”Garantiram da nema istine u nekakvim tajnim pregovorima između HDSSB-a i SDP-a. To su glasine koje šire iz HDZ-a. Ali to ne znači da poslije idućih izbora nismo spremni za pregovore o suradnji s Kukuriku savezom ako oni budu relativni pobjednici. Ne zanima nas ideologija, nego programi koji će pomoći razvoju Slavonije.” [Read more…]
Toaletna priča
Mama je u dvoru od didine kuće na Šolti gulila kumpire. Tata je sa kacavidom i kombinirkama popravljao šuko šteker. Ja sam na stolu igrao se sa ljubičastim kamioncinom. Onda sam ja roditelje pitao: ”A zašto san ja dobija ime Robi?” Mama i tata su zapiljili se u mene sa čudilom. Mama je rekla: ”Ha, pa morali smo te nekako nazvat, sinak…” [Read more…]
Niti dvista kilometri od Međugorja
Mi smo u školi imali sat vjeronauka. Nama je sat vjeronauka umisto one sestre Melite držao onaj fra Ive iz Gospe od Cukra. Fra Ive šetkao isprid ploče i govorijo je: ”Mi hrvacki katolici moramo bit do groba zahvalni Svetom Ocu šta nas je počastija svojin posjetom i doša na niti dvista kilometri od Međugorja!”
Mi rulja iz razreda smo mirovali u klupama i trljali smo oči da ne zaspemo. Fra Ive je govorijo: ”Ako znamo da je Sveti Otac samo jedan jedini za cili svit, i ako znamo kolikački je ti svit, tojest da svit ima miljone i biljone i triljone kilometri, onda ako Sveti Otac dođe na niti dvista kilometri od Međugorja, to takorekuć znači da je doša drito u Međugorje, samo šta je malo striša centar i završija u užoj okolici!” [Read more…]
Čista zemlja
Hrvatskoj je sve spremno za početak velikih higijenskih radova. ”Došlo je vrijeme za čistu Hrvatsku”, rekla je nekadašnja miss Hrvatske Anica Kovač, supruga fudbalera Roberta K., brata selektora hrvatske nogometne reprezentacije Nike K. Gospođa Kovač to je izjavila dajući u subotu (2. svibnja, op.ur.) potporu prosvjednicima i Thompsonovim obožavateljima okupljenim na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, pod parolom ”100 % za Hrvatsku”, gdje se zateklo i nešto stopostotnih ratnih zločinaca, poput Darija Kordića i Branimira Glavaša. [Read more…]
Ante i Zoki: morski muk
Ratna stihija u poratnoj Hrvatskoj melje sve pred sobom, uključujući zadnje ostatke smisla. (Pred)prošle je subote bilo osobito uzbudljivo: družina bijesnih šatoraša privremeno se izmjestila iz Savske u Krajišku ulicu, da bi formirala ponosni ljudski štit i uzviknula nekoliko sočnih parola pod prozorima stana premijera Zorana Milanovića, [Read more…]
Izvještaj sa krunidbe
Sikjuriti jedan je približijo voki ustima i rekao je: ”Orao jedan ovdi! Orao dva, jel sve ide po planu?“ Sikjuriti dva je rekao u voki: ”Sve je pod kontrolom, Orao jedan! Presjednica se baš uputila prema bini di će se obavit krunidba!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Jel joj rulja maše sa zastavicama?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Mašu, mašu! Sve kako je meštar Krešo režira!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Ako koga vidiš da ne maše, odma ga legitimiraj!“ Sikjuriti dva je rekao: ”Već san jednog ubra bez zastavice i zapisa mu podatke!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Moš mu komotno usput puknit dvi triske! Koji je on kurac da ne maše?!“ Sikjuriti dva je rekao: ”On je od presjednice muž!“
Sikjuriti jedan je rekao: ”Jesul se možda među hrvacke povjesne postrojbe uvukli partizani?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Kolko mogu vidit, nisu!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Dobro je! Zna san da će se usrat, pičke… Pretpostavljan da nema ni ustaša?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Nema ih među povjesnim postrojbama! Al dosta je ustaša u publici!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Odlično! Znači sve ide po protokolu!“
Sikjuriti jedan je rekao u voki: ”Aj dobro, onda se kontroliraj… Orao tri, jel kod tebe sve ide po planu?“ Sikjuriti tri je rekao u voki: ”Sve je idealno, Orao jedan! Vrime je sunčano, na nebu nema ni oblačka!“ Sikjuriti jedan je podviknijo: ”Ne gledaj u nebo, bog ga jebo! Gledaj oko sebe!“ Sikjuriti tri je pitao: ”Šta oko sebe?“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Sve oko sebe, papane! Jel delegacija iz Srbije pod kontrolom?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Je, je, pare skroz u redu!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Aj dobro! Drže li se dalje od Klema i Glogoškog?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Distanca je veća od pedes metri! Kako je meštar Krešo i režira!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Okej! Nikako ne želimo da se Klemu i Glogoškom nešto desi!“ Sikjuriti tri je pitao: ”Ali goste nisu razoružali na granici?“
Sikjuriti jedan je rekao: ”Ne pametuj, Orao tri! Promatraj i ne pizdi… Orao dva, jel kod tebe i dalje sve po planu?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Je, je! Presjednica baš prolazi kroz špalir sastavljen od hrvackih povjesnih postrojbi!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”E tu posebno obrati pažnju, Orao dva!“ Sikjuriti dva je pitao: ”Na šta tačno da obratin pažnju, Orao jedan?“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Jesul se možda među hrvacke povjesne postrojbe uvukli partizani?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Kolko mogu vidit, nisu!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Dobro je! Zna san da će se usrat, pičke… Pretpostavljan da nema ni ustaša?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Nema ih među povjesnim postrojbama! Al dosta je ustaša u publici!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Odlično! Znači sve ide po protokolu!“
Onda je Sikjuriti tri viknijo u voki: ”Pozor, pozor! U vip-loži zamjećena veća količina sumnjivaca! Ponavljam, u vip-loži zamjećena veća količina sumnjivaca!“ Sikjuriti jedan je pitao: ”Kakvih sumnjivaca, Orao tri?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Kradljivaca, zelenaša, siledžija, dilera i ubojica!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Dobro, to je normalno! Nismo u samostanu, nego na krunidbi hrvacke presjednice!“
