novinarstvo s potpisom
Željko Porobija
Priznajem, neumjesno je s moje strane – ali mene slučaj vjeroučitelja koji je onako zaneseno držao prodiku djecu o nabijanju na kolac i strijeljanju nekako više zasmijava nego sablažnjava. [Read more…]
Mona lisa
Poštovani!
U svoju antologiju hrvatskog pjesništva uvrstio sam sedam Vaših pjesama. Do ovoga rata niste pristajali na izbore s nacionalnim atributom, osim na one s jugoslavenskom odrednicom. Zbog takvog Vašeg stajališta mnogi Vas još uvijek i zaobilaze i prešućuju u Hrvatskoj. Rođeni ste u Sarajevu, živjeli ste u Beogradu, sada živite u Sarajevu. Pisali ste i ekavicom i ijekavicom, tako pišete i danas. Budući izdavač moje antologije i njezini recenzenti zahtijevaju od mene Vašu pismenu izjavu: u nacionalnom smislu, čiji ste Vi, zapravo, pisac danas? [Read more…]
(Napomena uredništva: Tekst Miljenka Jergovića dajemo u povodu 40. obljetnice smrti Ive Andrića koja se poklopila s izlazkom zbornika radova ”Ivo Andrić – svugdašnji”, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Zagreb, veljača 2015., 307 str. Dakle, ovo što slijedi nije recenzija toga zbornika ali upućemo čitatelje na ovaj vrijedan izdavački pothvat Napretka).
Ivo Andrić umro je u jedan sat po ponoći. Bio je četvrtak, 13. ožujka 1975, i bio je to kraj duge agonije koja je, bez nade u oporavak, potrajala od prosinca protekle godine. [Read more…]
Iz Krakova žurim u Zagreb, da bih mogao stići u Beograd. U Krakov sam došao u zadnji čas, jer sam trčao u Celovec (Klagenfurt). Drugi bi se, možda, ovakvim okolnostima hvastao, ali mene čine tjeskobnim. To iz mene, bit će, progovara onaj mitski predak Karivan, koji se u četiri stoljeća osmanske uprave za života ne bi micao ni dvadeset kilometara dalje od rodnoga Kreševa. Putujem samo zato što moram, i kad moram: češće kao pisac, rjeđe kao čitatelj, iako mi je ovo drugo u svakoj prilici važnije.
U Beogradu bi sajam knjiga. Četiri dana sam sajmovao: obilazio, mjerkao i kupovao knjige za duge zimske dane, za sljedeće proljeće i ljeto, pa da mi potraju sve do novoga beogradskog sajma. U međuvremenu ću, naravno, odlaziti do Beograda i Novog Sada, ponešto ću pazariti u Puli, na teferiču od europskih pisaca, pa u Ljubljani, i još možda ponegdje, ali ovo će sigurno biti ona temeljna zaliha.
Nisam u ta četiri dana morao raditi. Otklonio sam sve televizijske intervjue, nikoga i ništa nisam promovirao ni predstavljao, odložio sam izlazak nove knjige u Beogradu, i nakon mnogo vremena, mogao sam ponovo biti samo promatrač.
Hrvatski pisci bili su – i to bez ikakve zasluge Ministarstva kulture i inih hrvatskih proračunskih institucija – u Beogradu vrlo dobro vidljivi. Jedan od boljih alternativnih srpskih izdavača, LOM, urednika i vlasnika Flavija Rigonata, tiskao je, među sjajno dizajniranim koricama, Karakašev “Blue Moon”. Knjiga je to vidljiva, zbilja postojeća na sajmu i na policama beogradskih knjižara.
Ante Tomić ovdje je ozbiljna književna zvijezda. Rende mu je objavio esejističko-humoristički niz “Luk i voda”, kolumne u izboru i redakciji Teofila Pančića, pa od pola osam ujutro dijeli intervjue za glavne medije. U emisiji OKO, koja se prikazuje prije glavnoga večernjeg dnevnika, Tomić nastupa s uglednim srpsko-crnogorskim prozaistom Nikolom Malovićem i s akademikom Milisavom Tešićem, pjesnikom koji je i otvorio sajam: govore o važnosti knjiga i književnosti, o kulturi čita-nja i o svemu onom o čemu se, prigodimice, od važnih protagonista sluša i u Klagenfurtu, Krakovu, Lavovu, Beču, Berlinu, ili kojoj desetoj europskoj kulturnoj metropoli.
Na osam uvodnih stranica uglednoga tjednika Vreme, uz fotografiju preko cijele naslovnice i drčnu parolu: “Putin je moja simpatija”, Igor Mandić na briljantan način, intelektualno superiorno razbija hrvatski strah i ledenu šutnju. Svaka mu je rečenica provokacija propisanim i zapovjeđim normama. O Hrvatskoj on govori kao o europskome podstanaru kojega gaze njegovi europski i američki gazde, a o njima, o gazdama, pak, ovako:
“Novi hladni rat je dobra stvar, po meni. To je jedini način na koji normalan svijet može parirati idiotskom fašizmu Amerike. Prema tome, potrebna nam je Rusija da se izvučemo iz tih planetarnih govana.” Govori on i o književnosti: Handke je za Mandića “genijalni prijatelj Srbije”, Ujević je “genij”, Andrić je “tetak iz susjedne avlije”, a Dobrica Ćosić “gromada i gromadetina dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća”, “konkretnošću svog opusa čak je i veći od našeg najvećega genija, Miroslava Krleže”.
Ta grandiozna Mandićeva provokacija ima samo jednu falingu, koja je, na žalost, nenadomjestiva: upućena je onima koji za nju nikada neće doznati. Hrvatima, dakle. Lijepo bi bilo vidjeti ih, zapjenjene po forumima i u emisiji pola ure karakulture, kako Krležu brane od Mandićeva estetskog, a Obamu od Mandićeva političkog suda. Bez toga, ovaj intervju ostaje svjedočanstvo nenajavljena trijumfa hrvatske književnosti u prvome susjedstvu, na dane najvećega knjiškog sajma u jugoistočnoj Europi.
Istina, uz Mandića protagonist te kulturne i književne gozbe tek je još Ante Tomić, ali možda se uz njihovu slavu očeše još tko.
U kasnu subotnju večer, prošlo je već devet, dovodim Tomića u Zepterovu knjižaru – vjerojatno i najbolju malu knjižaru južno i istočno od Beča – ozbiljna mlada knjižarka diže pogled, i kada ugleda pisca gotovo da izgubi razum, poput onih danas već vremešnih dragih dama iz prvih redova, kada bi se na pozornici pojavio Jim Morrison.
Poznajem damu, nije sklona ovakvim ispadima, Zepter zapošljava samo stroge i odgovorne čitateljice, tako da ovaj neobičan događaj, ipak, govori o piscu, a ne o njegovoj čitateljici. Ustvari, ponajviše govori o onome dijelu svijeta kojemu je književnosti iznimno važna, pa zato nevoljnici poput mene moraju putovati po svim tim krakovima, rimovima i beogradima, premda bi najradije sjedili doma i čitali.
(Htjeli ste pitati jesam li makar malo bio ljubomoran na Tomićevu popularnost? Ne, nisam. Ljubomora škodi želucu, ljubomorni imaju neredovnu stolicu…)
Zemlja gost Sajma – čija se prisutnost u Beogradu, doista, mogla mjeriti i s Mandićevom i Tomićevom – bila je Kina. U središtu izdavačkog interesa bio je, kao i u većem dijelu Europe, Veliki rat. Različiti izdavači, od onih sasvim malih do onih najvećih, objavili su, koliko sam mogao vidjeti, barem četrdesetak naslova posvećenih Velikom ratu.
Recimo, jedan mali nakladnik, iza kojeg stoji beogradska anarho-sindikalistička skupina, tiskao je knjižicu Veselina Masleše o Mladoj Bosni, Heliks iz Smedereva objavio je u prijevodu knjigu Christophera Clarka “Mjesečari”, o kojoj se diskutiralo širom Europe i koja se u Srbiji žestoku osporavala, a novosadski Prometej tiskao je čitav niz od deset knjiga, srpskih i inozemnih autora, pod egidom “Srbija 1914.-1918.”
Jedan mali izdavač, koji nije imao svoj štand na sajmu, reizdao je i kanonsku knjigu Vladimira Dedijera “Sarajevo 1914”.
Ponešto od svega toga halapljivo grabim, nečega se sa žaljenjem odričem, ali opet je dojam kako će ovdje svaka knjiga naći svoga kupca, a na kraju, možda, i svoga čitatelja. Iako se, kao i svake godine, ulaznice naplaćuju – i nisu jeftine – nevjerojatna je masa ljudi koja kulja sa svih strana, raznose knjige i kataloge, kupuju antikvarna izdanja, najnovije hitove, filozofske knjige i uspješnice s njujorktajmskovih bestseler lista za nenačitanu publiku s posebnim potrebama.
Za sajam su, izravno iz tiskare, stigla i tri naslova Patricka Modianoa, koji je, zahvaljujući Mirjani Ouaknine, prevoditeljici čak pet njegovih romana, u Srbiji prilično poznat pisac, o čijim se knjigama živo diskutiralo po novinskim i televizijskim forumima godinama prije nego što je dobio Nobelovu nagradu, ali tek nakon nagrade njegove su se knjige počele i vrlo živo prodavati.
Oko štanda novosadske Akademske knjige, Modianovoga novoga srpskog izdavača, gura se neki vrlo zainteresirani svijet. Tu je i prevoditeljica, koja upravo doživljava svoje zvjezdane trenutke, i silno je sretna. Čini mi se da je mogu razumjeti: za čitatelja veliki je kompliment kada njegov pisac osvoji ovacije ili interes probrane publike, a za prevoditelja još mnogo veći…
Putujemo prema Zagrebu. Umorni Tomić drijema na suvozačkom sjedalu. Sunce mi tuče u oči, a ja sretan zbog onoga što će te oči čitati kad stignu doma. Dom je mjesto na kojemu čovjek u miru čita. Domovina je zajednica svih čitatelja ovoga jezika. Svijet je knjiga.
(Prenosimo s autorova portala).
William P. Young, ”Koliba – Gdje se tragedija ogleda s vječnošću”, Ljevak, Zagreb, 2008. i 2014., 267 str.
Je li nužno pročitati sve što se objavljuje kao ”obavezna lektira”? Naravno da nije. Riječ je o preporukama, iskrenim i toplim preporukama i o manje-više pogođenom štosu u naslovu rubrike.
Tako će biti i s knjigom Williama Paula Younga ”Koliba” koja je u nas objavljena 2008. kao vrlo dobar i do sada najbolji ili najučinkovitiji urednički i marketinški potez izdavačke kuće Ljevak, a koja je opet aktualna jer nas je autor počastio lijepim i poticajnim riječima na susretima u Zagrebu i u Dubrovniku.
Kao što se čitatelji i nazovi čitatelji razlikuju kada govore o Paulu Coelhu (meni je taj Brazilac silno zanimljiv, ali preferiram original iz kojega Coelho ”crpi mudrost” i ideje za svoje knjige, naime, više volim Libanonca Halila Džubrana i njegovo najpoznatije djelo ”Prorok”), tako će se mnogi međusobno suprotstaviti kada je riječ o W. P. Youngu, čak se i žestoko posvaditi.
Prva, najjednostavnija razdioba odvaja one koji su ”jako zadovoljni” knjigom i one koji ”drže do svojih visokih kriterija” u ocjenjivanju što je za njih i što je uopće ”dobra književnost”.
Zatim se koplja lome između protestantskih kršćana i drugih fundamentalista koji ”Kolibu” odbijaju jer Young ne prikazuje Isusa i Sveto Trojstvo kako ih prikazuje Biblija te onih kojima je to nebitno, jer čak i da nisu sposobni uloviti različite stupnjeve Youngovih metafora (ti sasvim sigurno nisu sposobni razumjeti genijalne pisce kao što su Chesterton ili C. S. Lewis sa svojim glasovitim i ekraniziranim ”Kronikama iz Narnije”), smatraju da im je knjiga važna jer im je pomogla prebroditi neku ”Veliki tugu” (kako ju Young naziva) ili jer knjiga ima u sebi snagu tu pomoć dati mnogima.
