Kolumna (rubrika) ”Imam pravo” će tragom pisma čitatelja upozoravati na slabosti sustava u cijelosti i na taj način poduprijeti pojedince u njihovim neravnopravnim sporovima s puno moćnijim državnim službama, velikim bankama, ovršnom mafijom, kršenju ljudskih prava u kompromitiranom pravosuđu, itd. [Read more…]
Sram me što sam član HND-a
Srijeda, 18. veljače 2015. bio je dan kada sam se sramio zbog toga što sam član Hrvatskog novinarskog društva. Kolega Hrvoje Belamarić nema ugovor o radu i svoje autorske novinarske priloge ne radi po nalogu poslodavca. Zbog toga što mu je Hrvatska televizija isplaćivala po dvije tisuće kuna autorskih honorara za novinarske priloge o invalidima tzv. ”institucije sistema” oduzele su mu 1.250 kuna invalidnine (naime, kolega Hrvoje Belamarić je paraplegičar). [Read more…]
Preostalih stotinjak novinara
Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku 2011. su se u popisu stanovništva kao novinari izjasnile 4923 osobe. Prosinca 2013. objavljeno je i to da Hrvatsko novinarsko društvo ima 2722 članova. Objavljivanjem tih podataka nastoji se zataškati nestanak neovisnog autorskog novinarstva u Hrvatskoj.
Uzme li se, međutim, kao kriterij da je netko profesionalni novinar to da je u protekloj godini objavio najmanje 30 autorskih novinarskih priloga i od novinarstva kao glavne djelatnosti u istom razdoblju ostvario porezno registrirane honorare kao glavni prihod, pokazat će se da se profesionalno novinarstvom u Hrvatskoj stvarno bavi manje od stotinjak osoba.
Prema podacima u bazama aktivnih osiguranika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje 12. kolovoza 2014. ukupno je bilo 2054 osiguranika za koje su poslodavci uplaćivali mirovinsko osiguranje kao za novinare.
Nekritičkim preuzimanjem podatka o broju osiguranika za koje su poslodavci uplaćivali mirovinsko osiguranje kao za novinare međutim ne bi se dobio pouzdani broj osoba koje se stvarno bave novinarstvom u javnim medijima.
Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku 2011. su se u popisu stanovništva kao novinari izjasnile 4923 osobe. Prosinca 2013. objavljeno je i to da Hrvatsko novinarsko društvo ima 2722 članova. Objavljivanjem tih podataka nastoji se zataškati nestanak neovisnog autorskog novinarstva u Hrvatskoj. Uzme li se, međutim, kao kriterij da je netko profesionalni novinar to da je u protekloj godini objavio najmanje 30 autorskih novinarskih priloga i od novinarstva kao glavne djelatnosti u istom razdoblju ostvario porezno registrirane honorare kao glavni prihod, pokazat će se da se profesionalno novinarstvom u Hrvatskoj stvarno bavi manje od stotinjak osoba
Poslodavci nerijetko uplaćuju doprinose kao za novinare i za svoje zaposlenike (koji su po formalnom obrazovanju u većini ”diplomirani novinari”), a rade na raznim ”nenovinarskim” poslovima u službama za marketing i propagandu, za odnose s javnošću i sl.
No, kad se od broja poslodavaca koji izdaju javne medije odbiju poslodavci koji uopće ne izdaju javne medije, a uplaćuju doprinose za svoje marketinške i PR službenike kao za novinare, ispada da na temelju ugovora o radu u medijima uglavnom rutinske neautorske novinarske poslove stvarno obavlja svega oko 1300 osoba.
Tom broju od 1300 osoba koje na temelju ugovora o radu obavljaju uglavnom neautorske rutinske novinarske poslove u javnim medijima, prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, treba pribrojiti još i 166 freelancera (slobodnih novinara) koji sami za sebe uplaćuju doprinose (prijavljeni su na temelju potvrde Hrvatskog novinarskog društva), te još 66 tzv. ”šukerovaca” koji su paralelno ”registrirani” u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje isto kao slobodni novinari na temelju potvrda Porezne uprave Ministarstva financija mimo strukovnih novinarskih pravila i statutarnih kriterija profesionalnog novinarskog udruženja.
Ovu procjenu potvrđuju i pokazatelji Hrvatskog novinarskog društva od 18. prosinca 2013., kad je bilo evidentirano 1288 stalno zaposlenih redovnih članova. Slobodnih novinara redovnih članova Hrvatskog novinarskog društva bilo je tada 605 (očito u međuvremenu njih 373 više ne mogu iz svojih honorara sami uplaćivati obvezne doprinose za mirovinsko osiguranje).
Inače Hrvatsko novinarsko društvo je 18. prosinca 2013. imalo evidentirano, osim spomenutih 1288 zaposlenih i 605 slobodnih novinara, još 614 članova umirovljenih novinara, te 59 pridruženih članova, 6 pripravnika za članove, 77 sa članstvom u mirovanju i naposljetku 73 člana s neutvrđenim statusom.
Pritom valja podsjetiti da ima aktivnih novinara (prema iskustvu ne više od tridesetak) koji nisu članovi Hrvatskog novinarskog društva, pa se tako uz neznatna odstupanja podudaraju procjene o oko 1300 osoba koje obavljaju razne novinarske poslove na osnovi ugovora o radu i oko 232 osoba koje same uplaćuju doprinose kao da su novinari.
Prije razmatranja pitanja koga se može smatrati novinarom, a koga samozvancem, nužno je upozoriti na činjenicu da su od 1992. godine u Hrvatskoj bila vrijedeća četiri osnovna medijska zakona, te da ni u jednom od njih nije bilo pobliže određeno zanimanje novinar (isto kao ni u posebnim zakonima, Zakonu o elektroničkim medijima, Zakonu o Hrvatskoj radioteleviziji, itd.).
