”Izvršitelj tog ubojstva služi svoju zatvorsku kaznu, ali pravda neće biti zadovoljena dok joj ne bude priveden i naručitelj”, rekao je osječki gradonačelnik Ivan Vrkić na ”Akademiji” održanoj u srijedu 1. srpnja u znak sjećanja na Josipa Reihla-Kira, ubijenog načelnika osječke policije na ulazu u prigradsko naselje Tenja, na jučerašnji dan 1991. godine te za iduću godinu najavio i uključenje Grada u obilježavanje 25. obljetnice tog tragičnog događaja. [Read more…]
Akademija o Josipu Reihlu-Kiru
Josip Reihl-Kir, zapovjednik osječke policije, u vremenima najžešće ratne propagande pokušavao je i uspijevao svoje sugrađane s obje strane, hrvatske i srpske, primiriti, urazumiti i odgovoriti od neposrednih neprijateljskih djelovanja. Vjerujući u mirotvorstvo, Reihl-Kir je jedini među naoružanima išao od jedne do druge barikade rukama šireći svoj sako, pokazujući da je nenaoružan. Njegove riječi i djela uskoro su prepoznati kao prijetnja nadolazećem ratu. [Read more…]
Koga pozvati na vojnu paradu?
Kao predsjednica Hrvatske imam moralnu obavezu učiniti sve kako bi se nacionalno zajedništvo, očuvalo i osnažilo – rekla je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kao da se opravdava što se gura u Odbor za središnje obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i kao da je činjenica što je predsjednica razlog zbog kojeg bi ona išta radila na nacionalnom zajedništvu.
Nekako se čini da nije najjasnije što će ona točno napraviti i kako će pridonijeti toj svetoj dužnosti kao predsjednica, a kako bi to trebala napraviti kao građanka bez funkcije. [Read more…]
Ispovjedna tajna
Ako ste čitali “Izbornu šutnju”, već ste upoznali policijskog inspektora Vladimira Kovača i novinara Stribora Kralja, i sve one koji će im u razbijanju pogrešnih šutnji i nedostojnih tajni ili pomoći ili odmoći, štiteći interese korumpiranih, beskrupuloznih i moćnih. A sve to u ozračju Osijeka i Hrvatske, ovaj put i Beograda i Srbije u današnje posttranzicijsko vučje doba, u kojem je svaki napor k razotkrivanju poroka i zločina onih koji imaju sve nesumnjivo donkihotovska stvar. Hedl piše svedeno i britko, s insajderskim uvidom vrsnog i hrabrog novinara i akribijom dobrog žanrovskog pisca. [Read more…]
Nisam crkveni gospodar
(Iz nastupnoga govora mons. dr. fra Ivice Petanjka, biskupa krčkog, katedrala u Krku, 22. ožujka 2015).
U ono vrijeme i za sva vremena, jer je riječ Gospodina našega Isusa Krista vječna, stoji zapisano: “Ne dajte se zvati ‘Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji, jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist” (Mt 23, 8-10). [Read more…]
Uvod u Feral Tribune (3)
Slijedeći univerzalna, kozmopolitska načela na kojima se zasniva novinarstvo u slobodnom svijetu, pisci ”Ferala” djelovali su kao mnogo iskreniji rodoljubi od niza onih kojima su puna usta patriotskih fraza. Tako je žiri nagrade tjednika ”Danas” u veljači 1992. objasnio dodjelu priznanja ”Feralu” za 1991. godinu. [Read more…]
Katarina Kruhonja: ”Osijek priznaje zločin počinjen protiv civila”
S osječankom dr. Katarinom Kruhonjom, koja je više godina sudjelovala u radu Nacionalnog tima za praćenje suđenja za ratne zločine, razgovarali smo povodom puštanja Branimira Glavaša na slobodu. [Read more…]
Samozatajni mirotvorac
Krunoslav Sukić, iako autentični humanist i svojevrsna legenda mirotvorstva, zbog svoje je skromnosti i samozatajnosti za života bio premalo poznat, a još manje priznat u hrvatskoj javnosti. Danas se njegovo ime uglavnom spominje po nagradi koju je u njegovu čast prije pet godina osnovao Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku. Na taj način Centar dodjelom priznanja pojedincima istaknutim u promicanju mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava istovremeno odaje priznanje jednom od svojih najzaslužnijih utemeljitelja i mirovnih aktivista, nažalost tragično i prerano preminulom 2008. godine.