Postoje i druge vrste podjele, ali kako ovo nije književni ili teološki traktat već, rekosmo, preporuka, iskrena i topla, spomenut ću ovu najnoviju podjelu između onih koji Younga, ”Kolibu” i njegovu drugu knjigu ”Prekretnica” mrze jer se usudio progovoriti o pedofiliji i drugim vrstama zlostavljanja u redovima protestantizma (o, da, itekako je ima).
Oni ga zasipaju majlovima punih mržnje te Young doživljava navalu silnog broja budala, kukavica, kunktatora i fanatika plus nemalog broja onih koji su odgojeni u okviru krivog shvaćanja pojma poniznosti, poslušnosti i pobožnosti s jedne strane. S druge su strane oni koji, kao moja supruga Claudia, jer su djeca misionara odrasla u prašumama jugoistoka Azije (kao i W. P. Young), shvaćaju koliko je važan princip nulte tolerancije prema zlostavljačima (usvojen za pontifikata Benedikta XVI.) i, još više, koliko je važan proces samooslobađanja i ostvarenja cijelog potencijala koji u sebi imamo. Oni stoga smatraju autora važnom pojavom.
Zahvaljujući činjenici da sam u braku s Claudijom, mogu W. P. Younga puno bolje razumjeti nego osoba koja će reći, na primjer: pročitao sam ”Kolibu”, dobra je to knjiga, ali nisam ništa osobito iz nje zapamtio, a strašno pamtim neke Andrićeve slike i rečenice pročitane prije pola stoljeća.
Osim toga, iznadprosječno sam informirana, a možda i privilegirana osoba jer sam bio u poziciji da se privatno družim s autorom i da ga sagledam u sasvim ljudskim situacijama, kao na primjer kada nam je pripovijedao o tomu kako se pripremao, što se sve naravno (a možda i nadnaravno) dogodilo te kako je dobio 250.000 dolara u američkoj verziji kviza ”Miljunaš”. Jer mada sam i ja bio u nekim drugim filmovima, fratarskima, itekako bih se uzbudio da mogu odjednom sanirati sve svoje financijske dugove, pogotovo ako usput dobijem i dobru priču.
I tu smo, dakle, dragi čitatelji i ne manje drage čitateljice: W. P. Young je čovjek koji nam je ispričao jednu jako dobru i poučnu priču.
Nije on frustiran što neće u povijesti ući kao Hemingway, E. A. Poe ili Dostojevski jer je ”Koliba” bila zamišljena kao osobni dar supruzi, djeci (ima ih šestero) i nekolicini prijatelja.
Naime, preko dvadeset milijuna prodanih primjeraka ”Kolibe” jesu rezultat dobrog marketinga i negativne propagande fundamentalističkih, kako protestantskih tako, u manjoj mjeri, katoličkih krugova, dakako, i vrlo važne usmene predaje, ali su dokaz, žao mi je ako se na koncu nećete samom složiti, velikog pripovjedačkog dara čovjeka koji je u životu bio propao, financijski i moralno (prevario je suprugu i na koljenima je molio oprost, a onda se jedanaest godina hrvao sa samim sobom), pa je s pozicije čovjeka bez osobita školovanja i portira hotela u američkoj provinciji dospio do statusa autora čija se knjiga jako, ali jako dugo zadržala na vrhu liste bestsellera New York Timesa.
Nemojte biti toliko umišljeni jer se to ne postiže tako lako (što znam iz osobnog iskustva jer trenutno imam jedan, u hrvatskim relacijama, molit ću lijepo, ipak bestseller).
Young je rođen u Grande Prairie u Alberti u Kanadi 1955. kao najstariji od četverice braće i vidio je dosta svijeta. Kao desetomjesečna beba je odveden u Novu Gvineju, u prašumu, među pleme Dani, pa se na pragu odlaska u osnovnu školu, u internat, čak i osjećao kao dio toga plemena. Uvijek je nešto piskarao: pjesme, kratke priče i slično, te je mislio da roman “Koliba” nikad neće biti objavljen jer ga je na nagovor supruge pisao samo za svoje šestero djece. ”Žena je mislila da ću napisati priču od 3-5 stranica”, rekao nam je dodavši kako je roman pisao putujući vlakom.
Nakon što je dovršio prvu verziju tekst je umnožio u 15 primjeraka i raspodijelio ga djeci i svojim prijateljima. Tek se na njihov nagovor odlučio tiskati knjigu koja je na kraju postala svjetskom uspješnicom.
U radnji romana, najmlađa kći Macka Mackenzija Missy oteta je za vrijeme obiteljskog ljetovanja. Dokaz da je brutalno ubijena pronađen je u nekoj napuštenoj kolibi u divljini Oregona. Četiri godine kasnije ožalošćeni Mack prima nevjerojatnu poruku kojom ga se poziva da posjeti onu istu kolibu. Unatoč svojim dvojbama Mack jedno zimsko prijepodne odlazi tamo i doživljava najmračniju moru. Ono što će pronaći u kolibi zauvijek će promijenit njegov život.
Tko ne bi bio sumnjičav kada bi mu netko ustvrdio da je cijeli vikend proveo s Bogom i to baš u nekakvoj kolibi? A to nije bila bilo kakva koliba.
U knjizi se tematizira pitanje Boga ”koji dopušta zlo u svijetu”, pa autor kaže: ”Roman je dio moje prošlosti i tužnoga odrastanja u strogoj ortodoksnoj protestantskoj obitelji”. Odnos sa ocem nije bio idiličan. ”U knjizi sam želio ponuditi sliku Boga drukčijega od slike svojega oca, a na takvo razmišljanje potaknut sam muškom i ženskom slikom Boga koja postoji u protestantizmu iako je njegov pogled na Boga drukčiji od Boga o kojem govore vjerske institucije.”
Knjiga se bavi jednim za svijet kontroverznim pitanjem – gdje je Bog u trenucima ljudske patnje? Mnogi su, pred strašnim okolnostima poput života u nacističkom logoru, kao što se dogodilo našem sugrađaninu, oskarovcu Branku Lustigu, na to pitanje odgovorili kratko i jasno: Boga nema jer Bog, ako je istina da je dobar, ne bi mogao dopustiti takvu količini i takav intenzitet zla i patnje.
Young misli drugačije.
Glavni lik ”Kolibe” suočen je s brutalnim ubojstvom kćeri. Četiri godine nakon toga doživi susret s Bogom ili, točnije, sa Svetim Trojstvom prikazanim u liku krupne vesele crnkinje Elousie (Otac), fizički ne osobito privlačnog nižeg muškarca arapskih crta lica (Sin) i nježne Azijke Sarayu (Duh Sveti). Nakon što dobije odgovore na mnoga vječna pitanja, Mack se miri s Bogom kojemu je, otkako mu je ubijena kći, gotovo okrenuo leđa.
Jedan kolega je svojedobno napisao da knjiga počinje kao film Clinta Eastwooda ”Mistična rijeka”, s obiteljskim čovjekom kojemu kći nestane. Ubrzano s policijom kreće u potragu, ali sve govori da je otmičar serijski ubojica kojega dugo traže i koji za sobom sije žrtve. Otac pada u razumljiv očaj. No to je samo romaneskna predigra za drugi, duhovni dio. Ucviljeni otac tada odlazi u kolibu, gdje doživi ukazanje božanskih bića s kojima stupa u dijalog.
Ali se ne slažem s konstatacijom da je taj razgovor često poprilično naivan i pisan u duhu priručnika ”Bog za neznalice” ili ”Isus za nevjernike” niti da je umjesno primijetiti ”kako knjiga ne bi ni nastala da je pisac na vrijeme pohađao satove vjeronauka”. Pogotovo ne da Young, kao pravi Amer iz stereotipa, ”o svemu premalo zna, ali želi puno naučiti” ili da bi se Younga trebalo staviti uz bok vidiocima iz Međugorja. Ja mislim da je sve to uvredljivo.
Uostalom, ako se nekom nerealiziranom doktoru teologije knjiga ne sviđa, može li ta kritika biti uvjerljivija od osjećaja zahvalnosti i spokojnosti milijuna čitatelja ”Kolibe”?
Osim toga, temeljni je promašaj ”Kolibu” promatrati kao ”kršćanski roman”. Jer ona to nije budući da Young jasno kaže da se smatra produhovljenom, ali ne i religioznom osobom.
Vrlo često mu se iz fundamentalističkih krugova predbacuje da bi se ”kršćanski romani trebali držati dvaju bitnih pravila: da bi trebali prikazivati Boga u skladu s Biblijom te da fiktivna djela nikada ne smiju postati zamjenom za Bibliju ili nečim što znatno utječe na duhovni život, već uvijek trebaju ostati u granicama razonode.” Naime, jer da je Biblija, a ne ”Koliba”, ”najistinitija priča ikad napisana.”
”Koliba” je, međutim, mala doza heretičke misli koja je svakom vremenu potrebna baš kao što je bila potrebna i ostala Isusova hereza da je ”dozvoljeno pomagati i liječiti subotom”, što je skandaliziralo farizeje i hramsko vodstvo.
Je li potrebno Boga iznova ”dizajnirati” i mijenjati ”zastarjele” metode evangelizacije? Ja mislim da je potrebno, ali, opet, oni koji u Youngovoj knjizi vide tu ili te intencije – griješe. Paul (autor voli da ga se tako zove) želi kazati vlastitoj djeci da ih voli kao što on misli da Bog voli njega. Govori to u metaforama (pa, hej, Isus je sebe vidio i kao kokoš koja skuplja svoje piliće, zar ne? Vidi u Mt 23, 37 i Lk 13, 24). I to se prodalo u 20 milijuna primjeraka. Ja ne vidim u tome problem ako to čini dobro ljudima, pa i financijski etabliranom gospodinu Youngu i njegovoj obitelji.
Ponovimo, ”Koliba” je duboko autobiografski roman, ali ljudima radije kaže da je priča, iako nije stvarna, ipak istinita. Kreativna fikcija omogućuje da preformuliramo naše iskustvo da bi bilo i drugima razumljivo, kaže autor, koji je o svojim traumama i strahovima iz djetinjstva progovorio iz perspektive junaka romana. ”Koliba” je zapravo metafora za bol, tugu i frustracije koje svatko od nas skuplja tijekom života. Zašto Bog dopušta da se događa zlo? Gdje je kad proživljavamo najveću bol? Koja je uopće njegova uloga u našoj svakodnevici?
Djetinjstvo mu je bilo tužno. Godinama su ga seksualno zlostavljali. Počelo je kad su mu bile četiri godine, još u plemenu. Roditelji su mu bili stalno zaposleni. Otac mu je bio strog, pa i nije želio provoditi mnogo vremena blizu njega jer je puno gnjeva istresao.
”Često sam sanjao da me pokapaju, da je moj sprovod i da nitko ne plače, da nikome nije stalo do mene. To te natjera da se uvučeš u sebe i umreš ili da pokušaš udovoljiti svima oko sebe. Tako sam ja postao onaj koji hoće zadovoljiti svakoga. Glumac. Kad sam navršio šest godina, roditelji su me poslali u internat. Tamo su me opet zlostavljali”, rekao je Young u jednom od brojnih intervjua koji je dao u Zagrebu. Kako kaže, godinama je ”lutao” nakon tih monstruoznih iskustava.
U međuvremenu se zaljubio i oženio Kim, s kojom je dobio šestoro djece. Nedugo nakon toga Youngu su ”demoni” opet zakucali na vrata. Suprugu je prevario s njezinom najboljom prijateljicom. Afera je trajala tri mjeseca, a Younga je na kraju razorilo grizodušje. Razmišljao je o samoubojstvu jer nije imao hrabrosti priznati Kim što je učinio. Ipak, odlučio se na potonje, a iz te borbe sa samim sobom nastala je ”Koliba”.