Mogu li se novinarima smatrati osobe koje po nalogu poslodavca umjesto izvještavanja s mjesta događaja sjede u redakcijama i s računala prerađuju (nerijetko i prepisuju) pretežno marketinške sadržaje i objavljena politička i komercijalna PR-priopćenja, uglavnom svjesne da se više ne smiju baviti autorskim istraživačkim novinarstvom. Mišljenja smo da ne mogu i zbog toga tvrdimo da se profesionalno autorskim novinarstvom u Hrvatskoj ne bavi više od možda stotinjak istinskih novinara
Osnovni medijski zakoni bili su: Zakon o javnom informiranju (NN 22/92), Zakon o javnom priopćavanju (NN 83/96), zatim prva verzija Zakona o medijima (NN 163/03) i potom druga verzija istoimenog Zakona o medijima (NN 59/04). Ni jedan od (do)sadašnja četiri osnovna medijska zakona nije u cijelosti primijenjen ni ostvaren, a u Ministarstvu kulture već se radi i na prijedlogu pete verzije toga, u Hrvatskoj očito samo ”kozmetičkog” zakona.
U nedostatku pravne (i zakonske) definicije za potrebe ovog napisa profesionalnim novinarima (što je vidljivo i iz uvoda) smatrati se mogu osobe koje prikupljaju i objavljuju u javnim medijima pisane, izgovorene, slikovne ili on-line: izvještaje, vijesti, komentare, kritike, karikature, eseje, intervjue, reportaže, te naslove i najave.
Profesionalnim novinarima se još mogu smatrati i osobe koje obavljaju specijalističke poslove i žanrove kao što su redaktura, fotografija, fotovijest, fotoreportaža, fotomontaža i fotokarikatura.
Da bi se nekoga smatralo profesionalnim novinarom, osoba mora, uz navedene kriterije, imati novinarsko iskustvo (redovito objavljivati nabrojene autorske novinarske priloge najmanje godinu dana) i u tom razdoblju ostvarivati porezno registrirane prihode od novinarstva kao glavne djelatnosti.
Primjenom tih kriterija jasno je da nema oko 5000 novinara, ali i da više od 1500 članova Hrvatskog novinarskog društva ne isporučuje autorske novinarske priloge.
Više od 95 posto zaposlenih u javnim medijima (i članova profesionalne novinarske udruge) potpisalo je ugovore o radu kojima se lišilo autorskih novinarskih prava prenijevši ta prava na poslodavce.
Zbog lišavanja autorskih prava tako velikog broja (bivših?) novinara koji rade na temelju ugovora o radu stvorena je, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda (broj: 74. Pž-7608/11-4), pravna (i sudska) praksa primjene cenzure.
”Imali smo cenzore, dobili smo sponzore”, odgovorio je njemački režiser na pitanje o razlikama u autorskim slobodama prije u Istočnoj i nakon pada berlinskog zida u jedinstvenoj Njemačkoj. Cenzura se i u hrvatskom novinarstvu očigledno nastavlja provoditi unatoč deklariranoj promjeni političkog sustava zahvaljujući tome što su se novinari lišili autorskih prava da bi ”zadržali“ ugovore o radu
Srž te presude je da su se zaposleni novinari (Denis Latin, Ana Jelinić, Nataša Ban Leskovar i Petar Štefanić) ugovorima o radu lišili autorskih prava prenijevši ih na poslodavca. Slijedom toga, prema spomenutoj presudi, poslodavac kao nositelj prava korištenja autorskim novinarskim djelima ima pravo (i trećima) zabraniti objavljivanje snimljene TV emisije “Zločini privatizacije ne zastarijevaju”.
Nesporno se radi o cenzuriranju, jer odustajanje od prikazivanja TV emisije Latinica u programima HRT možda se može iskazivati kao pravo naručitelja da odustane od objavljivanja naručenih novinarskih autorskih priloga, ali sudsko zabranjivanje trećemu, u ovom slučaju Hrvatskom novinarskom društvu, da prikaže sporne priloge na Okruglom stolu pod nazivom “HRT CENZURIRANO” radi stručne rasprave o cenzuri na HRT-u, (dakle ne komercijalno), ne može se tumačiti nikako drugačije nego kao primjena cenzure unatoč njene ustavne zabrane.
”Imali smo cenzore, dobili smo sponzore”, odgovorio je njemački režiser na pitanje o razlikama u autorskim slobodama prije u Istočnoj i nakon pada berlinskog zida u jedinstvenoj Njemačkoj. Cenzura se i u hrvatskom novinarstvu očigledno nastavlja provoditi unatoč deklariranoj promjeni političkog sustava zahvaljujući tome što su se novinari lišili autorskih prava da bi ”zadržali” ugovore o radu.
Pitanje je, međutim, mogu li se novinarima smatrati osobe koje po nalogu poslodavca umjesto izvještavanja s mjesta događaja sjede u redakcijama i s računala prerađuju (nerijetko i prepisuju) pretežno marketinške sadržaje i objavljena politička i komercijalna PR-priopćenja, uglavnom svjesne da se više ne smiju baviti autorskim istraživačkim novinarstvom.
Mišljenja smo da ne mogu i zbog toga tvrdimo da se profesionalno autorskim novinarstvom u Hrvatskoj ne bavi više od možda stotinjak istinskih novinara. Svi ostali do deklarirane 4923 osobe su ili tzv. ”diplomirani novinari” koji se nisu ni bavili novinarstvom ili poslušni zaposlenici za koje poslodavci uplaćuju doprinose kao za novinare.
Europska federacija novinara radi na izradi prijedloga međunarodnih autorskih pravila za novinare. Prema dosad usvojenim stavovima predlaže se nova legislativa EU-a (…) zabranom ”tjeranja” autora da zbog potpisivanja ugovora (o radu) odustaju od autorskih prava…
Hrvatsko novinarsko društvo godinama se iscrpljuje ispraznim raspravama o očuvanju novinarskih radnih mjesta, o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare, tzv. medijskom zakonodavstvu i prosječno svakih pet do sedam godina o novom zakonu koji se ne provodi jednako kao ni prethodni, te naizmjenično o (regulatornom) Vijeću za medije ili o nekoj famoznoj medijskoj strategiji.
Činjenica je da je veljače 1990. godine na Zboru novinara na Zagrebačkom velesajmu, pod predsjedanjem pokojnog kolege Drage Flege, odlučeno da se započnu pregovori s tzv. socijalnim partnerima (poslodavcima i državom) o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare.
I premda nakon četvrt stoljeća očito nemaju smisla, ti pregovori su i 2014. godine jedna od tri najvažnije preokupacija Hrvatskog novinarskog društva i osobito Sindikata novinara Hrvatske.
