autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Reži, ali ne meni!

Autor: / Leave a Comment

”To neće spasiti proračun!”, jedinstvena je partitura za zborno plakanje (i nemoćni bijes) svih kojima je državni blagajnik Slavko Linić ovih dana nakanio zavući ruku u džep. Ne bi li, po ultimatumu iz Bruxellesa o postupku prekomjernog deficita, srezao proračunsko prekoračenje s gotovo šest na ispod tri posto. U pitanju je više od sedam milijardi kuna!

 

Radi lažne ravnoteže među novčanicima prebogatih i presiromašnih te neuvjerljivog dojma o Vladinoj socijalnoj osjetljivosti samo se ministri i još poneki viši državni dužnosnici iz SDP-a napadno guraju pred novinarskim mikrofonima i tv-kamerama. Pod maskama Držićevih ”ljudi nazbilj”, primjereno mesopusnim danima, poručuju: ”Stanje proračuna je kritično, pa ćemo se i mi, kao što moraju svi u državi, odreći dijela svojih plaća”.

 

Čudo jedno. Ta socijalna osjetljivosti najavljena je baš u jeku Vladine nerazumne blamaže s preskupim automobilima državnim dužnosnicima. Samaritansko skidanje 1000-1500 kuna s bruto plaće od blizu 50.000 kuna maloumno je ismijavanje sirotinje koja nema što jesti i ne može platiti režije!

Samaritansko skidanje 1000-1500 kuna s bruto plaće od blizu 50.000 kuna maloumno je ismijavanje sirotinje koja nema što jesti i ne može platiti režije!

 

Masno plaćeni saborski zastupnici (bruto i do 45.000 kuna mjesečno s dodacima) nedavno su odbili prijedlog laburista da se svi državni dužnosnici, uključujući predsjednika RH i premijera, solidarno i dok zemljom hara financijska suša, odreknu 21 posto svojih plaća. Ali, dva-tri dana poslije ”demagoškog populizma na koji smo navikli od svojih kolega laburista”, kao da se ništa nije dogodilo, Vlada ”pod svoje” predlaže sniženje dužnosničkih plaća za pet-šest, najviše sedam posto! ”To neće spasiti državni proračun”, kažu, ”ali će imati značenje solidarnosti i socijalne osjetljivosti.”

 

Rebalans proračuna bit će na dnevnom redu za donošenje koncem ovog ili početkom sljedećeg tjedna ako je vjerovati procjeni ministra Branka Grčića. U međuvremenu prasnule su dvije snažnije paklene naprave tipa ”to neće spasiti proračun” koje, kao i ”suosjećanje” državnih dužnosnika sa žrtvama krize i pljačkaškog javašluka u prošle 23 godine, ne slute na dobro.

 

Svi priznaju da ”treba rezati”, napokon istjerati slona iz staklarnice, ali, zaboga – ne preko mene! Zato će država valjda sjesti na optuženičku klupu, jer će Upravni, Ustavni, pa i sud u Strasbourgu, tvrdi čelnik Hvidre Josip Đakić, ”biti zatrpani desecima tisuća braniteljskih tužbi” zbog Vladinog harača kojim opet želi uzeti 10 posto od povlaštenih mirovina i invalidnina viših u bruto iznosu od 5000 kuna. Pa ne može ”udbaška vlast” samo tako nasrtati na prava i dostojanstvo branitelja i Domovinskog rata, kažu.

Kad se oljušte politikantstvo i sebičnost – od ‘‘struktura“ do malog penzića – opet ostaje isto pitanje: kome uzeti više, a kome manje? Ako se već mora uzeti, jer se ne zna ili ne želi zasukati rukave i zaraditi

 

Ni na dostojanstvo i prava sveučilišta, fakulteta i instituta, čuje se s druge otporne točke na barikadi ”to neće spasiti državni proračun”. Riječ je o 1,6 milijardi kuna tzv. vlastitih prihoda za koje ministri financija Slavko Linić te znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović tvrde da se ”ne koriste racionalno i transparentno, već služe za bildanje plaća profesora”. Žele taj novac ”provući kroz proračun”, a ne uplaćivati na račune ustanova akademske zajednice. Kažu, tako će se poboljšati kvaliteta nastave i studentski standard.

 

Rektori i dekani se zgražaju. Pribojavaju se da će, ionako potplaćena, sveučilišna nastava i znanost ostati bez milijarde kuna. ”Ako novac koji sami zaradimo ode u državni proračun, više ga nećemo vidjeti. Ostat će kao zakrpa na nekoj proračunskoj rupi. To nećemo dopustiti”, suglasni su rektori i dekani najavljujući i radikalnije akcije, osim verbalno izraženog ogorčenja.

 

Znači li to združeni profesorsko-studentski izlazak na ulice? Posebno ili zajedno s veteranskim, koji će organizirati tri-četiri razvikanije (na milijunskoj državnoj apanaži) od čak 1205 registriranih raznih braniteljskih udruga? Ili će svi skupa sa sindikatima na Markov trg?

Procjenjuje se da bi Linićev nož zahvatio polovicu od oko 70.000 braniteljskih mirovina i invalidnina, čime bi se ove godine uštedjelo 303, a iduće 326 milijuna kuna. Ušteđeno bi se, navodno, iskoristilo za usklađivanje radničkih mirovina, koje su prosječno nešto veće od 2000 kuna

 

Procjenjuje se da bi Linićev nož zahvatio polovicu od oko 70.000 braniteljskih mirovina i invalidnina, čime bi se ove godine uštedjelo 303, a iduće 326 milijuna kuna. Ušteđeno bi se, navodno, iskoristilo za usklađivanje radničkih mirovina, koje su prosječno nešto veće od 2000 kuna. Budući da je povlaštenih umirovljenika oko 186.000, restrikcijom bi bio zahvaćen svaki peti. Vlada pak obećava vratiti mirovine i invalidnine na staro čim BDP bude tri kvartala rastao, a javni dug padne ispod tri posto.

 

”Ljudi su na rubu da podivljaju”, kazao je Đakić Večernjem listu, a dopredsjednik Zbora gardijskih brigada Ilija Vučemilović Šimunović: ”Nismo bešćutni, spremni smo se žrtvovati, ali javnost mora znati da velika većina tih ljudi s tom mirovinom od 5000-6000 kuna školuje svoju djecu i da je to i najčešće jedino primanje u obitelji”. Đakić i Vučemilović Šimunović zaboravili su reći dvije-tri činjenice koje bi njihovu zabrinutost za branitelje učinile vjerodostojnom.

 

Koliko novčano teže njihova osobna primanja s ”braniteljskog naslova” i u kakvoj su političkoj vezi s desničarsko-crkvenim scenarijem za rušenje ”ove udbaške, nenarodne vlasti”? Koliko je invalida Domovinskog rata među čelnicima 1205 braniteljskih udruga, kojeg su političkog opredjeljenja i koliko primaju mjesečno? Tko je dužan zaraditi njihove mirovine i invalidnine da bi bilo sve u redu s ”dostojanstvom” i branitelja i rata? Je li u redu da je prosječna braniteljska mirovina i invalidnina najmanje dvaput viša od radničkih za 40 godina staža?

Neće ”spasiti državni proračun” ni jedna od iznuđenih mjera za koje je vlast ipak nadležna. Bez obzira na prijetnje sudovima i ulicom. A sve male uštede zajedno?

 

Kakva je razlika između branitelja koji ”ne može živjeti i školovati djecu s 5000-6000 kuna mjesečno” i u najboljoj dobi ne raditi ništa, osim halabučiti protiv ”komunjara” odjeven u crno ili zamotan u nacionalnu trobojnicu, te svakog od blizu 400.000 nezaposlenih na burzi, oko 70.000 onih koji rade bez plaće, 700.000 sugrađana s plaćom nižom od prosječne?

 

A svi ti bijednici također imaju djecu koju bi morali školovati, nezaposlene članove obitelji, blokirane račune na koje ništa ne sjeda mjesecima, neplaćene režije, bolesti, prekopavaju kontejnere i najpogrdnije spominju najbližu rodbinu svakom tko ga uvjerava kako, eto, ”imamo Hrvatsku” i ”moramo biti zahvalni hrvatskim braniteljima za sve što danas imamo”. Što to imamo? Opljačkanu zemlju jada i bijede!

 

Teško se odreći svake lipe, pa i ”povlaštenima” među braniteljima. I onima na sveučilištu koji si školarinama i ”vlastitim prihodima” bildaju plaće. Svakom živom stvoru je na svoj način teško i neugodno živjeti u takvoj Hrvatskoj. Ali, vjerujmo da je teško i naći novac kojeg naprosto nema, a k tomu moraš vratiti odavna razrajtano. Kad se oljušte politikantstvo i sebičnost – od ”struktura” do malog penzića – opet ostaje isto pitanje: kome uzeti više, a kome manje? Ako se već mora uzeti, jer se ne zna ili ne želi zasukati rukave i zaraditi.

 

Neće ”spasiti državni proračun” ni jedna od iznuđenih mjera za koje je vlast ipak nadležna. Bez obzira na prijetnje sudovima i ulicom. A sve male uštede zajedno?

Milanovićeva dupla mrena

Autor: / Leave a Comment

Premijeru Zoranu Milanoviću treba operirati mrenu na oba oka. Čovjek s tako visokog državnog mjesta, doslovno i u prenesenom značenju, ne vidi što je jasno i iz najudaljenije galaksije: građani se s pravom zgražaju i oštro prosvjeduju protiv Vladine rasipničke kupnje 1581 automobila za više od 270 milijuna kuna! Milanović u dva dana saziva dvije konferencije za novinare kao da je ratno stanje. Posao mu je brinuti se o građanima i državi, a ne o preskupim taštinama bez pokrića.

