Mostar je ”poraženi grad” veli u naslovu nove knjige povjesničar Dragan Markovina. I ”podijeljen”, jer njime upravljaju ”podijeljeni osjećaji” dodajem. Drugu sintagmu o Mostaru sam posudio iz hamburškog tjednika Die Zeit i stavio je u naslov mojih predavanja ”Podijeljeni grad i podijeljeni osjećaji” (Diskursi, No. 4/2013.) [Read more…]
Otklon od totalitarizama
U Predgovoru knjige ”Iskušenja Bosne Srebrene – Stradanje bosanskih franjevaca 1944-1985.”, njezin autor fra Marijan Karaula je na strani 11. napisao: ”Pisati o svemu onome što se događalo (franjevačkoj provinciji) Bosni Srebrenoj kroz više od četrdeset godina komunističkog upravljanja bivšom državom, priznajem, nije mi bilo nimalo jednostavno. Iz više razloga. [Read more…]
”Magistrica KGK” u BiH
U proključalom “bosanskom loncu“ nedostajala je ovih dana samo nova hrvatska predsjednica, “magistrica KGK“, kako je gospođu Kolindu Grabar Kitarović šifrirao književnik Ivan Lovrenović. I došla je u utorak 3. ožujka u prvi službeni inozemni posjet upravo u Bosnu i Hercegovinu, te je najavila da će i dalje često dolaziti u BiH. [Read more…]
”Meša” za najbolji roman
Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću, Fraktura-Synopsis, 2013.
(Ivan Lovrenović dobitnik je ovogodišnje književne nagrade “Meša Selimović” za najbolji roman što se u okviru književnih susreta “Cum grano salis” u Tuzli dodjeljuje za najbolje djelo objavljeno u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. U povodu velikoga priznanja našemu kolegi i prijatelju, ponavljamo članak našega suradnika Željka Ivankovića. Jednom riječu: ako niste, Lovrenovićevu knjigu morate pročitati).
Svojom davnašnjom ratnom knjigom Liber memorabilium iz 1994. sa znakovitim podnaslovom Quasi roman, Ivan je Lovrenović, nakon što se ratom bio prisiljen ”vratiti“ u rodni grad (Zagreb), najavio da je, nakon vjerojatno intimne cjeloživotne rekonstrukcije svoga života, počeo i literarno (re)konstruirati vlastiti svijet.
Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski prijemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, unatoč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat
Otada su trebala proći bezmalo dva desetljeća i sudbinski se zatvoriti obiteljska knjiga sa smrću njegove majke, da bi uopće bilo moguće arhitektonski zgotoviti građevinu vlastite životne priče, ispričati svijet koji je paralelno živio i gradio, konstruirao i rekonstruirao u ambijentu vjerojatno najfrekventnije riječi svekolikog svoga življenja. Riječi koja je neizbježno, nužno, morala postati nosiva, određujuća i u knjizi koja se zove ”Nestali u stoljeću”, a kojom je cijeli taj veliki kompleks tzv. nestalih eksterioriziran i po prvi put zadobio literarnu relevanciju.
U stoljeću dvaju najvećih ratova koje je povijest dosada vidjela i vremenu ”naših“ ratova iz devedesetih koji su autora ove knjige ponovno selili iz mjesta u mjesto, mrtvi, ranjeni, izbjegli, prognani… gotovo sve ove kategorije su imale/dobile negdje svoje memorijsko mjesto, osim nestalih. Oni su ponovno bili margina margine. Nigdje ih, ali ne samo bukvalno fizički nego ni na memorijskoj mapi svijeta. Tko su, što su? Jer, uistinu, gdje ih smjestiti? U fizički i mentalni međuprostor u kojemu žive samo zahvaljujući najvećem daru i najvećoj obmani darovanoj čovjeku – Nadi.
Čak su prošli ratovi na našim prostorima oživjeli u svom njezinu dostojanstvu i kategoriju izbjeglih/prognanih, koja se, paradoksalno, proteže od početaka svijeta (od Adama i Eve, naroda Izraela…) do naših dana. No, jedino se nikad i nitko nije bavio nestalima, osim Crveni križ, ali u literarno posve irelevantnom obliku.
Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski prijemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, unatoč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat.
Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emocionalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao kategoriju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera.
Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emocionalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao kategoriju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera. Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija
Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija.
Autorovom emocionalno-mentalnom armaturom, unutarnjom logikom koju kušamo empatično slijediti, u cjelinu knjige su ugrađene pripovijetke, dnevnici, eseji, osobna memoarska građa, putopisni zapisi, objektivno-dokumentaristička građa… Cijeli jedan niz gotovo ničim srodnih tekstova, kojemu najmanji zajednički nazivnik daje tek redatelj (autor), vlastitom osobnošću iz koje se kao paučina, jedva vidljiva, ali ljepljivo objedinjujuća protegla mreža nosive, premda trajno vibrirajuće armature.
Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati. Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige.
Budući da je knjiga neuobičajeno strukturirana, naglasit ću i kratko prezentirati njezine cjeline.
Uvod u knjigu ”O nastajanju” ne samo da je doista uvod u ovu knjigu, u njezino nastajanje, narastanje, nego je također i priča o nestajanju (autorovih knjiga, rukopisa, građe… za rata devedesetih), koje je uvijek i brisanje tragova i zadavanje mjere onome budućem, dolazećem, su-kreirajućoj stvarnosti. Na takav smo način došli u prigodu knjigu odčitavati i mehanički i organski, čitati je onako kako ju je autor kreativno zadao, postavio, sekvencirao.
A tako ju je strukturirao da pišući ovdje o njoj namjerno i tvrdoglavo slijedimo Lovrenovićev trag pokazujući onu ranije rečenu misao da ovo više nije quasi roman nego omnibus knjiga. Odčitavanje ove knjige kao romana, odmotavanje njegova klupka, pa makar bio i ”samo“ quasi roman, zadavalo bi neku drugu dimenziju čitanja.
U prvom dijelu knjige koji je imenovan ”Pepeo”, uspomene autor feniksovski oživljava zavičajne predjele. Izlomljeni, fragmentirani svijet Varcara i Jajca, njegovih ljudi i sudbina, preslaže u uspomenama, zapravo pobliže određuje vlastiti fizički i mentalni milieu, nakon što ga je, kao i brojni od nas, u prošlom ratu definitivno preselio iz stvarnosti u fragmentirane uspomene i sjećanja, čak – fikciju. Kad nešto bude pa nestane, tek se onda može do kraja sagledati i spoznati. No, onda je ta spoznaja do kraja personalizirana. Literarizirana.
Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati. Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige
To možda ponajbolje potvrđuje drugi dio knjige ”Did govori”, u kojemu pripovjedni subjekt, koji je odrastao uz djeda, na njegova usta, rekonstituira zavičajno-obiteljsku mitologiju, jezik, neku svoju usmenu Bosnu ili barem jedan njezin mikroregion, ispovijeda nam vlastito formativno iskustvo ili barem jedan njegov okvir.
Ono iskustvo na koje se sva njegova potonja svjesna intelektualna aktivnost nakalemila, a o čemu ima svjedočiti treći dio knjige, najvažniji, najdulji i gotovo po svemu ‘‘naj“ kad ne bi bilo one crvene niti koja se kroz sve provlači i zbog koje je ova i ovakva knjiga morala biti napisana – očeva nestanka. Jer, u sjeni te činjenice, pripovjedni subjekt ne samo da traži oca nego i sve dimenzije vlastita identiteta, zapravo sve najrazličitije, ma kako i koliko bile difuzne, disparatne i teško uzglobive, identitarne sastavnice.
Dakako, riječ je o poglavlju ”Bosna Argentina”, koje donosi priče, eseje i dokumentarna svjedočenja o bosanskim franjevcima (od Zvizdovića, Divkovića, Kneževića, Šokčevića do vremena Verkovića, Lauša, Dominika L. ili Markušićeva i drugova mu posjeta Maršalatu), koje, poglavlje, i kad je najimpersonalnije, još uvijek je čuvar autorova memorijskog zaloga kojim se, kao velikim povijesnim mostom u integriranu cjelinu dovode svi kamenčići mozaika, jednako oni koje je već pričajući nam svoju priču stavio pred nas, kao i oni koji tek imaju doći.
U četvrtom poglavlju su to dnevnički fragmenti ”Tko si ti (1970-2013)”, s više nego očiglednom identitarnom zapitanošću i, dakako, s preciznim samoidentificiranjem intelektualnog i emocionalnog konstituiranja u rasponu većem od četiri desetljeća. Najosobniji dio intelektualne (auto)biografije!
Peto poglavlje ”Liber memorabilium”, donosi, u potrazi za ocem, cjelovitu, koliko je to moguće, pravu rekonstrukciju svijeta iz majčinih prisjećanja, iz povijesne literature, iz dugogodišnjega vlastitoga istraživačkog rada, intelektualno ohlađenu, a ipak neizbježno emocionalno pričanu priču, koju je moguće okončati, ma što to značilo, tek s majčinom fizičkom smrću kojom se zatvara knjiga u svome šestom, gusto kondenziranom poglavlju ”Majčin prsten”.
Tek majčina smrt i prsten (koji je ovdje i fizički faktum i simbol), koji pripovjedaču vraćaju kao (svu) majčinu ostavštinu, čine kraj ove velike sage mogućim.
Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u jedan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks
Umiranje nekoga tko je cijeli životni vijek bio ili proživio kao udovica i tko to istovremeno nije bio (kako biti udovica nekoga tko nije umro nego je ”samo“ nestao?) zaokružuje ovu priču, premda ne rješava nijedan od ”problema“ vezanih uz nestale čiji će se broj neizbježno uvećavati, a koji, ako to išta znači, sad barem imaju svoj ”Rat i mir“!
Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke, kopati po obiteljskim i društvenim/državnim tajnama, a da bi se koliko toliko razumjelo prošlo, tako određujuće u sadašnjosti, istraživati ljudske sudbine u povijesnim olujama (jednako očevu ili majčinu, kao Divkovićevu ili Kneževićevu, Zvizdovićevu ili Markušićevu), Lovrenovićevu je pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu…
I da, naučili smo to davno, a iz ove je knjige to još razvidnije – stvarnost, kao i svaka priča o njoj dio su istog…
Ako nas ova knjiga fragmenata u čitanju i ponovnom vraćanju na nju, podsjeća na slučajan zbroj djelića jednoga jednom i zauvijek polupanog obiteljskog porculana koji je potom pometen s poda da se baci na smeće, nismo daleko od istine. Kao što, pogotovu, nismo ni onda kad mislimo kako je u taj svijet krhotina i kaosa ušao/poslan kreativan netko (restaurator?) da pokuša iznova uspostaviti cjelinu. Kakvu-takvu.
Strpljivo i bolno, samozatajno, slućena se ili žuđena cjelina, mozaično, nerijetko dugim tapkanjem u mraku, dugo gradi, strpljivo slaže, preslaguje, rekonstruiraju se nedostajući ili oštećeni elementi, i sve do kraja taj kreativan netko ostaje najbliži srodnik neizvjesnosti i konačnog neuspjeha. No, zar je zbog toga nezamisliv ili neopravdan taj netko u potrazi za cjelinom, cjelinom svijeta u kojemu ”nestali u stoljeću“ zaslužuju barem pokušaj ugradnje u cjelinu za koju se s mnogo razloga ima sumnjati da ju je i bog u svojoj prezaposlenosti odgurnuo podalje od sebe…
Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u jedan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks.
(Objavljeno u Novom Izrazu, 59-60/2013).
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).