Sikjuriti tri je pitao: ”Šta rade lupeži i ubojice na krunidbi hrvacke presjednice?“ Sikjuriti jedan je dreknijo: ”Šta tebe boli kurac, Orao tri?! Naše je da vodimo brigu o sigurnosti, a ne o državnom protokolu! Oš da te sutra pošaljen na disciplinsku?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Neću!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”E pa onda se skomcentriraj na državne neprijatelje, a ne na lupeže i ubojice! Jel to jasno?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Jasno!“
Onda je Sikjuriti jedan rekao u voki: ”Orao dva, jel kod tebe i dalje sve u redu?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Sve je prva liga! Presjednica se upravo penje na binu! Haljina joj je iste boje ka svečani tapet, pa mi se malo gubi iz vida! Ne zna se tačno di završava dekor, a di počinje presjednica!“
Samo tu je Sikjuriti dva uletijo: ”A meni si maloprije reka da nema zajebancije dok smo na dužnosti!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Ti si na dužnosti, Orao dva, a Orao četri je na zvoniku! Lipo ti je čovik reka!“ Sikjuriti dva je rekao: ”Krehne li mu zvono, pa slučajno povuče okidač, ostaćemo bez premijera!“ Sikjuriti četri je rekao: ”Bez brige, Orao dva! Čak i da ga zdimim, Milanović će ostat promašeni slučaj!“
Sikjuriti jedan je rekao: ”To smo smislili zbog sigurnosnih razloga! Jel joj ona lapača iz ustavnog suda već predala štafetu?“ Sikjuriti dva je pitao: ”Misliš lentu?“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Naravski da mislin lentu! Šta san drugo reka?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Ništa! Reka si lentu!“ Sikjuriti jedan je pitao: ”A kako se presjednica drži?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Dobro je! Čini mi se da hoda malo gobavo, al sve u svemu je okej!“ Sikjuriti jedan je pitao: ”Zašto je gobava, jebate?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Zasad je dobila samo kič! Fale još dva slova da ima i kičmu!“
Sikjuriti jedan je dreknijo u voki: ”Orao dva! Rekli smo da nema zajebancije dok smo na dužnosti! Oš i ti na disciplinsku?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Pardon, ispričavan se…“ Samo onda je Sikjuriti tri uletijo: ”Pozor, pozor! U vip-loži uočena tri do četri ratna zločinca! Ponavljam, tri do četri ratna zločinca uočena u vip-loži!“ Sikjuriti jedan je zarežao: ”Koji je tebi kurac, Orao tri?! Jel tebe pere neka paranoja?!“
Sikjuriti tri je pitao: ”Zašto bi me prala paranoja?“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Ako je rat završija, kako može bit ratnih zločinaca, jebemu mater?!“ Sikjuriti tri je rekao: ”Pa šta ja znan, ugleda san ih u vip-loži tri do četri komada…“ Sikjuriti jedan je viknijo: ”Ugleda si ugledne građane, papane! Ako je rat proša, onda su i ratni zločinci prošlost!“ Sikjuriti tri je rekao: ”Aaaa, sad berem! Znači ovi u loži su dio hrvackih povjesnih postrojbi!“
Sikjuriti jedan je zakolutačijo sa očima. Samo onda je Sikjuriti četri rekao u voki: ”A ja ka da ne postojim, a?“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Orao četri! Oprosti šta smo te malo zanemarili! Javi svoju lokaciju!“ Sikjuriti četri je rekao: ”Evo me sa snajperom na zvoniku crkve svetog Marka!“ Sikjuriti jedan je pitao: ”I? Kakva je odozgo situacija?“ Sikjuriti četri je rekao: ”Sve je pod kontrolom! Baš držin Milanovića na nišanu!“ Sikjuriti jedan je zinijo u voki: ”Zašto ga držiš na nišanu, bogte jeba?“ Sikjuriti četri je rekao: ”Onako, iz zajebancije!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Dobro, onda može!“
Samo tu je Sikjuriti dva uletijo: ”A meni si maloprije reka da nema zajebancije dok smo na dužnosti!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Ti si na dužnosti, Orao dva, a Orao četri je na zvoniku! Lipo ti je čovik reka!“ Sikjuriti dva je rekao: ”Krehne li mu zvono, pa slučajno povuče okidač, ostaćemo bez premijera!“ Sikjuriti četri je rekao: ”Bez brige, Orao dva! Čak i da ga zdimim, Milanović će ostat promašeni slučaj!“
Onda je Sikjuriti tri viknijo u voki: ”Pozor, pozor! Opasni predmet u vip-loži! Ponavljam, opasni predmet u vip-loži! Izgleda da je eksplozivna naprava!“ Sikjuriti jedan je pitao: ”Kakva eksplozivna naprava, Orao tri?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Ne znan tačno, al vidin da je u nekoj boci! Moga bi bit molotovljev koktel!“ Sikjuriti jedan je skriknijo u voki: ”Hitno interveniraj, Orao tri! Akcija! Onesposobi terorista i uzmi mu oružje! Sprječi masakr i krvoproliće! Spasi presjednicu od zlotvora! Brže, Orao tri, brže! Akcija!“ Sikjuriti tri je rekao: ”Nije, nije molotovljev koktel! Neki je papan izvadija šampanjac!“
Onda je Sikjuriti tri viknijo: ”Alo, šta da ja radin sa ovom bocom šampanjca? Pukne li, otiće sve u pizdu materinu! Umisto krunidbe imaćemo masovnu grobnicu!“ Sikjuriti jedan je pitao: ”Pa kakvi je to šampanjac, jebaga dragi jarac? Jel to neki tekući eksploziv?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Šampanjac je skroz normalan, al na vrhu boce nije obični čep!“ Sikjuriti jedan je pitao: ”Nego kakvi?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Merčep!“
Sikjuriti jedan se zagrcnijo: ”Šampanjac?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Je, je, maše lola sa bocom od šampanjca! Saću mu je pod hitno oduzet!“ Sikjuriti jedan je viknijo: ”Čekaj malo, klipsone! Nemoš čoviku uzet bucu šampanjca ka da je eksplozivna naprava, jebemu mater! Parićemo nesposobni debili!“ Sikjuriti tri je rekao: ”Kurac ne mogu! Sa ovin se može ubit par desetaka Srba! Uključujući premijera Vučića!“
Onda je Sikjuriti dva uletijo: ”Nemoj me jebat da je premijer Vučić Srbin?“ Sikjuriti četri je rekao: ”Ozbiljno se priča da je!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Čoviče, ti Srbi su stvarno bolesni! Pošalju nam Srbina u Zagreb na krunidbu!“ Sikjuriti dva je rekao: ”Nemoš virovat…“
Onda je Sikjuriti tri viknijo: ”Alo, šta da ja radin sa ovom bocom šampanjca? Pukne li, otiće sve u pizdu materinu! Umisto krunidbe imaćemo masovnu grobnicu!“ Sikjuriti jedan je pitao: ”Pa kakvi je to šampanjac, jebaga dragi jarac? Jel to neki tekući eksploziv?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Šampanjac je skroz normalan, al na vrhu boce nije obični čep!“ Sikjuriti jedan je pitao: ”Nego kakvi?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Merčep!“
(Blog Bilježnica Robija K. prenosimo s portala Slatina.net).