 

Premijer se, svjesno ili nesvjesno, po tko zna koji već put koprca poput lude muhe u paukovoj mreži i kontradiktornim izgovorima još više raspaljuje sumnje. Naprosto laže građanima u oči ili ne drži konce vlasti u rukama? I u jednom i u drugom slučaju takvi “autoriteti“ nemaju što tražiti u Banskim dvorima.

 

Država koja je do nosa potonula u kloaku gospodarske, financijske, moralne i općedruštvene impotencije jednostavno ne smije na račun poreznih obveznika – ni na leasing, ni za gotov novac niti ikako drukčije! – kupovati skupe automobile svojim državnim dužnosnicima. Što nedostaje biranim auto-markama u dosadašnjoj limenoj ergeli, kupljenim 2010. godine? Zašto se jedan ministar mora voziti u jurilici vrijednoj trosobnog stana na boljoj lokaciji u Zagrebu?

Država koja je do nosa potonula u kloaku gospodarske, financijske, moralne i općedruštvene impotencije jednostavno ne smije na račun poreznih obveznika – ni na leasing, ni za gotov novac niti ikako drukčije! – kupovati skupe automobile svojim državnim dužnosnicima

 

Uopće nije važno jesu li novinari “promašili ceo fudbal“ cijenom od 650.000 kuna za ministarski audi A6 3,0 TDI Quattro S-Tronic s raskošnom opremom po narudžbi ili ta cestovna lađa stoji premijerovih 450.000 kuna s PDV-om, odnosno 650.000 kuna leasinga svih pet godina s održavanjem.

 

Građanina, s pravom ogorčenog do boli i odlučnog da nikad više ne glasa za SDP i njegove trgovačke partnere, taj će automobil stajati – 650.000 kuna. Na rate, za gotovinu, s održavanjem ili bez, s PDV-om ili bez… To je 650.00 kuna, ovako ili onako!

 

U kakvoj to Hrvatskoj živimo? Tu gdje se licemjerno krešu plaće u javnom sektoru, paradno i državnim dužnosnicima za šest (sic!) posto, gdje se mirovinska ušteđevina prebacuje u državni proračun ne bi li se gazdama u Bruxellesu pokušalo prodati rog za svijeću, gdje se prebukiralo burze s blizu 400.000 nezaposlenih, gdje će se država uknjižiti na nekretnine starčadi na socijalnoj pomoći… vlast si kupuje luksuz!?

 

Milanovićeve presice von oben, neumjesni izgovori o naslijeđenom gospodarskom i proračunskom smaku svijeta te Linićevo hvatanje za gušu svakog Božjeg stvora koji se dotakne neke kune zloslutni su znaci kako za Hrvatsku ima sve manje nade. Mandat Kukuriku koalicije ubrzano odmiče prema novim izborima, a rezultati vladanja mizerni, neki kažu da ih i nema. Nervoza vladajućih i kritika javnosti sinergijski se pretapaju u osjećaje nemoći, ljutnje, depresije, ponegdje panike.

U kratkom je vremenu previše političkih kikseva koji ostavljaju mučan dojam u javnosti kako Hrvatskoj ne trebaju ni premijer koji ne zna držati red u vlastitoj kući ni vlast koja uzima građanima od usta i produbljuje beznađe

 

Automobilski skandal, pa prije toga afere Šegon i Lovrić Merzel, vukovarski gradonačelnik Željko Sabo, izbacivanje iz stranke Mirele Holy i Aleksandre Kolarić… vruće su pljuske i SDP-u i njegovom autoritarnom šefu Milanoviću. U kratkom je vremenu previše političkih kikseva koji ostavljaju mučan dojam u javnosti kako Hrvatskoj ne trebaju ni premijer koji ne zna držati red u vlastitoj kući ni vlast koja uzima građanima od usta i produbljuje beznađe.

 

Unatoč snažnom automobilskom krošeu kojem se nije nadao Milanović će još neko vrijeme moći “raditi što hoće“ na oba trga – Iblerovom i Markovom – jer su mu oponenti smiješno nesposobni i strašljivi. Unutar SDP-a širi se krug nezadovoljnih Milanovićevim načinom vladanja i u stranci i u Vladi, ali “bunt“ nema kritičnu masu za prasak. Iscrpljuje se uglavnom u međusobnim povjerljivim razgovorima esdepeovaca ili u taktičkom došaptavanju s novinarima.

 

Oporba pak, na čelu s “novim HDZ-om“ Tomislava Karamarka, odavno je izgubljena u “bespućima povijesne zbiljnosti“. Sterilnim bavljenjem partizanima, udbašima, jugonostalgijom, ćirilicom, pranjem od korupcijsko-kriminalnih blamaža i sličnim glupostima od kojih se ne živi niti plaćaju računi, te demagoškim fraziranjem o vitalnim interesima “hrvatskog naroda“ samo osvježava krv Milanovićevoj vlasti.

Unatoč snažnom automobilskom krošeu kojem se nije nadao Milanović će još neko vrijeme moći “raditi što hoće“ na oba trga – Iblerovom i Markovom – jer su mu oponenti, i unutar SDP-a i u političkoj oporbi, smiješno nesposobni i strašljivi

 

Svi su u političkoj oporbi jedva dočekali automobilsku aferu u Milanovićevoj vladi. Bez obzira na to koliko konkurentski reže jedni na druge ili su interesno slizani radi uspona na tron “nove i drukčije Hrvatske“, kao po dogovoru poručuju isto: “Vidite, građani, kako su vas prevarili Planom 21! Mi ne želimo biti takvi“. Milanovićevi pak pokazuju figu: “Uzalud vam trud svirači! Mi smo socijalno osjetljivi, pa sami sebi režemo plaće…“.

 

“Ispričavam se, ovo s automobilima neće se ponoviti! Vozit ćemo se samo u srednjoj klasi“, kazao je premijer na drugoj konferenciji za novinare i, naravno, nikog ni u što nije uvjerio. Ponovit će se nerazborita rastrošnost, još kako će se ponoviti, jer je to u naravi svake hrvatske vlasti kad se nađe za državnim kormilom. Pa i ovo s automobilima još nije gotovo. Vlada je izabrala skupljeg dobavljača Porsche leasing i prorajtala 33 milijuna proračunskih kuna.

 

Željela je razvikana njemačka vozila, a birokratski odbila zastupnike Volva (Švedska), Renaulta (Francuska) i Forda (SAD) s jeftinijom ponudom auta iste klase koji su se, uvrijeđeni, obratili DORH-u i Upravnom sudu radi zaštite svojih interesa. Hoće li porezni obveznici platiti i nečiji propust ako se postupak ocijeni takvim?

 

‘‘Nepromišljeno i neprimjereno stanju u zemlji“, ocijenio je predsjednik RH Ivo Josipović u intervjuu HTV-u automobilski kiks stanara Banskih dvora. Za taj Vladin “poduzetnički duh“ najviše je razumijevanja iskazao, politički inteligentno tempirano, baš SDP-ov ministar poduzetništva Gordan Maras. Šteta što ga javnost nije shvatila.

Pazi desno, tigar!

Autor: / Leave a Comment

Osam bonsai stranaka desnijih od desnog ”novog HDZ-a” Tomislava Karamarka, na koji su nabrušene i više nego na SDP, udružile se u Savez za Hrvatsku. Pod posuđenim sloganom tradicionalne novinarske sindikalne akcije ”5 prije 12”. Čelnici – od kojih za dvije trećine građani jedva da su čuli – slavodobitno su si stisnuli ruke i zajedništvo visoko podigli u zrak. Potpisali su dokument Polazišta Saveza za Hrvatsku.

 

Hrvatska je dobila 5. veljače, kazali su utemeljitelji novinarima, desnu koaliciju koja će napokon raskinuti desetljetne okove političke bipolarnosti i povesti ”hrvatski narod” putovima časti, tradicije i blagostanja. Od te srijede, dodali su, ”u Hrvatskoj više ništa neće biti isto”.

 

Najprije će provesti lustraciju koju je, ratom zauzeti Franjo Tuđman, nesmotreno preskočio ranih 1990-ih. Osnažit će i tužbu svjetskim arbitrima protiv Srbije za genocid nad Hrvatima. I još će štošta otetog i zaboravljenog vratiti ”hrvatskom narodu”.

Treća politička sila u bipolarnoj državi ili samo još jedna epizoda u ironičnoj povijesti hrvatskog desničarenja nabijenog taštinama, idealizmom bez osnove, izmišljenim mitovima i ambicijama s tragičnim krajem? Povremeno jako krvavim

 

Treća politička sila ili samo tigar od papira na zastarjeli daljinski upravljač iz mostarske Ćelovine? Još jedna epizoda u ironičnoj povijesti hrvatskog desničarenja nabijenog taštinama, idealizmom bez osnove, izmišljenim mitovima i ambicijama s tragičnim krajem? Povremeno jako krvavim.

 

U kolu državotvornih hrvatskih muževa (po zdravoj katoličkoj dogmi, vrag odnio ženu!?) sljubili se u koaliciju Akcija za bolju Hrvatsku (Željko Cvrtila), Autohtona – Hrvatska seljačka stranka (Branko Borković Mladi Jastreb), HDSSB (Vladimir Šišljagić), HSP (Daniel Srb), HRAST – Pokret za uspješnu Hrvatsku (Ladislav Ilčić), Hrvatska zora (Milan Kujundžić), Obiteljska stranka (Mate Knezović) i Zavjet za Hrvatsku (Davor Domazet-Lošo). Sve katolički muževi od riječi iz stranaka od respekta.

