgrade u Savskoj.
Prosvjed koji je otpočeo anonimno i neprimjetno dobio je prvi zamašnjak prošlog tjedna, kad je jedna od sudionica tijekom demonstracija preminula.
Tada se prosvjed pretvorio u politički problem čudnovatih razmjera. Umrloj veteranki organiziraju se minute šutnje, šator pred ministarstvom Predraga Matića pohode župani i saborski zastupnici, predsjednik Sabora, predsjednik i njegova protukandidatkinja.
Veteranima u prosvjedu građani donose janjetinu i naranče, a drugi – također ne malobrojni – građani vrijeđaju ih po forumima i prozivaju za sebičnost.
Pokušaj suicida 50-godišnjeg zagrebačkog ratnog veterana koji se u ponedjeljak navečer polio benzinom i zapalio ispred zgrade Ministarstva branitelja na Savskoj cesti nova je eskalacija, no bojimo se ne i klimaks potpuno apsurdnog i do krajnje mjere iracionalnog prosvjeda koji se već danima odvija u šatorima ispred zgrade u Savskoj
Tijekom prošlog i ovog tjedna iracionalnost je eskalirala, sve dok nije dosegnula vrhunac spomenutim samozapaljenjem.
I dok je po emocijama, ritualima i političkoj formi vruć i pun sadržaja, po svom političkom i socijalnom sadržaju protest pred Matićevim ministarstvom, nažalost, je besmisleno, misteriozno prazan. Ljudi iz šatora u Savskoj traže da se ne smanjuju njihova prava za koja vlast kaže da ih neće smanjivati.
Traže da se ta prava zabetoniraju ustavnim zakonom, kao da se boje promjene vlasti, premda ih vjerojatna buduća vlast tronuto podržava.
Traže da iz Ministarstva branitelja ode ministrov zamjenik Bojan Glavašević zato što je na nekoj tribini rekao nešto što je hladna, mjerljiva istina koju se ne može oboriti. Traže da ode ministar koji je sam branitelj i logoraš, i to zato što tog i takvog pomoćnika nije smijenio.
U ovom trenutku, ljudi koji sjede u šatorima pred Ministarstvom izlažu se studeni, kiši, padaju u trans i emocije im šikljaju, a kad se cijela priča oko njihovih zahtjeva svede na racionalne konture, ispada da su ti prosvjedi sadržajno potpuno prazni.
Oni su sami sebi svrha, ispad nekog tko je željan pažnje, svojevrsni politički poziv samoubojice upomoć, poziv samoubojice koji je u međuvremenu rezultirao – nažalost – i stvarnim pokušajem suicida. Stoga mi se čak i ne čini točnom konstatacija SDP-ovih političara koji sugeriraju da veterane iz šatora instrumentira HDZ.
Ovo “kampiranje u Savskoj” odveć je iracionalno čak i za to. Šatorovanje u Savskoj eksplozija je nekrontroliranog ogorčenja na cijeli svijet, na sve koji su zdravi i imaju noge, na sve koji sa svojim životima idu dalje i pokušavaju ne živjeti u prošlosti.
I dok je po emocijama, ritualima i političkoj formi vruć i pun sadržaja, po svom političkom i socijalnom sadržaju protest pred Matićevim ministarstvom, nažalost, je besmisleno, misteriozno prazan. Ljudi iz šatora u Savskoj traže da se ne smanjuju njihova prava za koja vlast kaže da ih neće smanjivati
To je ispad skupine ljudi kojima je bivša vlast dala pristojne pare zato da bi sjedili i šutjeli. Dvadeset godina nakon rata, ta bi skupina ljudi htjela ono što nakon dvadeset godina neizbježno više ne može imati: a to je biti u središtu pažnje.
Kampiranje pred Matićevim ministarstvom karikaturalno je i krajnje finale katastrofalne politike integracije ratnih veterana od sredine devedesetih. U ratu, Hrvatska je cijelu jednu generaciju poslala u rat, a dok su oni ratovali, njihova su radna mjesta nestajala pod kataklizmom privatizacije i tranzicije.