Prva knjiga donijela mu je slavu preko noći. Put je ipak bio dug i trnovit. Čak 23 izdavačke kuće odbile su je objaviti, pa su njegovi prijatelji, dvojica pastora – Wayne Jacobsen i Brad Cummings – osnovali posebnu tvrtku Windblown Media i objavili knjigu. Nakon što je prodan prvi milijun primjeraka, knjigu je primijetio i izdavač FaithWords i odlučio otvoriti izdavačku kuću samo kako bi objavio tu knjigu. Čim se pojavila u knjižarama, reklama više nije bila potrebna jer je usmena predaja bila najmoćniji marketing, a uspjeh knjige zaprepastio je i samog autora.
Dosta smo razgovarali s Kim i ona nam kaže da je Paulu onemogućeno da bude ”celebrity” u vlastitome domu. Mora prati, čistiti i peglati i sve ostalo što radi odgovoran muškarac u braku ili u vezi. Pisanje te knjige mu ”nije donijelo ništa u pogledu identiteta, sigurnosti, dostojanstva, značaja, važnosti, svrhe, sudbine ljubavi, zbiljâ naših života koje su uistinu važne”. Ono mu daje veliku slobodu glede toga što će se dogoditi s onim što napiše. ”Napisano može ostati nesputano, slobodno i temeljiti se na talentu”, kaže Young.
Zašto knjigu toplo i iskreno preporučujem, pa i na ponovljeno čitanje ako ste je uzeli kada se pojavila prvi puta? Zato što mi je Paul simpatičan i drag, zato što mi prija njegova osobna hrabrost? Da. Zašto bi to bio nevaljali kriterij?
Ali knjigu preporučujem i zato što mislim da znam prepoznati dobru metaforu i zato što, kao i Paul, vjerujem da nas smrt ne može rastaviti od Božje ljubavi (Rimljanima 8, 38-39). Svi ćemo stati pred Njega, koji nas najbolje poznaje i najviše voli. Ne vjerujem, kao ni on, u Boga koji je osvetoljubiv i kažnjava (djelomično i stoga što ne vjerujem da kazna poništava zlo ili donosi stvarnu pravdu). Vjerujem da je Bog ljubav i da je ta ljubav ispravan odgovor na zlo i nepravdu.
Možda se i upustim u malo veći i ozbilniji zahvat te dadnem teološku lekturu ”Kolibe” u rubrici ”Ex libris”. Pričekat ću intervju koji Claudia radi s Paulom, koji bi trebao pokazati da knjigu ne preporučujem zato što radim uslugu čovjeku ili izdavaču koji ”sasvim solidno mlati pare”, kako se može tu i tamo čitati u komentarima, već zato jer sam tijekom jednoga razgovora, kada nam je govorio o tumoru koji je nedavno nađen u mozgu jedne od njegovih dviju kćeri, u Paulovim očima vidio iskru milosti: to je ta snaga ili treptaj duše koja nam govori priču koja se iščitava poput molitve – i to najvrednije molitve, one ispunjene znojem i očuđenjem, jasnoćom i udivljenjem, strahom i iščekivanjem, mirom i zahvalnošću.
Foto: Wikipedija
(Kao mi ne znamo da je ovo prilog poetici novih medija)
Citat redakcije (bez komentara):
”ZNAM DA NIŠTA NE ZNAM“
(Potpis: Sokrat)
Komentari čitatelja (bez potpisa):
I. Sokrat ne zna jer neće da zna, iako bi trebao znati. On prvi, jer je bio aktivan i nikada nije krio svoje simpatije prema jednoj i jedinoj, svojoj opciji. Sada ne zna, od kada su njegovi izgubili. Znao bi da su dobili.
II. Znao je dok su njegovi bili na vlasti, sada ne zna. Ni ženu Ksantipu kao ne zna, i od nje bježi.
III. Iako je osuđen na smrt, trebao je prije toga misliti što zna i što ne zna, pa bi znao.
IV. Gospodin Sokrat kaže da zna da ne zna, kao da se ne zna ko je napao BiH, kao da se na zna što rade cionisti u Palestini i ko nas sve mrzi. Sve se zna, gospodine Sokrate, samo se vi pravite da ne znate.
V. Mi nikada nismo imali ništa i zaboli me za njega. Samo da ne puca.
VI. Sokrat je bio naše vjere, možda Makedonac, ali to nije smjeo reći, zato je govorio kao da ne zna, ne zna, a znao je, sto posto je znao, bio je naš, ali je promijenio vjeru, morao.
VII. Ti si nepismen ko i Sokrat, koji nije ništa pisao.
VIII. Sokrat je zasnovao našu vjeru i to tako što je rekao da ne zna, jer nije htio tuđu, a tada se nije smjelo reći ko si i šta si, samo reci da ne znaš, najbolje.
IX. Sokrat je znao. Rekao je da ne zna pod pritiskom stranih plaćenika.
X. Sokrat je bio grčki fašist. Kao i Andrić, poserem mu se u Nobelovu nagradu.
XI. Sve Sokrat ništa ne zna, a svi njegovi zbrinuti, love im nikada nije falilo, svaki po stan, i kćeri mu se dobro udale…
XII. Bio je pravi igrač, ali i njegovo prođe.
XIII. Sokrat je bio mudar, veliki čovjek i osuđen na smrt. Isto kao i Draža.
XIV. Sokrat ništa nije znao. Morali smo u školi da o njemu, neznalici, učimo. Ako on ništa nije znao, što meni dadoše kečinu? I to samo zato što sam rekao da ništa ne znam.
XV. Pošto Sokrat ništa nije znao dokazao je da je sto posto naš čovjek, jer ni mi ništa ne znamo, zato i pišemo ova pisma.
XVI: Uvažena redakcijo: Ko je taj Sokrat? Ima li on pravo ime? Je li naš?
XVII: Sokrat nije imao identitet, tj. imao je pamet izdajice. Radio je protiv nas, kao ništa nije znao, a mi izgubismo Kosovo.
XVIII: U Hrvatskoj nikada nije bilo takve osobe, jer u Hrvatskoj svi sve znaju.
XIX.: Sokrat je bio i ostao izdajica. Vama to nikada neće bit jasno, jer ste glupi. Nas su svi izdali.
XX: Sokrata za predsjednika! Ja volim njegove knjige Daleko je sunce i Ognjište, a čitao sam i Gričku vješticu.
XXI. Ovaj ne zna šta govori. Sokrat je bio propalica, ništa nije radio, stalno išao na besplatne gozbe, vrijeđao sugrađane, ko svi su budale, samo on onako ružan nije, družio se s filozofima i drugim ološem, ni o porodici nije brinuo a dječaci mu duša, izazivao legitimne vlasti pa je s pravom platio glavom.
XXII. Sokrat je bio i gdje je sad. Svačije prođe.
XXIII. Ko ne zna ne može dobro proći, ako nema veze.
XXIV: Neznanje je garant uspjeha. Zato je Sokrat bio političar, samo ga njegovi neprijatelji pobijediše.
XXV.: Svi smo mi Sokrat!
XXVI. Sokrat nikada nije postojao, to jest jest, ali nije bio Grk, nego Poljak.
XXVII. Tito i nije u Kući cvijeća.
XXVIII. Sokrat je bio grčki filozof i zato mi volimo Zlatnu zoru i pjesmu U ranu zoru, ne damo pravoslavlje nikada.
XXIX. Sokrat je bio pjevač u horu, ništa naročit.
XXX. Što ne objavljujete naše komentare, bojite se istine, kao ne znate, a sve znate.
Odgovor redakcije:
Zatvaramo rubriku Komentari, s napomenom: Sokrat je rekao ono što smo prenijeli. Ne možemo ipak otkriti izvor naših informacija, a posebno ne tko je Sokrat. Sve insinuacije o Sokratovim seksualnim i političkim sklonostima smatramo zlonamjernim i nama nisu poznate. Mi znamo da ne znamo. Zapravo ne znamo ni tko je Sokrat o kome pišu naši vjerni čitatelji. A posebno ne znamo niti hoćemo da znamo tko su naši uvijek dobro došli čitatelji.
IN MEMORIAM GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ – Jer su njegove knjige promijenile svijet
Gabriel García Márquez
Na veliki četvrtak portali su, jednu za drugom, objavili vijesti o smrti dvojice pisaca. Prvi je, barem po tom virtualnom časoslovu smrti, umro Zvonimir Milčec. Izrazito lokalni, zagrebački, pisac, autor avanturističkih dječjih romana, novinar, gradski kroničar, vlasnik jedne ljupke birtije na istočnim prilazima Jelačić placu, amblematska figura jedne zagrebačke epohe. Drugi je umro Gabriel García Márquez.
I sve što bi se za Milčeca moglo reći na tom uskom prostoru od Bukovca i Maksimira, do Jelačić placa, Britanca i Trešnjevke, uglavnom važi i za Márqueza, samo na ponešto širem zemljovidu Kolumbije, Latinske Amerike i Svijeta, Europe i Jugoslavije od kraja šezdesetih, kada su prvi njegovi prijevodi doprli do naših krajeva. Za razliku od Milčeca, on nije pisao za djecu, ali jest za djecu u ljudima.
To bi, vjerujem, bila najtačnija definicija magijskog realizma, barem onog koji je Márquez određivao svojim romanima i pričama: pripovijedanje za djecu u ljudima. I bio je novinar, još odaniji profesiji i fanatičniji od Milčeca, otrovan tiskarskim olovom toliko da je i novac od Nobelove nagrade uložio u – spašavanje svojih omiljenih dnevnih novina. Onih u kojima je objavljivao kolumne i članke, “javljao se”, protestirao, otkrivao, bunio se i podmetao, radio sve ono što rasni novinar radi.
Viteški je istrajavao na nedodirljivosti novinarskog poslanja, iako već odavno nije bio egzistencijalno ucijenjen i ovisan o novinarenju. Novine su mu pružile lakoću ruke, lakoću pisanja, koja se prenosila na njegove čitatelje, pa su se Márquezovi romani čitali nepodnošljivo lako. Ta je lakoća, više nego famozni magijski realizam, proslavila pisca u nebrojanim jezicima, i proizvela snažne utjecaje u mnogim kulturama. Iz te je lakoće proizašlo još nešto, što je u Márquezovom slučaju neka vrsta stilsko-formacijskog aksioma: prozna je književnost pripovijedanje. Izvan pripovijedanja nema fikcionalne proze.
Baš poput Zvonimira Milčeca, i on je bio prilježan kroničar. Razlika je samo u zajednici, razlika je u gradu čije se kronike pišu. Márquez je svoje gradove izmišljao, premještao ih s jednoga na drugo mjesto, tako da su, uskoro, svi gradovi svijeta koji je Márqueza čitao postajali njemu nalik.
Milčecove ambicije bile su skromnije. Malen i zatvoren u nekoliko kvartova ovoga grada na duhovnoj i zemljopisnoj periferiji Europe, on će među rijetkim pismenim suvremenicima svoga jezika ostati upamćen kao mali pisac. Márquez je, pak, veliki pisac. Ali u markezovskom svijetu, kojem smo se učili čitajući njegove romane i priče, važnost maloga Zvonimira Milčeca i gradonačelnika Milana Bandića, čijom je zaslugom mogao držati tu svoju birtijicu, odmah uz antikvarijat, s terasicom koja je izlazila na tramvajsku prugu, neusporedivo je za književnost veća nego što bi nenačitani ignoranti mogli pretpostaviti. I baš ima neke ljepote u tome što se smrt Zvonimira Milčeca na Veliki četvrtak pogodila sa smrću Gabriela Garcíje Márqueza.