 

Zaslužili zato, a ne Karamarkov ”novi HDZ”, kaptolski blagoslov i Željku Markić kao aduta iz rukava čim kucne stani – pani! Dva dana uoči skupa već potres iz Splita: čelnik Hrvatskog demokratskog slobodarskog sabora Dalmacije (HDSSD) Hrvoje Tomasović ljutito baca stranačku iskaznicu u more! Ne želi bez HDZ-a u Savez za Hrvatsku, smišljen u zatvorima u Tuzli i Mostaru po političkim vizijama osuđenika za ratni zločin protiv srpskih civila.

 

”Neprihvatljivo mi je osnivanje bilo koje desne koalicije bez najveće hrvatske stranke HDZ-a, jer to dovodi do rasipanja desnih glasova i održavanja SDP-a na vlasti”, tvrdi Tomasović u priopćenju javnosti. U reagiranjima na osnivanje nove desne koalicije čulo se i to kako u HDSSB-u, osim uznika Branimira Glavaša, ima još istaknutih članova s pravomoćnim sudskim osudama (npr. Ivan Drmić) i kako to stranka ratnog zločinca može sanjati mjesto u Europskom parlamentu.

O žestini biračkih packi zbog očitih grijeha te koalicijske sposobnosti trgovanja ovisit će hoće li SDP ostati na vlasti ili će ga zamijeniti desni centar sa stožerom na Trgu žrtava fašizma

 

Jest da će domoljubna koalicija desnice preoteti nešto, ali ne previše, glasova ”novom HDZ-u” i da može, bude li marketinški učinkovita, a Crkva izdašnije ruke, pobrati nekoliko mjesta na parlamentarnim izborima za dvije godine. I to je sve.

 

Na predsjedničkim izborima koncem 2014. nema nikakvih izgleda ma koliko, zajedno s Kaptolom, svim desnim udrugama i njihovim medijima, gurala možebitnu kandidatkinju Željku Markić. Na europarlamentarnim izborima, već na Titov rođendan, Savez za Hrvatsku polagat će klasifikacijski ispit za upis u ozbiljnu politiku.

 

Osvoji li jedno ili, u najluđem snu, dva, dobro, mogu pjevati ”ima nade za nas”. Ako ne, sada zatajena sebična uvjerenja počet će izbijati na vidjelo kao imanentna greška u koalicijskom materijalu. Savez uopće neće naštetiti SDP-u i njegovim partnerima, jer je to sasvim drukčiji birački mentalni sklop. ”Novi HDZ” i SDP ostat će gospodari političke scene, a bipolarnost manje-više neokrnjena.

 

O žestini biračkih packi zbog očitih grijeha te koalicijske sposobnosti trgovanja ovisit će hoće li SDP ostati na vlasti ili će ga zamijeniti desni centar sa stožerom na Trgu žrtava fašizma. Savez za Hrvatsku, eventualno, može sudjelovati u vlasti uđe li u koaliciju s Karamarkom i njegovim partnerima, što Šišljagić a priori ne odbija. Ali ne može računati na važnija mjesta, jer nema političare takvog kapaciteta.

Savez za Hrvatsku će jamačno podijeliti sudbinu svojedobnih hip-hopova, sinova, croatoruma, domoljubnih, čistih i inih fantasta koje ”hrvatski narod” nije uzimao ozbiljno

 

Sva osmorica kolektivnih čelnika Saveza, zajedno sa svojim strankama, potpuni su politički autsajderi i najprije trebaju skočiti, a onda reći ”hop”.

Za izboriti respektabilnu poziciju nije dovoljno pričati bajke o domoljublju, poštenju, braniteljima, obitelji, vjeri i tradicijama. Bajke o gospodarskom blagostanju, pak, sudaraju se s prostoseljačkom činjenicom hrvatske zbilje: imaš 100 kuna u trezoru, trebaš 150 da građani imaju što jesti i platiti režije, a nisi Isus Krist! Za 30 dana opet moraš imati 150 kuna!

 

Hrvatskoj demokraciji treba kao kruh snažna i razborita desnica, ali neopterećena lažnim mitovima prošlosti i preoblikovanjem endehazijske tragične zablude u pobjedu ”hrvatskog naroda”. Ne treba to Hrvatskoj.

 

Dirigiran iz zatvora i sastavljen od marginalaca, siromašnog broja sljedbenika i neuvjerljivog programa Savez će jamačno podijeliti sudbinu svojedobnih hip-hopova, sinova, croatoruma, domoljubnih, čistih i inih fantasta koje ”hrvatski narod” nije uzimao ozbiljno. Ni kad ih je vodio Tuđman mlađi.

 

Zbog tih si je spoznaja bivši emigrant Zvonko Bušić lani prosvirao glavu u Rovanjskoj. ”Nisam više mogao živjeti u Platonovoj pećini”, napisao je u oproštajnom pismu. Povukao se iz politike 2011. jer nije uspio ujediniti suverenističke desne stranke. Pojasnio je novinarima: ”Shvatio sam da čelnici malih domoljubnih stranaka žive u svojim filmovima, a njihovu je sebičnost nemoguće iskorijeniti”.

 

Nešto se u međuvremenu promijenilo na desnici? Nije. I dalje je previše sebičnjaka ”koji žive u svojim filmovima”.

Nehumani ZOR

Autor: / Leave a Comment

Zakon o radu (ZOR) ide pred saborske zastupnike, a sindikati u blokadu države općim štrajkom. I za jedno i za drugo stekla se kritična masa političkog inata što u dramatičnim okolnostima manjka tolerancije, sluha za argument suparnika i zauzetosti za zajedničko dobro ne vodi ničem poželjnom. Socijalnog dijaloga nema niti će ga doskora biti.

 

Čelnici Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), koji odavno nemaju pojma o interesima i potrebama poduzetnika koje navodno zastupaju, drže se poput vlaške mladenke i tek se tu i tamo daju navući da pred novinarskim mikrofonom i tv-kamerom prospu kakvu mudrost o tome zašto je ”zdravo hrvatsko gospodarstvo” zapravo fatamorgana i koliki je u tome krimen ”hrvatskih vlasti”. Iz aviona se vidi na čiji mlin tjeraju vodu.

 

Stranačka oporba uglavnom djeluje nezainteresirano za ključne sastavnice ZOR-a, iako je područje uvjeta rada i radnih prava neiscrpan rasadnik političkih poena, milozvučnog populizma, pa i jeguljaste demagogije. Samo Hrvatski laburisti – Stranka rada otvoreno staje uz sindikate i poziva članstvo da se pridruži prosvjedu. ”To nije samo presudno egzistencijalno pitanje sada i ovdje nego i pitanje budućnosti naše djece”, žeste se laburisti.

Način donošenja (bez dogovora i socijalnog dijaloga) te predložena rješenja u ZOR-u (robovlasnički tretman radnika) najvidljiviji su oproštaj SDP-ove koalicije od socijaldemokracije. Za sindikate i poslodavce kamen kušnje: jesu li kadri očuvati ljudsko dostojanstvo i civilizacijske stečevine humanoga u svijetu rada?

 

Način donošenja (bez dogovora i socijalnog dijaloga) te predložena rješenja u ZOR-u (robovlasnički tretman radnika) zapravo su najvidljiviji oproštaj SDP-ove koalicije od socijaldemokracije. Za sindikate i poslodavce kamen kušnje: jesu li kadri očuvati ljudsko dostojanstvo i civilizacijske stečevine humanoga u svijetu rada?

 

”SDP-ova vlast gazi radnike kao stoku”, ”ZOR vam oduzima temeljna radna i ljudska prava”, ”U Hrvatsku se u 21. stoljeću vraća robovlasnički sustav”, ”Radit ćemo duže, više i za manje novca”, ”S radnog mjesta na groblje”, ”Agencijski najamnici ruše plaće i fiktivno smanjuju nezaposlenost”… Takvi naslovi tutnje ovih dana medijima u bijednoj zemlji veličine pola Londona u kojoj se šaka Hrvata ni o čemu važnijem nije kadra dogovoriti.

 

ZOR će se promijeniti glasovima koalicijske većine ma koliko sindikati štrajkali – generalno, sektorski, granski, ulično, izvanulično, kolektivno, pojedinačno… Ultimativan stranački zort onog će kritičnog petka u sabornici opet izblamirati dostojanstvo slobodne volje zastupnika koji nije spreman misliti vlastitom glavom. Jer, ne budimo naivni – radio, ne radio! – mjesečno mu na tekući račun pouzdano kapne blizu 20.000 kuna (bruto plaća i do 45.000 kuna).

 

Bez sekunde zakašnjenja i lipe uskrate zbog, recimo, nenaplaćenog posla, pogrešne poslovne odluke, prestrogih poreznika, blokade poslodavčeva računa i inih smicalica iz tzv. realnog sektora. Plaća u ”visokom domu” za lipu ne korodira ni kad ”uvaženi zastupnik” tjednima zaboravlja doći na svoje radno mjesto na Markovom trgu ili sabornicu pobrka s gotovo besplatnim restoranom, kafićem, nekim od trgovačkih lanaca…

 

S novim ZOR-om Hrvatskoj se ne piše ništa dobro jer će već pretijesna radnička koža 1,4 milijuna naših sugrađana postati još tješnjom. Umjesto 40 sati tjednog rada plus najviše osam prekovremenog uvodi se radni tjedan od 56 do čak 60 sati rada. Ovisno o volji poslodavca i, navodno, potrebama posla. Zakonodavac uvjerava javnost kako je fleksibilizacija rada izlaz iz krize, a socijalna država prošlo svršeno vrijeme, kako moramo raditi više, duže i za niže plaće.