Patriotizam kao mržnja
Po treći puta u rubrici Književni ogledi objavljujemo nastavak polemike Ivana Lovrenovića. S pravom će se netko pitati je li ovo ”književni ogled” i od kuda ovaj protest, žestoki, našega dragoga kolege i suradnika Ivana Lovrenovića, u ovoj rubrici? Razlog je jednostavan i sažet je u Lovrenovićevoj potrebi da digne glas o ”jakim, stojećim mjestima rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode…” (Iz Otvorenoga pisma Društvu pisaca u Bosni i Hercegovini).
[Tekst je istodobno objavljen u Novostima, tjedniku za nacionalnu manjinu, Zagreb, br. 763, 1. 8. 2014]
Prošlo je više od mjesec dana otkako je sarajevski pjesnik Goran Simić – nakon što ga je Abdulah Sidran javno denuncirao kao ”čovjeka specijalnih zadataka“ i ”brata pokojnog četničkog generala Novice Simića“ – počeo na ulici doživljavati psovke i uvrede na nacionalnoj osnovi, a da to, osim nekoliko usamljenih individualnih glasova, nitko nije osjetio kao razlog za uznemirenje ni reakciju, ni službenu ni neslužbenu, niti je itko u tome prepoznao klasični oblik nacionalizma s mogućim teškim posljedicama po pojedinca u uvjetima većinsko-manjinski temperirane gradske/društvene zajednice.
Nitko na ovome konkretnom primjeru nije prepoznao ni ugrožavanje vrijednosti ”zajedničkoga života“ i ”jedinstva u različitostima“, na koje se ovdje inače svi gromoglasno zaklinju.
* * *
Društvo pisaca u Bosni i Hercegovini, jedna gotovo eutanazirana udruga, bez novaca i utjecaja, prepuštena životarenju kao i tolike druge kulturne asocijacije i institucije, u posljednje vrijeme ”probilo“ se u javnost zbog starih Sidranovih ideoloških optužaba upućenih Simiću, koje se vuku još iz 1992/93, a sada su žestoko obnovljene na nimalo bezazlen način
Društvo pisaca u Bosni i Hercegovini, jedna gotovo eutanazirana udruga, bez novaca i utjecaja, prepuštena životarenju kao i tolike druge kulturne asocijacije i institucije, u posljednje vrijeme ”probilo“ se u javnost zbog starih Sidranovih ideoloških optužaba upućenih Simiću, koje se vuku još iz 1992/93, a sada su žestoko obnovljene na nimalo bezazlen način.
U to ratno vrijeme, uz postojeće Udruženje književnika BiH, u okviru čije sarajevske podružnice u uvjetima opsade grada profesor Zdenko Lešić, Goran Simić i drugi organiziraju neke humanitarne akcije za pisce, osniva se i novo Društvo pisaca BiH, koje uz intervenciju uniformiranih ”službenih instanci“ preuzima prostorije staroga udruženja i njegov identitet. Simić tada javno pita čemu novo udruženje kada imaju ”iste planove koje smo mi (Lešić, Mahić, Kapidžić) već uveliko realizovali pod granatama, dok nam nisu oteli Dom pisaca“.
Na to Sidran odgovara žestokim tekstom, uz učitavanja čiju potmulu jezovitost danas mogu osjetiti samo oni koji imaju iskustvo tih sarajevskih dana a grijeh im je bio što ne pripadaju rodu privilegiranih i čistih ni po kojoj osnovi – familijarnoj, vjerskoj, nacionalnoj, političkoj, imovinskoj, ni ikakvoj drugoj.
U tom tekstu Sidran optužuje ”folirante i đubrad“, među koje svrstava i Simića, za osuđivanje ”nacističkog genocidnog srbijanskog agresora“ izrazima poput ”vandalizam s brda“, te zaključuje: ”Da četnik uđe u Sarajevo, nikada nikome od njih, zbog takve ‘oštrine’ — ni dlaka s glave ne bi falila.“
Nabrajajući imena nekih srpskih književnika koji su postali ”krupne paljanske glavešine“ (Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Vojislav Maksimović, Ljubomir Zuković, Miroslav Toholj, Todor Dutina, Neđo Šipovac…), a da ih u međuvremenu nitko nije izbacio iz Udruženja književnika BiH, Sidran ponovo ”gađa“ Gorana Simića: ”Nismo, naravno mi očekivali da će ove zlikovce iz Udruženja književnika BiH izbaciti onaj koji njihova zločinstva imenuje ‘vandalizmom s brda’…“
Novo ulje na vatru sada je ponovo dolio Sidran. Govoreći u intervjuu Oslobođenju o svojemu ratu što ga vodi protiv bosanskohercegovačkoga PEN-a, iskoristio je priliku da još jedanput nasrne na Simića, nazvavši ga ”čovjekom specijalnih zadataka“, ”inače bratom pokojnog četničkog generala Novice Simića“, a njegovu prisutnost u programima PEN-a kontekstualizira bizarnom tvrdnjom: ”PEN Centri su i inače, svugdje po svijetu, veoma zgodni poligoni za rad najrazličitijih obavještajnih službi, nema tu ništa neobično.“ Oslobođenje je na ove opake insinuacije ostalo sasvim neuznemireno
Ono što je život namijenio Goranu Simiću, spada među luđe priče naše krvave novije povijesti. Proveo je s obitelji cijeli rat u Sarajevu. Kao i njegova sestra i dva brata. Jedan od njih, Stojan, umro je na strani branitelja Sarajeva od posljedica snajperskoga hica koji mu je prostrijelio grudi. Četvrti brat, Novica, oficir JNA, nastavio je karijeru u vojsci Republike Srpske, u kojoj je stekao generalski čin. Umro je u Beogradu 2012. godine. (Nije nevažno napomenuti: uz njegovo ime ne vezuje se nikakva optužnica za kršenje zakona i običaja rata ni humanitarnoga prava.)
U Kanadu Goran Simić je iz Sarajeva otišao po svršetku rata, 1996. godine. Tamo je počeo pisati i na engleskom, pa je njegovu knjiga pjesama Sunrise in The Eyes of The Snowmen (Svitanje u očima Snješka Bijelića) Udruženje kanadskih pisaca nagradilo kao najbolju knjigu u Kanadi 2012. godine. Dosadašnji laureati su autori poput Leonarda Cohena, Michaela Ondaatiea, Margaret Atwood. Ovo je bilo prvi put da je nagrada dodijeljena autoru s drugog govornog i kulturnog prostora.
Nikada Simić ni jednom gestom, ni jednom riječju, ni u jednoj situaciji nije uradio ništa čime bi doveo u pitanje svoj bosanskohercegovački, svoj sarajevski i svoj književni integritet i obraz. Ali Sidranov ratni inzult nije zaboravio, pa kada se vratio u Sarajevo, podsjetio je 2012. u jednom intervjuu na to oporom kvalifikacijom, da je takav način javnoga upiranja prstom u čovjeka ”pogrešne“ nacionalnosti u opsjednutom Sarajevu značio poziv na linč dotičnoga kao prikrivenoga ”četnika“, te ga lako mogao stajati glave. Na to je Sidran reagirao tužbom sudu, koja je još u postupku, a Simić je zaprijetio protutužbom.
Novo ulje na vatru sada je ponovo dolio Sidran. Govoreći u intervjuu Oslobođenju o svojemu ratu što ga vodi protiv bosanskohercegovačkoga PEN-a, iskoristio je priliku da još jedanput nasrne na Simića, nazvavši ga ”čovjekom specijalnih zadataka“, ”inače bratom pokojnog četničkog generala Novice Simića“, a njegovu prisutnost u programima PEN-a kontekstualizira bizarnom tvrdnjom: ”PEN Centri su i inače, svugdje po svijetu, veoma zgodni poligoni za rad najrazličitijih obavještajnih službi, nema tu ništa neobično.“ Oslobođenje je na ove opake insinuacije ostalo sasvim neuznemireno.
Potom je Simić, pozvavši se na zakon, u istom listu objavio odgovor u kojemu piše: ”Abdulah Sidran me naziva bratom pokojnog četničkog generala. Ja sam, istina je, rođeni brat pokojnog Novice Simića, generala Vojske Republike Srpske. Za šta me Vi, poštovana Vildana, i Vaš sagovornik, ovim riječima optužujete? Za krvno srodstvo? Adolf Hitler je presuđivao ljudima za krvno srodstvo. Moj grad i moja zemlja moraju ovo znati: godine 1992., Sidran, kojem je usud dodijelio lijepo ime Abdulah, nije imao izbora – njegov je narod bio predviđen za odstrjel.
Onomad, ne tako davno, i Miljenku Jergoviću je na sarajevskoj ulici psovana majka četnička, da bi dva dana kasnije u kuloarima stvar bila ”popravljana“: ma, eto, nije mu opsovana majka četnička nego majka ustaška! A psovač nije bio nepoznati prolaznik nego favorizirani sarajevski pisac. Ni to nikoga nije zainteresiralo, kamoli uznemirilo. Sarajevska javnost inače je poslovično osjetljiva na nacionalizam i diskriminaciju manjina, ali nekako uvijek – kod drugih
Ja sam imao izbora – brata na drugoj strani i stranu na koju sam se bio pozvan prikloniti. Izabrao sam Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Zato ja danas nisam nacionalni bard, kao Ćosić, ili prebogati izdajnik, kao Kusturica. Nisam ni vlastiti spomenik i memorijalna soba, kao Sidran. Braću svoju nisam birao, niti porodicu u kojoj ću biti rođen. Mogao sam izabrati nacionalizam ili ljudskost. Toliko je i Sidran mogao. Sam sam birao da su moji u Sarajevu, na ovoj strani. Nikada zbog toga nisam požalio.“
Dogodilo se da je ubrzo potom održana javna tribina Društva pisaca u BiH, kojemu je proljetos na čelo došao Dževad Karahasan. On je deklarirao cilj da se Društvo programski i materijalno konsolidira, te da postane uistinu esnafsko udruženje, koje će prvenstveno brinuti o položaju pisaca i o spašavanju književnih manifestacija s tradicijom i ugledom. Tako je i tema prve javne tribine Društva bila – ”Pisac, književnost i književničke asocijacije danas”.
U medijskim izvještajima s tribine, međutim, dominiralo je ono što je govorio Sidran, a on je i ovu priliku upotrijebio da obnovi svoje optužbe protiv Simića, te je taj sukob sada potpuno ideološki uobličio kao bitku za ”interpretaciju naše povijesti“, ”bitku koja je tada (u ratu, op. a.) počela a traje i danas“. Nitko od sudionika tribine nije našao razloga za bilo kakav komentar, nego je prema medijskim izvještajima ”nakon pljeska prisutnih, diskusija nastavljena“.
Obnovljeni i intenzivirani Sidranovi napadi unijeli su novu ”dinamiku“ u cijeli slučaj. Progovorila je, naime, ulica: neki nepoznat, narogušen tip na pješačkom prijelazu Simića je počastio psovkom: da mu majku srpsku, što on ”zajebava Sidrana“! Poznato je kamo stvari mogu krenuti kad književnu i nacionalnu pravdu kod nas u svoje ruke uzme ulica, a nitko mjerodavan se ni ne počeše!
Onomad, ne tako davno, i Miljenku Jergoviću je na sarajevskoj ulici psovana majka četnička, da bi dva dana kasnije u kuloarima stvar bila ”popravljana“: ma, eto, nije mu opsovana majka četnička nego majka ustaška! A psovač nije bio nepoznati prolaznik nego favorizirani sarajevski pisac. Ni to nikoga nije zainteresiralo, kamoli uznemirilo.
Sarajevska javnost inače je poslovično osjetljiva na nacionalizam i diskriminaciju manjina, ali nekako uvijek – kod drugih. Manifestacije svega toga u vlastitoj sredini ne prepoznaje – čast rijetkim pojedincima – ni kad imaju ovako mrzilačke i prijeteće oblike poput opisanih. Treba li uopće podsjećati kako je upravo ta vrsta neprepoznavanja, neprimjećivanja – najjači simptom nacionalizma kojim je kapilarno prožet politički mentalitet većinske nacije, o čemu sam pisao davno, i zbog toga za istu javnost prestao biti ”naš“.