Tog jutra blagosiljalo se ulje za bolesničko pomazanje. Kršćani su se, katolici i pravoslavni, sjećali posljednje Kristove večere. Poslije se, vjeruju jedni, Isus otputio u Getsemanski vrt, i tako se usrdno molio da ga je oblio krvavi znoj. Učenicima je zamjerio što se nisu molili zajedno s njim. Pravoslavni su pred Veliki četvrtak pet dana postili na vodi. Nakon liturgije pričestili su se naforom, osvećenim kruhom, koji će ih podsjetiti na ranokršćanski agape. Kao da ljudi koji dolaze u crkvu imaju pamćenje od dvije tisuće godina.
Da je tako, da je takve memorije, ovaj čitatelj ne bi izbivao ni s jednoga crkvenog obreda. Nakon liturgije na Veliki četvrtak, utišaju se crkvena zvona. Samo se klepa, udara se u drvenu dasku, sve do Kristova ukopa. Nije bilo zvona za Gabriela Garcíju Márqueza. Čulo se udaranje u jelove daske, s kojih bi uza svaki udar otpadao i prašio se zidarski kreč.
Bili smo opčinjeni romanom “Sto godina samoće”, koji se u džepnom izdanju beogradskog BIGZ-a širio okolo poput infekcije, i tih sezona, osamdeset prve, osamdeset druge i sljedeće, nije bilo nikoga tko nije čitao tu knjigu, i tko nije bio u stanju da nevjerojatne doživljaje Aurelijanija Buendije i njegove čudovišne družine pretoči u anegdote i viceve iz svakodnevice, baš kao da mi ostali nismo čitali knjigu, i kao da nećemo prepoznati posudbu, krađu, plagijat.
Ali koga bi, u to nevjerojatno vrijeme, nakon smrti našega Patrijarha, maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, bilo briga za takve plagijate. Danas mi se čini da su u to vrijeme Márqueza čitali i sarajevski jalijaši, ulični zlostavljači, koji bi ti za cenera prodavali ciglu, ili su nagovarali dvanastogodišnje djevojčice s kikama, na kojima su bili ukrasi u obliku para trešanja načinjenih od drveta, da im zavlače ručice u džep, jer da je unutra bombon. Džep je bio šupalj, bombona nije bilo. Jedan od pisaca kojeg će majka pred smrt citirati, umećući njegove riječi u vlastite životne ispovijedi, bio je Márquez. Drugi su bili Boris Vian, Selimović, Andrić…
Tu knjigu koja će ga planetarno proslaviti i čiji će naslov prerasti u opću planetarnu metaforu, pa će se, u minimalnim varijacijama, rabiti u novinama, za naslove članaka o svemu i svačemu, te će postati jedna od najfrekventnijih i najraširenijih kulturoloških fraza našega doba, Márquez je napisao u osamnaest mjeseci godina 1965. i 1966. Dok je ovoga čitatelja majka nosila u stomaku, ispunjena već svojim doživotnim nezadovoljstvom, on je pisao tu knjigu. Danas, to je jedan od važnijih, posve intimnih podataka iz čitateljeve osobne iskaznice. Ona je, Márquezova knjiga, promijenila svijet, promijenila je kulturnu sliku i poetiku Latinske Amerike i Europe, način na koji se misli o priči i o pripovijedanju.
U našoj bližoj okolini, u ovom jeziku, bilo je i prije njega pisaca koji su na takav začudan i euforičan način pripovijedajući prelazili granicu zbilje i fantastike, stvarajući svoje mikrosvjetove, svoj Macondo i svoje Kolumbije, bilo je toga u Ćamila Sijarića i u Bore Stankovića, ali bio je potreban Márquez da nam pokaže kako je sve to gola istina, kako su mašta i fantazija također gola dokumentarna istina, i kako su Ćamilovi Bihorci odžvijeli sve ono o čemu pisac priča, a kako je laž, gola i sramna književna laž, u svakom slabom, nemotiviranom, nemoćnom ispisivanju teksta. Laž je u priči koja ništa ne pripovijeda.
Iz prvoga dijela Márquezovih memoara – drugi je dio za sebe zadržao onaj pustahija Alzheimer – odmah na početku saznajemo da je “Sto godina samoće” nastalo iz jednoga kasnog putovanja s majkom. Išao je s njom na dogovor oko prodaje porodične kuće. Što je dalje bilo, znaju oni koji su čitali.
I vjerojatno znaju stari sarajevski jalijaši, danas strateški raspoređeni po grobljima Bare i Vlakovo, po zatvorima zapadne Europe, po staračkim domovima, ubožnicama i sirotinjskim emigrantskim četvrtima, po švercerskim pijacama na sarajevskoj periferiji i u fantaziji i sjećanjima ovoga čitatelja, koji se pred mrtvim Márquezom usuđuje povremeno biti i pisac, te mu se čini da mu Márquez i njegovi jalijaši u tome povlađuju, daju mu za pravo, hrabre ga, kao što se u odraslim ljudima djeca hrabre magijskim realizmom.
Ništa nije važno osim fantazije i sjećanja. Kao proslov i posvetu prvoj knjizi svojih memoara, koji na španjolskom imaju tako nepodnošljivo lijep naslov: “Vivir para contarla”, Márquez je napisao: “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo ga pripovijedali.” Tako se i živi, samo da bi se pripovijedalo.
Što mu je novinarstvo pružilo osim lakoće pripovijedanja? Je li njegov koncept magijskog realizma baš tako stran i suprotan egzaktnoj jasnoći i stvarnosti jedne novinske vijesti?
Odgovor na prvo pitanje je u odgovoru na drugo. Oluje mašte, kakvih ima u svakome Márquezovom romanu, dok je “Sto godina samoće” od prve do posljednje stranice jedna takva, veličanstvena oluja mašte, lako se mogu naći u kratkim vijestima svakih boljih dnevnih novina na svijetu. Na to je pisac često upozoravao u svojim intervjuima, o tome govori u svojim memoarima: izvještaji o čudima svuda su oko nas, a uloga piščeve mašte prije je da izoštri percepciju, da u dnevnim novinama vidi ono što običan čovjek – ako takvi, obični čovjeci, uopće i postoje – nikada ne bi vidio ni primijetio.
Zato se tako često, na način koji je sam po sebi jedno čudo, u Márquezovom pripovijedanju nađu dokumentarni i gotovo naturalistički realizam s magijskim realizmom, pa se ponekad u istoj rečenici, nakon jednog nedužnog zareza, dogodi taj prelazak iz zbilje u fantastiku.
On pripovijeda jednostavno. Mnogo jednostavnije od angloameričkih pisaca koji se svojom jednostavnošću diče kao nekom već i kolektivnom i kulturološkom odrednicom, nastalom iz famozne short story, ali i iz potrebe da se do svireposti površnoj i neznalačkoj publici proda priča.
Njegova jednostavnost drugog je podrijetla, i drukčiji su Márquezovi motivi. On je, ipak, u duši novinski kolporter, pa nema prevelike potrebe da prodaje književnost. Njegova jednostavnost inherentna je genijalnom pripovjedačkom daru. Kompliciraju samo manje daroviti. A kompliciraju i oni kojima Bog nije dao da odrastu i životu se uče u društvima koja su bogata pričom, gdje se ljudi verbalno i usmeno izražavaju, i postoji uvjerenje kako se nije ni dogodilo ono što nije ispripovijedano.
Za razliku od Angloamerikanaca, čija je prošlost plitka i nedavna, ali se izražava kroz tekst i kroz egzaktnu povijest, u Márquezovim zavičajima, u Latinskoj Americi kao i, da prostite, na Balkanu, prošlost je duboka, drevna, strašna i pripovjedna. Prošlost se mora izgovoriti, e da bi, eventualno, bila zapisana. Ali ni tada ona neće biti egzaktna, precizna i savršena kao američka sudska procedura, nego će biti legendarna, literarna, nevjerojatna i fantastična.
Životu to čini nevolju, zato smo tako nesretni, zato živimo u diktaturama i ekonomskim krizama, otud svi ti naši do grla zasrani pukovnici, koji cijeloga života čekaju pismo, otud diktatori i naši lokalni fašizmi. Ali ono što životu čini nevolju, sjajno je za književnost. Zato nam je sad umro veliki pisac, koji je u sudbinskoj vezi s našim malim piscem, također umrlim. Zato bismo Márqueza morali mnogo bolje razumjeti u Zagrebu, nego što ga, recimo, razumiju u Washingtonu (premda i u tom gradu žive mnogi naši ljudi…).
U njegovoj knjizi priča “Dvanaest hodočasnika”, koju je prevela Tamara Horvat Kanjera (nabrojimo u ovom tužnom času, nasumce kao na sprovodu, još neke hrvatske prevoditelje Márqueza: Željka Somun, Tanja Tarbuk, Draženka Milovanović, i naravno Milivoj Telećan…) nalazi se i priča “Došla sam se samo poslužiti telefonom”, čiji vam naslov sigurno zvuči pomalo karverovski, i koja je sva pomalo angloamerička u temi i u “slučaju” kojim se tema bavi, ali je, avaj, u svemu tome bolja. A bogme i jezovitija. Ta će vam priča namrijeti onu vrstu traume kakva bi ostajala nakon ranoga gledanja Spielbergovih “Ralja”.
Kao što se nakon tog filma plašimo dubokog mora, onoga kojemu se ne vidi dno i na čijoj smo površini samo mamci na udici kakvoga nebeskog pecaroša, tako se nakon ove Márquezove priče plašimo približavanja psihijatrijskim ustanovama. Jedna je Meksikanka, naime, imenom María de la Luz Cervantes slučajno zabasala u ludnicu nakon što joj se negdje u pustinji pokvario auto.
Htjela je samo telefonirati u svoj meksikanski HAK, a što će pomisliti u ludnici, kada vide ženu koja okolo leta poput one famozne bezglave uhe, i raspituje se gdje je telefon? Prepoznali su u njoj svoju staru pacijenticu, jer se, zaboga, u ludnicama pacijenti sporo izmjenjuju, po dvadeset i više godina su unutra, a svojim čuvarima svi izgledaju isto, pošto u njima prepoznaju dijagnoze, a ne žive ljude. Ima li što luđe od žene koja se usred pustinje raspituje za telefon? I zatvore je, jer misle da je već bila zatvorena, samo im je umakla van.
Svaki čovjek može završiti kao pacijent na zatvorenom odjelu psihijatrijske klinike. To je pouka ove priče, koja je mogla nastati iz obične novinske vijesti. Pripovjedačeva je genijalnost da kako treba prepriča običnu novinsku vijest. Márquez je to i učinio, i zato je njegova priča bolja od sve te planetarne short story makulature. Trebalo je pripovijedati, a ne pričati…
Bio je komunist i ateist, ali je vjerovao u čuda svake vrste. I samim tim, naravno, da je vjerovao u Boga. Tamo odakle je on, ateisti vjeruju u Boga čudotvorca, u kojeg vjeruju i tamošnji vjernici.
Stvari su u Latinskoj Americi malo drukčije nego kod nas. Bog tamo voli nevjernike, zato im priređuje čuda i obilat je u darovima. Takav pripovjedački talent darovao je jednom malom, smiješnom i brkatom Kolumbijcu! A možda mu se takvim darom samo narugao?
Na kraju mu je, naime, uzeo sve, jer mu je oduzeo sjećanja. “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo.” Kada su ga sredinom ožujka, uparađenog poput dječarca, posljednji put izveli iz kuće da pozdravi novinare koji su se okupili povodom njegova osamdeset i sedmog rođendana, Gabriel García Márquez je vrludao među okupljenima, praznu šaku pružao na pozdrav, i imao onaj pogled pun isprike, kao kad ne prepoznajete nekoga tko vam se obraća. On više nikoga nije prepoznavao.
Od alzhajmera se, kažu, umire nakon što iz sjećanja iščili i posljednje lice. I čovjek se, tako, nađe pred licem Boga, kojega, srećom, također ne prepoznaje.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Prošle zime, u Varšavi, netko me je pred književnu večer pitao poznajem li Dortu Jagić, jesam li čitao njezine pjesme? Iznenadio sam se, znaju pitati za Andrića, Davida Albaharija, Selimovića, Kusturicu, Hemona, Kiša, ali Dortino se neobično ime – samo po sebi pjesnička kreacija, očinski neologizam, milošta – baš čudno uvuklo među zidove podrumskoga kluba kao da je izgovoreno prvi put.
