HRVATSKA KULTURA I EUROPSKA UNIJA: KAKO DO REFORMI U NOVIM OKOLNOSTIMA?
Skica kulturnog razvoja RH mimo strateških odrednica i prijedlozi za reforme i suradnju s EU [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Snježana Banović / Leave a Comment
HRVATSKA KULTURA I EUROPSKA UNIJA: KAKO DO REFORMI U NOVIM OKOLNOSTIMA?
Skica kulturnog razvoja RH mimo strateških odrednica i prijedlozi za reforme i suradnju s EU [Read more…]
Autor: Ante Tomić / 1 Comment
Pomoćnik ministra branitelja na jednom je skupu izrekao poznatu činjenicu kako mnogo naših branitelja boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja, dok je među vojnicima na neprijateljskoj, srpskoj strani, zanimljivo, taj psihijatarski fenomen rijedak.
Oba su ova podatka nesumnjiva, statistički neumoljiva, prosta ko pasulj, ali su tako uznemirila nekoliko stotina nekadašnjih ratnika da oni u hladnim listopadnim noćima u šatorima pred Ministarstvom odlučno tražeći smjene.
Mladi Bojan Glavašević ih je, kažu, drsko uvrijedio. Obezvrijedio je njihovu borbu i stradanje. Tvrde da je, kako se reče, “izjednačio žrtvu i agresora”, premda je sasvim bjelodano da nije. Jer, oprostit ćete, kako bi moglo biti izjednačavanje ako je rečeno da naši imaju PTSP, a Srbi ga nemaju?
Tko god zna nešto hrvatskog, pa i pasivno, morao bi to shvatiti. Pomoćnik ministra bio je dosta jasan, Hrvati i Srbi, evo i u liječničkim dijagnozama, nisu jednaki, već različiti.
Glavašević, osim toga, nije ni komentirao gole brojke. Samo je oprezno upozorio kako je na sukobljenim stranama ogroman nesrazmjer onih koji zbog ratnih strahota danas pate od despresije, nesanice i napadaja panike, a da je htio, mladić je mogao kazati ono što nam je svima poznato, a ne usuđujemo se kazati, neugodnu istinu kako je opisani psihijatrijski poremećaj u tisućama hrvatskih slučajeva bio lažno dijagnosticiran, kako je to bila kukavička, brzopleta i slaboumno neodgovorna isprikaTuđmanove vlasti da se u penziju pošalje mnogo mladih, zdravih i radno savršeno sposobnih muškaraca i žena.
Da se ne lažemo, svatko od nas poznaje najmanje pet osoba koje su na ovaj domišljati način stekle redovit mjesečni prihod do kraja svojih mizernih i ispraznih života.
Većina nas to se ipak neće osmjeliti priznati. Radije ćemo šutjeti, ili se čak razrogačeno snebivati izjavama pomoćnika ministra branitelja, jer je to, kao, rodoljubno i domoljubno. To je, kao, u interesu Hrvatske. Rodoljubno i domoljubno i u interesu Hrvatske je, najkraće rečeno, ne govoriti istinu jer su branitelji i sve oko njih u posljednjih dvadeset godina došli nešto kao katolička dogma bezgrešnog začeća.
Nitko u to ne smije dirnuti, zabranjeno je pitati o razlozima pogrešnih odluka, pa i ako pita jedan autentični ratni stradalnik kao što je Bojan Glavašević, sin Siniše Glavaševića, vukovarskog novinara ubijenog na Ovčari.
Pamtite, naravno, Sinišu Glavaševića. Kako biste mogli zaboraviti njegov glas iz tranzistora u vlažnim skloništima one očajne jeseni prije dvadeset četiri godine. Za čitav život će vam ostati užas umiranja Vukovara, vapaji i optužbe koji su putovali nesigurnim signalom iz opkoljenog i izdanog grada.
I dandanas jasno se sjećate zgranutosti i strave kad je taj glas iščezao u radijskom šumu, i kad ste shvatili da je sve izgubljeno, da je grad smrvljen tenkovskim granatama sada u rukama Arkanovih psihopatskih ubojica. Svijet je prestao postojati kad je Vukovar pao i iz etera nestalo Siniše Glavaševića, i činilo vam se kako će, kad izađete iz podruma, vaša kuća nekako visjeti u svemirskoj praznini, kako ćete zakoračiti i pasti u tamu i bezdan koji su se rastvorili tamo gdje je nekad bila ulica.
Bojan Glavašević tada je, kao dječak, završio s majkom u progonstvu. Odrastao je i školovao se daleko od doma. Ne znam pojedinosti, ali svakako nije bilo lako ni njoj ni njemu, između Caritasa, Crvenog križa, Vladina Ureda za zarobljene i nestale i reda pjesme, reda recitacije na božićnim priredbama dobročinstvene organizacije Ankice Tuđman, čekajući vijest o tati za koju su intimno znali da neće biti dobra. Mnogi bi na mjestu tog dječaka makar mrvicu šenuli, ali s njim je na koncu sve ispalo bolje nego biste očekivali.
Sa svojom teškom obiteljskom poviješću, kao dijete jednoga velikog junaka, mladi Glavašević je, dakako, mogao izabrati lakši put. Na tanjuru s plavim obrubom njemu se pružalo da bude simbol naše patnje i stradanja. Ne bi morao ni hodati, sve od Čavoglava do Vukovara oduševljena bi ga nacionalistička gomila na rukama nosila.
Njegovo je lice danas moglo biti na plakatima i majicama kao lice Ante Gotovine. Mogao je biti desničarska ikona veća od Marka Perkovića, Ljube Ćesića, Zvonimira Hodaka, Joška Čelana, Zdravka Tomca, Nine Raspudića i Slavena Letice zajedno. U jednom su ga trenutku, kad je ono izbila pobuna zbog ćiriličnih natpisa, i pokušali zloupotrijebiti.
Ali, ovoga mladića njegova je samohrana majka očito valjano odgojila i usmjerila mimo lakog puta, teškom i strmom stazom poštenja. Postao je prekrasna, neustrašiva, nepokolebljiva odrasla osoba koja ne pristaje na laži i ne želi slušati sranja. Tate, istina, nije bilo kad mu je bio najvažniji, ali on je naučio najvažniju lekciju.
Bojan Glavašević govori istinu, kao što je i Siniša Glavašević iz izdišućeg Vukovara govorio istinu. Njegov bi stari, da je živ, zacijelo bio vrlo ponosan na njega.
U tome jednom čovjeku, mladom pomoćniku ministra, više je moralne snage nego u tisućama bukača zagrnutih zastavama, više nego u svim onim braniteljskim ulizicama što cvile i cmolje za penzijama i psujući demonstriraju već i na slutnju da bi mogli ostati bez nekakve povlastice, više nego i u Tomislavu Karamarku i Milijanu Brkiću koji su brže-bolje dotrčali pred Ministarstvo da se okupljenima obrate s nekoliko biranih kleveta na račun aktualne vlasti, taj Bojan Glavašević, da ne duljim, meni je najčišći i najplemenitiji dokaz da ljudi ipak nisu uzaludno ginuli.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Autor: Miljenko Jergović / Leave a Comment
Provjerite umjesto ovog ljetopisca pa ispravite u svom primjerku novina kako tačno glasi ona biblijska: očevi jedijahu kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi.
Putovao sam, malo nakon jematve, po jugu, razgovarao sa starim ljudima, a oni su mi pokazivali grozdove: bobice (ili jagode, kako se to na jugu kaže) napola dozrele, skoro natrule, a otpola zelene, jedva zametnuta ploda. I one zrele, kisele su kao đavolja duša, tako da će sinovima koji se budu rađali 2015. intenzivno trnuti zubi.
Jedni kažu: nikad gore godine. Drugi, koji duže pamte, govore da je ovakva, ali sasvim drukčija bila 1953: posljednja kiša tad je pala oko petnaestoga travnja, i više ni kapi do pred Božić. Te je godine sve izgorjelo, osušilo se, bezvodicom i žeđu pomorilo. Bila je to godina Staljinove smrti.
Od grozda dopola prezrelih, otpola nedozrelih jagoda, zlokobniji je prizor smokvinih stabala duž dalmatinske obale, sve do Konavala, i preko Debelog brijega, Karasovića, Konfina, pa do u Crnu Goru. Smežuranih, suhih, već opalih listova, prerodile su, smokve nesretnice, sitnim, čmalim, nedozrelim plodovima, koji su zaostali negdje u lipnju i srpnju, i ostaju takvi na golim granama.
U toj slici ima nečega od najava apokalipse, zle kobi čovječanstva, gladi i zimskog smrzavanja. Za ljudsku zajednicu bili su, ovoga proljeća, strašni oni prizori potopljenoga istočnog Srema, Obrenovca, dolina kojima teče rijeka Bosna, Doboja i Maglaja, i tužne Gunje – te jedine varoši u Europskoj Uniji s autohtonom muslimanskom čaršijom – pred kojom se raspuknuo godinama neodržavani savski nasip; ali to je bila vidljiva, i dovršena nesreća, te je tako od nje i strašniji pogled na gola smokvina stabla, prepuna pobačenih plodova, jer pogled tek naslućuje nevolju. A slutnja je gora od nesreće. Ona potakne maštu, a u mašti se, znamo, gnijezdi živi naš pakao.
Staričica smokva poput je ružnjikavih ženica, koje bi, naročito kad uđu u srednje godine, postajale vampovi, kultne, vječne figure naše civilizacije: Édith Piaf, Golda Meir, Irene Papas… Smokva je, uz maslinu, simbol Mediterana, ali od masline žilavija, tako da niče, iako ne rađa, i izvan Sredozemlja: ispred jednog nebodera u Zapruđu, u beogradskoj Profesorskoj koloniji, čak i u Sarajevu blizu Pionirske doline.
Zanimljivo je, a po obliku njezina lista očigledno: smokva pripada rodu ficusa, i familijarno je bliska s onom naoko najbeskorisnijom kancelarijskom biljkom. U tome, također, ima neke istinoljubive metaforike: svatko u familiji ima poneku smokvu i ponekog fikusa, koji služi samo tome da mu se s vremena na vrijeme pozajmljuju novci, koje nikad ne vraća, i da mu se listovi o porodičnim skupovima i sijelima brišu od prašine.
Ali ficus elastica, kako se službeno naziva ta kancelarijska biljka, u divljini je, tačnije u zemljama trećega svijeta, marljivija i korisnija i od same smokve (kojoj je pravo ime ficus carica), jer se od njene unutrašnje tvari, od njene, dakle, krvi dobiva kaučuk.
Oko smokve nema velike brige. Ona niče i raste sama od sebe, na granicama suhozida, iz kamena i drače, ne treba joj mnogo zemlje, niti ta zemlja mora biti naročito kvalitetna, i vrlo brzo daje plodove. Od nje se dobiva najočajnija zamisliva rakija – koja se u nas počela peći nakon što je filoksera poharala dalmatinsku lozu (o čemu, također, postoji dobra priča: filoksera je u Europu došla iz Amerike, sredinom devetnaestog stoljeća, a usljed njenog su pustošenja pola stoljeća kasnije Dalmatinci masovno emigrirali u tu istu Ameriku).
Smokva se, međutim, suši – što će naš dalmatinski svijet shvatiti tek u devetnaestom stoljeću, kad i Bosanci da se šljiva suši – tako da će suhe smokve ne samo osladiti, nego i nahraniti, od gladi spasiti, naraštaje ljudi uz more.
Ovom ljetopiscu nema, međutim, milije voćke od svježe, žive smokve. Njezin izvorni okus je kratkotrajan: traje jedno prijepodne, jedva i cijeli dan. Osjetljiva je na toplotu, ali i na hladnoću, tako da joj se život ne da produžiti u hladnjaku. Govorim to s punim uvjerenjem, nemojte mi proturječiti: nitko živu smokvu nije izjeo u Zagrebu. Dok je dopreme do ovoga grada, smokva je mrtva.