Pišući pismo ostavke, ja i nisam pisao o tekstu povelje, nego o načinu na koji Sidran ideološki govori danas, i o aplauzima kojima to biva primljeno danas: patriotizam kao ideologija mržnje. Najjači motiv za zbogom Društvu pisaca bio je to što nitko od prisutnih nije osjetio potrebu da bilo što kaže povodom Sidranovih ideoloških invektiva upućenih Goranu Simiću
Neprimjećivanje koje je vladalo na spomenutoj književničkoj tribini, te Simićev susret s ljubaznim prolaznikom na pješačkom prijelazu naveli su me na odluku da iz takvoga društva izađem, i to sam učinio javnim pismom Društvu pisaca u BiH.
U njemu sam napisao da sam tek iz Sidranova izlaganja na tribini saznao kako se u maju 1992. u njegovoj kući pravio ”spisak pisaca koji ispunjavaju književne kriterije, i svi su morali potpisati povelju da se u BiH provodi agresija i nasilje, da mi pišemo na bosanskom jeziku“…
Upitao sam se: tko su ti koji, na čelu s domaćinom Sidranom, u maju 1992. prave spisak pisaca i utvrđuju kriterije; tko i po kojim kriterijima je njih ovlastio da to rade. Otkud im ovlast da propisuju piscima da moraju potpisati bilo što, pa bila to i forma izjašnjavanja o ”agresiji i nasilju“, ili o imenu jezika na kojemu pišu.
Voluntarističko pravljenje spiskova i utvrđivanje kriterija podobnosti, prisvajanje patriotske ispravnosti, prisvajanje jedinoispravne interpretacije povijesti, prisiljavanje na iskazivanje pravovjernosti (svi su morali potpisati), nacionalistički ekskluzivizam i naredbodavnost u propisivanju jezika kojim ima da pišeš – sve su to jaka, stajaća mjesta rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode, pogotovo one slobode na kojoj počiva sama ideja književnosti, književničkoga posla i književničkih društava.
Kasnije će se ispostaviti da povelja Društva pisaca doista jest sačinjavana, ali ne u maju 1992, nego duboko u 1993-oj, da u njezinu sastavljanju Sidran nije sudjelovao, i da u njoj ne piše onako kako je Sidran govorio na tribini. Ali, pišući pismo ostavke, ja i nisam pisao o tekstu povelje, nego o načinu na koji Sidran ideološki govori danas, i o aplauzima kojima to biva primljeno danas: patriotizam kao ideologija mržnje.
Najjači motiv za zbogom Društvu pisaca bio je to što nitko od prisutnih nije osjetio potrebu da bilo što kaže povodom Sidranovih ideoloških invektiva upućenih Goranu Simiću. Sadržajno i argumentacijski one, doduše, jesu besmislene i bespredmetne, ali su u svojemu opakom populističkom i nacionalističkom namigivanju ulici, kako se i pokazalo, jako operativne i efikasne.
Uslijedila su još tri očitovanja i ostavke na članstvo u Društvu pisaca. Učinili su to javno, s obrazloženjima, profesor Enver Kazaz, Atif Kujundžić, pisac iz Tuzle, i sam Goran Simić.
Objavljujući povelju Društva pisaca, uz tvrdnju da ”četvorica pisaca napuštaju svoje Društvo“ zbog nje, Oslobođenje grubo laže: već sam opisao kako moj razlog ostavke nije bila povelja, nego Sidranova današnja ”ideologija“ u njezinome tumačenju, kao i njegove pogubne izmišljotine o Goranu Simiću
A onda je opet bljesnulo Oslobođenje. Na cijele četiri stranice u broju od 17. 7. 2014. list donosi prilog o zbivanjima u Društvu pisaca. Tu su sugestivno nalijepljene ogromne slike autora ostavki i njihova pisma, donesena je i povelja Društva pisaca BiH iz 1993, a prilog je intoniran – da čitalac slučajno ne bi ispravno pročitao ono što u ostavkama piše – uvodnim komentarom punim izvrtanja i laži, iz nekoga razloga nepotpisanim. Sve je napravljeno s očiglednim ciljem da se zabašuri meritum, a pažnja i odium javnosti usmjeri na pogrešnu stranu i na pogrešne lične adrese. Četiri individualne, individualno motivirane i obrazložene javne ostavke anonimni komentator lažno kolektivizira i sugerira nekakav njihov grupno-zajednički karakter.
Objavljujući povelju Društva pisaca, uz tvrdnju da ”četvorica pisaca napuštaju svoje Društvo“ zbog nje, Oslobođenje grubo laže: već sam opisao kako moj razlog ostavke nije bila povelja, nego Sidranova današnja ”ideologija“ u njezinome tumačenju, kao i njegove pogubne izmišljotine o Goranu Simiću.
O povelji, ovakvoj kakva je sada napokon izronila iz dvodecenijskoga mraka, moglo bi se i trebalo govoriti posebno, i uz određeno razumijevanje okolnosti u kojima je nastajala, ali i uz nužnu analitičku kritičnost koju taj tekst iziskuje. No, to Oslobođenju očito nije cilj; njemu je zbog nečega potrebno da čitatelje, prema svojim preferencijama, hajkački usmjerava.
Anonimni komentator u Oslobođenju ne nalazi potrebu da se niti jednom jedinom riječju dotakne flagrantne harange protiv Simića, koju je Sidran obnovio uz ”pljesak prisutnih“ i na spomenutoj tribini. Ogluhom uprave i članova Društva pisaca, potpunom nezainteresiranošću šire javnosti, a sada i više nego indikativnim prešućujućim stavom Oslobođenja, ”slučaj Simić“ poprima razmjere ozbiljnoga alarma za javnost glavnoga grada.
”Jedan od uglednijih članova Društva“, kako toga bezimenog uglednika naziva jednako bezimeni komentator Oslobođenja, tvrdi da su reakcije četvorice kolega ”bez imalo supstance“, pa komentator licemjerno poziva na povratak ”debate na teren činjenica“. Jedno i drugo, po mome uvjerenju, svjedoči ne samo o pomanjkanju časti i morala, nego i o odsutnosti logike, jer je lako vidjeti da su razlozi koje navodim itekako supstancijalni i činjenični.
Možda te činjenice nisu ugodne za nečije uši, ali to ih ne čini manje stvarnim ni manje alarmantnim, niti ih manipulacije poput ovih u Oslobođenju mogu učiniti nepostojećima. A ne mogu spriječiti ni moje pravo da ne pripadam onima koji za sve opisano imaju stav ogluhe ili odobravanja.
(Prenosimo s autorova portala).
Identitarni omnibus
Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću, Fraktura, 2013.
Svojom davnašnjom ratnom knjigom Liber memorabilium iz 1994. sa znakovitim podnaslovom Quasi roman, Ivan je Lovrenović, nakon što se ratom bio prisiljen ”vratiti“ u rodni grad (Zagreb), najavio da je, nakon vjerojatno intimne cjeloživotne rekonstrukcije svoga života, počeo i literarno (re)konstruirati vlastiti svijet.
Otada su trebala proći bezmalo dva desetljeća i sudbinski se zatvoriti obiteljska knjiga sa smrću njegove majke, da bi uopće bilo moguće arhitektonski zgotoviti građevinu vlastite životne priče, ispričati svijet koji je paralelno živio i gradio, konstruirao i rekonstruirao u ambijentu vjerojatno najfrekventnije riječi svekolikog svoga življenja. Riječi koja je neizbježno, nužno, morala postati nosiva, određujuća i u knjizi koja se zove ”Nestali u stoljeću”, a kojom je cijeli taj veliki kompleks tzv. nestalih eksterioriziran i po prvi put zadobio literarnu relevanciju.
U stoljeću dvaju najvećih ratova koje je povijest dosada vidjela i vremenu ”naših“ ratova iz devedesetih koji su autora ove knjige ponovno selili iz mjesta u mjesto, mrtvi, ranjeni, izbjegli, prognani… gotovo sve ove kategorije su imale/dobile negdje svoje memorijsko mjesto, osim nestalih. Oni su ponovno bili margina margine. Nigdje ih, ali ne samo bukvalno fizički nego ni na memorijskoj mapi svijeta. Tko su, što su? Jer, uistinu, gdje ih smjestiti? U fizički i mentalni međuprostor u kojemu žive samo zahvaljujući najvećem daru i najvećoj obmani darovanoj čovjeku – Nadi.
Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski prijemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, unatoč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat
Čak su prošli ratovi na našim prostorima oživjeli u svom njezinu dostojanstvu i kategoriju izbjeglih/prognanih, koja se, paradoksalno, proteže od početaka svijeta (od Adama i Eve, naroda Izraela…) do naših dana. No, jedino se nikad i nitko nije bavio nestalima, osim Crveni križ, ali u literarno posve irelevantnom obliku.
Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski prijemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, unatoč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat.
Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emocionalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao kategoriju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera.
Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija.
Autorovom emocionalno-mentalnom armaturom, unutarnjom logikom koju kušamo empatično slijediti, u cjelinu knjige su ugrađene pripovijetke, dnevnici, eseji, osobna memoarska građa, putopisni zapisi, objektivno-dokumentaristička građa… Cijeli jedan niz gotovo ničim srodnih tekstova, kojemu najmanji zajednički nazivnik daje tek redatelj (autor), vlastitom osobnošću iz koje se kao paučina, jedva vidljiva, ali ljepljivo objedinjujuća protegla mreža nosive, premda trajno vibrirajuće armature.
Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emocionalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao kategoriju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera. Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija
Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati.
Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige.
Budući da je knjiga neuobičajeno strukturirana, naglasit ću i kratko prezentirati njezine cjeline.
Uvod u knjigu ”O nastajanju” ne samo da je doista uvod u ovu knjigu, u njezino nastajanje, narastanje, nego je također i priča o nestajanju (autorovih knjiga, rukopisa, građe… za rata devedesetih), koje je uvijek i brisanje tragova i zadavanje mjere onome budućem, dolazećem, su-kreirajućoj stvarnosti. Na takav smo način došli u prigodu knjigu odčitavati i mehanički i organski, čitati je onako kako ju je autor kreativno zadao, postavio, sekvencirao.
A tako ju je strukturirao da pišući ovdje o njoj namjerno i tvrdoglavo slijedimo Lovrenovićev trag pokazujući onu ranije rečenu misao da ovo više nije quasi roman nego omnibus knjiga. Odčitavanje ove knjige kao romana, odmotavanje njegova klupka, pa makar bio i ”samo“ quasi roman, zadavalo bi neku drugu dimenziju čitanja.
U prvom dijelu knjige koji je imenovan ”Pepeo”, uspomene autor feniksovski oživljava zavičajne predjele. Izlomljeni, fragmentirani svijet Varcara i Jajca, njegovih ljudi i sudbina, preslaže u uspomenama, zapravo pobliže određuje vlastiti fizički i mentalni milieu, nakon što ga je, kao i brojni od nas, u prošlom ratu definitivno preselio iz stvarnosti u fragmentirane uspomene i sjećanja, čak – fikciju. Kad nešto bude pa nestane, tek se onda može do kraja sagledati i spoznati. No, onda je ta spoznaja do kraja personalizirana. Literarizirana.
To možda ponajbolje potvrđuje drugi dio knjige ”Did govori”, u kojemu pripovjedni subjekt, koji je odrastao uz djeda, na njegova usta, rekonstituira zavičajno-obiteljsku mitologiju, jezik, neku svoju usmenu Bosnu ili barem jedan njezin mikroregion, ispovijeda nam vlastito formativno iskustvo ili barem jedan njegov okvir.
Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati. Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige
Ono iskustvo na koje se sva njegova potonja svjesna intelektualna aktivnost nakalemila, a o čemu ima svjedočiti treći dio knjige, najvažniji, najdulji i gotovo po svemu ‘‘naj“ kad ne bi bilo one crvene niti koja se kroz sve provlači i zbog koje je ova i ovakva knjiga morala biti napisana – očeva nestanka. Jer, u sjeni te činjenice, pripovjedni subjekt ne samo da traži oca nego i sve dimenzije vlastita identiteta, zapravo sve najrazličitije, ma kako i koliko bile difuzne, disparatne i teško uzglobive, identitarne sastavnice.
Dakako, riječ je o poglavlju ”Bosna Argentina”, koje donosi priče, eseje i dokumentarna svjedočenja o bosanskim franjevcima (od Zvizdovića, Divkovića, Kneževića, Šokčevića do vremena Verkovića, Lauša, Dominika L. ili Markušićeva i drugova mu posjeta Maršalatu), koje, poglavlje, i kad je najimpersonalnije, još uvijek je čuvar autorova memorijskog zaloga kojim se, kao velikim povijesnim mostom u integriranu cjelinu dovode svi kamenčići mozaika, jednako oni koje je već pričajući nam svoju priču stavio pred nas, kao i oni koji tek imaju doći.
U četvrtom poglavlju su to dnevnički fragmenti ”Tko si ti (1970-2013)”, s više nego očiglednom identitarnom zapitanošću i, dakako, s preciznim samoidentificiranjem intelektualnog i emocionalnog konstituiranja u rasponu većem od četiri desetljeća. Najosobniji dio intelektualne (auto)biografije!
Peto poglavlje ”Liber memorabilium”, donosi, u potrazi za ocem, cjelovitu, koliko je to moguće, pravu rekonstrukciju svijeta iz majčinih prisjećanja, iz povijesne literature, iz dugogodišnjega vlastitoga istraživačkog rada, intelektualno ohlađenu, a ipak neizbježno emocionalno pričanu priču, koju je moguće okončati, ma što to značilo, tek s majčinom fizičkom smrću kojom se zatvara knjiga u svome šestom, gusto kondenziranom poglavlju ”Majčin prsten”.
Tek majčina smrt i prsten (koji je ovdje i fizički faktum i simbol), koji pripovjedaču vraćaju kao (svu) majčinu ostavštinu, čine kraj ove velike sage mogućim.
Umiranje nekoga tko je cijeli životni vijek bio ili proživio kao udovica i tko to istovremeno nije bio (kako biti udovica nekoga tko nije umro nego je ”samo“ nestao?) zaokružuje ovu priču, premda ne rješava nijedan od ”problema“ vezanih uz nestale čiji će se broj neizbježno uvećavati, a koji, ako to išta znači, sad barem imaju svoj ”Rat i mir“!
Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u jedan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks
Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke, kopati po obiteljskim i društvenim/državnim tajnama, a da bi se koliko toliko razumjelo prošlo, tako određujuće u sadašnjosti, istraživati ljudske sudbine u povijesnim olujama (jednako očevu ili majčinu, kao Divkovićevu ili Kneževićevu, Zvizdovićevu ili Markušićevu), Lovrenovićevu je pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu…
I da, naučili smo to davno, a iz ove je knjige to još razvidnije – stvarnost, kao i svaka priča o njoj dio su istog…
Ako nas ova knjiga fragmenata u čitanju i ponovnom vraćanju na nju, podsjeća na slučajan zbroj djelića jednoga jednom i zauvijek polupanog obiteljskog porculana koji je potom pometen s poda da se baci na smeće, nismo daleko od istine. Kao što, pogotovu, nismo ni onda kad mislimo kako je u taj svijet krhotina i kaosa ušao/poslan kreativan netko (restaurator?) da pokuša iznova uspostaviti cjelinu. Kakvu-takvu.
Strpljivo i bolno, samozatajno, slućena se ili žuđena cjelina, mozaično, nerijetko dugim tapkanjem u mraku, dugo gradi, strpljivo slaže, preslaguje, rekonstruiraju se nedostajući ili oštećeni elementi, i sve do kraja taj kreativan netko ostaje najbliži srodnik neizvjesnosti i konačnog neuspjeha. No, zar je zbog toga nezamisliv ili neopravdan taj netko u potrazi za cjelinom, cjelinom svijeta u kojemu ”nestali u stoljeću“ zaslužuju barem pokušaj ugradnje u cjelinu za koju se s mnogo razloga ima sumnjati da ju je i bog u svojoj prezaposlenosti odgurnuo podalje od sebe…
Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u jedan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks.
(Objavljeno u Novom Izrazu, 59-60/2013).
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).
Podmetanja u Oslobođenju
(Nastavljajući Književni ogled od prije dva tjedna, u onom u kojem naš suradnik Ivan Lovrenović traži da ga se ispiše iz Društva pisaca Bosne i Hercegovine, objavljujemo i ovaj u kojem se opisuje kako sarajevski dnevni list ”Oslobođenje” tretira nemile događaje u vezi s Društvom pisaca u BiH).
Četiri istupanja iz članstva u Društvu pisaca u Bosni i Hercegovini (E. Kazaz, A. Kujundžić, I. Lovrenović, G. Simić) poslužila su sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje da o tome u broju od 17. 7. 2014. donese cijele četiri stranice priloga. Tu su sugestivno nalijepljene ogromne slike autora i njihova pisma ostavki, donesena je i Povelja Društva pisaca BiH iz 1992, a prilog je (da čitalac slučajno ne bi ispravno pročitao ono što u ostavkama piše) intoniran uvodnim komentarom punim izvrtanja i laži, iz nekoga razloga nepotpisanim.
Sve je napravljeno s očiglednim ciljem da se zabašuri meritum, a pažnja i odium javnosti usmjeri na pogrešnu stranu i na pogrešne lične adrese.
To djelanje – voluntarističko pravljenje spiskova i utvrđivanje kriterija podobnosti, prisvajanje patriotske ispravnosti, prisvajanje jedinoispravne interpretacije povijesti, prisiljavanje na iskazivanje pravovjernosti (svi su morali potpisati), nacionalistički ekskluzivizam i naredbodavnost u propisivanju jezika kojim ima da pišeš – nazvao sam jakim, stajaćim mjestima rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode, pogotovo one slobode na kojoj počiva sama ideja književnosti, književničkoga posla i književničkih društava
Prva je manipulacija Oslobođenja koju valja razobličiti: četiri individualne, individualno motivirane i obrazložene javne ostavke anonimni komentator kolektivizira i sugerira nekakav njihov grupno-zajednički karakter.
Ostavljam postrani nesuvisle i promašene kvalifikacije kojima se opisuju ostavke (“ratovi”, “spisateljske strasti”, “lomljenje kopalja” itd.).
Važno je osvijetliti ono što se u tom tekstu, prvo, podmeće, i, drugo, ono što se prešućuje.
O podmetanju i laži.
Oslobođenje objavljuje Povelju Društva pisaca iz 1992. godine, uz tvrdnju da “četvorica pisaca napuštaju svoje Društvo” zbog nje. Prijesna laž!
U svojemu pismu ostavke navodim da tu Povelju nisam nikada imao priliku vidjeti ni znati da postoji, te da to ne bih znao ni danas, 22 godine poslije svega, da nisam pročitao što je o njoj nedavno govorio A. Sidran na tribini Društva pisaca.
A govorio je, podsjećam, kako je “u maju 1992. organizirao u svojoj kući” sastanak na kojemu se “pravio spisak članova koji ispunjavaju književne kriterije”, i na kojemu su svi “morali potpisati povelju da se u BiH provodi agresija i nasilje, da mi pišemo na bosanskom jeziku.” I ponovo je iznosio svoje pogubne izmišljotine o Goranu Simiću, što Oslobođenje u svome prilogu uopće ne spominje.
Upravo to, taj način mišljenja i djelanja, a ne Povelja, bilo je ono o čemu sam pisao. A to djelanje – voluntarističko pravljenje spiskova i utvrđivanje kriterija podobnosti, prisvajanje patriotske ispravnosti, prisvajanje jedinoispravne interpretacije povijesti, prisiljavanje na iskazivanje pravovjernosti (svi su morali potpisati), nacionalistički ekskluzivizam i naredbodavnost u propisivanju jezika kojim ima da pišeš – nazvao sam jakim, stajaćim mjestima rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode, pogotovo one slobode na kojoj počiva sama ideja književnosti, književničkoga posla i književničkih društava.
O Povelji, ovakvoj kakva je sada napokon izronila iz dvadesetdvogodišnjega mraka, moglo bi se i trebalo govoriti posebno, i uz određeno razumijevanje okolnosti u kojima je nastajala, ali i uz nužnu analitičku kritičnost koju taj tekst iziskuje. No, to Oslobođenju očito nije cilj; njemu je zbog nečega potrebno da čitatelje, prema svojim preferencijama, hajkački usmjerava.
O prešućivanju.
“Jedan od uglednijih članova Društva”, kako toga bezimenog uglednika naziva jednako bezimeni komentator Oslobođenja, tvrdi kako su ove reakcije “bez imalo supstance”, pa komentator poziva na povratak “debate na teren činjenica”. Jedno i drugo, po mome dubokom uvjerenju, svjedoči ne samo o pomanjkanju časti i morala, nego i o odsutnosti logike, jer su razlozi koje navodim i u tekstu ostavke i sada, ovdje, itekako supstancijalni i činjenični
Oslobođenje ne nalazi potrebu da se niti jednom jedinom riječju dotakne flagrantne harange protiv G. Simića, koju je A. Sidran započeo davno, a obnovio ju je, uz “pljesak prisutnih”, i na spomenutoj tribini.
Te su optužbe sadržajno i argumentacijski besmislene i bespredmetne, ali su u svojemu opakom populističkom i nacionalističkom namigivanju ulici jako operativne i efikasne, o čemu svjedoče neugodnosti na nacionalnoj osnovi što ih Simić već doživljava na sarajevskim ulicama, koje se lako mogu izvrgnuti i u nešto gore.
Ogluhom članova Društva pisaca na “slučaj Simić”, potpunom nezainteresiranošću šire javnosti za nj, a sada i više nego indikativnim prešućujućim stavom Oslobođenja prema tom slučaju, on poprima razmjere ozbiljnoga alarma za javnost glavnoga grada. Notorno je, naime, poznato kakvu zloslutnu težinu i kakvo značenje u društvenoj patologiji ima prešućivanje ili neprimjećivanje ovakvoga šikaniranja u većinsko-manjinski strukturiranoj sredini kakvo je današnje Sarajevo. I kakve posljedice može imati.
“Jedan od uglednijih članova Društva”, kako toga bezimenog uglednika naziva jednako bezimeni komentator Oslobođenja, tvrdi kako su ove reakcije “bez imalo supstance”, pa komentator poziva na povratak “debate na teren činjenica”.
Jedno i drugo, po mome dubokom uvjerenju, svjedoči ne samo o pomanjkanju časti i morala, nego i o odsutnosti logike, jer su razlozi koje navodim i u tekstu ostavke i sada, ovdje, itekako supstancijalni i činjenični.
Možda te činjenice nisu ugodne za nečije uši, ali to ih ne čini manje stvarnim ni manje alarmantnim, niti ih manipulacije poput ovih u Oslobođenju mogu načiniti nevidljivima. A ne mogu spriječiti ni moje pravo da ne pripadam onima koji za sve opisano imaju stav ogluhe ili aplaudiranja.
(Prenosimo s autorova portala).
