Ako bih izabrao frazu koja se toliko često koristi u javnom diskursu, a tako slabo razumije, onda bi prvi kandidat jamačno bila ”govor mržnje“. Rabi ju se u gotovo svim prilikama: kad Milanović napadne HDZ zbog ustašofilije – to je govor mržnje; kad ateisti ismiju religiju i nazovu štovanje sveca nekrofilijom, to je govor mržnje; kad netko nazove Pupovca četnikom, koji se treba vratiti tamo odakle je došao – to je govor mržnje. [Read more…]
Nedosljednost biskupa Mate Uzinića
Biskup dubrovački Mate Uzinić rekao je u subotu da je Hrvatska posljednjih nekoliko godina zatrovana ideološkim podjelama te kako mu se čini da razjedinjenjem hrvatskog naroda oko nebitnih stvari netko dirigira. Gostujući u emisiji ”Intervju tjedna” Hrvatskog radija, Uzinić je nažalost relativizirao skandiranje ”Za dom – spremni” [Read more…]
Što mogu Ivi Josipoviću kazati o Božiću?
U petak je Božić (po Gregorijanskome kalendaru). To je dan koji se praznuje u slavu rođenja Isusa Krista u kojem je jedan dio Židova vidio velikog učitelja, islam proroka, hinduisti avatara (onaj koji dolazi, ponovo se rađa), a kršćani neponovljivo utjelovljenje Božje. [Read more…]
Što mogu Ivi Josipoviću kazati o Božiću?
U petak je Božić (po Gregorijanskome kalendaru). To je dan koji se praznuje u slavu rođenja Isusa Krista u kojem je jedan dio Židova vidio velikog učitelja, islam proroka, hinduisti avatara (onaj koji dolazi, ponovo se rađa), a kršćani neponovljivo utjelovljenje Božje. [Read more…]
Cro Klux Klan
U našem nastupu priložit ćemo dokazni postupak u kojem će govoriti preživjele žrtve jugokomunističkog režima kojeg je predvodio diktator Josip Broz Tito, ali ćemo dokazati i opačine ovoga vremena danas.’ Tim je riječima prije neki dan svoj govor započeo Zvonimir Šeparović, [Read more…]
Njima ne smetaju tijela ustaških žrtava
U stvari bi trebalo imati puno razumijevanja za te ljude. To je vjerojatno najbliže osjećaju zarobljenosti u krivom tijelu, na krivom mjestu. Treba imati malo mašte, ali nije to nedostižno i zamisliti kako i oni, potpisnici peticije, vjeruju da su neki drugi ljudi. [Read more…]
Kukavičluk hrvatske Predsjednice
Početkom tjedna se raširila vijest o ”inicijativi” na temelju ideje do koje je došao mučitelj konja, ražalovani političar i momak s puškom koji je izvukao glavu na sigurno iz vukovarskog pakla ostavivši iza sebe nedužne civile na milost i nemilost agresora, dakle toga Branka Borkovića; hrabar neki čovjek koji je predložio izmjene zakona kako bi se u službenu vojnu uporabu uveo pozdrav ”Za dom – spremni”. [Read more…]
Bozanićevih i mojih 25 godina
Iz Argentine sam u SFRJ, u SRH, dakle, u domovinu Hrvatsku, stigao sredinom svibnja 1989., poznato je već, kao redovnik sa privremenim zavjetima, da bih tamo gdje moj tadašnji redovnički franjevački poglavar odluči započeo studij filozofije i teologije (sve ostalo iz moje biografije te prve godine života u raspadajućoj Jugoslaviji nije sada ovdje važno ponavljati).
Tako se dogodilo da sam poslan najprije na otočić Košljun, koji se nalazi u puntarskom zaljevu otoka Krka, gdje su moji franjevci imali prigodno mjesto za nekoga tko je došao, mogu tako reći, s drugog planeta, mjesto gdje će mi se pojasniti kako izgleda ta moja nova životna sredina, redovnička, dakle, crkvena, ali i građanska, socijalistička, u kojoj su se pojavile i prve političke stranke (HSLS i HDZ).
Nisam bio jedini koji je na otočiću Košljunu sebe pripremao za značajne promjene. Jednoga dana na plaži sam upoznao simpatična svećenika koji je u naš samostan stigao da se pripremi za službu biskupa dijeceze Krk. Bio je to Josip Bozanić.
Nisam bio jedini koji je na otočiću Košljunu sebe pripremao za značajne promjene. Jednoga dana na plaži sam upoznao simpatična svećenika koji je u naš samostan stigao da se pripremi za službu biskupa dijeceze Krk. Bio je to Josip Bozanić. Na toj maloj fratarskoj plaži, naime, svoje su živote i neke nade jedan drugome, trasirajući i moguće prijateljstvo, predstavili jedan zanesenjak koji će svojih 25 godina života u Hrvatskoj danas obilježiti vrlo skromno, tek u kolumni jednoga maloga, ali pristojnoga portala i jedan moćnik koji je svojih 25 godina u biskupstvu proslavio kao da je dobio Nobelovu nagradu za mir
Na toj maloj fratarskoj plaži, naime, svoje su živote i neke nade jedan drugome, trasirajući i moguće prijateljstvo, predstavili jedan zanesenjak koji će svojih 25 godina života u Hrvatskoj danas obilježiti vrlo skromno, tek u kolumni jednoga maloga, ali pristojnoga portala i jedan moćnik koji je svojih 25 godina u biskupstvu proslavio kao da je dobio Nobelovu nagradu za mir, ali puno bučnije, svečanom akademijom koja je bila neukusna i kičasta, kakav svaki kult ispraznih ličnosti i jest.