Zbog nečega što ću kasnije ispričati bilo mi je drago odgovoriti, mnogo draže nego ponovo govoriti o onima za koje se često pita. Tada sam prvi put čuo za bijenalnu nagradu međunarodnoga pjesničkog festivala u Gdanjsku, koja u reklamnome engleskom ima naziv ‘‘The European Poet of Freedom”. Nastala kao inteligentan i kreativan izraz frustracije ‘‘neprevodivošću” poezije na druge jezike i njezinom marginalizacijom u europskome književnom svijetu, pjesnici se nominiraju po vrlo temeljito postavljenoj proceduri, u suočavanjima prevoditelja, i iz sedam izabranih europskih zemalja.
Nagrada se dodjeljuje bijenalno, a to što se među sedam promatranih, čitanih i prevođenih našla i Hrvatska, ne znači ama baš ništa. Ali to što je 2013., kao predstavnica živoga hrvatskog pjesništva nominirana Dorta Jagić, znači već jako mnogo. Više nego bilo koja hrvatska pjesnička nagrada, jer su je izabrali oni koji nemaju baš nikakav odnos prema socijalnoj dinamici hrvatske književnosti, ali imaju odnos prema golom tekstu, prema poeziji, njezinom jeziku i smislu.
Nakon što je Dorta Jagić na osnovu ogledno prevedenih pjesama nominirana, njezina prevoditeljica Małgorzata Wierzbicka je, u skladu s propozicijama, prevela cijelu knjigu ‘‘Kauč na trgu” i onda je, u konkurenciji ostalih šest nominiranih pjesnika i njihovih knjiga, sedmeročlani žiri dodijelio nagradu hrvatskoj pjesnikinji. U tom žiriju su, recimo, bili pisac, esejist i osnivač Fundacije Pogranicze te jedna od kultnih figura poljske tranzicije u slobodu Krzysztof Czyżewski, veteran ilegalnog pokreta iz vremena ratnog stanja, europski poznati i u Hrvatskoj prevođeni romanopisac Pawel Huelle te Agnieszka Holland, filmska redateljica i jedan od živih klasika europskoga filma…
I onda, čemu ovo nabrajanje i kićenje velikih imena, objašnjavanje propozicija jedne književne nagrade, spominjanje procedure? Ničemu, tek da se kaže kako je Dorta Jagić dobila jednu vrlo ozbiljnu europsku književnu nagradu.
Ali za razliku od prvaka u športu i gombalaštvu, u trku, skoku ili šaketanju koji pobjeđuju u ime svih nas, razgaraju nacionalni duh i potiču odlučnost da za Hrvatsku i krvcu svoju i život damo, pjesnikinja je nagradu zaslužila sama. Dobila ju je u svoje i u ničije više ime. Treba li netko biti na nju ponosan? Ne.
Je li nagrada u Gdanjsku način da se o Dorti Jagić nešto sazna u Hrvatskoj, da ju se smatra važnom književnicom, uglednom građankom koju ćemo od sele pozivati na svoje svečanosti? Nipošto. Sve bi to bilo uvredljivo po pjesnikinju, čiju nijednu knjigu niste čitali, nijednu njezinu pjesmu ne znate. I više bi na nju mogla biti ponosna ili bi je mogla smatrati svojom gospođa Agnieszka Holland, nego nešto manje od četiri i pol milijuna vas. Kojih nas? Dobro vi znate kojih vas.
Ali nekoga se, osim Dorte, ova nagrada, ipak, tiče. Netko ju je doživio kao vlastitu čast, kao kompliment koji mu nenadano stiže iz Gdanjska. Recimo, čitatelj njezinih knjiga, onaj koji sad, evo, može okrenuti glavu prema polici i među stotinama hrbata u trećem redu odozgor prepoznati tanjušan, skoro nevidljiv i već stari naslov polomljene kičme ‘‘Tamagotchi mi je umro na rukama” i može parafrazirati barem jedan Dortin stih, recimo: “u svakom nespašenom čovjeku živi barem jedno sivo čudovište”, svaki takav, dakle, čitatelj imao je neki dan ozbiljnoga razloga biti počašćen kad ga je zapljusnulo more, Sjeverno more, poljskih sajtova s viješću da je Dorta Jagićeva osvojila nagradu.
To što je pjesnikinja Chorwatka šugav je razlog sreći, ali to što je pjesme pisala na ovome jeziku, na kojemu o njoj mislimo i razgovaramo, mi koji smo te pjesme čitali, ozbiljan je kompliment.
Veličina nekoga jezika ne mjeri se njegovom frekventnošću, to jest brojem živih i aktivnih govornika. Veličina jezika mjeri se poezijom, mjeri se romanima i pripovijetkama, veličina jezika mjeri se isključivo književnošću. Albanski bi, tako, bio mali jezik e da nije Ismaila Kadarea, koji albanski čini većim od mnogih europskih jezika. Ili madžarski, najusamljeniji jezik u Europi, koji se ne razumije ni s jednim drugim, ujedno je i jedan od najvećih europskih jezika. Neka se ne iznenadi nitko: u Europi madžarski je danas veći od engleskog.
Ili, na primjer, norveški, švedski, danski? Koliko su veliki ti jezici? I koliki bi bio srpskohrvatski, da nije bilo Ive Andrića ili Danila Kiša? Obojica su svoj jezik zvali tako i smatrali ga tolikim, a danas ih svatko tko ne želi prihvatiti njihovo ime i sadržaj jezika s razumijevanjem može čitati samo u prijevodu na, recimo, madžarski, turski, hebrejski…
S Dortom Jagić hrvatski jezik malo je veći, širi i mudriji od današnje Hrvatske, što služi na čast, kompliment je, svim Dortinim čitateljima. Njima je neki dan iz Gdanjska stigla potvrda da je tako.
Dorta Jagić rođena je u Sinju 1974. Piše i kratke priče ili kratke prozne komade, a lani joj je, oko Interlibera, objavljen ‘‘Mali rječnik biblijskih žena”. Izdavač su Mala zvona, tako da ni vijest o tome nije mogla biti dana na velika zvona. A riječ je o jednoj od onih tako rijetkih knjiga, rječnika, leksikona, imenika, atlasa koje iz erudicije uspijevaju derivirati – sitnice.
Takva sitna erudicija mnogo je rjeđa, pa samim tim i dragocjenija, neobičnija od one krupne, gromoglasne i raskošne, jer zašto bi čovjek od nečega što je po definiciji veliko i kabasto i do čega je teško doći, a takva je svaka erudicija, velika, kabasta i teško se stekne, stvarao nešto sitno, a ljupko? Pored svega drugog, za takav je postupak nužna ozbiljna samokontrola. Pisci koji imaju samokontrolu, oni su još jedna rijetka vrsta.
Pišući o svojim ženama, njih tek stotinjak, Dorta Jagić ne iznevjerava sveti tekst, ona doista slijedi ono što u Bibliji piše, ali upisujući slojeve kojih u Bibliji nema, jer se obično tiču onoga što se događalo nakon Biblije. Ali ono što je u ovoj knjizi najuzbudljivije jest poigravanje metaforikom i opisima likova u Svetome pismu i sjajno unošenje vlastite metaforike, kao neke vrste tekstualnog zrcala. I sve to tako nekako bezazleno, lako, sitno… Na kraju, pročitavši knjigu, čitatelj pojma nema je li autorica uopće religiozna. Može biti da jeste, može biti da nije. A zašto vas to zanima?
Prije nekoliko dana u Gdanjsku, hrvatski jezik imao je Dortu Jagić. I najednom to više nije bio jezik uvreda, psovki i protjerivanja, nego je, onako lijep i sređen, imao svoju poeziju, svoje mjesto i svoj glas. Takva se čuda zbivaju u Bibliji.
(Prenosimo s autorova portala)
U našoj civilizaciji pisci stvaraju već nekoliko hiljada godina, počev od klinastog pisma i egipatskih hijeroglifa. Samo jedan deo tih zapisa probio se do nas kroz tamu vekova i raznih rušilačkih pokreta. Ono što je stiglo do nas govori o nepobedivosti ljudskog duha, a o spisateljskim nevoljama više nema ko da svedoči.
Pojava kompjutera (laptopa) kao spisateljske alatke deluje na prvi pogled kao ostvarenje davnašnjeg sna svakog pisca. Ali uz jasne prednosti kompjuter skriva zamku piščevoj narcisoidnosti i prirodnoj sklonosti ka skribomaniji. Kad je ova elektronska sprava koja, da upotrebimo McLuhanov izraz, deluje kao produženje čovekovog nervnog sistema, sredinom osamdesetih prošlog stoleća stigla i do naših pisaca, čak i kod onih boljih mogao sam odmah da prepoznam kad je izvršen prelaz od klasične ili električne pisaće mašine.
U prvom trenutku pisci nisu primetili opasnost što se izražavaju u mediju koji deluje brže od ljudskog uma. O, kakve blagodeti: piše se brzo i bešumno, nema uobičajenih nevolja s papirom i autorskim intervenvcijama u već istipkanom tekstu.
Opasnosti će biti prevladane ako se prisetimo uobičajenih postupaka koji tekst čine boljim, a izraz zgusnustijim.
Olovka piše srcem davno je napisalo jedno darovito dete, ne sluteći da celokupna nauka o psihologiji stvaralaštva neće mnogo odmaći od ove prodorne slutnje. Kako i čime pišu pisci jedno je od bitnih pitanja koje nas uvodi s one strane ogledala, a to će reći, kao u Carrollovoj maštariji o Alisi, ka nekoj dubljoj stvarnosti koja neće ugroziti piščevu tajnu i prokletstvo, da budemo malo patetični.
Dakle, kako je pisao Homer, zapitaće nas neko radoznalo dete koje slušajući o Ahilu i Odiseju ne mora da zna da je ovo ime izgleda zbirni pojam za nekoliko naraštaja narodnih pevača i da je reč o vremenima koja će tek sačekati epohu pismenog traga o epovima iz narodnih predanja. Kad priđemo nešto bliže, doznaćemo kako je pisao veliki Goethe jer je on imao svog sekretara i pomoćnika Eckermanna koji je ostavio dragoceno svedočanstvo o Goetheovoj poetici, ali i o načinu života i rada.
Elem, Goethe je pisao guščijim perom, a ta pera za spisatelje su prodavana u posebnim radnjama, kao što se danas piscima nude laptopi. Goethe je uvek imao više dobro zaoštrenih pera, pisao, prepravljao rukopise, patio se i potom ostavljao i po nekoliko verzija danas čuvenih pesama. Čitav vek kasnije veliki francuski pesnik Paul Valery je, kao i njegov sabrat i zemljak Mallarmmé, neke rukopise godinama menjao, redigovao, sve dok ne bi u jednom trenu zaključio da valja rukopis smatrati konačnim.
Ivo Andrić nije voleo da odgovara na pitanja radoznalaca (ne verujte mnogo onima koji nakon piščeve smrti tvrde da im je Ivo lako otvarao srce). Njegova višedecenijska saradnica i lektor gospođa Vera Stojić mi je jednom ispričala da je Andrić s njom imao redovne sastanke petkom. Doneo bi deo rukopisa pažljivo ispisan nalivperom, a ona bi mu uručila deo rukopisa od prošlog petka sa svojim ispravkama i sugestijama. Veliki pisac je imao prvog čitaoca i dragocenog saradnika.
U leto l982. našao sam se u skromnom pariskom stanu Danila Kiša. Dok smo ispijali kafu, na radnom stočiću sam video malu portabl-mašinu (nalik onoj marke Erika od pre 20 godina iz uboge redakcije studentskog časopisa Vidici, na kojoj je Danilo kujundžijski pisao). Rekao mi je da piše teško, kao i uvek, da olovkom unosi izmene dok je hartija u mašini, a da kasnije ponovo doteruje rukopis.