Kad su se vratili s fronte, najkomforniji način na koji je Franjo Tuđman mogao riješiti njihove probleme bio je da ih što više i po što rastezljivijim kriterijima pošalje u invalidsku mirovinu. Na taj način Hrvatska je dobila vojsku od 60.000 mladih umirovljenika koji su skinuti s biroa za nezaposlene, koji su imobilizirani kao politička snaga i mogli funkcionirati kao zahvalni, zainteresirani pretorijanci vladajuće stranke. Ta masovna tranzicija “iz uniforme u mirovinu” čini rat 1991.-95. bitno drukčijim od onog partizanskog. Naime, nakon 1945., u društvu koje je njegovalo kult rada, podrazumijevalo se da i veterani rata moraju raditi.
HDZ je 90-ih masovnim umirovljenjima veteranima napravio kratkotrajnu uslugu, ali ih je dugoročno zapravo moralno i psihički uništio. Ogroman dio braniteljske populacije ta je kampanja izglobila iz svijeta rada, a to znači i izglobila iz stvarnog života, stvarnih problema, stvarne integriranosti u društvo.
Hrpa (sad već ne) mladih umirovljenika našla se u situaciji da ne dijeli zbiljske probleme Hrvatske koja radi: korupciju, teškoće u poslovanju, nelikvidnost, krizu, otkaze, promjene zakona. Vojska mladih, materijalno situiranih umirovljenika najednom se našla s viškom slobodnog vremena. Znam mnoge koji su taj višak koristili plodotvorno.
Traže da iz Ministarstva branitelja ode ministrov zamjenik Bojan Glavašević zato što je na nekoj tribini rekao nešto što je hladna, mjerljiva istina koju se ne može oboriti. Traže da ode ministar koji je sam branitelj i logoraš, i to zato što tog i takvog pomoćnika nije smijenio
Angažirali su se u braniteljskim zadrugama, karitativnom i volonterskom radu, Caritasu, izviđačima, sportu. Na drugoj strani, taj je višak vremena proizveo jedno paralelno, maligno civilno društvo koje vrijeme i novac troši tako što ratuje protiv svega što vrijeme neumitno nosi: primjer takvog je, nažalost, vođa vukovarske antićirilične kampanje Tomislav Jozić. Dojam je da upravo takva vrsta razmažene iracionalnosti dominira na prosvjedima u Savskoj.
U trenutku kad je od rata prošlo 20 godina, ljudi čija su primanja većini građana ove zemlje nedosežna, ljudi koji spadaju među rijetke u Hrvatskoj koji pouzdano znaju da će za šest ili osam mjeseci imati prihode očekuju od izvršne vlasti da se ne bavi nezaposlenima, da se ne bavi kasirkama koje u Konzumu padaju s nogu za 3000 kuna, da se ne bavi problemima kapitalizma 21. stoljeća, nego da se bavi njima. Utoliko je posjet branitelja Gredelju ili Imunološkom zavodu zapravo licemjeran. Jer, Gredelj i Imunološki danas ne postoje ponajprije zbog ratnih ciljeva, ideologije i stranke za koju su se ti isti veterani borili.
Dakako, sve to vrijeme u Hrvatskoj postoji i druga braniteljska populacija – ja bih rekao, uvjerljivo većinska.
To su ljudi koji su 90-ih otišli u rat jer im je to bila građanska dužnost, kao što je dužnost platiti porez ili odvajati smeće. Kad je rat završio, povukli su crtu i nastavili raditi, onako kako čovjek treba i mora ako želi imati ispunjen život.
Ti ljudi danas se sjećaju rata kao udaljene prošlosti, kad ga se sjete, smrknu se, raznježe, budu ponosni ili – ne malo njih – sarkastično primijete kako su bili naivni i glupi. Ali, ti ljudi žive živote kao i svi ostali građani Hrvatske, hrvaju se s poslodavcima, ministarstvima, krizom, usjevima, kišom, inspektorima, Bruxellesom, kvotama, tržištem, otkazima.