Njezin raskošan i neusporediv okus, koji se ne može oživjeti u kolačima niti su ga sintetizirali u vještačkim aromama, traje koliko i ono smokvino mlijeko, što onako ljepljivo curne iz peteljke tek ubrana ploda. Smokvu je najbolje izjesti upravo otkinutu s grane, i to rukama slanim od mora. Takvo je moje djetinje sjećanje, a nema ničega pouzdanijeg u memoriji i historiji okusa od djetinjih sjećanja.
Život, među ostalim, smisao nalazi u potrazi za onim prvim, davnim i šokantno lijepim okusima. Ne prihvaćamo da su neponovljivi, ali ne zato što smo u međuvremenu pušenjem duhana, feferonima i ljutim papričicama uništili svoje okusne pupoljke, nego zato što je nemoguće ponoviti senzaciju prvog doživljaja svijeta. (Ovom su mučenom ljetopiscu i životnom iskušeniku prve upamćene pozitivne životne senzacije došle – okusom. Sve drugo što je u ranim danima napipao, načuo, vidio ili omirisao, bilo je: užas, širenje straha, pakao na zemlji… Tek kada se negdje oko treće godine života malo presabrao, počeo je ljepotu saznavati i drugim čulima.)
Ove godine, na žalost, nismo se nauživali svježih smokava. One suhe, taman i kad bi se imalo što osušiti, nisu nikakva zamjena, jer između žive i suhe smokve razlika je takva da se dva okusa ne mogu uspoređivati. Suha smokva druga je tvar, drugi svemir okusa. Ona se prema živoj smokvi odnosi na jednak način na koji se povijesni dokument, ili čak povijest kao znanost, odnosi prema stvarnom životu. U suhoj smokvi arhivirano je smokvino sjećanje, pa kad ju jedemo, kao da žvačemo Hrvatski državni arhiv. Što i nije tako loše, ako se začini sitnim gutljajima rakije travarice.
A, opet, kako se može piti samo u društvu, tako je suha smokva društveni prismok, dok se živa smokva jede u samoći. Dakle, u prirodnom stanju čovjekovom.
Njezin okus viši je u hijerarhiji, upravo zato što ga, za razliku od jabuke, kruške ili banane, nije moguće vjerno reproducirati, sintetizirati, smućkati u kemijskom laboratoriju… Smokva je umjetničko djelo stabla na kojem je sazrela. Jedinstvena, vezana uz mjesto i trenutak. Da mi je da izabirem simbol Dalmacije, ne bi to bili ni venecijanski leopardi, ni biblijske masline, nego smokve. Plod koji je živ samo dok je čovjek u toj pokrajini. Čim pređe Velebit ili Ivan planinu, smokva mre.
Rodilo je ove jeseni samo ono što nije autohtono: mandarine, naranče, kivi. I naš sveti slavenski orah, on je također rodio. O njemu bi se, o orahu, moglo još više nego o smokvi, ali nema više mjesta ni vremena. Prema orahu smo još nezahvalniji nego prema smokvi, pa zato nemamo za njega vremena, iako on raste iz dubine naših duša i iz našeg svevremena. Rodio je ove godine, kao i 1953, kada nebo nije puštalo suzu za strašnim Staljinom.
(Prenosimo s autorova portala).
Autor: HBK / Leave a Comment
(Napomena uredništva: Nismo do sada objavljivali dokumente ali to činimo iznimno zbog važnosti teme i zbog toga što bismo željeli potaknuti raspravu. Ograđujemo se pak od stavova koje iznose autor ili autori Poruke koju potpisuju hrvatski biskupi i osobito smo začuđeni što tako značajan dokument nema ozbilnije znanstvene aparature već donosi samo nekoliko usputnih fusnota).
Poruka biskupa Hrvatske biskupske konferencije
”Muško i žensko stvori ih!”
1. Čovjek pred izazovom novih mogućnosti što mu ih pružaju suvremena znanost i tehnika
Crkva je u svojoj dvotisućljetnoj povijesti, izvršavajući zapovijed svojega Učitelja: ”Pođite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje svemu stvorenomu” (Mk 16, 15), neprestano pratila čovjeka u njegovim životnim traženjima, mukama i lutanjima. Pritom je više puta prelazila razne kulturalne pragove i u svjetlu Božje riječi i zakona koje je Bog u trenutku čovjekova stvaranja upisao u njegovu narav prosuđivala kulture, svjetonazore i ideologije s kojima je dolazila u dodir. Tako ona i danas služi čovjeku u susretu sa suvremenom relativističkom i laicističkom kulturom i različitim izazovima i odgovornostima koje pred njega stavljaju suvremena znanstvena i tehnička dostignuća. U svezi s time spomenut ćemo samo pitanja o početku i kraju ljudskoga života, složenu problematiku genetskoga inženjeringa te različita druga bioetička pitanja, kao i probleme i opasnosti što proistječu iz bezobzirnoga manipuliranja prirodom.
Znanost i tehnika oslobodile su u znatnoj mjeri čovjeka od hirova prirode, što je u njemu stvorilo dojam da može njome posve ovladati i podložiti je sebi, i to ne samo prirodu izvan sebe, nego i svoju vlastitu narav. Pretpostavka za to bila je obezvrjeđivanje naravnoga zakona, čime se željelo ukloniti svaku zaprjeku ljudskoj samovolji. Tako se čovjek, pod dojmom moći koju je postupno zadobivao, a uvjeren da ne postoji nikakav naravni, unaprijed zadani, poredak stvari, sve više počeo stavljati na mjesto Boga i prisvajati sebi ulogu svemoćnoga stvoritelja i zakonodavca, čija je sloboda apsolutna. Ne samo prema učenju Biblije (usp. Post 3), nego i prema povijesnom iskustvu, to je glavni uzrok svih ljudskih nesreća.
Naime, pokušavajući po svojoj mjeri radikalno preoblikovati svijet, pa i samu svoju narav, te sebe postaviti za apsolutnoga gospodara života i smrti, za mjerilo istine i laži, za zadnji kriterij dobra i zla, čovjek dovodi u opasnost sebe i sve stvoreno. Analizirajući posljedice takvih čovjekovih nastojanja, francuski teolog H. de Lubac je rekao: ”Nije istina da čovjek ne može organizirati zemlju bez Boga. Istina je da je on bez Boga može, na kraju krajeva, organizirati samo protiv čovjeka. Isključivi humanizam je nehumani humanizam.”1
Jedna od mnogih posljedica te čovjekove preuzetnosti je i aktualna antropološka revolucija, koja svoj najradikalniji izraz i oblik ima u tzv. rodnoj ideologiji. Čini se da se u toj ideologiji ostvaruje upravo ono što je predviđao E. Fromm kada je govorio da ćemo, nakon polaganoga umiranja Boga u prošlom stoljeću, u našem stoljeću svjedočiti smrti čovjeka.2
Stoga mi, hrvatski biskupi, želimo ovom porukom skrenuti pozornost upravo na tu radikalnu i u krajnjoj liniji veoma nehumanu revoluciju, revoluciju koju se pokušava, kao širu lepezu ”kulture smrti”, na sve načine usaditi u ljudsko društvo s ciljem da se posve izmijene ne samo temelji zajedničkoga života i njegove nosive vrijednosti, nego i sam čovjek. Na to nas potiče i obvezuje kako osjećaj zbunjenosti mnogih pojedinaca, vjernika i onih koji se tako ne izjašnjavaju, tako i zabrinutost mnogih obitelji i zajednica koje susrećemo u različitim prigodama. Uvjereni smo da svatko komu je stalo do istinskoga čovjekova dobra ne može ostati ravnodušan prema tom učenju. Svima zato želimo izložiti i ponuditi biblijsko-kršćanska uvjerenja i učenje vezano uz pitanja koja otvara rodna ideologija.
Želimo ih podijeliti s vjernicima i sa svim ljudima dobre volje koji zajedno s nama dijele istu tjeskobu i zabrinutost, jer se samo zajednički možemo oduprijeti opasnosti koja prijeti čovjeku i njegovoj budućnosti na zemlji. Činimo to uvjereni da je, pred obiljem različitih ponuda i izazova kojima je izložen današnji čovjek i cjelokupno društvo, nužno oblikovati jasne kriterije razlučivanja i ispravna odabira. A upravo je ispravno oblikovanje savjesti ono područje na kojemu, kako je papa Benedikt XVI. istaknuo u svojemu govoru u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (4. lipnja 2011.), Crkva današnjem društvu može pružiti najdragocjeniji doprinos.3
2. Čovjek u vrtlogu rodne ideologije
Rodnu ideologiju susrećemo pod različitim nazivima: rodna teorija, rodna perspektiva, gender-ideologija i drugo. Iako je ta ideologija danas raširena i prisutna u brojnim područjima života, krajnji cilj koji se njome želi ostvariti često nije tako lako uočljiv. Naime, pobornici te ideologije svoje djelovanje označavaju kao ”plemenito nastojanje i borbu protiv diskriminacije” ili govore o ”zalaganju za uspostavu slobode i jednakopravnosti” ili pak ”za ostvarenje tolerantnosti”. Pomnijim promatranjem rodne ideologije mogu se razotkriti njezini ciljevi i metode kojima se služi.
2.1. Novo shvaćanje seksualnosti
U rodnoj ideologiji suočavamo se s novim poimanjem ljudske seksualnosti, zapravo s novom ideologijom seksualnosti. Rodna ideologija smjera na same čovjekove korijene. Bez čvrstoga uporišta u biologiji, tradiciji i kulturi, ona polazi od pretpostavke da je čovjek po sebi bezrodno biće. Njegov spol jest nešto što je biološki zadano, ali njegov rod s time nema nikakve veze. Polazeći od tvrdnje Simone de Beauvoir, jedne od idejnih začetnica rodne ideologije, da ”se ženom ne rađa, ženom se postaje”, rodna ideologija kaže da mi zapravo nismo žene i muškarci na temelju prirodnih činjenica koje nas određuju. Radikalno odvajanje spola i roda tvori teorijsko uporište rodne ideologije. Muški i ženski rod (gender), u tumačenju te ideologije, razvija se unutar određenoga društvenoga konteksta. Kao takav podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima. Prema tome, dva roda, muški i ženski, nisu čovjeku prirodno urođeni, već su mu na neki način nametnuti.
2.2. ”Rod je fluidna kategorija”
Ako je rod društveno konstruiran, on je podložan promjenama. To znači da postojeći društveni konstrukt, kažu zastupnici te ideologije, treba razgraditi. To treba učiniti jer je čovjek – ujarmljen u dvorodnost (muško – žensko) – izgubio svoju elementarnu slobodu. Za nju se treba ponovno izboriti, što će uspjeti kada se dokinu muškost i ženskost kao rodne kategorije. Takva rodna ”sloboda” znači da rod ne može biti uvjetovan nikakvom biološkom datošću. On ne može biti ni vremenski ograničen. Čovjek će moći birati i formirati svoj rod prema vlastitim željama i prohtjevima. Moći će biti što god želi i dok god to želi. Zato se rod treba shvatiti kao fluidnu kategoriju, kao kontinuum u kojemu nema ni stalnosti ni stabilnosti. On je nepredvidiv i ničim određen – osim samovoljom čovjeka koja se ovdje doživljava kao najveći doseg ljudske slobode koja se u konačnici nameće kao zadnji kriterij svakoga osobnoga izbora. Rod je, posegnemo li za usporedbom, sveden gotovo na razinu profesije koja se mijenja prema želji ili potrebi. Takvo shvaćanje roda otkriva se kao jedna od perjanica suvremene diktature relativizma.