Novi ZOR neće drastično izrabljivačkim rješenjima smanjiti nezaposlenost, povećati broj radnih mjesta, oživjeti gospodarstvo i dovesti ulagače, poboljšati standard građana i napuniti državni proračun. Produbit će bijedu i učiniti ljude još nesretnijima jer će Hrvatska nastaviti slobodni pad u ropskoj ovisnosti o volji bjelosvjetskih kamatara

 

Mirovine su, navodno, pretežak proračunski teret (radničke uplate nisu!), otpuštanje i zapošljavanje ostavlja se na volju poslodavcu, radna mjesta više nisu svetinja, na tržište rada stupaju agencije za privremeno i povremeno iznajmljivanje radnika… Radni vijek do 67 godina, pa i dublje u starost! S posla na groblje! S radnog mjesta na burzu.

 

Udar na civilizacijske stečevine radničkih prava i ljudskog dostojanstva, u režiji socijaldemokratske vlasti, zapravo je diktat izvana. Svodi se na drastično obespravljivanje u interesu tržišta i profita korporacijsko-bankarskog zelenaštva.

 

Dušu dalo kao razlog za reinkarnaciju klasika marksizma. Posrijedi je najjači udar i na samu bit pojma slobode, što ne može završiti dobro.

 

Novi ZOR neće drastično izrabljivačkim rješenjima smanjiti nezaposlenost, povećati broj radnih mjesta, oživjeti gospodarstvo i dovesti ulagače, poboljšati standard građana i napuniti državni proračun. Produbit će bijedu i učiniti ljude još nesretnijima jer će Hrvatska nastaviti slobodni pad u ropskoj ovisnosti o volji bjelosvjetskih kamatara.

 

Bogati će se lakše još više bogatiti, a siromašni i dalje siromašiti. Prvih će biti sve manje, a drugih sve više. Dok bomba tragično ne eksplodira jer je nečovječnost, dokazano, nesposobna učiti iz povijesti.

 

Sindikalni štrajk protiv dehumanizacije uvjeta rada novim ZOR-om demokratsko je pravo. No višak grlatih decibela, inventivni transparenti, zviždaljke, raznobojne prosvjedničke kape i jakne u bučnom performansu s policijskim snimateljima postrance neće prestrašiti nikog od onih koji bi mogli odustati od predloženog ZOR-a i napisati novi. Ako se baš mora.

 

Osamdesetak stranački izdrilanih ruku u ”visokom domu” bit će dovoljno za provedbu ”reformske” volje na nehumanim premisama.

Vlada u zmijskom gnijezdu

Autor: / Leave a Comment

”Ubijate kravu radi šnicle” naziv je performansa sa zlatnom kravom koji su aktivisti sindikalnih središnjica i civilnih udruga izveli u četvrtak, 23. siječnja pod prozorima Hrvatskog sabora i Banskih dvora na Markovom trgu u Zagrebu prosvjedujući protiv monetizacije hrvatskih autocesta. Vladajući alter ego pod maskama premijera Zorana Milanovića, ministara financija Slavka Linića te pomorstva, prometa i infrastrukture Siniše Hajdaša Dončića velikom pilom žagom reže kravu popola kako bi uzeo – samo odrezak! Poruka je jasna.

 

Nije to bio ni prvi niti će biti posljednji glas protiv ”rasprodaje obiteljskog srebra” i ”ubijanja krave radi jednog odreska”. Ni Milanovićeva Vlada u principu, brani se, ne želi takav klaonički scenarij.

 

Međutim, poluprazan državni proračun, kojim se netom po donošenju već naglavačke srlja u hitan rebalans, alarmantno škripi u procjepu većih fiksnih obveza (rashoda) nego što je uopće zamislivo da mogu biti podmirene bez novog dužničkog krimena. Stoga davanje u koncesiju na pola stoljeća sivih zmija kojima gospodare Hrvatske autoceste (HAC) i Autocesta Rijeka-Zagreb (ARZ) Milanovićevoj se momčadi nameće kao hamletovsko pitanje na koje unaprijed zna odgovor.

Hoće li se među možebitnim koncesionarima naći naivac koji će bespogovorno iskeširati tri milijarde eura u roku odmah i ovdje, a neće uvjetovati potpis na ugovoru dvama ključnim osiguračima rizika? Prvi je državno jamstvo o podmirenju štete zbog nedostatnog prometa, a drugi zaštita od valutnog minusa u tečajnim kolebanjima. Takav se naivac neće naći

 

Čuli ljudi, kad ga već nisu čitali, za nekog Shakespearea koji je gladnom uvijek manje vrijedan od kobasice: To be, or not to be, that’s the question!

 

No, drugi je par rukava hoće li se među možebitnim koncesionarima naći naivac koji će bespogovorno iskeširati tri milijarde eura u roku odmah i ovdje, a neće uvjetovati potpis na ugovoru dvama ključnim osiguračima rizika. Prvi je državno jamstvo o podmirenju štete zbog nedostatnog prometa, a drugi zaštita od valutnog minusa u tečajnim kolebanjima. Takav se naivac neće naći.

 

Bude li Vlada, kao što se zaklinje, ustrajala u tome da neće koncesionaru pokrivati manjak prihoda ni ići mu na ruku valutnom klauzulom, može na opće oduševljenje građana i većine oporbenih političara odmah obustaviti monetizaciju.

 

”Želi li Vlada od koncesije na autocestama dobiti tri milijarde eura, morat će koncesionaru jamčiti nadoknadu prihoda u slučaju pada prometa te minimalne prihode u eurima ili dolarima”, tvrde konzultanti Erste Group Bank i Wolf Theissa u studiji o opravdanosti koncesije koju su izradili po Vladinoj narudžbi. S obzirom na to tko je predlagao rješenja, kakva su i na čiji mlin vuku vodu, ne treba dvojiti: ne radi se tu ni o slamci spasa.

 

Koncesionar jednostavno ne bi trebao izgubiti ni lipu u poslu s Vladom, ne bi trebao snositi nikakav rizik ulaganja, a hrvatska država neka si misli kako će autoceste napuniti automobilima i ulagaču omogućiti ”minimalne prihode u eurima ili dolarima”. Pad prometa, međutim, opći je trend na istovrsnim europskim cestama. U nas nešto više od 50 milijuna motornih prometala godišnje donese najviše 1,8 milijardi kuna prihoda, što je smiješna svota prema tridesetak milijardi kuna (blizu četiri milijarde eura) još neotplaćenog duga za njihovu gradnju.

Pad prometa, međutim, opći je trend na istovrsnim europskim cestama. U nas nešto više od 50 milijuna motornih prometala godišnje donese najviše 1,8 milijardi kuna prihoda, što je smiješna svota prema tridesetak milijardi kuna (blizu četiri milijarde eura) još neotplaćenog duga za njihovu gradnju. Promet se, osobito teretni, već odavno preselio na alternativne prometnice

 

Promet se, osobito teretni, već odavno preselio na alternativne prometnice, jer poduzetnici nemaju računa plaćati preskupe cestarine. Od Osijeka prema Zagrebu ili dalje prema Europi, odnosno prema Rijeci, Splitu i Dubrovniku, teretnjaci svih kategorija i autobusi voze Podravskom magistralom te starom cestom preko Karlovca i Delnica, odnosno cestom preko Plitvica na Jadransku magistralu.

 

Autoceste su koliko-toliko (pre)pune samo u špici turističke sezone, u srpnju i kolovozu, a zimi su avetinjski puste. Ljetna se zarada rasteže na troškove (osobito za plaće gomile zaposlenih) i u ostatku godine.

 

Ako dolazi strani lovator, čija bi gotovina imala žurno podići potopljeni Linićev proračun bliže površini, jer Unija već ljutito vrti glavom, taj će se koncesionar prvenstveno voditi osnovom svakog ulagača: moram zaraditi! Ako uložim euro, moraju mi se vratiti dva ili, u najgorem, barem pola eura više. Manje od toga isključuje isplativost ulaganja. Vrati li se više – puna šaka brade.

 

Hrvatska već godinama, na vlastitu štetu i maćehinski prema svojim tvrtkama HAC-u i ARZ-u, nadoknađuje nedostatne prihode i podebljava zaradu stranim koncesionarima. Francuzima u Bina-Istri (hrvatska filijala tvrtke Bouygues Construction), oslobođenim PDV-a na Istarskom ipsilonu i Tunelu Učki te na Autocesti Zagreb-Macelj pod kapom austrijskog Strabaga na istoimenoj dionici.

 

Padne li promet vozila, evo, Vlada već trči podmiriti novčane obveze što su ih ugovorom još od 2005. preuzeli HDZ-ovi milanovići, linići, dončići… Strabag upravo potražuje od Vlade 70 milijuna kuna za prošlu godinu iako ima najskuplju cestarinu u Hrvatskoj: 80 lipa po kilometru, do se na ostalim autocestama vozi po 46 lipa.

Padne li promet vozila, evo, Vlada već trči podmiriti novčane obveze što su ih ugovorom još od 2005. preuzeli HDZ-ovi milanovići, linići, dončići… Strabag upravo potražuje od Vlade 70 milijuna kuna za prošlu godinu iako ima najskuplju cestarinu u Hrvatskoj: 80 lipa po kilometru, dok se na ostalim autocestama vozi po 46 lipa

 

Osim što sva oporba uglavnom istim koščatim prstima muze istu jalovu kravu žala za ”vrijednim obiteljskim srebrom” vičući iz svega glasa: ”Ne damo autoceste strancima!” – ni mukajet o tome što je moguće, kako i odmah učiniti bolje od predviđene monetizacije. Koja, dakako, nije najbolje među lošim rješenjima koja Vladi padaju na pamet radi stabilnije otplate dugova i proračunskog ozdravljenja u postupku prekomjernog deficita (EDP – Excessive Deficit Procedure).