Čak i nisam imao namjeru obavijestiti vas da sam, eto, već 25 godina među vama jer sam mislio da je dovoljno to što sam to neizravno kazao u ”Argentinskome romanu” koji, bez moje izričite krivice, ne prestaje biti najprodavanijom publicističkom knjigom ”u Hrvata”, ali svečana akademija kojom je u petak 20. lipnja proslavljena 25. obljetnica biskupske službe kardinala Josipa Bozanića, koju sam izravno pratio preko Hrvatskog katoličkog radija, a onda i sažeto vidio u vjerskom programu na televiziji, pročitavši, dakako, i izvještaje u drugim medijima, ponajprije onaj koji je dala agencija IKA, ponukala me je da pomislim imam li pravo usporediti Bozanićevih i mojih ”25 godina” i ako imam, a ja mislim da su neke paralele moguće, mada sam svjestan da će me se optužiti za neskromnost, vidjeti što se dade zaključiti iz njegove, kardinalove, i moje obljetnice.
Dobro pamtim biskupsko ređenje Josipa Bozanića u katedrali grada Krka jer smo kao bogoslovi koji borave u njegovoj biskupiji bili dobili neku malu, zaista epizodnu ulogu u toj lijepoj liturgiji, a i red je bio da budemo prisutni na ređenju našega biskupa, tada najmlađeg u Europi.
Putovi su nam se stalno dodirivali. Josip Bozanić, tako je ispalo nakon odluke mojih poglavara da živim u jednom samostanu u Rijeci i u tom gradu studiram filozofiju i teologiju, pojavio se opet u mom životu, ali kao profesor jednog dijela ne baš zanimljivoga predmeta koji se zove Kanonsko pravo (prof. Bozanić nam je predavao IV. i V. knjigu, onu o sakramentima i ostalim bogoštovnim činima te o svetim mjestima i vremenima, a onda i onu o vremenitim crkvenim dobrima) i pamtim da sam bio među rijetkima koji je prof. Bozaniću postavljao pitanja jer su kolege uglavnom gledale kroz prozor.
Što jest jest, treba to kazati, mladi biskup je bio očajan kao profesor, dosadan, neinventivan, monotona glasa, s onim karakterističnim nesposobnostima da neka slova pravilno izgovori (što i danas nažalost ponavlja, a mogao je i trebao na vrijeme tu manu riješiti diskretno s nekim dobrim logopedom) i njegova su predavanja, za razliku, barem meni, od onih odličnih pokojnih profesora Kresine (iz Biblije) i Benvina (liturgija) ili profesora Devčića, sada riječkoga nadbiskupa (filozofski predmeti), bila mjesta obavezne koncentracije tek zbog toga što mi je Bozanić iskreno i simpatično pristupio kada smo se upoznali i sunčali na plaži otočića Košljun.
Sasvim sam siguran da će on, pogleda li slučajno ovu kolumnu, reći: ma što Pilsel pretjeruje, tu nikada nije bilo blizine, ali ja znam da to nije točno i da moćni kardinal ima jednu prestrašnu manu, a ta je da ljude ignorira, pa će mi se tako dogoditi i da mi se akademik Ivan Supek pojada prije smrti kako mu Bozanić ne odgovara na pisma
Nisam ga, naime, želio nikako povrijediti, makar i govorom tijela koji bi pokazao da je, eto, naprosto naš najlošiji profesor.
Sasvim sam siguran da će on, pogleda li slučajno ovu kolumnu, reći: ma što Pilsel pretjeruje, tu nikada nije bilo blizine, ali ja znam da to nije točno i da moćni kardinal ima jednu prestrašnu manu, a ta je da ljude ignorira, pa će mi se tako dogoditi i da mi se akademik Ivan Supek pojada nedugo prije smrti kako mu Bozanić ne odgovara na pisma.
Uostalom, od Bozanića sam doživio jednu zanimljivu manifestaciju mizernoga karaktera kada sam prije nekoliko godina, dok je predsjednik HBK još bio đakovački nadbiskup Srakić, na jednoj press konferenciji, što može posvjedočiti barem dvadesetak kolegica i kolega, ostao bez odgovora i to tako što nakon što sam postavio vrlo decentno pitanje, čisto protokolarno, gospodinu uzoritom kardinalu (pitam se iznova komu je on i zbog čega uzor), a on je odlučio šutjeti, ali tako da me nije niti jednom pogledao, već je pogled zadržao ispred sebe, iznad televizijskih kamera, na nekoj samo njemu jasnoj točki na zidu nasuprot sebi, u tišini koja je postala duga i neugodna za sve, tišini koju je prekinuo msgr. Srakić shvaćajući da mu se subrat u episkopatu ponaša kao budala i odgovorio, vrlo korektno, na moje beznačajno pitanje.