Polazeći od takvoga shvaćanja čovjeka, postaje razumljivo da ideologizirano shvaćanje čovjeka vodi u ideologizirano shvaćanje roda koje vodi u otvoreno nijekanje smisla i značenja spola i spolne različitosti u oblikovanju osobnoga identiteta pojedinca. Irelevantnost tih različitosti prepoznaje se i u govoru o braku i obitelji, a najdramatičnije se očituje u pokušajima izjednačavanja homoseksualnih zajednica s heteroseksualnim brakom. Rodne ideologije rade na tome da se brak, kao zajednica muškarca i žene, i obitelj, kao intimna zajednica ljubavi i potpunije čovječnosti, zamijene proizvoljnim tipovima ”ljubavnih odnosa” i ”obitelji”.
3. Taktike rodne ideologije
Iako smo nerijetko svjedoci njezina gruba i bezobzirna nametanja, rodna ideologija više teži suptilnom ucjepljivanju u najrazličitije društvene pore. Rodna ideologija se širi prema točno razrađenom planu. Okosnicu toga plana čine ”zakon postupnosti”, ideologiziranje temeljnih pojmova, usmjerenost na odgojno-obrazovni sustav, implementacija u zakonodavstvo, napadi na svaku religiju i Crkvu te odbijanje rasprave o praksi ”tjelesnih užitaka” i njihovim rizičnim čimbenicima, a umjesto toga ustrajanje na ”ljudskim pravima”, ”slobodi izbora” i ”nediskriminaciji”.
3.1. Djelovanje prema zakonu postupnosti
Rodna se ideologija ne uvodi odjednom, nego korak po korak. Cilj joj je da čovjek promijeni svijest o sebi kao dvorodnom biću. Da bi se to postiglo, promicatelji rodne ideologije usredotočuju se na ona područja u kojima ta svijest spontano niče i razvija se. To su brak i obitelj. Te se naravne institucije pokušava relativizirati slijedeći psihološko-pedagoški zakon postupnosti. Najprije im se mijenja postojeći sadržaj i značenje. Sljedeći je korak, koji se danas tek ”potiho” najavljuje, rastakanje, odnosno nestanak tradicionalnoga poimanja braka i obitelji. S tim se ciljem poduzimaju različite inicijative kojima je cilj odvojiti djecu od njihovih obitelji i od utjecaja obiteljskoga odgoja. Tako se želi u procesu odrastanja djece oslabiti i onemogućiti prirodnu identifikaciju s majkom i ocem koja je vrlo važna za oblikovanje muškoga, odnosno ženskoga identiteta.
3.2. Ideologiziranje temeljnih pojmova
S taktikom postupnosti usko je povezano ideologiziranje pojmova i nasilje na jezičnom području. To se čini uvođenjem novih, često dvosmislenih pojmova, kao i prekrajanjem starih – nekim oblikom ”lingvističkoga inženjeringa” s vrlo profinjenim metodama. Naime, određene se riječi potiskuju iz upotrebe, što dovodi do njihova zaborava, a onda i do gubitka njihova autentičnoga smisla i značenja. Upravo je to stvarni smisao i cilj zamjenjivanja riječi ”majka”, ”otac”, ”supružnici” riječima ”roditelj 1”, ”roditelj 2”, ”partner A”, ”partner B” ili ”C”…
Sve to pridonosi razaranju jedino prihvatljivoga pojma braka i obitelji, onoga utemeljenoga na ljudskoj naravi i na biblijskom nauku, kao i stvaranju fluidnoga spolnoga identiteta. Imajući u vidu važnost značenja i upotrebe spomenutih pojmova, možemo razumjeti zbog čega je u Hrvatskoj u određenim krugovima pružan tako snažan otpor i protivljenje da se referendumom izglasa i zatim u Ustav unese definicija braka kao životne zajednice muškarca i žene. Kolika je važnost takvoga ishoda referenduma pokazuje i činjenica da se pobornici rodne ideologije s njime ne mire, nego nastavljaju na drugi način i dalje voditi svoju borbu protiv njegova biološkoga i iskonskoga društvenoga značenja.
3.3. Usmjerenost na odgojno-obrazovni sustav
Rodna se ideologija obraća najvećim dijelom djeci i mladeži. Naime, nije lako urušiti prirodan i ”stabilan” rodni identitet zrelih muževa i žena. Iako ga nije lako razoriti, ipak se agresivnim, ali podmuklim djelovanjem može i to postići ili makar utjecati na stvaranje iskrivljenoga poimanja spolnoga i rodnoga identiteta muškarca i žene. U tom svjetlu moramo promatrati i prosuđivati panerotizaciju društva i kulture, kao i toleriranje ili čak poticanje raznih devijantnih načina seksualnoga ponašanja (npr. pornografijom i sl.).
Djeca i mladež izloženi su danas nebrojenim negativnim primjerima i utjecajima te planskim odgojno-obrazovnim programima i smjernicama koje oni nisu, u životnoj fazi u kojoj se nalaze, sposobni razumjeti, što u njima stvara osjećaj zbunjenosti i konfuziju. A to i jest cilj pobornika rodne ideologije. Naime, u takvom je kontekstu djeci i mladima otežano pravilno oblikovati vlastitu spolnost, što za posljedicu ima lutanja i traženja samih sebe unutar ”kontinuuma roda”.
Smjernice takve naravi mogle se prepoznati i u dijelu 4. modula Zdravstvenoga odgoja (spolni odgoj), koji se i dalje kroz školski program nastoji nametnuti našoj djeci, čak i protiv volje njihovih roditelja. U svemu tome nemalo zbunjuje činjenica kršenja relevantnih međunarodnih i domaćih pravnih akata (npr. Opća deklaracija o ljudskim pravima, čl. 26, paragraf 3; Ustav RH, čl. 63), koji roditeljima daju ne samo pravo, nego i dužnost odgajanja vlastite djece. Umjesto da se ta prava i dužnosti poštuju, oni se, kako vidimo, uvođenjem programa te praksom koja se na njih oslanja posve ignoriraju i osporavaju.
Treba istaknuti da tako stvorena situacija nije slučajna. I ovom prilikom želimo naglasiti da roditelji imaju prirodno i zakonsko pravo i dužnost odgajati svoju djecu u skladu sa svojim svjetonazorom i vrijednosnim sustavom, odnosno vjerom. Svatko tko im to osporava ili onemogućava, čini prema njima tešku nepravdu i krši jedno od njihovih temeljnih prava. Stoga je posve razumljivo da je ideološko nametanje i upletanje u područje odgoja u više europskih zemalja potaknulo žestoke reakcije i prosvjede roditelja i mnogih drugih kojima je stalo do ispravnoga i cjelovitoga odgoja budućega naraštaja.
3.4. Implementacija u zakonodavne sustave
Rodnu ideologiju se implementira ne samo u odgojno-obrazovne, već i u zakonodavne sustave. Njezini pobornici žele utjecati na zakonodavstvo i putem njega. To se čini preko različitih međunarodnih institucija, počevši od UN-a preko europskih krovnih institucija pa sve do zakonodavstava pojedinih zemalja. Zajedno s nekim drugim suvremenim svjetonazorskim trendovima, rodna se ideologija etablira kao svojevrsna duhovna diktatura koja beskompromisno guši osobnu i društvenu slobodu. Tu se antropološku revoluciju nameće ”odozgor prema dolje”, širi se od raznih centara moći i nastoji zahvatiti čitavo čovječanstvo. Zakoni koji promiču rodnu ideologiju kao u pravilu žele redefinirati brak i obitelj s ciljem izjednačavanja istospolne zajednice s heteroseksualnim brakom. U sljedećem se koraku, kako se to može vidjeti u nekim zemljama, uvode zakoni koji istospolnim zajednicama omogućuju i posvajanje djece. Ti se zakoni donose prema spomenutoj taktici postupnosti, uvodeći drukčiji pogled na vrijednosti i legalizirajući nove načine ponašanja.
U svojim temeljnim postavkama rodna se ideologija ne samo razlikuje od temelja kulture i civilizacije u kojoj je čovjek tijekom mnogih tisućljeća rastao i u kojoj se društvo oblikovalo, nego je i u dubokoj suprotnosti sa zakonima ljudske naravi i s kršćanskom, odnosno biblijskom vizijom čovjeka. Htjeli bismo stoga ne samo upozoriti na zablude rodne ideologije, nego i pokazati temelj na kojemu će i današnji čovjek moći graditi svoj identitet i s njim povezano dostojanstvo i ljepotu ljudskoga življenja.
4. Čovjek je stvoren kao muškarac i žena
Viziju čovjeka, njegove naravi i njegova poslanja kršćanin otkriva već na prvim stranicama Biblije. Božje stvaralačko djelo svoj vrhunac doseže u stvaranju čovjeka. On je dio stvorene prirode, ali i biće kojemu Bog posvećuje posebnu brigu i pažnju. Sve što je stvoreno čovjek nadilazi svojom produhovljenom naravi, svojim vječnim određenjem i upućenošću na transcendenciju, na svojega Stvoritelja. Jedino je čovjek, među svim stvorenjima, kako čitamo na početku Biblije, stvoren ”na sliku Božju” (Post 1, 27). Time je njegovo dostojanstvo uzdignuto do neslućenih visina. Čovjek, međutim, kaže biblijski pisac, nije stvoren sam i nije sam sebi dostatan. Bog čovjeka stvara u različitosti spolova, kao muško i žensko: ”muško i žensko stvori ih” (Post 1, 27). Nakon što ga je stvorio, Bog iznova potvrđuje da čovjek, stvoren kao muškarac i žena, odgovara njegovu naumu: ”I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro” (Post 1, 31).
U muškarcu i ženi prepoznajemo njihovu različitost, ali i uzajamnu usmjerenost, komplementarnost koja je neodvojiva od njihove naravi. Spol i rod usko su i neodvojivo povezani, iznutra međuovisni, moglo bi se reći – dva su lica jedne te iste ”ljudske” stvarnosti. Muško i žensko, kako ih je Bog zamislio i stvorio, dva su jednakovrijedna, zbog toga i jednakopravna roda.
Tu temeljnu istinu o sebi samome i o svojoj naravi čovjek nije nikad dovodio u pitanje. Oni do kojih nije prispio kršćanski navještaj svojim su razumom – polazeći od naravi stvorenoga svijeta i čovjeka – spoznali temeljne oznake i kriterije čovjekove egzistencije. Čak i ako je u pojedinim razdobljima bilo devijacija, one su uvijek, prije ili kasnije, prepoznate kao takve.
5. Muškarac i žena – jedinstvo u različitosti
Biti žena ili biti muškarac način je postojanja, a ne tek puki ”atribut” ljudskoga bića. Čovjek je biće koje komunicira, daje i prima, u čemu njegova spolnost ima vrlo veliko značenje. Tako će različitost muškarca i žene svoj osobit smisao dobiti u njihovu uzajamnom sjedinjenju. Na tu usku povezanost i jedinstvo koje su pozvani ostvarivati upućuje i sam Isus: ”Dvoje njih bit će jedno tijelo” (Mt 19, 5). Različitost muškarca i žene nije zaprjeka, već poseban put ostvarenja bračnoga i obiteljskoga zajedništva. To zajedništvo svoj blagoslov dobiva u daru/rođenju novoga ljudskoga bića. Bračno zajedništvo muškarca i žene prirodno je okruženje za nastanak i rast ljudskoga života.