Ono što se sada događa pred Ministarstvom branitelja uvreda je ponajprije tim ljudima. Uvreda, zato što stvara dojam da su svi veterani takvi.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Istina Bojana Glavaševića
Pomoćnik ministra branitelja na jednom je skupu izrekao poznatu činjenicu kako mnogo naših branitelja boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja, dok je među vojnicima na neprijateljskoj, srpskoj strani, zanimljivo, taj psihijatarski fenomen rijedak.
Oba su ova podatka nesumnjiva, statistički neumoljiva, prosta ko pasulj, ali su tako uznemirila nekoliko stotina nekadašnjih ratnika da oni u hladnim listopadnim noćima u šatorima pred Ministarstvom odlučno tražeći smjene.
Mladi Bojan Glavašević ih je, kažu, drsko uvrijedio. Obezvrijedio je njihovu borbu i stradanje. Tvrde da je, kako se reče, “izjednačio žrtvu i agresora”, premda je sasvim bjelodano da nije. Jer, oprostit ćete, kako bi moglo biti izjednačavanje ako je rečeno da naši imaju PTSP, a Srbi ga nemaju?
Tko god zna nešto hrvatskog, pa i pasivno, morao bi to shvatiti. Pomoćnik ministra bio je dosta jasan, Hrvati i Srbi, evo i u liječničkim dijagnozama, nisu jednaki, već različiti.
Mladi Bojan Glavašević ih je, kažu, drsko uvrijedio. Obezvrijedio je njihovu borbu i stradanje. Tvrde da je, kako se reče, “izjednačio žrtvu i agresora”, premda je sasvim bjelodano da nije. Jer, oprostit ćete, kako bi moglo biti izjednačavanje ako je rečeno da naši imaju PTSP, a Srbi ga nemaju? Tko god zna nešto hrvatskog, pa i pasivno, morao bi to shvatiti. Pomoćnik ministra bio je dosta jasan, Hrvati i Srbi, evo i u liječničkim dijagnozama, nisu jednaki, već različiti
Glavašević, osim toga, nije ni komentirao gole brojke. Samo je oprezno upozorio kako je na sukobljenim stranama ogroman nesrazmjer onih koji zbog ratnih strahota danas pate od despresije, nesanice i napadaja panike, a da je htio, mladić je mogao kazati ono što nam je svima poznato, a ne usuđujemo se kazati, neugodnu istinu kako je opisani psihijatrijski poremećaj u tisućama hrvatskih slučajeva bio lažno dijagnosticiran, kako je to bila kukavička, brzopleta i slaboumno neodgovorna isprikaTuđmanove vlasti da se u penziju pošalje mnogo mladih, zdravih i radno savršeno sposobnih muškaraca i žena.
Da se ne lažemo, svatko od nas poznaje najmanje pet osoba koje su na ovaj domišljati način stekle redovit mjesečni prihod do kraja svojih mizernih i ispraznih života.
Većina nas to se ipak neće osmjeliti priznati. Radije ćemo šutjeti, ili se čak razrogačeno snebivati izjavama pomoćnika ministra branitelja, jer je to, kao, rodoljubno i domoljubno. To je, kao, u interesu Hrvatske. Rodoljubno i domoljubno i u interesu Hrvatske je, najkraće rečeno, ne govoriti istinu jer su branitelji i sve oko njih u posljednjih dvadeset godina došli nešto kao katolička dogma bezgrešnog začeća.
Nitko u to ne smije dirnuti, zabranjeno je pitati o razlozima pogrešnih odluka, pa i ako pita jedan autentični ratni stradalnik kao što je Bojan Glavašević, sin Siniše Glavaševića, vukovarskog novinara ubijenog na Ovčari.
Pamtite, naravno, Sinišu Glavaševića. Kako biste mogli zaboraviti njegov glas iz tranzistora u vlažnim skloništima one očajne jeseni prije dvadeset četiri godine. Za čitav život će vam ostati užas umiranja Vukovara, vapaji i optužbe koji su putovali nesigurnim signalom iz opkoljenog i izdanog grada.