Elem, Bozanić je ljut na mene otprilike otkako je umro Franjo Tuđman. Jer do tada smo bili ne samo ”na ti” već smo se i telefonom po potrebi znali čuti. Bilo je to kada je pokojni predsjednik, otkrilo se, osjećajući da napušta ovaj svijet, dao velike pare iz neoznačenih fondova za gradnju karmelićanskog samostana u Mariji Bistrici, a ja sam se našalio i pisao o famoznim indulgencijama i kako još one žive u našem narodu te da je Tuđman imao previsoko mišljenje o sebi kada je svoje grijehe vrednovao na samo 2 milijuna tadašnjih njemačkih maraka.
Ispostavilo se da je Bozanić te pare primio, kao što je i druge velike novce primao od moćnika koji nisu plaćali obaveze državi, pa sam ga podsjetio na govor koji mu je pomogao sročiti pokojni profesor Moralne teologije Marijan Valković o famoznom ”grijehu struktura” za Božić 1997., nekoliko mjeseci nakon što je preuzeo službu zagrebačkog nadbiskupa
Ispostavilo se da je Bozanić te pare primio, kao što je i druge velike novce primao od moćnika koji nisu plaćali obaveze državi, pa sam ga podsjetio na govor koji mu je, čini mi se, pomogao sročiti pokojni profesor Moralne teologije Marijan Valković o famoznom ”grijehu struktura” za Božić 1997., nekoliko mjeseci nakon što je preuzeo službu zagrebačkog nadbiskupa.
Bozanić je ispalio na živce kada sam mu rekao da je i on tako, primajući te milijune, u samoj mreži grešnih struktura. Od tada se uzoriti gospodin Bozanić ponaša kao da ne postojim. A vjerojatno i ne postojim jer je Bozanić nametnuo vrlo jaki silenzio stampa u vezi sa mnom. U Glasu Koncila, na primjer, možda budem spomenut ako netko objavi, na radost i veselje ”Crkve u Hrvata”, da sam blago u Gospodinu konačno preminuo.
Ajme, toliko toga imam za reći, a toliko je toga i beznačajno, i banalno i žalosno da ne znam griješim li uopće što obilježavam Bozanićevih i mojih 25 godina na način na koji bi vas se moglo navesti na zaključak da sam ogorčen ili bijesan. Jer nisam.
Ogorčen i bijesan nisam jer sam oguglao, onako kako je, premda znam da to nije u redu jer kršćanin mora znati sačuvati nadu, beznadan onaj koji od biskupa Vlade Košića očekuje riječi kajanja, a on pak ponavlja, kao da potpisuje dogmu, da mu je Dario Kordić ”moralna veličina” ili kao onaj koji sliježe ramena kada listajući stranice Bozanićeve biografije nailazi na podatak iz siječnja 2012. u kojem čita da mu je Senat Sveučilišta u Zagrebu odlučio dodijeliti počasni doktorat zbog njegovih doprinosa ”u izgradnji humanijeg društva, promociji teoloških, humanističkih i društvenih znanosti, dostojanstva ljudske osobe, kulture dijaloga i afirmacije hrvatske vjerske kulture i kulturne baštine u Europi i svijetu”. Bit će da se papa emeritus Benedikt XVI. i papa Franjo sakrivaju od srama svaki puta kada je njegovo veličanstvo kardinal Bozanić u Rimu.
Kakav sam ja to život živio? Tih mojih 25 godina u Hrvatskoj, kakve su one? Dovoljne i sadržajne toliko da mi barabe požele smrt i kažu ”Doći ćeš i ti na red, okotu”, da mi se poželi da mi se netko ne posere na glavu kao Anti Tomiću, nego na sam grob i to čim prije, kako mi poručiše uglednici HČSP-a, ovi veliki prijatelji gradonačelnika Baldasara.
Nakon 25 godina u Hrvatskoj, dragi moji sugrađani, pišem s jednom nogom na Rebru kamo me vode stres i nemogućnost da platim režije, a Bozanić si može priuštiti da, zahvaljujući privilegiranim informacijama, u jednom danu podigne iz ugrožene banke 450.000 eura
Kakve su bile Bozanićeve godine u biskupstvu? Iako je Bozanić priznao da i on griješi, a pogriješio je kada je odlučio popustiti željama svojih pomoćnih biskupa i ostalih adulanata da se svečana akademija, svečano čestitanje, svečano ovo i svečano ono, ipak održi jer on to, kao, nije želio, on je bio nakanio da mu obljetnica prođe ”što tiše i skromnije”, mislim da su 25 godina Bozanićeve biskupske službe na ponos i diku onih koji se prepoznaju u sintagmi, rabljenoj u petak u zagrebačkoj katedrali, ”Stepinčeve Crkve” (da, sa veliko ”C”). Nama ostalima, koji se pak prepoznajemo u Kristovoj crkvi, ostaje sijaset pitanja, gomila neugodnih i opterećujućih pitanja.
Jer papa Franjo već nekoliko puta ponavlja, posljednji je put to učinio u nedavnom intervju za La Vanguardia, lista iz Barcelone, da biskupi ne smiju imati ponašanje i držanje, pa ni ostali život kao u prinčeva. Machiavello s Kaptola 31 pak, okružen sigurnosnim kamerama i visokim ogradama te miljama daleko od nevesela prizora kojeg u tramvajima, ulicama, i trgovima stvaraju nezaposleni i oronuli Hrvati, čak ni kao nekakva Kolinda koja će se odlučno pobrinuti da potrošene karmenadle sirotinji ostavi kraj kontejnera u čistim vrećicama, voli zlato, voli da mu se izrađuju najfiniji i najkompliciraniji medaljoni, voli moć, voli biti arogantan.