Perspektiva je da ćemo (vjerojatno prirodnom smrću) pomrijeti i autor ovog napisa i sadašnji pregovarači o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare, kao i da će svi preostali novinari koji rade na ugovor o radu dobiti otkaze i biti evidentirani na Zavodu za nezaposlene, a u Novinarskom društvu i Sindikatu novinara netko će i dalje ustrajno pregovarati o nacionalnom kolektivnom ugovoru.
Hrvatsko novinarsko društvo nužno se mora suočiti s problemima lišavanja novinara autorskih prava, borbom protiv cenzuriranja novinara, poticanjem autorskog i neovisnog slobodnog novinarstva, te zastupanjem interesa i svih novinara izvan redovnog radnog odnosa.
U EFJ-u ugovore između nakladnika i novinara (…) smatraju nezakonitima i otegotnima. EFJ predlaže da se na isti način reguliraju i autorska prava na novinske i ostale fotografije
Na to Hrvatsko novinarsko društvo obvezuje i članstvo u Europskoj federaciji novinara (EFJ).
Suprotno ”uspavanosti” u Hrvatskom novinarskom društvu, u Europi sve više jačaju zaštita (novinarskih) autorskih prava i usporedna nastojanja da se ograniče prava investitora u autorska djela (nositelja prava iskorištavanja, primjerice, nakladnika na koje novinari prenose prava).
Europska federacija novinara radi na izradi prijedloga međunarodnih autorskih pravila za novinare. Prema dosad usvojenim stavovima predlaže se nova legislativa EU-a (ne samo za novinare) zabranom ”tjeranja” autora da zbog potpisivanja ugovora (o radu) odustaju od autorskih prava, tj. da sva prava prenose na naručitelje (primjerice, na nakladnika za članak koji je novinar kao autor stvorio).
U tim prijedlozima jasno se razgraničuje tzv. primarno iskorištavanje koje u pravilu ide nakladniku od tzv. sekundarnog iskorištavanja koje se dogovorno mora dijeliti u omjeru između autora i naručitelja (novinara i nakladnika).
U EFJ-u ugovore između nakladnika i novinara (kojima se novinari zapravo ”odriču” svih prava na sekundarno iskorištavanje novinarskih autorskih djela) smatraju nezakonitima i otegotnima. EFJ predlaže da se na isti način reguliraju i autorska prava na novinske i ostale fotografije.
Protiv klauzule u CHF
Brojna reagiranja i pitanja čitatelja izazvala su dva napisa objavljena u Autografu o drugostupanjskoj presudi Visokog trgovačkog suda u sporu o (ne)ništavnosti valutne klauzule u CHF i primjeni promjenjivih kamata i tzv. kamatnih marži. Oko 100 tisuća ljudi pogođeno je valutnom klauzulom u CHF, pa i ne čudi brojnost reakcija i upita.
U prvom članku objavljenom na ovome portalu u kojemu je dan ranije najavljeno objavljivanje presude Visokog trgovačkog suda dane su naznake o ishodu koji se dan kasnije i ostvario. A u drugom tekstu kritički je analizirana kompromiserska presuda Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutne klauzule u CHF (presuda je malo potvrđujuća, malo preinačujuća i malo ukidajuća).
Prema Zakonu o sudovima obvezno se podvrgnuti pravomoćnim presudama. No to ne znači da se o presudama ne smije razmišljati, pa i kritički ih analizirati. Kao slobodni novinar ne slažem se s onima koji uvjeravaju kako se (ne)pravomoćne presude ne smiju kritizirati. Osobito ne bi bilo dobro šutjeti o presudama višestruko kompromitiranog hrvatskog sudišta.
Upitno je gledište Visokog trgovačkog suda da su valjani ugovori s valutnom klauzulom u CHF. U razvijenim zemljama, koliko je poznato, nije izrijekom zabranjeno sklapanje ugovora s valutnom klauzulom, ali nikome ne pada ni napamet ugovarati tako, osobito ne dugoročne potrošačke kredite (primjerice za kupnju stanova).
Kao slobodni novinar ne slažem se s onima koji uvjeravaju kako se (ne)pravomoćne presude ne smiju kritizirati. Osobito ne bi bilo dobro šutjeti o presudama višestruko kompromitiranog hrvatskog sudišta
Na pitanja čitatelja o domaćoj sudskoj praksi o valutnim klauzulama odgovorili smo da u Hrvatskoj nije uobičajeno pažljivo pratiti sudsku praksu prvostupanjskih sudova. Međutim, u najmanje pet ranijih presuda u zadnjih možda i desetak godina sudac Radovan Dobronić je proglašavao valutne klauzule ništavnima.
Odgovorili smo i da ništavnost valutnih klauzula prema načelima obveznog prava nije umotvorina suca Dobronića, već da je to stajalište i inozemnih pravnih doktrina.
Te ranije odluke o ništavnosti valutnih klauzula, istina, nisu donošene u postupcima o potrošačkim ugovorima, nego u postupcima o ugovorima između trgovačkih društva. U svim ranijim presudama o ništavnosti valutnih klauzula suca Dobronića, međutim, bili su jasno navedeni kriteriji obveznog prava prema kojima su zbog neodredivosti ugovorne vrijednosti ugovori s valutnim klauzulama nezakoniti i ništavni.
Bile su te ranije presude suca Dobronića i ukidane, ali ne u tim dijelovima u kojima su valutne klauzule proglašavane ništavnima, nego se Visoki trgovački sud tada čak uzgredno i suglasio s dijelom presuda o ništavnosti valutnih klauzula.
Da bi se moglo odlučivati o ništavnosti valutnih klauzula, mora se poznavati i komparativna prava, osobito financijsko i međunarodno monetarno pravo. Svatko tko razmišlja ili kao sudac odlučuje o valutnoj klauzuli mora točno znati što znači fluktuirajući međunarodni tečaj valuta.
Presuda Visokog trgovačkog suda trebala bi biti primjena prava na činjenično stanje neovisno o pritiscima i o tome koliko će pogoditi bilo koju stranu u postupku, pa i u slučaju proglašenja ništavnima oko 100 tisuća ugovora s valutnom klauzulom u CHF
Do 1971. je bio na snazi fiksni tečaj valuta. Onda je to ukinuto i uveden je fluktuirajući valutni tečaj.