Bog za svijeću
Kardinal Josip Bozanić specijalizirao se za jake sintagme. Otkako je na božićnoj misi u zagrebačkoj prvostolnici digao glas protiv ”ideologa razvaline”, ne prestaju rasprave i nagađanja oko tog retoričkog izuma. Može se već govoriti o svojevrsnoj tradiciji odgonetanja i traženja dubljih značenja u Bozanićevim blagdanskim dosjetkama.
Početkom svog mandata, sjetimo se, kardinal je skovao čuveni ”grijeh struktura”, onda je u nekom od narednih božićnih nastupa to majstorski pretumbao u ”strukture grijeha”, da bi se sada, s ”ideolozima razvaline”, definitivno potvrdio kao najkreativniji autor domišljaja u kojima će biti sažeti uzroci svekolike hrvatske tragedije.
Čak su i predsjednički kandidati na jednom od predizbornih sučeljavanja bili upitani na koga je točno kardinal mislio prozivajući ”ideologe razvaline”, pa su Kolinda Grabar-Kitarović i Ivo Josipović – ne dovodeći novu frazu u pitanje – hrabro uprli prstom jedno prema drugom. Sam kardinal, ponovivši tokom mise svoju umotvorinu više od deset puta, istaknuo je kako ”ideolozima razvaline, u njihovim rušilačkim nastojanjima, uvijek smetaju čuvari temelja kuće”.
Većina tumača pretpostavlja da bi ”kuća” imala simbolizirati Hrvatsku, dok su ”čuvari temelja” bez sumnje hrvatski branitelji. Oni su, naime, tu ”kuću” i izgradili, rečeno je u propovijedi, predvođeni blagopokojnima Franjom Tuđmanom i Franjom Kuharićem, i to – kako je naglasio kardinal Bozanić – ”uz pomoć samog Boga, zagovorom Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca”. I sada ta specijalna jedinica, kojoj se pridružio i prvi čovjek Kaptola, zadnjim naporima brani već prilično skršenu kuću-Hrvatsku, odnosno ono što je od nje ostalo, od ”ideologa razvaline”.
Manje je poznato, međutim, da je nova božićna sintagma značenjski izbrušena dan ranije, na Badnjak, kada je kardinal posjetio prosvjednike u šatoru ispred Ministarstva branitelja, blagoslovio ih i obećao im daljnju pomoć Katoličke crkve, te se tom prilikom susreo s Dariom Kordićem, čovjekom koji je odslužio višegodišnju zatvorsku kaznu zbog najtežih ratnih zločina
Manje je poznato, međutim, da je nova božićna sintagma značenjski izbrušena dan ranije, na Badnjak, kada je kardinal posjetio prosvjednike u šatoru ispred Ministarstva branitelja, blagoslovio ih i obećao im daljnju pomoć Katoličke crkve, te se tom prilikom susreo s Dariom Kordićem, čovjekom koji je odslužio višegodišnju zatvorsku kaznu zbog najtežih ratnih zločina. Dirnut trenutkom, ratni je zločinac kardinalu poljubio ruku, s istim žarom kojim će to učiniti predsjednički kandidati.
– Radi vaše sutrašnje propovijedi, dobro je što smo organizirali ovaj susret – došapnuo je ozarenom Bozaniću njegov osobni savjetnik. – Dario je, Bogu hvala, ostavio iza sebe divne razvaline.
– Ma nemoj? – iznenadio se kardinal. – Kakve razvaline?
– One u Ahmićima – pojasnio je savjetnik. – Bilo ih je, doduše, još mnogo, ali Ahmići su ipak posebni. Tamo, znate, nije ostao ni kamen na kamenu. Svi zatečeni seljani su pobijeni, uglavnom starci, žene i djeca, uključujući jednu trogodišnju bebu. Naposljetku je i džamija minirana i srušena. Uzoran rad!
– Kakve to veze ima s mojom propovijedi? – još se jače začudio kardinal.
– Kada budete spominjali ”ideologe razvaline”, bolje je da ispred sebe imate živu sliku, nego da to zvuči kao šuplja fraza – odgovorio je savjetnik.
– Kakvu živu sliku, za Boga miloga?! – pobunio se kardinal. – Ja namjeravam govoriti o metaforičkim razvalinama, a ne o onim stvarnim. Neću valjda banalizirati božićnu misu.
– Metafora ima smisla samo ako nam uvjerljivo približava stvarnost – mirno je uzvratio savjetnik. – U protivnom bi se moglo pomisliti da su ti vaši ”ideolozi razvaline” čiste apstrakcije, rezultat nekakve spiritualne forenzike. Nije, uostalom, svakidašnje iskustvo da vam arhitekt tako krasne razvaline kao što su Ahmići cjeliva ruku. A ni vama, koliko sam primijetio, nije silazio osmijeh s lica.
– Skaredno je to što govoriš! – priprijetio je kardinal prstom. – Dobro znaš da imam na umu sasvim drugu vrstu rušilaštva. Osim toga, ideja je da prokažem ”ideologe razvaline”, a ne da se bavim izvođačima radova.
– Radi vaše sutrašnje propovijedi, dobro je što smo organizirali ovaj susret – došapnuo je ozarenom Bozaniću njegov osobni savjetnik. – Dario je, Bogu hvala, ostavio iza sebe divne razvaline. – Ma nemoj? – iznenadio se kardinal. – Kakve razvaline? – One u Ahmićima – pojasnio je savjetnik. – Bilo ih je, doduše, još mnogo, ali Ahmići su ipak posebni. Tamo, znate, nije ostao ni kamen na kamenu. Svi zatečeni seljani su pobijeni, uglavnom starci, žene i djeca, uključujući jednu trogodišnju bebu. Naposljetku je i džamija minirana i srušena. Uzoran rad!
– E pa sad… – zavjerenički se osmjehnuo savjetnik. – Dalo bi se pokazati kako je Kordić sravnio sa zemljom muslimansko selo i dao pobiti muslimanski živalj rukovođen, između ostaloga, i ideološkim porukama iz vrha Katoličke crkve. Znate li da je stalno nosio krunicu oko vrata? Ne bih se začudio da je smatrao kako svoj pothvat izvodi ‘‘uz pomoć samog Boga, zagovorom Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca”.
– To su odurne klevete! – razbjesnio se kardinal. – Sram te može biti! Za takve insinuacije ne postoje nikakvi dokazi!
– Čak i da dokazi nisu postojali – napomenuo je savjetnik – osigurani su naknadno. Prije deset minuta ste se, da vas podsjetim, s gospodinom Kordićem srdačno rukovali i udijelili mu blagoslov. Nije moglo biti efektnije.
– Što je tu efektno?
– Pa to da ljudski i ideološki podupirete čovjeka koji je razvalio Ahmiće, a sutra ćete na misi najgrubljim riječima napasti ”ideologe razvaline”.