Ne znam i ne zanima nas kakav je Bozanić kao upravitelj; vjerojatno dobar ako se dobrim upravljanjem smatra, recimo, potrošiti oko 100 milijuna kuna na sveučilištu koje uopće nije potrebno i koje se trudi ne zjapiti prazno. Je li dobar šef? Vjerojatno jest ako to znači da te se podanici boje; jer, da, svećenici ga se boje, toliko ga se boje da mi je jedan studijski kolega i profesor prije nekoliko tjedana rekao: ”Šutimo, Drago, moramo šutjeti”. Ali ovo ću reći: javni istupi gospodina nadbiskupa i kardinala Bozanića nisu pridonijeli porastu razine javnog dijaloga u Hrvatskoj. Moji pak jesu.
Je li dobar šef? Vjerojatno jest ako to znači da te se podanici boje; jer, da, svećenici ga se boje, toliko ga se boje da mi je jedan studijski kolega i profesor prije nekoliko tjedana rekao: ”Šutimo, Drago, moramo šutjeti”. Ali ovo ću reći: javni istupi gospodina nadbiskupa i kardinala Bozanića nisu pridonijeli porastu razine javnog dijaloga u Hrvatskoj. Moji pak jesu
Je li Bozanić šampion ljudskih prava i strastveni borac za dostojanstvo čovjeka? Ja sam nešto po tom pitanju učinio iako nikakav šampion nisam. Tek mali novinar. Gospodin se kardinal, uzoriti i plemeniti, mnogo češće nije javljao kada su bila ugrožena ljudska prava. Zašutio je Bozanić i one važne 2000. godine kada se sveti Ivan Pavao II. trudio pokrenuti cijelu Katoličku crkvu na kajanje. Bozanić je šutio, ništa nije rekao. Bio sam tamo, slušao sam ga i znam to iz prve ruke.
Njegova, ”Stepinčeva Crkva”, nasuprot one u kojoj se ja nalazim, Kristova, izabrala je oniks, skupi kamen, još skuplje limuzine i to je bio kardinalov odgovor na krizu i siromaštvo u Crkvi i društvu. Ja sam, pak, u ovih 25 godina ostao vjeran zavjetu siromaštva koji sam položio kao mladi franjevački bogoslov na kraju novicijata u gradu Salta na sjeverozapadu Argentine. Znam, reče Isus, neka ti lijeva ruka ne zna što ti desna radi, ako činiš djela milosrđa, ne čini to da drugi vide i da te zbog toga hvale.
Ali, eto, Bozanić ide u Jasenovac i okrene sa na pola puta, ne želi da ga vide pod kamenim Bogdanovićevim cvijetom, a ja, budala, odreknem se i oca i matere i svih prijatelja da bih ostao svoj nakon spoznaje da je ustaštvo gnjusna stvar i da moram znati poštivati i živjeti antifašistički stav.
Nakon 25 godina u Hrvatskoj, dragi moji sugrađani, pišem s jednom nogom na Rebru kamo me vode stres i nemogućnost da platim režije, a Bozanić si može priuštiti da, zahvaljujući privilegiranim informacijama, u jednom danu podigne iz ugrožene banke 450.000 eura.
Slažem se s biskupom Valentinom Pozaićem, najljigavijim od svih čestitara – Bozanić je veliki blagoslov i dar za ”Stepinčevu Crkvu”. Neka živi tisuću godina. Ja ću radije, kao član Kristove crkve ili Crkve Kristove, umrijeti odmah i ovdje. Zaista, 25 godina u Hrvatskoj je bilo za mene previše vremena, a osobito sam tužan jer me čeka smrt, a da nisam uopće svjestan koliko me ljudi voli i cijeni, niti sam svjestan svih onih kojima sam, dok je Bozanić gradio karijeru princa, služio kao onaj koji je ”sluga beskoristan”, kao onaj koji je ”samo učinio ono što je bio dužan učiniti” (Lk 17, 10).
Glas Kordića, zvuk Bozanića
Od svega što je nadbiskup zagrebački Josip Bozanić izgovorio u svojoj bogatoj besjedničkoj karijeri, u javno se pamćenje najdublje usjekla ona još prošlostoljetna sintagma ”grijeh struktura”. Sada je uzoriti kardinal u intervjuu Večernjem listu progovorio u inverziji i opleo po – ”strukturama grijeha”.
Te strukture grijeha su, veli msgr. Bozanić, ”premrežile cjelokupni sustav” i nije ih se moguće riješiti ”nekakvim populističkim i kozmetičkim mjerama”, nego pak ”sustavnom promjenom svega onoga što omogućuje niz zala koja uništavaju budućnost naše države i našeg naroda”.
Spadaju li u tu izgradnju ”kulture odgovornosti” i rukoljub biskupa Košića Dariju Kordiću i kaptolska misa na kojoj je pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić posebno pozdravio nazočnost ratnoga zločinca u katedrali, e to od nadbiskupa Bozanića nismo mogli čuti
A budući da su sva zla – kako ona na osobnoj, tako i ona na općedruštvenoj razini – prouzročena neodgovornošću, kardinal poručuje kako ”u Hrvatskoj hitno moramo početi graditi kulturu odgovornosti”, jer se ”bez nje nećemo izvući iz ovog beznadnog stanja”.