U vrijeme fiksnog tečaja države su mogle mijenjati tečaj valuta samo posebnim zakonom uz obveznu prethodnu suglasnost MMF-a (bivša Čehoslovačka je zbog nepoštivanja tog pravila MMF-a bila isključena iz svjetske monetarne organizacije). Promjena tečaja je tada bio dugotrajniji proces, što je utjecalo na stabilnost valuta u dužim razdobljima.
Tada, u vrijeme valutne stabilnosti, možda se i moglo ugovarati valutne klauzule sa ugovorima ipak odredivih vrijednosti. A sada se tečaj valuta na svjetskim tržištima mijenja dnevno. I to se mora uvažiti, osobito kod dugoročnih ugovora s valutnom klauzulom (u dužem vremenu se ne zna ni glavnica, ni promjenjive kamatne stope, ni tzv. kamatne marže, odnosno ne zna se kolika je stvarna vrijednost ugovora).
Presuda Visokog trgovačkog suda trebala bi biti primjena prava na činjenično stanje neovisno o pritiscima i o tome koliko će pogoditi bilo koju stranu u postupku, pa i u slučaju proglašenja ništavnima oko 100 tisuća ugovora s valutnom klauzulom u CHF.
Praksa ugovaranja međunarodnih kredita za Hrvatsku je da je glavnica kredita fiksna, a samo su kamate promjenjive. Ako tako Republika Hrvatska ugovara kredite za samu sebe, red bi bio da iste uvjete omogući i svojim građanima.
U sporu zbog valutnih klauzula u CHF predstavnici banaka zastrašivali su mitom o opasnostima od bankrota banaka i slijedom bankarskih bankrota urušavanjem cjelokupnog gospodarstva. To je, međutim, mit koji je netragom nestao prije pola stoljeća.
Čitateljica nas je pitala je li slučajnost da je datum presude Visokog trgovačkog suda samo tri dana prethodio datumu odluke Vrhovnog suda Mađarske? I dalje, ako jest, onda kako su pogodili? A ako nije, onda koji je pravi datum presude Visokog trgovačkog suda? Te zašto su na Visokom trgovačkom sudu toliko čekali s dostavom 32 dana ranije ”izvijećane” presude?
Sredinom prošlog stoljeća vrijedio je strogi pravni nadzor banaka uveden u vrijeme predsjednika Roosevelta. I tada je zbilja objektivno bilo moguće da panika ulagača u jednoj banci uzrokuje lančano i paniku među ulagačima ostalih banaka i dovede do urušavanja financijskog sustava, pa i cjelokupnog gospodarstva u nekoj zemlji.
No, nakon dolaska predsjednika Reagana strogi pravni nadzor banaka je ”olabavljen” tako da su i valutni tečaji i pravni nadzor banaka liberalizirani.
Otuda unatrag pola stoljeća bankroti niza najvećih svjetskih banaka (da ne podsjećamo na bankrote u Hrvatskoj PBZ-a, Riječke banke, Splitske banke, Dubrovačke banke, Glumina banke, Croatia banke, itd).
I u svijetu i u Hrvatskoj bankrotirane banke saniraju obveznici poreza (u Americi je predsjednik Bush na taj način ”zadužio” porezne obveznike za više od 400 milijardi USD i upitno je hoće li taj dug biti otplaćen).
Ako nije došlo do urušavanja financijskog sustava u Hrvatskoj nakon uvođenja tzv. ”stare i nove devizne štednje”, svih onih afera s tzv. financijskim inženjerinzima, svih bankrota tzv. hrvatskih banaka, teško da bi do tog urušavanja došlo sada nakon bankrota nekih novijih tzv. ”naših banaka u stranom vlasništvu” zbog proglašenja ništavnima ugovora s valutnom klauzulom u CHF.
Sve hrvatske banke prije njihove prodaje strancima sanirane su novcima hrvatskih poreznih obveznika, pa se nema razloga bojati da nakon bankrota stranih vlasnika dio tih navodno naših banaka neće opet sanirati ovdašnji porezni obveznici.
Nije moguće u kritici presude Visokog trgovačkog suda u valjanosti valutne klauzule u CHF ne spomenuti ”štimanja” vremena. O odabiru trenutka dostave presude u vrijeme ”sudskih ferija” pisali smo u tekstu ”Analiza presude”, a sada, uz nužne redakcijske zahvate, objavljujemo razmišljanja čitateljice (podaci su poznati ovome novinaru) o ostalim ”štimanjima” vremena koja očito ne mogu biti plod slučajnosti.
Čitateljica očito ne vjeruje Visokom trgovačkom sudu. A ja mislim da to da čitateljica nema povjerenja u Visoki trgovački sud treba objaviti kako bi i ostali čitatelji mogli ocijeniti trebaju li imati povjerenje u taj Sud. A ponešto iz ovog teksta moglo bi dobro doći i kod sastavljanja zahtjeva za reviziju presude Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutnih klauzula u CHF
Čitateljica uvodno podsjeća da je presuda Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutne klauzule u CHF ”izvijećana” 13. lipnja 2014. godine. Zatim podsjeća da je Vrhovni sud Mađarske donio samo tri dana kasnije, 16. lipnja 2014., odluku o (ne)pravednosti deviznih bankarskih kredita.
Čitateljica nas je pitala je li slučajnost da je datum presude Visokog trgovačkog suda samo tri dana prethodio datumu odluke Vrhovnog suda Mađarske? I dalje, ako jest, onda kako su pogodili? A ako nije, onda koji je pravi datum presude Visokog trgovačkog suda? Te zašto su u Visokom trgovačkom sudu toliko čekali s dostavom 32 dana ranije ”izvijećane” presude?
Pitanjima nikad kraja, jer je čitateljica pitala još nešto. Za Večernji list od 4. srpnja Mario Vukelić, predsjednik Visokog trgovačkog suda, izjavio je da će presuda o valutnoj klauzuli u CHF biti objavljena unutar 30-ak dana. Čitateljica pita kako predsjednik Suda nije znao (4. srpnja) da je presuda već izvijećana 13. lipnja?
Zavrtilo nam se u glavi od svih tih datuma i priznali smo čitateljici da na sva ova pitanja ne znamo odgovore.
No, čitateljica se zahvalila i dostavila nam još neke svoje dileme. Tako se pita kako to da odluku mađarskog Vrhovnog suda bankari nisu uopće komentirali niti minimizirali kao što inače minimiziraju druge presude koje im ne odgovaraju (primjerice kao što su minimizirane presuda austrijskog Vrhovnog suda i presude iz Srbije). Presudu iz Mađarske i onu Europskog suda za ljudska prava bankari nisu komentirali ni jednom riječi.