 

Što učiniti – više je od hamletovske dvojbe. Ne samo zbog hitnosti slučaja, jer je zemlja ušla u Uniju s proračunskim manjkom od 3,4 posto i jakim trendom daljnjeg rasta.

 

Koncesioniranje 1024 kilometra autocesta vidi se s Markovog trga kao najprihvatljivije od svih loših rješenja za makar privremeni čep na proračunskoj rupi. Budući da se jamačno neće naći naivac punih džepova koji bi na neviđeno potpisao bjanko mjenicu, kako se gata u povjerljivom došaptavanju Milanovića, Linića i Hajdaša Dončića, plan B mogao bi biti još gori. Opet posegnuti za novcem građana ili – ne bude li išlo – ponizno kleknuti i sklopiti ruke pred već poznatim lihvarima: ”Posudite još jednom, molimo vas, pa što koštalo – koštalo”.

 

Ne treba dvojiti da će se naći modus za Unijin monitoring u EDP postupku, jer je prvi interes zapadnih vjerovnika – uredna otplata dugova. A toga se EU čvrsto drži, što se pokazalo u grčkom scenariju. Ne morate, dragi Hrvati, imati svaki dan za kruh i krov nad glavom, ali dugove morate otplaćivati. Inače… Linić tu mantru ponavlja čim se probudi, svaki dan. Najprije samom sebi, a onda još glasnije – čim spazi kojeg novinara!

 

Što znači uzeti građanima ako se ne nađe ulagač kakvog Vlada sanja? Mirovinskim fondovima u kojima se, navodno, uštedjelo za zlatne godine hrvatske starčadi pedesetak milijardi kuna? Zasad se zna za monetizacijsku ponudu mirovinaca, kojima su partneri Goldman Sachs i Macquarie, ali i oni neće lipu platiti bez državnih jamstava prometa i zarade. U protivnom, koncesija ne vrijedi više od 1,5 milijardi eura.

Nevjerojatna je količina gluposti kojom neinventivnost, neznanje i gramzljivost pretapaju u ”spasonosna rješenja”. A ta ”rješenja” lako je iščitati poslije kao uludo spiskan novac. I opet s gaćama na štapu politički impotentno telaliti o zauzetosti za opće dobro. Na Markovom trgu ni igdje drugdje nitko se nije sjetio rezati zlatnu kravu, tele ili kozu radi sigurnijeg sutra sve više sve siromašnijih penzića. I neće

 

”Čini se da je gotovo”, piše kolumnist Večernjeg lista Gojko Drljača. ”Linić je na samom kraju 2013. bacio svoju malu, prljavu udicu s pričom da bi mirovinci trebali ulagati u nekakve nepostojeće projekte ili ih u protivnom treba ukinuti i vrlo je brzo upecao hrpu ribica.

 

Odmah je bilo jasno da Linić zapravo samo testira medijski teren kako bi vidio hoće li proći ideja izvlačenja novca iz džepa mirovinskih štediša, a gotovo trenutačno javili su se gorljivi pobornici te jako neodgovorne ideje. Fenomen je kako se loše stvari brzo i lako primaju u Hrvatskoj. (…) Linić nema znanja, vještine i moći da spasi proračun na drugi način doli otimačinom od budućnosti mirovinskih štediša.”

 

Nevjerojatna je količina gluposti kojom neinventivnost, neznanje i gramzljivost pretapaju u ”spasonosna rješenja”. A ta ”rješenja” lako je iščitati poslije kao uludo spiskan novac. I opet s gaćama na štapu politički impotentno telaliti o zauzetosti za opće dobro. Na Markovom trgu ni igdje drugdje nitko se nije sjetio rezati zlatnu kravu, tele ili kozu radi sigurnijeg sutra sve više sve siromašnijih penzića. I neće.

 

Silvano Hrelja je valjda u tajnosti umro kad ga nije ni vidjeti ni čuti u obranu onih koje, navodno, zastupa njegova koalicijska umirovljenička stranka. Sudjeluje li i on u pripremama za pljačku umirovljeničke ušteđevine? Što je sa Sindikatom umirovljenika, koji taj novac želi za sebe? Ima li ikoga u ovoj zemlji tko bi omogućio dostojan život našim bakama i djedovima koji su svojim žuljevima desetljećima stjecali sve što kreteni već 23 godine kradu, ruše, raznose, otimaju…?

 

Ima li koga razumnog u ovoj zemlji da iz sve snage raspali hedervaricu u debelo meso svim linićima, dalićkama, dončićima, šukerima i njihovim stranačkim gazdama čim spomenu sintagmu ”hrvatski narod”?

Škola diktatorskog smjera

Autor: / Leave a Comment

Kakva je uloga građana u demokratskoj državi? Osnovci i srednjoškolci s nastave građanskog odgoja i obrazovanja kao iz topa: “Brinuti se za svoje interese; poštivati vladine odluke; informirati se o društvenim zbivanjima.“ Samo 14 posto uzdanica demokracije znade točan odgovor: uloga građana u demokratskoj državi je nadziranje djelovanja vlasti!

 

Više je od grozne spoznaja da trećina učenika ne vidi diktaturu u opisu: ‘‘Vlast je u zemlji u rukama jedne osobe koja vlada uz pomoć policije i tajnih službi. Građani potvrđuju svoju ljubav i vjernost vođi tako što pjevaju pjesme njemu u čast.“

 

Nedvojbeno, katastrofalan rezultat iz osnove demokratske/građanske pismenosti u zemlji veličine pola Londona, koja se uporno u svijetu prenemaže svojom visokom demokratskom zauzetošću. Katastrofalno i za skupinu ”avangardnih” pripadnika stručnih i znanstvenih institucija te udruga tzv. civilnog društva, kojoj su osobito porasla pedagoška krila dolaskom Kukuriku koalicije na vlast. Napokon je dobila zeleno svjetlo in vivo iskušati sve svoje (pre)odgojiteljske zamisli u školskoj 2012./13. godini.

 

Katastrofalan je to rezultat i za Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS) zajedno s ministrom Željkom Jovanovićem i njegovom Agencijom za odgoj i obrazovanje, koji su bili čvrsta logistika rečenoj skupini pod vodstvom prof. dr. sc. Vedrane Spajić-Vrkaš s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Istraživanje prvih postignuća u tom pedagoškom pokusu, predstavljeno ovih dana u Vukovaru na ”konferenciji potpore sustavnom i kvalitetnom uvođenju građanskog obrazovanja” pod proročanskim nazivom ”Znam, razmišljam, sudjelujem”, zlokobno odjekuje kao – ne znam, ne razmišljam, ne sudjelujem

 

Istraživanje prvih postignuća u tom pedagoškom pokusu, predstavljeno ovih dana u Vukovaru na ”konferenciji potpore sustavnom i kvalitetnom uvođenju građanskog obrazovanja” pod proročanskim nazivom ”Znam, razmišljam, sudjelujem”, zlokobno odjekuje kao – ne znam, ne razmišljam, ne sudjelujem.

 

Građanska je nastava pokazala kako se djeci i mladeži živo fućka za ”nadziranje djelovanja vlasti” kad iz osobnog iskustva bolje od svojih učitelja i prof. dr. sc. Vedrane Spajić-Vrkaš znaju kako već 23 godine ni sam Svevišnji nije kadar ”građanski nadzirati” hrvatsku vlast: desnu, lijevu ili udrobljeno miješanu!

 

Te mlade glave dnevno susreću tisuće depresivno razorenih ljudi na rubu gladi, bez posla, s blokiranim računima, pod ovrhama, otresite birokrate na svakom šalteru, ratne profitere, kriminalne gazde koji mrcvare roditelje kao u praskozorje industrijske revolucije, drogu i alkohol, jedva punoljetne vršnjake u bijesnim jurilicama…

 

Među tim jadom, koji je odavno tročetvrtinski zagazio u siromaštvo i beznađe, prepunio burze rada i stvorio sramotne gužve oko kontejnera sa smećem, nalaze i svoje roditelje, rođake, susjede… Sve te nesretne građane koji od danas do sutra balansiraju na samom rubu ljudskog dostojanstva ne šiša za suhu šljivu ni njihov vijećnik u mjesnom odboru, a kamoli politički posvećene glave s obiju strana Markova trga.

 

I onda će toj mladosti, još neiskvarenoj prepariranom demokracijom i utopističkim građanskim vrijednostima, već od pelena svjesnoj u kakvoj državi živi i s kim na vlasti ima posla, doći gospođa Spajić-Vrkaš sa svojim izvrsno plaćenim ”kozmopolitskim” društvom i docirati o građanskoj državi u kojoj je vlast samo servis za ostvarivanje narodne volje.

 

Dođe mu to kao nastava vjeronauka na kojoj časna sestra ne zna odgovoriti ni na mudra pitanja bistre dječice. ”Časna Jelena, vjerujem da je Bog stvorio i nas i sve oko nas, sve što postoji, ali – tko je stvorio Boga?” – pita sitna djevojčica s kikama a la Pipi Duga Čarapa, a lice časne vjeroučiteljice u hipu raspali neprirodna vatra: ”Djeco, uskoro će zvono! Pomolimo se prije kraja sata. Oče naš koji jesi na nebesima…”

Građanska je nastava pokazala kako se djeci i mladeži živo fućka za ”nadziranje djelovanja vlasti” kad iz osobnog iskustva bolje od svojih učitelja i prof. dr. sc. Vedrane Spajić-Vrkaš znaju kako već 23 godine ni sam Svevišnji nije kadar ”građanski nadzirati” hrvatsku vlast: desnu, lijevu ili udrobljeno miješanu!