Ovogodišnji dobitnici Nagrade za promicanje nenasilja, mirotvorstva i ljudskih prava “Krunoslav Sukić” su engleski metodistički pastor Clive Richard Fowel, Staša Zajović i njezine Žene u crnom iz Beograda te u javnosti sve prepoznatljivi Bojan Glavašević, mladi hrvatski lider mudrih izbora i plemenitih stavova. O svakome od njih, o njihovim zaslugama na području mirotvorstva i nenasilja i njihovim porukama prigodom primanja ove nagrade mogli smo ponešto saznati iz prošlotjednog tiska.
Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku je službeno osnovan 1992. godine, iako su njegovi utemeljitelji otpočeli mirotvornim inicijativama godinu dana ranije kada su se međuetničke tenzije u gradu na Dravi počele sve češće i žešće manifestirati u gaženju ljudskih prava manjina i erupciji nekontroliranog nasilja kao uvoda u sveobuhvatni rat s tragičnim posljedicama po grad i većinu njegovih stanovnika.
Krunoslav Sukić, iako autentični humanist i svojevrsna legenda mirotvorstva, zbog svoje je skromnosti i samozatajnosti za života bio premalo poznat, a još manje priznat u hrvatskoj javnosti. Danas se njegovo ime uglavnom spominje po nagradi koju je u njegovu čast prije pet godina osnovao Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku
Među najznačajnije vizionare i utemeljitelje Centra svakako spada Katarina Kruhonja, njegova hrabra i međunarodno afirmirana liderica, liječnica specijalist nuklearne medicine koja je prekinula svoju uspješnu profesionalnu karijeru kako bi se mogla puno vrijeme posvetiti pitanjima mirotvorstva i zaštiti ljudskih prava. Za svoj rad u kontekstu koji im nije bio sklon su Centar i njegova dugogodišnja ravnateljica Katarina Kruhonja primili ugledna nacionalna i međunarodna priznanja.
Utemeljitelji i njihovi suradnici su od početka jasno definirali svoju misiju kao izgradnju društva utemeljenog na kulturi mira. Osim hrabrog i proročki obilježenog aktivističkog angažmana u mnogim konkretnim situacijama Centar je svoju misiju provodio obrazovnim pothvatima osnaživanja pojedinaca, inicijativama pravednosti i pomirenja te promicanjem razvoja i suradnje udruga civilnog društva za odgovorno sudjelovanje u pozitivnim društvenim promjenama.
Temeljne vrijednosti za koje se Centar preko svojih članova i mnogobrojnih suradnika iz zemlje i inozemstva svestrano i intenzivno zalagao su ljudska prava, uvažavanje različitosti, humanost, tolerancija, pluralizam, osobna odgovornost, pacifizam, ravnopravnost spolova i nenasilje. Posebno treba pohvaliti promicanje i primjenu kreativnih metoda rješavanja problema, sukoba i nepravdi na individualnoj, grupnoj i političkoj razini.
Dalekosežna vizija postizanja održivog mira i stalnog unapređenja civilnog društva je od samih početaka fokusirana i na zalaganje za uključivanje u izgradnju Europske unije kao kontinentalnog mirovnog projekta i za preuzimanje odgovornosti za zajedničku sudbinu čovječanstva i planeta Zemlja.
Krunoslava Sukića sam osobno upoznao u njegovim predratnim disidentskim godinama (isključen iz Partije s gubitkom radnog mjesta srednjoškolskog nastavnika), kada je intenzivno tragao za smislom i skladom života. Posebno ga je zainteresirala jedna moja propovijed o emancipatorskoj moći istine na tragu Isusovog poznatog načela: ”Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Ev. po Ivanu, 8).