Brišite me sa svojega spiska
S pravom će se netko pitati je li ovo ”književni ogled” i od kuda ovaj protest, žestoki, našega dragoga kolege i suradnika Ivana Lovrenovića, u ovoj rubrici? Razlog je jednostavan i sažet je u Lovrenovićevoj potrebi da digne glas o ”jakim, stojećim mjestima rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode…”.
Dogodio se, naime, strašan skandal za književnike u Bosni i Hercegovini: ispunjavale su se 1992. liste književnika prema ”kriterijima” koji su sve suprotno od onoga što zagovaramo na našemu portalu. Naš kolumnist Željko Ivanković u jednom tekstu kojeg ćemo uskoro objaviti kaže da ”Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke (…) Lovrenovićevu pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu…”.
Može li Ivan Lovrenović imati svijet u jednom komadu i je li mogao ostati sabran da je prešutio da mu je negirana ona sloboda ”na kojoj počiva sama ideja književnosti, književničkoga posla i književničkih društava”?
Eh, da, Lovrenović sa dvadeset i dvije godine zakašnjenja saznaje, i u tome se sastoji potreba da uvrstimo njegov protest u ovu rubriku, da mu se i to nasilje dogodilo a pošto je rubrika nastala iz potrebe da se obrani ta sloboda i sačuvaju te ideje, smatram da je to književni ogled par excellence.
Drago Pilsel
Otvoreno pismo Društvu pisaca u Bosni i Hercegovini:
U to vrijeme, kada gospodin Abdulah Sidran u svojoj kući pravi spiskove podobnih pisaca, i sâm sam na Grbavici, s obitelji, pod strahovladom Karadžića i krvavoga Batka, nemamo pojma ni o kakvim razmjenama, još manje o stvaranju novih književničkih društava, na svoju ruku i na vlastiti rizik gledamo kako iznijeti živu glavu. Kolegi Jakovu Jurišiću, službeno predsjedniku postojećega Udruženja književnika BiH, to nije uspjelo, poginuo je na Zlatištu kao mučenik
Trebalo je da prođu pune dvadeset i dvije godine – a da ne bî nedavne tribine Društva pisaca u Bosni i Hercegovini, ni to ne bi bilo dovoljno – pa da saznam što se u vezi s Društvom i piscima spremalo u maju 1992. godine. I to iz usta protagonista i svjedoka, Abdulaha Sidrana. A Sidran je čovjek častan, da parafraziram ”pohvalu“ Brutu Shakespearova Marka Antonija, ima li ikog živa da njemu ne bi vjerovao!
Evo, dakle, što nam sad otkriva Sidran, a Oslobođenje prenosi, nadat se vjerno: ”Mi smo onda u razmjeni s Grbavice dobili Zlatka Topčića, napravili smo spisak pisaca koji ispunjavaju književne kriterije, i svi su morali potpisati povelju da se u BiH provodi agresija i nasilje, da mi pišemo na bosanskom jeziku.“ Izvještaj drugoga medija (NAP) sadrži još konkretniji podatak, da je taj sastanak u maju 1992. godine, na kojemu ”se pravio spisak članova koji ispunjavaju književne kriterije“, Sidran ”organizirao u svojoj kući“.
U to vrijeme, kada gospodin Abdulah Sidran u svojoj kući pravi spiskove podobnih pisaca, i sâm sam na Grbavici, s obitelji, pod strahovladom Karadžića i krvavoga Batka, nemamo pojma ni o kakvim razmjenama, još manje o stvaranju novih književničkih društava, na svoju ruku i na vlastiti rizik gledamo kako iznijeti živu glavu. Kolegi Jakovu Jurišiću, službeno predsjedniku postojećega Udruženja književnika BiH, to nije uspjelo, poginuo je na Zlatištu kao mučenik.
A jedan od najpotresnijih i najknjiževnijih dokumenata evropske logorologije, posthumno objavljena Jurišićeva Škola stradanja, kao ni njegova osobna sudbina, pažnju bosanskohercegovačkoga Društva pisaca nikada nisu na dostojan način privukle. Ove mi je reminiscencije snažno na površinu izvukla zapanjenost dvadesetdvogodišnjim neznanjem o onome o čemu Sidran danas govori a ja prvi put čujem.
Tko su ti koji, na čelu s domaćinom Sidranom, u maju 1992. prave spisak pisaca i utvrđuju kriterije; tko i po kojim kriterijima je njih ovlastio da to rade – o tome ni sada ne doznajemo ništa. Otkud im ovlast da propisuju piscima da moraju potpisati bilo što, pa bila to i forma izjašnjavanja o ”agresiji i nasilju“, ili o imenu jezika na kojemu pišu – ni o tome ne doznajemo ništa.
Blažena je ta neosjetljivost pisaca, zabrinutih za status i sudbinu svojega udruženja, a potpuno nezabrinutih za položaj kolege pisca u većinsko-manjinski strukturiranom gradu i društvu, ugroženoga sistematskim, višemjesečnim javnim patriotskim denuncijacijama uglednoga i časnog A. Sidrana, sve uz ”pljesak prisutnih“ kolega. Blažena, i nepodnošljiva
Ali je frapantno jasno kamo u pogledu modela ponašanja i društvene simptomatike spadaju ove figure i postupci. Voluntarističko pravljenje spiskova i utvrđivanje kriterija podobnosti, prisvajanje patriotske ispravnosti, prisvajanje jedinoispravne interpretacije povijesti, prisiljavanje na iskazivanje pravovjernosti (svi su morali potpisati), nacionalistički ekskluzivizam i naredbodavnost u propisivanju jezika kojim ima da pišeš – sve su to jaka, stajaća mjesta rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode, pogotovo one slobode na kojoj počiva sama ideja književnosti, književničkoga posla i književničkih društava.
Zapravo je šokantno da smo dobili ovako otvoren iskaz, makar i s ovolikim zakašnjenjem, a Sidran je čovjek častan, pa se njegova ispovijest ne može dovoditi u sumnju. Časni su, bez sumnje, i svi oni koji su na spomenutoj tribini saslušali to njegovo priznanje, a ne samo da nitko u njemu nije našao ništa što bi izazivalo zapitanost, zabrinutost, dilemu barem, nego je, po medijskim izvještajima, ”nakon pljeska prisutnih, diskusija nastavljena“.
Nitko od prisutnih, također, nije osjetio potrebu da bilo što kaže ni povodom Sidranovih ponovljenih ideoloških invektiva upućenih kolegi Goranu Simiću. Sadržajno i argumentacijski one, doduše, jesu besmislene i bespredmetne, ali su u svojemu opakom populističkom i nacionalističkom namigivanju ulici jako operativne i efikasne, o čemu zorno i tvorno svjedoče neugodnosti što ih Simić već doživljava u divnoj sarajevskoj svakodnevnici.
Blažena je ta neosjetljivost pisaca, zabrinutih za status i sudbinu svojega udruženja, a potpuno nezabrinutih za položaj kolege pisca u većinsko-manjinski strukturiranom gradu i društvu, ugroženoga sistematskim, višemjesečnim javnim patriotskim denuncijacijama uglednoga i časnog A. Sidrana, sve uz ”pljesak prisutnih“ kolega. Blažena, i nepodnošljiva.
Pripadati ovakvom Društvu pisaca nespojivo je s elementarnim samopoštovanjem.
Tražim da me i formalno brišete sa spiska članova Društva pisaca u Bosni i Hercegovini.
S poštovanjem,
Ivan Lovrenović
U Sarajevu, 7. 7. 2014.
(Pismo prenosimo s autorova portala).
Mirko Kovač je zacrtao put
Mirko Kovač, Vrijeme koje se udaljava. Fraktura, Zaprešić 2013
Već i površno promatranje opusa Mirka Kovača, u njegovoj vremenskoj protežitosti, razotkrit će jednu tendenciju koja sve više maha uzima od početka osamdesetih godina, da bi realizaciju pronašla u knjigama što ih je sukcesivno na hrvatskome idiomu srpskoga ili hrvatskoga jezika publicirao od devedesetih naovamo. Naime, ako se u ranijim Kovačevim knjigama i moglo naslutiti da je ono o čemu se govori/onaj o kome se govori u izvjesnoj mjeri alter ego autorov, ta je pretpostavka morala ostati zaklonjena iza hermetičnosti njegovih knjiga i iza njihove jezične uzbibane inovativnosti.
Počev od Gubilišta, preko Moje sestre Elide, Rana Luke Meštrevića do Vrata od utrobe i Ruganja s dušom u Kovačevoj se prozi uvijek ćutjela povezanost sa zavičajem, kojega se promatralo najviše ironično – stilski – i nesentimentalno – tematski, ali iza se te neopredijeljenosti nakraju moralo naslutiti jednu dublju i intimniju vezu koja s piščevom osobnom biografijom možda nije pokazivala izravne veze, ali se od nje dala odvojiti tek mehanički.
Počev od Gubilišta, preko Moje sestre Elide, Rana Luke Meštrevića do Vrata od utrobe i Ruganja s dušom u Kovačevoj se prozi uvijek ćutjela povezanost sa zavičajem, kojega se promatralo najviše ironično – stilski – i nesentimentalno – tematski, ali iza se te neopredijeljenosti nakraju moralo naslutiti jednu dublju i intimniju vezu koja s piščevom osobnom biografijom možda nije pokazivala izravne veze, ali se od nje dala odvojiti tek mehanički
Sažimajući: ti su biografski elementi ponajprije bili dostupni onima koji su s piscem bili blisko povezani, koji su mu, u svakom slučaju, bili bliži od standardne čitateljske publike. Jezična je kompleksnost uvijek bila kamen spoticanja za čitateljstvo kojemu posao nije bivao olakšan ni ekstremnom zapletenošću priča, njihovom konzekventnom odbijanju pokoravanja pravolinijskome pripovijedanju, smjelim i beskompromisnim razračunavanjem s kontinuitetom i slavljenjem diskontinuiteta.
U jednu riječ: Mirko je Kovač u šezdesetim i sedamdesetim bio spisatelj koji nije tražio lakoću kontakta – ni sa čitateljstvom ni sa politikom. Dok je širu publiku odbijao svjesno izabranom nepristupačnošću proznoga izričaja, politiku je uvijek iznova provocirao temama koje se ni u kojem slučaju nisu mogle podvesti pod kategoriju moralno-političke podobnosti.
Osobito je taj njegov ustrajni angažman bio impertinentan kada bi ga se stavilo u kontekst gorespomenute zavičajnosti, momenta koji je omogućavao da se u tekstovima ”prepoznaju“ čak i oni koji u njima nisu bili smješteni, o onim drugim da se ne govori. Iz metropole je slao izazove u provinciju, očekujući reakciju, dobivajući je i na taj način sprečavajući svoju integraciju, kako u sredini-ama iz koje-ih je potekao, kao i u onoj koju je izabrao kao mjesto življenja.
Takva je konstelacija uvjetovala višestruko nepristupačnost Kovačeve rane proze. Štoviše, njezina je hermetičnost odbijala čak i one potencijalne recipijente koji bi je inače zbog političke brizantnosti možda i bili spremni konzumirati. Može li se reći da se Kovačeva djela nastala nakon raspada Jugoslavije iščitavaju u drukčijem ključu? Odgovor je na to pitanje nedvojbeno pozitivan ali, istovremeno, i traži diferenciraniji pristup od jednostavnoga opredjeljivanja za i protiv.
Naime, već se u osamdesetima kod Kovača dao naslutiti otklon od poetike modernističkoga hermetizma. Naznaka, ako ćemo točnije, promjene pristupa vidljiva je u kratkom romanu Životopis Malvine Trifković, s početka sedamdesetih, no istinski je okret ka drukčijem tipu proze jasno naznačen u knjizi koja ”sluti na autobiografiju“, romanu Uvod u drugi život iz 1983.