Čitateljica očito ne vjeruje Visokom trgovačkom sudu. A ja mislim da to da čitateljica nema povjerenja u Visoki trgovački sud treba objaviti kako bi i ostali čitatelji mogli ocijeniti trebaju li imati povjerenje u taj Sud. A ponešto iz ovog teksta moglo bi dobro doći i kod sastavljanja zahtjeva za reviziju presude Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutnih klauzula u CHF.
Analiza presude ”Franak”
Nakon prvih reagiranja na presudu Visokog trgovačkog suda u slučaju ”Franak” javnost je zbunjena. Presudom su zadovoljni i tuženi i tužitelji i ispada da su u tom sporu pobijedili i jedni i drugi. Presudom su dijelomično preinačene i ukinute pojedine točke prvostupanjske nepravomoćne presude, tako da je u korist tuženih osam banaka u žalbenom postupku dosuđeno da su zakonito ugovarale valutnu klauzulu u CHF, a u korist tužitelja – korisnika više od 100 tisuća kredita ništavnost promjenjivih kamatnih stopa.
I sada predstavnici tuženih osam banaka pozdravljaju odluku Visokog trgovačkog suda da je valutna klauzula zakonita, ali se i ne osvrću na dio presude u kojemu su izgubile zbog promjenjive kamatne stope.
A predstavnici tužitelja pozdravljaju to što su im potvrđena ranije dosuđena prava zbog promjenjivih kamatnih stopa, a samo uzgred spominju da su izgubili u dijelu (ne)zakonitosti valutne klauzule.
Realno će se tek nakon određenog vremena moći preciznije znati koliko je tko dobio, a koliko izgubio. Možda sada neki (ne)dosuđeni iznosi izgledaju beznačajni, ali tek nakon što se obračunaju zatezne kamate i sve točno zbroji, znat će se stvarno stanje. A i sve će se nakon ove presude Visokog trgovačkog suda još i dodatno zakomplicirati
Ne govori se ni o tome da su korisnici spornih kredita kod, primjerice, Volksbanke (za razliku od korisnika kredita kod preostalih sedam banaka) izgubili sve što im je u prvom stupnju bilo dosuđeno i za valutnu klauzulu i za promjenjivu kamatnu stopu.
Realno će se tek nakon određenog vremena moći preciznije znati koliko je tko dobio, a koliko izgubio. Možda sada neki (ne)dosuđeni iznosi izgledaju beznačajni, ali tek nakon što se obračunaju zatezne kamate i sve točno zbroji, znat će se stvarno stanje. A i sve će se nakon ove presude Visokog trgovačkog suda još i dodatno zakomplicirati.
No, ništavnost valutne klauzule i promjenjivih kamata nije u hrvatskoj sudskoj praksi prvi puta proglašena u prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi u slučaju ”Franak”. U prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi u slučaju ”Franak” čak se i citiraju ranije presude o ništavosti ugovora s valutnim klauzulama i promjenjivim kamatama, ali se to u presudi Visokog trgovačkog suda izbjeglo jasno navesti.
U više postupaka i prije ovoga u slučaju ”Franak”, naime, proglašavane su ništavnima valutne klauzule (tada ugovorene između trgovačkih društva).
Zanimljivo je da se s tim odlukama tada suglasio i Visoki trgovački sud. I u tim ranijim presudama su navođeni zakonski razlozi ništavnosti ugovora u kojima su neodredive ugovorne vrijednosti.
Isto je tako ranije presuđivano da se u ugovorima s promjenjivom kamatnom stopom ne smije ugovarati pravo vjerovnika da svojom jednostranom odlukom mijenja kamatne stope, nego da se mora ugovoriti referentna stopa na osnovi koje će se ugovorena kamatna stopa mijenjati i tek na tako izmijenjenu kamatnu stopu dodati kamatna marža.
Srž presude Visokog trgovačkog suda kojom je ukinuta ništavnost valutne klauzule je da je na prvoj strani spornih ugovora jasno pisalo da se ugovara valutna klauzula i da su to ugovorne strane morale znati. Istina je da je to jasno pisalo u ugovoru i (možda) su to obje ugovorne strane morale znati, ali činjenica je da ni jedna ugovorna strana, sve da je i htjela, objektivno nije mogla točno unaprijed odrediti kolika će biti glavnica i kolike kamate tako ugovorenih kredita
Samim Zakonom o obveznim odnosima propisano je da su ništavni ugovori u kojima nije određena vrijednost, ili nije odrediva, a novijim propisima o zaštiti potrošača to je još čvršće propisano u korist potrošača kao, u pravilu, slabije ugovorne strane. A kad su posrijedi ugovori o kreditima, radi se o najtežim ugovorima kojima potrošači preuzimaju obveze na deset ili čak i dvadeset godina.
Nikako se ne bi smjelo dopustiti da se zasnivanje takvih obveza smatra valjanim unatoč tome što suprotno načelima obveznog prava i samog Zakona o obveznim odnosima vrijednost ugovorenog u uvjetima primjene valutne klauzule praktično nije moguće odrediti.
Srž presude Visokog trgovačkog suda kojom je ukinuta ništavnost valutne klauzule je da je na prvoj strani spornih ugovora jasno pisalo da se ugovara valutna klauzula i da su to ugovorne strane morale znati.
Istina je da je to jasno pisalo u ugovoru i (možda) su to obje ugovorne strane morale znati, ali činjenica je da ni jedna ugovorna strana, sve da je i htjela, objektivno nije mogla točno unaprijed odrediti kolika će biti glavnica i kolike kamate tako ugovorenih kredita.
Do 1971. godine u svijetu je prevladavao fiksni valutni tečaj (svaka država je zakonom određivala koliko joj valuta vrijedi u miligramima čistog zlata). Onda je to ukinuto i uvedeno je kotiranje valuta s promjenjivim tečajima. Nakon 1971. tečaji svih valuta mijenjaju se na međunarodnoj razini dnevno, tzv. fluktuirajućim tečajima.