 

Autor ovih redaka, ne budi zloguki prorok, lani je u velikoj analizi u dvotjedniku za kulturu Zarezu najavio pedagoški (i politički!) krah nastave građanskog (pre)odgoja, nad čijim se negativnim pokazateljima sada zgražaju i sami autori projekta. Ideja o građanskoj izobrazbi u školama, kao takva, nije nešto loše. Tu nastavu imaju mnoge zemlje u svijetu. Zašto je i Hrvatska ne bi opredmetila odgovarajućim kurikulom, ali na moderan način i ne, inatljivo, kao zamjenu za vjeronauk? Makar mu, realno, nije mjesto u svjetovnoj školi.

 

Korisnije je uvesti informatiku i engleski jezik od prvog razreda osmoljetke, a poslije religijsku kulturu kako bi i onima ”na kojima budućnost ostaje” bilo u životu sasvim prirodno što se razni ljudi mole ”raznim bogovima” u raznim hramovima. I što se neki uopće ne mole, i ne moraju ako neće. Iznimna je dragocjenost živjeti u miru i toleranciji, jer su različitosti bogatstvo, sreća ovog svijeta, a ne krimen zbog kojega treba mrziti drukčije od sebe i prolijevati krv kad se iz mraka oglasi ratna truba.

 

Građanska nastava nema naglasak na odgoju, nego na biflanju činjenica s jednog (lijevog!) ideološkog izvora. To ne smije u školama biti nastavni predmet kao matematika, fizika, biologija itd. koji će se za ocjenu austrougarski predavati ex cathedra, nego životni sadržaj za terensku nastavu radioničkog tipa.

 

Autori projekta uletjeli su s građanskim kurikulom u totalno nepripremljene škole, među učitelje deprimirane kresanjem plaća, svjetonazorski i politički podijeljene, bez metodičko-didaktičke potpore, priručnika i udžbenika, bez primjerene korelacije građanskog sa srodnim nastavnim predmetima i sl.

Autor ovih redaka, ne budi zloguki prorok, lani je u velikoj analizi u dvotjedniku za kulturu Zarezu najavio pedagoški (i politički!) krah nastave građanskog (pre)odgoja nad čijim se negativnim pokazateljima sada zgražaju i sami autori projekta. Ideja o građanskoj izobrazbi u školama, kao takva, nije nešto loše

 

Nastavnici nisu stručno pripremljeni za novi izazov, jer su trodnevni treninzi na Sljemenu i u Tuheljskim toplicama neodgovorna improvizacija. Gradivo nije primjereno učeničkoj dobi. Recimo, dijete po završetku četvrtog razreda osmoljetke mora znati najvažnije institucije lokalne vlasti i njihove ovlasti, što je potpuna glupost, jer se njihov ustroj često mijenja. To ne znaju ni mnogi njihovi učitelji niti trebaju znati. Još je veća budalaština tražiti od desetogodišnjaka da razumije značenje slobode mišljenja i izražavanja te opravdane razloge ograničenja te slobode. To je enigma i studentima filozofije i prava.

 

Dijete u četvrtom razredu morat će razumjeti da pripadnici različitih kultura mogu imati različite stavove o istoj temi. Ma, nije vrag! I tri Hrvata imaju bar sedam stavova o istoj temi, pa što!? Mališa mora znati i što je poduzetnost, razlikovati oblike poduzetnosti koji pridonose dobrobiti zajednice od onih koji joj štete. Sličnih bezvezarija ima još, pa bi skupina boljih psihijatara morala stati u zaštitu djece i mladeži prije njihova ulaska u takav građanski inkubator.

 

Na kraju sedmog razreda učenik mora poznavati Ustav! Zašto 13-godišnjak mora poznavati Ustav, a saborski zastupnik, pa čak i visoki državni dužnosnik ili šef velike političke stranke – ne mora!?

 

Svršeni osnovac mora znati i što je politička ideologija i opisati je kroz povijest, što je društvena isključenost i što je tržišno natjecanje te razlikovati njegove pozitivne i negativne strane. Njegov dvije godine stariji kolega, srednjoškolac, dobit će jedinicu, ako ne zna ovlasti Vijeća ministara EU-a, Europskog parlamenta, Europskog vijeća i Europske komisije, odnosno ne zna odrediti pojam i oblike kapitala, novca, ulogu banaka i kredita, pojam i svrhu burze, dionice i obveznice…

 

Među masno plaćene hrvatske europarlamentarce može, recimo, političarka koja ne zna ni engleski, ali adolescent ne može do pozitivne ocjene, ako naizust ne izrecitira samu Unijinu birokratsku dušu!

Autori projekta uletjeli su s građanskim kurikulom u totalno nepripremljene škole, među učitelje deprimirane kresanjem plaća, svjetonazorski i politički podijeljene, bez metodičko-didaktičke potpore, priručnika i udžbenika, bez primjerene korelacije građanskog sa srodnim nastavnim predmetima

 

Ministar Jovanović smatra građanski predmet ”jednim od najvažnijih događaja u mandatu ovog ministarstva”, jer će ”unaprijediti poduzetnički duh, razviti u djece bolje shvaćanje samoga sebe, ali i društva, bolje korištenje zakona te će se djeca već od osnovne škole educirati za borbu protiv korupcije”. Zar liječnik može vjerovati u takvo što!? Ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje Vinko Filipović također je uoči uvođenja građanske nastave rekao da će se time ”eliminirati negativne pojavnosti u odnosu na uvažavanje različitosti i razvijati kod učenika samosvijest i odgovornost da budu odgovorni i aktivni sudionici društva”.

 

Sada Filipović opet valja nebuloze: ”Ne zabrinjava toliko što učenici ne poznaju osnovne pojmove što je građanin i demokracija, nego više to što naši mladi u temeljnim vrednotama, poput tolerancije i uvažavanja mišljenja drugih i tuđih vrednota, nisu na razini na kojoj bi trebali biti kao građani suvremene demokratske države.” Građanski (pre)odgoj ”promašio je ceo fudbal”!

 

A žali se i profesorica Spajić-Vrkaš: od 104 učenika četvrtog razreda pučke škole samo ih je šest znalo što znači biti građanin. Većina ih tvrdi da je to čovjek koji živi u gradu! Najnesnosnije škripi znanje iz politike i građanskih prava. Trećina učenika je čvrsto uvjerena da ljudska prava vjernika jamči – Biblija! Jedva svaki četvrti zna da se ljudska prava štite Ustavom.

 

Da se nije išlo grlom u jagode s pedagoški nedopečenim i lijevo ideološki prenapregnutim građanskim predmetom, prof. dr. sc. Vedrana Spajić-Vrkaš ne bi se danas imala petlje žaliti (komu?) da je samo ”10 posto nastavnika i profesora dobilo na fakultetima obrazovanje iz građanskog odgoja ili mirovnog obrazovanja, samo se trećina usavršavala bez ičije pomoći, a stručno i organizirano usavršavanje prošlo je samo 40 posto nastavnika”. Gospođa je to morala znati prije uvođenja kurikula, a ministar Jovanović nije ga smio dopustiti ni pokusno, jer nije bilo ni minimalnih uvjeta.

 

Desna politička opcija i ”Crkva u Hrvata”, koji su zbog svojih ideoloških i svjetonazorskih razloga otpočetka bili žestoko protiv građanske nastave – likuju: ”Ha, jesmo li vas upozoravali!? Eto vam sada.”

 

Francoise Sagan bi rekla: ”Dobar dan, tugo” i pobjegla glavom bez obzira i od škole u kojoj djeca uče biti diktatori i prije no što dorastu do pučkoškolske svjedodžbe i od zemlje u kojoj je takva škola moguća!

Predsjednički maraton

Autor: / 1 Comment

Tko će koncem godine zasjesti na tron u Predsjedničkim dvorima na zagrebačkom Pantovčaku? Ivo Josipović drugi put i drugim se mandatom poravnati s izbornim uspjesima prethodnika mu Stjepana Mesića? Kolinda Grabar-Kitarović? Akademik Željko Reiner? Možda umirovljeni general Ante Gotovina? Milan Bandić? Željka Markić? Netko sedmi? Možda osmi ili deveti?

 

U svakom slučaju, do početka kampanje i izbora još je o-ho-ho vremena, iako je danas najpopularniji hrvatski političar i aktualni predsjednik države već do grla u promidžbenoj utrci. On ne skriva žarku želju ostati na elitnom zelenom brijegu hrvatske metropole. I, kako sada stoje stvari u odnosu na najavljene i pretpostavljene protukandidate, Ivo Josipović ima najveće izglede opet osvojiti to reprezentativno državno mjesto. Predviđaju mu to i ankete.

 

Ne isključivo zato što ni u idućem razdoblju ne treba očekivati nekakav ozbiljan pad njegove popularnosti među biračima. On si neće dopustiti kompromitantno iskliznuće svoje politike nezamjeranja i pitijskoga govora o važnim konkretnim temama o kojima se mora oglasiti makar po ”službenoj dužnosti”.