Upravo ta iskonska zajednica muža i žene mjesto je prvih koraka i prvih riječi, prvih spoznaja svijeta i početnih koraka vjere. Zato je značenje majke i oca u obitelji i u odgoju nemjerljivo. Nikada ne će moći ”jedan otac” ili ”više očeva” zamijeniti majku u obitelji. Ali isto tako ni ”jedna majka” ili ”više majki” ne mogu zamijeniti oca u obitelji. Njihova je uloga nezamjenjiva i komplementarna. Ako igdje, onda u obitelji čovjek ima priliku učiti živjeti u različitosti i prihvaćati drugoga. Obitelj je, kaže papa Franjo, temeljna stanica društva, mjesto ”gdje se uči suživotu u različitosti i pripadnosti drugima”.4 Ona je škola solidarnosti i ljubavi, ambijent darivanja i prihvaćanja.
6. Istina o čovjeku upisana je u samoga čovjeka
U rodnoj se ideologiji mogu prepoznati antropološke posljedice spolnoga, bračnoga i obiteljskoga relativizma koji ide do te mjere da se niječu prirodne datosti čovjeka. Značenje i ”govor” tijela gotovo se potpuno zanemaruje. Rodna ideologija suprotstavlja se i ”ljudskoj ekologiji”. Na tu je činjenicu upozorio i papa Benedikt XVI. koji kaže: ”Očigledno je duboka zabluda ove teorije i antropološke revolucije koja u njoj nalazi svoj temelj. Čovjek niječe da ima narav koju predodređuje njegova tjelesnost, koja obilježava ljudsko biće. On sam niječe vlastitu narav i odlučuje da mu ona nije predodređena datost nego nešto što on sam sebi stvara. Muškarac i žena kao datost stvaranja, kao narav ljudske osobe, više ne postoje. Čovjek poriče vlastitu prirodu. On je sada samo duh i volja. Manipulacija prirodom koju, kada se odnosi na okoliš, danas osuđujemo, postaje ovdje, kad je u pitanju on sam, čovjekov temeljni izbor.”5
Benedikt XVI. dobro uočava da se tu događa nešto gotovo nepojmljivo, ali nažalost stvarno. Naime, dok čovjek s jedne strane danas sve više osjeća da ipak ne može do beskraja manipulirati prirodom, nego da mora, ako je želi spasiti i sačuvati, koliko-toliko poštivati zakonitosti koje su u nju upisane, s druge strane, kad se radi o njegovoj vlastitoj prirodi, to ne želi i ne će, nego se i dalje prema njoj i zakonima u nju upisanima odnosi posve samovoljno. Danas se s pravom zgražamo zbog neodgovorna odnosa prema prirodi i zbog nebrojenih oblika manipuliranja njome. Isto tako zabrinuti smo za budućnost našega planeta. No kad je u pitanju sam čovjek, kao da nestaju zgražanje i osuda, a manipuliranje i eksperimentiranje njegovom vlastitom prirodom postaju pohvalni i poželjni. Kako to razumjeti? Kako objasniti toliku zabrinutost za budućnost prirode, a poigravati se budućnošću čovjeka, koji je kruna svega što je Bog stvorio? Tko tako zasljepljuje čovjeka i poigrava se njime?!
7. Čovjek, remek-djelo stvaranja
Činjenica da je čovjek stvoren kao osoba na sliku Božju ili – kako je rekao papa Franjo – da je ”remek-djelo stvaranja”6 otkriva veličinu čovjekova dostojanstva. Istina njegove naravi, to da je stvoren i da postoji kao muško i žensko, prožima i treba prožimati čovjeka u potpunosti. U protivnom, ne će moći otkrivati bogatstvo vlastite spolnosti, nego će stalno biti izložen opasnosti da mu netko drugi kaže ”tko je on”. Rodna ideologija tako s jedne strane apsolutizira ljudsku slobodu, a s druge strane lišava čovjeka temeljnoga oslonca na kojemu počivaju njegov identitet i dostojanstvo.
Znajući to, ne dopustimo da ni mi koji ispovijedamo vjeru u Boga Stvoritelja, ni ikoji čovjek, a pogotovo nitko od malenih, tj. djece i mladeži, ne upadne u tu smrtonosnu mrežu. Nemojmo se bojati biti ljudima kakvima nas je Bog zamislio i stvorio. Nemojmo preotimati Bogu njegovo mjesto i ulogu. Ne stavljajmo se na Božje mjesto. Prihvatimo biti njegova stvorenja, njegova djeca. To je jedini put do istinske slobode, sreće i ljudske punine.
8. Pružajmo svjedočanstvo života
Najbolji odgovor na izazov nove ideologije jest autentičan navještaj i življenje evanđelja. To je najbolja zaštita protiv mentaliteta i duha rodne ideologije jer učvršćuje svijest kršćanina o njegovu ”čovještvu” kakvo je izišlo iz ruku Božjih. To je svijest da smo djeca Božja, da smo jednakovrijedna braća i sestre (”muško i žensko”) kojima je povjerena budućnost čovječanstva i svega stvorenoga. Mi smo Božja ”slika” preko koje on na jedinstven način želi biti prisutan u svijetu. Taj je svijet on stvorio. Štoviše, nakon što je bio grijehom narušen, po Sinu svojemu Isusu Kristu, obnavlja ga i spašava.
Ta svijest mora prožeti svakoga od nas. Prožeti njome, ne ćemo moći ne osjetiti potrebu svojim životom i radom humanizirati ljudsko društvo, biti stvarateljima humanijega svijeta. Iz te perspektive nije ni moguće drukčije djelovati. Tako ćemo otkriti da navještaj evanđelja znači živjeti one vrijednosti – ljubav, vjernost, brak i obitelj – koje su odgovor na duboku čežnju ljudskoga srca.
Na kraju ove poruke obraćamo se vama, draga mladeži, riječima Andréa Frossarda, člana Francuske akademije: ”Vaš se naraštaj, dragi mladi, nalazi uoči dana kad će biti stavljen u položaj kakva ranije nije bilo. Nećete se trebati boriti za istinu kao Solženjicin i ruski disidenti, za slobodu poput europskih pokreta otpora, ili kineskih studenata za pravdu u ime siromašnih i potlačenih; nećete trebati samo braniti dostojanstvo ljudskog bića, morat ćete se izjasniti o samoj njegovoj srži… Vi ćete se morati pitati o ljudskoj naravi i, ako niste zaboravili naučavanje svojih Crkava, znat ćete da jedina ispravna definicija koja je o njoj ikad dana – jest ona iz Svetog pisma i Objave, ona koja je na početku naše civilizacije i poštovanja dostojanstva čovjeka, uz koje stoljećima barem riječima pristajemo. Svaka druga definicija snižava ljudsku osobu.”7
Stoga vas, dragi mladi, kao i sve do kojih ova naša poruka dođe, pozivamo da se čvrsto držite te jedine ispravne definicije čovjeka, da prema njoj živite, a svaku drukčiju, lažnu i čovjeka nedostojnu, odlučno odbacujete. ”Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih!” (Post 1, 27). To je čovjekovo dostojanstvo i identitet koji smo svi pozvani živjeti i jedni drugima svjedočiti!
U Zagrebu 15. listopada 2014.
Biskupi Hrvatske biskupske konferencije
________________
1 H. de Lubac, Il dramma dell’umanesimo ateo, tal. pr., Brescia 1982., 9.
2 E. Fromm, Psicanalisi della società contemporanea, tal. pr., Milano 1960., 386.
3 Usp. Govor Pape Benedikta XVI. na susretu s predstavnicima civilnog društva, akademske zajednice, kulture, poduzetnika, diplomatskog zbora i s poglavarima vjerskih zajednica, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 4. lipnja 2011., u: Zajedno u Kristu. Pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj, Zagreb 2012., 73.
4 Papa Franjo, Evangelii gaudium – Radost evanđelja, br. 66.
5 Govor pape Benedikta XVI. predstavnicima Rimske kurije 21. prosinca 2012.
6 Homilija pape Franje u Domu sv. Marte 28. veljače 2014.
7 André Frossard, Bog u pitanjima, hrv. pr., Split, 2009., 142–143.
Autor: Dejan Jović / Leave a Comment
(Napomena uredništva: kao što smo obećali autoru ovoga osvrta, članu našeg redakcijskoga savjeta prof. Dejanu Joviću, donosimo ga bez komentara i kao prilog raspravi o očito važnoj temi čim je toliko uzburkala javnost).
Nedavni škotski referendum o nezavisnosti ostavio je iza sebe nekoliko važnih pouka, koje se mogu primijeniti i na druge slučajeve, pa i na one u post-jugoslavenskom prostoru.
Njegov ishod je pokazao da nije istina da svaki narod želi svoju samostalnu državu. Nacionalisti (suverenisti) polaze od ”aksiomatskog“ zaključka da je stvaranje nezavisne države neupitna i trajna želja svih naroda. Svi narodi, navodno, sanjaju jedan jedini trajni i uvijek isti ”tisućljetni san“: san o svojoj državi. Stvaranje, obrana i jačanje nacionalne države glavni je a ponekad i jedini cilj suverenističkih politika.
Taj cilj je toliko ”svet“ da za njih ima karakter nadpolitičkog i predpolitičkog. Za njega je opravdano učiniti ili baš sve ili skoro sve – uključujući i dovesti u pitanje vlastiti život ili živote drugih. Navodna želja za državom središnji je dio procesa konstruiranja i afirmiranja nacionalnog identiteta i fokusna točka oko koje se okuplja nacija. Ako neki narod nema državu, to nije zato što je ne želi, nego zato što joj netko stoji na putu ostvarenja tog jedinog smisla postojanja i preduvjeta opstanka naroda. Nitko sam ne bira neslobodu – a država je otjelovljenje ideala narodne slobode.
Tako je to u nacionalističkoj interpretaciji smisla postojanja nacije. Unatoč stihovima u kojima se kaže da se domovina ima čak i ako je se tek u srcu nosi – u stvarnosti je potrebno, tvrde nacionalisti, da se domovina ”materijalizira“. To materijaliziranje postiže se kontrolom teritorija – u smislu unutarnje suverenosti – kao i međunarodnim priznanjem proglašene državnosti – ključnim aspektom vanjske suverenosti. Na putu ostvarenju državnosti, nacionalisti tvrde, stoje Neprijateljski Drugi – koje se u nacionalističkim narativima naziva i ”agresorima“, ”kolonizatorima“ ili ”okupatorima“.
Unutar granica, ti Drugi su tretirani kao peta kolona, izdajnici ili nacionalno neosvješteni. I u jednom i u drugom slučaju, cilj nacionalističkih politika jest: njihovo isključenje ili makar marginaliziranje. Oni koji nisu za nezavisnost, de facto ne pripadaju Naciji. Oni su se sami iz nje isključili – pa to treba samo ”provesti“ i formalno u djelo.
Nacionalistički narativi tvrde da su ti ”unutarnji neprijatelji“ ili ”vanjski agresori“ glavni razlog što njihov narod nije ostvario državnost. Homogenizacija nacije oko ideje državotvorstva, kao i ”pobjeda“ nad ”okupatorima“ – to su glavni ciljevi nacionalističke politike.
Osim protiv ovih prepreka, nacionalistički diskurs ratuje i protiv moćnih svjetskih sila, koje su zainteresirane za status quo, te stoga ne vide i ne žele vidjeti navodnu trajnu i snažnu želju svake nacije (a naročito ”naše“) za nezavisnošću.
Prema tom diskursu, strane moćne sile ili izravno rade protiv malih naroda, ili jednostavno žele zadržati status quo te nerado prihvaćaju raspad postojećih država. Jednostavno im ne odgovaraju promjene, pa ih ne omogućavaju. Teorije zavjera – o unutarnjim i vanjskim preprekama, koje su najčešće i ”povezane“ međusobno – jedino su konstantno ”objašnjenje“ za bezdržavni status neke nacije.