Blijed kao kreč, tup kao deblo, kardinal Josip Bozanić prestravljeno je pogledao svoga savjetnika. Potom ga je dohvatio za nadlakticu, izveo iz šatora i, obuzet sumnjom, drhtureći na hladnom vjetru, konspirativno kazao:
– A da ja onda ipak odustanem od tih ”ideologa razvaline”? Što misliš? Mogu se vratiti ‘‘grijehu struktura’’ ili izmisliti nešto treće. Ionako je to sve vrlo slično. U crkvi se uvijek prodaje Bog za svijeću.
– Ali zašto? – iznenadio se savjetnik.
– Pa sam si rekao. Nije baš zgodno da netko tko ideološki podržava autora razvalina u Ahmićima napada ”ideologe razvaline”. Tko će mi vjerovati?
– Naprotiv, preuzvišeni – umirio ga je savjetnik. – Baš je u tome štos. Bit ćete vjerodostojni po modelu Marca Garlasca.
– Tko je sad taj Marc Garlasco?
– Garlasco je, da vas kratko uputim, jedan od najboljih poznavatelja razvalina u današnjem svijetu. Do prije neku godinu bio je angažiran kao forenzički stručnjak u udruzi za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch. Analizirao je ruševine zgrada nakon zračnih bombardiranja, sastavljao ekspertize i na taj način osiguravao materijalne dokaze za istrage o kršenjima međunarodnog humanitarnog prava.
– Bože moj, kamo ide ovaj svijet… – tugaljivo je vrtio glavom kardinal. – Ide na božićne mise, razumije se – vedro je rekao savjetnik. – Tamo gdje ideolozi razvaline grme protiv ”ideologa razvaline”. – Ne budi okrutan – prekorio ga je kardinal. – Svakako na toj misi ne bih htio zvučati kao moralni idiot, nego kao poglavar Katoličke crkve u Hrvatskoj. – A u čemu je razlika, preuzvišeni? – nevino je savjetnik raširio ruke
– Zbog čega bi to bilo zanimljivo?
– Zbog toga jer je Garlasco ranije bio uposlen u Pentagonu, sa zaduženjem da odabire ciljeve bombardiranja i streljivo za njihovo uništenje, uz izračun ”prihvatljivog” broja civilnih žrtava. Što kažete na to? Jednom je, na primjer, u Bagdadu, mjesecima nakon što su leševi uklonjeni, stajao pred ruševinom koju je sam odredio kao metu napada i veli da ga je taj trenutak ”natjerao da zadrhti”. Shvaćate, preuzvišeni? Ista vrsta kompetencije omogućila mu je da se ostvari i kao zločinac i kao tužilac.
– Bože moj, kamo ide ovaj svijet… – tugaljivo je vrtio glavom kardinal.
– Ide na božićne mise, razumije se – vedro je rekao savjetnik. – Tamo gdje ideolozi razvaline grme protiv ”ideologa razvaline”.
– Ne budi okrutan – prekorio ga je kardinal. – Svakako na toj misi ne bih htio zvučati kao moralni idiot, nego kao poglavar Katoličke crkve u Hrvatskoj.
– A u čemu je razlika, preuzvišeni? – nevino je savjetnik raširio ruke.
– Nemoj tako – snuždilo se sveto lice. – Namjerno mi stvaraš nelagodu. Činiš me tjeskobnim. Uostalom, ja uopće nemam osobnog savjetnika.
– Svatko ima osobnog savjetnika, samo ako se odvaži da ga povremeno sasluša – kazao je savjetnik.
– Bože moj, kako je sve to postalo komplicirano… – uzdisao je kardinal, kao da traži utjehu, kao da vapi za hitnom ispovijedi, dok mu se mrzli vjetar zlobno uvlačio pod habit. – Kako se samo čine dalekima oni dani kada sam se tek zaredio. Jedina moja ambicija tada je bila da svjedočim istinu.
– Istinu?! – zabezeknuo se savjetnik. – Ne budite komični, preuzvišeni! Pa valjda ste sada iznad takvih trivijalnosti. Osim toga, u ovome slučaju istinu svjedoči samo jedna osoba. Zove se Dario Kordić. U momentu kada je kleknuo na sveto hrvatsko tlo i pobožno vam cjelivao ruku, svima je sasuo istinu u lice.
– Kakvu istinu?
– Popu pop, a grobu grob!
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Levar i vrijeme
Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Hrvatske nedavno je raspisalo nagradu od sto tisuća kuna za onoga tko donese informaciju ”koja će rezultirati ili doprinijeti razrješenju kaznenog djela teškog ubojstva Milana Levara“.
Milan Levar, nekadašnji pripadnik vojne policije koji je javno svjedočio o likvidacijama srpskih civila u Gospiću, ubijen je eksplozivnom napravom u dvorištu svoje kuće u kolovozu 2000., dakle prije više od četrnaest godina.
Zbog čega je hrvatskoj policiji trebalo više od četrnaest godina da raspiše nagradu za informaciju o političkome atentatu, može se samo nagađati, jer je službeno obrazloženje birokratski šturo. Tu se tek veli kako do sada, ”usprkos provedenom opsežnom kriminalističkom istraživanju“, nadležni organi ”nisu došli do saznanja i dokaza temeljem kojih mogu nedvojbeno utvrditi identitet počinitelja ovog kaznenog djela“, te je odlučeno uložiti novčana sredstva u daljnji tok istrage.
Slow motion hrvatske pravne države – proces koji se može pratiti jedino ako je čovjek strpljiv, zdrav i dugovječan – pokazuje se savršeno usklađenim s potrebama političke klase: u osvit predsjedničkih izbora bit će reanimirana zamrla i potpuno zaboravljena istraga, a dogodine, tko zna, možda će se u jeku parlamentarnog izbornog natjecanja licitirati imenima osumnjičenih
Taj se manjak ”saznanja i dokaza“, dakako, mogao ustanoviti mnogo ranije – prije četrnaest godina, recimo, od kada se potraga za ubojicama Milana Levara ne miče s mrtve točke – ali je ipak trebalo proći skoro desetljeće i pol da ”kriminalistički postupak“ zakorači u novu fazu i da policija na karakterističan način upozori javnost kako je u svom radu na neriješenom slučaja i dalje agilna.
Zašto baš sada? I zašto uopće? U nedostatku zdravome razumu dostupnih objašnjenja, jedina suvisla pomisao tiče se blizine političkih izbora – najprije onih predsjedničkih, ovoga mjeseca, a zatim i parlamentarnih, sljedeće godine.
Slow motion hrvatske pravne države – proces koji se može pratiti jedino ako je čovjek strpljiv, zdrav i dugovječan – pokazuje se savršeno usklađenim s potrebama političke klase: u osvit predsjedničkih izbora bit će reanimirana zamrla i potpuno zaboravljena istraga, a dogodine, tko zna, možda će se u jeku parlamentarnog izbornog natjecanja licitirati imenima osumnjičenih.