Spadaju li u tu izgradnju ”kulture odgovornosti” i rukoljub biskupa Košića Dariju Kordiću i kaptolska misa na kojoj je pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić posebno pozdravio nazočnost ratnoga zločinca u katedrali, e to od nadbiskupa Bozanića nismo mogli čuti, jer ga sugovornici iz Večernjaka nisu gnjavili tako nebitnim pitanjima, pretpostavljajući valjda da će njihove čitatelje više zanimati što kardinal misli o puno ozbiljnijim društvenim temama, kao naprimjer – kakva su mu očekivanja od nastupa hrvatske nogometne reprezentacije na Mundialu?
A kakvu se to ”kultura odgovornosti” izgrađuje na Kaptolu, vidjeli smo i u uvodniku najnovijega broja Glasa Koncila, gdje je velečasni Ivan Miklenić sve medije u kojima je osuđenik za ratne zločine Dario Kordić nazvan ratnim zločincem optužio da takvim ”etiketiranjem” izražavaju svoju ”mržnju prema hrvatskom narodu i prema samostalnoj državi Hrvatskoj”, te da i na taj način pokazuju ”koliko su protiv općega dobra hrvatskoga naroda i protiv općega dobra države Hrvatske”.
Bilo bi stoga zanimljivo čuti osjeća li kardinal Bozanić ikakvu osobnu ”kulturnu odgovornost” za takvo stanje duha pri kojemu Kaptol stavlja znak jednakosti između ratnog zločinca, osuđenog za pokolj 116 ljudi u Ahmićima, i ”općega dobra hrvatskoga naroda i države Hrvatske”.
A kakvu se to ”kultura odgovornosti” izgrađuje na Kaptolu, vidjeli smo i u uvodniku najnovijega broja Glasa Koncila, gdje je velečasni Ivan Miklenić sve medije u kojima je osuđenik za ratne zločine Dario Kordić nazvan ratnim zločincem optužio da takvim ”etiketiranjem” izražavaju svoju ”mržnju prema hrvatskom narodu i prema samostalnoj državi Hrvatskoj”
Pa čak i ako uzoriti – vođen skromnošću kojom ga je Bog obdario – ne želi sebi pripisati ni djelić te odgovornosti, bio bi red da u povijesti hrvatstva i katoličanstva ostane zapamćen kao duhovnik pod čijom se nadležnošću obožavanje ratnoga zločinca prometnulo u blagoslovljeni izraz ljubavi prema hrvatskom narodu i prema samostalnoj državi Hrvatskoj.
Ako je i Bozanić suglasan s Miklenićem da Kordića umjesto ratnim zločincem treba oslovljavati kao ”prvoga političkoga čovjeka Lašvanske doline u Bosni i Hercegovini – koja je, kako svjedoče eksperti, spriječila da Armija BiH izbije na jadransku obalu, a Hrvatska bude vojno slomljena i prisiljena na povratak u nekakvu balkansku zajednicu”, tko sebi smije uzeti za pravo da jednoga kardinala uvjerava kako su te geostrateške konstrukcije udaljenije od stvarnosti negoli Primorski Dolac od Dolca na Lašvi?
Ne smije to nitko, pa čak ni ”politički čovjek” Dario Kordić koji je 27. prosinca 1991. godine – dok još nije bilo nikakve Armije BiH – Franji Tuđmanu raportirao kako su on i kamaradi na terenu ”šest mjeseci krvavo razrađivali ideju” koju im je iznio vrhovnik s Pantovčaka i kako je ta ”krvava razrada” rezultirala time da ”u mladićima vrije hrvatski duh” i da ”hrvatski narod u travničkoj ovoj subregionalnoj zajednici živi sa idejom konačnog priključenja hrvatskoj državi i spreman je da to ostvari svim sredstvima”!
Ni Bog dragi ne smije uludo tratiti svoje vrijeme pokušavajući objasniti slugi svojemu Josipu Bozaniću kako ta Kordićeva ”krvava razrada” nije nikakva podvala britanskih obavještajnih službi ni njihovih bošnjačkih ispostava već autentični citat iz transkripta sa sastanka Franje Tuđmana s delegacijom HDZ-a BiH…
Glas Koncila će širiti svoje stranice pred Dariom Kordićem, praveći od osuđenoga ratnog zločinca nesuđenoga kršćanskog mistika i plasirajući njegova buncanja o ”predokusu raja na zemlji” što ga je ”doživio” nad Stepinčevim grobom kao da su na istoj ravni s ”Tamnom noći duše” Sv. Ivana od Križa
Jer – s Kaptola će se svejedno gusliti u prilog postsumpciji Kordićeve nevinosti, s namjerom da se kanonizira ”povijesna istina” Glasa Koncila po kojoj ispada da je masakr u Ahmićima počinjen u nužnoj samoobrani, kako bi se spriječio prodor Alijinih bojovnika prema Šparadićima i obližnjem Umagu.
Glas Koncila će širiti svoje stranice pred Dariom Kordićem, praveći od osuđenoga ratnog zločinca nesuđenoga kršćanskog mistika i plasirajući njegova buncanja o ”predokusu raja na zemlji” što ga je ”doživio” nad Stepinčevim grobom kao da su na istoj ravni s ”Tamnom noći duše” Sv. Ivana od Križa.