Tad je pisao ”Enciklopediju mrtvih“ u koju će ugraditi i svoju smrt koja se približavala. Danilo je svoje rukopise davao prijateljima-piscima, pažljivo prikupljao primedbe i neke (o nebesa!) usvajao.
Ali pisci se ponekad otrgnu i više im nije potreban ni prijateljski savet, ni pomoć, ni lektorska sugestija. Pokojni Borislav Pekić je osamdesetih godina prošlog veka javno priznavao da mu je najbolji čitač, privatni urednik sa ovlašćenjima da interveniše na tek pripremljenom rukopisu – Borislav Mihajlović Mihiz. Ali kad je krenuo ka višetomnom romanu ”Zlatno runo“ (danas se mnogi hvale da su ga čitali, za većinu sumnjam), delo se po obimu otelo kontroli.
Pitao sam jednom zgodom Mihiza da li i dalje uživa privilegiju da bude prvi čitač i urednik Pekićevih rukopisa. Bilo nas je više za kafanskim stolom u bašti pozorišta ”Zvezdara“, tako da još ima svedoka ove konverzacije. Mihiz je rekao da je jedan od prvih tomova imao blizu 450 stranica teksta. Pročitavši rukopis, Mihiz je predložio piscu da ga skrati za stotinak stranica, uz obeležene delove. Pekić se ljubezno zahvalio na dragocenoj pomoći.
Posle izvesnog vremena Mihiz je dobio dorađeni rukopis koji je sada imao stotinak stranica više! ”Pa ja sam Vam nešto predložio“, začudio se Mihiz. Odgovor je bio potpuno neočekivan: ”Sve Vaše sugestije su usvojene, ali ja sam dopisao neke delove“. Onda je Mihiz shvatio da je njegova specijalna misija okončana.
Pošto živimo u prilično klaustrofobičnoj kulturi, sa razorenim osećanjem za ono što se nekada nazivalo književnom Republikom u Thibaultovom značenju pojma, bez uticaja književne kritike i čitalačke publike o kojoj dovoljno govore tiraži od 300-500 primeraka (izuzeci su posebna priča), moramo shvatiti da piscima nije lako. Izdavači uglavnom od njih očekuju već gotovu disketu sa kompjuterskim slogom, a pošto kod nas klasičnih urednika koji procenjuju tekst i upućuju kritičke primedbe gotovo da više i nema, propuštena je prilika da se rukopis učini boljim.
Piše: Dragan Markovina
Goran Babić (Vis 1944.), Dalmatinac, Mostarac, Hrvat, Jugoslaven, svakako je veliko ime hrvatske kulture. Čovjek za kojega je Slobodan Prosperov Novak, u svojoj klasičnoj ostrašćenosti, u ”Povijesti hrvatske književnosti” ustvrdio kako je riječ o himeri hrvatske politike, dok mu je Veselko Tenžera pripisavao totalitanu svijest, uvijek je bio dosljedan i svoj, na braniku ljevice i jugoslavenstva. To ga je, još u drugoj polovici osamdesetih koštalo i posla i društvenog statusa, ali ničim nije omelo stavove koje je javno iskazivao.
Teško se odlučiti je li riječ o većem pjesniku ili polemičaru, no posve je neupitno da će se u nekoj dalekoj budućnosti, neopterećenoj političkim razmiricama i društvenim rascjepima njegove polemičke knjige izdvojiti kao literarni vrhunci polemičke književnosti na ovim prostorima. Nezaboravne su njegove polemike s Igorom Mandićem i Predragom Matvejevićem, kao i pisma koja je javno slao Ivici Račanu 1988. godine. Bio je dugogodišnji glavni urednik časopisa za kulturu ”Oko”, suradnik Stipe Šuvara i pripadnik de facto poražene lijeve partijske frakcije u SKH. Babić je ujedno jedini istinski politički emigrant suvremene Hrvatske, koji je otišao da se nikad ne vrati. K tome je otišao u Beograd, što su mu brojni ljudi u Hrvatskoj zamjerili.
O okolnostima njegovog odlaska, svojevremeno je svjedočio Pero Kvesić, u intervjuu za Jutarnji list, u lipnju 2000. godine, rekavši: ”Ja slučajno znam kako se to dogodilo. Te večeri Tuđman je objavio da prekida sve razgovore s Beogradom i nastupila je jedna strašna noć, u kojoj je čovjek mogao očekivati samo rat, osobnu katastrofu, smrt. Okolo je bilo svakakvih ljudi, a lista lokalnih neprijatelja započinjala je sa Šuvarovim i nastavljala se s Babićevim imenom. Istina, već sutra su se pregovori s Beogradom nastavili, rat je bio malo odgođen, ali Babić je s obitelji već bio na željezničkom kolodvoru i čekao je prvi vlak. U inozemstvo nije mogao jer nije znao strane jezike, u Ljubljanu nije mogao jer je za Slovence bio isto što i za Hrvate. Mogao je u Sarajevo ili u Beograd, a vlak za Beograd bio je prvi. Da je otišao u Sarajevo, mislim da bi u današnjem Zagrebu bio neka vrsta hrvatskog junaka.”
Goran Babić otišao je u Beograd, 21. siječnja 1991. godine, a činjenica da mu je jedna kćer rođena u Mostaru, druga u Zagrebu, a treća u Beogradu, jasno govori o njegovom životnom putu. Do danas je objavio više desetaka knjiga (pjesama, polemika, eseja, drama, ali i historiografskih rasprava), pri čemu su od onih iz novijeg vremena posebno zanimljive njegove historiografske rasprave i objavljeni dokumenti na temu hrvatskog nacionalizma i društvenog ambijenta u socijalističkoj Jugoslaviji. Ovo je prvi Babićev istup za vodeće hrvatske medije, od odlaska u Beograd, ne računajući veliki intervju u Prosvjeti od prije par godina, koji je našao put do malog broja čitatelja.
U jednom od nekoliko svojih tekstova posvećenih Vama Miljenko Jergović je osvrćući se na Vašu antologiju jugoslavenskog pjesništva ”Žeženo zlato moga jezika“ iznenađen pojavom pjesme Željka Sabola ”Kad izgovorim tvoje ime Hrvatska“ iz 1971. Citirajući stihove te pjesme … upitao se što li Goran Babić danas osjeća dok čita Sabolove stihove?
Nakon 40 i više godina osjećam ono isto što sam osjećao i kad sam je prvi put čitao. Pjesma je tada (1971) u političkim krugovima bila ocijenjena kao nacionalistička i pjesniku je zaprijetio progon, pogotovo stoga što je živio u provinciji čiji su zakoni i praksa nemilosrdniji nego u prijestolnici. Imao sam nekog utjecaja na razumniji dio tadašnjeg hrvatskog rukovodstva pa sam uspio da koliko-toliko otklonim opasnost. Sabol i ja, inače, nismo bili prijatelji, ali smo bili kolege i dobri znanci pa sam znao da je on pošten čovjek, koji nikome ne nanosi zlo. Nekoliko decenija kasnije uvrstio sam iz mnogo razloga te stihove u svoju antologiju i danas mislim da nisam ništa loše uradio. Da je Željko živ, vjerojatno bi mu bilo drago.
Iz Hrvatske ste u Beograd otišli 1991. godine, rekavši u jednom razgovoru s Radom Dragojevićem kako ste otišli da se više nikad ne vratite. Imate li namjeru ikad više doći do Zagreba?
Nemam takve namjere, a držim da nema ni smisla otvarati stare rane. Hrvatski je sabor na svom zasjedanju u jesen 1990. godine aklamacijom prihvatio izjavu tadašnjeg HDZ-ovog zastupnika Damira Mejovšeka prema kojoj sam ja, po imenu i prezimenu, ”isprdak ljudskog roda“ i od te se ocjene nikad nije ogradio niti zamolio za ispriku. Zašto bih preko toga prelazio? Ako ja nisam potreban Hrvatskoj, zašto bi ona ovakva bila potrebna meni? Pogotovo što je spomenuta uvreda tek jedna iz mnoštva najnevjerojatnijih blasfemija upućenih na moj račun kroz proteklih 25 godina. Nema valjda nijednog hrvatskog idiota, koji nije našao za shodno da tu i tamo ne pljucne po meni, od akademika kakav je Slobodan Novak, vidjeti ”Protimbe“, šesta knjiga, gdje sam, navodno, ”uvrjeda za Gospoda“ i od niske pogrde pokojnog Branimira Donata u ”Vjesniku“ do bolesnika na fejsbuku kakvi su Gavrilović i Grakalić. Ne, u takvu se Hrvatsku ne vraćam, ne letim iznad kukavičjeg gnijezda.
Ako je nešto u Vašem javnom djelovanju bilo konstanta, koju uostalom nikad niste skrivali, to je bila uvjerena pripadnost ljevici. Zašto ste, promatrano iz te perspektive, izabrali odlazak, umjesto aktivnog unutarnjeg otpora protiv Tuđmanove politike, čime biste se naslonili na tradiciju revolucionarne ljevice?
Pa pokušavao sam ponešto učiniti tih godina upravo na tragu te ”revolucionarne ljevice“, ali nije išlo. Možda nije zgorega podsjetiti da sam bio jedan od osnivača Socijalističke partije Hrvatske, a što sam govorio može se vidjeti u mojoj knjizi ”O čemu razmišlja mrtvac“. Uostalom, u to vrijeme ako i jesam eventualno bio glavni neprijatelj desnice, svakako nisam bio glavni čovjek hrvatske ljevice. To je nesumnjivo bio Stipe Šuvar. Nažalost ni Šuvar nije bio mnogo bolje sreće. Zar nije njegova Socijalistička radnička partija Hrvatske na izborima dobila svega 18 000 glasova? Zar nije na njega pokušan i atentat? Zar se njemu išta loše moglo pripisati? Zar nije učinio za stvar hrvatske kulture i školstva više nego ijedan od njegovih preteča i nasljednika? Zar nije bio ”dobar Hrvat“, koji nije otišao u Beograd? Svejedno mu ništa nije pomoglo. Mase su, opijene Tuđmanom i Kaptolom, glasale protiv ”revolucionarne ljevice“ te tu hrvatsku novovjeku sramotu nipošto ne treba zaboraviti.
Mislite li da je beogradska atmosfera ranih devedesetih godina bila išta manje nacionalistička u odnosu na zagrebačku?
Ponekad i ponegdje se te ”paralele“ mogu povlačiti, a ponekad i ponegdje baš i ne. U ovom slučaju je to dosta teško ocijeniti budući da tada u Beogradu po mom mišljenju i iskustvu još nisu preovlađivale otvorene, odnosno ogoljene i drastične separatističke parole i trendovi do čega je došlo kasnije. To se najbolje moglo vidjeti na primjeru izmjene naziva ulica i trgova. U Zagrebu se ime Trga žrtava fašizma ukinulo dobre dvije godine, ako ne i više, prije nego što su svoje ulice u Beogradu na osnovu slične nacionalističke platforme kojoj sam se također tih godina suprotstavljao izgubili Adžija, Lola, Rozman, Pavle Pap i drugovi. U Zagrebu je to obavila Hrvatska demokratska zajednica, a u Beogradu nažalost Demokratska stranka. Prošlost je definitivno pobijedila i iz tog bunara zadugo nećemo izaći jer se sa dna, na kojemu smo, nikakva svjetlost ne ukazuje i ne nazire.
U hrvatskoj javnosti, naravno onoj politički upućenoj, vlada jedna ukorijenjena percepcija o Vama kao o čovjeku, koji je aktivno podupirao Miloševićevu politiku početkom rata. Da li je to točno i koji su bili Vaši razlozi za to?