Teško da je u ovoj zemlji zabilježena odurnija provala sistemskog cinizma, a tek ćemo vidjeti kakva nas još iznenađenja čekaju. Nitko ne može pouzdano predvidjeti do kojih će granica ići politička eksploatacija najpoznatijeg političkog atentata otkad je samostalne i suverene Hrvatske.
Barem tri sloja takve aktivnosti uočljiva su poput boja na hrvatskoj zastavi: a) – političkom odlukom Levar je ubijen, jer se taj neugodni svjedok ratnih zločina, podnijevši sve prijetnje i pritiske, nije dao ušutkati drugim sredstvima; b) – političkom odlukom Levarov ubojica nije otkriven, jer bi njegovo hapšenje dovelo do nalogodavaca, a oni su boravili na samome vrhu političke piramide; naposljetku – c) – političkom odlukom, četrnaest godina kasnije, fingira se angažman policijsko-pravnog aparata i obavlja javno simuliranje kriminalističke istrage, ne bi li se naglasila distanca države od zločina, jer istome sustavu koji je Milana Levara odveo u smrt treba osigurati kakav-takav demokratski legitimitet, a usput će i poneka politička figura steći kredit ”pravdoljubivosti“ pred nailazeće izbore.
U zadnjoj fazi, dakle, svjedočimo autentičnome primjeru moralne dekadencije na državnoj razini: pokušaju političkog kapitaliziranja čak i samoizabrane nemoći. Uz takve aspiracije, protok godina nije nikakav problem, naprotiv. Vrijeme liječi sve rane, i to tako što će se u pogodnim momentima one držati otvorenima
U zadnjoj fazi, dakle, svjedočimo autentičnome primjeru moralne dekadencije na državnoj razini: pokušaju političkog kapitaliziranja čak i samoizabrane nemoći. Uz takve aspiracije, protok godina nije nikakav problem, naprotiv. Vrijeme liječi sve rane, i to tako što će se u pogodnim momentima one držati otvorenima.
Vesna Levar, udovica Milana Levara, veli da poznaje ubojicu svoga supruga i da ga u gradu sreće skoro svaki dan. S njegovim imenom odavno je upoznala i državnoga tužioca i policiju.
Pitanje ”tko je ubio Milana Levara“ za mnoge Gospićane nije nikakva enigma. Kada je čula da policija, četrnaest godina nakon atentata, raspisuje nagradu za informaciju o tom zločinu, Vesna Levar je, kaže, ”prasnula u smijeh“. ”Pomislila sam da bi meni ta svota mogla dobro doći, jer sam im ionako rekla tko je ubojica moga muža.“ Ogorčeno priča kako je Ivo Josipović pred prošle izbore tražio da se zajedno slikaju u Gospiću. ”Baš sam pripremila ‘Pravdu’ i sve one materijale koje mi je tada dao, da mu ih pošaljem natrag u Zagreb.“
Milan Levar ubijen je u vrijeme kada je u Hrvatskoj na vlasti bio SDP. Feral je svojedobno objavio dokumente iz kojih se vidjelo kako je policija još 1999. imala detaljna saznanja o režiji atentata, uključujući iskaz Ivice Rožića, poznatog pod nadimkom ”Bijeli Vuk“, koji je tada priznao da je osobno pripremao ubojstvo i ”čekao zeleno svjetlo“.
Usprkos tome – i usprkos praktički svakodnevnim prijetnjama i fizičkim napadima – Levarov život nije bio vrijedan državne zaštite. ”U jednom trenutku netko se sjetio da bi nas bilo dobro zaštititi, pa smo dobili inspektora koji bi to, kao, trebao odraditi“, svjedoči Vesna Levar. ”Došao je i rekao da ne mislimo slučajno da će nam sjediti u juhi za stolom, nego da će on to diskretno. Više ga nikad nismo vidjeli.“
Milan Levar ubijen je u vrijeme kada je u Hrvatskoj na vlasti bio SDP. Feral je svojedobno objavio dokumente iz kojih se vidjelo kako je policija još 1999. imala detaljna saznanja o režiji atentata, uključujući iskaz Ivice Rožića, poznatog pod nadimkom ”Bijeli Vuk“, koji je tada priznao da je osobno pripremao ubojstvo i ”čekao zeleno svjetlo“
Mirko Norac, glavni terenski organizator masovnih ubojstava u Gospiću, uhapšen je i osuđen par godina nakon Levarova smaknuća. Na teret mu se nije stavljala zapovjedna odgovornost, već ponajprije činjenica da je jednoj starici osobno ispalio metak u glavu. Nakon što je odležao ionako malu zatvorsku kaznu, k tome još skraćenu zbog ”dobrog vladanja“, danas je slobodan čovjek, kao i njegov partner u gospićkim zlodjelima, Tihomir Orešković.
No vrijeme provedeno u zatvoru ovaj je konobar s činom generala itekako korisno utrošio: završio je nekakvu školu, za čestih slobodnih vikenda upoznao je ljubav svog života, oženio se i dobio sina, a u istom je statusu – statusu osobe na izdržavanju zatvorske kazne – uspio čak i sagraditi obiteljsku kuću. Danas, kao i ranije, uživa slavu nacionalnog heroja, pa mu čak i predsjednička kandidatkinja nudi mjesto vojnog savjetnika ukoliko pobijedi na izborima.
Godine dakle prolaze, cinizam trijumfira, ubojice se konsolidiraju u profesionalnom, obiteljskom i društvenom smislu, a ”istraga je i dalje u tijeku“.
Svima je jasno da bi samo likvidacija sustava koji je planski usmrtio svjedoka zločina nespremnog na šutnju – sustava koji danas u malo drugačijoj ambalaži suvereno vlada – mogla ”rezultirati ili doprinijeti razrješenju kaznenog djela ubojstva Milana Levara“, no nikome, dakako, ne pada na pamet latiti se oružja.
Jedina dugoročna svrha predizbornog oživljavanja ”slučaja Levar“ – desetljeće i pol nakon kolektivno izvedenog atentata – jeste da osnaži nacional-kapitalistički kredo hrvatske države: Vrijeme je Norac!
(Prenosimo s portala peščanik.net).
Crvene mrlje
Kojim je to idiotima palo na pamet podignuti u Splitu spomenik pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban, a onda taj mramorni znamen ostaviti na nemilost ulici, lišiti ga elementarne sigurnosti i zaštite, čak i objektiva nadzorne kamere?
Koji su se to idioti drznuli spomen-obilježje jedinici nazvanoj po slavnome nacističkom vojskovođi prepustiti nesputanom iživljavanju fanatiziranih antifašističkih hordi, tretirati ga dakle kao baštinu drugoga reda, takoreći kao memorijalno siroče?
Kakvi su se to idioti mogli nadati da će spomeničko zdanje koje budi najljepše uspomene na ustaštvo i Endehaziju, na Hrvatsku do Drine i na Jasenovac do Save, biti dobrohotno i otvorena srca prihvaćen u gradu u kojem bez prestanka ključa antihrvatsko raspoloženje, a kulturnom i javnom scenom dominiraju oni što ih je bivši gradonačelnik ispravno definirao kao “urbane Jugoslavene”?