Sukić je bio inicijator i aktivna podrška nastajanju i razvoju različitih građanskih inicijativa u gradu i regiji. Sudjelovao je i u osnivanju GONG-a, a gradom još i danas kruže simpatične anegdote o tome kako je biciklom odlazio u Baranju na nadgledanje prvih lokalnih demokratskih izbora u Podunavlju
Počeo je čitati evanđelja te u njima otkrio još jednu isusovsku tajnu života – radost. U kontekstu tog njegova traganja i naših razgovora formulirao je svoj često citirani moto života: ”Nastojim otkriti istinu i živjeti je u radosti”.
Sukić je po svom obrazovanju bio filozof kojeg su kontemplativno-nemirni um, probuđena savjest i turbulentni kontekst prisilili na to da se počne ozbiljno baviti politološkim temama. Bio je jedan od prvih osječkih intelektualaca koji je shvatio društvenu pogubnost oskudnog znanja i nedostatka iskustva civilnoga društva.
Rijetko je bio sasvim zadovoljan inače zavidnim teoretskim uvidima do kojih je dolazio na putu traganja za političkim alternativama i optimalnim rješenjima za miran suživot u pravednoj i solidarnoj ljudskoj zajednici. Neprestance je težio dubljem razumijevanju, jasnijoj spoznaji i uvjerljivijoj formulaciji istine.
Krunin cilj je uvijek bio odgovoran pojedinac, svjestan svojih potencijala i prava, ali i konstruktivno i nesebično angažiran u promicanju nenasilja i pozitivnih društvenih promjena koje će afirmirati slobodu, jednakost i dostojanstvo svih građana bez obzira na nacionalnost, vjeru i spol, kao i očuvanje svih stvorenja. Zajednica za koju se zalagao se mora temeljiti na kulturi uvažavanja života, odricanja od svake vrste nasilja, ljudskoj sposobnosti slušanja drugih i prepoznavanja njihovih potreba, ideja i kreativnosti te na solidarnoj ljubavi kao spontanom i prirodnom izrazu naše ljudskosti.
Uvijek smiren, ali nikada ravnodušan, Kruno Sukić je bio čovjek izuzetne širine i tolerancije, otvorena uma i srca, uvijek spreman naučiti nešto novo i srdačno prihvatiti svakoga s kim je dolazio u susret. Kao takav je bio magnet koji je u Centar za mir, ljudska prava i nenasilje u Osijeku privukao mnoge mirovnjake, idealiste i dobrohotnike.
Svi poznavatelji osječkog Centra za mir će vam potvrditi da je Kruno Sukić bio dio svih ključnih akcija i aktivnosti koje su postupno prerastale u programe, nacionalne i regionalne mreže organizacija civilnoga društva prepoznatljive u Hrvatskoj, regiji i u svijetu. Stoga svi dosadašnji i ovogodišnji laureati mogu biti ponosni na nagradu koja nosi ime hrabrog mirotvorca i velikog humanista Krunoslava Sukića
Živio je ozbiljno i odgovorno, ali istovremeno nenametljivo i samo naizgled ležerno. Njegova samozatajna narav, praćena staloženošću i principijelnim uvjerenjima, je uvijek stvarala prostor za promišljanje i kreativan angažman drugih.
Kruno nije bio samo mislilac nego i aktivistički angažiran u nenasilnom otporu kršenju ljudskih prava, posebice istjerivanju ljudi iz stanova. Takve akcije su u tim opasnim vremenima pretpostavljale izuzetnu hrabrost i svijest o ozbiljnom riziku. Djelatnici Centra su mnogim svojim akcijama i javno izraženim stavovima plivali protiv dominantne struje.
Kao tajnik Centra za mir Kruno Sukić je koordinirao brojne posjete mirovnih organizacija iz cijeloga svijeta. Aktivno je sudjelovao u provedbi jednog od prvih projekata povezivanja Hrvatske i Europe 1993. godine kada je, u suradnji s poglavarstvima grada Osijeka i nizozemskog Wageningena, osnovana prva Agencija lokalne demokracije Vijeća Europe u ratnom Osijeku.