Poučen poraznim iskustvom svog bavljenja politikom u Hrvatskoj, čvrsto sam bio odlučio da se po prelasku u Srbiju tim poslom više ne bavim i u toj sam odluci izdržao evo kroz sve ovo vrijeme, a ne jednom sam javno kazao kako u najmanju ruku nije pristojno miješati se domaćinu u posao u njegovoj kući. Upravo to me je, uostalom, na neki način i održalo u životu. Da sam se u Srbiji u bilo kom vidu i u bilo kojem trenutku politički angažirao, tj. da sam pristupio nekoj stranci, partiji ili pokretu, automatski bih se opredijelio protiv neke druge, treće ili četvrte, a mene ovdje nisu prihvatile stranke već sredina, mnoge meni naklonjene osobe. Jedino na šta sam pristao jest angažman u Društvu za istinu o NOB-u i Jugoslaviji jer mislim da na taj način nastavljam zavjet svojih roditelja. No ovdje bih ubacio jednu kratku digresiju. Ako i zanemarimo neshvatljivu potrebu , tako vidljivu u hrvatskoj javnosti da u svakom trenutku viri preko ograde u srpsko dvorište, još manje je jasno kako isti znatiželjnici ne vide da ovdje u Srbiji čak ni tada, ”ranih devedesetih“, nije postojao samo Milošević, nego da su tada ovdje živjeli i djelovali i Dragiša – Buca Pavlović, Bogdan Bogdanović, Radomir – Rade Konstantinović, Ivan Stambolić, Ivan Đurić, Miloš Minić i bezbrojni drugi hrabri i čestiti ljudi, koji se nikako ne mogu povezati sa SPS-om. A što se Slobodana Miloševića lično tiče, istina je da smo se jednom sreli, na Vukovom saboru u Tršiću 1988. godine, kad smo Desanka Maksimović, Oskar Davičo i ja bili gosti manifestacije, a on neka vrsta domaćina. Tad smo se rukovali i više se nismo vidjeli u životu.
Mislite li da je činjenica kako Jugoslavenska narodna armija granatira i ubija vlastite građane i gradove, poput Vukovara, Sarajeva, Mostara i Dubrovnika duboko porazila ljude sa istinskim jugoslavenskim osjećajem, u tim gradovima, a i na cijelom jugoslavenskom prostoru?
To je nesumnjivo tako bilo i samo budala može osporiti notorno. Uostalom, Perišićeva granata u Mostaru je oštetila i grob mog oca Mate na groblju ”Masline“, ali ta čitava tragična i žalosna priča ne počinje tada, nego znatno, znatno ranije. Ne pada mi na pamet da branim silne gluposti i zločine koje je JNA svjesno i nesvjesno počinila, izgubljena podjednako u svojoj doktrini i u svojoj praksi, ali bih svejedno upitao gdje su bili ti silni razočarani a projugoslavenski orjentirani građani kad su se tri godine ranije po Zagrebu počele pojavljivati huškačke parole protiv Srba? Sjećamo li se možda onog vojnika, Makedonca, koga je na tenku na rivi golim rukama davio jedan zabrinuti splitski građanin u času dok Armija još nije bila ispalila ni metka ni granate? Pitomci su sa splitske rive letjeli u more, koliko se sjećam, još 1985. godine!
Kako tumačite impotentnost hrvatske ljevice i uopće politiku Ivice Račana, koja je malo toga napravila da se prvo suprotstavi, a zatim i razgradi nacionalističku politiku Franje Tuđmana?
Predložio bih da se kao ilustracija držanja i uloge cjelokupne te, Račanove, ”ljevice“ upotrebi slučaj Zdravka Tomca jer takav primjer nije zabilježen u novijoj evropskoj povijesti. Sa dotičnom personom ja sam, naime, imao ne malih problema još dok je radio u kabinetu Jakova Blaževića, ali je njegov potonji dolazak na mjesto potpredsjednika SDP-a ipak senzacija, do danas neodgonetnuta, ravna Letičinom mjestu Tuđmanovog savjetnika, njegove dvorske lude. Ali, rekao bih,da je mnogo veći problem ono mnoštvo, koje je u jednom vremenu za takvu politiku glasalo. Takvi su nesretnici podržavali ubojice porodice Zec, Loru i Pakračku poljanu, mučilišta u Gospiću i Sisku, Paulin Dvor, Velesajam i sva druga strašna mjesta. Nedostatak spoznaje o sebi i nedostatak bilo kakvog stida jest taj prtljag i bagaža, koje će ova generacija ”hrvatskih ljudi“ ostaviti svom potomstvu, a ljevica se u tom užasu, takva kakva je bila (sa Domitrovićima, Sardelićima, Ivaniševićima itd), ne samo da nije snašla već je često i sudjelovala u katastrofi.
S obzirom da ste bili jedan od uglednijih članova Partije te da ste i sami sudjelovali u unutarpartijskim procesima u desetljećima prije rata, kako objašnjavate takav povijesni i politički poraz nakon 45 – godišnje vladavine?
Ovo je vrlo dobro pitanje na koje uopće nije lako odgovoriti jer čovjek ne zna otkud bi počeo. Znamo kako je sve završilo, a ne znamo kako je počelo i ne vjerujem da će našem neznanju pomoći ni otvaranje mogućih arhiva. No ako nam već ne može pomoći historiografija, može realnost. Ne treba, naime, nikako zaboraviti da je za vrijeme Tuđmana postojala i djelovala Lora, a ne može se poreći strašna i sramotna činjenica da je Lora najveća neizbrisiva mrlja na sveukupnoj historiji grada pod Marjanom. Često se nađe pero da me priupita zašto se podjednako ne pozabavim sličnim strahotama sa srpske strane, a ja kažem tom percetu da sam i to činio u mjeri u kojoj je to s moje strane bilo pristojno, ali da je svakako najlogičnije da svako mete ispred svoje kuće, a moja je kuća dična Dalmacija u kojoj sam rođen. Vis i Opuzen u čijim se matičnim knjigama moje ime vodi. Kako je, dakle, došlo do toga da taj Split, Split Bajamontija i Smodlake, Tina Ujevića, Ivana Rendića, Ivice Kukoča, Baje Jurjevića, Jure Pločara, Živka Jeličića, Silvija Bombardelija, Miljenka Smoje, Srđana Vrcana, Bernarda Vukasa, Vladimira Beare, Veljka Rogošića i tolikih drugih velikana postane leglo najcrnje ustašije, biskupa Barišića i suca Lozine? A kad smo već kod Barišića, prije njega Franića, a nije drugojačije ni u slučaju Bogovića, Srakića, Jezerinca i družine, zar je moguće da nadležni biskup ne zna što se pod njegovim nosom događalo u Lori ili na Velebitu itd? Pa biskup zna, dojave mu, i kad muha prdne, a nekmoli kad mjesecima urla sprženi, sažeženi sužanj, zarobljenik u vojnom kazamatu! Ali kako da čemerni Lozina sudi svojim biskupima? Ne znam kako da odgovorim na jezivo pitanje o preobrazbi Splita i Dalmacije općenito No, možda se najkraći odgovor na Vaše pitanje krije u postupnom napuštanju, od strane rukovodstva SKH, partizanske linije i tradicije i postupnog prelaska na pozicije neke vrste socijaldemokracije, potpuno nemoćne da se nosi s nacionalizmom.
Budući da Vam je dobar dio obitelji stradao u ustaškim logorima, kako se odnosite prema činjenici svojevrsne rehabilitacije ustaške države u Hrvatskoj devedesetih godina, posebno u svjetlu činjenice da je predsjednik te zemlje bio partizan i Titov general?
U usporedbi sa nevjerojatnim gubicima moje majke, moja je sudbina neusporedivo lakša, ali to ne znači da ne zapažam ono što ide ka rehabilitaciji Hitlerove ideologije i prakse. Teško da ću, recimo, zaboraviti onu Glavaševu dreku kad je pri razmjeni zarobljenika devedesetih tjerao oslobođene da se izjasne kao ustaše. Da je u tome uloga Tuđmana od presudne važnosti nije uopće sporno, ali mene mnogo više čudi da to pronicljivi Krleža nije na vrijeme uočio, u danima i noćima kad je sa Ksaverijem (Tuđmanov nadimak) šahirao na Gvozdu. Doduše, Tuđman je bio nevjerojatno lukav čovjek, što je davno zapazio Pero Morača, ali nažalost u Hrvatskoj jedino Anka Berus, pa se ni Krleži to ne treba zamjerati. Uostalom, kako starost napreduje čovjek je sve manje imun na laskanje, a general, vojni kadrovik, je i u tom pogledu bio velemajstor. Kako ovo, međutim, ne bi ostalo prazno slovo evo nepoznate ilustracije. Kad sam devedesetih radio na knjizi o njegovim glasovitim ”Bespućima povijesne zbiljnosti“ zapazio sam između ostalog i mjesto gdje on govori kako je Aleksandar Ranković spriječio preko Krajačića njegov izbor u Akademiju, iako je, navodno, na inicijalnom glasanju akademijinog razreda bio jednoglasno izabran. Moj nekadašnji profesor na ekonomskom fakultetu u Zagrebu akademik Jakov Sirotković bio je u vrijeme kad sam radio na tom rukopisu posljednji još živi član tog akademijinog tijela, koje je navodno jednoglasno podržalo njegov izbor. Zamolio sam ga da mi nešto više kaže o tom izboru, a Jakica se blago nasmijao rekavši da u Tuđmanovim riječima ima trunka istine jer da je zaista tada bio dobio ”jedan glas“, koji mu je udijelio njegov mentor iz skandala sa zadarskim doktoratom Vasa Bogdanov. U Tuđmanovoj interpretaciji se naravno taj ”jedan glas“ pretvorio u jednoglasni izbor, ali se storija ni tu ne okončava jer sam nakon toga zamolio svog tadašnjeg znanca i prijatelja, a sadašnjeg akademika Petra Strčića, upravo postavljenog na mjesto šefa akademijinog arhiva, da potraži zapisnik sa te sjednice odbora na kojoj je vršen taj nesvakidašnji izbor, ali je pošteni Strčić na svoje veliko čuđenje našao da je u sto i dvadeset godina dugoj tadašnjoj historiji akademije netragom nestao taj jedan jedini zapisnik.
Široj javnosti je nepoznata činjenica da ste vi zapravo Mostarac. Dolazite li u svoj grad i što mislite o njemu danas, nakon svega?
Povremeno dolazim, bio sam i sad za Novu godinu jer se upravo navršilo pedeset godina od prerane očeve smrti pa se čitava porodica okupila na groblju. Međutim, u Mostaru se mnogo toga posve izmijenilo tako da fragmente svoje mladosti tek tu i tamo prepoznajem. Andrić je na jednom mjestu kazao kako ga u Mostaru fascinira svjetlost, dok je u mom slučaju to godinama bio miris, miris mnogobrojnih bašči, zelenila i vode. Možda je u neku ruku Radobolja bila važnija od Neretve, ali sad su bašče uglavnom nestale i primitivni je prvobitni kapitalizam uništio pluća grada. Sad tamo više ništa ne miriše, a i mnogi su moji znanci već pomrli tako da onu glupu križinu na Humu ne mogu razumjeti drukčije do kao neku žalosnu karikaturu što kao zlokobna ptičurina natkriljuje moje uspomene. Ne znam koje je govno tu skalameriju gore podiglo i postavilo da ruži i ono malo ljepote što je još tamo preostalo. Pripadam Mostaru Alekse Šantića, Avde Huma i Ilije Jakovljevića, a škutorija me nikad nije zanimala
Čime objašnjavate onako ratno djelovanje Vašeg nekadašnjeg prijatelja Slobodana Praljka u Mostaru?