Zaista, otkud tako idiotska indolencija nadležnih baš u Splitu, gradu koji – kako nas godinama uporno upozoravaju politički, medijski i braniteljski aktivisti domoljubne provenijencije – vrvi neporaženim jugokomunističkim i srbočetničkim snagama, u kojem se pogubne autonomaške i orjunaške ideje i dalje šire na sve strane, u kojem povampirene skupine novinara i intelektualaca otvoreno deklariraju svoju jugoslavensku i socijalističku orijentaciju, u kojem crvene bande odlaze u noćne pohode, haraju ulicama, siju strah i trepet među pitomim stanovništvom i prijete uništenjem svega što podsjeća na samostalnu, suverenu i jedinu nam Hrvatsku?
Zaista, otkud tako idiotska indolencija nadležnih baš u Splitu, gradu koji – kako nas godinama uporno upozoravaju politički, medijski i braniteljski aktivisti domoljubne provenijencije – vrvi neporaženim jugokomunističkim i srbočetničkim snagama, u kojem se pogubne autonomaške i orjunaške ideje i dalje šire na sve strane, u kojem povampirene skupine novinara i intelektualaca otvoreno deklariraju svoju jugoslavensku i socijalističku orijentaciju, u kojem crvene bande odlaze u noćne pohode, haraju ulicama, siju strah i trepet među pitomim stanovništvom i prijete uništenjem svega što podsjeća na samostalnu, suverenu i jedinu nam Hrvatsku?
Takva si pitanja ovih dana postavljaju zabrinuti građani, a među njima i ono najvažnije: Tko će, bez obzira na “nepoznate počinitelje” i sveobuhvatnu potragu za njima, preuzeti odgovornost za počinjeno nedjelo?
Sada, nakon što se strašna tragedija dogodila – nakon što su u noći sa 17. na 18. rujna anonimni zlotvori zalili spomenik pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban crvenom bojom, te na mučki način nanijeli uvredu ne samo Domovinskom ratu, već i tekovinama fašističke NDH koju Rafael vitez Boban nesumnjivo simbolizira – vrijeme je, uz osudu podloga čina, i za samokritičko preispitivanje.
Zašto nas je ovaj teroristički akt iznenadio? Što smo poduzeli da se on ne dogodi? Odnosimo li se na doličan način prema spomeničkoj građi koja je od presudne važnosti za profiliranje kolektivnog pamćenja? Što to znači puštati spomenike u javni optjecaj bez nadzora, zaštite i naoružane pratnje?
Dosadašnje reakcije na nezapamćen zločinački pothvat bile su uglavnom primjerene. Gradonačelnik Ivo Baldasar kazao je da “najoštrije osuđuje” nedjelo, te ocijenio kako se “očito radi o namjerno izazvanoj provokaciji” i “sramotnom omalovažavanju žrtava Domovinskog rata”.
Time je naglasio i jasnu razliku u odnosu na događaj koji se zbio prije nepunih šest mjeseci – 10. travnja ove godine – kada su još uvijek neotkriveni počinitelji porazbijali nadgrobne ploče na starome splitskom židovskom groblju na Marjanu. Tada je, podsjetimo, gradonačelnik izjavio kako se radi o ispadu nestašnih pojedinaca kojima “nedostaje kućnog odgoja” i koji “vjerojatno ni ne znaju da se radi o grobovima njihovih starijih sugrađana”.
Sada, nakon što se strašna tragedija dogodila – nakon što su u noći sa 17. na 18. rujna anonimni zlotvori zalili spomenik pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban crvenom bojom, te na mučki način nanijeli uvredu ne samo Domovinskom ratu, već i tekovinama fašističke NDH koju Rafael vitez Boban nesumnjivo simbolizira – vrijeme je, uz osudu podloga čina, i za samokritičko preispitivanje
Precizno istaknuta nejednakost između neukih i loše odgojenih momaka koji ne znaju što čine (pa su oskvrnuli židovsko groblje na dan osnutka NDH), te opakih terorista koji planski izazivaju provokacije i vrijeđaju ratne žrtve (pa su oskvrnuli proustaški spomenik crvenom bojom), povoljan je ideološki okvir za daljnje društvene akcije.
Upečatljive su bile i reakcije čelnika braniteljskih organizacija, poglavito onih iz HOS-a, koji su najavili da će sami otkriti i najstrože kazniti izvođače “gnusnog i kukavičkog čina”, a pritom su zamolili “prijatelje”, navijače Torcide, da im “pomognu u potrazi za počiniteljima”. Štoviše, već su javno oglasili sumnjivce i usmjerili hajku prema Facebook-stranici “Ustaše su najveća sramota Hrvata”, što je službeni braniteljski portal popratio borbenom parolom “HOS i Torcida u lovu!”, a web-komentatori obogatili širokim asortimanom smrtnih kazni koje čekaju obilježene zlikovce.
Potpuno brisanje razlike između djelovanja državnih istražnih organa i pohoda spontano okupljenih batinaških kordona – neformalno sklopljen savez praćen discipliniranom šutnjom nadležnih, pogotovo gradonačelnika Baldasara, koji sada ne nalazi za shodno zbunjivati javnost napomenama kako bi u pravno uređenoj državi istrage trebale biti u nadležnosti policije, a ne braniteljskih udruga i navijačkih skupina – pružit će građanima prijeko potreban osjećaj sigurnosti.
Međutim – što je s prevencijom, gospodo? Što je s crvenim mrljama koje nam se kese iz budućnosti? Što je s petokrakama koje nas tek čekaju? Dokad ćemo ponavljati tu gubitničku pozu, da se junačimo i nacionalno okupljamo nakon zadobivenih udaraca, umjesto da iskazujemo slogu i odlučnost u njihovu onemogućavanju? Imamo li se pravo opuštati u gradu s tako žilavom antihrvatskom i antifašističkom tradicijom? Nemamo, gospodo!
Međutim – što je s prevencijom, gospodo? Što je s crvenim mrljama koje nam se kese iz budućnosti? Što je s petokrakama koje nas tek čekaju? Dokad ćemo ponavljati tu gubitničku pozu, da se junačimo i nacionalno okupljamo nakon zadobivenih udaraca, umjesto da iskazujemo slogu i odlučnost u njihovu onemogućavanju? Imamo li se pravo opuštati u gradu s tako žilavom antihrvatskom i antifašističkom tradicijom? Nemamo, gospodo!
Krajnji je čas da gradske vlasti donesu odluke o konkretnim mjerama zaštite spomenika pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban, a zatim i svih njemu sličnih. Prijedlozi se nameću sami od sebe:
Pod 1) Spomenik treba opkoliti s više nadzornih kamera koje će raskrinkati anonimnost budućih počinitelja zločina, a vjerojatno ih i obeshrabriti u djelovanju. Metoda se pokazala uspješnom kod zaštite spomen-obilježja dr. Franji Tuđmanu na splitskoj rivi koji je i danas pod budnim očima sigurnosnih naprava montiranih na obližnjim kandelabrima.