Može li se reći da se Kovačeva djela nastala nakon raspada Jugoslavije iščitavaju u drukčijem ključu? Odgovor je na to pitanje nedvojbeno pozitivan ali, istovremeno, i traži diferenciraniji pristup od jednostavnoga opredjeljivanja za i protiv. Naime, već se u osamdesetima kod Kovača dao naslutiti otklon od poetike modernističkoga hermetizma
Životopis je tekst na putu ka postmodernizmu. Uvod je realizirani postmodernizam. Dok se u prvome, anticipirajući postupak kojega će Danilo Kiš toliko efektivno primijeniti u Grobnici za Borisa Davidoviča, fingirani dokument stavlja u središte pažnje (ali mu se oduzima važnost time što ga se predstavlja kao svjedočanstvo o marginalnim povijesnim ličnostima), u drugome se kao primarna metoda pojavljuje na postmodernistički način izvrnuta autobiografija – u formi autofikcije.
Taj je specifični žanr moguće odrediti kao legitimnog (postmodernističkog) nasljednika same autobiografije. U znanosti je o književnosti opće mjesto da mu je rodonačelnik Serge Doubrovsky koji je njime definirao vlastitu spisateljsku praksu. Istovremeno, njime je opravdao i nelagodu što ga je u javnosti izabrao njegov roma Fils (1977).
Sljedeći objašnjenja Doubrovskoga Routledge Encyclopedia of Narrative Theory (2005) autofikciju definira na sljedeći način: ”Samosvojan žanr karakteriziran dvostrukim ugovorom između autora i čitatelja: autobiografski ugovor koji od autora zahtijeva da govori istinu o svojemu životu i fikcionalni ugovor kojim se omogućuju fabuliranje i izmišljanje. Specifičnost se autofikcije nalazi u nerazriješenome paradoksu tih kontradiktornih čitateljskih instrukcija.” (36f.)
Uvod u drugi život slijedi tu pripovjednu matricu. Knjiga je konstruirana iz fragmenata koji fingiraju usku povezanost s vremenskim strukturama. Oni su ili obilježeni godinama u kojima su zapisivani, ili su, pak, ispisani u maniru dnevnika. Dojam dokumentarnosti pojačavaju i likovi koje, i bez poznavanja piščeva okoliša, možemo prepoznati kao autentične jer su čvrsti dio kulturalnog pamćenja – Miro Glavurtić, Danilo Kiš, Slobodan Perović, Leonid Šejka. Na taj se način ova knjiga povinovala gorenavedenoj definiciji.
Konzekventni je, i za nas recipijente, tužni vrhunac posljednjeg dijela Kovačeva opusa roman Vrijeme koje se udaljava što ga je postumno objavila zaprešićka Fraktura. Ta je knjiga u stanovitome smislu korespondentna i s Kovačevim radovima koje bih označio nefikcionalnima. Tu prije svega mislim na zbirke eseja Elita gora od rulje i Pisanje ili nostalgija
Faktor govorenja istine o životu pomiješan je s fiktivnim momentima u kojima se postulira i realizira tendencija ka ”fabuliranju i izmišljanju“ stvarajući na taj način amalgamirani tekst otvoren prema inovaciji i tipično postmodernoj oksimoronskoj otvorenosti u zatvorenosti – zatvorenosti u otvorenosti. Iskrenost je sekundarna kategorija koja će, nakraju, ustupiti pred jednom višom što ćemo je, u nedostatku prikladnijega termina, nazvati estetskom.
Ako je Uvod u drugi život bio uvod u autofikcionalnu prozu, onda je teški biografski urez u piščev život, obilježen protjerivanjem iz Beograda i nastanjivanjem u rovinjskoj rekluziji, značio njezin pun razvitak. Počev od Kristalnih rešetki, romana koji je bez obzira na tegobnu stvarnost u sebi zadržavao momente za Kovača tipične karnevaleskne vedrine, preko sljedećeg romana, Grada u zrcalu koji je označio okret ka pastelnoj melankoliji u kojoj je vraćanje u prošlost stvar introjekcije i introvertiranosti, Istranin po izboru ispisivao je stranice koje su se sve više bavile njegovom unutarnjošću a preko nje i definiranjem vlastitog mjesta u svijetu.
Metafora ”kristala“, kao nečega što zbivanja predočena u sebi višestruko reflektira, zamjenjuje se metaforom ”zrcala“ koje ono što je jednom uhvaćeno zadržava u izvornome obliku, preokrećući ga u asimetričnosti ali ostavljajući ga jednoznačnim. Stoga je zrcalo i prigodno za predočavanje prošlosti koja je nepovratno prošla – onoga, dakle, što će generirati, sa svoje nepopravljivosti, sjetu i melankoliju.
Radikalnost Uvoda u drugi život, ublažena je polisemičnošću Kristalnih rešetaka, a u toplini mediteranskoga Grada u zrcalu, onoga mjesta koje se iz, progovorimo konkretno, iz trebinjske perspektive doimlje kao uvijek već odmaknuto, uvijek već u bijegu, kojega se može uloviti tek u zrcalnome odrazu – Dubrovnika – dakle, spremnoga za buđenje sentimenata kod onih koji ga pokušavaju uhvatiti ali koji im se uvijek već izmiče, došla je do gotovo potpunoga ugasnuća. Sjeta bez tjeskobe utisnula je svoj pečat u knjigu koja je zračila pomirenošću s vlastitom prolaznošću, ali i s prolaznošću svijeta kojega se voljelo.
Ključno pitanje koje se postavlja pred tumača jest: Što je, zapravo, Vrijeme koje se udaljava? Prvi odgovor valja potražiti u paratekstualnome elementu kojega determinira sam autor – a to je podnaslov. U njemu se veli: Roman-memoari. Promotrimo li ortografiju primijetit ćemo da je riječ o polusloženici. Time nam se veli da se dva žanra praktički stapaju u jedan
Konzekventni je, i za nas recipijente, tužni vrhunac posljednjeg dijela Kovačeva opusa roman Vrijeme koje se udaljava što ga je postumno objavila zaprešićka Fraktura. Ta je knjiga u stanovitome smislu korespondentna i s Kovačevim radovima koje bih označio nefikcionalnima. Tu prije svega mislim na zbirke eseja Elita gora od rulje i Pisanje ili nostalgija. Ako bih htio zaoštriti do krajnosti (no u zaoštravanju se uvijek krije i klica pojednostavljivanja), rekao bih da je Vrijeme koje se udaljava autofikcionalni komplement dvjema esejističkim knjigama.
Ta bi se pretpostavka zasnivala na jednoj činjenici: i u romanu i u esejima pojavljuju se isti ljudi koji, u prvom, funkcioniraju kao junaci književnoga djela, a u drugima kao predmeti suptilne analize koja, ipak, povremeno odstupa od načela književnoga razmatranja i prelazi na područje memoarskoga. U tome je smislu djelo kojim se Kovačev opus zaokružuje i svojevrsna dogradnja prethodna dva romana koja s njime dijele autofikcionalnu poetiku.
Ključno pitanje koje se postavlja pred tumača jest: Što je, zapravo, Vrijeme koje se udaljava? Prvi odgovor valja potražiti u paratekstualnome elementu kojega determinira sam autor – a to je podnaslov. U njemu se veli: Roman-memoari. Promotrimo li ortografiju primijetit ćemo da je riječ o polusloženici. Time nam se veli da se dva žanra praktički stapaju u jedan, ipak ostavljajući mali međuprostor, sažet u onoj crtici, da se onaj koji govori o fikcionalnim ličnostima koji nastanjuju jedan fikcionalni svijet spaja s onim u kojem jedna javna ličnost izvješćuje o svojim susretima s drugim javnim ličnostima u prostoru koji se prepoznaje kao realan.
Nije li, onda, paratekstualno ukazivanje pokušaj zavođenja čitateljstva na krivi put? Nije li roman-memoari, u jednu riječ, oksimoronska konstrukcija? Upravo se tu usijeca žanrovska oderednica autofikcionalnosti koju sam ja nametnuo Kovačevu djelu, ona, naime, kojom sam ga svrstao u epohu postmodernizma i koji ga dovodi u neposrednu srodnost s dvojicom spisatelja o kojima sam izvještavao prije nekoliko tjedana na ovom istom mjestu: s Miljenkom Jergovićem i Ivanom Lovrenovićem (uz njih bi vjerojatno bilo nužno spomenuti i prvi autofikcionalni roman u bosankohercegovačkoj književnosti, Istoriju bolesti Tvrtka Kulenovića).
Postmodernu, ili bar onaj njezin dio koji po ratovima koji su vođeni nakon raspada Jugoslavije, (da li bi se mogla nazvati post-jugoslavenskom?) odlikuje povratak u sentimentalizam, možda čak i ”novi sentimentalizam“ koji sa dubokom sviješću o autorskoj involviranosti u tekst u drukčijem registru ponovno is-pisuje, pre-ispituje moduse što su ih, opet u dijalogu sa Svetim Augustinom, postulirale Rousseauove Ispovijesti.
U središtu se narativnoga interesa tako konstruirane proze nalaze istina i iskrenost. Put do istine može se prijeći tek s potpunom otvorenošću srca, moglo bi se pojednostavljeno prikazati rusoovsko načelo, ali ono što ga razlikuje od velikoga prethodnika jest nedostatak više kategorije koja bi obezivala na ta dva uvjeta: Bog se ne postavlja iznad čovjeka kao rukovodeća instanca, ono što dominira čovjekovim ponašanjem jest etička norma obveze prema sebi i prema drugima koja ispunjenje neće potražiti u kakvu nadnaravnome biću. Ispovijest, u jednu riječ, postaje sekularizirana te tako proturječna svojoj izvornoj nakani.
Romantizmi i realizmi devetnaestoga stoljeća abolirali su Rousseauov diskurz, u modernizmu za njega svakako nije bilo mjesta, da bi ga tek postmoderno doba vratilo, naravno promijenjenog, u središte pažnje. Ako je autobiografija zahtijevala prikazivanje vlastite osobe bez sentimentalnih iskliznuća, autofikcija napušta upravo to načelo. Ona ostaje sekularna ali i ukida apsolutnu potrebu za istinitošću, čime ipak ne umanjuje vlastitu iskrenost (a ona se, rusoovski, odražava u autoflagelaciji).
Divlje izrasline nove sentimentalnosti perverzno će se realizirati u talk-shows u kojima ljudi razgolićuju sebe dok ih slušaju drugi ljudi koji jedva čekaju priliku da to isto učine. Naravno, središnje je pitanje koga takvo što može interesirati. No ostavimo izrasline po strani i vratimo se zdravome tkivu. Vrijeme koje se udaljava u naslovu naznačuje bitnost temporalnosti u izgradnji narativne strukture.
Ono što upada u oči jest i element prostornosti koji se upleće u njega, kroz glagol ”udaljavati“. Pitanje je: od koga se vrijeme udaljava? Zasigurno od onoga tko ga bilježi. Paradoksalno, pak, tim se udaljavanjem ono i približuje. U svojemu stanju trajne dovršenosti ono se, u dominantnoj prospektivnosti budućnosti, čini sve daljim, ali je, prizvano savršenim pamćenjem pripovjedača i ”sjećača“, istovremeno i blisko, kako nama tako i njemu.
Put do istine može se prijeći tek s potpunom otvorenošću srca, moglo bi se pojednostavljeno prikazati rusoovsko načelo, ali ono što ga razlikuje od velikoga prethodnika jest nedostatak više kategorije koja bi obezivala na ta dva uvjeta: Bog se ne postavlja iznad čovjeka kao rukovodeća instanca, ono što dominira čovjekovim ponašanjem jest etička norma obveze prema sebi i prema drugima
Da bi se još više udaljio od autobiografije ovaj roman ukida jednu od njezinih središnjih kategorija – linearnost nužno uvjetovanu zapoviješću kontinuiteta. U Vremenu koje se udaljava postupak je dijametralno suprotan. Dimenzija se temporalnosti pojavljuje u svojem diskontinuiranom maniru.