Ako se u jednoj godini odbiju sve subote, nedjelje i praznici, tečaj valute se u godini dana mijenja oko 250 puta. To znači da ni kreditori ni korisnici kredita ugovorenih na otplatu od, primjerice, deset godina ne mogu unaprijed odrediti ugovornu vrijednost (ni glavnice ni kamata) prema oko pet tisuća dnevnih promjena tečaja dviju valuta. Ili jednostavnije, ugovori s valutnim klauzulama su, protivno propisima obveznog prava, neodredivi.
Ako se u jednoj godini odbiju sve subote, nedjelje i praznici, tečaj valute se u godini dana mijenja oko 250 puta. To znači da ni kreditori ni korisnici kredita ugovorenih na otplatu od, primjerice, deset godina ne mogu unaprijed odrediti ugovornu vrijednost (ni glavnice ni kamata) prema oko pet tisuća dnevnih promjena tečaja dviju valuta. Ili jednostavnije, ugovori s valutnim klauzulama su, protivno propisima obveznog prava, neodredivi
U najavi nove presude u slučaju ”Franak” u tekstu u Autografu objavili smo da je u ponedjeljak 14. srpnja 2014. ”iscurio” rok od 30 dana od dana kad je na Visokom trgovačkom sudu ”izvijećana” ta drugostupanjska presuda, a da nije dostavljena sucu Radovanu Dobroniću na postupanje.
Pitanje potpisanog novinara Visokom trgovačkom sudu u taj ponedjeljak što je s dostavljanjem mjesec dana ranije ”izvijećane” presude službenicu Suda je zaprepastilo. I gle, sutradan, pred kraj radnog vremena je 31 dan ranije ”izvijećana” presuda ipak dostavljena prvostupanjskom Trgovačkom sudu u Zagrebu na daljnje postupanje.
Sudac Radovan Dobronić odmah je reagirao i telefonom provjerio jesu li svi odvjetnici angažirani u tom postupku u Zagrebu, s obzirom na to da su godišnji odmori već započeli. Kad se pokazalo da su svi u Zagrebu, predložio im je ujedno i da sutradan svi dođu i osobno preuzmu presudu i rješenje (presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda u slučaju ”Franak” broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., objavljena je i na www.vtsrh.hr).
Na taj način je 30-dnevni rok za podnošenje zahtjeva za reviziju (izvanredni pravni lijek za žalbu na presudu Visokog trgovačkog suda) počeo teći od 16. srpnja 2014. kao dana dostavljanja te presude i isteći će uoči Velike Gospe, u ”špici” sezone godišnjih odmora.
U Visokom trgovačkom sudu kažu da je to važniji sudski postupak zbog kojega se ”isplati” žrtvovati godišnje odmore. I to je istina, ali je istina i da su kod sastavljanja zahtjeva za reviziju važnijih sudskih postupaka nužne i razne brojne konzultantske usluge kao i u vrijeme kad nije sezona godišnjih odmora.
Da su banke prihvatile nagodbu, to bi značilo da su sve napravile da se uočeni problem riješi i stekle bi određenu sigurnost, te ne bi morale plaćati zatezne kamate. A korisnicima kredita bi se nagodba isplatila, čak i da su se odrekli naplate kamata u cijelosti (…), jer bi postigli nagodbu odmah i neko vrijeme po toj nagodbi ne bi morali plaćati ništa i ne bi ostatak života morali provoditi u vođenju parničnih postupaka
Pojednostavljeno, dostava tako značajne presude neposredno uoči tzv. ”sudskih ferija” vrlo je nekorektan postupak Visokog trgovačkog suda. Od dana donošenja prvostupanjske presude proteklo je godinu dana i bilo je dosta vremena za odlučivanje o tom predmetu te nije trebalo toliko odgađati donošenje odluke, a nakon toga i otezati s dostavom već ”izvijećane” odluke.
To otezanje s postupkom možda najbolje govori o stvarnoj (ne)pristranosti sudaca Visokog trgovačkog suda koji su usvojili ovu kompromisnu presudu u slučaju ”Franak”.
O značaju ovih presuda u slučaju ”Franak” mnogo je tekstova objavljeno s raznih stajališta raznih autora. I nesporno to jest komplicirani sudski postupak u okviru kojega su se, uz savim obveznih pravnih pitanja (ugovor je svetinja), morala uvažavati i rješavati i ostala pitanja iz monetarnih propisa, bankarskih, socijalnih, političkih, onih novijih o zaštiti potrošača, itd.
Moguće posljedice ovih presuda moglo se najbolje ublažiti sudskom nagodbom. Kad je to u tijeku prvostupanjskog postupka sudac Radovan Dobronić predložio, banke su to rezolutno odbile prihvatiti.
A za banke bi, da su nagodbu prihvatile, to značilo da su sve napravile da se uočeni problem riješi i stekle bi određenu sigurnost, te ne bi morale plaćati zatezne kamate.
A korisnicima kredita bi se nagodba isplatila, čak i da su se odrekli naplate kamata u cijelosti (što bi bio ogroman ustupak), jer bi postigli nagodbu odmah i neko vrijeme po toj nagodbi ne bi morali plaćati ništa i ne bi ostatak života morali provoditi u vođenju parničnih postupaka.
Nova agonija u švicarcima
Suci Visokog trgovačkog suda, koji su u žalbenom postupku rješavali nepravomoćnu prvostupanjsku presudu suca Radovana Dobronića u kolektivnoj tužbi oštećenih valutnom klauzulom protiv osam hrvatskih banaka, bojeći se osude javnosti na sve načine odgađaju dostavu svoje odluke strankama.
Prema toj presudi žalbenog suda znatni dio korisnika kredita sa ugovorenom otplatom u švicarskim francima će unatoč dobivene prevostupanjske presude ipak morati i dalje otplaćivati znatno veće iznose od onih koje su dobili tako ugovorenim kreditima (djelomično se osporavaju kolektivna potrošačka prava).
Dostava tako značajne presude neposredno uoči tzv. ”sudskih ferija” vrlo je nekorektan postupak Visokog trgovačkog suda. Od dana donošenja prvostupanjske presude bilo je dosta vremena za odlučivanje o tom predmetu i nije trebalo toliko odgađati donošenje odluke, te nakon toga i otezati s dostavom već ”izvijećane” odluke
U ponedjeljak 14. srpnja 2014. ”iscurio” je rok od 30 dana od dana kad je na Visokom trgovačkom sudu ”izvijećana” drugostupanjska presuda (formalno usvojena na Sudskom vijeću), a da nije dostavljena sucu Radovanu Dobroniću na postupanje.