Pod 2) Spomenik treba opskrbiti naoružanim stražarima, što se također pokazalo efikasnim u slučaju brončanoga Tuđmana, kojeg su mjesecima nakon postavljanja čuvali pripadnici policije. Dodajmo da je stvar postala i turistički atraktivna: strani su gosti u velikome broju dolazili razgledati jedinoga svjetskog diktatora koji i nakon svoje smrti ne izlazi u javnost bez tjelesnog osiguranja.
Pod 3) Spomenik treba opasati bodljikavom žicom, a ispod ukrasnoga bilja kojim je okružen postaviti minsko polje. Dužni pijetet može se iskazivati i iz daljine. Osim toga, ambalaža od bodljikave žice i tabla s natpisom “minirano” (plus mrtvačka glava) simbolički će još snažnije naglasiti najvrjednije tekovine Endehazije koje ime Rafaela viteza Bobana nesumnjivo priziva.
Pod 4) Fakultativno: oko spomenika, uz konzultacije s arhitektima, treba podignuti četiri bunkera od klesanoga bračkog kamena iz čijih će otvora viriti mitraljeske cijevi. Revno ljudstvo na počasnoj straži valja opremiti bojevom municijom i dati mu ovlasti da bez upozorenja puca u sumnjivce, ali i u sve one koji s nedovoljno poštovanja prolaze kraj memorijalnog kompleksa.
Svi koji vjeruju da se u današnjem Splitu poželjna verzija kolektivnog pamćenja može sačuvati bez pomoći sredstava represije, uključujući i oružanu silu, u teškoj su zabludi
Svi koji vjeruju da se u današnjem Splitu poželjna verzija kolektivnog pamćenja može sačuvati bez pomoći sredstava represije, uključujući i oružanu silu, u teškoj su zabludi. Kakva su to, uostalom, nenaoružana sjećanja? Čemu bi ona imala služiti? Kakva je to uopće službena povijesna istina ako neće imati namjenu da zgromi prokletog neprijatelja, ako neće štektati poput strojnice i udarati snagom granate? I zašto se onda i dalje pretvarati da njeni simbolički izdanci – kao što je to spomenik jedinici nazvanoj po voljenome nacističkom vojskovođi – mogu biti dočekani s miroljubivim odobravanjem?
Naprotiv, imamo sve razloge za strah. Dužni smo biti na oprezu. Moramo biti spremni i za dom i za najgore scenarije. Obavezni smo spomenička svetišta koja pronose vrijednosti ustaštva štititi poput vojnih utvrda, zato jer su ona i podignuta za borbene svrhe i zato jer tko zna koliko ideoloških fanatika, mrskih antifašističkih spodoba, vreba iz busija s kanticama guste tekućine u rukama.
Naposljetku, ako smo u Splitu golom silom uklonili stotine partizanskih spomenika i obilježja, što ima logičnije nego silom braniti one koji su zauzeli njihova mjesta? Danas, kada je crvena boja otvorila rane na bijelome hrvatskom mramoru, sjetimo se da je crnom farbom stalno zasuta tabla s nazivom Ulice žrtava fašizma, i to tako da se mrlje uopće ne vide, kao ni tabla.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Sodoma i odora
Namjerio se junak na junaka. Dva ratna druga, dva javna prijatelja, dva hrvatska viteza – od kojih je jedan budući, a drugi sadašnji ministar obrane – upustila su se preko novinskih stranica u veličanstven međusobni pičvajz koji bi, provede li se dosljedno, mogao imati ljekoviti društveni učinak. Opskrbimo se dakle kokicama i slanim štapićima, zauzmimo mjesta u gledalištu i poduzmimo nužne mjere higijensko-tehničke zaštite, jer sve sluti da bi s pozornice mogla letjeti pozamašna količina prljavoga veša. Ili ipak neće?
Najprije je penzionirani general Damir Krstičević, nekadašnji zapovjednik proslavljene 4. gardijske brigade, a današnji visoki funkcionar HDZ-a, napao aktualnog ministra obrane Antu Kotromanovića (svojedobno također pripadnika komandnoga kadra proslavljene 4. gardijske brigade) tvrdnjom da srozava vojsku i svojom nesposobnošću slabi obrambenu moć zemlje, te konstatirao kako je stanje u oružanim snagama danas “lošije nego krajem 1995. godine”.
Čovjek ne mora biti naročito maštovit da već sada zamisli prizor koji će postati aktualan za nešto više od godinu dana: premijer Karamarko i ministar obrane Krstičević obilaze privatno ribogojilište u zadarskome akvatoriju, gledaju nogometnu utakmicu s ponosnim vlasnikom, nazdravljaju domaćim crnim vinom i raspituju se kakav je, u odnosu na euro, današnji tečaj tune
Ministar Kotromanović reagirao je ozlojeđeno: “Damira znam dugo i cijenim ga kao vojnika. On je stalno tvrdio da sam ja super ministar, da dobro radim. Ne znam što se promijenilo osim što je, očito, politika odlučila da više nisam super ministar i da mi više nismo super prijatelji.”
A onda je naoštrio super očnjake i iskesio ih prema dojučerašnjem super prijatelju. “General Krstičević danas bez argumenata optužuje”, veli, a u vrijeme dok je bio savjetnik premijerke Jadranke Kosor“njegove su tvrtke uspjele napraviti dobar posao s državom, što je bio klasičan sukob interesa”.
Kotromanović Krstičeviću očito pripisuje nešto teži grijeh nego što je magloviti “sukob interesa”, makar bio i “klasičan”: optužuje ga za korupciju, rabotu nedostojnu jednog generala koja bi ga, da se u ovoj zemlji drži do moralnih standarda, imala diskvalificirati iz utrke za ministarsku fotelju. Pritom je, doduše, otkrio toplu vodu, jer da je Krstičević osim ideološkog uspostavio i koruptivni savez s bivšom vladajućom garniturom znaju i ptice na granama, jedino što hrvatske novine, tradicionalno sklone znamenitim vojskovođama, o tome nisu rado pisale.
Primjerice, tvrtke M San i King ICT koje trguju elektronskom opremom, gdje je umirovljeni general bio član nadzornih odbora i obavljao posao paradnoga menadžera, samo su tokom 2008. i 2009. sklopile 112 ugovora s državnim institucijama i poduzećima, vrijednih preko 600 milijuna kuna. Poznavatelji tvrde kako su natječaji bili štimani tako da je, recimo, Hrvatska elektroprivreda propisivala u milimetar veličinu kućišta računala ne bi li iz utrke eliminirala nasrtljivu konkurenciju.