Mirko nas Kovač u tekst uvodi kratkim prologom a potom slijede poglavlja iz života koja su ispresijecana zbivanjima koja su im prethodila, ili onima koja su im slijedila. Ništa tu nije pravolinijski sortirano, ništa se ne zbiva po unaprijed propisanom planu. Sve protječe onako kako je zamislio gospodar slučaj, a pripovjedačevo se pamćenje nameće kao neprikosnoveni autoritet iza kojega nema nikakve druge (političke ili ideološke) moći doli one njegove osobne savjesti, njegovog nenadmašnog jezika, otmjenoga stila i britkoga jezika.
Autoritet kojega Kovač kreira zasnovan je na unutarnjim faktorima pripovjednoga teksta ali i na znanju i bogatome iskustvu jednoga spisatelja koji je doživio mnogo toga i koji je voljan pripovijedati o onome što je doživio.
Autofikcionalni elementi upravo u takvoj konstelaciji stječu dodatnu snagu. Ispovijed nije ispovijed obična čovjeka koji narcistički ali i mazohistički izlaže svoj banalni život navodno strogome prosudbenom oku ljudi koji su mu, zapravo, jednaki. Nije to ni biografija kakve celebrity ispisana tuđom rukom koja nije sposobna unijeti trunak zračenja (ili značenja) u ispraznu priču što ju je dužna (po logici ekonomije) ispisati. Ne, Vrijeme koje se udaljava zapanjuje obiljem podataka i zapažanja u čiju vjerodostojnost ne treba (osobito) sumnjati.
Čak i kada treba (a takva je scena susreta s Tinom Ujevićem čiju fikcionalnost u Pogovoru razotkriva Filip David) sumnja može ostati tek na površini pripovjednoga teksta. Njegova unutarnja ekonomija zahtijeva od svojega voditelja-pripovjedača da na tim mjestima fantazira, da na njima stvara fikciju koja će komplementirati ono što se zove životom, a što je, ustvari, isto tako fikcija jer jednom ispripovijedana priča postaje književno djelo makoliko se onaj koji ju je sačinio težio predočiti autentičnom.
A Mirko Kovač tome ne teži. On svoju knjigu ostavlja na području lijepe književnosti i ne pretendira na to da će budući znanstvenici u njoj nalaziti građu za rekonstrukciju književnog života u Jugoslaviji i njezinim nasljednicama u periodu od preko pedeset godina – koliko je nastajao njegov zapanjujući opus.
Ono što upada u oči jest i element prostornosti koji se upleće u njega, kroz glagol ”udaljavati“. Pitanje je: od koga se vrijeme udaljava? Zasigurno od onoga tko ga bilježi. Paradoksalno, pak, tim se udaljavanjem ono i približuje. U svojemu stanju trajne dovršenosti ono se, u dominantnoj prospektivnosti budućnosti, čini sve daljim, ali je, prizvano savršenim pamćenjem pripovjedača i ”sjećača“, istovremeno i blisko, kako nama tako i njemu
Otuda se ova knjiga čita bez potrebe za zadržavanjem na njezinoj anegdotalnoj komponenti (koja mora postojati). Tračersko je u njoj svedeno na minimum. Kovač karakterizira svoje junakinje i junake bez želje da ih razgoliti ili razobliči. Oni/one su za njega legitimni nastanjivači pripovjednoga svijeta čiji je on domaćin i u njemu se trebaju osjećati ugodno. Zloba tu nema mjesta. Kritika svakako, pa čak i poneka ljuta opaska, poneka žaoka.
Ali pripovjedač ne osuđuje ni one koji su mu nanijeli zlo. Pokušava ih sagledati u objektivnom svjetlu u kojemu će se njihovi postupci moći interpretirati i u drukčijemu ozračju.
Poput istražitelja Kapetanovića iz Uvoda u drugi život (je li on fiktivan ili je zasnovan na realnoj osobi s kojom je Kovač stupio u – nevoljki – kontakt?) koji spisatelju zagorčava život jer mora tako raditi, jer nema drugog izlaza da pokrije razočarenje time što je otpušten iz službe pa ”istražuje“ čak i kada ne smije, jer to je zapovijest njegove naravi, tako se i rijetki negativci u Vremenu koje se udaljava kontekstualiziraju, sistematiziraju i nakraju razumijevaju. A tek kada smo nečije postupke razumjeli možemo o njima reflektirati, razmišljati o njihovoj dubini ili plitkoći.
Kako interpretirati poglavlje u kojem Kovač pripovijeda o susretu s Andrićem u Tašmajdanskom parku? Ili ono o vožnji s Danilom Kišom do Imotskoga? Je li Andrićeva izgubljenost izmišljena ili mu je mlađi kolega doista pomogao da dođe do kuće? Je li Kiš doista nije bio sposoban baciti kamen u jezero, dobaciti kamenom do jezera, zato što mu je nedostajala tehnika?
Je li rečenica: ”Tu, blizu, više se nije mogao naći kamenčić, to su opustošili oni koji su kao i Kiš uzalud pokušavali dokazati da mogu uspjeti bez ičije pomoći“ samo opisivanje činjeničnog stanja vezanog za jedan minorni događaj, ili je u njoj skrivena generalizacija kojom se pokušava nevježama približiti tajna tragedije Danila Kiša sadržana u njegovoj neprilagođenosti?
Potrebne su kontekstualizacije kojima će se u velike priče uvesti mali ljudi. Tvrtko Kulenović, Mirko Kovač, Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović zacrtali su taj put. Slijepo ga slijediti zasigurno je kontraproduktivno. Pronaći vlastitu mikropoetiku unutar zadanoga (ne propisanoga!) makropoetičkog konteksta veliki je spisateljski izazov. Izazov kojim se autobiografije na području bivše Jugoslavije pozicioniraju u potpuno novome, obećavajućem kontekstu
U ovim se zapisima privatno (ispovijest, autofikcija) miješa s javnim (uspomene na poznate ličnosti) stvarajući od kroničara, zapisivača, ”sjećača“, dvostruku ličnost: romanopisca i memoaristu. Te naizgled proturječne osobnosti stapaju se u jednu harmoničnu cjelinu koja istovremeno dominira romanom-memoarima ali ga i ovjerovljuje u njegovoj hibridnoj konstrukciji.
U Vremenu koje se udaljava postoji jedan odjeljak koji odskače od cjeline, ali koji ne strši. I on je njezin legitimni dio, makar slijedio donekle suprotnu poetiku. Taj je dio, nažalost, ostao nedovršen. Smješten je u posljednja tri poglavlja knjige, Obiteljske nedaće, Prokletstvo zavičaja i Atelje na Zvezdari, raspliće se povijest obitelje kroničarove supruge, slikarice Slobodane Matić. Riječ je o još jednoj za dvadeseto stoljeće tipičnoj priči o ubijenima, nestalima, poniženima…
Ono što upada u oči jest i element prostornosti koji se upleće u njega, kroz glagol ”udaljavati“. Pitanje je: od koga se vrijeme udaljava? Zasigurno od onoga tko ga bilježi. Paradoksalno, pak, tim se udaljavanjem ono i približuje. U svojemu stanju trajne dovršenosti ono se, u dominantnoj prospektivnosti budućnosti, čini sve daljim, ali je, prizvano savršenim pamćenjem pripovjedača i ”sjećača“, istovremeno i blisko, kako nama tako i njemu.
Pokušati rasplesti isprepletenosti što ih je kreiralo turobno dvadeseto stoljeće, ali učiniti to u mikrokozmosu obitelji, i još one koja je vlastita ili koja se poznaje jednako dobro kao vlastita, jest mogući put ka reflektiranome poimanju nepojmljivoga.
Vrijeme se Mirka Kovača nažalost udaljilo. No postoje i vremena drugih protagonista i antagonista koje treba izvući iz šutnje. U svakom slučaju, ono što kultura južnoslavenskih prostora treba u ovim, recimo to eufemistički, kompleksnim vremenima koja se nažalost ne udaljavaju nisu memoari tipa Milovana Đilasa, s njihovom nekritičnošću i narcističkom okrenutosti prema samome sebi. Naprotiv, potrebni su nam tekstovi novog sentimentalizma, intorspektivni i autorefleksivni, ponekad nemilosrdni u kritičkome samopropitivanju njihovih stvaralaca.
Potrebne su kontekstualizacije kojima će se u velike priče uvesti mali ljudi. Tvrtko Kulenović, Mirko Kovač, Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović zacrtali su taj put. Slijepo ga slijediti zasigurno je kontraproduktivno. Pronaći vlastitu mikropoetiku unutar zadanoga (ne propisanoga!) makropoetičkog konteksta veliki je spisateljski izazov. Izazov kojim se autobiografije na području bivše Jugoslavije pozicioniraju u potpuno novome, obećavajućem kontekstu.
O Markušiću, kvislingu
Odavno sam se otuđio od slušanja radija – auto ne vozim, mobitel ne nosim, a sav slobodni auditivni i vizualni prostor nemilice su okupirali internet i televizija. Ne znam, na primjer, postoje li još uopće radio-stanice koje emitiraju na kratkim, srednjim i dugim valovima i radio-uređaji na kojima se takve mogu hvatati. O, kako je to nekada znalo biti čarobno: na tim valovima mogao si čuti disanje i pulsiranje, govorenje i muziciranje cijele planete. FM-sistem je jad i čemer: čuješ samo ono što ti je u najbližem okruženju, a ni to ako ti je položaj takav da je prijem ometen prejakom armaturom u betonskim zidovima i sličnim preprekama.
Na sve to intenzivno me je podsjetilo nedavno gostovanje u jednoj radijskoj emisiji. Gotovo je sigurno da je nećete čuti, produkcija je skromna, distribucija također, ali njezini urednici i producenti i ne teže za tim.
To se zove “Radio-emisija Bosna Srebrena”, emitira se jednom tjedno pola sata, a cilj joj je da javnost opslužuje vijestima iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Domet emisije je ono što dohvate lokalne FM radijske postaje iz Busovače, Mostara, Jajca, Kiseljaka, Kupresa, Rame, Usore, Sarajeva (Radio Vrhbosna), Orašja, Žepča, Okučana, a može se čuti i u programu Radija Federacije BiH i Herceg-Bosne.
U drugim prilikama tema o fra Josipu Markušiću (1880. – 1968.) bila bi tek povijesno evokativna i edukativna, te intrigantna onoliko koliko je bio osobno intrigantan nesvakidašnji lik toga franjevačkog uglednika i intelektualca. Ne bi to bilo malo. No, u današnjoj hrvatskoj javnosti u Bosni, a naročito u Hercegovini, s proširenjem i na Hrvatsku, stanje duhova je takvo da je već i sam spomen Markušića zapaljiv kao najzapaljivije teme iz recentne ratne, nacionalno-ideološke prošlosti
E, u taj program pozvao me je mladi urednik i novinar Hrvoje Vranješ da govorimo o profilu i djelu fra Josipa Markušića.
U nekim drugim prilikama i drukčijim vremenima tema o fra Josipu Markušiću (1880. – 1968.) bila bi tek povijesno evokativna i edukativna, te intrigantna onoliko koliko je bio osobno intrigantan nesvakidašnji lik toga franjevačkog uglednika i intelektualca. Ne bi to bilo malo.