Širit će među vjernicima Kordićeva blasfemična hvastanja etnokršćanskim pothvatima poput onog ”Predao sam Bogu svoj hrvatski narod!”, a svetogrđem i veleizdajom hrvatstva proglašavati nazivanje zločinca zločincem.
Kao vrhunaravno svjedočanstvo pobožnosti, s Kaptola će pastvi naturati zločinčeve riječi ”Bože, hvala ti ako je već toliko ljudi moralo popiti taj kalež žuči u Haagu, hvala ti što me nisi zaobišao!”, ne očekujući da se itko zapita – zahvaljuje li to kaptolski miljenik dragome Bogu i na milosti što mu je udijelio isti ”kalež žuči” iz kojega su morali piti i jednako slavljeni pravoslavni bogougodnici i ”Hristovi vojnici” Karadžić i Mladić?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Pokazuju Bogu srednji prst
Prije nego što se pozabavim današnjom temom imam jednu poruku ovima koji se okupljaju u Vukovaru kao Stožer, a ponašaju se baš onako kako su se nekada ponašali komunistički ili partijski komesari ”osuđujući” po kratkom postupku.
Navodim njihove najnovije prijetnje:
”Stožer za obranu hrvatskog Vukovara protivi se nedoličnim pokušajima estradizacije odavanja pijeteta, pri čemu pojedinci iz svojih uskih, dnevno-političkih i drugih interesa, na ljudskoj muci i trpljenju, zapravo ‘peru’ svoju nečistu savjest zbog nečinjenja dobra kada je trebalo spriječiti genocid nad vukovarskim žrtvama odanim Hrvatskoj.
Takvi ni danas ne čine ništa da se kazne oni koji su zločin počinili. Cijelo vrijeme izjednačavaju krivnju i falsificiraju povijest. U tom ozračju veliki broj građana Vukovara i Hrvatske danas doživljavaju ovu najavu dolaska g. Šerbedžije na Ovčaru.
Košić: ”Ti bi nam, dragi Dario, mogao možda najbolje protumačiti današnju Riječ Božju, i Ti to i činiš – svojim životom, svojom žrtvom, svojom neviđenom ljubavlju kojom obuhvaćaš sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje”
Na upit novinara može li se poruka Stožera shvatiti kao prijetnja jasno poručujemo -poruku stožera ste trebali prenijeti u cijelosti pa bi svima bilo jasno koje je poruke stožer spreman odaslati hrvatskoj, svjetskoj javnosti i Šerbedžiji.”
Ja toj ekipi nedoraslih za demokraciju poručujem da su Hrvati jači od njihove destrukcije i da griješe jer provode fašizaciju naše domovine. Nekada se takve tuklo na Sutjesci i na Neretvi, a danas ćemo ih, metaforički rečeno, ”tući” na internetu i u okviru demokratskih institucija.
Señores: llévense vuestra roña a otra parte. Ustedes son una calamidad. Una vergüenza para nuestra bendita nación. Ustedes NO PASARÁN!
A sada na današnju temu koja je još i strašnija od neofašističkog divljanja stožeraša.
U Frohnleitenu kod Graza, u petak 28. ožujka (ma da na službenim stranicama sisačke biskupije piše da se ovaj događaj zbio u subotu 29. ožujka, što je greška koju namjerno navodim citirajući nešto niže propovijed sa te mise), održalo se nesvakidašnje euharistijsko slavlje. Tu je misu želio Dario Kordić, haški uznik koji svoju kaznu zatvora izdržava u Grazu, a taj je dan bio pušten na tzv. slobodan dan, te su u Frohnleiten pohrlili susresti se s njim njegovi najbliži – supruga Venera i kćeri Marija i Elizabeta, rodbina i mnogobrojni prijatelji iz domovine i inozemstva.
Na misi, koju je predvodio vojni biskup Juraj Jezerinac u koncelebraciji s biskupima sisačkim Vladom Košićem i pomoćnim zagrebačkim Valentinom Pozaićem, bilo je puno svećenika koncelebranata, a među njima i provincijal hercegovačkih franjevaca, koji inače vode tu hrvatsku katoličku misiju, fra Miljenko Šteko, koji je imao ulogu domaćina.
Poručuje nam se da je Dario Kordić spasitelj Hrvata: ”Nakon Darijeva poziva nismo nimalo dvoumili u duši gdje želimo biti”, kazao je provincijal o. Šteko. ”Ti si, Dario, naša tiha patnja i velika ljubav.” Provincijal o. Šteko je osim toga istaknuo: ”Molili smo Boga da ti dadne snagu, znademo da si ostao sam i da si zazivao Boga. I Bog je bio s tobom i mi smo bili uza te. Hodao je Gospodin uza te, bio je sve Uskrse i Božiće s tobom u strogim i teškim zatvorima. Valjalo je sve ove godine ostati na križnom putu, izdržati bičeve i udarce….”
Sudjelovalo je, da budemo precizni, tako izvještava Glas Koncila, 37 svećenika te više stotina rodbine i prijatelja. Katolički novinar Vlado Čutura kaže da je skupu, premda nije medijski najavljivan, nazočilo više hrvatskih generala i visokih časnika iz Domovinskoga rata, predstavnika hrvatskih braniteljskih udruga – od specijalne policije do gardijskih brigada – predstavnika Počasnoga bleiburškoga voda, prijatelja i rodbine ”nepravedno osuđenog Kordića”, zatim brojne redovnice, župni zbor i KUD iz Žepča.