General Krstičević bi, dakle, s punim časničkim autoritetom i vagonom argumenata mogao uzjogunjenom generalu Kotromanoviću odgovoriti: A zašto me, generale, jadna ti majka, optužuješ za interesno ortaštvo s Jadrankom Kosor kada ste se ti i tvoj premijer interesno uortačili s generalom Gotovinom?!
Nezgoda je, međutim, što Kotromanović do sada o tome nije zucnuo. Naprotiv, na Krstičevića je u svakoj prilici trošio samo neumjerene riječi hvale. U činjenici da njegov suborac svoje ratne zasluge i veze s političkom elitom pretvara u mastan profit nije vidio ništa sporno, ili se barem o tome nije htio javno očitovati i izgubiti super prijatelja za račun bagatela kao što su pravni poredak, slobodno tržišno natjecanje ili opće dobro. Savjestan građanin koji ukazuje na društvene devijacije postao je tek nakon što je prozvan za nesposobnost, tj. kada je tako “odlučila politika”.
No odluči li poštovati dramaturgiju žanra, Krstičeviću se sada pruža krasna prilika za uzvrat: ministra Kotromanovića mogao bi optužiti da, skupa s premijerom Zoranom Milanovićem, pogoduje neviđenoj poslovnoj ekspanziji umirovljenog generala Ante Gotovine.
To da je Vlada u kojoj ordinira ministar Kotromanović uspostavila koruptivnu spregu s legendarnim ratnikom i bivšim haškim uznikom, te da ga nastoji u rekordnome roku izgraditi u poduzetničkog giganta, izvan je svake sumnje, o tome cvrkuću i mršavi hrvatski vrapci na poklopcima kontejnera, jedino što domaće novine, obamrle u stavu mirno pred slavnim vojskovođama, o tome nerado pišu.
Milanović i Kotromanović tako su u više su navrata odlazili u prijateljske posjete generalu Gotovini da bi zajedno gledali prijenose nogometnih derbija, i to nakon što je država njegovoj firmi Pelagos dodijelila najveću kvotu za ulov tune u hrvatskome dijelu Jadrana.
Modus operandi je, sa stanovitim oscilacijama u iznosu i brzini stjecanja dobiti, ostao praktički nedirnut. Društvena pretpostavka na kojoj on žilavo opstaje mogla bi se predočiti i ovako: budući da pola milijuna branitelja – opsluženih privilegijama o kojima veterani drugih zemalja (i veterani drugih ratova) mogu samo sanjati – predstavlja najmonumentalniji slučaj sistemske korupcije od postanka hrvatske države do danas, što ima normalnije nego da isti princip hipertrofira kada je riječ o zapovjednom kadru?
Ostali vlasnici ribarskih flota, koji su takvom odlukom bili direktno zakinuti, čupali su kose i evidentirali gubitke, otpuštali radnike i prodavali brodove, ali su to činili s patriotskim dostojanstvom, držeći jezike za zubima, slijedeći primjer medija, ne želeći podrivati opću atmosferu i Vladinu politiku gospodarskog oporavka.
Pelagos se, osim toga, pojavljivao kao jedini kandidat na natječajima za državne koncesije za uzgoj tuna, smlavivši demoraliziranu konkurenciju prije početka tržišne utakmice, a druga Gotovinina tvrtka, Adriatik gradnja, dobila je kao podizvođač radova od države milijunski posao plinofikacije Zadra: tom prilikom natječaj je poništavan i ponovno raspisivan dok god unaprijed izabrana kompanija nije ostala jedini igrač na terenu.
General Krstičević bi, dakle, s punim časničkim autoritetom i vagonom argumenata mogao uzjogunjenom generalu Kotromanoviću odgovoriti: A zašto me, generale, jadna ti majka, optužuješ za interesno ortaštvo s Jadrankom Kosor kada ste se ti i tvoj premijer interesno uortačili s generalom Gotovinom?!
Ali neće to učiniti, naravno, ponajprije stoga što je general Gotovina u dovoljnoj mjeri nacionalno omiljen, mitološki nakićen, ideološki indiferentan i ekonomski konkurentan da se može adaptirati širokome spektru političkih interesa.
Čovjek ne mora biti naročito maštovit da već sada zamisli prizor koji će postati aktualan za nešto više od godinu dana: premijer Karamarko i ministar obrane Krstičević obilaze privatno ribogojilište u zadarskome akvatoriju, gledaju nogometnu utakmicu s ponosnim vlasnikom, nazdravljaju domaćim crnim vinom i raspituju se kakav je, u odnosu na euro, današnji tečaj tune.
Iz takve geste progovorit će skoro četvrt stoljeća stara tradicija. Još od perioda kada je mladi hrvatski kapitalizam svladavao prvobitnu akumulaciju ratnoga plijena, bilježi se značajan prodor poduzetnika s generalskim činovima u prvi ešalon domaće tajkunerije: od generala Zagorca koji je švercom za državne potrebe zgrnuo neizrecivo bogatstvo, preko generala Čermaka koji se od montera rashladnih uređaja premetnuo u naftnoga magnata, ili generala Rojsa koji je vojnu mehanizaciju i resurse ingeniozno stavio u službu privatnoga biznisa, pa do generala Praljka koji nakon neostvarene redateljske karijere raspolaže nekretninama površine prosječne hrvatske općine. A radi se, dakako, tek o markantnijim figurama u brigadi.
Bilo bi zgodno da se Krstičević i Kotromanović javno raskusuraju oko ratnih zločina u Mrkonjić Gradu, koje su počinili pripadnici brigade kojom su obojica zapovijedali
Modus operandi je, sa stanovitim oscilacijama u iznosu i brzini stjecanja dobiti, ostao praktički nedirnut. Društvena pretpostavka na kojoj on žilavo opstaje mogla bi se predočiti i ovako: budući da pola milijuna branitelja – opsluženih privilegijama o kojima veterani drugih zemalja (i veterani drugih ratova) mogu samo sanjati – predstavlja najmonumentalniji slučaj sistemske korupcije od postanka hrvatske države do danas, što ima normalnije nego da isti princip hipertrofira kada je riječ o zapovjednom kadru?
Dva bivša super prijatelja učinila bi silno korisnu stvar da u nesmiljenome međusobnom obračunu ovu temu – simbiozu militarizma i biznisa na hrvatski način – do kraja otvore i zaspu gledalište manje poznatim detaljima o tome kako su pojedine perjanice oružanih snaga sklapale “dobar posao s državom”.
Dođe li ipak do strateškog povlačenja, pa materija ostane neapsolvirana, akteri bi u najmanju ruku trebali ponuditi alternativni predmet spora, da publici ne propadnu kokice i slani štapići.
Bilo bi, na primjer, zgodno da se Krstičević i Kotromanović javno raskusuraju oko ratnih zločina u Mrkonjić Gradu, koje su počinili pripadnici brigade kojom su obojica zapovijedali.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).