Prema rješenju o godišnjem odmoru sudac Dobronić je već trebao biti na odmoru, ali je iznenada odlazak na odmor odgodio za tjedan dana (tako da mu odgođeni odmor počinje u ponedjeljak 21. srpnja 2014. godine).
Drugostupanjsku presudu o valutnoj klauzuli u sudskom postupku protiv osam hrvatskih banaka ne može formalno nitko osim prvostupanjskog suca Dobronića niti dostaviti strankama niti objaviti. Sudac Dobronić je, naime, nepravomoćno presudio u prvom sudskom stupnju protiv osam banaka u korist oštećenih valutnom klauzulom.
Sada u Visokom trgovačkom sudu, pribojavajući se žestoke reakcije ne samo oštećenih valutnom klauzulom nego i ukupne javnosti, nastoje očekivanu javnu osudu nekako ”amortizirati” što duljim odgađanjem objavljivanja presude.
Da sudac Dobronić nije pokvario planove iznenadnom jednotjednom odgodom svojeg odlaska na odmor, dio krivnje za otezanje s dostavom presude strankama svalio bi se sa Visokog trgovačkog suda na suca Dobronića. Ispalo bi da je zbog njegova godišnjeg odmora gotova presuda nepotrebno ležala mjesec dana nedostavljena u sudskom kancelu.
S obzirom na to da se iz rečenog o strahu sudaca od osude javnosti može zaključiti kakva će biti presuda kao i da zapravo nikad u medijima dosad nije bilo pravne analize nepravomoćne presude, umjesto ishitrenih objavljivanja odmah po dobivanju drugostupanjske presude objavit ćemo i pravnu analizu obje presude na Autografu
Dostava tako značajne presude neposredno uoči tzv. ”sudskih ferija” vrlo je nekorektan postupak Visokog trgovačkog suda. Od dana donošenja prvostupanjske presude bilo je dosta vremena za odlučivanje o tom predmetu i nije trebalo toliko odgađati donošenje odluke, te nakon toga i otezati s dostavom već ”izvijećane” odluke.
Za podnošenje zahtjeva za reviziju, a za očekivati je da će udruženi oštećenici valutnom klauzulom to svakako htjeti, propisan je rok od 30 dana.
Nakon što je sudac Dobronić sve ”pokvario” svojom iznenadnom odlukom o jednotjednoj odgodi odlaska na odmor i kad mu se vjerojatno za dan ili dva napokon dostavi drugostupanjska presuda, on će je odmah proslijediti strankama i dati objaviti.
A stranke će tada morati obaviti sve potrebne konzultacije o pisanju zahtjeva za reviziju sa stručnjacima kojih neće biti na poslu, jer će većina biti na odmorima. Uostalom, i odvjetrnici bi na odmor, čak i oni koji zastupaju oštećenike u njihovu kolektivnom sporu protiv osam hrvatskih banaka.
S obzirom na to da se iz rečenog o strahu sudaca od osude javnosti može zaključiti kakva će biti presuda, kao i da zapravo nikad u medijima dosad nije bilo pravne analize nepravomoćne presude, umjesto ishitrenih objavljivanja odmah po dobivanju drugostupanjske presude objavit ćemo na ovome portalu i pravnu analizu obje presude.
Psihotortura DSV-a
Na 102. sjednici Državnog sudbenog vijeća (DSV) 14. travnja 2014. godine donesena je odluka o provođenju tzv. ”postupka prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti” sutkinje koja je imala hrabrosti rješavati prethodno pet godina zataškavan sudski postupak Helene Puljiz zbog pokušaja hrvatskih špijunskih službi da je kao novinarku vrbuju za doušnicu.
Tim postupkom ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” DSV vrši neizravni pritisak na suce koji u drugom stupnju tek trebaju rješavati postupak Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi. Jer kakvu to poruku DSV šalje sucima koji u drugom stupnju tek trebaju rješavati taj predmet ”psihomrcvarenjem” sutkinje koja je u prvom stupnju presudila u korist novinarke protiv države?
Očito nije jedina svrha tog DSV-ovog postupka tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” samo stegovno kazniti neposlušnu sutkinju, nego i svim sucima jasno dati do znanja što im se sve može dogoditi budu li donosili presude u korist novinara protiv Republike Hrvatske.
Na sudskom predmetu novinarke Helene Puljiz u prvostupanjskom postupku radilo je čak četvero sudaca. Nakon što je taj nezgodni sudski predmet odležao pet godina u ladicama dvoje sudaca, dodijeljen je sutkinji koja je sada izvrgnuta tzv. ”prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva”
Na sudskom predmetu novinarke Helene Puljiz u prvostupanjskom postupku radilo je čak četvero sudaca. Nakon što je taj nezgodni sudski predmet odležao pet godina u ladicama dvoje sudaca, dodijeljen je sutkinji koja je sada izvrgnuta tzv. ”prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva”.
”Grijeh” te sutkinje u ovom slučaju je što je bez odlaganja zakazala prva ročišta odmah nakon preuzimanja dodijeljenog joj dotad zataškavanog predmeta. I u trenutku nakon završene rasprave, kad je samo trebalo objaviti presudu, predmet je oduzet toj sutkinji i dodijeljen njezinoj kolegici Ani Merlin Božičković.
No i mlada sutkinja Ana Merlin Božičković ima ”petlju” kao i njezina prethodnica, te objavljuje presudu protiv Republike Hrvatske u korist novinarke Helene Puljiz.
Zamoljeni smo da ne objavljujemo ime sutkinje koju je DSV izvrgnuo postupku tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”. Prema pravilima DSV-a, suviše sklonog tajnosti, bilo kakav istup u javnosti za vrijeme trajanja postupka bi tu sutkinju trajno ”diskvalificirao”. Odlučili smo poštivati zamolbu da ime ne objavljujemo, premda je svima koji su taj postupak pratili jasno kako se zove ta sutkinja.
Protivno članku 11. Poslovnika o radu DSV-a odluka o provođenju postupka tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” nije objavljena. Prema članku 62. Zakona o DSV-u ”nepodvrgavanje prosudbi tjelesnih i duševnih svojstava radi ocjene sposobnosti za obnašanje sudačke dužnosti stegovno je djelo”.
Nedvojbeno se radi o tajnom i prisilnom postupku DSV-a, odnosno o psihotorturi.