I dandanas jasno se sjećate zgranutosti i strave kad je taj glas iščezao u radijskom šumu, i kad ste shvatili da je sve izgubljeno, da je grad smrvljen tenkovskim granatama sada u rukama Arkanovih psihopatskih ubojica. Svijet je prestao postojati kad je Vukovar pao i iz etera nestalo Siniše Glavaševića, i činilo vam se kako će, kad izađete iz podruma, vaša kuća nekako visjeti u svemirskoj praznini, kako ćete zakoračiti i pasti u tamu i bezdan koji su se rastvorili tamo gdje je nekad bila ulica.
U tome jednom čovjeku, mladom pomoćniku ministra, više je moralne snage nego u tisućama bukača zagrnutih zastavama, više nego u svim onim braniteljskim ulizicama što cvile i cmolje za penzijama i psujući demonstriraju već i na slutnju da bi mogli ostati bez nekakve povlastice, više nego i u Tomislavu Karamarku i Milijanu Brkiću koji su brže-bolje dotrčali pred Ministarstvo da se okupljenima obrate s nekoliko biranih kleveta na račun aktualne vlasti, taj Bojan Glavašević, da ne duljim, meni je najčišći i najplemenitiji dokaz da ljudi ipak nisu uzaludno ginuli
Bojan Glavašević tada je, kao dječak, završio s majkom u progonstvu. Odrastao je i školovao se daleko od doma. Ne znam pojedinosti, ali svakako nije bilo lako ni njoj ni njemu, između Caritasa, Crvenog križa, Vladina Ureda za zarobljene i nestale i reda pjesme, reda recitacije na božićnim priredbama dobročinstvene organizacije Ankice Tuđman, čekajući vijest o tati za koju su intimno znali da neće biti dobra. Mnogi bi na mjestu tog dječaka makar mrvicu šenuli, ali s njim je na koncu sve ispalo bolje nego biste očekivali.
Sa svojom teškom obiteljskom poviješću, kao dijete jednoga velikog junaka, mladi Glavašević je, dakako, mogao izabrati lakši put. Na tanjuru s plavim obrubom njemu se pružalo da bude simbol naše patnje i stradanja. Ne bi morao ni hodati, sve od Čavoglava do Vukovara oduševljena bi ga nacionalistička gomila na rukama nosila.
Njegovo je lice danas moglo biti na plakatima i majicama kao lice Ante Gotovine. Mogao je biti desničarska ikona veća od Marka Perkovića, Ljube Ćesića, Zvonimira Hodaka, Joška Čelana, Zdravka Tomca, Nine Raspudića i Slavena Letice zajedno. U jednom su ga trenutku, kad je ono izbila pobuna zbog ćiriličnih natpisa, i pokušali zloupotrijebiti.
Ali, ovoga mladića njegova je samohrana majka očito valjano odgojila i usmjerila mimo lakog puta, teškom i strmom stazom poštenja. Postao je prekrasna, neustrašiva, nepokolebljiva odrasla osoba koja ne pristaje na laži i ne želi slušati sranja. Tate, istina, nije bilo kad mu je bio najvažniji, ali on je naučio najvažniju lekciju.
Bojan Glavašević govori istinu, kao što je i Siniša Glavašević iz izdišućeg Vukovara govorio istinu. Njegov bi stari, da je živ, zacijelo bio vrlo ponosan na njega.
U tome jednom čovjeku, mladom pomoćniku ministra, više je moralne snage nego u tisućama bukača zagrnutih zastavama, više nego u svim onim braniteljskim ulizicama što cvile i cmolje za penzijama i psujući demonstriraju već i na slutnju da bi mogli ostati bez nekakve povlastice, više nego i u Tomislavu Karamarku i Milijanu Brkiću koji su brže-bolje dotrčali pred Ministarstvo da se okupljenima obrate s nekoliko biranih kleveta na račun aktualne vlasti, taj Bojan Glavašević, da ne duljim, meni je najčišći i najplemenitiji dokaz da ljudi ipak nisu uzaludno ginuli.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).