No, u današnjoj hrvatskoj javnosti u Bosni, a naročito u Hercegovini, s proširenjem i na Hrvatsku, stanje duhova je takvo da je već i sam spomen fra Josipa Markušića zapaljiv kao najzapaljivije teme iz recentne ratne, nacionalno-ideološke prošlosti. U toj javnosti je u odnosu prema bosanskim franjevcima zavladalo divljačko i agresivno neznanje, neobuzdani, sladostrasni herostratizam.
Glavni ton tom uličarskom stilu govorenja i primitivnom načinu mišljenja o onomu što, kao paradigma, predstavlja osoba i djelovanje fra Josipa Markušića promovirali su napadno glasno u posljednje vrijeme ljudi pokriveni akademskim titulama (firma za retuđmanizaciju na veliko i na malo Lučić&Raspudić, J. Krišto, i drugi), ali nisu ni prvi ni jedini – odavno je ta anatema na Markušića i franjevce odaslana iz nacionalno-crkvenih krugova i njihovih adepata.
Zahvaljujući svemoćnom populizmu interneta, sve se to danas kao požar među niskim suhim raslinjem širi na tzv. obični svijet i postaje svojevrsni vox populi, a zapravo – glas svjetine. Kada, pak, svjetina u svoje ruke uzme valoriziranje nacionalne i kulturne baštine, onda – zbogom pameti!
Tako je iz spomenute firme lansirana i besmislena, ali ogavna parola o bosanskim franjevcima kao – kvislinzima. A već dugo u hercegovačkom virtualnom prostoru za bosanske franjevce kao strašna politička uvreda figurira izraz daidže, a da uboga pamet koja ga je proizvela nema pojma o njegovoj pozitivnoj semantici. (Za neupućene: vijekovima se u Bosni i Hercegovini fratre familijarno zvalo ujacima, a ovi hrvatski arivisti i civilizacijski autisti misle da turciziranom verzijom te riječi – daidža – nanose grdnu uvredu, ne shvaćajući vlastitu promašenost.)
Već dugo u hercegovačkom virtualnom prostoru za bosanske franjevce kao strašna politička uvreda figurira izraz daidže, a da uboga pamet koja ga je proizvela nema pojma o njegovoj pozitivnoj semantici. (Za neupućene: vijekovima se u Bosni i Hercegovini fratre familijarno zvalo ujacima, a ovi hrvatski arivisti i civilizacijski autisti misle da turciziranom verzijom te riječi – daidža – nanose grdnu uvredu, ne shvaćajući vlastitu promašenost.)
Bilo je, dakle, važno pokušati u dvadesetak minuta radijskoga razgovora barem u najvažnijim crtama prikazati fra Josipa Markušića kao paradigmu i kao “najvažnijega bosanskog franjevca u 20. stoljeću” ne upuštajući se eksplicite u polemičku kontraargumentaciju ni s onima koji ga osporavaju, ni s onima koji ga brane tako što ga nekritično, a površno i shematski idealiziraju, te i njega i cijelu franjevačku tradiciju također nedopustivo instrumentaliziraju u “dokazivanju” svojih dnevnopolitičkih preferencija.
Tko je, dakle, Markušić?
Svećenik i redovnik, predstavnik tradicionalnoga bosanskog katolicizma, čvrsto i bezrezervno odan Crkvi i papi. Drugi vatikanski koncil jest doživio, ali neće biti da je njegove reformatorske intencije mogao intimno prihvatiti.
Franjevac, sav u tradiciji bosanskoga franjevaštva i u duhovno-redovničkom smislu i u smislu odanosti svijetu Bosne i njezinih ljudi, za koje izrijekom kaže: “Sve je to naš narod, bez obzira na razlike u vjeri”, što mu nije smetalo da se sam legitimira kao “okorjeli bosanski Hrvat”. A uoči nagodbe Cvetković – Maček 1939. uznemireno piše i agitira protiv podjele Bosne i Hercegovine: “Ne daj da se Bosna dijeli ili krnji ni za jedan pedalj zemlje, ni za jednog čobanina – ni za kakve izglede, prilike, pazare, obećavanja. To bi bila izdaja povijesti, naše duše…”
Od mladih dana osviješteni zagovornik kršćanskoga socijalizma kao nazora u kojemu skladno povezuje kršćansko-duhovnu i svjetovno-društvenu ideju jednakosti i upućenosti na slabe i siromašne. (“Dolaze nam vjekovi socijalizma, i nikojem silniku neće poći za rukom, da ovaj ogromni pokret uguši. Jedan dio ljudstva bješe lišen prava jednakosti. Novija vremena spomenuše se ove istine u evanđelju o jednakosti i bratstvu svih ljudi; i ta baklja zapali svijet. Niko je više ugasiti ne može – a i ne smije”, piše on 1907. u članku „Moć socijalne demokracije“.)
Estetski emancipiran i vrlo upućen, kriteriološki nepopustljiv. “Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I, ako nije umjetnina, nije crkva”, piše u vezi s projektom crkve sv. Ante u Beogradu. Izgradnja toga remek-djela Jože Plečnika, giganta evropske moderne arhitekture, dovela je do njihovoga dubokoga duhovnog prijateljstva, pa Plečnik Markušiću 1954. piše: “Nikoga ne cijenim toliko koliko Vas. Vi ste meni uzor.”
Živeći u jajačkome samostanu i promatrajući sa živom inteligencijom i osjećajem za povijesnost događaja, te s istinskim ljudskim ogorčenjem zločinačku stvarnost Endehazije i okupacije, ne pada Markušić u iskušenje “telaljenoga hrvatstva”, nego se priklanja ideji, bogme i praksi, spašavanja vlastitoga i narodnog obraza zalaganjem za progonjene i za antiokupatorski pokret. Zapisuje: ‘‘Zemlja će se okrenuti kad se stvari razjasne koliko je nepatriotizma bilo u telaljenom hrvatstvu!“
Politički, sljedbenik jugoslavenske struje među franjevcima, što kod novohrvatskih veleumova à la Lučić&Raspudić, koji povijest ideja trogloditski ubogo tolkuju gatajući “u plećku”, posve apstrahirano od povijesne geneze, konteksta i vrednosnoga sustava kojemu su izvorno pripadale, danas zvuči kao pogrda najgore vrste.
U Drugome svjetskom ratu, živeći u jajačkome samostanu i promatrajući sa živom inteligencijom i osjećajem za povijesnost događaja te s istinskim ljudskim ogorčenjem krvavu i zločinačku stvarnost Endehazije i okupacije, ni na trenutak ne pada Markušić u iskušenje “telaljenoga hrvatstva”, nego se priklanja ideji, bogme i praksi, spašavanja vlastitoga i narodnog obraza zalaganjem za progonjene i za antiokupatorski pokret. U svoj dnevnik zapisuje: ‘‘Zemlja će se okrenuti kad se stvari razjasne koliko je nepatriotizma bilo u telaljenom hrvatstvu!“
Poslije rata, u uvjetima u kojima su se oslobodioci ubrzo pokazali kao brutalni zatornici neistomišljenika svake vrste, između ostaloga i Crkve i franjevaca, kao i svih drugih vjerskih ustanova i službenika, Markušić (u nevolji izabran na treći provincijalski mandat) zauzima stajalište drukčije od onoga što ga je zauzeo Stepinac i hrvatski katolički biskupat: sav u franjevačkoj tradiciji i u ljubavi za svoj narod, onkraj patetike mučeništva, on nastoji pronaći, i pronalazi, modus opstanka bez štete po vjerski i narodni identitet.
Tu dolazimo na glavni uzrok i povod silnome osporavanju kojim Markušića i bosanske franjevce divljački žigošu današnji vrući zastupnici sterilno čistoga nacionalnog identiteta i starinske vojujuće Crkve. Dubinski, to je zapravo spor između dvaju tipova hrvatstva i hrvatske opstojnosti u Bosni i Hercegovini.
Uz posvemašnju dominaciju hadezeovsko-hercegovačke teritorijalne i identitetne redukcije hrvatstva “markušićevski” model je u defenzivi i čini se da je povijesni gubitnik, čemu pridonose i oni njegovi apologeti s protivne, bosanske strane, pa i među franjevcima, koji to čine u formi “praznoga veličanja sačinjenog od dva opća mjesta i tri uvijek ista citata, iza kojega više uopće ne nazireš živa čovjeka, sa svom njegovom nimalo laganom osobnošću, teškim karakterom, i zakučastom politikom punom muke i teških odluka u gadnom vremenu”.
Kao društvo i kao politička zajednica današnja Bosna i Hercegovina dubinski je fragmentirana i destruirana. Ako uopće opstane kao društvo i država, bit će to neka struktura o kakvoj danas teško možemo imati iole jasnu predodžbu. Ali, dokle u njoj među ljudima bude povijesnoga pamćenja dužeg i dubljeg od “pamćenja” kakvo bi htjeli nametnuti goreopisani ideolozi novoga hrvatstva, paradigma markušić bit će snažni memento na propuštene, a drukčije, bolje mogućnosti
Kao društvo i kao politička zajednica današnja Bosna i Hercegovina dubinski je fragmentirana i destruirana. Ako uopće opstane kao društvo i država, bit će to neka struktura o kakvoj danas teško možemo imati iole jasnu predodžbu. Ali dokle u njoj među ljudima bude povijesnoga pamćenja dužeg i dubljeg od “pamćenja” kakvo bi htjeli nametnuti goreopisani ideolozi novoga hrvatstva, paradigma markušić bit će snažni memento drukčijih i boljih, a propuštenih mogućnosti.
Današnji osporavatelji Markušića i svega što je on predstavljao neka poslušaju riječi iz pisma fra Dominika Mandića njegovu prijatelju Živku Vlahi, s kojim je nekada zajedno radio na zadrugarskom organiziranju hercegovačkih uzgajivača duhana i koji je poslije u NDH bio direktor industrijsko-trgovačkoga konzorcija u vlasništvu države, a sada je u Buenos Airesu u emigraciji.
Prepiska je iz 1958., kada je Mandić već godinama u Americi i kada se već odavno kao povjesničar priklonio panhrvatskoj koncepciji. Silno zabrinut Vlaho pita Mandića: Što to rade fratri u Bosni, a Mandić mu odgovara:
“Čini mi se, da Ti dobro ne poznaješ prilike u starom kraju. Fratri svojom ‘bosanskom’ politikom spasavaju, što se da spasiti. Da nije bilo Markušića i njemu sličnih, god. 1945/46. bila bi rastjerana hijerarhija u B. i H., provincije raspuštene, svećenici poubijani i pozatvorani, naravno na skrajnu štetu i vjere i hrvatskoga naroda. Markušić je uspio, da se sve to izbjegne i da se omogući daljni odgoj svećenićkoga podmlatka. Istina u Hercegovini ne daju otvor nikakvih zavoda hercegovačkim franjevcima, ali mogu gjake odgajati u Bosni i Dalmaciji tako, da danas imaju više zvanja nego su ih imali prije rata. ‘Dobri Pastir’ iako donese Titovu sliku kao cijenu svoga izlaska, vrši veliku vjersku odgojnu ulogu, pa i hrvatsku. Danas u B. i H. nitko ne smije da spomene hrvatstvo osim franjevaca.
Članke, što su izlazili u ‘Zajedničaru’ pod imenom O. Žilića i Karina podmetnuti su od komunističkog poslanstva u Washingtonu radi pobijanja hrvatskoga rada franjevaca na Drexelu, ali oni to ne smiju opozvati. Ali to nije za javnost. Njih u Domovini najbolje je pustiti da rade, kako najbolje znaju. Markušić, fra Mile Leko, Rufin Šilić, fra Jerko Mihaljević, i t.d. dobri su svećenici i oni ne će ništa učiniti, što bi bilo na štetu vjere i hrvatstva.”
Ima li pametnih, da im ovo bude dosta!
- « Previous Page
- 1
- …
- 3
- 4
- 5
- 6
- 7
- 8
- Next Page »