Na internetskim stranicama Sisačke biskupije može se pročitati propovijed koju je biskup Košić posvetio Dariju Kordiću, a koja se pretvorila u najstrašniji crkveni skandal koji pamtim otkako je don Živko Kustić stao veličati ratne zločine hrvatskih snaga nad preostalim Srbima nakon ”Oluje” (prvi uvodnik Glasa Koncila toga kolovoza 1995. imao je prestrašan naslov ”Neviđena humanost ratovanja”).
Prenosim prvi dio skandalozne Košićeve propovijedi:
”Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na misi s Dariom Kordićem
Frohleiten, 29. ožujka 2014.
Dragi naš Dario, poštovana suprugo Venera s kćerima, poštovana obitelji Kordić, dragi biskupi, oče provincijale, braćo svećenici, sestre redovnice, dragi prijatelji!
Zapravo je ovaj sam naš susret – propovijed za sebe. To što si Ti, Dario, na slobodi, pa makar i privremenoj, te činjenica da si želio da se okupimo ovdje, u crkvi i slavimo sv. misu te da smo se okupili u ovako velikom broju, Tvoji najbliži – obitelj i prijatelji, već sve govori.
Ali treba to i istaknuti riječima: to znači najprije da si nam mnogima drag, da Te volimo i da se za Tebe molimo; to znači da se Ti moliš za nas i za našu Domovinu, da si izdržao do sada noseći teški križ uzništva tolike godine, ali i da konačno malo po malo stižeš do kraja tog križnog puta.
Meni je cijeli tjedan slabo. Kaže mi jedna draga prijateljica da ne smijem koristiti grube riječi, da ne smijem u sebi stvarati prostor za gnjev. Ali ja to ne mogu izdržati. Ja ne mogu pojmiti tu bešćutnost hrvatskih biskupa, i hrvatskih svećenika, i hrvatskih vjernika laika, i generala i tamte-vamte prema svakoj nevinoj izmasakriranoj osobi. Kordić je u taj zločin išao s krunicom oko vrata, pa je bogohuljenje biskupa Košića potpuno: sama Gospa je željela satrti Bošnjake?!
Mi se tome veselimo i svi mi se molimo dobrom Bogu da Ti okonča taj Tvoj put križa i vrati Te Tvojoj obitelji, na što imaš puno pravo i što si zaslužio svojim ustrajnim uspravnim stavom pred nepravednom osudom i onima koji Te ne razumiju, kao što ne razumiju ni našega Gospodina koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ, bio raspet na njemu, umro, ali i treći dan uskrsnuo od mrtvih! I mnogi su naši Hrvati trpjeli i trpe nepravde i osudu i tamnicu, ali – najvažnije je da se nisu dali slomiti, da stoje uspravno i vjeruju u pobjedu istine i kad-tad pravorijek pravednosti u korist našeg hrvatskog naroda.
Ti bi nam, dragi Dario, mogao možda najbolje protumačiti današnju Riječ Božju, i Ti to i činiš – svojim životom, svojom žrtvom, svojom neviđenom ljubavlju kojom obuhvaćaš sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje.
Mnogi smo, kada smo Te upoznali i s Tobom imali sreću razgovarati, ostali zadivljeni i zahvalni Bogu što Te imamo. Ali, svaki, baš svaki tko Te je susreo svjedočio je o Tvojoj ljubavi, o Tvojoj ispunjenosti Bogom, o Tvojoj radosti i zahvalnosti a što sve možeš primiti samo od Boga koji – kako reče sv. Pavao – ‘u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube’ (Rim 8,28). Njima se uistinu sve okreće na dobro!…..”.
Dakle, pročitali ste: biskup uspoređuje ratnog zločinca Darija Kordića, odgovornog za smaknuće 116 Bošnjaka u Ahmićima 16. travnja 1993. kada su tzv. Jokeri razori selo i dinamitirali džamiju, sa samim Isusom Kristom, bogočovjekom i spasiteljem svijeta, pa se čovjek koji još nije poludio kao što su poludjeli svi ti popovi na toj misi pita: dokle će ići ta klerofašistička ofanziva?
Košić sve Hrvate zatim uspoređuje s Kordićem jer kaže kako će jednom stići pravda za Kordića i za cijeli hrvatski narod. Kordić je, naime, prema biskupu i svima ostalima, a na tisuće se broje, nevin da neviniji ne može biti. Nevin kao Isus Krist.
Možda sam ja u krivu, možda biskup Košić i to veselo i patničko društvo u Frohnleitenu kod Graza znaju što rade: u korizmi smo, kažu, hajmo vježbati taj križni put, pa ćemo pošteno ispljuvati Isusovo lice i do besvijesti izbičevati Gospodina, baš onako kako je, za spas domovine, učinio vitez Dario Kordić u Ahmićima dok je slavio križni put s braćom i sestrama muslimanima
Riječi pijeteta prema ubijenima u Ahmićima, naravno, nije bilo. Jebe se Košića za muslimane ili, kako se ono kaže, ”balije”? Pa bismo tako mogli reći: jebe se nama za Košića i njegovu ljubav prema ratnim zločincima. Ali to nije način i to nije pametan stav.