Neka se pitanja i problemi teško mogu valjano objasniti u jednom razgovoru za novine, a napose kad je riječ o temi tako složenoj kao što je ova. No bilo kako bilo, groblja su po mostarskim parkovima prepuna nekih mladih imena i to je najvažnija činjenica, dok je sve ostalo stvar ovog svijeta. Negdje sam već kazao kako današnja evropska civilizacija ima dva toponima koji će odrediti njenu sudbinu. To su Lampeduza i Mostar. Lampeduza je, kao metafora, ono malo kopno, otočić, na koje se svake noći iskrca poneki afrički ili azijski Odisej na svom bijegu iz bijede u zamišljeno carstvo izobilja. Mostar je s druge strane tačka u kojoj se susreću i prožimaju tri velike evropske religije (islam, katoličanstvo i pravoslavlje) te mira i suživota u Evropi ne može biti dok se red i sklad ne postignu najprvo tamo gdje tog reda i sklada danas ima najmanje, tj. u Mostaru. Zar bilo koji pametnjaković može pomisliti da će ovakvo postojeće stanje potrajati do sudnjega dana? Barbarogeniji doduše svako malo pomisle kako su upravo oni zaduženi i ovlašteni da uređuju historiju, ali oni i jesu barbarogeniji stoga što nisu geniji. Loše kopije se oduvijek ukrcavaju među originale, kako u muzejima tako i u životu. Što se tiče Praljka i naših odnosa i oni su stariji od nas. Naime, njegovi roditelji Filomena i Mirko su bili prijatelji mojih roditelja još iz Drugog svjetskog rata. Danas djeluje gotovo nestvarno, ali je upravo Mirko Praljak, kao žandarm, po nalogu Partije, onako golem i naoružan sprovodio 1941. godine mog oca iz dubrovačkog u mostarski zatvor i uspio da se othrva ustašiji u Šurmancima, skupini ubojica koja je na svaki način htjela da zarobljenog partizana odvede nad jamu. Jasno je da mene ne bi bilo da se tada tako nije dogodilo, a sve ostalo neka ostane dio naše privatnosti.
U kulturnoj javnosti ste ostali poznati po svojim žestokim polemikama na razne teme, pri čemu su Vas mnogi optuživali za staljinističke metode progona dok ste djelovali u ”Oku“. Kako ocjenjujete to razdoblje i držite li takva razmišljanja opravdanim?
Pa ako se i u jednom listu godinama njegovala polemika, bilo je to u ”Oku“, a polemika svakako nije monološka već isključivo dijaloška forma. Sjećam se jedne svoje svađe s Danilom Kišom, koji mi je zamjerio što sam objavio tekst onog Pižona Golubovića protiv njegove knjige, a ja sam ga upitao otkad tako prononsirani demokrati predlažu zabranu bilo čijeg teksta. Koristim priliku da mlađi svijet našeg jezika upoznam sa fragmentima jednog već davnog dopisa, koji će unekoliko objasniti pravu pozadinu ovog odnosa o kojemu vaše pitanje govori. Naime, uskoro će se navršiti punih 35 godina otkako je tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić uputio hrvatskoj vladi, tj. njenoj ”Komisiji za vjerske poslove“, jedno pismo iz kojeg ću citirati kraći ulomak. Dakle vrhovni poglavar takozvane Crkve u Hrvata piše još daleke 1980. godine slijedeće: ”Još veći napad na Društvo sv. Ćirila i Metoda objavljen je u ”OKU“ dne 24. siječnja 1980. gdje je izašao članak glavnog urednika Gorana Babića pod naslovom ”Falanga u ime oca i sina i duha svetoga“. Taj članak već je samim naslovom teška uvreda katoličkog uvjerenja. K tome je članak pun uvreda, netočnosti, zlonamjernih insinuacija, gdje se ”sveto i književno društvo“ sv. Ćirila i Metoda te revija ”Marulić“ i suradnici Društva proglašuju ”društvancem od zla oca i gore matere“, gdje se krivo ”dešifriraju“ neki pseudonimi, neki pasusi tumače sasvim denuncijantski u smislu nacionalne mržnje i netrpeljivosti, a o suradnicima se na kraju članka kaže (str. 5) doslovno: ’Ova družba vrlo pažljivo prati i analizira zbivanja u našem kulturnom životu, i ako već nije sposobna za neki kreativni posao ili čin, za izricanje smrtnih presuda se polako priprema. Sad, dok je vrijeme, može se, mislim, na to ukazati’. Što to zapravo znači? Čitavo Društvo i njegovi članovi unaprijed se proglašuju – i to paušalno bez trunka odgovornosti – budućim koljačima.
I to piše isti onaj Goran Babić koji je još nedavno pisao, sasvim neobjektivno i nepošteno, o ”koljaštvu“ časnih sestara u Jastrebarskom za vrijeme drugog svjetskog rata. Ni pola brige, da taj Goran Babić ne zauzima vidno mjesto ne samo u ”Oku“, časopisu za kulturu, nego i na ljestvici postojećih društvenih institucija.“ Osam godina nakon Kuharićevog pisma tadašnji predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, pokojni Stanko Stojčević 1.8.1988. godine šalje svoje pismo adresirano na petnaestak tad relevantnih imena u Hrvatskoj i u tom svom pismu između ostalog kaže: ”Već skoro dvije godine dana tražim da se na odgovarajući način i primjereno iznađe rješenje uposlenja druga Gorana Babića i njegove supruge….. U nekoliko navrata usmeno sam obaviješten da je za to nađeno adekvatno rješenje. Ne ulazeći u uzroke, ali je činjenica da to rješenje nije nađeno.“ Šta današnjem čitaocu kazuju ova dva pisma? Ništa drugo do da je i prije Tuđmana praktičnu vlast u Zagrebu i okolo njega u svojim šakama čvrsto držao Kaptol, ali da to toliki naivni, poškropljeni svetom vodicom, nisu vidjeli ni tada kao što ne vide ni sada. Svatko od nas može imati o sebi najbolje mišljenje i smatrati da je njegov doprinos u borbi protiv neprijateljske ideologije ne znam kako velik i značajan, ali jedino desnica zna otkud joj prijeti opasnost. A kao što se iz Kuharićevih riječi vidi, on, neosporno sve do smrti glavni čovjek desnice u Hrvata, kao svog stvarnog protivnika označava ovo moje neznatno ime, dok tolike nabijeđene ljevičare ne spominje ni tada ni ikada.
Vaš sumještanin Predrag Matvejević davno je opisao kako se u emigraciji osjećao ”između azila i egzila“. Kako se Vi osjećate u Beogradu?
Često neki pitaju zašto sam od svih mjesta na svijetu tada izabrao baš Beograd da se u njemu sklonim. Moja rusa glava je tih godina bila u ozbiljnoj opasnosti, koja sve do danas nije nestala pa stoga i ne prelazim hrvatsku granicu, iako u ovim godinama zaista ne predstavljam nikakav remetilački faktor. Na kraju se kao jedino spasonosno mjesto na planeti ukazao Beograd u kojem, jedinom, tadašnji Tuđmanovi kadrovi nadležni za ubijanje nisu imali pogodno tlo.
Držite li da sve zemlje i društva nekadanje Jugoslavije čine jedinstven kulturni prostor i ako je tome tako koja je konceptualna razlika živjeti primjerice u Beogradu, a ne u Ljubljani, Zagrebu, Splitu ili Sarajevu?
Možemo se beskrajno natezati o pitanjima o kojima su naši stari prije stotinjak i više godina vodili mnogo ozbiljnije razgovore, ali ćemo za zapadnjake opet i uvijek biti tek divlji balkanski morlaci. Ja naravno o nama , svima zajedno, tako ne mislim, ali vidim da se ta građevina definitivno rasturila i da od jedinstva do daljnjega nema ništa. A inače, posve je jasno da mi u bivšoj Jugoslaviji, uz određene razlike i pomjeranja, uistinu predstavljamo taj ”jedinstveni kulturni prostor“. Doduše, sve se manje poznajemo, smanjujemo se, sve se više usitnjavamo i drobimo i kroz neko vrijeme od bilo čega krupnog, velikog i značajnog ovdje neće ostati ništa. Uostalom, jasno je da je do toga doveo rat, pa je jedino logično da se danas pitamo o tome kome je taj rat donio korist. U ovim ratnim užasima, tj. po njihovom okončanju, u punom su sjaju zasjale sve naše crkve. U novouspostavljenom balkanskom ambijentu danas se masovno grade isključivo tornji katoličkih katedrala, minareti džamija i kupole manastirske. Ne postoji društvena institucija iz koje ne viri neki pop, mantija i hostija tako da smo se svi zajedno vratili za najmanje jedno stoljeće unatrag te se o ovim novim državama (državicama) više ne može govoriti kao o sekularnim društvima. Ima, naravno, među crkvenim ljudima sjajnih pojedinaca, poštenih i samoprijegornih ljudi, ima skromne i čestite čeljadi te mnogo izuzetno obrazovanih pojedinaca, ali ima i ratnih zločinaca. Zar bi Norac i Orešković ubijali ljude, uglavnom Srbe, po Velebitu, da su recimo računali na reakciju dobričine Mile Bogovića? Ovih dana će navodno novi Papa, ako ga u međuvremenu ne ubiju, poslati ličkog biskupa u mirovinu, ali to neće povratiti u život onog Đorđa Kalanja koga je predsjednik Hrvatskog sabora smijenio sa položaja tužioca u Gospiću jer ovaj desetak dana nije dolazio na posao. A nesretnik nije dolazio jer je mrtav i spaljen ležao na padini Velebita…
Za proteklih nešto više od dvadeset godina izdali ste cijeli niz knjiga, od pjesničkih, preko esejističkih do historiografskih i izrazito političkih. Jeste li nakon svega zadovoljni svojim životom u tom razdoblju i biste li opet napravili isti izbor?
Koristim priliku da kažem nešto više o Beogradu i mom ovdašnjem životu. Kao prvo, u posljednjih gotovo hiljadu godina sva je hrvatska politika i sudbina nužno obilježena srpskim faktorom jer je to, uostalom, i logično budući da nas sve veže, a ništa, osim crkava, ne razdvaja. S tom činjenicom su baratala i računala sva velika hrvatska imena tako da to nije nikakva novotarija ili izum ovoga trenutka, nego konstanta prisutna na različite načine u svim prohujalim vijekovima. Čak bi se moglo reći kako se i cijela hrvatska povijest može podijeliti upravo tom razdjelnicom, tj. srpsko-hrvatskim odnosom. Jedni su, dakle, bili protiv hrvatsko-srpskog jedinstva i prijateljstva, a drugi su se zalagali upravo za jačanje i razvijanje tih veza. Među ovim potonjim nesumnjivo je najznačajniji Josip Broz Tito, najveća ličnost ovog podneblja, a uz njega bi se dala nabrojati golema niska odličnih pojedinaca čije opredjeljenja nikakva sadašnja praksa ne može pobiti. Ja sam, dakle, samo jedan od neznatnih baštinika takve ideje, koja trenutno nije dominantna ni validna što ne znači da jednog dana možda ponovo neće biti. Kao takvog, mnogi Srbi su me prihvatili kao svog druga, sina i brata te se tako kroz sve ovo vrijeme prema meni i drže, a ja opet nastojim da im se ne petljam u domaćinstvo, a naročito da im ne solim pamet u njihovoj rođenoj kući jer to u krajnjoj liniji nije ni pristojno. Moja najmlađa kćer je ovdje rođena, ovdje ću ja biti sahranjen, ovo je moja zemlja. Bio sam među njima i kad im je bilo najteže, kad ih je bombardirala američka neman. Onog dana 1999. godine kad je prva bomba pala na Srbiju, u kojoj su u toj ”humanoj“ intervenciji ubijene hiljade civila, ja sam izjavio da me se, kad je već smrt za mnom stigla, od tog časa ima smatrati srpskim piscem. Ne, ni u jednom trenu se nisam pokajao i kad bih ponovno živio ponovno bih isto učinio. Ne treba zaboraviti ni to da u nekim jamama u Jajincima na periferiji Beograda, pod Avalom, počivaju ostaci moje bake i djeda, majčinih roditelja, predratnih stanovnika Beograda čija negdašnja kuća u Kursulinoj 26, kod Kalinića pijace, više ne postoji.
(Ovo je cjelovita verzija razgovora. Intervju je izvorno objavljen u Jutarnjem listu, 22. veljače 2014.)