Nacionalistički narativ, jednostavno, ne dopušta mogućnost da nacija ne želi svoju državu. On prihvaća samo da u određenim okolnostima i vremenima nacija ne može ostvariti državu – ali za to ne krivi nedostatak želje, nego prepreke koje stoje na putu ostvarenju te ”neupitne“ želje za državnošću. Za nacionaliste, prava povijest nacije počinje ”nacionalnim oslobođenjem“, odnosno stvaranjem države. Sve prije toga bilo je jedno dugo snivanje o državi, doduše pomiješano sa stalnim spremanjem za njeno ostvarenje. Kad dođe trenutak, taj će se trajni, ponavljajući i koherentni ”san“, pretvoriti u stvarnost: o tome nema dvojbe. Sve slobodne nacije imaju tisuću želja, a one koje nisu ostvarile državnost – samo jednu.
Škotski referendum – kao i referendum o otcjepljenju Quebeca iz Kanade iz 1995. – temeljito narušava nacionalističku interpretaciju koju smo upravo sažeto prikazali. On pokazuje da ima nacija koje su svojom voljom i u punoj slobodi odlučile ostati u većoj i moćnijoj zajedničkoj državi.
Ima nacija koje jednostavno ne žele svoju državu. To može biti iz različitih razloga: od racionalnih do emotivnih, od bojazni da su suviše male da bi bile uspješne do poštivanja tradicije koja ih veže uz veću zajednicu, prema kojoj se stvorila ne samo lojalnost (što je racionalni koncept) nego i emotivna privrženost, poput osjećaja pripadnosti ili domoljublja. No, to što su Škoti odbacili ideju o vlastitoj nezavisnoj državi, dovodi u pitanje temeljni nacionalistički mit: da svaki narod želi stvoriti svoju nacionalnu državu.
Naročito je važno naglasiti da se u slučajevima koje spominjemo ne radi o nekim ”mladim“, ”neosvještenim“ ili nerazvijenim nacijama, koje su tek izašle iz imperijalnih struktura. Ne radi se ni o narodima koji su bez svog identiteta, koji su asimilirani, te su im stoga preostala tanka i slaba nostalgična sjećanja (ili ”sjećanja“ posredstvom mitova i mitologiziranje historije).
Ako itko ima snažan nacionalni identitet, sa svim njegovim moćnim simbolima, to su Škoti. Taj identitet je samo jačao u posljednjih dvadesetak godina. Škotske zastave istisnule su britanske u javnoj, pa i privatnoj upotrebi. Ne radi se ni o nedostatku tradicije, odnosno državnog prava. Svima je jasno, i Englezima i Škotima (i Ircima i Velšanima) da Škotska nije tek neka regija, oblast, županija ili autonomna pokrajina, nego je jedna od stvarateljica Ujedinjenog Kraljevstva. Također, nikad nije bilo sporno da su Škoti narod (odnosno: nation).
Nitko im to nikad nije osporavao, kao što nitko nije osporavao ni njihovo pravo da sami odluče žele li ili ne ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ujedinjeno Kraljevstvo drži se politike da je ono ujedinjeno sve dok sva četiri konstitutivna naroda tog kraljevstva to žele – a ti narodi su Englezi, Škoti, Velšani i Irci (odnosno: nakon otcjepljenja većeg dijela Irske – Sjeverno-Irci).
Spor oko toga tko je narod i da li kao narod ima ili nema pravo na otcjepljenje odnosio se samo na pitanje – čine li škotski narod svi koji žive i plaćaju poreze u Škotskoj ili u njega ulaze i oni Škoti koji su to po samo po porijeklu a ne i po adresi. Taj je spor razriješen u korist teritorijalnog, a ne etničkog, načela. No, ta diskusija odnosi se na unutrašnje pitanje za same Škote – odnosno na pitanje: tko su Škoti – a ne na pitanje: postoje li, jesu li narod i imaju li prava koja narodima pripadaju. Ako je za ijedan narod u Britaniji sporno je li narod ili nije – to je samo za Britance, a ne za ijedan od četiri konstitutivna naroda Ujedinjenog Kraljevstva.
Nacionaliste je dodatno pogodilo to što se ovdje radilo o sasvim demokratskoj proceduri, pa nitko ne može reći da je odluka nastala kao rezultat prisile. Referendum u Škotskoj bio je primjeran kad se radi o visokim demokratskim standardima kakvi u većini drugih zemalja – a naročito u post-socijalističkim, uključujući i kod nas – nikad nisu postojali.
Prije svega, to se odnosi na slobodu izražavanja i zagovaranja bilo koje političke opcije, uključujući i separatizam. U Britaniji nije zabranjeno zagovarati otcjepljenje – kao što nije zabranjeno zagovarati unionizam, pa i unitarizam. Nijedan od tih koncepata nema automatski uz sebe ”prikačenu“ stigmu osude. Ti se pojmovi koriste ne kao uvreda i diskvalifikacija, nego kao oznaka političke pozicije, bez kvalifikacije je li ta pozicija prihvatljiva ili ne. Reći nekome da je ”separatist“ ili ”unionist“, ne znači nikakvu političku ili drugu diskvalifikaciju. Svatko ima pravo biti što želi, pa i separatist ili unionist.
Stranke koje se zalažu za izdvajanje iz Velike Britanije – npr. Škotska nacionalna stranka – ne samo da su dopuštene, nego su i na vlasti u Škotskoj. Nitko od toga ne pravi problem. Isto je tako i sa strankama koje se protive otcjepljenju: one su na vlasti u Velikoj Britaniji kao cjelini. U Škotskoj, kao i u cijeloj Velikoj Britaniji slobodno je zalagati se i za radikalne političke opcije – doduše, ne bez ikakva rizika, i ne izvan konteksta: za vrijeme Hladnog rata nije bilo lako, iako nije bilo ni zabranjeno, biti komunist; a nakon 2001. nije lako niti je nerizično biti islamski fundamentalist.
No, i te su opcije dopuštene, sve dok se ne radi o zagovaranju nasilja. Granica između dopuštenog i nedopuštenog postavljena je oko pitanja metode zagovaranja pojedinih opcija, tj. oko pitanja: koriste li se političke ili nasilne metode za ostvarenje cilja. Nasilje nije dopušteno bez obzira s kojim ciljem, odnosno opravdanjem se ono zagovara ili koristi. Država će jednako reagirati koristi li netko nasilje da bi opravdavao i postigao separatističke, kao i unionističke ciljeve. Svatko ima pravo zagovarati (skoro sve) što želi, a nitko nema pravo pritom koristiti nasilje. Nasilje može legitimno koristiti samo država, a ona je prema sadržaju politike neutralna.
Koliko smo mi udaljeni od tog standarda? Naši referendumi o nezavisnosti bili su – osim crnogorskog iz 2006. – vrlo neliberalni. Možda su bili ”demokratični“ ako se pod ”demokracijom“ podrazumijeva samo utvrđivanje koga ima više a koga manje. No, liberalni sasvim sigurno nisu bili – jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli.
Na jednoj strani bili su oni koji su separatizam a priori i bez ikakve potrebe za objašnjenjem proglasili nedopustivom opcijom i ”izdajom“. Na drugoj strani, oni koji su krenuli putem otcjepljenja, i koji su proglasili one druge – koji su zagovarali opstanak zajedničke države – ”agresorima“ (ako se radilo o pripadnicima nekog drugog naroda) ili ”izdajnicima“ (u slučaju da se radilo o pripadnicima istog naroda).
U nekim slučajevima, drugu se stranu gotovo uopće nije moglo ni vidjeti ni čuti, kao da ne postoji. To nije bilo zbog toga što ona doista nije postojala, nego zato što je bila ušutkana neprekidnim etiketiranjem i prijetnjama, od kojih su se mnoge i ostvarile. Nije bilo dovoljno slobode. A nema je ni danas. Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših ”referenduma o nezavisnosti“.
Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira. ”Razgovaralo“ se preko nišana. Njihov je ”smisao“ bio – pokazati moć i silu drugima: i onima koji su bili proglašeni ‘‘izdajicama“ i onima koje se tretiralo kao ”agresore“. Oni su služili za isključivanje drugih, njihovo eliminiranje, nadglasavanje i zanemarivanje.
U škotskom referendumu je nekadašnji britanski premijer, Gordon Brown, podsjetio vođu kampanje za otcjepljenje Alexa Salmonda, da nije samo on (Salmond) Škot, nego su Škoti i oni koji ne žele nezavisnu Škotsku. Štoviše, da ti koji ne žele nezavisnu Škotsku, nego žele ostanak Škotske u Ujedinjenom Kraljevstvu nisu ništa manje Škoti od separatista. U našim referendumima iz 1991. i 1992., oni koji su htjeli drugo u odnosu na ono što su zagovarale vlasti u pojedinoj republici – bili su u potpunosti isključeni. Bilo je opasno biti protiv, ako su vlasti bile za.
Tko je, primjerice, u slučaju hrvatskog referenduma o izlasku iz Jugoslavije (koji, usput rečeno, nije imao ni izbliza tako jednoznačno formulirano pitanje kao što je bilo u škotskom slučaju), zagovarao stranu ”protiv“? I tko je u raznim fiktivnim referendumima po hitnom postupku, održanim na brzinu i kako bi se legitimirala već donijeta odluka, u raznim samoproglašenim teritorijama po Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini – bio protiv onih koji su organizirali takve referendume? Tko bi se usudio u atmosferi nasilja i nasilnog homogeniziranja učiniti ono što su učinili Škoti: slobodno zagovarati vlastita uvjerenja, bez nasilja i bez straha?
Uspjeh separatizma bio je, dakle, u velikoj mjeri rezultat nasilja, prijetnji i neslobode – a ne slobodno izražene volje izražene na neupitan način i u okviru liberalno-demokratskog poretka. Isto je, naravno, i u slučaju onog jednog uspješnog slučaja uspjeha unionizma, tj. u slučaju referenduma o državnosti Crne Gore iz ožujka 1992., kojim se ova republika odlučila za ostanak u zajednici sa Srbijom, u okviru Savezne Republike Jugoslavije. Ni u jednom ni u drugom slučaju ne može se govoriti o free and fair okolnostima.
U Škotskoj je, međutim, bilo drukčije. Iako se odlučivalo o samom opstanku države, rasprava je bila slobodna, demokratska i mirna, a strane su bile potpuno ravnopravne, i obje su poticale svoje podržavatelje da izađu na referendum. Premijeri su se uključili u raspravu, ali na različitim stranama: škotski na strani nezavisnosti, a britanski na strani očuvanja Ujedinjenog Kraljevstva. Država nije ni isključivala ni zabranjivala. Zato je rezultat tog referenduma vjerodostojan.
Našim je nacionalistima neshvatljiv, jer oni nameću mitove o jednom jedinom neprekidnom i koherentnom snu o državnosti. Ali, stvarnost je drukčija. Stvarnost je složenija od mitova. Ona je, ponekad, potpuno protivna mitovima, koji promoviraju lažnu sliku stvarnosti. U stvarnosti, sve su nacije trajno podijeljene kad se radi o pitanju nezavisnosti i/ili ujedinjavanja s drugima u okvire širih političkih zajednica. Crnogorci su, primjerice, potpuno jednako podijeljeni o tom pitanju kao i Škoti. Kvebečani su odbacili nezavisnost s još manjom razlikom: 50.6 prema 49.4 posto. Što je neki referendum slobodniji, to je jasnije da su sva slobodna društva – a ne samo etnički složena – zapravo podijeljena društva.
I to ne oko nekog marginalnog i nebitnog pitanja, nego oko onog koje je u samom srcu politike: pitanja suverenosti i neovisnosti.
Jednoglasnost po tom pitanju moguća je jedino u sustavima koji ne dopuštaju slobodno izražavanje. Što je manje demokracije i slobode, to je veće ”jedinstvo“ i veća ”jednoglasnost“. Naravno – prisilna. Ili – na dogmi nacionalnog mita konstruirana.