Zamoljeni smo da ne objavljujemo ime sutkinje koju je DSV izvrgnuo postupku tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”. Prema pravilima DSV-a, suviše sklonog tajnosti, bilo kakav istup u javnosti za vrijeme trajanja postupka bi tu sutkinju trajno ”diskvalificirao”. Odlučili smo poštivati zamolbu da ime ne objavljujemo, premda je svima koji su taj postupak pratili jasno kako se zove ta sutkinja
Inače, kad se zbilja radi o bolesti i invaliditetu, suci kao i svi ostali ljudi moraju proći redoviti postupak ocjene radne sposobnosti na tzv. invalidskim komisijama u Mirovinskom zavodu. DSV-ov postupak tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti” je postupak paralelan redovitom u mirovinskom sustavu.
Na osnovi odluke DSV-a na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (na Klinici Rebro) imenovana je ekspertna skupina koja bi trebala ”prosuditi tjelesna i duševna svojstva” sutkinje koja se drznula pripremiti presudu protiv Republike Hrvatske u korist novinarke Helene Puljiz.
S obzirom da odluka DSV-a o ”prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva” nije objavljena, nije poznato ni jesu li u toj odluci i rješenju Medicinskog fakulteta o osnivanju ekspertne skupine na Klinici Rebro u Zagrebu navedene činjenice na kojima se odluka i rješenje temelje i predloženi dokazi kojima se utvrđuje u odluci i rješenju izneseno.
Koliko je poznato, postupak ove ”prosudbe” nije indiciran medicinski, nego prema pravno – administrativnoj odluci DSV-a. S obzirom na to da je određeno prisilno podvrgavanje tom postupku, pitanje je Medicinskom fakultetu da li je njihova uloga u ovom postupku u skladu s profesionalnom liječničkom etikom? Zašto u ocjeni radne sposobnosti ne sudjeluju redovne komisije iz mirovinsko – invalidskog sustava?
Pitanje ustavnosti i etičnosti ”prosudbe tjelesnih i duševnih sposobnosti za obnašanje sudačke dužnosti” postavio je Ustavnom sudu Đuro Sessa, sudac Vrhovnog suda i predsjednik Udruge hrvatskih sudaca. To znači da se u ovom slučaju ne radi samo o ”izvansudskim” i subjektivnim novinarskim dvojbama.
Nedvojbeno se radi o tajnom i prisilnom postupku DSV-a, odnosno o psihotorturi. Inače, kad se zbilja radi o bolesti i invaliditetu, suci kao i svi ostali ljudi moraju proći redoviti postupak ocjene radne sposobnosti na tzv. invalidskim komisijama u Mirovinskom zavodu
U zahtjevu Udruge hrvatskih sudaca za ocjenu ustavnosti članka 62. Zakona o DSV-u navodi se: ”Potpuno je nejasno što znači riječ prosudba i kako je uopće moguće prosuditi tjelesna i duševna svojstva, pa se postavlja pitanje radi li se o uvođenju nekih medicinskih pokusa i stvaranja od sudaca pokusnih kunića, a što je Ustavom izričito zabranjeno”.
U nastavku teksta zahtjeva za ocjenu ustavnosti sudac Sessa u ime Udruge sudaca tvrdi da je spomenuta odredba Zakona o DSV-u ”ponižavajuća i diskreditirajuća, ne samo za suce, već i za osobe sa invaliditetom”.
Iz svega je očigledno da treba sumnjati u kompetentnost, prije svega DSV-a, kad određuje tzv. ”prosudbu tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti”, ali i u etičnost Medicinskog fakulteta u Zagrebu koji nekritički prihvaća dodijeljenu mu ulogu izvršitelja u postupku tzv ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva” neposlušne sutkinje.
Odluka DSV-a o prisilnom provođenju postupka ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” donesena je na prijedlog Mirele Mijoč, predsjednice Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Predsjednica Mijoč oduzela je predmet kolegice Puljiz sutkinji koja ga se nakon pet godina zataškavanja usudila rješavati u trenutku kad je trebala objaviti presudu.
Nesporno su Mirela Mijoč, Ranko Marijan i ostali članovi DSV-a formalno kompetentni pokretati u biti nekolegijalni postupak protiv svoje kolegice. Pojam kompetentnost u pravu u formalnom smislu označuje nadležnosti i ovlaštenja, ali općenito u širem smislu istim pojmom označuju se upućenost i znanja.
Zbog pritiska DSV-a na suce koji u drugom stupnju sude u sudskom sporu novinarke Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi odluka tih sudaca ne može iznenaditi. Iznenađenje bi bilo suspenzija DSV-a
Puno je razloga sumnjati u realnu (nažalost ne i formalnu) kompetentnost Mirele Mijoč, Ranka Marijana, DSV-a i znatnog dijela sudstva. Dovoljno se podsjetiti na, primjerice, ignoriranje postotnog računa u iskazivanju učinka prema Okvirnim mjerilima za ocjenu rada suca.
U pisanom odgovoru ministra pravosuđa na pitanje zastupnika u Saboru je li moguće da (upravo ista) Mirela Mijoč ostvari više stotina posto (!?) radnog učinka ministar obrazlaže da je to – moguće.
Učenici sedmih razreda osmogodišnje škole, međutim, uče iz procentnog (postotnog) računa da se broj jedinica postotka određuje od broja 100 kao cjeline (procent od lat. riječi pro = za i centum = sto), a za iskazivanje više stotina postotka ”sedmaši” dobivaju negativnu ocjenu.
Unatoč tome u pisanom odgovoru ministra pravosuđa na pitanje zastupnika u Saboru pogrešno se tvrdi da je u ”statističkom izvješću iskazana norma od 627,3 posto za sutkinju Mirelu Mijoč moguća”.
Sve suce ipak ne bi trebalo vraćati u sedmi razred osmogodišnje škole. Ne radi se tu o neznanju (postotnog računa), nego o svjesnoj i namjernoj manipulaciji, istina matematički netočnoj, ali svjesnoj i namjernoj kao i o postupku ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”.
I zbog takvog pritiska DSV-a na suce koji u drugom stupnju sude u sudskom sporu novinarke Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi odluka tih sudaca ne može iznenaditi. Iznenađenje bi bilo suspenzija DSV-a.
- « Previous Page
- 1
- …
- 25
- 26
- 27