Kruno se iskazao kao uspješan operativac kada je u zapadnoj Slavoniji neposredno nakon vojne akcije ”Bljesak” upravljao Koordinacijom desetak organizacija za zaštitu ljudskih prava u Hrvatskoj uz terensku suradnju sa civilnom policijom te pružanjem pravne i ine pomoći preostalom ranjivom civilnom stanovništvu.
Bio je on i inicijator i aktivna podrška nastajanju i razvoju različitih građanskih inicijativa u gradu i regiji. Sudjelovao je i u osnivanju GONG-a, a gradom još i danas kruže simpatične anegdote o tome kako je biciklom odlazio u Baranju na nadgledanje prvih lokalnih demokratskih izbora u Podunavlju.
Svi poznavatelji osječkog Centra za mir će vam potvrditi da je Kruno Sukić bio dio svih ključnih akcija i aktivnosti koje su postupno prerastale u programe, nacionalne i regionalne mreže organizacija civilnoga društva prepoznatljive u Hrvatskoj, regiji i u svijetu. Stoga svi dosadašnji i ovogodišnji laureati mogu biti ponosni na nagradu koja nosi ime hrabrog mirotvorca i velikog humanista Krunoslava Sukića.
Jezivije od horora
”Izborna šutnja”, Drago Hedl, Ljevak, Zagreb, 2014.
Kad god na uvodnim stranicama knjige pročitate tipizirano upozorenje kako je svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima slučajna, odnosno, kako je sve izmišljeno, instiktivno krenete prema traženju paralela između radnje i zbilje. One su nakon ovakvih “disclaimera” gotovo zakonomjerne.
Prvo što tražite jest “ključ” a onda prema njemu dešifrirate slojeve zagonetke. Fjodor Mihajlović Dostojevski obratnu je postavku – kako nema ničeg fantastičnijeg od stvarnosti – ugradio u same temelje vlastite poetike.
Ruski je pisac nadahnuće tražio u crnim kronikama svoga vremena, u novinskim izvješćima prezrenog žanra, pa je neobično originalne motive, likove, fabule i radnje za “Karamazove”, “Demone” ili “Zločin i kaznu” nalazio u novinskim i sudskim zabilješkama o zločinima počinjenim po sobičcima Petrograda, mračnim ulicama oko Nevskog prospekta ili obalama rijeke Neve.
Drago Hedl objavio je prvi krimić, ”Izborna šutnja”, u kojemu opisuje mračne događaje u koje su upletene štićenice ženskog doma i neki osječki političari zamućene fizionomije, ali prepoznatljivih kontura…
Sličan postupak primjenjuje i Drago Hedl, čiji roman “Izborna šutnja” kreće od polazišne točke prema kojoj je najbolji okvir za krimić s elementima (socijalne) strave upravo kriminogena stvarnost u kojoj je užas postao do te mjere svakodnevan da se općinstvo naviklo na suživot s njim.
Roman, ne slučajno, počinje opisom idiličnog praskozorja na Dravi u Osijeku, koje prekida slučajno otkriće trupla utopljenice, mlade djevojke koja je, kako će se poslije pokazati, bila štićenica doma.
Nakon tog uvoda, na 350 stranica vješto pisanog, dinamičnog romana, u kojemu je sve, košarkaški rečeno “čista igra” (nema stanki, praznog hoda) slijedi opis događaja koji su, kako se frazerski veli, potresli Osijek.
To je naš “LA povjerljivo” – izmišljena priča djelomično je zasnovana na stvarnom događaju, tužnoj sudbini maloljetnica iz doma za odgoj mladeži i djece. Prostori u kojima se događa roman stvarni su, stvarni su i neki likovi, ali su nazvani drukčijim imenima.
”Izborna šutnja” vješto je i intrigantno ispričana priča o svijetu političara i narkomana, pedofila i plaćenih ubojica, sumnjivih poduzetnika i njihovih mutnih poslova…
To je čar literature: ne morate se, kao u novinarstvu, strogo držati činjenica. Sve vam je dopušteno, gospodar ste sudbine svojih junaka. A kad roman izađe, onda tu sudbinu dijelite s njima – kaže pisac Hedl.