Dejan Jović je redovni profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i glavni i odgovorni urednik Političke misli. On je u trenutku objavljivanja članka bio i glavni analitičar Predsjednika Republike Hrvatske. Stavovi iznijeti u ovom članku su samo autorovi i ne izražavaju službeni stav nijedne institucije.
(Prenosimo s portala časopisa za politologiju Politička misao).
Autor: Dražen Ćurić / Leave a Comment
Kamo je nestala Kolinda? Dok se dva alfa mužjaka, Ivo Josipović, a pogotovo Milan Kujundžić, žestoko bore za svaku sekundu i slovo u medijima, HDZ-ova uzdanica ponaša se kao uspavana ljepotica.
Šeta po Hrvatskoj s Tomislavom Karamarkom koji je uglavnom predstavlja stranačkim aktivistima. Nikako da prijeđe u pravu ofenzivu. Stoga se čine sasvim logične primjedbe dijela HDZ-ovaca koji joj zamjeraju da vodi mlaku kampanju.
Očito su procijenili da ovakva centristička pozicija može biti vrlo opasna. Postoji opasnost da ništa ne dobije na centru, ali da zato izgubi dio konzervativnih birača.
To više što na desnici ima ozbiljnog protivnika Kujundžića koji je rastrčan i željan igre kao Ivica Olić u najboljim danima. Kolinda se, pak, ponaša kao vezni igrač koji ne želi držati ni loptu, a kamoli kreirati igru.
Kada povrh toga znamo da postoji razilaženje o koncepciji kampanje između Karamarkova i Kolindina kruga, onda nije čudno da se traže neke promjene.
Nisam siguran da je za Kolindin uspjeh na izborima dovoljno da Tita proglasi zločincem, što uporno traže neki HDZ-ovci. Kao što, uostalom, za slavlje u nogometu nije dovoljan oštar klizeći start. Za pobjedu treba imati fantazista u ekipi.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Autor: Sandra Bartolović / Leave a Comment
Piše: Sandra Bartolović
Potpredsjednik SDSS-a, predsjednik SNV-a i šef saborskog Odbora za vanjsku politiku Milorad Pupovac, inače poslovično suzdržan i sklon neodređenom diplomatskom izričaju, sve manje krije nezadovoljstvo neuspjehom SDP-a i partnera, jednako kao i povratkom u prošlost i dizanjem nacionalnih tenzija i klerikalnog naboja u režiji HDZ-a i stranaka koje ga prate, tako i predsjednikom države čiji ga potezi i izjave zbunjuju.
Ogorčen je i činjenicom da je politika postala sama sebi svrhom umjesto da je okrenuta građanima o kojima ovisi, a kojima umjesto velikih djela nudi i daje samo velike riječi.
Vlada Zorana Milanovića odnedavno formalno je manjinska, pa njezin opstanak ovisi i o vašim glasovima. SDSS sa svoja tri glasa prošle godine nije podupro ni tadašnji rebalans ni proračun za 2014. godinu. Kako ćete se postaviti ovu godinu? Što su vaši uvjet za dizanje ruke za skorašnji rebalans, a potom i proračun za 2015.?
Osim najava o uštedama, nismo upoznati s konkretnim mjerama u rebalansu. Što se rebalansa tiče, tražit ćemo da se ne smanjuju sredstva za obrazovanje i znanost te za razvoj i obnovu. A što se proračuna tiče, za to svoje stavove tek pripremamo. Svakako ćemo tražiti da se povećaju sredstva za zapošljavanje mladih te osiguraju sredstva za razvoj najnerazvijenijih dijelova zemlje.
Je li za vas opcija rušenje Vlade, s obzirom da je to sada alat koji imate u rukama?
Nismo za rušenje, ali jesmo za promjene. U Hrvatskoj se svako malo želi rušiti, ali se ne želi mijenjati. I dosad se rušilo, ali se nije mijenjalo. Na bolje, naravno, a ne na gore, kao što se promijenila atmosfera i politika u našoj zemlji. SDP ne uspijeva naprijed, a zato HDZ uspijeva nazad. U takvim okolnostima od alata radije ne bismo koristili čekić, već glavu.
Zašto ste uz Vladu kojoj se protivi dvije trećine građana i koju analitičari već proglašavaju najneuspješnijom ikad?
Ovo svakako nije uspješna Vlada. Bar dosad. A kako stvari stoje u našoj politici, ne znači da ne može biti neuspješnijih. Stvari ionako već 5-6 godina idu od lošeg prema gorem. Poput većine građana, i mi vidimo da se nalazimo pred nemogućim izborom – da biramo između današnjeg lošeg i mogućeg sutrašnjeg goreg.
Glasali ste protiv Zakona o radu, koji bi trebao biti legitimacija Vlade koju predvodi socijaldemokratska stranka. Biste li se složili s ocjenama velikog dijela javnosti da su ova Vlada i SDP socijalno neosjetljivi, antiradnički raspoloženi, a blagonakloni prema krupnom kapitalu?
Oni bi se naljutili kad bih to rekao, zato što misle da je dovoljno da imaju crvenu boju na logu i retoriku empatijskog, moralizacijskog neoliberalizma pa da se oni osjećaju socijaldemokratima, a mi da ih smatramo takvima. Bojim se da oni ili ne znaju ili ne vjeruju u snagu politike jednakosti i solidarnosti kao pokretačke snage društva i njegove ekonomije. Danas svi, pa i naši socijaldemokrati, misle da jedino ukidanje instituta socijalne države i radno-socijalnih prava osiguravaju napredak. No, to je dogma sad već totalitarne neoliberalne ideologije.
Slažete se, dakle, s prevladavajućom ocjenom da je riječ o vlasti neoliberalnog usmjerenja?
Da, točno je da imaju lijevu neoliberalnu politiku koju najbolje ilustrira činjenica da je Sabor u istom danu izglasao smanjenje radničkih i povećanje homoseksualnih prava. Povećanje identitetskih političkih prava neće proširiti slobode i jednakost ako se budu smanjivala socioekonomska politička prava, jednako kao što u klasičnom liberalizmu to nije osigurano s pravom glasa i pravom slobodnog mišljenja.
Uglavnom podupirete vladajuću koaliciju, ali ste u zadnjih godinu dana sve kritičniji i sve češće im uskraćujete potporu u parlamentu? Kada i zašto je došlo do tog zaokreta?
Kritični smo zbog toga što ne rade u skladu s usuglašenim programom Vlade i što ne rade u skladu sa zahtjevom prilika. Bit ćemo kritični i ubuduće. Koliko god bude trebalo, i to s lijeve, socijaldemokratske pozicije. Osim toga, kritični smo i zbog toga što prave greške u vođenju Vlade i u komuniciranju Vladinih politika s građanima i s javnošću.
Koje su točke na kojima se razilazite s Kukuriku koalicijom?
Razilazimo se oko razumijevanja uloge države u ekonomiji. Oni se rukovode pravilom: što slabija država, to jača ekonomija. Mi mislimo da je to pogrešno. I to iz dva razloga: prvo, s takvom logikom ovakva slaba, neinstitucionalizirana država teško da će moći funkcionirati kako treba i u osnovnim funkcijama – sigurnosti za sve, pravičnosti za sve i administrativne pristupačnosti za sve; drugo, ako naša država neće preuzeti ulogu oživljavanja naše ekonomije, u prvom redu poljoprivrede, industrijalizacije i energije, to će uraditi druge države sa svojim investitorima i investicijskim programom, a naša će im samo osiguravati povoljne “tržišne uvjete” i “sigurnost investiranog kapitala”. Također se razilazimo oko toga koliko štednje i koliko razvoja.
Mi smatramo da je budžetska štednja koja nije praćena politikom razvoja veoma opaka i vodi s jedne strane u daljnje smanjivanje prava, a s druge strane ne osigurava pretpostavke za ekonomski rast, već za ekonomsku stagnaciju. To je unekoliko uvidio ministar Lalovac kad su u pitanju pogubni efekti štednje, ali nedostaju ekonomske mjere rasta. I premijer je o tome počeo govoriti, ali još ne vidimo mjere koje bi potvrdile njegovo opredjeljenje. Na kraju, na vanjskopolitičkom planu ostali smo i dalje zarobljenici eurocentrističke politike. Nismo uspjeli razviti efektivnu, pragmatičku evropsku politiku kao ni regionalne ni neevropske politike prema područjima poput Azije i Rusije.
Ustvrdili ste da “Hrvatska u ovom trenutku ima lošu Vladu, ali nema alternativu, i to je njezin najveći problem”. Ne možete se zamisliti kao partner u eventualnoj Karamarkovoj vladi?
Uz ovakvu političku retoriku i uz ovakve političke programe te ovakve političke partnere – sigurno ne. Sve ono što smo s HDZ-om napravili: međuetničko povjerenje, politička tolerancija, manjinska prava i usmjerenost na budućnost, HDZ s partnerima s ovakvim djelovanjem poništava i uništava. Time nam daje do znanja da želi hrvatsku politiku u kojoj neće biti mjesta za naš doprinos.
Za hrvatsku ćete politiku reći da je “ostala bez ideja i bez ljudi, jer u politiku ulazi sve više ljudi za koje je politika prezahtjevan posao te se ne ulazi na osnovu ideja nego drugih kriterija koji ne pobuđuju osjećaj kredibiliteta”. Je li to karakteristika samo nekih stranaka i kojih ili općenitog stanja u politici?
To je prevladavajuće stanje, s tim što su neke stranke više, a neke manje pogođene tim stanjem. Najteže su pogođene najveće stranke. Politika kao društveno djelovanje nije moguće bez ideja, vještina i svrhe. Ideje su se gotovo izgubile i nema ih u javnoj raspravi, i ne pripadaju više strankama. Vještine su ionako bile tanke, a s generacijskim promjenama samo su se stanjile. A svrha? Doći na vlast, pa to bar u ovoj vrsti konkurencije nije teško. Takmičenje u dolaženju na vlast ne može biti svrha dobre i istinske politike. A naše politike nakon što su postignute dvije svrhe: državna nezavisnost i članstvo Evropskoj uniji, ne pronalaze treće svrhe svojeg djelovanja. Osim na riječima i velikoj priči, Hrvatska i njezini građani još nisu pretvoreni u svrhu naših politika.
Ocijenili ste da politiku u državi ”sustavno uništavaju oni koji imaju novac, moć, oni koji su iza bankovnog pulta i iza oltara, zbog čega Hrvatska neće imati šansu za ozbiljniju demokratsku vlast, koja će biti izraz volje građana”. Zar je stvarno nemoguće suprotstaviti se tom modelu? I tko bi to uopće mogao učiniti?
Ovog trenutka izgleda da je nemoguće. Civilnu scenu preuzela je strana bliska “pultovima i oltarima”, javnu scenu preuzeli su mediji koji onemogućavaju racionalnu javnu raspravu o tome što bi trebalo biti javno dobro, a u strankama uglavnom nema ljudi koji bi bili svjesni ovog stanja. Uostalom, to ne treba čuditi kad se u javnoj sferi sve više čuje glasove iz crkvenih, a sve manje znanstvenih i intelektualnih predstavnika. To ne treba čuditi ni zbog toga što našom javnošću gospodare mediji profita i konformizma, a ne mediji prava i nekonformizma.
Je li invazija najrazličitijih referenduma odgovor građana na jalovost politike ili iza toga vidite određene partikularne interese?
Većina referendumskih inicijativa su samo sredstva za dolaženje do vlasti i oblikovanja novih politika koje se legitimiraju referendumskom, narodnom voljom. One su omogućene s jedne strane lošim ustavno-pravnim propisima, a s druge strane slabošću Vlade. Dominantno su izraz narastanja narodno-crkvene ili nacionalno-klerikalne revolucije u kojoj se stranke ili trebaju razvlastiti ili podvlastiti.