Nije uopće pametno ignorirati to stanje ludila koje predvodi sisački biskup, kum i duhovni vođa onima iz Stožera, ta sam je stao na čelu kolone koja razbijanje ćiriličnih tabli smatra vrhunaravnim činom, a zabranu ćirilice poželjan katolički i domoljubni stav.
Ali centralna je figura bio ratni zločinac. Bilo je to, da budemo maksimalno iskreni, najbrutalnije ikad viđeno navijanje za zločin na nekoj hrvatskoj katoličkoj misi.
Donosimo fotografiju Darija Kordića kako na oltaru pali zavjetni svijeću ”za sve uznike, poginule, za domovinu”! A to je, inače, da pojasnim neupućenima u liturgijske stvari, svijeća baš onakva kakva se pali za Uskrs, koja simbolizira uskrslog Gospodina Isusa Krista.
Na kraju mise nazočnima se obratio i sam Dario Kordić i to s ambona, odakle se čita Riječ Božja. Pa da, ako je ordinarnom Košiću Kordić sinonim za izmučenog i razapetog Krista, zašto se ne bi ”uzniku” dopustilo da najavi i objasni cijeloj tzv. katoličkoj javnosti, cijeloj Hrvatskoj i cijelom hrvatskom narodu kako se to ”pati za domovinu”?
Zapravo, poručuje nam se da je Dario Kordić spasitelj Hrvata: ”Nakon Darijeva poziva nismo nimalo dvoumili u duši gdje želimo biti”, kazao je provincijal o. Šteko. ”Ti si, Dario, naša tiha patnja i velika ljubav.” Provincijal o. Šteko je osim toga istaknuo: ”Molili smo Boga da ti dadne snagu, znademo da si ostao sam i da si zazivao Boga. I Bog je bio s tobom i mi smo bili uza te. Hodao je Gospodin uza te, bio je sve Uskrse i Božiće s tobom u strogim i teškim zatvorima. Valjalo je sve ove godine ostati na križnom putu, izdržati bičeve i udarce….”.
Ovo što sam ovdje danas s velikom tugom opisao i napisao sili nas da sebe upitamo, imajući pred očima Vukovar, Srebrenicu, Ahmiće, sve Ahmiće naše povijesti, sve Škabrnje, sva Sarajeva i sve ono što ti gradovi i ta mjesta simboliziraju, koliko ćemo se još dugo našim jeftinim kršćanstvom, nadasve bez djelatnog mirotvorstva i bespoštedne borbe za socijalnu pravdu, rugati Bogu pred očima svijeta?
Meni je cijeli tjedan slabo. Kaže mi jedna draga prijateljica da ne smijem koristiti grube riječi, da ne smijem u sebi stvarati prostor za gnjev. Ali ja to ne mogu izdržati. Ja ne mogu pojmiti tu bešćutnost hrvatskih biskupa, i hrvatskih svećenika, i hrvatskih vjernika laika, i generala i tamte-vamte prema svakoj nevinoj izmasakriranoj osobi. Kordić je u taj zločin išao s krunicom oko vrata, pa je bogohuljenje biskupa Košića potpuno: sama Gospa je željela satrti Bošnjake?!
Ja ću, draga moja prijateljice, ovu kolumnu završiti tako što ću s teologom Alenom Kristićem konstatirati prežalosnu činjenicu: kod nas ni dvadesetak godina nakon rata ni u jednoj kršćanskoj crkvi nema naznaka suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji u onom smislu u kojem je to za svoju crkvu i u svoje vrijeme učinio Dietrich Bonhoeffer ispisujući poglavlja svoje ‘‘Etike“.
Naime, krajnje je vrijeme da se i kršćanske crkve na području bivše Jugoslavije pokažu kao zajednice priznanja krivnje – i to ne samo tako što će priznati vlastitu krivnju nego dopuštajući da sva krivnja svijeta padne na njih – jer bez toga će one i dalje, ispražnjene od kršćanske biti, umjesto da budu predvodnice društveno-političke obnove biti njezin najveći kočničar.
Ovo što sam ovdje danas s velikom tugom opisao i napisao sili nas da sebe upitamo, imajući pred očima Vukovar, Srebrenicu, Ahmiće, sve Ahmiće naše povijesti, sve Škabrnje, sva Sarajeva i sve ono što ti gradovi i ta mjesta simboliziraju, koliko ćemo se još dugo našim jeftinim kršćanstvom, nadasve bez djelatnog mirotvorstva i bespoštedne borbe za socijalnu pravdu, rugati Bogu pred očima svijeta?
Jer to čine biskupi koji slave Kordića, to čini Vlado Košić: on se ruga Bogu i pokazuje mu srednji prst.
Bježeći od svoje biti – nasljedovanja – nesposobne da u društvo unesu evanđeosku novost, kršćanske crkve na našim područjima sve više, i to opravdano, pogađa prezir i podsmijeh svijeta.
No, možda sam ja u krivu, možda biskup Košić i to veselo i patničko društvo u Frohnleitenu kod Graza znaju što rade: u korizmi smo, kažu, hajmo vježbati taj križni put, pa ćemo pošteno ispljuvati Isusovo lice i do besvijesti izbičevati Gospodina, baš onako kako je, za spas domovine, učinio vitez Dario Kordić u Ahmićima dok je slavio križni put s braćom i sestrama muslimanima.