”Na omotu Hedlove ‘Izborne šutnje’ trebalo bi pisati: ovo nije hrvatski krimić, ovo je istinski krimić koji se odmah može pretočiti u skandinavsku televizijsku seriju”, piše, u blurbu, Denis Kuljiš.
”‘Izborna šutnja’ Drage Hedla vješto je i intrigantno ispričana priča o svijetu političara i narkomana, pedofila i plaćenih ubojica, sumnjivih poduzetnika i njihovih mutnih poslova i bešćutna društva koje ne pokazuje ni trunku empatije prema nemoćnima. Upleteni su spremni posegnuti za mračnim metodama da bi ostali neotkriveni”, primjećuje pak Ivica Vrkić.
Pročitate li Hedla, vidjet ćete u 3D o čemu je riječ, a zanemarite li početni disclaimer, možda otkrijete i vezu fiktivnih likova i stvarnih figura grada na Dravi…
(Prenosimo iz tjednika Express).
Bahati Milanović
Za staru, plavu ”bubu” Jose Mujice, skromnog predsjednika koji je preporodio Urugvaj, neki je šeik ovih dana ponudio milijun dolara. Ako dobije taj novac, Mujica će ga donirati beskućnicima u svojoj zemlji. Dok je vladao, Mujica se vozio u toj oronuloj ”bubi” i tvrdoglavo odbijao da ga voze službenim automobilima.
Hrvatski premijer Zoran Milanović voli vožnje službenim automobilima i rijetko vozi svoj VW Passat iz 2005., nije svijet osvojio skromnošću i uspješnim mandatom i njemu vjerojatno nitko ne bi ponudio milijun dolara za limenog ljubimca. A kad bi se to čudom i dogodilo, Milanoviću ne bi palo na pamet donirati novac sirotinji jer on nema pojma da u zemlji kojom vlada sirotinja uopće i postoji.
U Milanovićevoj Hrvatskoj postoje samo ljudi s dobrim ili lošim prehrambenim navikama
Iako su se prošli tjedan diljem Hrvatske sakupljale donacije za izgladnjele školarce u Belom Manastiru, predsjednik Vlade Zoran Milanović ne samo da o tome ništa ne zna, on tvrdi kako u ovoj zemlji nema gladnih, ni djece ni odraslih. U Milanovićevoj Hrvatskoj postoje samo ljudi s dobrim ili lošim prehrambenim navikama.
”Danas u Hrvatskoj nije problem prazan želudac ljudi, i djeca imaju pun želudac, pitanje je samo čega. Jer kvalitetnija hrana u pravilu previše košta, mada ne mora previše koštati. Prema tome, nemojmo govoriti da danas ljudi u Hrvatskoj gladuju”, tim je odgovorom na pitanje zastupnika laburista Mladena Novaka što će napraviti da sva djeca dobiju obrok i da budu sita, Milanović sablaznio javnost.
Dogodilo se to samo 10-ak dana nakon što je njegova supruga Sanja Musić Milanović osvojila titulu ”hrvatske Marije Antoanete” savjetom građanima da crni kruh režu na tanje šnite kako bi bili zdraviji. Njihova obiteljska opsesija zdravim životom dominira javnim prostorom i to ne bi bio problem kad ne bi bila riječ o obitelji čija ”glava” vlada Hrvatskom i o čijim odlukama ovisi hoćemo li uopće imati za kruh ili za nož kojim ćemo ga rezati. Crni ili bijeli, svejedno je.
(…) njegova je supruga Sanja Musić Milanović osvojila titulu ”hrvatske Marije Antoanete” savjetom građanima da crni kruh režu na tanje šnite kako bi bili zdraviji. Njihova obiteljska opsesija zdravim životom dominira javnim prostorom i to ne bi bio problem kad ne bi bila riječ o obitelji čija ”glava” vlada Hrvatskom i o čijim odlukama ovisi hoćemo li uopće imati za kruh ili za nož kojim ćemo ga rezati
Prema europskim statističkim podacima, čak je trećina stanovništva Hrvatske siromašna, pučke kuhinje otvaraju se kao nekad šoping-centri, sad je ima i Slavonski Brod; u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Zadru u njima se hrane čitave obitelji, čak i one s malom djecom.