Svojevrstan hladan tuš na vruće želje i ambicije mogao bi mu biti Ante Gotovina. Njegova je karizma među (osobito desnim, braniteljskim) biračima kao planina i Josipović bi se uistinu morao zvjerski potruditi da ga svlada u izbornom ringu. Najvjerojatnije u drugoj rundi

 

Unatoč bezazlenim iskricama u posljednje vrijeme na liniji Pantovčak − Banski dvori, odnosno predsjednik Josipović − premijer Zoran Milanović, Josipović ne mora strahovati ni od gubitka daljnje potpore SDP-a i njegove koalicije. On je bio i ostat će blag prema svim posvađanim opcijama u duboko podijeljenom društvu. Kao ”predsjednik svih građana”, čime se medijski uvijek diči u okolnostima stani-pani, fikusno dimenzioniran nikom neće ozbiljno nauditi.

 

Svojevrstan hladan tuš na vruće želje i ambicije mogao bi mu biti Ante Gotovina. Njegova je karizma među (osobito desnim, braniteljskim) biračima kao planina i Josipović bi se uistinu morao zvjerski potruditi da ga svlada u izbornom ringu. Najvjerojatnije u drugoj rundi.

 

Međutim, pomalo već izblijedjela desničarska ikona, jer se nije dao natjerati u političku arenu, vlada zdravim razumom i zasad ga ni angažirani kum iz HDZ-a nije u stanju gurnuti u predsjedničku utrku. Kao što ga je na Dan sjećanja u gradu heroju na prijevaru/politikantski gurnuo u ”vukovarsku kolonu”.

 

Čak i najljući ultradesničari grizu se u duši, jer Gotovinina instant zamjena s haaškim stažem, umirovljeni general Mladen Markač, kojeg promotivno vuku od mila do nedraga po državi, ipak nije ni do koljena ”ratniku nad ratnicima”. Ni po ratnoj karizmi ni po političkom habitusu. Markač je više dobar vojak Švejk, nego uvjerljiv kandidat za državnika od formata.

 

Gotovina je pak svjetski čovjek kojeg su globalna multikultura života izvan Hrvatske i profesionalan militantni dril otuđili od rigidnog nacionalizma stožeraške i bračno-referendumske provenijencije. To je godinama potvrđivao svojim ponašanjem u haaškim uzama, a eksplicitno već na prvom slobodnom koraku na zagrebačkom Trgu bana Jelačića.

Najmanje tri četvrtine građana s pravom glasa, među statističkih 87 posto katoličkih vjernika, pouzdano ne žele za svoju predsjednicu ženu koja javno zagovara rigidnu katoličku doktrinu, svađa se s medijima i demokracijom, prijeti uredničkim smjenama na HRT-u, a podalje od oka javnosti masno zarađuje testiranjem koječega i opušta tkivo uz mediteranski bazen u ladanjskom dvorcu na koji navodno nije platila porez

 

Porukama pomirenja i budućnosti te potpore aktualnoj vlasti iskazao se kao častan čovjek (što bi mogao i ostati ako BiH ne odluči čačkati po pokolju Srba u Mrkonjić-Gradu u listopadu 1995., naime, Gotovina je sve to pratio iz nedalekog Šipova) i bivši vojni zapovjednik koji se nikomu ne želi osvećivati niti želi u politiku na bilo čijoj strani.

 

Neočekivano je zgromio izbezumljene (ultra)desničare iza svojih leđa i ispred tribine. Iskrivljeno lice Željka Sačića u televizijskom gro planu, ratnog zapovjednika specijalaca kojeg se dovodi u vezu s ubojstvom srpskih staraca u zaseoku Gruborima, govorilo je više od milijun riječi. Te su večeri treskom pali u prašinu najljepši snovi ”istinskih hrvatskih domoljuba” o adutu iz rukava kojim će ”hrvatski narod” učinkovito zbrisati s političke scene ”komunjare, udbaše i nevjernike”.

 

Ante Gotovina nije neiskusan bezveznjak, nesposoban prozrijeti kako ga šarolika desnica, uključujući tzv. ”Crkvu u Hrvata”, kani iskoristiti kao marionetu kojom će potom manipulirati u državi skrojenoj po nacrtu ”osuvremenjene” reinkarnacije propale endehazije. Ne treba to Gotovini kad je udobnije i unosnije uzgajati tune.

 

Što će mu tron u državi kakvu bi svijet najprije izolirao, pa izopćio iz svog demokratskog kluba, a potom joj oduzeo licenciju državnosti, jer jednostavno nije kadra uljuđeno vladati samom sobom!? Dakle, Josipoviću na tom terenu ne prijeti opasnost. Unatoč svim ratnim zaslugama i karizmi u narodu Gotovina objektivno nema ni ključne predispozicije za obnašanje dužnosti predsjednika RH.

 

Redovito mjesečno istraživanje CRO Demoskopa, koje je ovih dana za HRT provela agencija Promocija plus, ne uključuje mogućnost Gotovinine kandidature. Međutim, potvrđuje procjenu da bi, da su danas izbori, Ivo Josipović pobijedio već u prvom krugu s 51,7 posto glasova!

Nisu svi hrvatski birači Zagrepčani. Kakav je interes istarskog tartufara, bračkog ribara ili iločkog podrumara da mu predsjednik države bude baš neumorni sljemenski maratonac Milan Bandić, vrstan pjevač hercegovačke gange i gurman koji u hipu može pojesti sav snijeg koji nisu u stanju očistiti ralice zagrebačke Zimske službe?

 

Kolinda Grabar-Kitarović, koju je zajedno s akademikom Željkom Reinerom (zamjena) već i službeno potvrdio ”novi HDZ”, osvojila bi 17,4 posto glasova, triput manje od Josipovića. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić bi s 10,4 posto miljama odmaglio ispred razvikane aktivistice građanske inicijative ”U ime obitelji” Željke Markić sa zanemarivih 3,1 posto glasova. Do izbora je još daleko, pa je za očekivati i kojekakvih drugih kandidata, do krajnje smiješnih klaunova.

 

Preliminarno istraživanje na pristojnom uzorku od kojih 1200 ispitanika upućuje na notornu činjenicu kako hrvatska javnost većinski nezainteresirano odmahuje rukom na zaredale performanse radi rušenja Kukuriku vlasti, a svijet i ”obitelj kojoj smo oduvijek pripadali” gledaju taj cirkus s čuđenjem: od referendumske homofobije koju su Crkva i Željka Markić uspjele ugurati u Ustav i averzije te opcije prema zdravstvenom odgoju do čekićanja ćirilice i agresije ”crnokošuljaša” na preostale Srbe u Hrvatskoj (Vukovar: ”Srbine, seli se iz Hrvatske”).

 

Anketni rezultat moguće izborne blamaže Željke Markić, koju bi Crkva rado vidjela u Predsjedničkim dvorima, ugrubo odgovara činjeničnom stanju: klerikalna Hrvatska nema prolaznost unatoč fatamorganskoj nadi u onih 750.000 potpisa za ustavni referendum. Pirova pobjeda ima grubo naličje o kojemu markići ne žele polemizirati: 62 posto građana nije izašlo na birališta, jer to ne smatraju važnim, a od 38 posto ”savjesnih” trećina je bila protiv formule ”obitelj = žena + muškarac”.

 

Realno, najmanje tri četvrtine građana s pravom glasa, među statističkih 87 posto katoličkih vjernika, pouzdano ne žele za svoju predsjednicu ženu koja javno zagovara rigidnu katoličku doktrinu, svađa se s medijima i demokracijom, prijeti uredničkim smjenama na HRT-u, a podalje od oka javnosti masno zarađuje testiranjem koječega i opušta tkivo uz mediteranski bazen u ladanjskom dvorcu na koji, navodno, nije platila porez.

Ni Grabar-Kitarović nije ozbiljna prijetnja aktualnom predsjedniku. Još manje je to akademik Željko Reiner, kojeg stranački gazda, promotivno, sve češće gura u saborske polemike. Ali, Reinera za predsjednika RH? Ne bi išlo

 

Kolinda Grabar-Kitarović, simpatična žena srednjih godina i demokratske reputacije, komunikativna i profinjenih diplomatskih manira, donosi u predsjedničku utrku dosta tešku negativnu popudbinu stranke iz koje je naprasno otišla za vlasti Ive Sanadera, maknuta je protiv svoje volje s veleposlaničkog mjesta u Washingtonu, a potom je duže izbivala iz vidokruga domaće javnosti, obnašajući visoku dužnost u NATO-u.

 

Sada ju u Predsjedničke dvore kandidira punu godinu već najnepopularniji političar u Hrvatskoj Tomislav Karamarko, predsjednik ”novog HDZ-a”, jedine stranke u zemlji osumnjičene za pljačku vlastita naroda! Osobno je počašćena kandidaturom i želi u utrku, ali nema izgleda u srazu s Josipovićem. I zato što žena u (pre)naglašeno patrijarhalnoj Hrvatskoj nema osobitu političku prođu.

 

Dakle, ni Grabar-Kitarović nije ozbiljna prijetnja aktualnom predsjedniku. Još manje je to akademik Željko Reiner, kojeg stranački gazda, promotivno, sve češće gura u saborske polemike. Ali, Reinera za predsjednika RH? Ne bi išlo.

 

Što s ”vječnim” zagrebačkim gradonačelnikom koji, osokoljen uskrsnućem u političkom životu i osvetom SDP-u na prošlim lokalnim izborima, otvoreno iskazuje ambiciju postati ”gradonačelnikom RH”? Svojedobno se poskliznuo s precijenjenim sposobnostima na istom poslu, pa su svi izgledi da će − bude li se kandidirao − ponoviti sličan rezultat.