Osim katastrofalne socijalne i gospodarske situacije, teško je oteti se dojmu i da je tolerancija u društvu na najnižim granama, unatoč vlasti liberalnog svjetonazora? Gdje je greška? Tko je čini?
Greška je sistemska. Mi smo netoleranciju razvili u vrijeme osamostaljenja, a liberalizam u vrijeme evropeizacije. Netolerancije se bazično nismo oslobodili, a liberalizam smo ionako doživljavali kao nešto što je zbog Evrope a ne zbog nas. Pokušaj SDP-a i partnera da nastavi s liberalizacijom tamo gdje je HDZ stao pokazuje ono što su desni crkveni i necrkveni krugovi HDZ-u tolerirali zbog Evrope, SDP-u ne žele dopustiti.
Posebno je ponovno velikog maha uzelo negiranje antifašizma. Čak i SDP-ovi gradonačelnici otvaraju spomenike ustaškim bojovnicima?
Da, oni ostvaruju Tuđmanovu ideju pomirbe ustaša i partizana u nečemu što oni nazivaju antifašizmom, a koju – vjerujem – ni sam Tuđman na takav banalan način ne bi prakticirao. Takvog antifašizma nije bilo niti ga može biti. To mora biti uvredljivo i za ustaše i za partizane.
U Veljunu ste nedavno rekli kako “čak 20 posto učenika misli da je Ante Pavelić bio antifašist”?
To pokazuje istraživanje koje je grupa istraživača provela u školama na području Istre. Ako je to tamo toliko, koliko je onda onih koji vjeruju u “Pavelićev antifašizam” u drugim desnijim hrvatskim sredinama? Ali to nije izazvalo nikakve reakcije, nikakvu raspravu, ni stručne ni političke javnosti. Vjerojatno je bila zaokupljena znanstvenim radom bivšeg glavnog analitičara predsjednika Josipovića, prof. Jovića.
I zadnja utakmica nogometne reprezentacije s Azerbajdžanom konstantno je praćena skandiranjem “Za dom spremni”?
Tako je, i nema izgleda da se to promijeni, ni ovdje ni na drugim mjestima u našoj tzv. regiji. Kod nas se više ne može navijati, a da se ne mrzi i ne poziva na nasilje. Policija i Državno odvjetništvo ne znaju što da rade s tim. Naši nacionalizmi iz devedesetih oživjeli su naše fašizme iz Drugog svjetskog rata, čije poruke uzvikuju današnji mladi, nerijetko djeca, bez prave svijesti o tome što je to bilo i što može biti.
Što bismo trebali misliti o obrazovnom i znanstvenom sustavu u kojem resorni ministar odmah po imenovanju najprije “odlazi po mišljenje” na Kaptol, a novi rektor zagrebačkog Sveučilišta najavljuje da će “vratiti biblijske vrijednosti na Sveučilište” te svoj mandat počinje riječima kako smo sada “u Božjim rukama”?
Kao što je pogrešno ratovati s Crkvom tako je pogrešno preuzimati njezino mišljenje ili njezino poslanje, pogotovo u školama i na Sveučilištu. Ali Crkva i Država kod nas još nisu pronašle koegzistenciju, a kako je prva u ofenzivi, onda se nekima čini da je oportunije da i oni poklerikale državu.
Kada smo kod tolerancije, ponovno eskalira i “problem” sa Srbima, točnije, pitanje ćirilice u Vukovaru. Tko je za to odgovoran?
Tri su grupe odgovornih. Oni koji raspiruju netoleranciju prema Srbima i demoniziraju ćirilicu manipulirajući ratnim stradanjima. Oni koji provode zakone, a znaju da ih ne mogu provoditi preko onih koji sebe smatraju zakonom te na kraju oni koji svojim djelovanjem zbunjuju prve i druge dajući pravo i jednima i drugima.
Kako biste vi to riješili?
U ovakvim okolnostima teško, jer nije pitanje kako, nego s kim kad je većina ili protiv ili stoji na stajalištu da je bolje da to ne diramo.
Idete li u Vukovar u Kolonu sjećanja?
Idem, ako to bude moguće i ako bude imalo smisla.
Vi smatrate kako će kampanja protiv ćirilice u Hrvatskoj prouzročiti i loše odnose sa Srbijom?
Već je prouzročila, samo što se to zbog zauzetosti Srbije Kosovom, Evropom i svojim problemima ne vidi. Odnosi ionako nisu dobri.
Je li te loše odnose neki dan u Sisku već naznačio srpski ministar rada Aleksandar Vulin tražeći od Hrvatske “da ne dozvoli da se ustaška ideologija ikada i bilo gdje pojavi i da ne zaboravi da bi onaj koji razbija ćiriličnu ploču jednog naroda razbijao glave djece tog naroda, samo da može i nemojmo čekati da pale knjige, da nekažnjeno pale ljude”?
Ne mogu reći da li se to treba tumačiti na takav način. Znam da postoji spremnost da se odnosi unaprijede.
Nedavno je istraživanje objavljeno u časopisu Politička misao pokazalo da su pripadnici srpske manjine zabrinuti da bi njihova nacionalna skupina mogla uskoro posve nestati u Hrvatskoj. Je li ta bojazan opravdana?
Ako se nešto ne učini u smanjivanju narastajuće netolerancije, ako se nešto ne učini u pogledu razvoja povratničkih sredina i ako ne ojačaju institucije Srba u Hrvatskoj, ti su strahovi opravdani.
Kada smo već kod Političke misli, kako vidite “slučaj” Jović? Je li njegova smjena s Pantovčaka opravdana?
Slučaj prof. Jovića pokazuje da kod nas u području društvenih i humanističkih znanosti postoji potreba za više slobode i više rasprave. Predsjednik smjenom prof. Jovića nije doprinio. Upravo suprotno, žrtvovao je slobodu znanstvene misli pred onima koji zagovaraju neznanstvena vjerovanja.
Postoje ocjene da je time otvorena hajka na Jovića. Očekujete li zbog toga reperkusije na položaj Srba u Hrvatskoj?
Prof. Joviću njegovo etničko porijeklo sigurno nije bila olakšavajuća okolnost u ovoj stvari, a za nikoga kome je do tolerancije, pa ni Srbima u Hrvatskoj, ovo neće biti dobar znak.
Kakvi su danas odnosi “rejting-efendije” i “etnobiznismena”, s obzirom na jako teške riječi koje su pale prije dvije godine?
Moj odnos s Predsjednikom određen je mojim i njegovim političkim poslom, u mjeri u kojoj nam se poslovi susreću. Na to “teške riječi” ne bi smjele utjecati.
Na prošlim je izborima SDSS stao iza predsjedničkoga kandidata Josipovića. Je li opravdao vaše povjerenje i može li ponovo računati na potporu SDSS-a i srpske manjine općenito?
Glavni odbor SDSS-a je ovlastio uže tijelo, Predsjedništvo, da donese odluku o tome da li i koga podržati na ovim izborima. Zasad nismo imali previše poticaja da takvu odluku i donesemo. Neki nas kandidati svojim porukama odbijaju, a neki zbunjuju. Nadam se da će se to promijeniti i da ćemo moći prepoznati kandidata kojeg smo podržavali i kojeg bismo htjeli podržati.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Autor: Suzana Barilar / Leave a Comment
Nevenka Topalušić prošla je brojna ratišta tijekom Domovinskog rata. Teško je stradala i posljednjih 19 godina provela u invalidskim kolicima. Smrt ju je dočekala pred vratima njezina ministarstva – Ministarstva branitelja. Zajedno s nekoliko stotina svojih suboraca, uglavnom upravo najtežih stradalnika, 100-postotnih ratnih invalida, pod prozorom resornog ministra Predraga Freda Matića dva je dana prosvjedovala tražeći njegovu ostavku, ali i njegovih najbližih suradnika, zamjenice Vesne Nađ i pomoćnika ministra Bojana Glavaševića.
Unatoč tragediji koja se dogodila branitelji su ostali pred vratima aktualnog ministra.
Predvodnici ovakvog prvog javnog protesta protiv Freda Matića poručuju kako će u Savskoj ostati koliko god bude trebalo, a sve dok premijer Zoran Milanović ne popusti i ne smijeni svog ministra te njegove suradnike. Podigli su šator, zapalili vatru, organizirali dolazak i branitelja iz drugih dijelova Hrvatske… Pred Ministarstvom ih je par stotina, od ukupno pola milijuna koliko ih je u Registru branitelja.
“Ovaj put nećemo odustati”, neprestano poručuju.
Pa nisu popustili niti su se povukli unatoč obećanjima ministra kako nema govora o smanjenju prava 100-postotnih invalida.
Neprestano ponavljaju kako žele da Matić ode jer ih je izigrao, jer ništa ne čini da bi zaštitio njihova prava, jer ne sluša njihove prijedloge kad mijenja zakone…
Đuro Glogoški, predsjednik udruge 100-postotnih invalida koja je i pokrenula cijelu akciju, optužuje: svakodnevno branitelji koji rade dobivaju otkaz, gazi se po njihovim grobovima, pljuje po stradalnicima Domovinskog rata, a vlast veliča one koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku.
Naime, kap koja im je prelila čašu strpljenja bila je izjava pomoćnika Glavaševića kojom je, prema njihovoj interpretaciji, izjednačio žrtvu i agresora. A Glavašević je samo iznio činjenicu da u Hrvatskoj tisuće branitelja danas ostvaruju prava na osnovi PTSP-a dok na strani agresora uopće nema takvih slučajeva.
Branitelji pritom zaboravljaju kako su i psihijatri, znači oni koji su im pisali nalaze da su njihovi psihički problemi posljedica toga što su bili na ratištu, priznali da je u Hrvatskoj PTSP bio način za rješavanje socijalnih problema sudionika rata.
Bojan Glavašević se naravno mogao i pametnije izraziti jer kao dijete poginulog Vukovarca zasigurno jako dobro zna koliko je braniteljska populacija osjetljiva na bilo kakvo spominjanje agresora.
I kada se već sve zakuhalo, bilo je puno pametnije pozvati branitelje i objasniti im da nitko nije imao namjeru reći da su hrvatski branitelji isti kao i agresorska vojska, umjesto se inatiti.
No to nikako nije smio biti razlog da se na pomoćnika ministra fizički nasrne, kao što su pobunjeni branitelji učinili prije dva dana. To više što je zaista teško dokučiti zbog čega se točno bune najteži ratni invalidi. Jer ako je država prema nekome do sada pokazivala razumijevanje, onda je to upravo ta najteža kategorija stradalnika. U posljednjih deset godina, odnosno od 2002., kada je Račanova Vlada pod pritiskom MMF-a tražila rezanje svih socijalnih naknada, pa tako i braniteljskih, u njihova se prava nije diralo. I kad je Vlada Jadranke Kosor svima smanjivala mirovine, kategorija 100-postotnih invalida ostala je pošteđena.
I nitko to nije dovodio u pitanje. S pravom. Jer sigurno se nitko od hrvatskih građana ne bi mijenjao s invalidom u kolicima čiji svakodnevni život danas ovisi o pomoći drugih. Branitelja ima više od pola milijuna, ali nerijetko se zaboravlja da materijalna prava temeljem tog statusa danas ostvaruje tek njih 10-ak posto, odnosno samo ratni invalidi i obitelji poginulih.
Status ratnog invalida ima više od 57.000 branitelja, a pravo na braniteljsku mirovinu ostvarilo ih je oko 58.000. Za njihova prava prošle je godine država izdvojila 6 milijardi kuna, od toga samo za mirovine pet milijardi.
Najtežih ratni invalidi, 100-postotni prve skupine koji su i pokrenuli cijeli ovaj bunt protiv ministra Matića, ima 487. Njihova je invalidnina 3824 kune. Uz to primaju i mirovinu koja je prosječno 5000 kuna, ali može dosegnuti i više od 10.000 ovisno o činu. Tu je i ortopedski doplatak od 1100 kuna, imaju pravo na njegovatelja koji prima plaću od 3800 kuna i taj posao najčešće obavljaju njihove supruge. Imaju pravo na rehabilitaciju, svakih 7 godina država im poklanja novi automobil, dobili su stanove prilagođene svom invaliditetu, imaju prednost pri smještaju u umirovljenički dom, djeca pravo na besplatne udžbenike…
Ministar je obećao da im ništa od toga neće biti oduzeto niti umanjeno. Ali oni ipak traže njegovu ostavku. Nitko im ne odriče pravo na prosvjed, ali trebali bi jasnije artikulirati svoje zahtjeve jer ovako puno toga ostaje u zraku.
Daleko od toga da je sve sjajno i da nema prostora za poboljšanje statusa ratnih stradalnika jer primjerice nezaposlenih branitelja je oko 30.000, ne poštuje se zakonska obveza da moraju imati prednost pri zapošljavanju, sve dulje čekaju na rehabilitaciju ili liječenje, na listi za stambeno zbinjavanje još uvijek ih je više od 13.000… Ali sve ti problemi postojali su i prije pet i prije deset godina.
Pa ipak nisu danima kampirali pred Ministarstvom niti se pokušavali fizički obračunati s pomoćnikom ministra.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Autor: Predrag Lucić / 1 Comment
Ljudski je razumjeti i tugu i gnjev Blagice Bandić, uvjerene da su se njezina sina Milana ”svezali dušmani” samo zato što je ”sve dao za Rvacku i Zagreb”. Ljudski je to, kažem, razumjeti, tim više što je Milan Bandić ne samo svoju majku, nego i svu silu ljudi s kojima nije ni u kakvom srodstvu, pa čak ni u poslovnom ili patronskom odnosu, uvjerio da je za Rvacku i Zagreb uradio i ono što mu sada USKOK stavlja na teret.
Ljudski je razumjeti i to što uplakana i ogorčena Bandićeva sestra Tonka Macan vjeruje da je njezin nedužni brat, koji je ”samo pomagao sirotinju i male ljude”, u pritvoru završio zato ”jer je Hrvat”. Pa je razumljivo i kada na kojekakva pitanja novinara što su se sjatili pred kućom u Poganoj Vlaki odgovara protupitanjem: ”Je li Hrvat iz Hercegovine to zavrijedio, a samo je branio svoje korijene?”
Razumijevanja valja imati i za Antu i Slavicu Bralić, prve susjede Bandićevih iz Pogane Vlake, koji iskreno vjeruju da je komšija Milan ”završio u zatvoru samo zato što je Hercegovac”, pa odvažno izjavljuju da je riječ o ”politički motiviranom uhićenju uoči izbora”. Jer nije Milan Bandić samo svoju familiju i kumove, već i stotine tisuća građana i seljaka s kojima nije bio povezan ni rodbinskim ni zavičajnim a ni klijentelističkim vezama, uvjerio da na njemu ne može biti nikakvoga grijeha osim ako čovjek nije kriv samim tim što se rodio i ostao živ.
A kad već spomenuh klijentelizam, hajde da pojasnim da pritom ne mislim na sve one nevoljne ljude koji sebe doživljavaju kao Bandićevu svenarodnu klijentelu, pa u svaki mikrofon sasipaju onu en-ten-tito-narod-voli-mito brojalicu, onu pučku mudrost bespametnu: ”On je krao, al’ je i nama dao, a drugi kradu, al’ nama ne dadu!”
Razumjeti nam, eto, valja i njih što su i pred sudom spremni prisegnuti da su gradonačelniku svih Hrvata – za razliku od stvarnih, dobro nafudranih klijenata koji će rukama i zubama kidati svaku vezu s Bandićem – duboko zahvalni na svemu što je krao-davao svima pa i njima, makar to za što drže da im je velikodušno udijeljeno bilo nemjerljivo manje od onoga što je od njih uzeto.
Ako su Bandića prigrlili kao dobrotvora zato što se filantropski razmetao njihovim novcem, a oni ga primali blagodarno kao da je njegov vlastiti, onda ih iz opijenosti takvim samaritanstvom ne bi otrijeznilo ni kad bi im na vlast u Zagrebu, a i šire, zasjeo sam Superhik.
Ne budi nam stoga teško razumjeti i hrvatsku rekorderku u bacanju kladiva, ujedno i direktoricu Hanžekovićeva memorijala, Ivanu Brkljačić koja je na Facebooku podijelila status: ”Uhapšen Milan Bandić! Slučajno baš sada kad bi se trebali fokusirati na udbaše u Njemačkoj i njihovu djecu u Hrvatskoj.”
Kao što bismo je razumjeli i da je preko društvene mreže proširila i ključni dokaz udbaške urote protiv Bandića što ga je u optjecaj pustio njegov odvjetnik Krešimir Krsnik.
”Ovo je spin kojim se skreće pozornost sa suđenja Perkoviću i Mustaču. Svi će se mediji sada baviti ovim”, alarmirao je Krsnik hrvatsku javnost koja je u svemu što se u Konspirativnoj Našoj događa 2014. sklona vidjeti UDB-ine prste, iz čega bi pažljivi promatrač mogao izvući nimalo veseo zaključak da je u Hrvatskoj od 1990. naovamo jačala samo zloglasna jugoslavenska tajna služba dok su svi ostali formativni i konstitutivni elementi hrvatske državnosti žalosno zakržljali, kukavno odumrli ili blago u Gospodinu preminuli.
E pa hoćemo li UDB-i dopustiti da nas zajebava do smrti? Hoćemo li, unatoč Krsnikovu upozorenju, pristati da nas ta žilava firma i dalje navlači da po hrvatskim medijima u njezinoj službi i dalje slušamo i čitamo ono što nam se servira o podmetnutom slučaju zagrebačkoga gradonačelnika?
Hoćemo li prestati gutati i prepričavati izjave Bandićeve rodbine, kumova, susjeda, odvjetnika i ostalih branitelja njegova lika i djela, pa se napokon posvetiti ključnom događaju hrvatske sadašnjosti, prošlosti i budućnosti od kojega nam udbaški spletkaroši vješto odvraćaju pažnju?
Hoćete li umjesto na svaki link gdje se spominje Bandić najzad kliknuti i na tekst portala Dnevno.hr pod naslovom ”Nikad viđena priča o Josipu Perkoviću: ‘Ubio’ je svojega oca ustašu, a korijene vuče iz sela u kojem su partizani izvršili masovni pokolj”? Nije vrag da ne želite znati ništa o tome da je Josip Perković – prema tvrdnjama ”dobro upućenih izvora” – ”na neizravan način ubojica svojega oca”?
Ne zanima vas kako je Josip Perković, rođen 17. svibnja 1945. godine, mogao likvidirati i vlastitoga oca, za kojega ti isti dobro upućeni izvori, a na temelju informacija dobivenih od nekakvoga Ilije iz Kanade, tvrde da je kao ustaša ubijen na Bleiburgu? Čak štoviše niste u stanju povjerovati ni da je uopće moguće da još nerođeni sin ubije rođenoga oca?
Kako ćete onda, pobogu, razumjeti što se događa u svim tim glavama koje u Bandićevoj arestaciji nepogrešivo prepoznaju rukopis UDB-e? I kako ćete shvatiti dežurni hrvatski poučak o presumpciji nevinosti i presumpciji krivice po kojemu su Milan Bandić i njegovi sudruzi unaprijed nevini za sve ono što im se stavlja na teret upravo onoliko koliko su Josip Perković i Zdravko Mustač i prije pravorijeka bavarskoga suda krivi za likvidaciju Stjepana Đurekovića?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Autor: Sanja Modrić / Leave a Comment
Vlada je odlučila ne svađati se s glasom javnosti i pristati na preferencijalno glasanje pa će na postojeće zakonodavstvo jednostavno prišarafiti i tu mogućnost.
Glasat će se, dakle, za jednu listu, a jednoj osobi s te liste moći će se dati posebna podrška. Kad stranka zaradi na izborima pet mandata, njihov najbolje plasirani političar, onaj s najviše preferencijalnih glasova, automatski upada na peto mjesto i ulazi u predstavničko tijelo s kolegama pod brojevima 1, 2, 3 i 4.
Propagirajući taj objektivno dosta beznačajni izborni aneks, Željka Markić zauzela je poziciju prekaljenog borca za prava birača i maloga čovjeka, a spirala je usisala desnicu i ljevicu, crkvu i ulicu, predsjednika Josipovića, Glavaševe tamburaše, liberale, socijaliste i seljake.
Ovu našu malu i provincijalnu sredinu, međutim, lako je zabljesnuti lažnim čudesima za što je upravo divan primjer ovo naše reducirano i nedovršeno preferencijalno glasanje po modelu izbora za Europski parlament.
Ovdje je, recimo, stvoren dojam da birači imaju pravo intervenirati u stranačke liste preferencijalnim glasovima svuda gdje je ikad nogom kročila demokracija, a to nije istina. U nekome od puno različitih, a uglavnom i mnogo boljih modela – preferencijalno glasanje imaju Austrija, Irska, Malta, Češka, Slovenija, Estonija, Hong Kong, Zimbabve, Papua i Nova Gvineja i Novi Zeland, te neke federelne jedinice ili gradovi u Australiji, Kanadi, Velikoj Britaniji i SAD-u.
I to je sve, pa bi bilo umjesno promisliti zbog čega mnoge druge zemlje, a napose stare demokracije, ipak nisu prigrlile taj sustav koji se ovdje kuje u zvijezde, a za koji među stručnjacima nema konsenzusa da bi bio najbolji.
Vladine motive za ovaj padobranski upad na teren izbornih zakona stvarno nema smisla posebno preispitivati kad je jasno da se novotarija uvodi zbog dodvoravanja građanima i općoj opsjeni da će preferencijalno glasanje biti agens pravedne pobjede naroda nad samovoljom stranačkih gremija, te da će ono, istina na neki još neobjašnjeni način, spasiti Hrvatsku od cinizma politokracije, od praznog Sabora i bahate vlasti koja se od građana izolirala u svom paralelnom svemiru.
Ali naravno da su sve to obične gluposti jer to što će se svakome od nas dodijeliti preferencijalni glas neće promijeniti baš ništa od ovoga što nas žulja. Zašto, uostalom, samo jedan glas, a ne tri ili šest? Ili upravo onoliko koliko lista ima mjesta?
U drugim zemljama koje su uvele ovaj tip glasanja birači imaju u rukama mnogo više municije. A mi ćemo se samo igrati moći? Napravit ćemo svake četiri godine jedan jeftini tulum za narod?
I drugo i još puno važnije, možda nama iznova treba rasprava o tome kakav politički sustav želimo. To jest, slažemo li se i dalje da se za vlast nadmeću stranke u okviru predstavničkog, parlamentarnog, sustava? Ili bismo sad radije neku novu, neposrednu demokraciju u kojoj će se volja naroda izražavati skupljanjem potpisa na trgovima, uličnim plenumima i serijama ničim obuzdanih referenduma?
A ako se opet odlučimo za stranački sustav, ne bismo li onda strankama morali dopustiti da se, pod zakonom utvrđenim uvjetima, slobodno bore za svoju politiku, da među sobom biraju kadrove koji će tu politiku provoditi, te za sve to snositi posljedice na izborima?
(Prenosimo s portala Novoga lista).