U glavnom gradu cijele obitelji žive u prihvatilištima za beskućnike, u Vukovaru su police socijalne samoposluge manje-više stalno prazne, taj će grad dogodine otvoriti i prvu pučku kuhinju.
Procjenjuje se kako je stvarni broj beskućnika u Hrvatskoj dosegnuo zastrašujućih 10.000.
Čak i ministrica socijale Milanovićeve Vlade Milanka Opačić na istom aktualnom satu u Saboru, na kojem je njezin šef govorio kako ovdje nema gladnih, kaže kako je broj korisnika socijalne skrbi ove godine skočio za 16.000 ljudi.
Njegov ministar obrazovanja Vedran Mornar istog dana priznaje da su školska djeca gladna. Tri četvrtine hrvatskih građana nema dovoljno sredstava za pokrivanje mjesečnih osnovnih životnih potreba.
Predsjedniku hrvatske Vlade to ne znači ništa, on živi u nekom svom svijetu, njegov dokaz da je skroman i štedljiv je iskaz kako, kad putuje, ne putuje prvom klasom na prekooceanskim letovima. Proljetos smo njegovo putovanje sa suprugom u Australiju platili najmanje 324.329 kuna (bez hrane i pića), prije mjesec dana bio je u SAD-u (sa sinom) i svitom ministara i to smo platili 321.769 kuna.
(…) čak je trećina stanovništva Hrvatske siromašna, pučke kuhinje otvaraju se kao nekad šoping-centri, sad je ima i Slavonski Brod; u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Zadru u njima se hrane čitave obitelji, čak i one s malom djecom. U glavnom gradu cijele obitelji žive u prihvatilištima za beskućnike, u Vukovaru su police socijalne samoposluge manje-više stalno prazne, taj će grad dogodine otvoriti i prvu pučku kuhinju. Procjenjuje se kako je stvarni broj beskućnika u Hrvatskoj dosegnuo zastrašujućih 10.000
Zbrojimo li ”populistički” te troškove dobijemo 85.000 eura, sasvim dovoljan iznos za zbrinjavanje dviju obitelji bez krova nad glavom. Ni od jednog niti od drugog putovanja hrvatski građani nemaju koristi. Od putovanja u Australiju ga sigurno nećemo imati, a od putovanja u SAD imat ćemo koristi jednom možda.
Milanović se hrani zdravo, njegov omiljeni restorani za svakodnevne obroke su zagrebački Tač, Takenoko i As. Omiljeni mu Tač poslužuje samo zdrave obroke, koriste samo vrhunske namirnice – svježu, divlju ribu, školjke, škampe, šparoge, artičoke, pa su se i okitili titulom najboljeg poslovnog restorana u metropoli. Kad je eliminiran iz Banskih dvora i SDP-a, Slavko Linić rekao je kako Milanović samo jede i pije i ne radi ništa. Njegova supruga zadovoljna je što jede zdravo.
Hrvatska koju Milanović gleda svakog dana nije Hrvatska pučkih kuhinja, izgladnjelih đaka i oporog siromaštva koje se na našim ulicama već može i namirisati. Funkcija premijera omogućila mu je usavršavanje hohštaplerskog stila života, pa o toj nesretnoj i beznadnoj Hrvatskoj on ne zna ništa niti ga ta Hrvatska zanima.
Ne tako davno jedan je drugi premijer hohštapler na pitanja o rastućem siromaštvu odgovarao poslovicom o nezasitnom ljudskom srcu, ručao s istim ”prijateljima” s kojima danas ruča Zoran Milanović.
Ne tako davno taj je premijer prezirao narod kojim je vladao, njegovao iste, zdrave prehrambene navike, mislio kako je nedodirljiv, najbolji, vječan.
(Prenosimo s tportala).
- « Previous Page
- 1
- …
- 5
- 6
- 7
- 8
- Next Page »