 

Nisu svi hrvatski birači Zagrepčani. Kakav je interes istarskog tartufara, bračkog ribara ili iločkog podrumara da mu predsjednik države bude baš neumorni sljemenski maratonac Milan Bandić, vrstan pjevač hercegovačke gange i gurman koji u hipu može pojesti sav snijeg koji nisu u stanju očistiti ralice zagrebačke Zimske službe?

 

Do generalke i premijere izborne predstave ”Pantovčak” bit će još jako veselo.

Spidermani u crnom

Autor: / Leave a Comment

Ne toliko ideološka gusta magla ni svjetonazorski sumrak koliko crni mrak žurnalističke neprofesionalnosti i ekstremnoga politikantskog uvlačenja u neku stvar gledateljstva, koje u dokonom surfanju slučajno zapne daljinskim na bilo kojoj minuti ”Oluje”, nadomjesnog formata Mreže TV za suspendiranu ”Bujicu”. Ideološki klon desno jako nakrivljenog voditelja, kontroverznog političkog začinjavca Velimira Bujanca (policija ga tereti da je dilao drogu, a i našla mu je nešto ”bijelog”), izvjesna Ozana Bašić promovirala je u ponedjeljak (25. studenoga) navečer u svom talk showu tip novinarstva koji se u svim početnicama te struke beziznimno navodi kao ogledni primjer nedopustivoga. Ne čuti i drugu stranu!

 

A urednici i voditeljici Ozani Bašić i njezinoj dvojici sugovornika iz Stožera za obranu hrvatskog Vukovara druga je strana bila – meta. Koju ”bezodvlačno” treba odstrijeliti. Spidermanima u crnom ta druga strana nije relevantan sudionik lova na istinu! Pa, analogno, ni Mreži TV.

 

Dok joj kolega Bujanec, čvrsto iza rešetaka, priprema svoj obrambeni nastup u klasičnom pravosudnom formatu o navodnoj preprodaji kokaina, plaćanju starleta drogom i podmuklim ”udbaškim” podmetanjima medijskom velikanu od kojeg drhti državni vrh, voditeljica mrvi i preostale otporne točke ”nenarodne vlasti”. Šef stožeraša Tomislav Josić i ”pravni mu savjetnik” Vlado Iljkić gotovo su se rasplakali od tuge i jada što su trojica državnih prvaka sa svojom svitom, srca kamenih i plitke pameti, na Dan sjećanja na vukovarsku žrtvu ”pobacali vijence u travu ili nekamo u smeće”, ”ostavili na cjedilu strane diplomate” i ”pobjegli u Zagreb u skupim i zagrijanim automobilima”.

 

A morali su ”biti s narodom na groblju”, nitko im to nije onemogućio, kako mediji to neobjektivno komentiraju. ”Čast iznimkama…” Pogled u voditeljicu i podrazumijevajući smiješak.

Šef stožeraša Tomislav Josić i ”pravni mu savjetnik” Vlado Iljkić gotovo su se rasplakali od tuge i jada što su trojica državnih prvaka sa svojom svitom, srca kamenih i plitke pameti, na Dan sjećanja na vukovarsku žrtvu ”pobacali vijence u travu ili nekamo u smeće”, ”ostavili na cjedilu strane diplomate” i ”pobjegli u Zagreb u skupim i zagrijanim automobilima”

 

”Samo da su malo pričekali dok dostojanstvena kolona naroda ne prođe, pa su se onda mogli priključiti na začelju, jer ne može se prekidati hodočašće 150 000 ljudi koji su došli s cvijećem i sa svijećama odati počast palim herojima”, objašnjavali su Josić i Iljkić oborenih pogleda i teškim jadom zgrčenih lica. Voditeljica im je navijački povlađivala, što je profesionalno nedopustivo jer joj žurnalistički objektivan bonton nalaže makar i prikrivenu neutralnost. Poticala ih je na to da ”iz prve ruke” razobliče Josipović-Leko-Milanovićevo ”vukovarsko licemjerje”, naknadnu pamet ”iz izbjeglištva” u Zagrebu i ”uporabu tajnih službi protiv hrvatskog naroda”.

 

Slikama (”koje ste nam susretljivo ustupili”) i vlastitim komentarima koji ne ostavljaju sumnju o karakteru ideološkog mentorstva, O. Bašić popunjavala je praznine u žestini Josić-Iljkićeva ”domoljubnog” baraža.

 

Iz petnih je žila troje u studiju Mreže TV ”dokazivalo” kako, eto, ova vlast mora otići – odmah, ne sutra ili prekosutra! Ne na ”nekakvim izborima”, naime, za dvije godine. Oni su tu, ZNA SE i hvala dragom Bogu, s ”najmanje 500 000 ljudi” koje su, tvrde stožeraši, kadri dignuti na noge lagane dok kažeš keks! ”Hoćete li?”

 

Stotinka sekunde zatečenosti nehotičnim iskliznućem iz površno zapamćenog scenarija talk showa: ”Vidjet ćemo kako će se dalje razvijati stanje”. Ugrubo, jasna je poruka olujnog formata Mreže TV, ”narod koji hrvatski diše” u poodmakloj je fazi formiranja navalnih zdrugova da se nasele obje strane Markova trga i onda će Lijepa NAŠA…

 

Neka joj Bog pomogne! I svima koji će jamačno već dan poslije (kao ono za 10. travnja 1941.?) pojedinačno i skupno proklinjati svoju blesavu glavu omamljenu izmišljenim mitovima, još mokru od svete vodice i zakađenu tamjanom. Jer nije znala pravodobno i bez sentimenta razlučiti dobro od zla, a povijesne joj pouke ionako nikad nisu bile jača strana.

 

Legitimno je pravo Mreže TV, u sklopu zakonskih i profesionalnih normi, emitirati i (ultra)desničarski program, ako ga tko želi gledati, kovati u (tv)zvijezde ljude svjetonazorskih, političkih, moralnih i stručnih kapaciteta jednog Velimira Bujanca i Ozane Bašić. Gledateljevoj je pak svijesti, savjesti, svjetonazorskim, političkim i intelektualnim interesima i potrebama u najširem smislu ostavljena beskrajna sloboda daljinskog upravljača: promijeniti program!

Legitimno je pravo Mreže TV, u sklopu zakonskih i profesionalnih normi, emitirati i (ultra)desničarski program, ako ga tko želi gledati, kovati u (tv)zvijezde ljude svjetonazorskih, političkih, moralnih i stručnih kapaciteta jednog Velimira Bujanca i Ozane Bašić. Gledateljevoj je pak svijesti, savjesti, svjetonazorskim, političkim i intelektualnim interesima i potrebama u najširem smislu ostavljena beskrajna sloboda daljinskog upravljača: promijeniti program!

 

Može se otprilike pretpostaviti koji su gledatelji ostali uživati u ”Oluji” Ozane Bašić u ponedjeljak navečer, a koji su pritisnuli na daljincu gumb ”traži dalje”. Međutim, profesionalno je nedopustivo i za tv-kuću kompromitantno emitirati u udarnom večernjem terminu politički talk show o iznimno vrućoj temi, gdje troje ideoloških blizanaca u studiju – voditeljica plus dvojica stožeraša, osumnjičenih za vukovarsku diverziju protiv najviših državnih predstavnika – bez milosti lupaju po vlasti s pozicija monopola na istinu.

 

Osnovni bonton struke, bez obzira na imperativ objektivnosti radi uvažavanja gledatelja različitih političko-svjetonazorskih opredjeljenja, nalaže posjesti na stolac u studiju i respektabilnog Josić-Iljkićeva neistomišljenika ili makar upućenog ”iz prve ruke” neutralca. Primjerice, novinara od imena i prezimena koji je s lica mjesta, iz Vukovara i dviju kolona pratio zbivanja toga nesretnog 18. studenoga 2013.

 

Rezultat talk showa bio bi profesionalno korektan, a format dinamičan i zanimljiv. Dvojcu u karakterističnom crnilu, međutim, nije postavljeno ni jedno jedino provokativnije pitanje, a bilo je razloga za njih milijun. Sva su unaprijed sastavljena po napadno uočljivom alibi-scenariju opravdavanja i negiranja krivnje stožeraša, HDZ-a i ”Crkve u Hrvata” za neviđenu sramotu nanesenu ne ”nenarodnoj udbaškoj vlasti” i trojici predsjednika osobno, nego najvišim institucijama Republike Hrvatske i zemlji u cjelini. Tamo neka skupina nedozrelih primitivaca na brdovitom Balkanu, podsmjehuje se demokratski zreliji svijet, s krunicama oko vrata i užarenih očiju od mržnje prema manjinama, gazi svetu vukovarsku žrtvu baš na Dan sjećanja, kad cijela zemlja mora biti u istoj koloni!

 

Urednicu ”Oluje” Ozanu Bašić nitko od šefova u Mreži TV nije na to upozorio, kad već sama nije znala novinarsko pravilo o ”dvije strane” (pa i tri, četiri… ako treba!), a morala je znati želi li se baviti uvjerljivim žurnalističkim zanatom umjesto politikantskim desničarenjem najprimitivnijeg agitpropovskog tipa. Bašić je uspješno predstavila svoj vukovarski format samo kao neobavezan debatni klub čangrizavih usidjelica, koje nervozno kopaju po vlastitim bradavicama na nosu, tračaju i potajice smišljaju spačke i osvete.

 

A možda je Mreža TV samo tehničkom omaškom izostavila napomenu uz diletantski uradak novinarskih samouka: ”Promidžbeni prilog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara”? Da nije, svako bi kritičko grintanje jednostavno bilo bez smisla.

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt